začetkom nove teologije bioduhovnim događajem - navještenjem. U navještenju anđeo Gabrijel navještava Djevici Mariji da joj je Gospodin ukazao veliku milost i da će roditi sina i nazvati ga Isus. Dublji smisao ovoga jest da je Bog biološki otac ovog djeteta. Iznenada je apstraktno božansko načelo u judaizmu nazvan Jahve imao odnos s ljudskom ženom. Kršćani su od Isusovog rođenja izgradili «biološku teologiju» i iskoristili su Isusov život kao dokaz da je čovječanstvo stvoreno «na sliku i priliku Božju». I Židovi i kršćani podjednako vjeruju da je naše fizičko tijelo, a naročito muško fizičko tijelo, slično Božjem. Suvremeniji teološki spisi izazivaju tu biološku sličnost, govoreći o njoj kao o duhovnoj sličnosti, ali izvorna zamisao da smo biološki stvoreni na sliku Božju ostaje, što je bez svake sumnje i najveći književni i arhetipski vid židovsko-kršćanske tradicije. Nit koja je zajednička svim duhovnim mitovima jest da su ljudska bića prinuđena da se sjedine s Božjom biti, da mi želimo imati ono što je božansko u svojim kostima i krvi, te u svom mentalnom i emocionalnom sklopu. U sustavima vjerovanja iz cijeloga svijeta, zamisli Božanske duhovne naravi odražavaju najbolje ljudske kvalitete i značajke. Budući da se pokazujemo kao najbolji kada smo suosjećajni, onda i Bog mora biti svesuosjećajan. Budući da smo sposobni opraštati i Bog mora biti sveopraštajući. Budući da smo sposobni voljeti, onda Bog mora biti ljubav sama. Budući da mi nastojimo biti pravedni, božanska pravda mora upravljati svim našim naporima da uravnotežimo ono što je pravo i krivo. U istočnjačkim tradicijama Božanska pravda je zakon karme. U kršćanskom svijetu ona je u osnovi zlatnog pravila. Mi smo utkali Božansko, na ovaj ili onaj način, u sve vidove našega života, naših misli i djela. Danas mnogi duhovni tragatelji pokušavaju ispuniti svoj svakodnevni život povećanom svijesti o onome što je sveto, trudeći se da djeluju tako kao da svaki njihov stav izražava njihovu duhovnu bit. Takvo svjesno življenje je zazivanje, zahtjev za osobnim duhovnim autoritetom. To predstavlja raspadanje klasičnog odnosa roditelj-dijete prema Bogu koji nalazimo u drevnim religijama i kretanje prema duhovno zrelom dobu. Duhovno sazrijevanje ne samo da uključuje sposobnost tumačenja dubljih poruka svetih tekstova, nego učenje čitanja duhovnog jezika tijela. Kako postajemo svjesniji i prepoznajemo utjecaj naših misli i stavova - našeg unutrašnjeg života - na naše fizičko tijelo i vanjski život, ne moramo zamišljati izvanjskog roditelja-Boga koji stvara za nas i o kojem potpuno ovisimo. Kao duhovno odrasli, mi prihvaćamo odgovornost za sustvaranje našega života i zdravlja. Sustvaranje je zapravo bit duhovnog zrelog doba. To je vježbanje odabira i prihvaćanja naše odgovornosti za te odabire.
59