Gijom muso devojka iz bruklina

Amazonka&Anna

-1Knjigoteka

Amazonka&Anna

GIJOM MUSO

Roman

S francuskog prevela Gorica Todosijević

Podgorica 2016

-2Knjigoteka

Amazonka&Anna

Za Ingrid, za Nejtana.

-3Knjigoteka

Amazonka&Anna

I ona mi je pobjegla...

-4Knjigoteka

Amazonka&Anna

Antibi, srijeda, 31. avgust 2016.

Na tri nedjelje od našeg vjenčanja, ovaj dugački vikend je izgledao kao dragocjeni predah, trenutak intimnosti pronađen pod suncem poznog ljeta na Azurnoj obali.

Veče je lijepo počelo: šetnja po tvrđavi staroga grada, čaša merloa u bašti i porcija špageta sa školjkama koje smo s uživanjem jeli pod Mikelanđelovim svodovima od klesanog kamena. Pričali smo malo o tvom zanimanju, o mom, i o budućoj ceremoniji vjenčanja, planiranoj u strogo najužem krugu, dvoje prijatelja za svjedoke i moj sin Teo da nam aplaudira.

Na panoramskom putu, u povratku, polako sam vozio naš iznajmljeni kabriolet kako bi ti uživala u pogledu na obalu na kojoj se ocrtava rt.

Savršeno se sjećam tog trenutka: tvog bistrog smaragdnog pogleda, tvoje boemske punđe, kratke suknjice, tvoje tanke otkopčane kožne jakne ispod koje si nosila drečavo žutu majicu sa sloganom Power to the people. U krivinama sam, mijenjajući brzine, posmatrao tvoje preplanule noge, razmjenjivali smo osmijehe, pjevušila si neku staru pjesmu Arete Frenklin.

Bilo je lijepo. Vazduh je bio mlak i okrepljujuć. Savršeno se sjećam tog trenutka: iskrica u tvojim očima, tvog lica koje zrači od sreće, pramenova kose koji lepršaju na vjetru, tvojih nježnih prstiju koji udaraju u taktu po instrument tabli.

Vila koju smo iznajmili nalazila se na Posjedu lovaca na bisere, otmenoj parceli od desetak kuća koja se uzdizala nad Mediteranom. Dok smo se peli šljunkovitom alejom kroz miomirisnu borovu šumu, širila si oči pri pogledu na čudesnu panoramu koja nas je okruživala.

Savršeno se sjećam tog trenutka: posljednji put kad smo bili srećni. * * *

Pjesma zrikavaca. Uspavanka od valova koji se odbijaju. Lagani povjetarac koji rastapa svilenu vlažnost vazduha.

Na terasi koja se pružala iznad padine stijene, upalila si mirišljave svijeće i ukrasne svjetiljke za tjeranje komaraca, ja sam stavio disk Čarlija Hejdena. Kao u Ficdžeraldovom romanu, smjestio sam se za šank bara pod otvorenim nebom gdje sam nam pripremao koktel. Tvoj omiljeni: Long Ajlend ledeni čaj s puno kockica leda i kriškom zelenog limuna.

Rijetko kad sam te vidio tako raspoloženu. Mogli smo da provedemo lijepo veče. Trebalo je da provedemo lijepo veče. Ali umjesto toga, mene je uhvatila opsesivna misao, stara dobro poznata stvar koja mi se već neko -5-

Knjigoteka

Amazonka&Anna

vrijeme vrzmala po glavi, koju sam, međutim, dotle uspijevao da kontrolišem: „Znaš Ana, ne treba da imamo tajne jedno pred drugim.”

Zašto je strah da te istinski ne poznajem isplivao baš te večeri? Da li je to bilo zbog vjenčanja koje se bliži? Strah da se napravi korak dalje?

Brzina kojom smo odlučili da se vjerimo? Nesumnjivo je to bila mješavina svega toga, na šta se nadovezivala moja sopstvena priča, obilježena izdajom ljudi za koje sam mislio da ih poznajem.

Pružio sam ti čašu i sjeo preko puta tebe. „Ozbiljan sam, Ana: ne želim da živim u laži.” „Baš dobro: ni ja. Ali ne živjeti u laži ne znači nemati nijednu tajnu.” „Znači priznaješ: imaš tajne!” „Ali svako ima tajne, Rafaele! I tako i treba da bude. Naše tajne nas definišu. One određuju jedan dio našeg identiteta, naše istorije, naše misterije.” „Ja nemam tajni pred tobom.” „Ali trebalo bi da imaš!”

Bila si razočarana i bijesna. Ja takođe. Sva radost i lijepo raspoloženje s početka večeri su splasnuli.

Razgovor je mogao da se zaustavi u tom trenutku, ali ja sam, uprkos sebi, navalio iznoseći sve argumente ne bih li došao do pitanja koje me je opsjedalo: „Zašto skrećeš temu svaki put kad te ispitujem o tvojoj prošlosti?” „Zato što je po definiciji prošlost - prošlost. Ne možeš je više promijeniti.”

Ljutnuo sam se: „Prošlost rasvjetljava sadašnjost, to vrlo dobro znaš. Šta to, pobogu, pokušavaš da sakriješ?” „Od tebe ne krijem ništa što bi nam moglo zasmetati. Imaj povjerenja u mene! Imaj povjerenja u nas!” „Prestani s tvojim frazama!”

Udario sam pesnicom o sto, od čega si se trgnula. Tvoje lijepo lice se preobrazilo u lepezu nijansi koje su išle od tjeskobe do straha.

Bio sam bijesan zato što mi je trebalo da se razuvjerim. Poznavao sam te tek šest mjeseci i od našeg prvog susreta sve mi se kod tebe svidjelo. Ali jedan dio onoga što me je zavelo na početku - tvoja tajnovitost, tvoja suzdržanost, diskretnost, tvoj usamljenički karakter - postao je izvor strepnje koja mi se vraćala poput bumeranga. „Zašto hoćeš sve potpuno da upropastiš?” upitala si me glasom koji je zvučao kao da te je sve ovo zamaralo.

-6Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Znaš moj život. Već sam pravio greške. Danas više ne mogu sebi da dozvolim da se prevarim.”

Znao sam koliko te povređujem, ali imao sam osjećaj da sam u stanju sve da shvatim, sve istrpim iz ljubavi prema tebi. Da si imala nešto bolno da mi priznaš, ja bih želio da ti olakšam taj bol podijelivši taj teret sa tobom.

Trebalo je da se povučem i zaboravim na ovo, ali rasprava se nastavila. I nisam te štedio. Jer sam dobro osjetio da ćeš mi ovoga puta nešto otkriti. Tada sam melodično nastavio da zabadam svoja koplja sve dok se nisi dovoljno iscrpila da više nisi mogla da se boriš. „Tražim samo istinu, Ana.” „Istina! Istina! Samo ti je ta riječ u ustima, ali jesi li se ikada zapitao da li bi mogao da podneseš tu istinu?”

Ova predaja oružja pobudila je sumnju u meni. Više nisam mogao da te prepoznam. Ajlajner ti se bio razmazao i oči su ti bile zažarene kako ili nikada ranije nisam vidio. „Hoćeš da znaš da li imam neku tajnu, Rafaele? Odgovor je da! Želiš da znaš zašto neću da ti pričam o tome: zato što čim je budeš saznao, ne samo da me više nećeš voljeti, već ćeš me mrzjeti.” „To nije tačno: u stanju sam sve da razumijem.”

Bar sam u to bio ubijeđen u tom trenutku. Da ništa što bi mi otkrila ne bi moglo da me povrijedi. „Ne, Rafaele, to su riječi! Riječi poput onih koje pišeš u svojim romanima, ali stvarnost je jača od riječi.”

Nešto se preokrenulo. Nastao je jaz. Sada si se i ti pitala, bilo mi je sasvim jasno, kakav sam i ja zapravo. Ti si takođe to željela da znaš. Da li me još uvijek voliš. Da li te dovoljno volim. Da li će bomba koju se si spremala da aktiviraš uništiti naš par.

Tada si nešto potražila u svojoj tašni i iz nje izvukla tablet. Ukucala si lozinku i otvorila aplikaciju s fotografijama. Polako si listala snimke dok nisi pronašla onaj koji tražiš. Zatim si me dobro pogledala u lice, promrmljala nekoliko riječi i pružila tablet. Na njemu sam posmatrao tajnu koju sam ti upravo iznudio. „Ja sam to uradila”, ponovila si.

Preneraženo sam piljio u ekran žmirkajući sve dok mi se od mučnine nije prevrnuo želudac, zbog čega sam morao da okrenem glavu. Jeza mi je prostrujala čitavim tijelom. Ruke su mi drhtale, krv pulsirala u sljepoočnicama. Očekivao sam sve. Vjerovao da sam sve mogao da zamislim. Ali na ovo nikada nisam pomišljao.

-7-

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Ustao sam dok su mi noge klecale. Obuzet vrtoglavicom, zanio sam se, ali sam uložio napor i odlučnim korakom izašao iz salona.

Putna torba mi je stajala u predsoblju. Zgrabio sam je i ne pogledavši te, napustio kuću. * * *

Obamrlost, Naježenost. Kiselina u želucu. Graške znoja koje su mi zamagljivale vid.

Zalupio sam vrata kabrioleta i vozio kroz noć kao robot. Bijes i gorčina kolali su mi venama razarajući sve. U glavi mi se sve sudaralo: snažno dejstvo fotografije, nerazumijevanje, osjećaj da mi se život ruši.

Nakon nekoliko kilometara, primijetih čvrstu i zbijenu siluetu tvrdave Kare koja se uzdizala na vrhu stijene, stamenu na svojim utvrđenjima, tu posljednju osmatračnicu prije nego što se napusti luka.

Ne. Nisam mogao tek tako da odem. Već sam žalio zbog svog postupka. Usljed šoka sam izgubio hladnokrvnost, ali nisam mogao da nestanem ne saslušavši tvoja objašnjenja. Nagazio sam kočnicu i zaokrenuo nasred kolovoza, zagazivši na nasip i umalo ne udarivši jednog motordžiju koji je dolazio iz suprotnog smjera.

Trebalo je da te podržim i pomognem ti da otjeraš taj košmar iz svog života. Trebalo je da budem onakav kakav sam sebi obećao da ću biti, onaj koji će moći da razumije tvoju bol, podijeli je s tobom i pomogne ti da je prevaziđeš. U punoj brzini, prevalio sam put u suprotnom smjeru: bulevar Rta, plaža Talasa, luka Maslinjaka, Bateri di Grajon, zatim uzani put koji vodi na privatni posjed.

Parkirao sam kola pod borovima i zaletio se prema kući čija su ulazna vrata bila odškrinuta. „Ana!” povikao sam uletjevši u hodnik.

U salonu nije bilo nikoga. Na podu su bili razbacani komadići stakla.

Polica na kojoj su stajale sitnice bila je oborena, polomivši u svom padu salonski stočić od duvanog stakla koji se razbio u paramparčad. Usred ovog nereda ležao je svežanj ključeva koje sam ti poklonio nekoliko nedjelja ranije. „Ana!” Velika staklena vrata uokvirena zavjesama bila su otvorena.

Razmaknuo sam krajeve tkanine koji su lepršali na vjetru da bih izašao na terasu. Ponovo sam uzviknuo tvoje ime uprazno. Okrenuo sam broj tvog mobilnog, ali je moj poziv ostao bez odgovora.

-8-

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Kleknuo sam i stavio glavu među ruke. Gdje si? Šta se desilo tokom tih dvadeset minuta koliko je trajalo moje odsustvo? Koju Pandorinu kutiju sam otvorio dirajući u tvoju prošlost?

Zažmurio sam i vidio djeliće našeg zajedničkog života. Šest mjeseci sreće koji su, naslutio sam, zauvijek odletjeli. Obećanja o budućnosti, porodici, bebi, koja se nikada neće ispuniti.

Bio sam ljut na sebe. Čemu služi to što tvrdite da nekog volite ako niste u stanju da ga zaštitite?

-9Knjigoteka

Amazonka&Anna

Prvi dan Saznanje o nestanku

- 10 Knjigoteka

Amazonka&Anna

1 Čovjek od papira Čim više ne držim knjigu ili ne maštam da napišem neku drugu, obuzima me užasna dosada. Život mi, najzad, izgleda podnošljiv samo ukoliko mu vješto izmičem.

Gistav Flober

1. Četvrtak, 1. septembar 2016. „Moja žena se svako veče uspavljuje uz vas, na svu sreću nisam ljubomoran!”

Radostan zbog svoje duhovitosti, pariski taksista mi je namignuo u retrovizoru. Usporio je i uključio žmigavac da bi se uključio na traku autoputa koja mu je omogućavala da se izvuče sa aerodroma Orli. „Treba reći da ona ima želudac za to. I ja sam isto pročitao dvije ili tri vaše knjige”, nastavi on gladeći brkove. „Ima smisla što se tiče napetosti, ali je zaista isuviše naporno za mene. Ta ubistva, to nasilje... Uz sve dužno poštovanje, gospodine Bartelemi, smatram da imate bolesnu viziju čovječanstva. Ako bi se sretalo toliko uvrnutih likova u stvarnosti kao u vašim romanima, loše bi nam se pisalo.”

Očiju prikovanih za ekran mog telefona, napravio sam se da nisam čuo. Posljednja stvar koju sam želio ovog jutra je da raspravljam o književnosti ili razgovaram o stanju u svijetu.

Bilo je 8:10 sati, uhvatio sam prvi avion da bih se hitno vratio u Pariz.

Anin telefon me je direktno preusmjerio na njenu sekretaricu. Ostavio sam joj desetinu poruka, izvinjavajući se, saopštavajući joj svoju uznemirenost i moleći je da me nazove.

Bio sam poražen. Nikada ranije se nismo stvarno posvađali.

Te noći nisam oka sklopio, koristeći sve svoje vrijeme da je tražim.

Počeo sam tako što sam otišao u kućicu obezbjeđenja posjeda, gdje mi je čuvar naznačio da je tokom mog odsustva nekoliko vozila ušlo na parcelu, - 11 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

među kojima i jedna limuzina firme za iznajmljivanje vozila sa profesionalnim šoferom. „Šofer mi je rekao da ga je pozvala gospođa Ana Beker, koja stanuje u vili Talasi. Kontaktirao sam stanarku preko interfona i ona mi je potvrdila svoju narudžbinu.” „Kako ste sigurni da se radilo upravo o firmi za iznajmljivanje vozila sa vozačem?” upitao sam. „Imao je propisnu oznaku na šoferšajbni.” „I nemate ideju na koje mjesto je mogao da je odveze?” „Otkud bih to mogao da znam?” Šofer je odvezao Anu na aerodrom. To sam bar zaključio nekoliko sati kasnije kad sam se konektovao na internet sajt Er Fransa. Unijevši naše putne podatke - ja sam kupio karte - saznao sam da je putnica Ana Beker zamijenila svoju povratnu kartu da bi uhvatila posljednji let Nica-Pariz tog dana. Predviđen za 21:20 časova, avion je poletio tek u 23:45 zbog dvostruke prepreke: vezana kašnjenja prilikom povratka s odmora i kompjuterski kvar koji je prikovao za zemlju sve letove kompanije tokom više od jednog sata.

Ovo saznanje me je malo oraspoložilo. Ana je bila dovoljno bijesna na mene da bi polomila salonski stočić i ranije se vratila u Pariz, ali je makar bila živa i zdrava.

Taksi je napustio auto-put i njegove tužne i grafitima ispisane tunele da bi krenuo ka periferiji. Već gust saobraćaj je još više usporio izlaz ka Orleanu sve do gotovo potpunog kolapsa. Kola su vozila priljubljena jedna uz druga branicima, zaustavljena u crnkastim uljanim isparenjima iz motora kamiona i autobusa. Zatvorio sam svoj prozor, Ugljen-monoksid, kancerogene čestice, buka sirena, psovke. PARIZ...

Moj prvi refleks je bio da upitam vozača da me odveze u Monruž.

Premda smo ovih posljednjih nedjelja počeli da živimo zajedno, Ana je tu zadržala svoj dvosobni stan, koji nalazi u modernoj zgradi na Aveniji Aristid-Brijan. Ostala je vezana za to mjesto na kome je ostavila najveći dio svojih poslova. Nadao sam se iznad svega da se iz bijesa prema meni vratila ovdje.

Kola su napravila beskrajni poluokret na kružnom toku Vaš-Noar prije nego što su se vratila unazad. „Stigli smo, gospodine pišče”, saopštio mi je vozač zaustavivši se duž trotoara pred jednom novijom zgradom bez draži.

Okrugle i zdepaste siluete, ćelav, opreznog pogleda i tankih usana, imao je glas lika Raula Volfonija iz filma Gospodin gangster. „Možete li da me sačekate na trenutak?” upitao sam.

- 12 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Nema problema. Ostaviću uključen taksimetar.”

Zatvorio sam vrata kola i iskoristio izlazak nekog klinca, sa školskom torbom na leđima, da bih se uvukao u ulaz. Kao i uvijek, lift je bio u kvaru.

Uspeo sam se do dvanaestog sprata ne napravivši predah prije nego što sam zakucao na vrata Aninog stana, bez daha i s rukama na koljenima.

Niko mi nije odgovorio. Načuljio sam uši, ali nisam čuo nikakav zvuk. Ana je ostavila ključeve mog stana. Ako nije bila u svom, gdje je prespavala?

Pozvonio sam na sva vrata na spratu. Jedini susjed koji mi je otvorio nije mi bio ni od kakve pomoći. Ništa nije ni vidio ni čuo: uobičajena fraza koja reguliše kolektivni život u velikim zgradama.

Ljutito sam ponovo sišao na ulicu i dao Raulu moju adresu na Monparnasu. „Kada je izašao vaš posljednji roman, gospodine Bartelemi?” „Prije tri godine”, odgovorih uzdahnuvši. „Da li imate u pripremi neki drugi?”

Odmahnuo sam glavom. „Ne u narednim mjesecima.” „Moja žena će biti razočarana.”

Pokušavajući da okončani ovaj razgovor, zamolio sam ga da pojača zvuk na radiju kako bih čuo vijesti. Priključen na jednu popularnu stanicu, na radiju su se davale udarne vijesti u 9 časova. Ovog četvrtka, prvog septembra, dvanaest miliona učenika se pripremalo da ponovo krene u školu, Fransoa Oland je čestitao sebi na neznatnom ekonomskom rastu, na nekoliko sati od završetka transfera igrača, Pari Sen Žermen je uspio da obezbijedi novog centarfora, dok se u Sjedinjenim Državama Republikanska partija spremala da pripremi svog kandidata za sljedeće predsjedničke izbore... „Ne razumijem dobro”, navaljivao je taksista. „Riješili ste da kulirate ili imate sindrom bijele stranice?” „Komplikovanije je”, odgovorih gledajući kroz prozor.

2.

Istina je da nisam napisao ni retka već tri godine, jer me je život zatekao.

Nisam patio ni od blokade niti od nedostatka inspiracije. U svojoj glavi sam sebi pričao priče od šeste godine, a u mladosti mi se pisanje nametnulo kao centar života, sredstvo kanalisanja moje bujne mašte.

Fikcija je bila pribježište. Najjeftinija avionska karta za bježanje od sumorne svakodnevice. Godinama je ona zaokupljala sve moje vrijeme i sve moje misli. Prikovan za svoj notes ili kompjuter, pisao sam sve vrijeme - 13 Knjigoteka

Amazonka&Anna

i svuda: na javnim klupama, na stolicama kafea, stojeći u metrou. A kad nisam pisao, mislio sam na svoje likove, njihove patnje, njihove ljubavi.

Ništa drugo nije bilo istinski važno. Osrednjost stvarnog svijeta je imala slab uticaj na mene. Uvijek u raskoraku i povučen iz realnosti, razvijao sam se u jednom izmišljenom svijetu čiji sam bio jedini demijurg.

Od 2003. godine, kada je izašao moj prvi roman, objavljivao sam jednu knjigu godišnje. Uglavnom krimi romane i trilere. U intervjuima sam imao običaj da tvrdim kako radim svakoga dana izuzev za Božić i za moj rođendan - taj odgovor sam pokupio od Stivena Kinga. Ali kao kod njega, ovo je bila laž: radio sam i 25. decembra i nisam vidio nijedan valjani razlog da ne radim na dan kada obilježavam svoje rođenje.

Jer rijetko kad imam nešto pametnije da radim od sjedenja pred svojim ekranom da bih saznao novosti od mojih likova.

Obožavao sam svoje „zanimanje” i osjećao se ugodno u svom svijetu napetosti, ubistava i nasilja. Poput djece - prisjetite se moćnog čarobnjaka iz Mačka u čizmama, loših roditelja iz Palčića, čudovišta iz Riđobradog ili vuka iz Crvenkape - odrasli vole da se igraju plašenja. I oni imaju potrebu za pričama da bi istjerali svoje užase.

Oduševljenje čitalaca krimi romanima donijelo mi je bajkovitu deceniju življenja tokom koje sam se priključio uskom bratstvu pisaca koji su mogli da žive od svog pera. Svakog jutra, sjedajući za radni sto, znao sam da imam tu sreću da ljudi širom svijeta čekaju izlazak mog sljedećeg romana.

Ali taj magični krug uspjeha i stvaralaštva razbijen je prije tri godine zbog jedne žene. Za vrijeme jedne promotivne turneje u Londonu, moj asistent za štampu predstavio mi je Natali Kertis, mladu englesku naučnicu, podjednako nadarenu za biologiju kao i za poslove. Bila je saradnica u jednoj medicinskoj start-ap kompaniji koja se bavila razvojem „inteligentnih” kontaktnih sočiva koja su sposobna da otkriju različite bolesti na osnovu stepena glukoze u očnoj tečnosti.

Natali je radila osamnaest sati dnevno. Sa iznenađujućom lakoćom, žonglirala je između programiranja softvera, nadgledanja kliničkih eksperimenata, koncepcije biznis planova i prelaženja časovnih zona koje su je vodile na sve četiri strane svijeta kako bi podnijela izvještaje udaljenim finansijskim partnerima. Živjeli smo u dva različita svijeta. Ja sam bio čovjek od papira; ona digitalna žena. Ja sam zarađivao za život izmišljajući priče; ona je za svoj zarađivala usavršavajući mikroprocesore tanane poput kose odojčeta. Ja sam bio tip čovjeka koji je učio grčki u gimnaziji, volio Aragonovu poeziju i penkalom pisao ljubavna pisma. Ona je bila tip ultrakonektovane djevojke - 14 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

koja se osjećala kao kod kuće u hladnom svijetu bez granica aerodromskih raskršća. Čak i poslije naknadnog razmišljanja, nisam uspijevao da razumijem šta nas je privuklo jedno drugom. Zašto smo, tačno u tom trenutku naših života, sebe naveli na povjerujemo da naša nespojiva priča može da ima budućnost? „Volimo da budemo ono što nismo”, napisao je Albert Koen. Možda se zato ponekad zaljubljujemo u osobe s kojima nemamo ništa da podijelimo.

Možda nas ta želja za dopunjavanjem vuče da se nadamo promjeni, preobražaju. Kao da će nas kontakt sa drugim učiniti potpunijim bićima, bogatijim, otvorenijim. To je lijepa ideja na papiru, ali u stvarnosti je to rijetko slučaj.

Iluzija ljubavi bi se brzo raspršila da Natali nije ostala u drugom stanju. Zasnivanje porodice u perspektivi produžilo je varku. Bar što se mene tiče. Napustio sam Francusku da bih se smjestio u stanu koji je ona iznajmljivala u Londonu, u četvrti Belgravija, i pratio sam je najbolje što sam umio tokom čitave njene trudnoće. „Koji vam je vaš roman najdraži?” U svakom periodu promocije, ovo pitanje se moglo iznova čuti iz usta novinara. Tokom godina počeo sam pomalo da skrećem temu, zadovoljavajući se lakonskim odgovorom: „Teško mi je da se odlučim. Moji romani su kao djeca, znate.”

Ali knjige nisu djeca. Bio sam prisutan u porođajnoj sali tokom rađanja našeg sina. Kada mi je babica pružila Teovo tjelašce da bih ga uzeo u naručje, u jednoj sekundi sam postao svjestan do koje mjere je ta ponovljena tvrdnja u mnogobrojnim intervjuima bila laž.

Knjige nisu djeca.

Knjige imaju izvjesnu posebnost koja se graniči sa magijom: one su pasoš za druge svjetove, veliko bjekstvo. Mogu da služe kao oslonac za suočavanje sa životnim iskušenjima. Kako to tvrdi Pol Oster, one su „jedino mjesto na svijetu gdje se dva potpuna stranca mogu susresti na intiman način.”

Ali to nisu djeca. Ništa se ne može porediti sa djetetom.

3.

Na moje veliko iznenađenje, Natali se vratila na posao nakon deset dana pošto se porodila. Njeno produženo radno vrijeme i brojna putovanja nisu joj uopšte dozvolili da u potpunosti proživi prve nedjelje koliko magične toliko i zastrašujuće - koje slijede poslije rođenja. Ovo je nije izgleda pretjerano pogađalo. Shvatio sam i zašto, kad mi je jedno veče, - 15 Knjigoteka

Amazonka&Anna

svlačeći se u sobi za garderobu, koja se nadovezivala na našu sobu, saopštila prigušenim glasom: „Prihvatili smo predlog Gugla. Oni će uzeti većinski dio u kapitalu kompanije.”

Bio sam zaprepašćen i trebalo mi je nekoliko sekundi da progovorim: „Ti to ozbiljno?”

Odsutnog izgleda, izula je elegantne cipelice, izmasirala bolni zglob prije nego što mi je zadala udarac: „Naravno. Od ponedjeljka odlazim da radim sa svojim timom u Kaliforniju.”

Odmjerio sam je preplašeno. Upravo je prevalila dvanaest sati avionom, a ja sam se se našao u potpunom džet lagu 1. „To nije odluka koju možeš sama da doneseš, Natali! Moramo da pričamo o tome! Treba da...”

Potišteno se spustila na ivicu kreveta. „Dobro znam da ne mogu da tražim od tebe da me pratiš.”

Bio sam van sebe. „Ali ja sam dužan da te pratim! Podsjećam te da imamo bebu od tri nedjelje!” „Ne viči! Ja sam prva zatečena time, ali neću uspjeti, Rafaele.” „Uspjeti u čemu?”

Briznula je u plač. „Da budem dobra majka Teu.” Pokušao sam da joj protivurječim, ali ona mi se više puta suprotstavila tom užasnom rečenicom koja je odavala šta joj leži na srcu: „Nisam rođena za to. Žao mi je.”

Kad sam je upitao kako točno zamišlja našu budućnost, prikovala je za mene nesigurni pogled prije nego što je izbacila keca iz rukava koji je čuvala otpočetka tog razgovora: „Ako želiš da podižeš Tea u Parizu sasvim sam, ne vidim u tome ništa loše. Da budem iskrena, čak mislim da je to najbolje rješenje za sve nas.”

Nijemo sam potvrdio, preneražen ogromnim olakšanjem koje sam joj čitao na licu. Nje, majke mog sina. Zatim je u našoj sobi nastala olovna tišina i Natali je progutala pilulu za spavanje prije nego što je legla u tami.

Već sutradan sam se vratio u Francusku, našavši se opet u svom stanu na Monparnasu. Mogao sam da zaposlim dadilju, ali ništa slično nisam 1

Nelagoda uzrokovana promjenom vremenskih zona. - Prim. prev.

- 16 Knjigoteka

Amazonka&Anna

uradio. Čvrsto sam bio odlučio da gledam sina dok odrasta. A naročito sam živio u opsesivnom strahu da ga ne izgubim.

Mjesecima sam, svaki put kad bi zazvonio telefon, očekivao da čujem Natalinog advokata koji mi saopštava da se njegova klijentkinja predomislila i da traži isključivo starateljstvo nad Teom. Ali taj košmarni poziv se nikada nije desio. Proteklo je dvadeset mjeseci, a da nisam dobio nikakvih novosti od Natali. Dvadeset mjeseci je proteklo u jednom dahu.

Nekada u ritmu pisanja, sada su moji dani protkali isprekidani flašicama, kašicama, mijenjanjem pelena, šetnjama po parku, kupanjem na 37°C i stalnim pranjem veša. Oni su takođe bili narušeni nedostatkom sna, nespokojem pri najmanjem skoku temperature i bojazni da neću biti na visini zadatka.

Ali to iskustvo ne bih mijenjao ni za šta na svijetu. Kao što je o tome svjedočilo pet hiljada fotografija sačuvanih u mom mobilnom telefonu, prvi mjeseci života mog sina su me odveli u očaravajuću avanturu u kojoj sam bio više glumac nego reditelj.

4.

Avenija generala Leklerka, saobraćaj je postao protočan. Taksista je ubrzao, dok se pravo ispred njega ukazivao visoki zvonik crkve Sjen-Pjerde-Monruž. Na Trgu Alezija, vozilo je krenulo Avenijom di Men. Sunčevi zraci prosuti među granama. Bijele fasade od klesanog kamena, mnoštvo sitnih radnji, povoljni hoteli.

Mada sam bio planirao da odsustvujem iz Pariza četiri dana, vratio sam se svega nekoliko sati pošto sam otišao. Da bih ga obavijestio o mom ranijem dolasku, otkucao sam SMS poruku Marku Karadeku, jedinom čovjeku u koga sam imao dovoljno povjerenja da bih mu povjerio sina na čuvanje. Očinstvo me je napravilo paranoičnim, kao da su priče o ubistvima i otmicama koje sam režirao u svojim krimi romanima mogle da se odraze na moj porodični život. Od njegovog rođenja, dozvolio sam samo dvjema osobama da se brinu o Teu: Amaliji, domarki moje zgrade, koju sam poznavao već skoro deset godina, i Marku Karadeku, mom susjedu i prijatelju, starom policajcu BRB-a 2 koji je istog momenta odgovorio na moju poruku: Ne brini. Zlatne loknice još spavaju. Čekam potpuno pripravan da se probudi: uključio sam mašinu za flašice, izvadio kompot iz frižidera i namjestio stoličicu za bebe. Pričaćeš mi šta se desilo.

2

Brigada za suzbijanje kriminala. - Prim. prev.

- 17 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Vidimo se uskoro.

Osjetivši olakšanje, ponovo sam pokušao da pozovem Anu, ali sam ponovo naletio na njenu sekretaricu. Telefon joj je isključen? Baterija se ispraznila?

Prekinuo sam vezu i protrljao oči, i dalje ošamućen zbog brzine kojom su se stvari koje sam smatrao sigurnim poljuljale. U svojoj glavi sam premotavao film od prethodnog dana i više nisam znao šta da mislim. Zar je mjehur sreće u kome smo živjeli bio samo privid koji prikriva ne tako blistavu stvarnost? Da li je trebalo da se zabrinem za Anu ili da je se klonim? Od ovog posljednjeg pitanja sam se naježio. Bilo je teško misliti na nju u ovim terminima dok sam, nekoliko sati ranije, bio ubijeđen da sam našao dobru osobu: onu koju sam godinama čekao i s kojom sam potpuno riješen da dobijem još djece.

Anu sam sreo šest mjeseci ranije, jedne februarske noći, u pedijatrijskoj hitnoj pomoći bolnice Pompidu gdje sam uletio u jedan sat ujutru. Teo je dobio naglu temperaturu koja se nije spuštala. Grčio se i odbijao hranu. Podlegao sam besmislenom iskušenju da unesem listu simptoma na pretraživač. Poslije tolikih veb-stranica bio sam ubijeđen da pati od naglog meningitisa. Banuvši u prepunu bolničku čekaonicu, bio sam premro od brige. Zbog čekanja koje je potrajalo, žalio sam se na prijemu: morao sam odmah da se razuvjerim, htio sam da zbrinu mog sina smjesta. Može da umre, on... „Smirite se, gospodine.”

Kao magijom, pojavila se jedna mlada ljekarka. Pratio sam je do jedne ordinacije za pregled gdje je poslušala Tea sa svih strana. „Vaša beba ima otekle ganglije”, konstatovala je opipavajući njegov mali vrat. „Boluje od upale krajnika.” „Obična angina?” „Da. Otežano gutanje objašnjava njegovo odbijanje da jede.” „Da li će se to povući s antibioticima?” „Ne, to je virusna infekcija. Nastavite da mu dajete paracetamol i biće izliječen kroz nekoliko dana.” „Jeste li sigurni da nije meningitis?” insistirao sam vezujući lea, sasvim klonulog, u svojoj nosiljci.

Nasmiješila se. „Bolje bi bilo da ne surfujete po medicinskim sajtovima. Internet samo stvara nedoumice.”

- 18 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Ispratila nas je do glavnog hola na ulazu. U trenutku kad je trebalo da se oprostimo, ja sam, utješen zbog saznanja da je mom sinu dobro, pokazao na automat za pića i izletio mi je predlog: „Mogu li da vas častim kafom?”

Poslije kratkog oklijevanja, ona je obavijestila koleginicu da će iskoristiti pauzu i pričali smo četvrt sata u velikom holu bolnice.

Zvala se Ana Beker. Imala je dvadeset pet godina, bila je na stažiranju iz pedijatrije i nosila svoj bijeli mantil kao da je Barberijev. Kod nje je sve bilo elegantno a nenametljivo: njeno ponosno držanje glave, nevjerovatno fine crte lica, nježna i topla boja njenog glasa.

Oscilirajući između trenutaka potpunog mira i grozničave užurbanosti, bolnički hol je bio obliven nestvarnom svjetlošću. Moj sin se bio uspavao u nosiljci. Posmatrao sam Anu kako trepće. Odavno više nisam vjerovao da se iza anđeoskog lica nužno nalazi lijepa duša, ali svejedno sam dopustio da me očaraju njene dugačke izvijene trepavice, njena koža meleskinje boje dragocjenog drveta i njega ravna kosa koja joj je padala simetrično s obje strane lica. „Moram da se vratim na posao”, rekla je pokazavši zidni sat.

Uprkos satu koji otkucava, ona je insistirala da nas otprati do stajališta za taksi, na tridesetak metara od ulaza. Bili smo usred noći, u srcu polarne zime. Nekoliko paperjastih pahuljica lebdjelo je na snježnom nebu. Osjećajući Anino prisustvo pokraj sebe, osjetio sam kao bljesak čudno uvjerenje da nas dvoje već činimo par. Štaviše, porodicu. Kao da su se zvijezde pokopile na nebu. Kao da ćemo se svi troje vratiti kući.

Namjestio sam sjedište-nosiljku za bebe na zadnje sjedište kola, a potom se okrenuo prema Ani. Svjetlost uličnih svjetiljki davala je plavičastu boju pari koja joj je izlazila iz usta. Tražio sam riječ da bih je zasmijao, ali umjesto toga sam je upitao u koliko sati joj se završava dežurstvo. „Za čas posla, u 8 sati.” „Da li biste pošli da doručkujete s nama... U pekari na uglu moje ulice prave divna peciva...”

Dao sam joj moju adresu i ona se nasmijala. Moj predlog je neko vrijeme lebdio u ledenom vazduhu ostavši bez odgovora. Potom je taksi krenuo i tokom povratka kući, pitao sam se da li smo ona i ja doživjeli istu stvar.

Loše sam spavao, ali sutradan ujutru je Ana pozvonila na vrata u trenutku kad je moj sin završavao svoju flašicu. Teo se već osjećao bolje.

Stavio sam mu kapicu i obukao skafander i da bih održao riječ, svi troje smo izašli da kupimo pecivo. Bilo je nedjeljno jutro. Pariz se ugibao pod - 19 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

snijegom. Na metalnosivom nebu zimsko sunce je razlivalo svoje zrake po još sasvim bijelim trotoarima.

Pronašli smo se i od tog prvog magičnog jutra nismo se više razdvajali. Šest idiličnih mjeseci je upravo proteklo, otvarajući radosno poglavlje: najsrećniji period mog života.

Više nisam pisao, već sam živio. Podizanje bebe i zaljubljenost usidrili su me u stvarnom životu i učinili da postanem svjestan toga da mi je fikcija predugo isisavala život. Zahvaljujući pisanju, ulazio sam u kožu mnogobrojnih likova. Poput infiltrirano g agenta mogao sam da živim na stotine iskustava. Ali ti životi za koje sam bio opunomoćen, odvukli su me od jedinog i jedinstvenog života koji zaista postoji: mog života.

- 20 Knjigoteka

Amazonka&Anna

2 Profesor Maska je tako ljupka da se bojim lica.

Alfred de Mise

1. „Tata! Tata!” Čim sam ušao na vrata, moj sin me je dočekao s vriskom u kome se iznenađenje miješalo sa oduševljenjem. Živahnim i nesigurnim hodom, Teo se gegao prema meni. Uhvatio sam ga u letu i stisnuo u naručju. Svaki put je to bilo isto zajedništvo, ista doza kiseonika, isto olakšanje. „Stižeš tačno na doručak”, dobaci mi Mark Karadek zavrćući cuclu na flašici koju je upravo zagrijao.

Stari policajac je živio u umjetničkom ateljeu koji gleda na unutrašnje dvorište moje zgrade, u srcu Monparnasa. Sa strehom od velikog stakla, mjesto je bilo prozračno i pregledno: izglancan parket, police od bijelog patiniranog drveta, rustični sto izrezbaren u deblu kvrgavog drveta. U jednom uglu prostorije, otvorene stepenice su vodile do međusprata sa poprečno postavljenim gredama.

Teo je dohvatio svoju flašicu i uspuzao u ležaljku. Istog trena sva njegova pažnja je bila usmjerena na toplo kremasto mlijeko koje je proždrljivo gutao kao da ga nisu hranili čitavu vječnost.

Iskoristih ovaj trenutak tišine da bih se pridružio Marku u kuhinjskom dijelu koji gleda na dvorište.

Oniži šezdesetogodišnjak, pogleda čeličnoplavog, kratke neuredne kose, gustih obrva, prosijede brade. Zavisno od raspoloženja, njegovo lice je moglo naizmjenično da odaje veliku blagost ili krajnju hladnoću. „Da ti napravim kafu?” „Bar duplu!” uzdahnuh smještajući se na jednu od barskih stolica. „Dobro, hoćeš li da mi ispričaš šta se dešava?”

Dok nam je pripremao napitak, ja sam mu izložio sve - ili gotovo sve.

Anin nestanak nakon naše svađe, njen vjerovatni povratak u Pariz, njeno odsustvo iz stana u Monružu, njen isključeni ili ispražnjeni telefon.

- 21 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Namjerno sam prećutao o fotografiji koju mi je bila pokazala. Prije nego što budem bilo kome o tome pričao, treba najprije sam da saznam nešto više o tome.

Koncentrisan, nabranog čela, stari policajac me je pomno slušao.

Obučen u tamne farmerke, crnu majicu i par iznošenih cipela, odavao je utisak kao da je još uvijek u službi. „Šta misliš o ovome?” upitao sam ga kao zaključak mog monologa.

Iskrivio je usta i uzdahnuo. „Ništa naročito. Nisam imao prilike da često pričam sa tvojom voljenom. Svaki put kad sam je sreo u dvorištu, imao sam utisak da čini sve da bi me izbjegla.” „Takav joj je karakter: rezervisana i pomalo plašljiva.”

Mark je spustio šolju pjenaste kafe na sto preda mnom. Njegova građa kečera i vrat bika ocrtavali su se okrenuti od izvora svjetla. Prije nego što je ranjen u pucnjavi prilikom jedne oružane pljačke na trgu Vandom i bio prinuđen da prijevremeno ode u penziju, Karadek je bio elitni policajac: jedan od heroja slavnog vremena BRB-a. Od 1990. do 2000. godine, učestvovao je u određenim akcijama koje su najviše medijski propraćene: raskrinkavanje bande iz južnog predgrađa, hapšenje pljačkaša u blindiranim furgonima Drim tima, uništavanje bande obijača sefova koji su žrtve tražili u izdanjima Who’s Who i hajka za Pink Panter ima, čuvenom balkanskom bandom koja je tokom deset godina pljačkala najveće svjetske zlatare. Priznao mi je da je teško prihvatio prinudnu penziju. Od toga mu je ostao istrošen izgled koji me je ganuo. „Šta znaš o njenim roditeljima?” upitao me je sjedajući preko puta mene i uzimajući hemijsku olovku i blokče koje mu je obično služilo za bilježenje liste za kupovinu. „Ništa posebno. Majka joj je Francuskinja, ali porijeklom sa Barbadosa. Umrla je od raka dojke kad je Ana imala dvanaest ili trinaest godina.” „Otac?” „Austrijanac, stigao je u Francusku krajem sedamdesetih. Nastradao je prije pet godina u nesreći na radu na pomorskim gradilištima Sen Nazera.” „Jedinica?”

Potvrdno sam klimnuo glavom. „Poznaješ li njene bliske prijatelje?”

U sebi sam pravio pregled osoba koje bih mogao da kontaktiram.

Lista je bila mršava, štaviše nepostojeća. Pretražujući po imeniku mog telefona, iskopao sam broj Margo Lakroa, interniste koja je stažirala na ginekologiji u bolnici Rober-Debre u isto vrijeme kad i Ana. Pozvala nas je - 22 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

prošlog mjeseca na useljenje i osjetili smo uzajamnu simpatiju. Nju je Ana izabrala za kumu. „Pozovi je”, posavjetovao me je Karadek.

Okušao sam sreću i okrenuo njen broj. Kada se javila, Margo je upravo došla na posao. Potvrdila mi je da nema novosti od Ane od prekjuče. „Mislila sam da provodite odmor kao zaljubljeni na Azurnoj obali! Da li je sve u redu?”

Izbjegao sam odgovor i zahvalio joj prije nego što sam spustio slušalicu. Dvoumio sam se, a potom pitao Marka: „Nema svrhe da idem u policiju, zar ne?”

Mark je progutao posljednji gutljaj svog espresa. „U ovom stadijumu, znaš kao i ja da neće moći mnogo da učine. Ana je odrasla i ništa ne ukazuje na to da je u opasnosti, dakle...” „Možeš li da mi pomogneš?”

Pogledao me je prodorno iskosa. „Šta tačno imaš na umu?” „Da li bi mogao da iskoristiš svoje kontakte u policiji i uđeš u trag Aninom mobilnom, pristupiš njenim porukama, pratiš skidanje novca s njene bankovne kartice i kretanja na njenom računu, analiziraš njen...”

On podiže ruku da bi me zaustavio. „Zar ne misliš da je to pretjerano? Kada bi svi policajci to radili svaki put kad se posvađaju sa djevojkom...”

Ustao sam sa stolice usljed nagle promjene raspoloženja, ali me on zadrža za rukav. „Trenutak, leptiriću! Ako želiš da ti pomognem, moraš da mi kažeš cijelu istinu.” „Ne razumijem.”

Odmahnuo je glavom i ispusito dugačak uzdah. „Nemoj da me praviš budalom, Rafaele. Proveo sam trideset godina u saslušavanjima. Znam kad me lažu.” „Nisam te slagao.” „Nisi rekao cijelu istinu, a to je laganje. Ima sigurno nešto ključno što mi nisi povjerio, inače ne bi bio toliko uznemiren.”

2.

„Gotovo, tata! Gotovo!” povika Teo tresući svoju flašicu. Čučnuo sam pored sina da bih pokupio posudu. „Želiš li još nešto, mališa?”

- 23 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Kado! Kado!” dobacio je dječačić da bi tražio svoj omiljeni slatkiš: mikado štapiće sa čokoladom. Zaustavio sam njegovo uzbuđenje. „Ne, momče, mikado je za užinu.”

Shvativši da neće dobiti svoje keksiće, maska razočarenja, štaviše bijesa, ukazala se na anđeoskom licu moga sina. Pritisnuo je uza sebe plišanu kucu od koje se nikada nije razdvajao - čuvenog Fifija - i spremao se da brizne u plač kad mu je Mark Karadek pružio krišku hljeba iz sredine koji je upravo prepekao. „Hajde, lolo, uzmi komadić hljeba umjesto toga!” „Da! Da!” uzviknu beba oduševljeno.

Teško je bilo to osporiti: namrgođeni policajac, stručnjak za oružane pljačke i otmice, imao je pravi dar za djecu.

Poznavao sam Marka Karadeka otkako se uselio u moju zgradu prije pet godina. Bio je to netipični policajac, zaljubljenik u klasičnu književnost, staru muziku i filmove. Odmah mi se dopao i ubrzo se pokazalo da je simpatija uzajamna. U Brigadi za suzbijanje kriminala, njegova intelektualna strana ličnosti doprinijela je da ga nazovu „Profesor”. Često sam ga tražio tokom pisanja mog posljednjeg trilera. Nikada škrt na anegdotama koje se tiču njegovog starog posla, davao mi je brojne savjete i prihvatao da pročita i ispravi moj rukopis.

Malo pomalo, postali smo prijatelji. Išli smo zajedno na stadion Park prinčeva gotovo svaki put kad bi Pari Sen Žermen igrao kod kuće. I bar jednom sedmično, sa poslužavnikom sušija i dvije flaše piva, provodili bismo veče pred ekranom mog kućnog bioskopa gledajući koreanske krimiće i ponovo posjećujući filmografiju Žan-Pjera Melvila, Vilijama Fridkina ili Sema Pekinpaha.

U istom svojstvu kao Amalija, domarka naše zgrade, Mark mi je bio od dragocjene pomoći i velika podrška u podizanju Tea. On ga je čuvao kada sam morao da odsustvujem zbog odlaska u kupovinu. On je bio taj koji mi je davao najumjesnije savjete kada bih bio izgubljen. On me je naročito naučio ono najhitnije: da vjerujem svom djetetu, da ga saslušam prije nego što postavim pravila, da se ne bojim da neću biti na visini zadatka.

3.

„Ja sam to uradila - eto šta mi je Ana rekla pokazavši mi fotografiju na svom ajpedu.” „Šta je bilo na fotografiji?” upita Mark.

Obojica smo sjedili za stolom u kuhinji. Poslužio nam je još dvije šolje kafe. Nije skidao svoj koncentrisani pogled sa mene. Ako sam želio da mi pomogne, nisam imao drugog izbora do da mu sručim istinu. Do - 24 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

najsurovijih detalja. Utišao sam glas zbog Tea, iako nije mogao da razumije: „Fotografija na kojoj se nalaze tri spaljena tijela.” „Šališ se?” „Ne. Tri tijela, poređana jedno do drugog.”

U policajčevim očima se upalio plamen. Leševi. Smrt. Jeziva scena. U nekoliko sekundi napustili su bračnu svađu da bi zašli na njegov teren. „Da li je to bio prvi put da ti Ana priča o takvoj stvari?” „Naravno.” „Nemaš dakle nikavu predstavu o prirodi njene upletenosti u taj događaj?”

Odmahnuo sam glavom. Bio je uporan: „Tresnula ti je to u lice bez objašnjenja?” „Rekao sam ti, nisam joj ostavio vremena. Bio sam oduzet.

Preneražen. Fotografija je bila tako užasna da sam je napustio bez ijednog pitanja. A kad sam se vratio, ona je bila otišla.”

Gledao me je čudno, kao da sumnja da su se stvari taino tako odvijale. „Koje veličine su bila tijela? Da li su to bili odrasli ili djeca?” „Teško je reći,” „Na kom mjestu su se nalazila: napolju? Na stolu za seciranje? Na...” „Nemam pojma, dođavola! Sve što mogu da ti kažem je da su bila crna kao ugalj, sagorela u plamenu. Totalno ugljenisana.” Karadek me je satjerivao uza zid: „Pokušaj da budeš precizniji, Rafaele. Vizualizuj scenu. Daj mi više pojedinosti.”

Zažmurio sam da bih prizvao sjećanja. Nisam morao mnogo da se trudim, toliko mi je fotografija izazvala gađenje. Slomljene lobanje.

Raskomadan grudni koš, Rasporen stomak odakle je izlazila utroba. Na Karadekovo navaljivanje, dao sam sve od sebe da bih opisao leševe sa zgrčenim udovima, ugljenisanom i ispucalom kožom. Kosti bijele kao slonovača virile su iz mesa. „Na čemu su ležali?” „Intuitivno, rekao bih direktno na zemlji. Možda na platnu...” „Po tvom saznanju, da li je Ana čista? Ne drogira se? Nema mentalnih bolesti? Nije boravila u psihijatrijskoj bolnici?” „Upozoravam te da pričaš o ženi koju se spremam da oženim.” „Samo mi odgovori na pitanje.” „Ne, ništa od toga. Završava specijalizaciju na medicini. Briljantna je.”

- 25 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Zašto si onda sumnjao u njenu prošlost?” „Znaš moju priču, čovječe! Znaš kako se završila moja posljednja veza!” „Ali šta te je tačno uznemiravalo?” Stao sam da nabrajam: „Izvjesne praznine kad bi se prisjećala prošlosti, pomalo kao da nije imala djetinjstvo ili mladost. Krajnja diskretnost. Želja da prođe neprimijećena što je bila njena druga priroda. Izbjegavanje da se pojavi na fotografijama. A iskreno, da li znaš mnogo mladih žena od dvadeset pet godina koje nemaju Fejsbuk nalog i nisu prisutne ni na jednoj društvenoj mreži?” „Zanimljivo”, priznade policajac, „ali i dalje je prilično nejasno da bi se otpočela istraga.” „Tri leša, i tebi je to nejasno!” „Smiri se. Ne znamo ništa o tim tijelima. Najzad, ona je ljekar, mogla je da naide na to tokom svojih studija!” „Razlog više da istražimo, zar ne?”

4.

„Tvoja kućna pomoćnica još nije dolazila?” „Treba da dođe tek početkom poslijepodneva.” „Tim bolje!” obradova se Mark.

Prošli smo kroz dvorište do mog stana i sada smo se nalazili u mojoj kuhinji, dugačkoj prostoriji na uglu koja je gledala istovremeno na Ulicu Kampanj-Premijer i na pločnike i obojene kapke prolaza Anfer. Kod naših nogu, Teo i Fifi su se zabavljali stavljanjem i skidanjem magnetnih životinja na vrata frižidera.

Pošto je pregledao sudoperu, Karadek je otvorio mašinu za pranje sudove. „Šta zapravo tražiš?” „Nešto što je samo Ana mogla da pipne. Šolju iz koje je juče ujutru pila svoju kafu, na primjer.” „Iz nje pije čaj”, izjavio sam pokazujući prstom tirkiznu šolju sa siluetom Tintina, šolju koju je donijela iz posjete muzeju Erže. „Imaš li olovku?”

Kakvo smiješno pitanje za pisca, pomislih i pružih mu svoju roler olovku.

Pomoću olovke, Mark je dohvatio šolju za dršku i stavio je na papirnu salvetu koju je postavio na sto. Potom je otvorio rajsferšlus mekane kožne - 26 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

torbice odakle je izvadio staklenu cijev u kojoj se nalazi crni prah kao i četkica, ljepljiva traka i parče kartona.

Forenzički set.

Vještim pokretima, spustio je vrh četkice u prah i njime premazao šolju u nadi da će opiljci gvožđa i ugljenika otkriti otiske koje je Ana ostavila.

Scena koju sam već opisao u jednom od svojih romana. Izuzev što smo ovdje bili u stvarnosti. I što osoba koju smo pratili nije bila kriminalac već žena koju volim.

Policajac dunu u šolju, raspršivši višak praha, zatim stavi svoje naočare da bi osmotrio površinu. „Vidiš li ovu oznaku? To je palac tvoje drage”, zadovoljno reče.

On isiječe jedan dio ljepljive trake i upotrijebi je sa hiljadu predostrožnosti da bi učvrstio otisak na karton. „Fotografiši”, zatražio je. „Zbog čega?” „Nisam više u kontaktu sa glavnima u BRB. Većina mojih starih kolega su penzionisani, ali poznajem jednog tipa u kriminalističkoj službi: ŽanKristof Vaser. Rđav tip i loš policajac, ali ako uspijemo da dobijemo upotrebljiv otisak i tutnemo mu četiri stotine eura, prihvatiće da ga proslijedi u FAED 3.” „Bazu otisaka prstiju? Iskreno, sumnjam da je Ana ikada bila umiješana u neki zločin ili prestup. Ili da je bila u zatvoru.” „Možda ćemo se iznenaditi. Sve što si mi ispričao o njenoj bolesnoj potrebi za diskrecijom navodi na pomisao da ima nešto što krije.” „Zar nemamo svi nešto što krijemo?” „Prekini s tvojim replikama iz romana. Slikaj kao što sam ti tražio i šibni mi mejlom prije nego što kontaktiram Vasera.”

Napravio sam nekoliko snimaka telefonom, zatim sam uz pomoć aplikacije za retuširanje fotografija popravio ekspoziciju i kontrast kako bih otisak učinio što jasnijim. Tokom rukovanja ovim, fascinirano sam posmatrao brazde i izbočine koje su vijugale, kao u kovitlacu, preplitale se da bi stvorile jedinstveni misteriozni lavirint bez Arijadnine niti. „I šta ćemo sada?” upitah poslavši snimak na Karadekov mejl. „Vraćamo se kod Ane u Monruž. I nastavljamo da je tražimo. Sve dok je ne nađemo.”

3

Francuska baza podataka otisaka prstiju. - Prim. prev.

- 27 Knjigoteka

Amazonka&Anna

3 Crna noć duše Nikada nemoj da budeš siguran u ženu koju voliš.

Leopold fon Zaher-Mazoh

1.

Sudeći po vinjetama koje su se nagomilale na šoferšajbni, rendž rover Marka Karadeka je u upotrebi još od kraja osamdesetih godina.

Stari terenac - više od tri stotine hiljada kilometara na brojčaniku provlačio se kroz saobraćaj s gracioznošću betonskog bloka, prošavši pored stabala parka Monsuri, prešavši periferiju, provezavši se pored grafita Avenije Pol-Vajan-Kutirije, zatim pored fasade nalik šahovskoj tabli Hotela Ibis u Ulici Barbes.

Tea sam povjerio Amaliji i laknulo mi je kad mi je Mark predložio da krene sa mnom. U tom trenutku sam još gajio nadu da će se stvari vratiti na svoje. Možda će se Ana svakog časa pojaviti. Možda njena „tajna” naposljetku nije toliko strašna. Ona će mi dati objašnjenja, život će krenuti starim tokom i naše vjenčanje će biti proslavljeno planiranog datuma, krajem septembra, u crkvici u Sen-Gijem-le-Dezeru, istorijskoj kolijevci moje porodice.

U kabini automobila se osjećao neobičan miris: isparenja kože i suve trave pomiješana sa nečim što podsjeća na miris cigare. Mark je zaostajao.

Terenac je brektao kao da se odjednom nešto zagušilo. Vozilo je najblaže rečeno bilo rustično: njegova somotska sjedišta su bila skroz izlizana, amortizeri su izgledali kao da su odavno ispustiti dušu, ali su visina njegove karoserije i široka stakla omogućavali da se držite iznad saobraćajnog meteža.

Avenija Aristid-Brijan: nekada nacionalni put 20, široka kao auto-put sa dvije trake. „To je ovdje”, rekao sam pokazujući Aninu zgradu s druge strane puta. „Ali ne možeš da prođeš odavde, moraš da skreneš na raskrsnici...”

Ne sačekavši da dovršim rečenicu, Mark je naglo okrenuo volan do kraja. Uz trubljenje sirena i škripu točkova, opasno je zaokrenuo, presjekavši prolaz dvama vozilima koja su naglo zakočila da bi za dlaku izbjegla sudar.

- 28 Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Potpuno si nesavjestan!”

Policajac odmahnu glavom i zadovoljan tim prvim prekršajem, pope se na trotoar da bi tu parkirao rendž rover. „Mark, ne možemo ovdje da se parkiramo!” „Mi smo policija”, odsječno reče povukavši ručnu.

Onda je spustio štitnik za sunce na kome je stajala tablica „Nacionalna policija”. „Ko će povjerovati da se policajci voze u ovakvoj šklopociji?” upitao sam zatvarajući vrata. „Uostalom, ti čak više i nisi policajac...”

On izvadi kalauz iz zadnjeg džepa svojih farmerki. „Jednom policajac, uvijek policajac”, reče on otvarajući vrata kroz koja se ulazilo u hol ulaza. Čudo: od mog posljednjeg dolaska, popravili su lift. Prije nego što smo se popeli, insistirao sam da odem i bacim pogled na parking u suterenu.

Anin mini moris je bio parkiran na svom mjestu. Vraćam se do lifta.

Dvanaesti sprat. Hodnik pust. Ponovo, pošto sam zvonio, kucao sam na vrata bezuspješno kao i prošli put. „Skloni se”, naredio mi je policajac zaletjevši se. „Čekaj, možda nema potrebe da obijaš vra...”

2.

Vrata su popustila nakon drugog udarca ramenom.

Karadek je krenuo naprijed u hodnik i s nekoliko pogleda obuhvatio prostor, manje od četrdeset lijepo uređenih kvadrata. Parket od hrastovine, enterijer krem boje, u pastelnim nijansama, salon s namještajem u skandinavskom stilu, kuhinja otvorena, ormar koji se proteže sve do sobe.

Prazan i tih stan.

Vratio sam se nazad da pregledam bravu i dovratak. Vrata su lako popustila zato što nijedna od dvije brave nije bila zaključana.

Osoba koja je posljednja izašla iz stana, zadovoljila se da samo zatvori vrata, ne zaključavši ih. To zaista nije ličilo na Anu. Drugo iznenađenje, Anina putna torba je ležala na ulasku u kuću, nasred hodnika. Zakopčana pletena kožna torba, prekrivena komadima kože u boji. Kleknuo sam da bih pretražio njene pregratke, ali nisam pronašao ništa uočljivo. „Znači, Ana se vratila iz Nice...” započeo je Karadek. „... prije nego što je ponovo nestala...” očajavao sam.

- 29 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

U naletu strepnje, pokušao sam da je ponovo pozovem na mobilni, ali se javila telefonska sekretarica. „U redu, pretražićemo stan!” odlučio je Mark.

Po starom refleksu policajca u pretresu, već je počeo da otvara vodokotlić. „Ne znam da li imamo pravo to da radimo, Mark.”

Pošto ništa nije otkrio u kupatilu, krenuo je ka sobi. „Skrećem ti pažnju da si ti taj koji je započeo! Da nisi njuškao po prošlosti tvoje djevojke, sada bi bio sa njom na Azurnoj obali i progutao gorku pilulu zahvaljujući njenim slatkim riječima.” „To možda nije razlog za...” „Rafaele!” prekinuo me je. „To što si ispitivao Anu, značilo je da si imao intuiciju koja se pokazala tačnom. Sada treba da dovršiš taj posao.”

Pogledao sam sobu. Krevet od svijetlog drveta, ormar pun krpica, biblioteka krcata knjigama iz medicine, rječnici i ostale knjige iz gramatike koje su mi bile poznate: Grevis, Ans, Berto di Šazo. Nekoliko američkih romana takođe, u originalu: Dona Tart, Ričard Pauers, Toni Morison...

Pošto je pretražio daščice na podu, Mark je počeo da pretura po fiokama. „Pobrini se za njen kompjuter!” zatražio je pošto je ustanovio da sam se ukipio, „ja se mnogo ne razumijem u informatiku.”

Primijetio sam mekbuk na šanku bara koji je služio kao pregrada između kuhinje i salona.

Otkako sam upoznao Anu, mora da sam dolazio ovdje samo pet ili šest puta. Ovaj stan je bio njeno pribježište i ambijent prostorije, kroz koju sam se kretao, bila je nalik njoj: elegantan, miran, skoro asketski. Kako sam mogao da je toliko razljutim da pobjegne?

Smjestih se ispred ekrana i pritisnuh jedno dugme da bih uključio spravu. Direktni pristup desktopu, bez lozinke. Znao sam da to ničemu ne služi. Ana nije imala povjerenja u kompjutere. Kad bi stvarno imala nešto da sakrije, sumnjam da bi se to našlo u dubinama njenog mekbuka. Da bih bio umirio savjest, počeo sam da pregledam mejlove. Prvenstveno poruke u vezi s njenim časovima i stažiranjem u bolnici. U njenoj multimedijalnoj biblioteci, pregršt Mocarta, naučnih dokumentaraca i posljednje televizijske serije koje smo zajedno gledali. Istorija navigacije: informativni sajtovi, institucionalni sajtovi i na tone stranica posvećenih pretragama koje se tiču teme njene memorije (Rezilijentnost 4: genetski i Rezilijentnost, sposobnost suočavanja sa životnim nedaćama. - Prim. prev.

- 30 4

Knjigoteka

Amazonka&Anna

epigenetski faktori). Ništa značajno u preostalom hard disku koji je skoro u cjelini ispunjen bilješkama, tabelama, pdf dokumentima i pauerpoint prezentacijama u vezi s njenim studijama. Kompjuter nije bio zanimljiv po onome što se na njemu moglo naći, već prije po onome što se na njemu nije nalazilo: nijedna porodična fotografija, nije bilo video snimaka sa ljetovanja, mejlova koji svjedoče o postojanju prave mreže prijatelja. „Treba da baciš pogled na ove pisarije”, saopštio mi je Karadek vrativši se u prostoriju, s punim rukama kutija napunjenih fasciklama sa sortiranim administrativnim dokumentima: računima, fakturama, priznanicama o uplatama i kiriji, bankarskim izvodima...

Spustio je kutije na sto, zatim mi je pružio jedan providni plastični džep. „Iskopao sam i ovo. Na kompjuteru nema ništa?”

Odmahnuo sam glavom i zavirio u plastičnu foliju. Bila je to tradicionalna fotografija sa odjeljenjem, kao što se izrađuju od vrtića do gimnazije. Na snimku je dvadesetak uglađenih, klasično odjevenih djevojaka poziralo u školskom dvorištu. Profesorka, žena od četrdesetak godina, pratila je grupu. Učenica u sredini je držala jednu tablu na kojoj je kredom bilo ispisano: Gimnazija Sveta Cecilija Završna godina, naučni smjer 2008-2009.

U posljednjem redu sam odmah prepoznao „moju” Anu. Sasvim suzdržanu i smjernu. S pogledom malo u stranu, očiju blago spuštenih. S mudrim osmijehom, u mornarskom džemperu sa V izrezom koji je obukla preko bijele košulje zakopčane do grla. Uvijek ta volja da bude neprimjetna, da izbriše svoju senzualnost da bi zaboravili na njenu ljepotu koja plijeni.

Ne isticati se. Ne pobuđivati želju. „Da li si čuo za tu školu, Sveta Cecilija?” upitao me je Mark izvadivši paklu cigareta.

Na brzinu sam pretražio na svom telefonu. Smještena u Ulici Grenel, Sveta Cecilija je bila religijska ustanova finih četvrti. Privatna i otmena katolička gimnazija u kojoj su se školovale samo djevojčice. „Da li si znao da je Ana pohađala ovo mjesto? Sve ovo se ne uklapa u sliku jadne djevojčice iz Sent-Nazera”, nastavio je Mark paleći cigaru.

Zadubili smo se u „arhive” iz kutija. Spajajući različita dokumenta, uspjeli smo da sastavimo Anin životni put.

- 31 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Živjela je u Monružu od prije dvije godine. Ovaj stan je kupila 2014. tokom svoje šeste godine na studijama medicine. Dobro plaćen u to doba, 190.000 eura, finansiran ulogom od 50.000 eura kao i kreditom na dvadeset godina. Klasično dolaženje do stana.

Godine 2012. i 2013. iznajmila je garsonjeru u jednoj zgradi u Ulici Sen-Gijom.

Ranije, 2011. pronašli smo priznanice za iznajmljivanje jedne djevojačke sobice na Aveniji Opservatorije, izdate od izvjesnog Filipa Lelijevra.

Trag se tu gubio. Nemoguće je bilo saznati gdje je Ana živjela od prve godine medicine i tokom gimnazijskih godina. Kod oca? U studentskom domu? U nekoj drugoj djevojačkoj sobi plaćenoj na crno? U internatu svoje gimnazije?

3.

Karadek je ugasio pikavac na jednoj tacni i uzdahnuo. Zamišljeno je uključio kafe-aparat u boji, koji je stajao na šanku i ubacio jednu kapsulu.

Dok se voda zagrijavala, on je nastavio da pregleda preostale dokumente.

Zastao je na fotokopiji jedne stare kartice za socijalno osiguranje, presavio list i stavio ga u džep. Potom je bezuspješno pretražio rernu, aspirator, istražio parket i pregradne zidove.

Ne pitajući me za mišljenje, pripremio nam je obojici kratki espreso s pjenom. Pijuckao je svoju kafu arabiku odlutalog pogleda. Nešto mu se nije uklapalo, ali još nije znao šta. Na minut je ostao zamišljen, dok nije pronašao. „Pogledaj lampu.”

Okrenuh se prema halogenoj lampi stavljenoj u jedan ugao salona. „Da?” „Zašto bi je neko uključio na drugom kraju prostorije ako postoji trostruka utičnica u podnoj letvici, odmah pored stalka?” Da, logično...

Prišao sam rasvjeti, kleknuo i povukao kućište trostruke utičnice koje mi je ostalo u ruci. Kao što je Karadek naslutio, nije bilo povezano ni na jedan kabl. Legao sam na pod, pružio podlakticu u slobodan prostor i uspio da odignem, a potom skinem podnu letvicu.

Nešto je bilo sakriveno iza drvene trake. Torba.

4.

Bila je to velika džak torba od žutog platna ukrašena kružnim logom marke Konvers. Boja platna je bila izblijedjela jer je bila prekrivena - 32 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

tankim slojem prašine. Nekada boje senfa, sada je izgledala žućkasta što je odavalo njenu starost.

Torba je bila previše teška da budem iskren. Podjednako uzbuđen koliko i uznemiren, otvorio sam rajsferšlus strahujući od onoga što ću u njoj pronaći.

Dođavola!

Bio sam u pravu što sam se brinuo.

Bila je puna svežnjeva bankovnih novčanica.

Ustuknuo sam kao da je lova živa i da će mi skočiti na lice.

Karadek uze i prosu sadržinu na sto - uglavnom apoeni od 50 i 100 eura. Novac se razletio po šanku, obrazujući piramidu koja se sliježe na labavim temeljima. „Koliko ima?”

Prebrajao je nekoliko svežnjeva i zaškiljio računajući u sebi: „Naoko, rekao bih oko četiri stotine hiljada eura.” Ana, šta si radila? „Otkud ova lova, po tvom mišljenju?” upitao sam preneraženo. „U svakom slučaju ne od Aninih pregleda u bolnici.”

Zažmurio sam na trenutak masirajući sebi potiljak. Tolika količina keša mogla je da potiče od oružane pljačke, prodaje astronomske količine droge, ucjene vrlo imućne osobe... Od čega drugog?

Ponovo mi je u glavi iskrsla fotografija s tri ugljenisana leša. Sigurno je postojala veza između toga i novca. Ali koja? „Nema kraja tvojim iznenađenjima, dečko moj.”

Unutar torbe, u zakopčanom bočnom džepu, Karadek je upravo pronašao dvije lične karte s Aninom slikom kad je imala sedamnaest ili osamnaest godina. Prva je bila na ime Poline Pažes, druga na ime Magali Lamber. Dva meni nepoznata imena.

Mark mi ih je uzeo iz ruku da bi ih pažljivije osmotrio. „Lažne su, naravno.”

Potpuno izgubljen, pogledom sam odlutao kroz prozor. Napolju se život nastavljao. Sunce je mirno bacalo svoje zrake na fasade zgrade preko puta. Vijenac puzavice se obmotavao oko jednog balkona. Bilo je još ljeto. „Ova je bezveze”, tvrdio je za prvu ličnu kartu. „Loša kopija proizvedena na Tajlandu ili u Vijetnamu. Za osam stotina eura možeš je naći u bilo kom sumnjivom kraju. Narkomani.” „A druga?”

Poput procjenitelja pred dragim kamenom, namjestio je naočare i pomno pregledao ličnu kartu svojim stručnim okom.

- 33 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Ova je očigledno bolja, iako nije skorašnja. Libanska ili mađarska izrada. Oko tri hiljade eura. Ne bi prošla dublju provjeru, ali možeš se njome služiti ne strahujući svakodnevno za život.”

Svijet mi se okrenuo. Sve na osnovu čega sam se orijentisao se srušilo.

Bio mi je potreban dobar minut da se saberem.

„Sada su bar stvari jasne”, presjekao je Karadek. „Nemamo drugog izbora do da nastavimo da pratimo trag Ane Beker dalje u prošlost.”

Pognuo sam glavu. Iznova mi je jeziva fotografija s tijelima prošla kroz glavu. I slab Anin glas koji mrmlja: „To sam ja uradila. To sam ja uradila...”

- 34 Knjigoteka

Amazonka&Anna

4 Saznanje o nestanku Da bi bila uvjerljiva, laž mora da sadrži bar minimum istine. Kap istine je uglavnom dovoljna, ali je neophodna, kao maslina u martiniju.

Saša Arango

1.

Mark Karadek je osjećao kako mu leptirići lete u stomaku. Kao da mu je bilo petnaest godina i da ide na prvi ljubavni sastanak. Isti strah, isto uzbuđenje.

Policajac ostaje policajac. Fotografija tri ugljenisana leša, torba puna, samo što ne prsne, novčanica, lažna dokumenta, dvostruki Anin život: ponovo je adrenalin lovca kolao njegovim venama. Otkako ga je zalutali metak isključio iz igre, nije zadrhtao od tog posebnog zadovoljstva koje imaju pravi policajci na terenu, koji špartaju asfaltom, njuškala, oni kojima nije mrzak trud koji iziskuje svaka hajka. Lovci.

Napustivši Aninu zgradu, Rafael i ja smo odučili da se razdvojimo da bi svako vodio svoju istragu. A Mark je tačno znao koje tragove najprije hoće pomno da istraži.

La Bit o Kaj, Ulica Glasijer. Poznavao je ovaj kraj kao svoj džep.

Iskoristio je čekanje na semaforu da bi prelistao kontakte na ekranu svog telefona i zaustavio se na onom koji je tražio. Matilda Fransens. I sam se začudio što još uvijek ima ove podatke nakon svih tih godina.

Okrenuo je broj i sa zadovoljstvom prepoznao glas koji mu je odgovorio poslije drugog zvonjenja. „Mark! Otkad se nismo čuli...” „Zdravo ljepotice. Nadam se da si dobro! Jesi li i dalje u Osiguranju?” „Da, ali sam se konačno mogla da se izvučem iz Primarnog zdravstvenog osiguranja Evrija. Sada radim u 17. arondismanu, u centru Batinjola. Odlazim u penziju u martu.”

- 35 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Srećan odlazak onda. Reci mi dok si još na poslu, da li bi mogla da mi potražiš...” „Tačno sam pomislila da tvoj poziv ne može biti čisto prijateljski.” „... djevojku po imenu Ana Beker? Imam njen broj ako možeš da zapišeš.”

Upalilo se zeleno svjetlo. Dok je kretao, dohvatio je sklopljenu fotokopiju iz svog džepa i izdiktirao Matildi broj osiguranja. „Ko je to?” „Dvadeset pet godina, meleskinja, lijepa djevojka koja završava studije medicine. Nestala je i pomažem njenoj porodici da je pronađu.” „Kao slobodan strijelac?” „Dobrovoljno. Znaš kako kažu: jednom policajac, uvijek policajac.” „Šta tačno želiš da znaš?” „Treba mi sve što budeš uspjela da sakupiš.” ,,Ok, vidjeću šta mogu da uradim. Nazvaću te.”

Mark je zadovoljno spustio slušalicu. Sljedeća etapa: Filip Lelijevr.

Pretražujući po telefonu, ustanovio je da se Lelijevr nalazi na žutim stranama kao zubar. Njegova ordinacija je bila na istom broju kao smještaj koji je Ana iznajmljivala na samom početku 2010. godine.

Na Bulevaru Por-Roajal primijetio je staklenu nadstrešnicu stanice RER, zatim, još dalje, biljnu fasadu restorana La Klozeri de Lila. Upalio je žmigavac da bi skrenuo na Aveniju Opservatorije i prošao fontanu i njeno krdo morskih konja koji frkću na sredini vodoskoka. Parkirao se ispod kestenova, zatvorio vrata na kolima i sačekao da dovrši cigaretu, pogleda odlutalog na drugu stranu parka gdje su stubovi i grede Centra Mišle, u cjelosti od crvene opeke, podsjećali na tople boje Afrike i Italije.

Posmatrajući rasijano dječicu koja su se izdvajala iz mnoštva na igralištu, Karadeku su se vratile uspomene. U vrijeme kad je stanovao u Bulevaru Sen-Mišel, dešavalo mu se da ovdje dođe da se igra sa svojom kćerkom. Blagosloven period čiju je vrijednost shvatio tek kasnije. Žmirkao je, ali daleko od toga da su se raspršili, prizori su se samo umnožvavali, druga mjesta, druge radosti, praćene smijehom njegove kćerke kao muzikom iz filma kad je imala pet-šest godina. Njeno spuštanje niz tobogan, prve vožnje na ringišpilu kod Sakre-Kera. Ponovo je vidio kako skače da bi uhvatila mjehure od sapunice. Ponovo ju je vidio u svom naručju na plaži Palombađa, očiju uprtih ka nebu dok prstom pokazuje zmajeve.

Kad prevali određene godine, čovjek se više ne plaši ničega osim svojih uspomena. Gdje je to čuo? Pokušao je da sjeti zgazivši cigaru na trotoaru.

Prešao je ulicu, pozvonio na ulazu u zgradu i popeo se stepeništem - 36 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

trčećim korakom. Kao što to čine neki policajci, sačuvao je svoju legitimaciju kojom je mahnuo pred očima lijepe brinete na prijemu. „BRB, gospođice, želio bih da razgovaram sa doktorom.” „Obavijestiću ga.”

Bilo je dobro pronaći stare osjećaje i nekadašnje reflekse: kretanje, izvjesni način da se nametne, autoritet koji je predstavljala trobojna propusnica.

Strpio se, ostavši da stoji nalakćen na šalteru recepcije. Mora da je zubareva ordinacija nedavno bila renovirana jer se još osjećala na svježu farbu. Bio je to krajnje moderan prostor koji je u isti mah odisao toplinom: pult i fotelje od svijetlog drveta, stakleni zidovi i paravan od bambusa. U pozadini se čula „opuštajuća” muzika koja je evocirala zvuk talasa, obavijena zvucima romantične flaute i harfe. Nepodnošljivo.

Suprotno onome što je zamišljao, Lelijevr je bio mladi zubar koji još nije prevalio četrdesetu. S okruglom glavom, kratko ošišanom kosom, naočarima s narandžastim okvirima koje su uokvirivale nasmijane oči.

Ispod njegove uniforme s kratkim rukavima mogle su se vidjeti impresivne tetovaže jednoroga kako trči preko njegove podlaktice. „Da li poznajete ovu ženu, doktore?” upitao je Karadek pošto se predstavio.

Pružio je ljekaru svoj mobilni telefon na kome se nalazila skorija Anina fotografija koju mu je poslao Rafael.

Lelijevr bez oklijevanja odgovori: „Naravno. Studentkinja kojoj sam iznajmljivao djevojačku sobu prije četiri ili pet godina. Ana... kako bješe.” „Ana Beker.” „Tako je: ako me sjećanje dobro služi, studirala je medicinu na fakultetu Pariz-Dekart.” „Čega se još tačno sjećate?”

Lelijevru je trebalo vremena da pretraži u svom sjećanju. „Ničeg naročitog. Ta djevojka je bila savršeni podstanar. Diskretna, nikada nije kasnila s kirijom. Plaćala je gotovinom, ali sve sam prijavio poreskom. Ukoliko želite dokaz, tražiću od mog računovođe da vam...” „Neće biti potrebe. Da li je primala veliko društvo?” „Nikoga koga bih se sjetio. Odavala je utisak da radi danonoćno. Ali čemu to ispitivanje, kapetane? Da li joj se desilo nešto?”

Karadek je izmasirao nosnu kost i izbjegao pitanje. „Još jedna posljednja stvar, doktore: da li znate gdje je Ana stanovala prije nego što je postala vaš podstanar?”

- 37 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Naravno: kod mog bivšeg zeta koji joj je iznajmljivao sobu.”

Policajca kao da je blago udarila struja. Bila je to tačno vrsta informacije koju je došao da traži. „Zove se Manuel Spontini”, dopunio je doca. „Poslije razvoda je bio primoran da proda stan u Ulici Univerziteta i djevojačku sobu pripojenu s njim.” „Onu u kojoj je živjela Ana?” „Tako je. Moja sestra je znala da tražim podstanara. Ona je dala moje podatke Ani.” „Gdje mogu da nađem tog Spontinija?” „Drži pekaru na Aveniji Frenklin-Ruzvelt, ali upozoravam vas: on je gadan tip. Moja sestra je predugo čekala prije nego što ga je napustila.”

2.

Zamoren od vrebanja taksija na izlazu ka Orleanu, ukrcao sam se u autobus 68. „Stajalište Ulice di Bak? Bićete tamo za manje od dvadeset minuta”, obećao mi je vozač.

Sručio sam se na sjedište. Bio sam preneražen, opustošen, skoro obamro. Prisjećao sam se svega što sam saznao u nekoliko sati: fotografije tri leša, pola miliona eura pronađenih iza pregrade, lažnih dokumenata.

Sve ovo je bilo tako daleko od slike mlade žene koju sam poznavao: marljiva studentkinja medicine, uzorni pedijatar, pažljiva i nježna s djecom, radosna i vedra pratilja. Pitao sam se koji je događaj mogao da do te mjere skrene Anin život s kolosijeka.

Trudio sam se da se saberem i iskoristio vožnju da proučim internet sajt mog budućeg odredišta: gimnazije Sveta Cecilija.

Rezervisana za djevojke, ustanova je bila pomalo specifična katolička struktura. Mala ustanova koja nije pod ugovorom i ne zavisi od Nacionalnog obrazovanja, ali koja je, suprotno brojnim „privatnim školama”, dobij ala laskave rezultate na ispitima, posebno na naučnom smjeru.

Religiozna strana škole nije bila samo poza: pored dvonedjeljne mise i grupnih molitvi, gimnazijalke su morale da prisustvuju vjeronauci svake srijede poslije podne i uzmu učešća u više dobrotvornih akcija.

Vozač me nije slagao. Još nije bilo 11 sati kad sam stigao u Ulicu di Bak. - 38 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Sveti Toma Akvinski. Središte šik Pariza. S aristokratijom i osobenim hotelima. S ministarstvima i buržujskim zgradama od klesanog kamena, s krovovima od škriljca i besprijekornim fasadama.

U nekoliko koraka, stigao sam do Ulice de Grenel. Pozvonio sam i pokazao isprave domaru. Iza teških lučnih vrata krilo se popločano dvorište, zeleno i ucvjetalo, sa zasađenom ukrasnom šljivom i lijanderima.

Organizovano u obliku kvadrata, kao samostan, imalo je na sredini kamenu fontanu koja je mjestu davala izgled toskanskog vrta. Tiho zvono je najavilo vrijeme za promjenu učionice. Kroz dvorište su tada u miru i tišini prošle grupice gimnazijalki s plisiranim marinskoplavim suknjicama i blejzerima s izvezenim malim grbom. Zelenilo, blagi šum vode i uniforme prebacile bi posjetioca daleko od Pariza. Kao da smo se našli u pedesetim godinama, čas u Italiji, čas u Eksan-Provansi ili pak u nekom engleskom koledžu.

Na nekoliko sekundi pomislio sam na dvorište moje gimnazije.

Salvador-Aljende, u Esonu. Početak devedesetih. Na hiljadu milja od ovog ušuškanog mjesta. Dvije hiljade đaka zgurano među betonsku ogradu.

Nasilje, droga, zapriječen horizont. Profesori koji svi odreda pokušavaju da zbrišu odatle, rijetki dobri učenici kojima se podsmijavaju i koje lemaju. Druga planeta. Druga stvarnost. Gadna stvarnost od koje sam bježao pišući priče.

Izmasirao sam kapke da bih odagnao ova sjećanja i raspitao se kod vrtlara koji je zalivao bujne žalfije. „Upravnik ustanove? Pa, to je gđa Blondel, nova direktorka. To je ona gospođa tamo, ispred table ispod svodova.”

Klotilda Blondel... Sjećam se da sam pročitao njeno ime na veb-sajtu.

Zahvalili mu i zaputili se ka direktorki. Bila je to žena koju sam vidio na fotografiji odjeljenja pronađenoj kod Ane. Oniža pedeseto-godišnjakinja, vitka, odjevena u kostim od laganog tvida i pamučnu polo majicu od streča oker boje. Ime Klotilde Blondel je baš dobro išlo uz nju: plava, sasvim svijetla, nešto između Grete Garbo i Delfine Serig. Okrenuta od svjetlosti, njena silueta se rasipala u zlatastim česticama tog poznog ljeta. Kao božansko priviđenje.

Ruka joj je bila položena na rame jedne učenice. Iskoristio sam njihov razgovor da je duže posmatram. Fine crte lica, na kome godine nisu ostavile traga, prirodna ljupkost bez imalo arogancije. U ovom vrtu je bila na svom mjestu, između statue Djevice i statue Svete Cecilije. Zračila je nečim majčinskim: blizina koja uliva sigurnost, čvrstinu. Djevojka s kojom je razgovarala upijala je, uostalom, njene riječi, izgovorene u isti mah nježnim i dubokim glasom. Čim su završile razgovor, prišao sam da se predstavim: - 39 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Dobar dan, gospođo, ja sam...”

Njene oči zasijaše smaragdnim sjajem. „Savršeno znam ko ste, Rafaele Bartelemi.”

Malo pometen, nabrao sam obrve. Ona je nastavila: „Najprije zato što sam jedna od vaših čitateljici, ali naročito zato što Ani već šest mjeseci vaše ime ne silazi s usana.”

Jedva sam uspijevao da sakrijem svoje iznenađenje. Klotildu Blondel je izgleda zabavljala moja zbunjenost. Stojeći tako izbiliza, još više je budila moju radoznalost. Pravilno lice, parfem jorgovana, pramenovi boje sunca koji padaju preko njenih visokih jagodica. „Gospođo Blondel, da li ste skoro vidjeli Anu?” „Večerale smo zajedno prošle nedjelje. Kao i svakog utorka uveče.”

Stresao sam se. Otkako je znam, Ana je tvrdila da utorkom uveče ide u teretanu. Ali nije bilo velike razlike da li je tamo ili... Klotilda je, međutim, naslutila moju nelagodnost. „Rafaele, to što ste danas ovdje, znači da znate ko sam, zar ne?” „Zapravo, i ne baš. Ovdje sam zato što sam zabrinut za Anu.” Pružih joj plastičnu providnu fasciklu. „Zahvaljujući ovoj fotografiji uspio sam da dođem do vas.” „Gdje ste je pronašli?” „U Aninom stanu. Sigurno ima neki značaj čim je jedini snimak koji čuva kod kuće.”

Ona poprimi uvrijeđen izgled: „Preturali ste kod nje bez njene dozvole?” „Dozvolite mi da vam objasnim.”

U nekoliko rečenica sam je upoznao sa Aninim nestankom, prećutavši pritom razloge naše prepirke. Slušala je ne uzbuđujući se. „Ako sam dobro razumjela, posvađali ste se sa svojom vjerenicom. I da bi vam očitala lekciju, ona se vratila bez vas u Pariz. Bar se nadam se da će vas to opametiti.”

Nisam dozvolio da me ubijedi: „Misllim da potcjenjujete težinu situacije. Razlog zbog koga sam ovdje prevazilazi okvir bračne svađe.” „Ubuduće vam preporučujem da strogo izbjegavate preturate po njenim stvarima. Poznajem Anu i jemčim vam da je to vrsta stvari koju neće cijeniti.”

Glas joj se promijenio, postao je deblji, promukliji, manje mek, „A ja vjerujem da sam bio u pravu što sam postupio na taj način.”

- 40 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Kap crnog mastila se rastvorila u njenim zjenicama, ugasivši sjaj njenog pogleda. „Uzmite svoju fotografiju i odlazite!”

Okrenula se, ali ja sam bio uporan: „Htio bih, naprotiv, da porazgovaramo o jednoj drugoj fotografiji.”

Kako se udaljavala, povisio sam glas da bih joj zadao udarac posljednjim pitanjem: „Gospođo Blondel, da li vam je Ana već pokazala snimak na kome se nalaze tri ugljenisana tijela?”

Nekoliko gimnazijalki se okrenulo. Direktorka se naglo osvrnula. „Mislim da je bolje da se popnemo u moju kancelariju.”

3.

Osmi arondisman.

Karadek je upalio žmigavac, stavio štitnik za sunce i parkirao se u zoni za isporuke, na trgu Sen-Filip-di-Rul. Kuća Spontini je držala radnju na zastakljenom mjestu čitavom dužinom na uglu Ulice La Boesi i Avenije Frenklin-Ruzvelt. Radnja boje čokolade, zlatne zavjesice: pekara-poslastičarnica je prodavala kvalitetne proizvode, nudeći prefinjenu lepezu hljebova i peciva. Mark je prošao vrata i stao da posmatra prodavačice koje su se, u ovoj poslovnoj četvrti, pripremale za udarnu gužvu u podne, izlažući u izlozima ormara sendviče, pite s povrćem i salate u providnim ambalažama. Od ovog prizora je ogladnio. Zbog iznenadnog Rafaelovog povratka, morao je da preskoči doručak i nije ništa pojeo od prethodnog dana. Naručio je sendvič sa parmskom šunkom zatražio da razgovara sa Manuelom Spontinijem.

Pokretom brade, poslužitelj ka ga je uputila na bistro preko puta.

Karadek pređe ulicu. Sjedeći u bašti podvrnutih rukava, Manuel Spontini je čitao Ekipu s pola litra piva. S cigarilosom u ustima, rej-banom na nosu, nosio je zulufe i razbarušenu kosu što mu je davalo izgled Žana Jana iz Šabrolovih i Pijalinih filmova. „Manuel Spontini? Možemo li da porazgovaramo na tri minuta?”

Karadek je iskoristio njegovo iznenađenje smjestivši se nametljivo preko puta njega, nalaktivši se na sto kao da ga izaziva da obaraju ruke, „Ali... ko ste vi, zaboga?” piskutavim glasom reče pekar ustuknuvši. „Kapetan Karadek, BRB. Vodim istragu o Ani Beker.” „Ne poznajem je.”

Mark mu mirno pokaza Aninu fotografiju na ekranu svog telefona. „Nikad je nisam vidio.”

- 41 Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Moj ti je savjet da pogledaš pažljivije.” Spontini uzdahnu i naže se nad ekran. „Slatka crna lutkica. Dobro bih je opalio.”

Munjevitom brzinom Karadek je ščepao Spontinija za kosu i zabio mu lice u metalni sto, da je pivska čaša odletjela sa stola i slomila se na trotoaru. Pekarov jauk je privukao konobara iz kafića. „Zvaću policiju!” „Ja sam policija, mali!” odgovori Mark izvadivši legitimaciju rukom koja mu je bila slobodna. „Bolje mi donesi flašu vode.”

Konobar je odmaglio. Karadek je popustio stisak. „Umalo da mi rascopaš nos, majku mu!” zastenja Spontini. „Začepi! Pričaj mi o Ani, znam da si joj iznajmljivao sobu. Ispričaj mi.”

Spontini je dohvatio svežanj papirnih salveta da bi obrisao krv koja mu je tekla iz lijeve nozdrve. „Nije se tako zvala.” „Objasni.” „Ime joj je bilo Pažes. Polina Pažes.”

Kao u kartanju, Karadek baci kao adut na sto Aninu lažnu ličnu kartu.

Spontini uze dokument i osmotri ga. „Aha, to je ta lična koju mi je pokazala prvi put kad sam je vidio.” „Kada je to bilo?” „Nemam pojma.” „Potrudi se.”

Dok su Marku donosili flašu vode, Spontini se udubio u sjećanja. Pošto je obrisao krv s nosa, stade glasno da razmišlja: „Kada su bili predsjednički izbori za Sarkozija?” „U maju 2007.” „Aha. Tog ljeta je u Parizu bila žestoka oluja koja je poplavila našu zgradu. Trebalo je popraviti dio krova i renovirati sobice. Radovi su završeni u jesen. Stavio sam oglas u moje tri radnje. I tvoja lijepa Barbi, meleskinja se prva pojavila.” „Dakle, kog je to mjeseca bilo?” „U oktobru, rekao bih. Krajem oktobra 2007. Najkasnije početkom novembra.” „Jesi li prijavio kiriju?” „Šta je tebi čovječe? Sa svim onim čime nas reketiraju, treba još da prijavim sobičak od dvanaest kvadrata? Bilo je na crno, šest stotina eura u kešu mjesečno, uzmi ili ostavi. I djevojka je uvijek plaćala.” „2007. je bila maloljetna. Imala je sigurno šesnaest godina.” „Tako nije pisalo u njenim ispravama.”

- 42 Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Njena dokumenta su bila lažna i ti si u to posumnjao.” Manuel Spontini je slegnuo ramenima. „Da li je imala petnaest ili devetnaest, ne vidim šta to mijenja stvar.

Nisam tražio da je zaskočim. Samo sam joj iznajmio sobu.”

Ljutito je zaškripao stolicom po asfaltu i pokušao da ustane, ali ga je Karadek zadržao za ruku. „Kad si je prvi put vidio, koliko je godina imala?” „Pojma nemam, dođavola! To je bilo prije skoro deset godina!” „Što prije mi odgovoriš, to ćemo prije završiti.”

Spontini duboko uzdahnu. „Pomalo bojažljiva, pomalo pogubljena. Uostalom, mislim da prvih nedjelja skoro da nije napuštala gajbu. Kao da se plašila svega.” „Nastavi. Izbaci mi još dvije-tri informacije i povlačim se.” „Šta znam... Govorila je da je Amerikanka, ali da je došla u Pariz na studije.” „Kako Amerikanka? Povjerovao si joj?” „Imala je jenki akcenat u svakom slučaju. Istina je da me je bilo briga.

Platila mi je kiriju za tri mjeseca unaprijed, to je sve što me je zanimalo.

Tvrdila je da joj to plaćaju roditelji.” „Da li upoznao njene roditelje?” „Ne, nikada nikog nisam upoznao... Ah, da... Jednu plavušu, pomalo buržujskog izgleda koja joj je ponekad dolazila u posjetu. Četrdesetogodišnjakinja, sva utegnuta. Nju bih, naprotiv, rado navukao. U stilu Šeron Stoun je, ili Dine Dejvis, shvataš?” „Znaš li njeno ime?”

Pekar je odmahnuo glavom. Karadek nastavi: „Da se vratimo na djevojku. Da li je mogla da se uvali u neku sumnjivu stvar?” „Kao šta?” „Droga? Prostitucija? Ucjena?” Spontini razrogači oči. „Mislim da si potpuno omašio, čovječe. Ako hoćeš moje mišljenje, bila je to fina djevojka koja želi samo da studira i mirno živi. Djevojka koja više nije željela da joj dosađuju.”

Jednim pokretom ruke, Mark oslobodi pekara. On sam ostade još trenutak da sjedi na stolici, mozgajući o informacijama koje je upravo prikupio. Taman je htio da krene dalje kad mu je telefon zavibrirao.

Matilda Fransens. Javio se. „Imaš informacije za mene.”

- 43 Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Našla sam dosije Ane Beker, da. Ali on uopšte ne odgovara onome što si mi rekao. Ako je vjerovati mojim podacima, ta djevojka je...”

4.

„Oduvijek sam se bojala ovog trenutka. Znala sam da će doći, ali nisam mislila da će poprimiti ovaj oblik.”

Klotilda Blondel je sjedila za stolom čija je staklena ploča stajala na dva hromirana stalka. Uzdižući se iznad dvorišta, njena kancelarija savremeno opremljena odudarala je od stogodišnjeg izgleda Svete Cecilije.

Očekivao sam namještaj iz XVIII vijeka i biblioteku s prepunim policama Plejade i starih biblijskih poveza. Nalazio sam se u oskudno opremljenoj prostoriji s bijelim zidovima. Na radnom stolu, laptop, smartfon u kožnoj futroli, ram od svijetlog drveta, reprodukcija jedne senzualne Brankušijeve 5 statuice. „Gospođo Blondel, otkada poznajete Anu?” Direktorka me pogleda pravo u oči, ali umjesto da mi odgovori, ona mi je uputila neku vrstu upozorenja: „Ana je ludo zaljubljena u vas. Ovo je prvi put da je vidim toliko zaljubljenu u nekoga. I nadam se, radi vas, da zaslužujete tu ljubav.”

Ponovih pitanje, ali ga je ona ponovo ignorisala. „Kad me je Ana pitala za mišljenje, savjetovala sam joj da vam kaže istinu, ali se ona bojala vaše reakcije. Iz straha da vas ne izgubi...”

Tišina. Zatim je kao za sebe promrmljala: „Sabato je nesumnjivo bio u pravu: Istina je savršena za matematiku i hemiju, ali ne za život.”

Promeškoljio sam se u fotelji. Po svemu sudeći, Klotilda Blondel je znala dosta stvari. Da bih je pridobio, riješio sam da ništa ne skrivam od nje i ispričao sam joj o svemu što sam našao kod Ane: četiri stotine hiljade eura i lažne lične karte na imena Magali Lamber i Polina Pažes.

Ona me je saslušala ne pokazavši iznenađenost, kao da sam je podsjećao na običnu zaboravljenu uspomenu koja je sada izbijala na površinu, šireći za sobom uznemiravajući miris. „Polina Pažes. Pod tim imenom se Ana predstavila prvi put kad sam je vidjela.”

Ponovo tišina. Dohvatila je tašnu ostavljenu na stoličici pored nje i iz nje izvadila paklicu dugačkih i finih cigara. Zapalila je jednu lakiranim upaljačem.

Konstantin Brankuši (1876-1957), rumunski vajar koji je radio i stvarao u Francuskoj i Rumuniji. Smatra se začetnikom modernizma. - Prim. prev.

- 44 5

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Bilo je to 22. decembra 2007. Jedne subote poslije podne. Sjećam se tačno datuma zato što je to bio dan školske proslave Božića. Vrlo značajan trenutak za našu ustanovu: svake godine okupljamo naše đake i njihove roditelje da bismo zajedno proslavili Hristovo rođenje.”

Glas joj je sada zvučao dublje i hrapavo. Glas pušača. „Tog dana je padao snijeg”, nastavila je ona izbacujući kolutove dima s aromom mentola. „Sjećaću se cijeloga života te djevojke, lijepe kao đavo, koja je banula niotkuda, u svijetlobež mantilu koji je vezala u struku.” „Šta vam je rekla?” „S blagim akcentom koji je pokušavala da sakrije, ispričala mi je jednu priču. Priču koja se držala ili skoro da jeste. Tvrdila je da je kći francuskih kooperanata koji su otišli da rade u Mali. Rekla mi je da je provela dobar dio školovanja u francuskom koledžu i gimnaziji u Bamaku, ali da su njeni roditelji željeli da ona položi maturu u Parizu. Iz tog razloga su htjeli da je upišu u Svetu Ceciliju. Uz takav zahtjev, pružila mi je kovertu u kojoj je bila godišnja školarina, to jest oko osam hiljada eura.” „Čitava njena priča je bila lažna?” „Potpuno. Pozvala sam francusku gimnaziju u Bamaku da bi mi faksirali njenu ispisnicu, neophodno uvjerenje da bismo izvršili upis novog đaka. Nikada nisu čuli za nju. Našla sam se u potpunom rebusu. Što sam više napredovala u istrazi, to mi je slika o Ani bivala sve manje jasna.”

Klotilda Blondel ugasi cigaretu. „Sutradan sam otišla na adresu koju mi je Ana naznačila: djevojačka soba koju je iznajmila u Univerzitetskoj ulici. Provela sam cio dan s njom i odmah shvatila da je to tip osobe koju sretnete samo jednom u životu.

Usamljeno biće, polužena, poludijete, u potrazi za ponovnom izgradnjom, ali riješeno da uspije. Nije slučajno došla u Svetu Ceciliju: imala je jasan poslovni plan, da postane ljekar, bila je natprosječna inteligentna i s velikim radnim kapacitetom koji je iziskivao okvir da bi se razvio u punom smislu.” „Dakle, šta ste odlučili?”

Neko je pokucao na vrata njene kancelarije: pomoćnik direktora koji je imao problema u izradi rasporeda časova. Klotilda ga je zamolila da se strpi na trenutak. U trenutku kad je zatvarao vrata, ona me upita: „Rafaele, da li vam je poznato Jevanđelje po Mateju - Uska su vrata, uzan je put što vodi u život, malo ih je koji ga nađu. Moja hrišćanska dužnost je bila da pomognem Ani. A pomoći joj u tom trenutku, značilo je sakriti je.” „Od koga?” „Od svakog i nikog. U tome je upravo i bila težina.”

- 45 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Šta konkretno?” „Konkretno, prihvatila sam da školujem Anu ne upisujući je u registre akademije da bi mogla da završi svoju prvu godinu školovanja sa nama.” „Ne postavljajući joj više pitanja?” „Nisam imala potrebe da joj postavljam pitanja. Sama sam otkrila njenu tajnu.” „I šta je to bilo?”

Zaustavio sam dah. Konačno ću saznati istinu. Ali Klotilda Blondel je raspršila moju iluziju: „Nije na meni da vam kažem. Zaklela sam se Ani da neću otkriti njenu prošlost. I to je obećanje koje ću zauvijek održati.” „Da li biste mogli bar još nešto da mi kažete.” „Beskorisno je da navaljujete. Nećete dobiti ništa više u tom pogledu.

Vjerujte mi, ukoliko jednoga dana budete morali da saznate istinu, bolje bi bilo da to bude iz njenih usta, a ne nekog drugog.”

Razmislio sam o onome što mi je upravo rekla. Nešto se nije uklapalo. „Prije nego što sam mogao da živim od svojih romana, bio sam profesor nekoliko godina. Poznajem sistem: na prvoj godini ne možete da polažete maturske ispite ako niste nigdje upisani.”

Klimnula je glavom. „U pravu ste, Ana nije položila ispite te godine.” „Ali to je samo odlaganje neizbježnog, problem je u cjelosti ostajao na završnoj godini, zar ne?” „Da, ovoga puta nije bilo načina da se sakrije. Ako je Ana željela da ide dalje na studije, morala je da polaže maturu.”

Zapalila je drugu cigaretu i grozničavo povukla nekoliko dimova prije nego što je nastavila: „Tokom ljeta koje je prethodila početku školske godine, bila sam očajna. Od te priče sam se razboljela. Od sada sam Anu smatrala dijelom porodice. Obećala sam joj da ću joj pomoći, ali bila sam suočena sa naizgled nerješivim problemom i prijetila nam je potpuna propast.”

Spustila je pogled. Njeno lice je bilo u grču, odajući utisak da ponovo proživljava te bolne trenutke. „Ali uvijek postoji rješenje i kao što to često biva, ono vam je ispred samih očiju.”

Potkrepljujući riječ gestom, podigla je fotografski ram koji je stajao na stolu ispred nje. Uzeh predmet koji mi je pružila i pomno pogledah snimak ništa ne shvatajući.

- 46 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

5.

„Ko je to?” upitao sam. „Moja sestričina. Prava Ana Beker.”

Mark Karadek je vozio kao lud.

Otkako je izašao iz Pariza, policajac je prevalio kilometre ne obazirući se na saobraćajne propise. Htio je, morao je da provjeri na licu mjesta informacije Matilde Fransans, njegove prijateljice iz Osiguranja.

Svirao je jednom teretnjaku koji je pokušavao da pretekne drugog i u posljednjem trenutku uspio da se prestroji kako bi se dočepao izlaza s auto-puta. Zavojiti betonski put za isključenje davao mu je utisak da njegova kola potanjaju u provaliju. Vrtoglavica, Bubnjanje u ušima. Od sendviča koji je na brzinu pojeo u vožnji pripala mu je muka. Na nekoliko sekundi se osjetio izgubljenim usred čvora auto-puta, zatim se postepeno pribrao, pribjegavši uputstvima sa svog GPS-a.

Kružni tok na uzlasku u Šatene-Malabri, zatim uzan put koji je kretao prema Verijerskoj šumi. Mark se potpuno opustio tek kad je beton ustupio mjesto prirodi. Spustio je staklo kad se našao okružen kestenovima, lješnikom i javorom. Posljednja etapa pjeskovitog puta i zdanje iskrsnu pred njim.

Parkirao je rendž rover na šljunkovitoj površini za parkiranje i zalupio vrata. S rukama iza leđa, ostao je nekoliko trenutaka da posmatra zgradu stvorenu iz nekakve zbunjujuće mješavine između starog kamena i modernijih materijala: stakla, metala, prozirnog betona. Staro prihvatilište, od prije dvije stotine godina, bilo je modernizovano (iskasapljeno, pomislio je Karadek) postavljanjem foto-naponskih solarnih ploča na krovove i biljnog zida.

Policajac se zaputio ka ulazu u zgradu. Hol je bio gotovo pust, nikoga za prijemnim pultom. Prelistao je prospekte koji su se nalazili pred njim, a koji su predstavljali ustanovu.

Medicinsko prihvatilište Sveta Barbara zbrinjavalo je pedesetak osoba sa višestrukim invaliditetima ili one sa autističnim sindromom.

Nesrećnike koji više nisu bili samostalni za život i čije je zdravstveno stanje zahtijevalo stalnu njegu. „Mogu li da vam pomognem?”

Karadek se osvrte u pravcu glasa koji ga pozvao. Mlada žena u bijelom mantilu upravo je ubacivala novčić u automat. „Policija. Mark Karadek, kapetan BRB”, predstavio se. „Malika Feršiši, ja sam jedna od pomoćnika za medicinsku psihologiju ovog prihvatilišta.”

- 47 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Magrebljanka je pritisnula dugme da bi uzela gazirano piće, ali mašina se blokirala. „Opet se pokvarila! Dođavola, ovo čudo mi je sigurno već pokupilo pola iznosa za plaćanje!”

Mark ščepa aparat i poče da ga trese. Poslije nekoliko sekundi ovakvog postupka, konzerva je konačno pala u odjeljak za uzimanje. „Bar ćete dobiti ovu” reče on pruživši joj koka-kolu zero. „Vaš sam dužnik.” „Dobro mi dođe jer imam da vas zamolim za jednu uslugu. Ovdje sam da bih provjerio informacije o jednoj vašoj pacijentkinji.”

Malika otvori svoje piće i otpi jedan gutljaj.

Dok je pila, policajac je pomno posmatrao njenu zagasitu kožu, njena usta obrubljena ružičastom bojom, njenu strogu punđu, oči isklesane u safiru. „Voljela bih da mogu da vam dam obavještenje, ali vrlo dobro znate da nemam pravo. Obratite se direktoru koji...” „Čekajte, nema potrebe da pokrećete čitavu administrativnu mašineriju zbog obične kontrole.”

Malika ga podrugljivo pogleda, „Naravno, tako ćete moći da radite na miru izvan uobičajene procedure!”

Ona otpi još jedan gutljaj. „Znam sitna policijska lukavstva. Moj otac je „iz iste kuće”, kako vi to kažete.” „U kojoj službi radi?” „Brigada za narkotike.”

Karadek je razmislio jedan trenutak. „Vi ste kćerka Selima Feršišija?”

Klimnula je glavom. „Znate ga?” „Čuo sam za njega.”

Malika pogleda na sat. „Moram da se vratim na posao. Drago mi je što sam vas upoznala, kapetane.”

Sa konzervom u ruci, ona se udaljila kroz svijetli hodnik, ali ju je Karadek sustigao. „Pacijentkinja o kojoj vam govorim zove se Ana Beker. Možete li me samo odvesti do nje?”

- 48 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Prošli su uzani atrijum s obiljem biljaka mesnatih listova, živom ogradom od bambusa, kaktusima i patuljastim palmama. „Ako nameravate da je ispitujete, stavljate sebi prst u oko.”

Stigli su u jedan osunčan vrt koji izlazi na šumu. Pacijenti i njegovateljice su završavali ručak u hladu javorova i breza. „Obećavam da neću pokušavati da je ispitujem, hoću samo da znam da li...”

Malika pokaza kažiprstom prema šumi. „To je ona, tamo, u kolicima. Ana Beker.”

Karadek postavi ruku iznad očiju da bi se zaštitio od svjetlosti. Sjedeći u električnim kolicima, mlada žena od dvadesetak godina gledala je u nebo, sa slušalicama na ušima.

Utonula u debelu rolku, imala je šestougaono lice koje je progutala plavoriđa kosa u kojoj su bile ukosnice koje nose male djevojčice. Iza naočara u boji, oči su joj bile nepomične, izgubljene u daljini.

Malika nastavi: „Ovo je njena omiljena zanimacija: slušanje audio knjiga.” „Da bi pobjegla od stvarnosti?” „Da bi putovala, učila, maštala. Potrebna joj je makar jedna dnevno.

Hoćete li me prekinuti ako vam kažem da joj skidam tonu sa interneta?” „Od čega tačno boluje?”

Policaj izvadi blokče da bi ponovo iščitao svoje bilješke. „Rekli su mi da se radi o Fridrajhovoj bolesti, je li tako?” „Fridrajhova ataksija”, ispravi ga Malika. „To je neuro-degenerativna bolest. Rijetka genetska bolest.” „Dugo poznajete Anu?” „Da, radila sam kao zamjena u medicinsko-edukativno centru u Ulici Palatin u kome je ostala do svoje devetnaeste godine.”

S osjećajem nelagode, Karadek potraži paklicu cigara u džepu svoje jakne. „U kojoj godini su joj to otkrili?” „Vrlo rano. Rekla bih oko osme ili devete godine.” „Kako se manifestuje ta bolest?” „Poremećaji ravnoteže, krivljenje kičmenog stuba, stopala koja se deformišu, gubitak koordinacije pokreta.” „Kako su se kod Ane stvari razvijale?” „Dajte mi jednu cigaretu.”

- 49 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Mark je pristao i nagnuo se prema mladoj ženi da bi joj pripalio cigaretu. Svjež miris širio se s njenog tijela: limun, đurđevak, bosiljak.

Zeleni, zbunjujući i uzbudljiv talas.

Prinijela je cigaretu usnama i udahnula jedan dim prije nego što je nastavila: „Ana je veoma rano izgubila sposobnost hodanja. Zatim se, oko njene trinaeste godine, bolest se skoro stabilizovala. Ono što morate dobro da razumijete, to je da Fridrajhova ataksija ne napada intelektualne sposobnosti. Ana je mlada briljantna žena. Ona nije studirala u klasičnom smislu te riječi, ali je sve do nedavno provodila dane ispred kompjutera prateći MOOC 6 onlajn kurs za informatički razvoj.” „Ali je bolest nastavila da napreduje”, nadovezao se Karadek Malika je odobrila klimanjem glave. „Od određenog stadijuma, naročito postoji opasnost od srčanih i respiratornih komplikacija, kao što su kardiomiopatije koje iscrpljuju srce.”

Karadek nešto progunđa i zvučno uzdahnu. Osjetio je kako u njemu narasta bijes. Život je prava kučka. Dok dijeli karte, nekima då pretešku igru koju treba odigrati. Ta nepravda mu je zapalila srce. Nije je primjećivao, ali od jutros se osjećao ranjivijim. Na ivici. Tako mu se dešavalo kad god bi otpočeo istragu. Osjećanja, želja, nasilje množili su se u njemu. Kao vulkan prije erupcije.

Malika je naslutila njegovu nelagodu. „Iako ne postoji pravo liječenje, mi pokušavamo da pacijentima osiguramo što bolji kvalitet života. Kineziterapija, ergoterapija, ortofonija, psihoterapija vrlo su korisne. To je čitav smisao mog posla.”

Mark je ćutao, nepomičan, pustivši da mu cigara izgori među prstima.

Kako je takva zamjena identiteta bila moguća? Naravno, s tačke gledišta osiguravanja informacija, iz iskustva je znao da je zdravstveno osiguranje veliko sito (pronevjerene desetine miliona eura, životna kartica koja nije imala nikakvu vjerodostojnost...), ali nikada nije saznao za ovako razrađenu strategiju. „Ovoga puta zaista moram da idem”, upozori ga Malika. „Ostaviću vam moj mobilni za svaki slučaj.”

Dok je zapisivao svoj broj Maliki, Mark je postavio posljednje pitanje: „Da li Ani dolazi puno njih u posjetu?”

Skraćenica MOOC znači „Massive Open Online Course”. Riječ je o onlajn kursu otvorenom za sve.

- 50 -

6

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Uglavnom njena tetka, Klotilda Blondel, koja dolazi da je vidi svakog drugog dana, kao i jedna druga mlada žena: meleskinja, ravne kose, uvijek dobro namontirana.”

Karadek joj pokaza ekran svog telefona. „Da, to je ona”, potvrdi Malika. „Znate li kako se zove?”

- 51 Knjigoteka

Amazonka&Anna

5 Mala Indijanka i kauboji Svijet [...] je borba bez kraja između jednog sjećanja i jednog drugog sjećanja, koje mu je suprotstavljeno.

Haruki Murakami

1.

Taksi me je ostavio na uglu Bulevara Edgar-Kine i Ulice Odesa. Bacih pogled na sat. Skoro je podne. Kroz deset minuta će bataljoni službenika koji rade u kraju nagrnuti i mjesto na suncu biće dragocjeno. Ali još nekoliko trenutaka biće moguće zauzeti sto. Našao sam jedan u bašti kod Kolobine i Arlekina, kafeu na trgu.

Naručio sam flašu vode i seviš 7 od orade. Često sam ovdje dolazio da bih pojeo nešto s nogu i da bih pisao, i većina konobara me je poznavala.

Po svim stolovima i trotoarima, produžavalo se ljeto: naočare za sunce, kratki rukavi i lepršave suknje. Ono nekoliko stabala na malom trgu nije moglo da se izbori sa vrućinom koja se obrušila na asfalt. Na Jugu bi pootvarali suncobrane, ali u Parizu su se ljudi toliko bojali da ovo neće još dugo potrajati da su bili spremni da se izlože opasnosti da dobiju sunčanicu.

Zažmurio sam dopustivši i sám da mi sunce miluje lice. Kao da je ovo izlivanje svjetlosti i toplote imalo moć da mi postavi ideje na mjesto.

Dugo sam razgovarao telefonom s Karadekom. Razmijenili smo informacije do kojih smo došli i bilo je planirano da se nađemo ovdje da bismo utvrdili činjenično stanje. Dok sam čekao da stigne, izvadio sam noutbuk i otvorio ekran. Da bih sredio misli, imao sam potrebu da pravim bilješke, zapisujem datume, stavljam hipoteze „na papir”.

Sada više nije bilo sumnje da žena koju volim nije osoba za koju se izdavala. Prateći dva različita traga, Mark i ja smo uspjeli da uđemo u trag Ani - koja se nije zvala Ana - sve do jeseni 2007.

Jelo od orade, s limunovim sokom, začinjeno đumbirom, s krastavcima i kokosovim mlijekom. - Prim. prev.

- 52 7

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Krenuo sam da pišem tekst odlučivši da napravim sintezu samo ključnih otkrića:

Kraj oktobra 2007: jedna djevojka od otprilike šesnaest godina (iz Sjedinjenih Država?) iskrcava se u Pariz s preko četiri stotine hiljada eura u kešu. Pokušava da se sakrije, pronalazi utočište u jednoj djevojačkoj sobi koju iznajmljuje za gotovinu od bezobzirnog vlasnika. Istraumirana je događajem koji je upravo doživjela, ali je dovoljno bistra da sebi obezbijedi lažna dokumenta. U početku vrlo lošeg kvaliteta, ali kasnije mnogo bolje izrade.

U decembru se pojavljuje u katoličkoj zgradi, ustanovi Sveta Cecilija, gdje uspijeva da se školuje i položi maturu uzimajući identitet Ane Beker, sestričine Klotilde Blondel, direktorke gimnazije.

Ova zamjena identiteta je majstorski izvedena: prikovana za invalidska kolica, živeći u prihvatilišu za hendikepirane, prava Ana Beker ne putuje, ne vozi, ne studira.

Godine 2008, sa izjavom da je izgubila ili da joj je ukradena lična karta, „lažna” Ana se pojavljuje u opštini da bi ponovo izvadila pasoš i ličnu kartu. Otada, obmana je savršena. „Ana” posjeduje vjerodostojna dokumenta sa sopstvenom fotografijom i živi u potpunosti pod identitetom koji nije njen. Mada posjeduje broj socijalnog osiguranja, oprezna je i nesumnjivo s puno obzira poštuje određena pravila: uvijek sama plaća svoje ljekarske preglede i lijekove da se iz Osiguranja ne bi više zainteresovali za nju.

Podigao sam glavu s kompjutera dok mi je konobar donosio jelo. Uzeo sam gutljaj vode i zalogaj orade. Dvije žene su dijelile isti identitet: podvala koju je smislila Klotilda Blondel je bila smjela, ali dovoljno uvjerljiva da bi se održala već deset godina. Naša istraga nije bila uzaludna, međutim, na ovom nivou samo je pokretala pitanja bez odgovora. U letu sam ih pribilježio na mom ekranu: - Ko je stvarno „Ana”?

- Gdje je živjela prije nego što je stigla u Pariz? Otkud joj četiri stotine hiljade eura pronađenih u njenom stanu?

- Čija su tri ugljenisana tijela s fotografije? Zašto Ana sebe optužuje za njihovu smrt?

- Zašto je nestala odmah pošto je počela da mi otkriva jedan dio istine?

- Gdje se ona sada nalazi?

- 53 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Ne mogavši da izdržim, mahinalno sam još jedanput okrenuo njen broj. Nije se desilo čudo: i dalje poruka sa sekretarice koju mora da sam preslušao pedeset puta od prethodnog dana.

A onda mi je najednom sinula ideja.

2.

Prije šest godina, kad sam bio na putu u Njujorku, izgubio sam mobilni telefon u taksiju. Vratio sam se u hotel poslije večeri u restoranu i nisam odmah primijetio svoj propust. Dok sam postao svjestan toga i pozvao udruženje taksista, bilo je prekasno: jedna od mušterija koju je vozač povezao poslije mene, pronašla je moj mobilni i postarala se da to prijavi. Za svaki slučaj, poslao sam joj SMS poruku sa telefona moje asistentkinje za štampu. Sat vremena kasnije, primio sam poziv osobe koja se izražavala na nesigurnom engleskom koja mi je predlagala da mi vrati mobilni za sumu od sto dolara. Pošto mi je tako bilo najlakše, prihvatio sam predlog. Zakazali smo sastanak u kafeu na Tajms skveru, ali tek što sam bio stigao na dogovoreno mjesto, moj me ucjenjivač pozvao i rekao da se cijena promijenila. Sada je želio pet stotina dolara koje je trebalo da mu dostavim na jednu adresu u Kvinsu. Tada sam odreagovao kako je trebalo otpočetka: ispričao sam šta mi se desilo dvojici policajaca na koje sam prvo naišao. Za nekoliko minuta oni su locirali moj mobilni zahvaljujući sistemu za geopozicioniranje, uhapsili su mog lopova i vratili mi telefon.

Zašto ne postupiti na isti način sa Aninim telefonom?

Zato što je vjerovatno ugašen ili mu se baterija ispraznila...

Ipak pokušaj.

Moj kompjuter je i dalje bio otvoren ispred mene. Zatražio sam od konobara šifru da bih se priključio na vaj-faj kafea, zatim sam otišao na sajt proizvođača klaud kompjuting. Prva etapa nije predstavljala teškoću: bilo je dovoljno unijeti svoju identifikaciju, drugim riječima svoju imejl adresu. Upisao sam Aninu, ali sam zastao na drugom koraku: njenoj lozinci.

Nisam gubio vrijeme i pokušao sam razne šifre pa šta bude. Ovakve stvari uspijevaju samo u filmovima i televizijskim serijama. Kliknuo sam na sponu „Zaboravljena lozinka”, koja je otvorila novu veb-stranicu pozivajući me da odgovorim na dva bezbjednosna pitanja koja je Ana stavila tokom formiranja svoje identifikacije. + Koji je model vašeg prvog automobila? + Koji je prvi film koji ste gledali u bioskopu?

- 54 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Prvo pitanje je bilo lako. Ana je u svom životu imala samo jedna kola: polovnog minija boje „glaziranog kestena” koji je kupila dvije godine ranije. Iako ga nije mnogo koristila, obožavala je ovaj mali kabriolet. Svaki put kad bi pričala o njemu, nije govorila „mini” ili „kabriolet”, već „mini kuper”. Taj sam odgovor, dakle, ukucao u odgovarajuće kućište. I uspio sam.

Na redu je bilo drugo pitanje.

Nismo se uvijek slagali povodom filmova. Ja sam volio Tarantina, braću Koen, Brajana de Palmu, stare trilere i filmove b produkcije. Ona je voljela one malo intelektualnije, u stilu Telerame: Mihaela Hanekea, braću Darden, Abdelatifa Kešiša, Fatiha Akina, Kšištofa Kišlovskog.

Nisam daleko odamkao s ovim: rijetka su djeca koja svoju kinematografsku inicijaciju započnu sa Bijelom trakom ili Veronikinim dvostrukim životom.

Trebalo mi je vremena da razmislim. S koliko godina čovjek može da odvede djecu u bioskop? Vrlo dobro se sjećam svog prvog puta: ljeto 1980, Bombi, bioskop Olimpija, Ulica Antiba, u Kanu. Imao sam šest godina i pretvarao se da mi je upala trunka prašine u oko da bih opravdao moje plakanje u trenutku smrti lanetove majke. Gad od Volta Diznija. „Ana” je danas imala dvadeset pet godina. Da je gledala svoj prvi film sa šest godina, bilo bi to 1997.

Potražio sam uspješne filmove iz te godine na Vikipediji i jedan mi je upao u oči: Titanik. Planetarni uspjeh. Mnoge klinke su u to vrijeme sigurno dosađivale roditeljima da ih odvedu da gledaju Leonarda.

Ubijeđen da sam pronašao, ukucao sam naslov filma munjevitom brzinom, potvrdio i...

Odgovori koje ste unijeli ne odgovaraju onima koji se nalaze u našim dosijeima. Molimo vas da provjerite vaše lične informacije i pokušajte ponovo.

Razočarenje. Isuviše brzo sam se zagrijao i sada su mi preostajala samo dva pokušaja prije nego što se sistem blokira.

Ne zalijećući se, pokušao sam da raščistim stvari. Ana i ja nismo bili ista generacija. Nesumnjivo je ranije išla u bioskop prije svoje šeste, ali s koliko?

Gugl. Moji prsti na tastaturi. „S koliko godina odvesti djecu u bioskop?” Na desetine stranica se otvorilo. Pretežno forumi posvećeni porodici i ženskim časopisima. Pregledao sam prve sajtove. Izgleda su se svi slagali; u drugoj godini je prerano, ali treba pokušati s tri ili četiri.

- 55 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Povratak na Vikipediju. 1994. Ana ima tri godine i njeni roditelji je vode da gleda... Kralj lavova, najveći uspjeh za djecu u toj godini.

Novi pokušaj... i novi neuspjeh.

Dođavola! Horizont je postajao sve mračniji. Više nisam imao prava na grešku. Prevario sam se. Igra je izgledala laka, ali je imalo previše mogućnosti, previše parametara koje je trebalo uzeti u obzir. Nikada neću uspjeti da prokljuvim Aninu lozinku.

Posljednji slavni pokušaj. 1995. Ana ima četiri godine. Zažmurio sam kako bih pokušao da zamislim sebe u tom uzrastu. U glavi mi se pojavila mala djevojčica. Zagasite kože, finih crta lica, smaragdnog, gotovo prozračnog pogleda, stidljivog osmijeha. Prvi put ide u bioskop. A roditelji je vode da gleda... Ponovo bacam pogled na internet enciklopediju. Te godine je sjajan Toy Story doživio ogroman uspjeh. Ukucao sam odgovor i stavio prst na tipku da bih potvrdio. Prije nego što pritisnuo, zatvorio sam oči posljednji put. Mala djevojčica je i dalje bila tamo. Sa crnim pletenicama, farmerkama na tregere, šarenim duksom, besprijekorno čistim cipelicama. Zadovoljna je. Zato što je roditelji vode da gleda Toy Story? Ne, to se nije uklapalo s Anom koju sam poznavao. Vratio sam se unazad i premotao film. Božić 1995. Ana ima skoro pet godina. Prvi put ide u bioskop i ona je izabrala film. Zato što je već pametna i nezavisna.

Ona zna šta hoće. Neki lijep crtani film u kome će moći da se poistovjeti sa junakinjom i nauči neke stvari. Ponovo pregledam liste uspješnih filmova iz te godine, vrebajući unutrašnji glas male djevojčice. Pokahontas.

Djevojka iz plemena Povatan kojoj su Diznijevi crtači dali crte Naomi Kempbel. Prošla me je jeza. Čak i prije nego što sam potvrdio odgovor, bio sam ubijeđen da sam ga pronašao. Unio sam deset magičnih slova i nova veb-stranica mi je izgleda dozvoljavala da promijenim lozinku. Yes! Ovoga puta je bila ispravna. Otvorio sam aplikaciju za geopozicioniranje telefona i po isteku od nekoliko sekundi, na mom ekranu je zatreperila blijedoplava tačkica.

3.

Ruke su mi drhtale. Srce mi je udaralo. Bio sam u pravu što sam istrajao. Poruka mi je naznačavala da je Anin telefon isključen, ali je sistem memorisao narednih dvadeset četiri časa posljednju poznatu poziciju aparata.

Grozne draži globalnog nadzora...

Uočio sam krug koji je svjetlucao usred Sen-Sen-Denija. Na prvi pogled, nekakva industrijska zona između Stena i Olnesu-Boa. Napisao sam SMS Karadeku (Jesi li još daleko?), na koju je odgovorio ko iz topa (Bulevar Sen-Žermen, zašto?).

- 56 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Mrdni malo! Imam ozbiljan trag.

Dok sam ga čekao, napravio sam kopiju na ekranu i zabilježio adresu koja se pojavila, Avenija Platoa, Sten, Ii de Frans. Zatim sam prešao na posmatranje iz satelita i maksimalno zumirao. Gledano iz vazduha, objekat koji me je zanimao, ličio je na džinovski kameni blok koji je ležao usred napuštenog terena.

S nekoliko klikova uspio sam tačno da prepoznam mjesto: firma za skladištenje namještaja. Ujedoh se za usnu. Skladišta u predgrađu: sve ovo nije slutilo na dobro.

Zvuk udaljene ali produžene sirene, koja je više ličila na trubljenje slona nego na zvučno upozorenje, prodrmala je baštu.

Podigoh pogled, spustih dvije novčanice na sto, dohvatih moje stvari i uskočih u Karadekov stari rendž rover koji poleti Ulicom Delambr.

- 57 Knjigoteka

Amazonka&Anna

6 Riding with the King 8 Život ima zaokrete od 180 stepeni a kad se to desi, čini to u punoj brzini.

Stiven King

1.

Nije bilo kraja vožnji.

Najprije Invalidi, prelazak preko Sene, kretanje ka Jelisejskim poljima i izlaz Majo. Potom periferija, auto-put, stadion Francuske i nacionalni put koji je krivudao između La Kurneva, Sen-Denija i Stena. Čak i na suncu, predgrađe je izgledalo tužno, kao da se boja neba promijenila, postepeno se naoblačivši, rastapajući se da bi izgubila svoj sjaj i uklopila se sa socijalnim stanovima i zgradama bez duše koje su se smjenjivale duž glavne saobraćajnice ćiji su nazivi bili hvalospjev proteklom komunizmu: Romen-Rolan, Anri-Barbis, Pol-Elijar, Žan-Fera...

Saobraćaj je izluđivao Karadeka. Uprkos bijeloj liniji, on je pretekao mali kombi koji se vukao. Zato se našao u nevolji: ogroman crni džip, koji se kretao punom brzinom, stigao nam je u susret, razjapljenih, bijesnih čeljusti, kao drogiran, iz koga kulja hromirana para. Malo je falilo da nas grdosija udari. Bivši policajac se u posljednjem trenutku izmakao sasuvši bujicu psovki.

Mark je sada bio ubijeđen u neophodnost da pronađemo Anu. Vidio sam ga kako drhti od bijesa, frustriran i nestrpljiv, podjednako dekoncentrisan kao ja usljed neočekivanog razgranavanja naše istrage.

Iskoristili smo putovanje da bismo dovršili našu razmjenu informacija. Ma koliko plodna bila, naša istraživanja su samo uspjela da skiciraju portret jedne mlade žene koja je nestala, za koju ni on ni ja nismo više znali da li je žrtva ili krivac. „Ni policajci ne bi to bolje uradili” potvrdio je čestitajući mi što sam odredio položaj telefona. Osjećao sam da vjeruje u taj novi trag. Vozio je 8

Vožnja s kraljem. - Prim. prev.

- 58 Knjigoteka

Amazonka&Anna

brzo, očiju prikovanih za put, žaleći što nema, „kao u stara dobra vremena”, svoju sirenu ili rotaciju pri ruci.

Ekran GPS-a je pokazivao da nas kilometri dijele od našeg odredišta. S čelom priljubljenim uz staklo, posmatrao sam betonske ploče, montažne kuće, oronule fasade, javne zgrade koje samo što su nikle iz zemlje, a već su bile umorne i išarane grafitima. Poslije razvoda mojih roditelja, napustio sam Azurnu obalu da bih pratio majku u parisko predgrađe i proveo sam mladost u istoj vrsti dekora iz koga izbija beznađe. Svaki put kad bih kročio u njega, imao sam taj gadni utisak da zapravo nikad nisam odatle ni otišao.

Zeleno. Narandžasto pa crveno. Karadek se nije obazirao na to što se polako pali crveno svjetlo na semaforu i uključio se u kružni tok da bi krenuo slijepom ulicom čija je posljednja tačka bila jedna džinovska kocka od armiranog betona s četiri sprata. Zgrada Boks-populiija, „vašeg stručnjaka za skladištenje namještaja”.

Policajac je parkirao rendž rover na jednom gotovo pustom parkingu: dugačka traka asfalta koja je uzmicala pred poljem paprati spržene od sunca. „Kakav je plan?” upitah izlazeći iz kola. „Plan je ovo”, reče nagnuvši se ka pregradi za rukavice da bi iz nje izvadio glok 19 od polimera.

Karadek nije vratio svoje službeno oružje kao ni značku. Nisam podnosio vatreno oružje i čak ni u ovakvom trenutku nisam bio spreman da se odreknem svojih principa. „Ozbiljno mislim, Mark.”

Zalupio je vrata na kolima i načinio nekoliko koraka na ključalom betonu. „Vjeruj mom iskustvu, u ovakvim situacijama, najbolje je nemati plan.”

Zavukao je svoje poluautomatsko oružje u pojas i zaputio se odlučnim korakom u pravcu utvrđenja.

2.

Balet kolica za prevoz robe i paletara. Uporni miris spaljenog kartona.

Koreografija viljuškara i kontejnera na točkićima. Prizemlje je gledalo na zonu za upravljanje na koju su se nastavljale platforme za istovar natrpane vozilima.

Karadek je pokucao na zastakljenu pregradu kancelarije u podnožju betonske rampe koja je opsluživala spratove. „Policija!” dobacio je mašući svojom trobojnom kartom.

- 59 Knjigoteka

Amazonka&Anna

„E sad ste me stvarno ostavili bez teksta! Nema ni deset minuta kako sam vas zvao!” uzviknuo je brbljivi čovječuljak koji je sjedio za metalnim stolom.

Mark je okrenuo glavu prema meni. Njegov pogled je govorio: „Ništa ne razumijem, ali pusti mene.” „Patrik Ajaš”, predstavi se službenik koji nam je dolazio u susret. „Ja sam šef ovog mjesta.”

Ajaš je imao jako izražen arapski akcenat. Zdepaste figure, četvrtastog i veselog lica sa oreolom guste koste. Ispod njegove moderne prugaste košulje virio je zlatan lanac. Da sam njega uzeo za lik u romanu, izgledao bi kao karikatura.

Pustio sam dakle Marka da uzme stvar u svoje ruke: „Objasnite nam šta se desilo.”

Dajući nam znak rukom, Ajaš nas je pozvao da ga slijedimo krenuvši hodnikom rezervisanom za osoblje, kojim se dolazilo do liftova. Pomjerio se u stranu da bi nas propustio da uđemo, pritisnuo dugme posljednjeg sprata prije nego što je povikao: „Prvi put vidim ovako nešto!”

Dok se kabina kretala, kroz staklo sam mogao vidjeti nizove drvenih sanduka i olovnih kontejnera koji su se prostirali u nedogled. „Buka nas je upozorila”, nastavi on. „Pomislili smo da je sudar: niz strašno jakih udara uz zvuk lomljenja limarije, kao da nam autoput prolazi iznad glave!”

Lift se otvorio na popločano stubište. „Ovdje se nalazi sprat za samoskladištenje”, objasni Ajaš vodeći nas sa sobom. „Klijenti mogu da iznajme boksove veličine velike garaže i ovlašćeni su da mu pristupe u bilo kom trenutku.”

Upravnik je hodao podjednako brzo kao što je pričao. Koraci su mu škripali po plastificiranoj podlozi i gotovo da smo se mučili da ga pratimo.

Prolazi su se smjenjivali za prolazima. Svi istovjetni. Užasavajući očaj beskonačnog parkinga. „Evo, to je ovdje”, saopštio je konačno, pokazujući veliki boks čija su obijena vrata odavala utisak kao da su probušena.

Jedan crnac sijede kose čuvao je stražu na ulazu. U bijeloj polo majici, žućkastosmeđoj jakni i kačketom. „Ovo je Papa”, predstavi nam ga Ajaš.

Prestigavši Karadeka, prišao sam da vidim kolika je šteta.

Nije ostalo bogznašta od dvoja krila.

- 60 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Ispala su iz šarki. Čak ni dvostruke šipke koje su služile kao ojačanje, nisu mogle da spriječe napad. Površina od galvanizovanog čelika je bila uvrnuta, savijena, istrgnuta. Okačeni na metalnim polugama, pokidani lanci od dva katanca visili su nadolje. „Je li ovo tenk napravio?” „Niste bolje mogli da se izrazite!” uzviknu Papa. „Prije dvadeset minuta je jedan džip na silu ušao u skladište. Popeo se dovde preko pristupne rampe i zalijetao se na vrata sve dok nisu popustila. Kao prava kola-ovan.” „Kamere za nadzor su sve snimile”, uvjeravao je Ajaš. „Pokazaću vam snimke.”

Opkoračio sam pukotinu da bih ušao u boks. Dvadeset kvadrata osvijetljenih jakom svjetlošću. Prazno. Izuzev robusnih metalnih polica zavarenih za pod i dva raspršivača u spreju oborenih na zemlju. Jedan je bio bijeli, a drugi crni. Ličili su na boce termosa na koje je nakalemljen poklopac s raspršivačem. Obmotani oko čeličnog stuba, konopci, ostaci izolir trake, nedavno presječen gajtan.

Nekog su prisilno držali ovdje.

Anu su držali ovdje. „Osjećaš ovaj miris?” upitao me je Mark.

Klimnuo sam glavom. Bila je to zapravo prva stvar koju sam primijetio. Jak miris s različitim notama lebdio je u prostoriji. Miris je bilo teško raspoznati: između svježe pržene kafe i zemlje poslije kiše.

Policajac je kleknuo da bi ispitao dva raspršivača. „Da li znaš šta je ovo?” „Predstavljam ti Eboni&Ajvori”, reče on zabrinutog izgleda. „Crno i bijelo. Kao naziv pjesme Pola Makartnija i Stivija Vondera?” Klimnuo je glavom. „To je ručna izrada na bazi deterdženata koji se koriste u bolnicama.

Mješavina koja potpuno briše tragove DNK prisutne na mjestu zločina.

Profesionalna stvar. Set savršenog lopova.” „Zašto dva sprej a?”

Pokazao je crni sprej. „Eboni sadrži ultrasnažan deterdžent koji može da uništi devedeset devet procenata DNK tragova.” Zatim je pokazao na bijeli sprej. „Što se tiče Ajvorija, to je proizvod za maskiranje koji može da promijeni strukturu jednih za stotinu preostalih. Ukratko, pred sobom imaš čudotvorni recept koji omogućava da se svim forenzičarima na svijetu kaže da mogu da se nose.”

- 61 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Izašao sam iz sanduka da bih se vratio do Ajaša. „Ko iznajmljuje ovo mjesto?”

Upravnik raširi ruke u znak da ne razume. „Niko zapravo. Prazno je od prije osam mjeseci!” „Šta je bilo u garaži?” upitao je Karadek pridruživši nam se. „Ništa” hitro odgovori Papa.

Policajac duboko uzdahnu. Istovremeno umornog i zabrinutog izgleda, on se približi Patriku Ajašu i otvori usta kao da se sprema da mu zaprijeti, ali umjesto toga, on mu spusti ruku na rame. Za nekoliko sekundi, Karadekov stisak je prešao sa ključne kosti Arapina da bi mu završio na vratu. Palac mu je zabijao u grkljan dok mu je kažiprstom pritiskao vratni pršljen. Počevši da se guši zbog kliješta koja su ga sve jače stiskala, Ajaš više nije imao kud. Dvoumio sam se da li da se umiješam, poludio zbog tog iznenadnog naslništva. Karadek je išao na blef iako su očigledno dva tipa govorila istinu. Bar sam u to vjerovao sve dok Ajaš nije podigao ruku u znak predaje. Policajac popusti stisak, tek toliko da mu dozvoli da uzme vazduha. Zatim je u patetičnom pokušaju da sačuva glavu, Ajaš izgovorio: „Uvjeravam vas da nije bilo ničeg drugog osima dva predmeta koja sam sačuvao u kompjuterskom obezbjeđenju.”

3.

Ajašova verzija „kompjuterskog obezbjeđenja” bila je jedna prostorija obložena desetinom ekrana na kojima su se smjenjivale crno-bijele slike sistema za video-nadzor.

Sjedeći za svojim stolom, šef ovog mjesta je otvorio jednu od fioka. „Našli smo ih zaglavljene pod policom”, pojasnio je stavljajući ova dva trofeja na sto.

Prvi je bio Anin mobilni telefon. Odmah sam ga prepoznao zahvaljujući naljepnici Crvenog krsta zalijepljenoj na aparatu. Ajaš je postao toliko predusretljiv da mi je ponudio svoj punjač, ali bilo je nemoguće ponovo ga uključiti. Ekran je bio polomljen. Šteta nije bila onakva kakva se desi kad ispustite mobilni. Neko je morao da ga izgazi udarcima pete da bi ga smrskao na taj način.

Drugi predmet je imao veći značaj. Radilo se o torbici od gušterove sjajne kože ukrašenoj kristalima ružičastog kvarca. Jedan od mojih prvih poklona Ani, a koji je nosila prethodne večeri za vrijeme našeg izlaska u restoran. Brzo sam pretražio torbicu: novčanik, privezak za ključeve, pakovanje papirnih maramica, hemijska olovka, naočare za sunce. Ništa značajno.

- 62 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Evo video snimaka! Sada ćete da vidite divljačko rušenje!”

Ajaš je povratio snagu i više nije mirovao na svojoj stolici. Kao da glumi u američkoj seriji, postavio se kao veliki stručnjak za slike, žonglirajući s ekranima, vješto usporavajući, ubrzavajući ili premotavajući snimke unazad. „Prestani da mašeš rukama i daj da vidimo film”, iznervirao se Mark.

Već pri prvom prizoru smo se oduzeli: nabildovana zvijer spremna da skoči. Mišićava silueta, opremljena zatamnjenim staklima, koja se produžavala dvostrukom hromiranom rešetkom iznad branika.

Razmijenismo bijesne poglede: bio je to džip koji nas umalo nije udario!

Na prvim snimcima video-nadzora, vidjelo se kako na silu ruši ogradu na ulazu u skladište prije nego što je krenuo rampom koja opslužuje gornje nivoe. Zatim se mogao vidjeti na posljednjem spratu. „Zaustavi!” povika Karadek.

Ajaš je poslušao. Pažljivo posmatrajući ogromno sportsko vozilo, prepoznao sam model: X6 BMW, kombinacija terenca i kupea. Kad je dobio drugo dijete, jedan od mojih prijatelja, pisac krimića, nabavio ga je i hvalio njegove „vrijednosti”: imao je bar dvije tone, pet metara dugačak, visine preko metar i po. Primjerak koji sam gledao na ekranu djelovao je još više zastrašujuće sa svojim ojačanim branicima, zadimljenim staklima, maskiranim registarskim tablicama.

Mark je sam pritisnuo jedno dugme da bi ponovo pustio sliku.

Vozač džipa je tačno znao zašto je tu. Bez oklijevanja je odjurio do posljednjeg reda, zaokrenuo i zaustavio vozilo ispod mjesta gdje je postavljena kamera. Mogla se raspoznati samo hauba vozila i desetine boksova u nizu. Potom... se više ništa nije vidjelo. „Kučkin sin, pomjerio je aparat!” procijedio je Karadek kroz zube, Baksuz. Tip je - ali ništa ne govori da se nije radilo o ženi i da nije bilo više osoba u kolima - očigledno bio okrenuo kameru za video-nadzor u pravcu zida. Na ekranu je sada bio samo prljav i sivkast snijeg.

Karadek je od bijesa tresnuo pesnicom u sto, ali je Ajaš, nalik mađioničaru, imao više od jednog trika u šeširu. „Pokaži mu tvoj telefon, Papa!”

Crnac je već imao svoju spravu u ruci. Širok osmijeh mu je ozario lice. „Ja sam sve snimio! Stari Papa je lukaviji od...” „Daj to ovamo!” Mark mu istrže mobilni iz ruku.

Stao je da rukuje mobilnim i pustio film.

- 63 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Prvo razočarenje: slika je bila tamna, prezasićena i istačkana. Hrabar, ali ne i neustrašiv, Papa se držao po strani operacija. Nije se moglo mnogo nazrijeti jer se scena nije dobro vidjela, ali je ono najhitnije bilo tu.

Brutalno, nasilno, užasno. Uz paklenu buku, džip je nalijetao na boks sve dok ga nije obio. Zatim je muškarac s fantomkom izletio iz vozila i ušao u garažu. Kad je ponovo izašao, nepun minut kasnije, nosio je Anu presavijenu na dva dijela na ramenu.

Dokaz da muškarac nije bio vitez na bijelom konju koji je došao da je izbavi je to što je Ana vrištala i branila se. Tip je otvorio gepek i grubo je ubacio unutra. Poslije kraćeg zadržavanja u kabini automobila, on je izašao držeći dva sprej a i požurio da se vrati u garažu da bi obavio čišćenje. Vidio se završavao u trenutku kad kola ponovo kreću munjevitom brzinom i odlaze ka izlazu iz skladišta.

Nadajući se da će primijetiti neku indiciju, Mark je iznova puštao film pojačavši zvuk telefona na maksimum.

Mučenje je ponovo počinjalo: pobješnjela kola, uništavanje sanduka i Ana, zarobljenica nepoznatog čovjeka.

Upravo prije nego što će je ubaciti u gepek, načuljio sam pažljivije uši.

Ana je mene dozivala.

Urlala je moje ime. „Rafaele! Pomozi mi, Rafaele! Pomozi mi!”

4.

Vrata na kolima se zatvaraju. Vožnja nazad. Promjena brzine.

Karadek je naglo ubrzao, ostavljajući nekoliko tragova guma na asfaltu. Prikovan za svoje sjedište usljed silovitog polaska, vezah se pojasom gledajući u retrovizoru kako se udaljava podrhtavajuća slika betonske kocke.

Izjedao me je nespokoj zbog Ane, grozničavije nego ikada. Vidjevši je kako me tako doziva u pomoć, toliko sam se potresao i jedva sam uspijevao da zamislim šta je tada vjerovatno osjećala. Svim silama sam se nadao da je u svojoj preplašenosti, vjerovala da sam u stanju da je pronađem. Dok je Mark gazio na gas da bi izašao na nacionalni put, ja sam pokušao da sredim misli. Za trenutak mi je obamrlost zaustavila svaku sposobnost razmišljanja. Bio sam potpuno izgubljen: od jutros smo saznali toliko stvari, ali ja nisam uspijevao da ih povežem u događaje niti da im dam i najmanji smisao.

Koncentrisao sam se. U šta sam bio potpuno siguran? Ne u mnogo toga, iako na prvi pogled određene činjenice nisu bile sporne. Nakon naše prepirke, Ana je sjela na avion, sinoć, na aerodromu u Nici, da bi se vratila - 64 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

u Pariz. Stigla je u Orli oko jedan ujutru. Kao što svjedoči prisustvo njene torbe u stanu, ona se vjerovatno taksijem dovezla do Monruža. A poslije?

Uvjerenje prije nego izvjesnost: kontaktirala je nekoga da bi ga upozorila da mi je pokazala fotografiju na kojoj su tri leša. Koga i zašto? Nisam imao predstavu. Ali od tog trenutka, sve se preokrenulo. Ana je finala posjetu u svom stanu. Uslijedio je razgovor koji je prerastao u svađu. Oteli su je i držali nekoliko sati u skladištu za namještaj u sjevernom predgrađu. Sve dok jedan drugi neznanac nije obio boks svojim džipom, ne da bi je oslobodio, već da bi je zadržao u pritvoru.

Protrljao sam kapke i spustio prozor da bih uzeo malo vazduha.

Plovio sam kroz mutne vode. Moj scenario nije bio nužno netačan, ali mu je nedostajalo previše djelića slagalice. „Moraćeš brzo da doneseš odluku.”

Markov glas me je prenuo iz razmišljanja. Zapalio je cigaretu i vozio punom brzinom, „O čemu razmišljaš?” „Hoćeš li ili ne da prijavimo policiji?” „Poslije onoga što smo upravo vidjeli, teško je to ne učiniti, zar ne?”

Povukao je dugi dim iz cigare žmirkajući. „Na tebi je da odlučiš.” „Osjećam da ti izbjegavaš.” „Nikako, ali treba da budeš svjestan jedne stvari: policija je kao hanzaplast kapetana Hadoka 9. Jednom kad se upetljaš, više nećeš moći da se iščupaš. Policajci će istraživati. Tvoj i Anin život će biti ispretresani.

Klupko će se razmotati. Sve će se naći u javnosti. Više ništa nećeš moći da kontrolišeš i više se nikada nećeš moći vratiti unazad.” „Šta će se tačno desiti ako odlučim da odem i slučaj prijavim policiji?”

Mark izvadi iz džepa Papin telefon. „S ovim video snimkom, već smo im sažvakali jedan dio posla. Sada kada imamo konkretan dokaz da je Ana u opasnosti, tužilac neće moći da postupi drugačije osim da zaključi da se radi o uznemirujućem nestanku, štaviše o otmici.” „Šta policija može da uradi više od nas?”

Karadek je bacio kroz prozor svoj pikavac i malo razmislio. „Kao prvo, pokušaće da istraže Aninu telefonsku liniju da bi vidjeli dnevnik njenih poziva.” „Šta još?” „Pokušaće da udu u trag Eboni&Ajvoriju, ali ih to neće daleko odvesti.

Zatim će izbaciti listinge da bi vidjeli kome pripada džip. Tablice su 9

Lik iz stripa Tintin, - Prim. prev.

- 65 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

zaklonjene, ali pošto se ne radi o uobičajenom modelu, uspjeće dosta lako...” „... da primijete da je vozilo kradeno.”

Klimnuo je glavom. „Razumio si.” „To je sve?” „Za sada ne vidim ništa drugo.”

Udahnuo sam duboko. Nešto mi nije dalo da se obratim policajcima: Anina briga da prikrije svoj identitet svih ovih godina. To što je jedna šesnaestogodišnjakinja imala toliku potrebu da se krije, činilo mi se zapanjujućim. Prije nego što dublje zadrem ispod površine, trebalo je da saznam ko je ona zaista. „Ako odlučim da nastavim istragu, mogu li da računam na tvoju pomoć?” „Da, tvoj sam čovjek, ali moraš da budeš svjestan opasnosti i da dobro izmjeriš sve rizike.” „Šta će se desiti sa policajcima iz Sen-Sen-Denija koje je Ajaš pozvao?”

Karadek je odagnao moje strahove: „Nije im se žurilo da stignu. Vjeruj mi, neće se udubiti. Dok se ne dokaže suprotno, radi se samo o obijenoj garaži, ni o čemu više. Bez video snimka, dvije slute neće djelovati uvjerljivo. Nema više otisaka na mjestu zločina, a mi smo pokupili jedine predmete koji bi mogli da ih odvedu do Ane: njen telefon i torbicu. S tim u vezi, jesi li siguran da u torbici nema ničega što bi se moglo istražiti?”

Da bih umirio savjest, provjerio sam još jedanput sadržaj futrole od gušterove kože. Novčanik, papirne maramice, privezak za ključeve, naočare za sunce. Hemijska. Ne. Zastao sam na ovom posljednjem predmetu. Plastični štapić sa poklopcem za koji sam u prvo vrijeme pomislio da je flomaster, bio je zapravo... test za trudnoću. Pogledao sam u prozorčić za očitavanje rezultata da bih otkrio dvije plave paralelne tračice.

Od emocije mi se stegnu grlo. Tijelo mi je probolo hiljadu ledenih strelica koje su me paralisale. Oko mene je stvarnost počela da se rastapa, krv mi je strujala i bubnjala u ušima. Pokušao sam da progutam pljuvačku, ali nisam bio u stanju da progutam.

Test je bio pozitivan.

Trudna si.

Sklopio sam oči. Poput eksplozije granata, određeni trenuci su bljesnuli u mojoj glavi: prizori naše posljednje večeri prije nego što je prerasla u svađu. Tako jasno sam ponovo vidio tvoje izraze lica, kako zračiš od sreće, svjetlost na tvom licu. Čuo sam tvoj smijeh i dešifrovao - 66 Knjigoteka

Amazonka&Anna

promjene u tvom glasu. Tvoj pogled, tvoje riječi, svaki tvoj pokret sada je dobijao novi smisao. Bila si planirala da mi to saopštiš juče. Siguran sam.

Prije nego što sve upropastim, planirala si da mi saopštiš da nosiš našu bebu.

Otvorio sam oči. Moja istraga je upravo promijenila svoju prirodu.

Nisam više tražio samo ženu koju volim već i naše dijete!

Promuklo brujanje u mojim ušima je nestalo. Kad sam se okrenuo prema Karadeku, bio je na telefonu. Pod dejstvom emocija, nisam čak ni čuo da je zvonio.

Pošto je periferija postajala sve zakrčenija, on je krenuo Avenijom Maršala kod izlaza Anijer i sada se provlačio Ulicom de Tokvil da bi izbjegao zastoje u Bulevaru Malezerb.

S mobilnim uglavljenim između uha i ramena, i on je izgledao zaprepašćeno. „Jebote! Vaser! Jesi li apsolutno siguran u to što mi govoriš?” Nisam čuo odgovor njegovog sagovornika. ,,Ok” promrmljao je policajac prije nego što je spustio slušalicu. Nekoliko sekundi je ostao bez glasa. Bio je preblijedio. Lice mu se izobličilo. Nikada ga nisam vidio takvog. „Ko je to bio?” upitah. „Žan-Kristof Vaser, policajac iz Kriminalističkog kome sam poslao A nine otiske.” „Pa?” „Otisci prstiju su se podudarili. Ana se nalazi u sistemu za automatsku identifikaciju otisaka prstiju.” Koža na nadlakticama mi se naježila. „Koji je njen pravi identitet?” Policajac je zapalio drugu cigaretu. „Ana se u stvari zove Kler Karlajl.”

Zatišje. Ovo ime mi nije ništa govorilo. Mora da sam ga čuo nekada davno, ali se više nisam sjećao pod kojim okolnostima. „Za šta je osuđena?”

Karadek je odmahnuo glavom izdahnuvši dim. „Ni za šta zapravo. Kler Karlajl se smatra mrtvom već godinama.”

Pogledao me je i pročitao nerazumijevanje na mom licu. „Kler Karlajl je jedna od žrtava Hajnca Kifera”, pobliže je objasnio.

Krv mi se sledila i imao sam utisak da padam u provaliju užasa.

- 67 Knjigoteka

Amazonka&Anna

7 Slučaj Kler Karlajl Bilo je to tokom užasa jedne duboke noći. Žan Rasin

1.

Razdanjivalo se.

Ružičasta svjetlost je bojila igračke koje je moj sin razbacao na sve strane po salonu. Konjić koji se klati, slagalice, magično drvo, hrpe knjiga, drveni vozić...

Malo poslije 6 časova, noć je ustupila mjesto kobaltnoplavom nebu, zagasitom i prozračnom. Prolaz Anfer, ptice su počinjale da pjevaju, a na mom balkonu je svjež miris muškafli postajao sve jači. Dok sam ustajao da bih ugasio lampe, nagazio sam jednu plastičnu kornjaču koja je počela da svira neku pjesmicu i trebalo mi je skoro minut da bih je ućutkao. Na svu sreću, Teo je uvijek imao čvrst san, da ga ni topovi ne bi probudili. Pošto sam odškrinuo njegova vrata da bih ga čuo kad se probudi, otvorio sam prozor da bih ugrabio izlazak sunca i ostao sam tako, nalakćen na ogradu terase nadajući se da ću pronaći malo snage u svjetlosti zore.

Gdje si ti, Ana? Ili prije, sada treba da te zovem Kler...?

Hladne nijanse su se pretočile, vukući na ljubičasto, prije nego što su otoplile u nestvarno bistroj svjetlosti, prekrivajući narandžastim velom lamele hrastovog parketa. Ali očekivana snaga nije došla.

Zatvorio sam prozor i pokupio nekoliko listova iz mog štampača.

Zatim sam ih čiodama zakačio na pano od plute koju sam obično koristio da bih klasirao dokumentaciju tokom pisanja mojih romana.

Noć sam proveo u pretraživanju po netu. Na sajtovima internet štampe i digitalnim knjižarama, prelistao sam stotine članaka, skinuo više knjiga, odštampao veliki broj fotografija. Takođe sam pogledao sve programe o različitim činjenicama koji su posvetili jednu emisiju ovom slučaju (Čas zločina, Uvedite optuženog, On the Case with Paula Zahn...).

Sad mi je jasno zašto si željela da sakriješ svoju prošlost.

- 68 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Ako sam htio da imam šansu da te nađem, trebalo je da prikupim za ograničeno vrijeme „dosije” od više stotina strana koji se tiču tvog nestanka.

Sada više nije dolazilo u obzir da obavijestim policiju. Nije mi više bilo važno da znam da li si nedužna žrtva ili previjani krivac. Ovakvim pojmovima više nije bilo mjesta. Ti si jednostavno bila žena koju volim i koja nosi naše dijete i u tom smislu sam htio sačuvam tvoju tajnu što duže mogu. Kao što si ti uspjela da je čuvaš skoro deset godina.

Dohvatio sam termos pored kompjutera i ispraznio ga do kraja u moju šolju, dovršavajući tako treći litar kafe te noći. Zatim sam sjeo u udobnu fotelju koja se nalazila preko puta panoa od plute.

Gledao sam s odstojanja desetine fotografija zakačenih čiodama. Prva, gore slijeva, bila je kopija potjernice podijeljene u prvim satima nakon tvog nestanka: Zabrinjavajući nestanak maloljetne osobe.

Kler, 14 godina Nestala u Liburnu od 28. maja 2005.

Visina 1.60m; meleskinja, zelene oči, kratka crna kosa, govori engleski.

Farmerke, bijela majica, žuta sportska torba.

Ako raspolažete bilo kakvom informacijom, kontaktirajte: Žandarmeriju Liburna Policijski hotel - stanica Bordoa

Ova fotografija me potpuno zbunjuje. To si ti i to je neka druga.

Trebalo bi da imaš četrnaest godina, ali ti se lako može dati šesnaest ili sedamnaest. Prepoznajem tvoju kožu boje ambre, ozareno lice, tvoje pravilne crte. Ali ostalo mi je strano: lažna sigurnost, provokativni pogled pomalo divlje tinejdžerke, kratka kovrdžava kosa podšišana na paž, usne sedefastog sjaja djevojke koja glumi ženu.

Ko si ti, Kler Karlajl?

Zažmurio sam. Bio sam krajnje iscrpljen, ali nisam imao namjeru da se odmaram. Naprotiv. U mojoj glavi sam premotavao film o tome šta sam saznao ovih posljednjih časova. Film o onome što su mediji svojevremeno nazivali „Slučaj Kler Karlajl.”

- 69 Knjigoteka

Amazonka&Anna

2.

Subota, 28. maj 2005, Kler Karlajl, mlada Njujorčanka od četrnaest godina na lingvističkom boravku u Akvitaniji, provodi popodne u Bordou sa grupom od pet drugarica. Djevojke ručaju salatu na Trgu Burs, šetaju po šetalištima, grickaju čokoladne kanele kod Bajardrana i šopinguju u četvrti Sen-Pjer.

U 18:05 sati, Kler sjeda u regionalni brzi voz na stanici Sen-Žan da bi se vratila u Liburn gdje stanuje porodica Larivijer kod kojih je smještena tokom trajanja boravka. U društvu je sa Olivijom Mendelšon, drugom američkom učenicom koja pohađa istu školu. Voz ulazi na peron u 18:34 časova i kamera za nadzor jasno snima prizore dvije djevojke u trenutku kad napuštaju stanicu pet minuta kasnije.

Kler i Olivija prave nekoliko koraka zajedno, na Aveniji Galijeni.

Zatim, tek što su im se putevi razišli, Olivija začuje vrisak, okrene se i krišom spazi čovjeka „od tridesetak godina, plave kose” u trenutku kada gura njenu prijateljicu u sivi kamionet. Prije nego što će naglo krenuti. I iščeznuti.

Olivija Mendelšon je bila prisebna i zabilježila je broj tablica kombija i smjesta pozvala žandarmeriju. Mada plan o prijavi-otmice još nije postojao u to vrijeme (prvi put će biti testiran šest mjeseci kasnije da bi pronašli šestogodišnju djevojčicu u Men-e-Loar), patrole su bez odlaganja bile postavljene na većini glavnih putnih pravaca. Apel svjedocima i upozorenje otmičaru s predumišljajem, brzo su i masovno upućeni napravljen je foto-robot na osnovu Olivijinih opisa, koji je pokazivao čovjeka upalog lica, podšišanog na kratki paž, očiju duboko usađenih u očne duplje.

Postavljene patrole nisu uspjele da uhapse osumnjičenog. Praktično vozilo, sivi pežo ekspert, čije su tablice odgovarale opisu koji je obezbijedila Olivija, pronađeno je sutradan, zapaljeno, u jednoj šumi između Angulema i Perigea. Vozilo je prijavljeno kao ukradeno prethodnog dana. Helikopteri su nadlijetali šumu. Označili su dosta prostranu zonu potrage koju su podrobno pročešljali organizujući brojne hajke sa psima. Policijski forenzičari koji su pohrili na lice mjesta, uspjeli su da uzmu izvjesne otiske i genetske tragove. Na zemlji su takođe pronašli tragove guma pored ugljenisane školjke automobila. Nesumnjivo gume kola u kojima je prevezena Kler. Uzet je otisak, ali je kiša koja je pala preko noći pokvasila zemlju, umanjivši svaku šansu za identifikacijom,

3.

Da li je otmica Kler bila čin s predumišljajem ili je bila samo trenutni impuls nekog poremećenog tipa u prolazu?

- 70 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Povjerena kriminalisičkoj brigadi Bordoa, istraga se pokazala komplikovanom. Ni genetski uzorci ni otisci prstiju nisu doveli do identifikovanja osumnjičenog. Uz pomoć prevodilaca, istražitelji su se dali na dalje ispitivanje đaka i profesora. Svi su pripadali školi Mother of Mercy High School, katoličkoj ustanovi za djevojke Aper Ist Sajda koja je bila pobratimljena sa gimnazijom Sen-Fransoa-de-Sal iz Bordoa. Ispitali su porodicu u kojoj je bila smještena - gospodina i gospođu Larivijer - ne saznavši bogznašta. Pratili su seksualne prestupnike iz te oblasti, popisivali telefonske razgovore obavljene u trenutku događaja nedaleko od terminala najbližeg stanici. Kao i u svakoj medijski propraćenoj istrazi, policijska stancia je dobijala na desetine izmišljenih poziva i beskorisnih anonimnih pisama. Ali nakon mjesec dana, trebalo je prihvatiti užasnu istinu: istraga nije odmakla ni za jedan korak. Kao da nikada u stvari nije ni pokrenuta...

4.

Teorijski, nestanak Kler Karlajl je imao sve od čega se mediji uzrujaju.

Međutim, mašina se nije zahuktala onoliko koliko u drugim sličnim slučajevima. Ne mogu to sebi da objasnim, ali nešto je ukočilo talas saosjećanja kakav je drama zavređivala. Da li je Klerino američko državljanstvo? Činjenica što na fotografijama izgleda starije nego što jeste? Vijesti plasirane tog dana?

Pronašao sam novine iz tog vremena. U nacionalnim novinama su sutradan poslije nestanka Kler, udarni naslovi bili rezervisani za unutrašnju politiku. Pobjeda „ne” na referendumu o Evropskoj konstituciji doživljena je kao zemljotres, slabeći istovremeno Širaka i njegovu opoziciju, izazivajući odlazak premijera i formiranje nove vlade.

Prva depeša Frans presa u kojoj se pominje „slučaj Karlajl” bila je puna nepreciznosti. Sam bog zna zašto, sastavljač teksta je tvrdio da je Kler porijeklom iz Bruklina, dok je ona već dugo vremena živjela u Harlemu. Zatim, druga depeša je ispravila grešku, ali bilo je prekasno: pogrešna informacija se prenijela kao virus, duplirajući se iz članka u članak, preobražavajući Kler Karlajl u „djevojku iz Bruklina”.

Prvih dana je slučaj gotovo da je imao više medijskog odjeka u Sjedinjenim Državama nego u Francuskoj. Njujork tajms mu je posvetio ozbiljan članak s dosta činjenica, ali iz koga nisam saznao ništa posebno.

Njujork post, kralj tabloida, bavio se slučajem skoro nedjelju dana. Sa svojim dobro poznatim smislom za krutost i nijanse, nedjeljnik je nagađao najluđe pretpostavke, prepuštajući se po pravilu ocrnjivanju Francuske, odvraćajući čitaoce od odlaska na odmor u Francusku ukoliko ne žele da im tamo kidnapuju, siluju ili muče dijete. Potom su se novine od danas do sutra zamorile, okrenule ka drugim skandalima (suđenje Majklu - 71 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Džeksonu), drugim razglabanjima (zaruke Toma Kruza) i ostalim dramama (u Nju Džersiju su tri mala djeteta pronađena ugušena u gepeku automobila).

U Francuskoj je najbolji članak koji sam pročitao bio iz regionalne štampe. Potpisala ga je Marlena Delatur, novinarka nedjeljnika Sid-Uest koji je posvetio duplericu porodici Karlajl. Opislala je portret Kler koji se poklapao s onim kako sam je ja zamišljao u njenom mladalačkom dobu.

Djevojka odrasla bez oca, stidljiva i marljiva, oduševljena knjigama i studijama, koja je najviše od svega željela da postane advokat. Uprkos svom skromnom porijeklu, ovaj odlična učenica se izborila da dobije stipendiju i upiše se, godinu dana prije vremena, u jednu od najelitnijih gimnazija Njujorka. Članak je napisan povodom dolaska Klerine majke u Francusku. Godine 2005, 13. juna, vidjevši da istraga tapka u mjestu, Džojs Karlajl je napustila Harlem da bi došla u Bordo. Na sajtu INA, mogao sam da vidim nekoliko apela za pomoć koje je dala u medijima, koji je ponovljen naročito u vijestima u osam časova uveče na Frans 2, u kome je molila onoga ko je oteo njenu kćerku da joj ne naudi i da je oslobodi. Na ovim slikama, ličila je na nekadašnju američku sprinterku Merion Džons: s punđom od pletenica, izduženog lica, s nosem istovremeno šiljatim i prćastim, mliječnobijelih zuba i pogleda od ebanovine.

Ali Merion Džons s naduvenim kapcima i crtama lica uništenim od tuge i bola i neprospavanih noći. Izgubljena i dezorijentisana majka, u zemlji koja nije njena i koja se sigurno pitala kojom je to ironijom sudbine njena kćerka, pošto je četrnaest godina bezbjedno živjela u Istočnom Harlemu, mogla da se nađe u smrtnoj opasnosti u zabiti neke francuske provincije.

5.

Tokom više od dvije godine, istraga je ostala dakle na mrtvoj tački prije nego što je ponovo pokrenuta na spektakularan način i doživjela posebno gnusan epilog.

Godine 2007, 26. oktobra, u zoru, prijavljen je požar u jednoj osamljenoj kući usred šume blizu Saverna, na granici Lorene i Alzasa.

Frank Mizelije, žandar iz te oblasti, na putu za posao, primijetio je s puta dim i prvi je signalizirao uzbunu.

Kad su vatrogasci stigli, bilo je previše kasno. Vatra je opustošila kuću. Čim je požar savladan, vatrogasci su krenuli prema zgarištu i s čuđenjem otkrili prvobitnu arhitekturu kuće. Naizgled vrlo klasična, bila je to zapravo moderna građevina, poluukopana u zemlju. Čvrsto utvrđenje u obliku elise, napravljeno oko džinovskog zavojitog stepeništa koje je tonulo u zemlju da bi opslužilo niz još dubljih prostorija.

- 72 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Ćelije.

Doživotne tamnice.

U prizemlju je pronađen leš muškarca koji je progutao ogromnu dozu ljekova za spavanje i anksiolitika. Potonja identifikacija će pokazati da se radi o vlasniku kuće: Hajncu Kiferu, njemačkom arhitekti od trideset sedam godina, koji se u toj oblasti nastanio prije četiri godine.

U jednoj od tri „sobe”, lisicama vezano za težak cjevovod, tijelo jedne adolescentkinje. Trebalo je više dana da bi se na osnovu zuba i DNK žrtavama stavila imena.

Luiz Gotje, koja je imala četrnaest godina kada je nestala 21. decembra 2004. dok je bila na raspustu kod svoje bake i djeda blizu SenBrijeka u Kot-Darmoru.

Kamij Mason, koja je imala šesnaest godina kad je nestala 29. novembra 2006. vraćajući se kući pješice, poslije treninga, u nekoj palanci između Sen-Šamona i Sent-Etjena.

Kloe Dešanel, naposljetku, koja je imala petnaest godina na dan kad se odigrala drama, netragom je nestala 6. aprila 2007. kad je išla u opštinski konzervatorijum Sent-Averten u predgrađu Tura.

Tri tinejdžerke koje je Kifer kidnapovao u periodu od dvije i po godine, u tri francuska regiona udaljena jedna od drugih. Tri nemoćne žrtve koje je istrgao iz njihovih života srednjoškolki da bi stvorio svoj grozomorni harem. Tri nestanka koja svojevremeno nisu čak službeno ni okarakterisana kao otmice u vrijeme odigravanja. Luiz Gotje se bila posvađala s bakom i djedom, Kamij Mason je bila stručnjak za male izlete, a roditelji Kloe Dešanel su oklijevali da prijave nestanak svoje kćerke, narušivši time efikasnost istrage. Da bi stvar bila još gora, zbog geografske razuđenosti, nijedan od policajaca koji su radili na ovim dosijeima nije izgleda napravio vezu između ova tri slučaja...

Posljednjih deset godina, brojna djela su pokušala da „razumiju” psihologiju Hajnca Kifera - ako uopšte ima šta da se razumije u glavi onoga čija monstruoznost dostigne takve razmjere. S nadimkom „njemački Ditru 10”, predator je ostao enigma, odolijevajući analizama policajaca, psihijatara i novinara. Kifer nije imao prethodne kriminalne radnje, nije se pojavljivao ni u jednom policijskom dosijeu, nikada nije označen zbog sumnjivog ponašanja.

Sve do kraja 2001. godine radio je u Minhenu u arhitektonskom kabinetu na dobrom glasu. Ljudi koji su ga sretali nisu se sjećali ničeg lošeg u vezi sa njim, ali većina ga se naprosto nije sjećala. Hajnc Kifer je 10

Mark Ditru, belgijski serijski monstruozni pedofil i ubica. - Prim. prev.

- 73 Knjigoteka

Amazonka&Anna

bio samotnjak, providno i nepristupačno biće. Pravi pravcati gospodin Celofan.

Nije se pouzdano znalo šta je Kifer „radio” sa svojim žrtvama. Tri ugljenisana tijela su bila u previše lošem stanju da bi se njihovom autopsijom mogli otkriti tragovi seksualnih radnji ili mučenja. Priroda požara, naprotiv, nije dovođena u sumnju. Unutrašnjost kuće je bila polivena benzinom. Kao i tijelo njihovog dželata, tijela tinejdžerki su bila natrpana tabletama za spavanje i anksioliticima. Iz nepoznatog razloga, Kifer je po svemu sudeći odlučio da izvrši samoubistvo i povede sa sobom svoje tri zatvorenice.

Pojedini kriminolozi koji su se udubili u njegov slučaj, tražili su savjet od arhitekata. Podrobno proučavajući planove i konfiguraciju „palate užasa” i njenih zvučno izolovanih zidova, ovi posljednji su došli do zaključka da je vrlo moguće da nijedna djevojčica nije znala da postoje druge dvije. Premda je ova verzija bila nepouzdana, štampa ju je upamtila.

A ona je izazivala očaj i ledila od užasa.

6.

Otkriće tri tijela je imalo značajan medijski odjek. Ono je stavljalo policiju i pravosuđe u delikatnu poziciju, ukazujući istražiteljima i istražnim sudijama na njihove propuste. Tri mlade Francuskinje su umrle, ubio ih je đavo, pošto su mjesecima i godinama bile zarobljene i trpele zlostavljanje. Čija je to greška? Svačija? Ničija? Nadležni su počeli da prebacuju loptu jedni drugima.

Analiza mjesta zločina trajala je čitava dva dana. U kanalizaciji kuće kao i u Kiferovom pikapu, pronađena je kosa kao i drugi svježi tragovi DNK koji nisu pripadali ni zločincu ni trima žrtvama. Rezultati su pali desetak dana kasnije: postojala su dva genetska otiska, od kojih je jedan ostao nepoznat. Drugi je bio od Kler Karlajl.

Samo što je ta informacija otkrivena, ustanovljeno je da je u trenutku otmice Kler, Hajnc Kifer bio u posjeti kod svoje majke koja je živjela u jednom stacionaru u Riberaku, u Dordonji, na svega šezdeset kilometara od Liburna.

Obilježili su vrlo širok perimetar oko objekta. Ponovo su pretražili jezera, dovezli bagere, mobilisali helikoptere da nadlijeću šumu i apelovali na sve ljude dobre volje da se uključe u opsežnu hajku.

A vrijeme je prolazilo.

I nada da će se tijelo odnekud pojaviti je iščezla.

Iako nikada nisu pronašli tijelo tinejdžerke, ni za koga više nije bilo sumnje da je Kler Karlajl mrtva. Nekoliko dana ili nekoliko sati prije nego - 74 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

što će okončati svoje dane i organizovati svoj masakr, Kifer ju je odveo na zabito mjesto, ubio je i otarasio se tijela.

Dosije je ipak ostao otvoren tokom naredne dvije godine, a da nijedan novi elemenat istražitelji nisu unijeli. Potom, krajem 2009. godine, sudija zadužen za instrukcije, potpisao je potvrdu o smrti Kler Karlajl.

I više niko nikada nije čuo za „djevojku iz Bruklina”.

- 75 Knjigoteka

Amazonka&Anna

8 Ples duhova Istina je kao sunce.

Dopušta da se sve vidi ali se u nju ne može gledati.

Viktor Igo

1. „Hajde, ustaj tamo!”

Stresao sam se od Karadekovog glasa. Otvorio sam oči poskočivši.

Preznojio sam se, srce mi je udaralo kao ludo i imao sam gorak ukusu u ustima. „Kako si ušao, dođavola?” „Još imam duplikat tvojih ključeva.”

Noseći seljački hljeb pod jednom miškom i sa kesom iz kupovine pod drugom, očigledno se vraćao iz piljarnice-pekare na uglu ulice. Oči su me peckale i osjećao sam početak mučnine. Dvije neprospavane noći zaredom bilo je više nego što moje tijelo može da podnese. Zijevnuo sam dva puta u mahu prije nego što sam na jedvite jade ustao iz fotelje da bih se pridružio Marku u kuhinji.

Bacih pogled na zidni sat: skoro 8 sati. Sranje. Umor me je iznenada savladao i spavao sam više od jednog sata. „Imam lošu vijest”, saopštio je Mark paleći automat za kafu.

Po prvi put otkako je upao, pogledao sam ga u oči. Njegov mračan izgled nije slutio na dobro. „Kako je moguće da stvari mogu biti još gore?” „Radi se o Klotildi Blondel.” „Direktorici gimnazije?”

Potvrdio je glavom. „Upravo se vraćam iz Svete Cecilije.”

Nisam mogao da vjerujem sopstvenim ušima. „Išao si tamo bez mene?”

- 76 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Dolazio sam da te tražim prije sat vremena”, ljutnu se on. „Ali spavao si kao top, pa sam riješio da tamo odem sam. Proveo sam noć razmišljajući: Blondel je naš jedini trag. Ako sam dobro shvatio ono što si mi ispričao, ona o svemu zna mnogo više nego što ti je rekla. Mislio sam da će se, pošlo pogleda video o napadu na njenu štićenicu, uplašiti i sjesti da razgovaramo.”

Prije nego što je nastavio, stavio je mljevenu kafu u filter. „Ali kad sam stigao u Ulicu de Grenel, bilo je mnoštvo policajaca ispred kapije gimnazije. Neke sam prepoznao: tipovi iz treće divizije sudske policije. Čitava trupa Ludovika Kasanja. Pokušao sam da budem neprimjetan da me ne bi opazili i ostao sam pritajen u svom autu sve dok nisu otišli.”

Imao sam loš predosjećaj. „Šta su policajci imali da traže u Svetoj Ceciliji?” „Pozvao ih je pomoćnik direktora: tijelo Klotilde Blondel je pronađeno beživotno u dvorištu škole.”

Odjednom sam izašao iz svoje letargije, ali nisam bio siguran da sam dobro razumio. „Mogao sam da ispitam vrtlara”, nastavio je Mark stavljajući kriške hljeba u toster. „On je otkrio Blondelovu došavši na posao u 6 jutros.

Policajci misle da je neko gurnuo direktorku kroz prozor njene kancelarije. Pad s trećeg sprata.” „Da li je... mrtva?”

Mark napući usta u znak sumnje. „Po onome što mi je tip rekao, još je disala kad su je našli, ali je bila u kritičnom stanju.”

On izvadi notes iz džepa svojih farmerki i stavi naočare da bi uspio da odgonetne svoje bilješke: „Prva pomoć ju je hitno odvezla u bolnicu Košen.”

Uzeo sam telefon. Nisam nikoga poznavao u Košenu, ali sam imao jednog rođaka, Aleksandra Lekea koji je bio načelnik kardiologije bolnice Neker. Ostavio sam mu poruku na sekretarici zamolivši ga da pokrene svoje veze i da me drži u toku s razvojem zdravstvenog stanja Klotilde Blondel.

Potom sam se sručio na stolicu, uspaničen i potpuno smrvljen zbog osjećaja krivice. Za sve sam ja bio kriv. Satjerujući Anu u tjesnac, primorao sam je da mi otkrije istinu koju nije trebalo. Mada to nisam želio, oslobodio sam tragične utvare prošlosti, koje su se sada smjenjivale jedna za drugom u bujici nasilja.

- 77 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

2. „Oce ‘uca, tata! Oce ‘uca!

Još pospan, Teo se pojavio iz svoje sobe, klimatajući se preda mnom i hodao ispred mene sve do salona. S osmijehom na usnama, dohvatio je flašicu koju sam mu pripremio prije nego što se smjestio u svoju stoličicu. Širom otvorene sjajne oči netremice su gledale dok je on halapljivo sisao cuclu kao da mu život od toga zavisi. Posmatrao sam njegovo lijepo lice - plave lokne, prćast nos, njegov tamnoplav bistar pogled, čist i prozračan - pokušavajući da iz njega crpim svoju snagu i nadu.

Sa šoljom kafe u ruci, Mark se šetao ispred panoa od plute. „Ovu ti je fotografiju pokazala, zar ne?” naslutio je pokazavši kopiju odštampanu u boji zakačenu za zid.

Klimnuo sam glavom. Fotografija je predstavljala ugljenisana tijela tri tinejdžerke koje je Kifer oteo. Sada sam mogao da dopišem imena žrtava.

Luiz Gotje, Kamij Mason, Kloe Dešanel. „Gdje si je našao?” upitao je ne skidajući pogled sa slike. „U jednom vanserijskom broju regionalne štampe: „Specijalno izdanje - razno” u zajedničkom izdanju La Vua di Nor i Le republiken loren. Snimak je ilustrovao dvije strane o Kiferu i njegovo „sklonište strave i užasa”. Čudno je, uostalom, kako je glavni urednik pustio takvu ilustraciju da prođe.

Mark je otpio gutljaj kafe uzdišući. Zaškiljio je i narednih pet minuta prelijetao članke koje sam bio okačio hronološkim redom. „Kako ti se čine stvari?”

Zamišljeno je otvorio prozor da bi mogao da puši, spustio tacnu na ivicu prozora i improvizovao scenario. „Maj 2005: Kler Karlajl je oteo Kifer na željezničkoj stanici u Liburnu.

Odvodi je kolima do svoje jazbine na istoku Francuske. Tamo pedofil već ima jednu zatočenicu: malu Luiz, koju je uhvatio šest mjeseci ranije u Bretanji. Tokom nekoliko mjeseci, dvije djevojčice doživljavaju pakao.

Kifer nastavlja da dopunjuje svoj jezivi harem: otima Kamij Mason krajem 2006. godine, a Kloe Dešanel sljedećeg proljeća.” „Dovde se slažemo.” „Oktobar 2007: Kler je zatvorenica već dvije i po godine. Da bi bolje zlostavljao svoje zatvorenice, Kifer im daje tablete za spavanje i sedative.

Pošto je pod sve većim stresom, i sara počinje da ih uzima. Jednoga dana Kler koristi popuštanje pažnje njenog tamničara da uspjela da pobjegne.

Primijetivši da je nestala, Kifera hvata panika. Očekuje da mu zakucaju policajci svakog časa i da ga ne bi uhvatili, više voli da ubije svoje - 78 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

zatvorenice a potom izvrši samoubistvo tako što će podmetnuti požar u svojoj kući i...” „Ovdje te više ne pratim.” „Objasni mi.”

Prišao sam prozoru i sjeo na ivicu stola. „Kiferova kuća je bila pravi sef. Pojedinačne ćelije, blindirana vrata, alarmni sistem s automatskim zaključavanjem. Ne mislim da je Kler mogla tek tako da pobjegne!”

Karadek mu nije dao za pravo: „Iz svakog zatvora se može pobjeći.” „U redu”, popustio sam, ,,nek bude po tvome. Kler uspijeva da izađe iz kuće.”

Ustao sam, uzeo olovku i pokazao na panou dio Mišlenove karte štampane na formatu A3. „Jesi li vidio gdje se nalazi kuća? Usred šume Petit Pjer. Pješice bi trebalo hodati satima da bi se dospjelo do prve naseljene zone. Čak i da ga je iznenadila, Kifer bi imao dovoljno vremena da ponovo uhvati djevojčicu.” „Možda mu je Kler pokupila kola.” „Ne, njegov pikap i motor su pronađeni ispred kuće. A po svemu što sam mogao da pročitam, Kifer nije imao drugo vozilo.” Karadek je nastavio glasno da razmišlja: „Dok je bježala, srela je nekoga na putu ko ju je pokupio stopom?” „Mora da se šališ? S tolikom medijskom bukom koju je slučaj izazvao, ta osoba bi je prijavila. A da se Kler zaista izvukla, kako objašnjavaš što to nije prijavila? Makar da bi spasila druge djevojčice? Kako objašnjavaš to što se nikada nije pojavila? Zašto otpočinjati novi život u Parizu dok joj se majka, prijatelji, škola nalaze u Njujorku?” „U stvari, ne objašnjavam.” . „Dobro, za druge nije morala da zna da su tamo, ali za lovu? Četiri ili pet stotina hiljada eura u kešu nađenim u sakrivenoj torbi?” „Makla je Kiferu”, nagađao je Karadek.

Ni tu njegova pretpostavka nije pila vodu. „Policajci su pročešljali njegove račune uzduž i poprijeko: Hajnc Kifer se strašno zadužio da bi finansirao izgradnju kuće. Nije imao nikakvu ušteđevinu. Čak je pozajmio od majke koja mu je isplaćivala pet stotina eura svakog mjeseca.”

Mark je ugasio cigaretu u muškatlama, naizgled odagnao jednu nemoguću misao ljutitim pokretom i ponovo živnuo.

- 79 Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Rafaele, da bismo pronašli Kler, treba da se vratimo na osnovno.

Moramo sebi da postavimo dobra pitanja! Ti si čitave noći rintao nad dosijeom, ti treba da mi kažeš koja su ključna za našu istragu!”

Uzeh marker i iscijepah iškraban list mog starog pejperboarda da bih na čistoj neispisanoj površini mogao da zapišem nekoliko pitanja: Ko je zatvorio Kler u boks u predgrađu?

Ko ju je izvukao odatle?

Zašto je neko i dalje drži zatvorenu?

Policajac je odlučio da se baci na posljednje pitanje: „Drže je zatvorenu zato što se spremala da otkrije cijelu istinu. Ana se spremala da ti prizna da je ona Kler Karlajl.” „Mark, uvijek si mi pričao da je u istrazi jedino vrijedno pitanje, pitanje motiva.” „Tako je! U ovom slučaju koji nas se tiče, stalno se nameće pitanje kome bi smetalo Klerino otkriće. Ko bi pretrpio štetu ako bi se iznenada saznalo da je Ana Beker u stvari mala Kler Karlajl, koju je prije deset godina oteo Hajnc Kifer?”

Nekoliko trenutaka, pitanje je lebdjelo u vazduhu, ali nijedan od nas dvojice to nije mogao da dokuči i utisak koji smo stekli da smo bar malo odmakli u razmišljanju, raspršio se. Ključna stvar nam je i dalje izmicala.

3.

Sjedeći na stolici, sa portiklom vezanom oko vrata, Teo je halapljivo gutao krišku hljeba s medom. Smješten pored njega, pošto je sručio po ko zna koju šolju kafe, Mark je već razrađivao druge hipoteze i imao nova uvjerenja: „Treba ponovo istražiti sve o Hajneu Kiferu. Vratiti se na mjesto drame. Otkriti šta se desilo u noći koja je prethodila požaru u kući.” Što se mene tiče, nisam bio ubijeđen da je to najbolja stvar koju treba uraditi. Od prije nekoliko minuta, počinjao sam da bivam svjestan jedne očigledne činjenice: Mark je situaciju posmatrao kao policajac, a ja sam je analizirao kao romansijer. „Da li se sjećaš naših razgovora o pisanju, Mark? Kad si me pitao kako konstruišem likove, odgovorio sam ti da nikada ne počinjem roman bez savršenog poznavanja prošlosti mojih junaka.” „Sastavljaš neku vrstu biografije za svaki lik, je li tako?” „Da, i tim povodom sam ti govorio o Duhu.”

- 80 Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Podsjeti me malo.” „Duh, Fantom, Utvara: to su nazivi koje određeni profesori dramaturgije upotrebljavaju da bi označili neki povezan događaj, preokret utvrđen u prošlosti neke ličnosti koji ga i danas proganja.” „Njegova Ahilova peta?” „U neku ruku. Šokantni podatak u biografiji, potisnuti dio, tajna koja objašnjava njegovu ličnost, njegovu psihologiju, unutrašnje stanje, kao i dobar dio njegovih akcija.”

Posmatrao me je kako brišem potpuno ljepljivu Teovu njuškicu. „Na šta tačno ciljaš?” „Moram da nađem Duha Kler Karlajl.” „Naći ćeš ga kada budemo saznali šta se stvarno dogodilo u Kiferovoj kući u noći prije požara.” „Ne obavezno. Vjerujem da postoji druga stvar. Neka druga istina koja bi objasnila zašto, ako je zaista uspjela da pobjegne, Kler Karlajl nije obavijestila niti ikada pokušala da vidi svoju porodicu.” „A gdje se to objašnjenje po tvom mišljenju nalazi?” „Tamo gdje i sva objašnjenja na svijetu: u djetinjstvu.” „U Harlemu?” upitao je otpivši gutljaj kafe. „Tako je. Evo šta ti predlažem, Mark: ti nastavi istragu u Francuskoj, a ja ću je nastaviti u Sjedinjenim Državama!”

Kao lik iz stripa, Karadek se zagrcnuo i ispljunuo je kafu. Kad je napad kašlja prestao, pogledao me je nepovjerljivo. „Nadam se da ne misliš ozbiljno.”

4.

Na kružnom toku na Trgu Italije, naša kola su skrenula ka Bulevaru Vensan-Oriol. „Auto, tata! Auto!”

Sjedeći u mom krilu pozadi u taksiju, Teo je bio najsrećniji dječačić na svijetu. S ručicama položenim na staklo, zabavljao se gledajući pariski saobraćaj. Što se mene tiče, dok sam njušio njegovu kosu s mirisom žita, crpio sam u njegovom oduševljenju malo optimiza koji mi je prijeko bio potreban.

Bili smo na putu za aerodrom. Uspio sam da ubijedim Marka. U nekoliko klikova, rezervisao sam avionsku kartu za Njujork, zatim sa ubacio Teove i moje stvari u jedan kofer i rezervisao hotelsku sobu.

Telefon mi je zavibrirao. Izvadio sam ga iz džepa taman na vrijeme da prihvatim poziv. Broj na ekranu je bio broj mog rođaka, kardiologa iz bolnice Neker.

- 81 Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Zdravo, Aleksandre, hvala što si me nazvao.” „Zdravo, rođače, kako je?” „Komplikovano u ovom trenutku. A ti? Sonja? Djeca?” „Brzo rastu. Je l’ se to Teo čuje kako čavrlja u pozadini?” „Da, u taksiju smo.” „Poljubi ga umjesto mene. Slušaj, uspio sam da saznam novosti o tvojoj prijateljici, Klotildi Blondel.” „Šta se dešava?” „Žao mi je, njen slučaj je vrlo težak. Prelom nekoliko rebara, noge i karlice, iščašenje kuka, ozbiljna povreda glave. Kad sam pozvao mog ortaka iz Košena, još je bila na operacionom stolu.” „Da li će preživjeti?” „Zasad je teško prognozirati. Znaš, kod ovakvih slučajeva višestrukih povreda, postoje brojni rizici.” „Hematom u mozgu?” „Da i sve ono što pogađa respiratorni sistem: pneumotoraks, hemotoraks. A da ne govorim o eventualnim povredama kičme.”

Dvostruki bip je prekidao naš razgovor. Broj na 02. „Izvini, Aleks, imam nekoga na drugoj liniji. Radi se o važnoj stvari.

Motri molim te i obavještavaj me o razvoju situacije, hoćeš?” „Važi, rođače.”

Zahvalio sam mu i preuzeo poziv. Kao što sam se nadao, radilo se o Marleni Delatur, novinarki iz Sid-Uesta koja je istraživala slučaj Karlajl. Te noći, pošto sam pročitao njen članak, našao sam njen trag na internetu: promijenila je poslodavca i sada je radila za novine Uest Frans. Poslao sam joj mejl objasnivši da pišem neku vrstu antologije zločina XXI vijeka i da bih volio da u zbirku uključim njene utiske i sjećanja na taj slučaj. „Hvala što ste me pozvali.” „Sreli smo se prije nekoliko godina, Intervjuisala sam vas za vrijeme sajma Etonan Voajažer 2011.” „Naravno, kako da se ne sjećam”, slagah. „Dakle, prestajete s pisanjem romana da biste prešli na eseje?” „U određenim stvarima, horor prevazilazi fikciju.” „Slažem se.”

Pritisnuo sam telefon u udubljenje na ramenu. Na taj način su mi bile slobodne ruke da bih mogao da pridržavam sina. Stojeći na sjedištu, Teo se bacakao jer je opazio kompoziciju koja je ulazila u stanicu na mostu nadzemnog dijela metroa.

- 82 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Da li se dobro sjećate slučaja Karlajl?” upitao sam Marlenu. „Sasvim sigurno. Da vam pravo kažem, svojevremeno sam se prilično poistovjećivala sa Kler. Imale smo zajedničke crte: nepoznati otac, obje nas je odgajila samohrana majka, porijeklo iz običnog naroda, škola kao način da se popnemo na društvenoj ljestvici... Bila je to pomalo moja američka sestrica.” „Da li ste sigurni da Kler nije poznavala svog oca?” „Po mom mišljenju, čak ni Klerina majka nije znala s kim je ostala u drugom stanju.” „Sigurni ste?”

Začuo sam njen uzdah s druge strane žice. „Praktično. U svakom slučaju, to mi je sama Džojs Karlajl dala do znanja kad sam je ispitivala na tu temu. Bilo je to prilikom njenog dolaska u Francusku dvije nedjelje nakon otmice Kler, u trenutku kad je istraga tapkala u mjestu. To nisam napisala u članku, ali sam saznala da je prije rođenja svoje kćerke, Džojs već godinama bila na drogama. Krek, heroin, kristal: sve je isprobala. Tokom dvije ili tri godine, krajem osamdesetih, prodavala se za 10 dolara da bi platila drogu.”

Ovo saznanje mi je izazvalo mučninu. Poslije kraćeg oklijevanja, odolio sam iskušenju da svojoj sagovornici otkrijem da sam na putu za Njujork. Marlen Delatur je bila dobra novinarka. Ako osjeti da se toliko zalažem, pronjuškaće radi moguće senzacionalne vijesti. Pošto sam se namučio da bih policiju zadržao po strani od mojih problema, neću ići mečki na rupu povjerivši se jednoj novinarki.

Pokušao sam dakle da sebi dam odstupnicu i opušteno upitao: „Da li ste imali drugih kontakata s Džojs od tog vremena?” Marlena je začuđeno zaćutala prije nego što mi je objasnila: „Teško da sam to mogla: umrla je dvije nedjelje kasnije!” Prenerazio sam se. „Nisam to nigdje pročitao.” „I ja sam to saznala dosta kasnije, u ljeto 2010, dok sam bila na odmoru u Njujorku. Dok sam obilazila Harlem, poželjela sam da bacim pogled na kuću u kojoj je Kler provela djetinjstvo. Njena adresa je bila: 6 Bilberry Street, Ulica Borovnica... Tek sam tu, na licu mjesta, razgovarajući sa prodavcima iz kraja, saznala da je Džojs umrla krajem juna 2005. Samo četiri mjeseca poslije otmice njene kćerke.”

Ako je tačna, ova informacija mijenja mnogo toga. „Od čega je umrla?” „Šta mislite? Predozirala se heroinom, kod svoje kuće. Uspjela je da ostane čista petnaest godina, ali ju je ova drama ponovo bacila na dno. A poslije toliko duge apstinencije, čak i vrlo slabe doze mogu da vas ubiju.”

- 83 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Taksi je prešao Most Bersi i vozio ka keju. S druge strane Sene su se smjenjivali pejzaži: bazen Žozefin-Beker koji je plutao na rijeci, ugaone kule biblioteke Fransoa Miteran, lijene barke i niski lukovi mosta Tolbijak. „Šta mi još možete reći o ovom slučaju?” „Sada naprečac ne mogu mnogo, ali mogu da pokušam da pronađem svoje bilješke.” „To bi bilo vrlo...”

Ona me prekide: „Stanite, nečeg sam se upravo sjetila. Glasina koje su neprestano kolale u trenutku istrage: Džojs je otprilike bila angažovala privatnog detektiva da bi vodila svoju ličnu istragu.” „Od koga ste to čuli?” „U to vrijeme sam izlazila s jednim tipom: Rišarom Anželijem, mladim policajcem iz kriminalističke brigade Bordoa. Među nama, bio je to neviđeni rupadžija, ali je imao luđačku ambiciju i ponekad bi mi nešto šapnuo na uvce.”

Izvio sam se da bih dohvatio olovku iz džepa i zabilježio ime policajca na jedinom papiru koji mi je bio pri ruci: Čarli pravi gluposti, omiljena knjiga mog sina koju sam ponio da bi se on zanimao na putovanju. „Šta je bio njegov posao?” „Bio je parničar u grupi koja je istraživala nestanak Kler Karlajl. Po onome što mi je ispričao, njegove kolege i sudija su poludjeli što im se u istragu može umiješati neko njuškalo spolja.” „Ko je to bio? Američki detektiv?” „Nemam pojma. Malo sam zagrebla s te strane, ali nikada ništa konkretno nisam iskopala.” Nastala je tišina, a potom: „Rafaele, ako saznate nešto novo, možete li da me obavijestite o tome?” „Naravno.”

Naslutio sam to u njenom glasu, bilo je dovoljno samo nekoliko minuta pa da se Marlena Delatur ponovo zarazi virusom „Kler Karlajl”.

Sada je taksi prošao izlaz Bersi i vozio periferijom. Moj sin se smirio.

U naručju je stezao svoju plišanu kucu, vjernog Fifija. „U ovoj istrazi sam uvijek imala utisak da nam nešto izmiče”, nastavila je mlada žena. „Policija, novinari, sudije: svi su se zaglibili u tom slučaju.

Ali poslije otkrića DNK tragova kod Hajnca Kifera, priča je ostavila ukus nedovršene stvari.”

Ovo je bilo prvi put da čujem da neko osporava službenu verziju.

- 84 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Šta pod tim tačno podrazumijevate? Kifer je potpuno odgovarao foto-robotu.” „Foto-robotu koji je načinjen po jednom jedinom svjedočenju”, podsjetila ga je. „Svjedočenju male Olivije Mandelšon.” „Djevojčice koju su policajci mogli da ispituju samo nekoliko sati pošto su je njeni ispratili u Njujork koliko sutradan.” „Sad vas više ne pratim. Dovodite u pitanje zaključke...” „Ne, ne”, presjekla me je ona. „Nemam drugu teoriju, nemam drugih dokaza, ali mi je to oduvijek bilo čudno: samo jedan svjedok prilikom otmice, zatim kasnije tragovi DNK, ali nigdje tijela. Zar vam se sve to ne čini malo sumnjivim?”

Sad sam ja uzdahnuo: „Vi, novinari, u svemu vidite nešto loše.” „A vi, pisci, imate problem sa realnošću.”

- 85 Knjigoteka

Amazonka&Anna

9 Ulica borovnica Ono što čovjek naziva istinom, uvijek je samo njegova istina, to jest vid u kome mu se stvari javljaju.

Protagora

1. Čim je taksi prešao Bruklinski most, naišao sam na dobro poznatu vrevu Menhetna. Nisam ovdje kročio od Teovog rođenja i sad sam shvatao koliko mi je njegovo metalno nebo i magnetsko pulsiranje nedostajalo.

Njujork sam poznavao od osamnaeste godine. U ljeto kad sam maturirao, pošao sam po impulsu na Menhetn za jednom mladom Dankinjom u koju sam se bio zaljubio. Tri nedjelje poslije našeg dolaska, Kirstin - koja je radila kao dadilja i pomoć u kući na Aper Ist Sajdu odjednom je bila odlučila da prekine našu idilu. Takvo nešto nisam očekivao i to me je dotuklo, ali me je očaranost koju sam osjetio otkrivajući ovaj grad brzo utješila u ovim prvim ljubavnim jadima.

Ostao sam godinu dana na Menhelnu. Prvih nedjelja sam našao posao u jednom dajneru 11 na Aveniji Medison, zatim sam nalazio manje poslove: prodavac sladoleda, konobar u jednom francuskom restoranu, radnik u video-klubu, knjižar u jednoj radnji na Ist Sajdu. Bio je to jedan od najbogatijih perioda u mom životu. U Njujorku sam upoznao ljude koji su me zauvijek obilježili i u njemu sam proživio odlučujuće događaje koji su dijelom uslovili ostatak mog života. Otad sam, dok se nije rodio Teo, u njega dolazio bar dvaput godišnje, s podjednakim oduševljenjem.

Iskoristio sam vaj-faj konekciju na raspolaganju u avionu da bih razmijenio mejlove s osobljem na recepciji Bridž kluba, hotela u Trajbeki u kome sam odsjedao deset godina i koji uprkos svom imenu nije imao nikakve veze s kartarošima. Pohvalili su mi svoju službu probranih dadilja i jednu sam uposlio da bi mi čuvala sina dok se ja bavim istragom.

Iznajmio sam takođe i kolica i sačinio listu za kupovinu koju se hotel Diner (eng.), mali restoran, obično pored puta, koji liči na kola za ručavanje. - Prim. prev.

- 86 11

Knjigoteka

Amazonka&Anna

ponudio da obavi umjesto mene: dva pakovanja pelena 12-15 kg, vlažne maramice, pamučne tufere, mlijeko za čišćenje kože, zalihe kašica. „Reklo bi se da vašem sinu ne manjka glasa!” izjavila je šefica kabine u trenutku ukrcavanja. Lijep eufemizam: Teo je bio nepodnošljiv i sramotio me je. Umoran, uzbuđen, pravio je cirkus za vrijeme čitavog ljeta, ne skrašavajući se ni za trenutak, dosađujući osoblju i ostalim putnicima biznis klase. Zaspao je tek u taksiju koji nas je vozio u Bridž klub.

Po dolasku u hotel, nisam imao vremena da raspakujem stvari.

Presvukao sam sina i promijenio mu pelene prije nego što sam ga ostavio na čuvanje Marieki, dadilji Nemici, za koju bi moja baka rekla da je „suviše lijepa da bi bila poštena”.

Sedamnaest časova. Zaron u jurnjavu grada. Ulica, vreva, grozničavost. Neumoljiva bitka da se uhvati taksi. U to vrijeme je metro bio brži. Kod Ulice Čembers, sjeo sam na liniju A u pravcu sjevera i za manje od pola sata peo sam se stepenicama stanice u 125. ulici.

Nisam dobro poznavao Harlem. Devedesetih godina, kada sam prvi put boravio u Njujorku, četvrt je bila propala i opasna da bi bilo ko razuman poželio da u njoj provede odmor. Kao svi turisti, kročio sam u nju da bih se malo igrao plašenja, prisustvovao misi gospel i slikao neonska svjetla Pozorišta Apolo, ali ništa više od toga.

Napravio sam nekoliko koraka trotoarom, radoznao da vidim koliko je četvrt napredovala. U avionu sam pročitao jedan članak koji objašnjava kako su agenti nekretninama na brzinu prekrstili mjesto u „SOHA” (za South Harlem) nadajući se da će mu ta skraćenica dati novu i modernu stranu. U stvari, mjesto više nije bilo leglo kriminala kao nekada i odgovaralo je skoro onome što je opisano u turističkim vodičima.

U 125. ulici - koja se još zvala Bulevar Martina Lutera Kinga - našao sam sve ono što sam volio na Menhetnu. Naelektrisani vazduh, pjesma sirena, kovitlac boja, mirisa, akcenata. Metalna kolica prodavaca pereca i hot-dogova, ogromne ploče, narandžaste i bijele, iz kojih su se dizali oblaci dima, jedni te isti povici uličnih prodavaca koji su pokušavali da utope svoje drangulije pod rasklimatanim suncobranima. Ukratko, taj jedinstveni opojni utisak ogromnog vrlo organizovanog vašarišta. Čim bi se udaljili od ove velike saobraćaj nice, četvrt bi postajala mnogo mirnija. Trebalo mi je nekoliko minuta da bih se orijentisao i pronašao čuvenu Bilberi strit: atipičnu uličicu, uglavljenu između 131. i 132. ulice i koja siječe Bulevar Malkolm X. Krajem tog ljetnjeg popodneva, prijatna svjetlost je obasjavala trotoare, žareći prozore, podrhtavajući između lišća kestenova. S obje strane ulice, uzdizale su se kuće od crvene opeke s drvenim tremovima, izrezbarenim i ofarbanim, balkoni s ogradom od kovanog gvožđa i - 87 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

stepeništem koje je silazilo u male bašte. I to je takođe bila magija Njujorka, svaki taj put lead bi čovjek tačno pomislio: „Nemam utisak da sam u Njujorku.”

Tog poslijepodneva, dok sam hodao prema Klerinom djetinjstvu, više nisam bio u Harlemu. Bio sam u Dip Sautu, u Džordžiji ili Južnoj Karolini, pored Savane ili Čarlstona.

Tragovima djevojke iz Bruklina.

2.

Mozel. Auto-put A 4. Izlaz 44: Falsbur/Sarbur.

Strpljivo čekajući ispred jedine naplatne rampe, Mark Karadek je bacio pogled na svoj stari ručni sat prije nego što je protrljao kapke. Grlo mu je bilo suvo, zjenice raširene. Napustio je Pariz nešto poslije 11 sati, prevalivši više od četiri stotine kilometara za četiri i po sata, napravivši samo jednu pauzu da bi napunio rezervoar na pumpi kod Verden a.

Policajac je pružio šaku sitnine službeniku SANEF-a 12 i krenuo oblasnim putem koji vodi sve do Falsbura.

Smješteno na proplanku prirodnog parka Voža, nekadašnje utvrđeno nalazište je bilo posljednji grad Lorene prije ulaska na alzašku teritoriju.

Mark je parkirao svog rendž rovera na Trgu oružja okupanog suncem.

Upalio je cigaretu i stavio ruku iznad očiju da bi se zaštitio od jakog svjetla. Stara kasarna od oker pješčanika, monumentalna bronzana statua maršala Carstva, sve u neuobičajenim razmjerama mjesta, upućivalo je na ratničko nasljeđe tog grada.

Ne tako daleko doba vojnih defilea i parada kojima su morali da se potčine klinci od dvadeset godina prije nego što odu i posluže kao topovsko meso. Sjetio se sopstvenog djeda, „ubijenog od neprijatelja” decembra 1915, u Men de Masiž an Šampanj. Danas je, na sreću, mjesto bilo mirno. Nije bilo zvuka marširanja ni ratnih pjesama, već su tu bili nasmijani ljudi koji sjede za stolovima u baštama i pijuckaju kapućino ispod kestenova.

Mark je iskoristio dugo putovanje od Pariza da bi krenuo u potragu za informacijama. Nekoliko telefonskih poziva bilo mu je dovoljno da ušao u trag Franku Mizelijeu, žandaru koji je dao znak za uzbunu i prvi stigao na mjesto požara u kući Hajnca Kifera. Vojnik je danas komandovao obližnjom brigadom žandarmerije Falsbura. Mark je kontaktirao njegov sekretarijat i lako zakazao sastanak. Pošto mu je njegova sagovornica naznačila da žandarmerija dijeli prostorije sa opštinom, on je pitao za put 12

Društvo za auto-puteve Sjevera i Istoka Francuske. - Prim. prev.

- 88 Knjigoteka

Amazonka&Anna

jednog službenika gradskog zelenila koji je okresivao drveće, potom je prešao trg, popločan sivim kamenom i roze granitom.

Disao je punim plućima. Proteklo je dosta vremena otkako nije kročio van Pariza i bilo mu je milo što ga istraga vodi daleko od glavnog grada. Na trenutak se prepustio spokoju mjesta, prebacivši se u neko drugo vrijeme, u doba Treće Republike: trobojna zastava koja vijori na vjetru na pročelju opštine, crkvena zvona koja zvone na pola sata, graja u dvorištu opštinske škole.

Kuće koje su okruživale trg pojačavale su taj utisak „mirne snage”: fasade od pješčanika, patinirani stubovi, veoma visoki krovovi, s dvostukom kosinom, prekriveni crijepom od terakote.

Karadek je ušao u gradsku opštinu, staru stražarnicu u sklopu koje je takođe bio istorijski muzej i pošta. Unutar objekta sačekala ga je prijatna svježina. Pod visokim svodom, prizemlje je ličilo na crkvu, sa svojim mermernim statuama i tamnom drvenarijom. Pošto se raspitao, saznao je da se prostorije koje traži nalaze na posljednjem spratu. Krenuo je strmim stepeništem od hrastovine i stigao u hodnik koji se završavao staklenim vratima.

Skorije uređeno, mjesto nije bilo prepuno aktivnosti. Osim jedne mlade žene na prijemu, žandarmerija je izgledala pusto. „Mogu li da vam pomognem, gospodine?” „Mark Karadek, imam sastanak s Frankom Mizelijeom.” „Solveg Marešal”, predstavi se ona sklanjajući plavi pramen iza uha. „Sa mnom ste razgovarali preko telefona.” „Drago mi je.”

Podigla je slušalicu. „Obavijestiću ga da ste stigli.”

Karadek je otkopčao dugme na košulji. Pod ovim krovovima je bila paklena vrućina. Cio sprat je bio u potkrovlju. Zidovi, obloženi bijelim drvetom, izgledali su kao premazani karamelom na suncu. „Potpukovnik će vas primiti za dva minuta. Želite li malo vode?”

Rado je prihvatio. Žandarka ga je poslužila čašom vode sa vrstom slatke perece od finog tijesta za kolače koju je slatko smazao. „Vi ste policajac?” „Zato što jedem ko prase?”

Solveg prasnu u smijeh. Sačekala je da završi sa pecivom da bi ga otpratila do kancelarije svog nadređenog.

- 89 Knjigoteka

Amazonka&Anna

3.

Njujork.

Na adresi Bilberi strit broj 6 tamo gdje je Kler provela čitavo svoje djetinjstvo i gdje joj je umrla majka - nalazila se kuća boje šljive s bijelim dvokrilnim vratima iznad kojih se nalazio slomljeni zabat.

Dok sam pažljivo posmatrao kuću već nekoliko minuta, pojavila se jedna žena na tremu. Riđe kose, vrlo blijedog lica istačkanog pjegama. U poodmakloj trudnoći, kao da će svakog trena da se porodi. „Jeste li vi tip iz agencije za nekretnine?” upitala me je krajnje neljubazno. „Ne, gospođo, nisam. Zovem se Rafael Bartelemi.” „Etel Faradej”, reče ona pružajući ruku u evropskom stilu. „Imate francuski akcenat”, primijetila je. „Da li ste iz Pariza?” „Da, jutros sam stigao avionom.” „Ja sam Engleskinja, ali moji roditelji žive u Francuskoj već godinama.” „Stvarno?” „Da, u Libronu, u selu Rusijon.”

Razmijenili smo nekoliko uobičajenih fraza o Francuskoj i njenoj trudnoći: nepodnošljivo je biti trudna po takvoj vrućini, nije najbolja ideja praviti treće dijete s četrdeset četiri godine, „uostalom, ne mogu više da izdržim da stojim, da li vam ne bi smetalo ako malo sjednem? Samo što sam napravila ledeni čaj, da li biste i vi malo?”

Očigledno je da se Etel Faradej dosađivala i da je bila spremna da prihvati bilo kakvo društvo. Tako sam joj, dakle, sjedeći s čašom, pod tremom, priznao, bar djelimično, koja je svrha moje posjete: „Ja sam pisac i vodim istragu o djevojci koja je provela svoje djetinjstvo u ovoj kući.” „Stvarno?” začudi se ona. „Kada je to bilo?” „Devedesetih godina i početkom 2000.”

Ona nabra obrve. „Jeste li sigurni da je to bilo ovdje?” „Da, mislim da je tako. Ova kuća je pripadala Džojs Karlajl, zar ne?”

Klimnula je glavom. „Moj muž i ja smo je otkupili od njenih sestara.” „Njenih sestara?”

Etel mahnu rukom u pravcu istoka.

- 90 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Endžela i Gledis Karlajl. One žive malo niže niz ulicu, u broju 299.

Slabo ih poznajem, da ne kažem skoro uopšte. Lično nemam ništa protiv njih, ali to nisu najsimpatičnije žene u kraju.” „Kad ste otkupili kuću od njih?”

Ugrizla je donju usnu dok je razmišljala: „Godine 2007, po povratku iz San Franciska, Bila sam upravo trudna s prvim djetetom.” „Da li ste tog dana znali da je neko umro od predoziranja u ovoj kući?”

Slegla je ramenima. „Naknadno sam saznala, ali sam bila ravnodušna prema tome. Ne vjerujem u te gluposti o prokletstvima i ukletim kućama. Mora se negdje umrijeti, je li tako?”

Otpila je gutljaj čaja a potom opisala stanovnike koji je okružuju. „Inače, među nama, ovo je Harlem! Vidite sve ove slatke kuće u koje su došle da žive fine i pristojne porodice, čiste i moderne?

Osamdesetih godina, prije nego što su renovirane, bile su napuštene, bespravno zaposjednute od dilera i preobražene u krek haus13. Čik pronađite jednu jedinu u kojoj neko nije nasilno umro.” „Da li ste znali da je Džojs Karlajl imala kćerku?” „Ne, nisam to znala.” „Teško mi je da u to povjerujem.”

Ona se začudi: „Zašto bih vas lagala?” „Ozbiljno, nikada niste čuli za tu tinejdžerku iz kraja koju su 2005. oteli na zapadu Francuske?” Odmahnula je glavom. „2005. smo živjeli u Kaliforniji, u Silikonskoj dolini.” Da bi se osvježila, priljubila je čašu uz čelo prije nego što je nastavila: „Htjela bih da budem sigurna da sam dobro razumjela: vi mi kažete da je kći bivše vlasnice bila oteta, je li tako?” „Da, to je učinio pravi monstrum po imenu Hajnc Kifer.” „Kako se ona zvala?” „Kler. Kler Karlajl.”

I kad više ništa nisam očekivao od nje, lice Etel Faradej, koje je već preblijedjelo, sledi se i postade bijelo kao kreč. „Ja...”

Objekat u kome dileri droge i narkomani prodaju, kupuju, proizvode i konzumiraju drogu. - Prim. prev.

- 91 13

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Započela je rečenicu i naglo stala. Tokom nekoliko sekundi njen pogled se zamaglio da bi se izgubio u daljini, kao da pokušava da se vrati u daleka sjećanja. „Kad malo bolje razmislim, jeste se desilo nešto”, nastavi ona poslije kraćeg vremena. „Čudan telefonski poziv, na dan kad smo proslavljali useljenje. Bilo je to... 25. oktobra 2007. Izabrali smo taj datum da pozovemo prijatelje jer je to bio i rođendan mog muža koji je punio trideset godina.”

Da bi sabrala sjećanja, ona opet zastade, što se meni učinilo beskonačno dugo. Dobacio sam joj, da bih je podstakao da nastavi: „Dakle, tog dana ste primili telefonski poziv...” „Bilo je oko osam sati uveče. Slavlje je bilo u punom jeku. Bilo je muzike i vike. Bila sam zauzeta u kuhinji, upravo sam stavljala svjećice na tortu, kad je telefon na zidu zazvonio. Podigla sam slušalicu i prije nego što sam izgovorila ijednu rečenicu, začula sam glas: „Mama, to sam ja, Kler! Pobjegla sam, mama! Pobjegla sam!”

Sada sam se ja sledio i prožela me je jeza. Vremenska razlika između Francuske i Istočne obale Sjedinjenih Država iznosila je šest časova. Ako je Etel primila poziv oko osam uveče, to znači da je Kler telefonirala oko dva ujutru. Znači, nekoliko sati prije požara. Kao što smo Mark i ja nazreli, Kler je uspjela da se oslobodi iz Kiferovih kandži, ali suprotno onome u šta smo vjerovali, nije se oslobodila tog jutra već prethodnog dana. Što sve mijenja...

Sad je Etel nastavila: „Pitala sam ko je na vezi i tada, čim je čula moj glas, mislim da je shvatila da to nije njena majka.” Nešto me ja zanimalo. „Ali kako je Kler mogla da naleti na vas poslije toliko vremena? Kad ste se preselili, zar niste zadržali broj bivše vlasnice?” „Da, tačno. Linija nikada nije zatvorena, samo je privremeno isključena, i kad smo se obratili AT&T-u, oni su nam predložili ovo rješenje. To je bilo uobičajeno u to vrijeme. Naročito je bilo jeftinije nego otvarati novu liniju, a pošto smo malo bili u besparici...” „A poslije tog poziva, niste obavijestili policiju?”

Ona ljutito razrogači oči: „Ma šta vam pada na pamet! Zašto bih to uradila? Nisam znala ništa o toj priči i nisam shvatila ko je ta djevojka.” „I šta ste joj odgovorili?” „Rekla sam joj istinu: rekla sam joj da je Džojs Karlajl umrla.”

- 92 Knjigoteka

Amazonka&Anna

4.

Stasit, promuklog glasa i gojaznog lica, Frank Mizelije mu je došao u susret i stisnuo ruku. „Hvala što ste me primili. Mark Karadek: ja sam...” „Znam ko ste, kapetane!” prekide ga žandar pokazavši mu da sjedne. „Neprikosnoveni stručnjak iz BRB-a: banda Salvadoraca, banda južnog predgrađa, blindirani furgoni Drim Tima. Vaša čuvenost ide ispred vas.” „Ako vi tako kažete.” „U svakom slučaju, zavidjeli smo vam! U našim krajevima nemamo takve slučajeve pune izazova.”

Mizelije izvadi pamučnu maramicu iz džepa i obrisa njome čelo. „Uz to, nemamo čak ni klimu!”

Zamolio je Solveg da im donese dvije čaše vode i zagleda se u sagovornika, sa blagim osmijehom na licu. „Dobro, čemu imam da zahvalim za ovu posjetu BRB-a?”

Pred jednim žandarom Karadek je više volio da izbjegne laži: „Odmah da vas upozorim da ne bi bilo nesporazuma: ja sam u penziji i ovdje radim za svoj račun.”

Mizelije je slegnuo ramenima. „Ako mogu da vam pomognem, to mi ne predstavlja problem.” „Pa evo, zanima me slučaj Karlajl.” „Ne mogu da se sjetim”, reče povukavši košulju da bi zaklonio svoj veliki trbuh.

Mark se namršti. Glas mu postade čvršći: „Kler Karlajl”, ponovi on. „Jedna od žrtava Hajnc Kifera. Mala čije tijelo nikada nisu pronašli.”

Mizelije ovo lice se ozari, mada se na njemu ogledala blaga neugodnost. „U redu, jasnije mi je. To je zbog mladog Boasoa, je li tako? On vas je angažovao?” „Ne, nikako. Ko je taj Boaso?” „Zaboravite”, žandar izbjegnu odgovor dok je Solveg zatvarala vrata kancelarije nakon što im je ostavila dvije flašice vode.

Mizelije otvori svoju i stade da pije direktno iz flaše. „Šta tačno hoćete da znate o Kiferu?” pitao je, brišući usne gornjim dijelom šake. „Upoznati ste s tim da nisam ja vodio istragu, zar ne?”

- 93 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Ali vi ste prvi stigli na mjesto požara. Želim da znam pod kojim okolnostima.” Žandar se nervozno nasmeja. „Volio bih da mogu da vam kažem da je to zahvaljujući mom njuhu, ali u stvari, sve se desilo slučajno. Da ste me obavijestili o motivu vašeg istraživanja, pronašao bih vam izjavu koju sam u to vrijeme dao. Mogu da vam je pošaljem faksom ako želite.” „Želim. Dotle, možete da mi ispričate najbitnije.”

Mizelije se počeša iza uveta i gotovo s natčovječanskim naporom ustade sa svoje stolice da bi stao ispred zidne karte okačene iza njegovog radnog stola. „Dobro, poznajete li malo ovaj kraj?”

Ne sačekavši odgovor, on nastavi: „Ovdje, u Falsburu, nalazimo se na granici između Lorene i Alzasa, je li tako?”

On dohvati lenjir koji je ležao na njegovom radnom stolu i pokaza jednu zonu na karti: reljefnu predstavu regiona kao što se nekada moglo vidjeti u školama. „Ja živim sa alzaške strane, ali u vrijeme slučaja, radio sam u žandarmeriji Sarbura, u Mozelu. Više od trideset kilometara da se prevali svakoga dana.” „Nije gore od pariskog javnog prevoza”, primijeti Mark.

Mizelije ne obrati pažnju na primjedbu. „Tog dana, na putu do posla, primijetio sam stub crnog dima kako se diže iz šume. To me je zainteresovalo i ja sam pozvao pomoć. To je sve.” „Koliko je sati bilo?” „Oko 8:30 časova.”

Mark se približi karti. „Gdje se nalazila Kiferova kuća?” „Ovdje”, potvrdi žandar pokazujući zonu usred šume. „Dakle, kao i svakog jutra, išli ste u žandarmeriju...”

Karadek izvadi olovku iz džapa. Prateći pokretom riječi - ali ne skidajući poklopac sa olovke - on je pratio na karti marš-rutu koju je pokazivao žandar. „... i ovdje, u 8:30 časova, vi ste primijetili dim koji je dolazio... odavde.” „Da, kapetane.”

Mark je ostao pristojan: - 94 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Već sam prolazio klancem Savern. Iskreno, nisam baš siguran kako se odatle može išta vidjeti u tom dijelu šume.” „Bingo”, odgovori žandar. „Kao što sa napomenuo u mojoj izjavi, nisam vozio glavnim putem.”

Ponovo je pokazao lenjirom. „Prolazio sam prečicom, putem D 133, ovdje.” „I uz sve dužno poštovanje, pukovniče, šta ste kog đavola radili na tako udaljenom šumskom putu tako rano ujutru?”

Mizelijeu je i dalje igrao osmijeh na usnama. „Da li volite lov, kapetane? Zato što je to moje veliko zadovoljstvo, moja velika pasija.” „Šta se ovdje lovi?” „Srndać, divlja svinja, jelen, šumski zec. Ako imate sreće, naići ćete na jarebice i fazane. Ukratko, tog datuma - bio je petak, oktobarsko jutro - lov je već nekoliko nedjelja bio otvoren, ali svi prethodni vikendi su bili kišni.”

On se vrati da ponovo sjedne i nastavi: „Tolika vodurina bez prestanka! Ovoga puta je vremenska prognoza konačno najavljivala dva prelijepa dana. Ja sam član Lovačkog društva Mozela i sa ortacima sam planirao da u potpunosti iskoristimo vikend. Bio sam dakle na tom putu da bih pregledao teren zbog sutrašnjeg dana. Da provjerim stanje staza i lovostaja i tako dalje. Volim da posmatram sunce koje se diže iznad šume poslije kiše, volim da udišem šumska isparenja.”

Ti si, čovječe, žandar, a ne lovočuvar, pomislio je Mark, ali se suzdržao od bilo kakve primjedbe. Mastan i lažno iskren, ovaj Lip nije bio čist, ali Mark nije nalazio načina da mu doskoči.

Diskretno je uzdahnuo i vratio razgovor na glavnu temu: „Dakle, spazili ste dim s puta...” „Tako je. I kako sam imao službena kola - udoban megan uzgred budi rečeno - mogao sam radio-vezom da obavijestim istovremeno i kolege i vatrogasce.” „Onda ste otišli na lice mjesta?” „Da, da bih obezbijedio dolazak pomoći i da bih bio siguran da nijedan šetač ili lovac ne nalazi u blizini. Logično, zar ne?” „Da, odradili ste svoj posao.” „Lijepo od vas što to priznajete.”

Mizelije se nasmija i očisti svoje rejbanke skutom košulje. Karadek i dalje nije odustajao: „Ako mi dozvoljavate još nekoliko pitanja...”

- 95 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Samo brzo”, odgovori ovaj pogledavši na sat. „Moram da se nađem sa svojim ljudima na kružnom toku A 4. Poljoprivrednici su od jutros blokirali put i...”

Karadek ga presiječe: „Ponovo sam iščitao novine iz tog vremena. Relativno se malo govorilo o Kiferovom vozilu. Onom u kome su pronađeni genetski tragovi Kler Karlajl.” „Nije bilo samo otisaka te djevojke”, reče vojnik. „Bilo je tragova svih drugih žrtava, A znate li zašto? Zato što je u tim kolima ovaj bolesnik prevozio žrtve. Kad su forenzičari došli da pokupe uzorke, mogao sam da posmatram ta prokleta mrtvačka kola iz svih uglova. Kifer je bio namjestio neku vrstu komore, sanduka, kao veliki mrtvački sanduk zvučno izolovan.”

Karadek je potražio u džepu da bi izvukao novinski članak koji je pokupio u Rafaelovom stanu. „Ovo je fotografija koju sam mogao da pronađem”, rekao je pružajući je žandaru.

Mizelije je osmotrio snimak. Crno-bijeli, prilično mutan. „To je taj auto, pikap nisan navara.” „A šta je ovo pozadi?” „To je Kiferov motor. Moto-kros 125. Zadavljena je u prikolici kola.” „Šta je tamo radila?” „Otkud ja mogu da znam?” „Kao žandar valjda imate neko objašnjenje.”

Mizelije je odmahnuo glavom. „Nikada se nisam zapitao. Kao što sam vam objasnio, nisam bio zadužen za istragu. Pošto smo kolege, možemo li da pređemo na ti?” „Naravno”, nastavio je Mark. „Da li si znao za Kifera prije nego što se pojavio ovaj slučaj?” „Nikad sreo, nikad čuo za njega.” „Ipak, lovio si blizu njegove kuće, zar ne?” „Šuma je prostrana”, odgovorio je Mizelije ustavši i zgrabivši svoju jaknu. „Dobro, sada zaista moram da krenem.” „Samo još jedno posljednje pitanje, ako mi dozvoliš”, zamoli je Karadek sjedeći i dalje. „Deset godina nakon događaja, kako je moguće da se sjećaš marke automobila? Fotografija je potpuno mutna.” Žandar se nije dao zbuniti: „Pa zbog slučaja Boaso! Mislio sam da si zato došao da me ispituješ.”

- 96 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Pričaj.”

Poslije kraćeg oklijevanja, žandar ponovo sjede. Nešto ga je u ovom razgovoru zabavljalo. U ovoj igri mačke i miša, imao je utisak da je neprevaziđen. „Porodica Boaso-Depre, poznaješ ih?”

Mark odmahnu glavom. „Nisi jedini. Malo ljudi ih zna, čak i u regionu. Međutim, njihovo ime se nalazi na spisku sto pedeset najvećih imetaka Francuske. Vrlo povučeni ljudi, potomci jedne stare porodice industrijalaca iz Nansija koji su danas na čelu male imperije u distribuciji građevinskog materijala.” „Kakve to veze ima s mojim slučajem?”

Mizelije je uživao u nestrpljenju svog sagovornika. „Zamisli, prije šest mjeseci ovdje se pojavio jedan od potomaka te porodice: Maksim Boaso, momčić od dvadeset godina, nervozan, uznemiren, sav nespretan. Sjeo je na isto mjesto kao ti, ispričavši mi nešto nepovezano, objašnjavajući mi da trenutno ide na psihoterapiju i da mu je njegova terapeutkinja savjetovala da dođe kod mene da bi konačno bio priznat kao žrtva i...”

Karadeka je izdavalo strpljenje: „Molim te, skrati verziju.” „Kako ti želiš! Ukratko, pažljivo sam saslušao njegovu priču i stižemo do onog glavnog: 24. oktobra 2007. klinac, koji je tada bio desetogodišnjak, tvrdi da ga je oteo neki tip u samom centru Nansija.” „24. oktobra? Dva dana prije požara?” „Tako je! Munjevita operacija. Jedva nešto više od dvadeset četiri časa između otmice i isplate otkupnine. Klinja nam je rekao da je u to vrijeme bio dovoljno pribran da zapamti registarske tablice svog otmičara. Devet godina kasnije, on nam je daje, unosimo je u kompjuter i pogodi šta?” „Bile su to tablice Kiferovog pikapa”, shvatio je Mark. „Bingo! Priznaj da je nevjerovatno! U početku smo mislili da dečko izmišlja, ali i sam si rekao: tablice nisu procurile u štampu.” „Šta ti je Boaso još rekao?” „Po njemu, njegov otac je platio otkup bez pogovora i ne obavještavajući policiju. Razmjena je obavljena u jednoj obližnjoj šumi: pet stotina hiljada eura, isporučeno Kiferu u žutoj platnenoj torbi.”

Na pomen torbe, Mark osjeti kako mu je skočio adrenalin, ali je ostao miran. Nije imao namjeru da žandaru pokloni i najmanju stvar. „Da li ti je dao pojedinosti o svom oslobađanju? Da li je trpio zlostavljanje?”

- 97 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Ne, uvjerava nas da ga Kifer nije ni pipnuo. Poslije je malo pobrkao lončiće. Ponekad tvrdi da je Kifer imao saučesnicu, ponekad je to manje jasno.”

Saučesnicu? „Zašto je došao kod tebe?” „Iz istog razloga kao ti. Pretraživao je po Internetu i naletio na moje ime koje se pojavljivalo u mnogim člancima.” „A zašto roditelji nikada nisu podnijeli tužbu?” „Da se ne bi pročulo. Upravo to im njihov sin zamjera! BoasoDepreovi su smatrali da su sami regulisali problem, a za njih pola miliona nije velika stavka. Ćutanje je zlato: u ovom slučaju, izraz ima svoj puni smisao.”

Solveg je pokucala na vrata i otvorila ih ne sačekavši da joj se kaže da uđe. „Mejer hoće da vas čuje, pukovniče: jedan traktor upravo ruši skulpturu na kružnom toku A 4.” „Dođavola, kakvi su glupaci te seljačine!” prasnuo je žandar ustajući.

Karadek je nastavio. „Možeš li da mi daš izjavu Maksima Boasoa?” „Nisam je uzeo. U krivičnom pogledu, njegova priča danas više nije aktuelna. Poslije više podnošenja sudu, znaš dobro kao i ja da sudski prestaje da važi. Koga danas da krivično gonimo?”

Karadek je uzdahnuo. „Da li bar znaš gdje boravi?” „Ne baš. U zavadi je sa porodicom. Po posljednjim vijestima, radio je u jednoj velikoj knjižari u Nansiju: Hol knjige.” „Poznato mi je mjesto.”

Dok je Mizelije oblačio jaknu, Solveg je poverila Marku: „Radim za časopis Nacionalna žandarmerija. Trenutno pišem članak o velikim ličnostima iz naše kuće. Možda bih mogla da vas intervjuišem?” „Iskreno, nemam vremena za to.” „Samo jedno pitanje onda: koji je glavni kvalitet da bi neko postao veliki policajac?” „Nesumnjivo, razviti sopstveni detektor laži. To mi je bilo od najveće koristi u mojim istragama: znam kada me ljudi lažu.” „A ja, jesam li te lagao?” upitao je Mizelije. „Da, jednom ste me slagali”, potvrdio je Karadek počevši ponovo da mu persira.

- 98 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Odjednom je došlo do tenzije. „Ma nemoj? Ti baš imaš petlju! Objasni mi kad ti nisam rekao istinu?” „Upravo to mi preostaje da utvrdim.” „Odlično, navrati tada opet do mene!” „Budi siguran da hoću.”

- 99 Knjigoteka

Amazonka&Anna

10 Dvije sestre su mirno živjele Nedužni ne postoje. Postoje, međutim, samo različiti stepeni odgovornosti.

Stig Larson

1.

Put koji vodi iz Falsbura do Nansija je velika čistina, bezvremena i umirujuća.

Za volanom starog džipa, Karadeku je odgovarala ta monotonija koja ga je odmarala: pašnjaci, stada, miris đubriva, polja koja se smjenjuju jedna za drugima i traktori koji se vuku asfaltom, a koje se nikad nije žurio da pretekne.

Na instrument tabli, odbljesci sunca koji prave slike kao u kaleidoskopu. Na radiju u autu, rafinirani i minimalistički džez trubača Kenija Vilera. Kuda god bi krenuo, ovaj CD se vrtio ukrug u njegovim kolima već deset godina. Bio je to posljednji poklon koji mu je dala žena prije nego što je otišla.

Prije nego što je umrla.

Tokom čitave vožnje, Mark je mislio o onome što mu je ispričao žandar. Vraćao je u sebi njihov razgovor kao da ga je snimio. Pustio je da se razjasne rečenice koje su razmijenili. Vario ih je. Čestitao je sebi što je pratio instinkt. Najednom je imao predosjećaj da je Mizelije jedan od ključnih svjedoka koga su prvi istražitelji potcijenili. Znao je da ga je žandar lagao, ali morao je sve da obavi da bi ga satjerao uza zid.

Dok je stizao u grad Nansi, oklijevao je da ostavi Rafaelu poruku na sekretarici. Ne, suviše je rano. Više je volio da sačeka dok ne dobije još konkretnih elemenata.

Stigavši u centar grada, došao je u iskušenje da se parkira na zabranjenim mjestima ispred knjižare, ali je odustao. Nije pametno izlagati se riziku da mu odnesu vozilo. Našao je jedno mjesto na parkingu Sen-Žan, pored željezničke stanice i velikog tržnog centra, glomazne betonske konstrukcije koja datira iz sedamdesetih godina.

- 100 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Otišao je pješice iz ove četvrti bez draži, izobličene radovima.

Siv, ugašen, sumoran, beživotan: u sjećanju mu je ostala negativna slika Nansija. Ipak, upravo tu je 1978. sreo onu koja će mu postati žena. U to doba mlad novopečeni inspektor (kako se tada govorilo) iz Kan-Ekliza, Mark je bio primoran da prati stručnu obuku u trajanju od nedjelju dana, organizovanu u kampu za književnost i humanističke nauke fakulteta u Nansiju. Tu se, u amfiteatru, tokom smjene časova, sreo sa Elizom. Bila je studentkinja na klasičnoj književnosti, imala je dvadeset godina i živjela u univerzitetskoj sobi u Ulici Notr-Dam-de-Lurd.

Mark je radio u Parizu. Tokom dvije godine, čekajući da Eliza završi magistarske studije, stalno je putovao između ova dva grada. Sjećao se nekih večeri kada bi iz čista mira napustio prijestonicu i otišao da joj se pridruži, jureći bezbrižno ka Nansiju za volanom svog renoa 8 Gordinija.

On osjeti kako mu se oči pune suzama. Ti trenuci se dožive samo jedanput, ali u tom trenutku čovjek je rijetko kad svjestan njihove vrijednosti. I to je bila jedna od drama u životu.

Dođavola. Nije trebalo da otvara brane uspomena. Trebalo je da ih ogradi nasipom, bori se protiv njih prsa u prsa, ne ustupi im ni za jedan prst teritoriju, inače je s njim gotovo.

Trepnuo je nekoliko puta, ali mu je Elizin lik ostao urezan pred očima.

Prava djevojka sa Istoka. Karakterno i melanholično lice, pepeljasta kosa, kristalne oči. Na prvi pogled, hladna ljepota, daleka, gotovo nedostižna. Ali u intimi je umjela da bude sasvim drugačija: zabavna, privržena, oduševljena.

Eliza ga je upravo uvela u književnost, slikarstvo i klasičnu muziku.

Zahtjevna, ali ne i snob, uvijek je imala knjigu u ruci: roman, zbirku pjesama, katalog neke izložbe. Umjetnost, imaginarno i fantastično činili su sastavni dio njenog svijeta. Dajući mu pristup toj osjetljivoj dimenziji, Eliza ga je preobrazila. Zahvaljujući njoj, Karadek je došao do otkrovenja: svijet se nije ograničavao na užasnu realnost njegovih istraga. Svijet je bio širi, manje dokučiv, vrtoglaviji.

Dok je šetao po gradu, Mark je osjećao da gubi bitku. U novčaniku je otvorio pregradak rezervisan za sitninu i iz njega izvadio tabletu leksomila koju je polomio na dva dijela. Njegovo posljednje punjenje.

Tableta pod jezik. Hemija koja mu pritiče u pomoć da ne bi potonuo. Da bi potisnuo bol jer nije bio u stanju da voli Elizu s više snage. Jer nije bio u stanju da je zadrži.

Dejstvo tablete se osjetilo gotovo trenutno. Vizije su postale manje agresivne, pritisak je odjednom popustio. Dok su slike njegove žene blijedile, Floberove riječi koje je ona naročito voljela, vratile su mu se u - 101 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

sjećanje: „Svako od nas ima u srcu jednu kraljevsku sobu. Ja sam je zazidao, ali nije uništena.”

2.

Ovog popodneva poznog ljeta, ružna prošlost Bilberi strita se činila tako dalekom da bi čovjek mogao da povjeruje da je izmišljotina. Listovi su šuštali pod lahorom koji je romorio neku umilnu pjesmu na uho prolaznicima. Kao slikar impresionista, sunce je spuštalo svoje zlatne ljuske na ograde, slikajući platno istovremeno melanholično i toplo, nešto između Normana Rokvela i Edvarda Hopera.

U broju 299, na stepeništu kuće, dvije crne žene su izašle da se malo rashlade pazeći jednu malu djevojčicu i dečka na pragu adolescencije koji su radili domaće zadatke na stolu u baští. „Tražite nešto, gospodine?”

Ona što mi se prva obratila, starija, mora da je bila Endžela, starija sestra Džojs Karlajl. „Dobar dan, gospođe, zovem se Rafael Bartelemi, želio sam da vam postavim nekoliko pitanja o...”

Ona se odmah brecnu: „Niste valjda novinar?” „Ne, pisac sam.”

To je nešto što me je sve vrijeme iznenađivalo: do koje mjere je većina ljudi prezirala novinare dok su romansijere prilično voljeli. „Pitanja o čemu?” „O vašoj sestri Džojs.” Žustrim pokretom, ona udari rukom kroz vazduh kao da tjera osicu. „Džojs je umrla prije deset godina! Ko ste vi da biste smatrali da imate pravo da uznemiravate sjećanje na nju?”

Endžela je imala ozbiljan i snažan glas. Ličila je na glumicu iz filmova pravca blaksploatacija. Afro luk, prirodna kovrdžava i razbarušena kosa.

Pem Grijer koja je obukla šarenu košulju i kožnu jaknu bez rukava. „Zaista mi je mnogo žao što oživljavam bolna sjećanja, ali imam informacije koje bi mogle da vas zanimaju.” „Kakve informacije?” „U vezi s vašom sestričinom, Kler.”

Oči joj se zažariše. Ona skoči iz svoje stolice za njihanje da bi me opsovala: „Ne sviđa mi se tvoje ucjenjivanje, žutokljuncu! Ako imaš nešto da nam saopštiš, učini to odmah, u suprotnom, čisti se odavde!”

- 102 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Gledis, mlađa, priteče mi u pomoć: „Pusti ga da kaže, Endži, izgleda pristojno.” „Pristojno ko parazit, da!” povika ona i vrati se u kući odvodeći dva djeteta, kao da pokušava da ih zaštiti.

Razgovarao sam nekoliko minuta sa Gledis. Imala je klasičniji stil od njene sestre, koji je bio bliži Klerinom stilu: duga i ravna kosa, fine crte lica, neupadljivo našminkano lice. U svojoj bijeloj, vrlo usječenoj haljini koja joj je potpuno otkrivala noge, podsjećala me je na omot ploče Four Seasons of Love. Disko album Done Samer nalazio se u diskoteci mojih roditelja i uveseljavao je moje najranije mladalačke godine.

Srdačna i radoznala, ona je prihvatila da govori o svojoj pokojnoj sestri. Potvrdila mi je, a da nisam morao da je molim, ono što mi je ispričala Marlen Delatur, novinarka Uest Fransa: Džojs Karlajl je zaista umrla od prekomjerne doze, za manje od mjesec dana nakon Klerine otmice. „Poslije svih tih godina apstinencije, Džojs je naglo ponovo potonula?” „Kako to da joj se zamjeri? Bila je skrhana nestankom kćerke.” „Ali u trenutku kad se predozirala, još je postojala nada da će Kler pronaći živu.” „Istrošila se od stresa i očaja. Imate li djece, gospodine Bartelemi?”

Pokazah joj Teovu sliku u telefonu. „Nek je živ i zdrav!” povika ona. „Mnogo liči na vas.”

Bilo je to glupo, ali ovakav komentar mi je uvijek pričinjavao zadovoljstvo. Dok sam joj zahvaljivao, vrata kuće su se otvorila i pojavila se Endžela, s albumom ispod miške, i došla je da nam se priključi. Bila se smirila i sama se umiješala u razgovor koji je očigledno pratila iza prozora. „Ako hoćete da razumijete Džojs, morate uvijek da jednu istinu na umu: naša sestra je bila oduševljena, strastvena, zaljubljena. To nije moja karakterna crta, ali je poštujem.”

Rečenica Anatola Fransa mi odjeknu u glavi: „Oduvijek sam više volio ludilo strasti od mudrosti ravnodušnosti.”

Endžela se zamišljeno hladila albumom koji je ponijela, kao lepezom. „Kad je bila mlađa, Džojs bi često sebi spržila krila”, nastavi ona. „S Klerinim rođenjem se dovela u red. Bila je to načitana žena i dobra majka, ali imala je tu crnu iskru, taj auto destruktivni nagon koje neke osobe nose u sebi. Neku vrstu unutrašnje zvijeri koju ponekad možete da ukrotite godinama tako da čak povjerujete da ste je savladali. Ali zvijer nikada ne umire, a iskra samo čeka priliku da se ponovo upali.”

- 103 Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Ništa niste predosjetili da se sprema? Pretpostavljam da je u tom periodu sigurno bila okružena ljudima.”

Pogledala me s beskrajnom tugom u očima. ,Ja sam pronašla Džojs na podu kupatila sa špricom zabodenim u ruku. I nesumnjivo sam pomalo odgovorna za njenu smrt.”

3.

Nansi.

Prelazeći s jednog trotoara na drugi, Karadek se provlačio među prolaznicima. Pod suncem je nekadašnja prijestonica vojvoda iz Lorene izgledala oživljena u odnosu na sjećanja koje je na nju sačuvao. Lijepo vrijeme je sve promijenilo, dajući gradu vitamine koji su mu nedostajali u vrijeme kišnih dana. Danas su čak i zgradice u Ulici Klodijon izgledale kao gradić s juga. Sada je pješačka zona kroz koju prolazi tramvaj, Ulica SenŽan, vibrirala od energije.

Ullica Sen-Dizje. Hol knjige. Velika knjižara je bila vjerna uspomeni koju je Mark o njoj sačuvao. Sjećao se jasno pločnika u prizemlju i galerija na svakom spratu, dajući vam ponekad utisak kao da ste na brodu.

Samo što je kročio, upitao je radnika koji je slagao džepne rječnike na jedan drečavi stalak. „Tražim Maksima Boasoa.” „Odjeljak za krimi romane, treći sprat.”

Mark se popeo preskačući sve po dva stepenika, ali kad je stigao do stolova za prezentaciju trilera i crnih romana, našao je samo jednu mladu knjižarku koja je u tom trenutku pokušavala da na jednog mladog čitaoca prenese svoje oduševljenje Nekropolosom, remek-djelom Herberta Libermana. „Maksim? Zbog početka školske godine, otišao je da pomogne momcima sa školskim priborom.”

Karadek se ponovo vratio gunđajući. Početak škotske godine...

Gospode, pripala mu je muka. Bio je petak popodne. Časovi su se upravo završili i odjeljak posvećen priboru je bio preplavljen školaracima i njihovim roditeljima.

Dva prodavca su bila zatrpana poslom. Na svom crvenom prsluku, najmlađi je bio zakačio bedž na kome je pisalo njegovo ime. „Maksim Boaso? Kapetan Karadek, brigada za suzbijanja kriminala, imam nekoliko pitanja da vam postavim.” „Da, ali ja... Najzad, ne ovdje”, promrmljao je.

- 104 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Maksim Boaso je izgledao mnogo mlađi nego što ga je Mark zamišljao.

Imao je lijepo napaćeno lice na kome su se jasno vidjele njegove sumnje i osjetljivost.

Karadek se odmah sjetio Montgomerija Klifta u njegovim prvim ulogama: Crvena rijeka, Mjesto pod suncem... „Možeš da odeš na pauzu”, uvjerio ga je drugi radnik koji je ujedno bio šef odjeljka. „Pozvaću Melani.”

Maksim je skinuo prsluk s bojama radnje i krenuo za Karadekom koji se laktao da bi se izvukao iz gužve. „Od ovolikog svijeta nisam imao vremena da ručam”, reče knjižar stigavši na trotoar. „Malo poviše je suši bar, hoćete li da odemo?” „Više bi mi prijala dobra šnicla, ali zašto da ne.”

Pet minuta kasnije, dva čovjeka su sjedila za stolom na barskim stolicama. Restorani su funkcionisali po principu kaitena: tanjirići pod plastičnim zvonima koji se pokreću na traci. U ovo vrijeme, tek se bio otvorio i bio je skoro prazan. „Već sam sve ispričao pukovniku Mizelijeu”, počeo je Boaso, miješajući vodu s ukusom nane sa svojom cjevčicom.

Karadek bez pretvaranja reče: „Zaboravi tog kretena. Kao što si shvatio, on ti ne može pomoći.”

Mada se ovaj iskreni jezik izgleda svidio mladom knjižaru, on je uzeo žandara u odbranu: „S druge strane, Mizelije ne griješi: devet godina nakon događaja, moja priča je izgubila smisao.”

Mark odmahnu glavom. „Ne samo da i dalje ima smisla, već nam može pomoći u jednom drugom slučaju.” „Zaista?” „Pusti me da ti najprije postavim pitanja, a ostalo ću ti objasniti, važi?”

Mladić je pristao. Mark je izložio u glavnim crtama priču koju mu je ispričao vojnik. „Dakle, u to vrijeme si imao deset godina, je li tako?” „Deset i po godina. Upravo sam bio krenuo u šesti.” „Gdje si živio?” „Kod roditelja, u posebnom porodičnoj kući na Trgu de la Karijer.” „U starom gradu, zar ne? Blizu Trga Stanislas?” Boaso klimnu glavom i nastavi: „Svake srijede popodne, porodočni vozač me je vozio na vjeronauku.”

- 105 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Na koje mjesto?” „U Baziliku Sent-Epvr. Lagao sam oca o satnici da bih dobio više vremena. Vozač bi me ostavljao u Ulici de Giz i svaki drugi put bih, umjesto da idem kod sveštenika, odlazio u park Orli. Tamo je bio jedan animator iz Međunarodne kancelarije za mlade koji je davao časove pozorišta djeci.

Ulaz je bio slobodan. Nije bilo upisa ni zbrke. Bilo je strašno zabavno.”

Mark otpi gutljaj piva iz flaše i uze jedan asortiman sašimija. Maksim je nastavio svoju priču drhtavim glasom: „Na povratku nazad taj tip me je presreo. Uvijek sam išao prečicom presjekavši kroz bolnički centar. Nisam ga vidio kako nailazi i u roku od nekoliko sekundi našao sam se zatvoren pozadi u njegovom džipu.” „Da li je on znao ko si?” „Očigledno. Uostalom, prvo što mi je rekao bilo je: ‘Sve će biti u redu: tvoj tata će te izvući odavde vrlo brzo.’ Mora da me je pratio već nedjeljama.” „Koliko dugo ste se vozili?” „Oko dva sata. Kad smo stigli kod njega, usred neke šume, lila je kiša i bila je skoro noć. Najprije me je zatvorio u jednu šupu s alatom pored kuće. Mislim da sam dobio groznicu od šoka. Buncao sam, vrištao, nisam mogao da se zaustavim. Pravo da vam kažem, bio sam se usrao od straha, razumijete? I u pravom i u prenesenom smislu. Šinuo mi je dva-tri šamara, a zatim odlučio da me uvede u kuću. Prvo mi je stavio povez preko očiju, onda me je vodio niz puno stepenica. Otvorio je jedna vrata, zatim druga.

Na kraju me je povjerio jednoj djevojci. Imala je nježan glas i lijepo je mirisala. Na omekšivač od ljubičice svježe ispeglanog veša. Ona mi je rekla da ne skidam povez i da se ne brinem. Oprala me je toaletnom rukavicom i čak ljuljuškala da bih se uspavao. „Da li znaš ime te djevojke?”

Boaso je potvrdno klimnuo glavom. „Rekla mi je da se zove Luiz.”

Karadek je trepnuo.

Luiz Gotje, prva žrtva, starosti četrnaest godina kada je nestala krajem 2004. dok je bila na raspustu u Bretanji kod svoje bake i djeda.

Sada je Maksim govorio s jecanjem u glasu. „Kad samo pomislim da sam sve ove godine mislio da mu je ona saučesnica! Tek sam nedavno, čitajući članke o ovom tipu, Hajncu Kiferu, shvatio ko je ona bila! To je bila...” „Znam ko je to bio. Da li si bio u kontaktu s drugim djevojčicama dok si bio tamo?”

- 106 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Ne, samo sa Luiz. Nisam mogao nikada ni po čemu da zaključim da je bilo drugih djevojčica u kući.”

Nepomičan, zagledan u prazno, Maksim je zanijemio skoro jedan minut. „Koliko je vremena trebalo tvojim roditeljima da sakupe novac za otkup?” želio je da zna Karadek. „Jedva nekoliko sati. Kifer nije napravio glupost da traži besmisleno ogromnu sumu. Pet stotina hiljada eura u malim apoenima i neoznačenim novčanicama. Nesumnjivo znate: imetak mojih roditelja je ogroman. To je iznos koji je moj otac bez teškoće sakupio.” „Gdje se odigrala predaja otkupa?” „U šumi Lanevevil-o-Boa, zabačenom mjestu kod Linevila.” „Kako se sjećaš svih tih pojedinosti?” Boaso je objasnio: „Sutradan, u trenutku napuštanja njegove barake, on me je vezao, ali ovoga puta nisam imao povez preko očiju i bio sam pored njega, naprijed, na suvozačevom sjedištu. Na pola puta je stao kod jedne telefonske govornice pored puta. Pozvao je oca da bi odredili mjesto sastanka.” „Kakav je Kifer bio u tom trenutku?” „Skroz grozničav, sjeban. Vrlo pogubljen i potpuno paranoičan. Bila je čista ludost staviti me naprijed. Iako je išao sporednim putićima, neko je mogao da me primijeti. Stavio je bio fantomku, pričao sam sa sobom, bio je jezivo napet. Kao da je uzeo nešto.” „Lijekove? Drogu?” „Da, nesumnjivo.” „A u kom trenutku si vidio tablice automobila?” „Pri svjetlosti farova, kad sam išao u susret ocu.” „To je znači bilo u šumi? Njihova dva automobila su stajala jedan naspram drugog?” „Da, tako je. Kao u Klanu Sicilijanaca. Moj otac je dobacio koferčić pun love, Kifer je provjerio, a onda me pustio da odem. Kraj priče.” „Čekaj malo. Kakav koferčić? Tvoj otac je valjda uručio novac u torbi?” „Ne, bila je to muška akten-tašna.” „Mizelije mi je rekao da si mu ti govorio o nekoj žutoj platnenoj torbi.”

Boaso se iznervira: „Nikad mu nisam to rekao! Bila je to čvrsta akten-tašna, tipa samsonit, kakvih je moj otac imao više komada. Poslije je možda Kifer prebacio novac u torbu. Ne bi me čudilo. Gledajte, on je zazirao od svega. Mislio je - 107 Knjigoteka

Amazonka&Anna

da hoće da mu postave zamku s nekakvim odašiljačem ili nekom sličnom stvari.”

Karadek je sagnuo glavu i primijetio na pultu Boasoove nokte izgrižene do krvi. Dečko je bio sav razdražen, na stalnom oprezu. Njegovo anđeosko lice bilo je izobličeno od stresa i straha. „Šta se potom desilo sa tvojim roditeljima?” „Ništa naročito. Nikakav razgovor, nikakav dijalog. Po njima je sve to bila moja krivica. Dva dana kasnije su me poslali u internat. Najprije u Švajcarsku, zatim u Sjedinjene Države. Nikada više nismo spominjali tu epizodu i vremenom sam i sam to potisnuo.”

Mark se namrštio. „Hoćeš da kažeš da nikada nisi povezao tvoju priču sa pričom Kiferovih žrtava?” „Ne. Živio sam u Čikagu. Bio sam daleko od toga. Sve do prije šest mjeseci nisam čak nikada čuo za Kifera.” „Kad ti je kliknulo u glavi? Mizelije mi spomenuo psihoterapiju.” „Da, htio sam da ostanem u Sjedinjenim Državama i uzimam časove pozorišne glume na Brodveju, ali morao sam da se vratim u Francusku poslije mature. Iz zdravstvenih razloga. Nisam se uopšte osjećao dobro.

Imao sam stalnu tendenciju da se plašim svega, ali su se moje krize uznemirenosti umnožavale. Patio sam od samoubilačkih nagona, paranoičnih delirijuma i halucinacija. Bio sam na pragu ludila.

Hospitalizovali su me u jednom specijalizovanom centru u Sargeminu tokom šest mjeseci. Polako sam se oporavljao, najprije uz pomoć ljekova, kasnije zahvaljujući mom psihijatru.” „Da li ti se tokom terapije otmica često vraćala u sjećanje ...” „Da, postalo je gore kad sam postao svjestan da je moj otmičar bio Kifer koji je podmetnuo požar u svojoj brvnari nekoliko časova kasnije.

Mogao sam da spasim ove djevojčice, shvatate!” „Pitanje je”, procijenio je Mark.

Boaso je počeo da viče: „Imao sam broj tablica, dođavola! Da sam otišao da nađem policajce, oni bi stigli do njega prije nego što napravi masakr.” Mark ga uhvati za rame da bi ga smirio. „Tvoji roditelji su za to odgovorni. Ne ti.” „Ti kreteni! Da im se ime ne bi našlo u novinskoj rubrici, draže im je bilo da puste ubicu na slobodu. To me dovodi do ludila!” „Da li si pričao sa njima o tome?”

- 108 Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Ne razgovaram više sa njima otkako sam shvatio šta su uradili.

Odbiću čitavo nasljedstvo. Neću ništa da im dugujem. Moji baka i djed su platili moje liječenje.”

Mark je uzdahnuo. „Nisi ni za šta odgovoran u čitavom tom sranju, imao si samo deset godina!” „To nije opravdanje.” „Da, to jeste opravdanje koje sve opravdava! Mnogi ljudi imaju manjeviše teške stvari sebi da zamjere u tom slučaju, ali vjeruj mi, ti ne spadaš među njih.”

Maksim uhvati glavu među ruke. Nije ni pipnuo svoj suši. Karadek je uzdahnuo. Ovaj klinac mu se sviđao: karakteran, osjetljiv, nježan, pošten.

Zaista je imao želju da mu pomogne. „Slušaj, znam da je lakše reći nego uraditi, ali moraš da nađeš način da sve to ostaviš iza sebe, razumiješ? I šta još, dođavola, tražiš ovdje?” „Gdje ovdje?” „U Nansiju. Briši odavde, imaš previše loših sjećanja koji te vezuju za ovaj grad i region. Uzmi lovu roditelja, idi u Njujork, plati te časove pozorišta. Imaš samo jedan život, a on brzo prolazi.” „Ne mogu to da uradim.” „Zašto?” „Rekao sam vam, bolestan sam. Imam psihičkih problema. Psihijatar koji me prati je ovdje i...” „Stani!” prekide ga policajac podignuvši ruku.

Sa ivice pulta je dohvatio vizit kartu restorana na kojoj je ispisao ime s brojem telefona prije nego što ju je pružio Boasou. „Ester Hezijel”, odgonetnuo je mladić. „Ko je to?” „Stari psihijatar iz Svete Ane. Frankoamerikanka. Radi na Menhetnu danas, u ordinaciji i u jednoj bolnici. Ako tamo budeš imao probleme, reci joj da sam te ja preporučio.” „Odakle je znate?” „I meni je bila potrebna pomoć. Depresija, halucinacije, krize, strah od drugih i od sebe, kroz vrata pakla sam, kao što si rekao, tuda prošao.”

Maksim je zanijemio. „Nikad to ne bih pomislio kad vas vidim. A sada ste izliječeni?”

Karadek odmahnu glavom. „Ne, od tih stvari se čovjek nikada potpuno ne izliječi. To je loša vijest.”

- 109 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

4.

„A dobra?” „Dobra vijest je da čovjek može da nauči da živi sa tim.”

Bilberi strit.

Endžela Karlajl je spustila stari album sa platnenim omotom na sto na tremu - tu knjigu uspomena koju su nekada ljudi izrađivali, umjesto da čuvaju stotine fotografija u telefonima i zaboravljaju na njih.

Nježno rukujući njime, Gledis i Endžela su počele da ga listaju preda mnom. Sada su vrata nostaligije bila otvorena. Putem slika, Džojs je pomalo oživjela. To im je teško padalo, to im je prijalo.

Nizale su se godine: 1988, 1989, 1990... a snimci nisu odražavali ono što sam očekivao. U to vrijeme, Džojs nije bila drogirani zombi kakvog mi je opisala Marlena Delatur. Bila je to mlada žena koja sija od sreće, radosna, divna. Bivša urednica Sid-Uesta je možda nešto pobrkala? Ili je nešto previdjela čemu je bila sklona njena profesija? Pred sestrama sam išao oprezno, izbjegavajući za sada da načinjem temu o prostituciji: „Jedna francuska novinarka mi je saopštila da je u vrijeme kad se Kler rodila, Džojs bila zavisna od kreka i heroina.” „To nije tačno!” umiješala se Endžela. „Džojs nikada nije ni pipnula krek. Imala je probleme s heroinom, tačno, ali to je bilo mnogo ranije! Kler se rodila 1990. U to doba, droga je bila daleko iza Džojs. Ona se bila vratila kod naših roditelja, u Filadelfiju, našla posao u biblioteci i bila čak volonter u jednom centru za socijalnu pomoć grada.”

U sebi sam bilježio sve informacije gledajući ostale fotografije: slike Kler, male djevojčice, sa majkom, sa tetkama i bakom. Grlo mi se steglo od emocija. Bilo je zbunjujuće i dirljivo da vidim ženu koju sam volio sa šest ili sedam godina. Mislio sam na život koji je otpočinjao u njenom stomaku.

Možda mala djevojčica koja će ličiti na nju. Ako uspijem da je pronađem.

Još smo bili daleko od jadnih slika iz štampe. Sestre Karlajl su bile obrazovane žene i prilično su dobro stajale finansijski. Njihova majka Ivona, bila je pravnik i radila je čitavog života u kabinetu gradonačelnika Filadelfije. „Nema slika vašeg oca?” „Teško je slikati duha”, odgovorila je Gledis. „Iii prije će biti promaju” ispravi je Endžela. „Promaju s kiticom koja landara.”

Sestre nehotice prasnuše u gromoglasan smijeh, a ni ja nisam mogao da izdržim da se ne nasmijem. „ A Kler? Ko je njen otac?”

- 110 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Ne znamo”, uvjeravala je Gledis sliježući ramenima. „Džojs o tome nikada nije pričala, a mi se nismo trudile da otkrijemo.” „Teško mi je da u to povjerujem. Dijete, vaša sestričina mora da je postavila to pitanje više puta!”

Endžela nabra obrve. Unijela mi se u lice gunđajući: „Vidite li muškarce u ovom albumu?” „Ne.” „Vidite li muškarce u ovoj kući?” „Ni to.” „Nema ih, niti ih je ikada bilo niti će ih ikada biti. Mi Karlajlove smo takve. Živimo bez muškaraca. Mi smo Amazonke.” „Nisam siguran da je sličnost odgovarajuća.” „Zašto?” „U grčkoj mitologiji piše da su lomile udove svojoj muškoj djeci. Ili da su im kopale oči da bi ih koristile kao robove.” „Znate vi dobro šta sam mislila. Ništa ne očekujemo od muškaraca, žutokljuncu. To je naša filozofija, svidjelo ti se to ili ne.” „Ne treba sve muškarce trpati u isti koš.” „Da, da, treba, svi su muškarci isti: nepošteni, nevjerni, kukavice, lažovi, pozeri. Niste pouzdani. Sebe smatrate ratnicima, a u stvari ste samo bijedne marionete kojima upravljaju vaši impulsi. Sebe smatrate muževnima, a samo ste lovci na bofl.”

Sad je na mene bio red da se uključim u igru razgovora i ispričao sam im moje iskustvo s Natali, koja me je ostavila nakon mjesec dana pošto je donijela na svijet našu bebu. Ali to nije bilo dovoljno da bih izazvao njihovo sažaljenje. „Izuzetak samo potvrđuje pravilo”, izjavila je Endžela.

Sunce je zalazilo. Vrućina je popustila. Moja simpatična glava je i dalje igrala u moju korist pošto su se sestre, još ne znajući ko sam zaista, upustile u povjeravanja. Endžela je spustila gard. Premda je tvrdila suprotno, osjećao sam da nije bila neosjetljiva na moju priču.

Sklopila je album. Za trenutak, oblaci su se nagomilali preko sunca, a onda su se su se razmaknuli. „Zašto ste maloprije rekli da se pomalo osjećate odgovornom za Džojsinu smrt?” „Sve imamo svoj udio u odgovornosti”, potvrdila je Gledis.

Endžela je uzdahnula.

- 111 Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Istina je da čak nismo ni bile tu tog vikenda kad se to dogodilo. Bile smo kod majke u Filadelfiji. Džojs nije htjela da ide s nama. Posumnjala sam da je ponovo počela, iako je ona tvrdila suprotno.”

Gledis je pokušala da istakne neke činjenice: „Na brzinu smo otišle i vratile se, jer naša majka je upravo bila operisala kuk i nije mogla da se kreće. Ona je takođe bila premrla od brige povodom Klerine otmice i, iskreno, nisam bila sigurna da bi naše prisustvo ovdje bilo šta promijenilo.” „Kako su stvari tačno odigrale?”

Endžela je uzela riječ: „Ja sam pronašla Džojsino tijelo u kadi, u nedjelju uveče po povratku.

Imala je špric zaboden u ruku. Očigledno je pala i udarila glavom u lavabo.” „Nije bilo istrage?” „Naravno da jeste”, uvjeravala je Gledis. „A kako se radilo o nasilnoj smrti, medicinski vještak je tražio autopsiju.” Endžela je dodala: „Policija je podržala zahtjev zbog jedne nejasne činjenice: anonimnog telefonskog poziva koji je upozorio na napad na Džojsinoj adresi na dan njene smrti.”

Poput talasa koji se širi, prožela me je jeza od glave do pete. Bio mi je poznat taj osjećaj. Postoji uvijek trenutak u pisanju romana kad vas vaši likovi iznenade. Bilo da požele da rade stvari za koje ih niste predodredili, bilo da vam u lice bace kapitalno otkriće usred dijaloga koji su vaši prsti već preletjeli na tastaturi. U tom slučaju uvijek možete da pritisnete tipku Delete i napravite se kao da se ništa od toga nije desilo. Ali najčešće ne birate tu opciju, jer je ta nepredviđena stvar takođe najuzbudljiviji trenutak u pisanju. Ona koja je vašu priču gurnula u nepoznato. I upravo je taj utisak kod mene izazvalo Endželino otkriće. „Istražitelji su analizirali posljednje pozive na Džojsinom telefonu.

Uhapsili su i stavili u pritvor njenog dilera, sitnu protuvu iz kraja. Tip je priznao da je isporučiio Džojs priličnu dozu za vikend drogiranja, ali imao je čvrst alibi za poslije podne kad je nastupila smrt i pušten je.”

Svečano sam izjavio: „Da li je neko imao i najmanji motiv da ubije vašu sestru?” Gledis je tužno uzdahnula. „Ne vjerujem, ali kad se drogirate, uvučeni ste uprkos sebi u talog ljudskog društva.” Endžela se nadovezala: „U svakom slučaju, rezultati autopsije su potvrdili predoziranost. Što se tiče njene povrede glave, sama je to uradila tresnuvši u ivicu lavaboa.” „A anonimni poziv?”

- 112 Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Bilo je to uobičajeno u to doba u ovom kraju. Igra među mladima da bi razbjesnili policijace.” „Zar vam se ipak ne čini da postoji previše podudarnosti?” „Da, naravno, upravo stoga smo angažovale jednog advokata da bi nam pribavio određene dijelove istrage.” „I?” Najednom su se Endželine oči zamaglile. Kao da je zažalila što je previše rekla. Kao da je postala svjesna da o meni ništa ne zna. Kao da se iznenada sjetila da sam joj pola sata ranije rekao: „Možda imam informacije o vašoj sestričini.” „Na kakve ste informacije maloprije ciljali? Šta to mislite da nam kažete o Kler?”

Znao sam da će ovaj trenutak doći i da neće biti dobro. Telefon mi je još bio na stolu. Među mojim fotografijama posebno potražih jednu.

Snimak Kler i mene: selfi od prethodnog dana, uoči odlaska u restoran, napravljen na brzinu na Mostu Antiba sa tvrđavom Kare u pozadini.

Pružih spravu Endželi.

Naravno, svašta se može reći za fotografiju, ali vjerujem da ova nije lagala. „Kler je živa”, izjavio sam jednostavno.

Ona je na kratko pogledala fotografiju prije nego što će iz sve snage zavitlati moj telefon na trotoar. „Gubite se odavde! Vi ste prevarant!” povikala je na sav glas prije nego što je zajecala.

- 113 Knjigoteka

Amazonka&Anna

11 Žene koje nisu voljele muškarce Krv na snijegu, vrlo čisto.

Crveno i bijelo, bilo je vrlo lijepo. Žan Žiono

1. „Stop tata! Teo oce sam! Teo oce sam!”

Sjedeći na svojoj stolici za bebe, moj sin mi je iz ruku istrgao plastičnu kašičicu da bi sam završio pire sa šunkom. Pošto sam provjerio da mu je portikla dobro privezana, uzeo sam kaipirinju 14 u nedostatku kofe s kokicama i, kao u bioskopu, gledao ga kako nemilice prosipa hranu.

Pokreti su mu još bili nesigurni. Nos, brada, kosa, pod, stolica: imao sam utisak da pire završava svuda samo ne u njegovim ustima. Ali to ga je izgleda zabavljalo, a mene je zasmijavalo.

Miris Italije je lebdio u vazduhu. Bili smo pod svodovima atrijuma Bridž kluba. Luka zelenila i spokoja usred Njujorka. Bukoliki i vanvremenski pejzaž koji je sam po sebi opravdavao vrlo visoku cijenu hotela. „S’uda...”, reče Teo. „Eh, da, veliki moj: svuda si zamazao. Nemaš čime da se pohvališ.

Hoćeš li jedan jogurt sada?” „Ne, oce sidze!” „Nisam čuo: molim te.” „Mo’im te, tata, oce sidze.”

Nema veze, uzeće jogurt kasnije. Obrisao sam ga salvetom, težak poduhvat jer je Teo vrtio glavu na sve strane da bi mi se izmaknuo. Zatim sam mu skinuo portiklu, podigao iz stolice i pustio ga da skakuće u ovom idiličnom ambijentu, među palmama, egzotičnim biljem i đavoljim bršljanom koji se slivao sa zidova.

U središtu atrijuma, statua umornog anđela, isklesana u mermeru i impresivna fontana u dva nivoa okružena živom ogradom i cvijećem.

14

Najpopularniji koktel Brazila. - Prim. prev.

- 114 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Posmatrao sam sina kako se provlači između brižljivo potkresanih žbunova koji su obrazovali geometrijske motive podsjećajući na lavirint.

Prizor iz Kubrikovog Isijavanju mi je prošao kroz glavu i podišla me je jeza. „Nemoj mnogo da se udaljavaš, Teo, važi?”

On se okrenuo i uputio mi neodoljivi osmijeh mahnuvši mi kratko rukom.

Uzeo sam telefon i ustanovio štetu koju je pretrpio nakon Endželinog postupka. Ekran je bio naprsao, ali ga je maska dovoljno zaštitila tako da je i dalje radio. Konektovao sam se na vaj-faj hotela i tokom deset minuta uzaludno pokušavao da pronađem trag Olivije Mandelšon, Klerine prijateljice, jedinog svjedoka njene otmice. Sumnjao sam da poslije više od deset godina može da mi saopšti nešto odlučujuće, ali bio je to jedan od rijetkih tragova koji mi je preostao. Moral mi nije bio na zavidnom nivou.

Nisam prestajao da mislim na Kler, otete po drugi put u svom životu.

Jedna konobarica se nagnula ka meni. „Neko vas traži, gospodine Bartelemi.”

Okrenuo sam se prema ulazu koji se nalazio pored koktel bara. Bila je to Gledis, najmlađa sestra Karlajl. Svoju bijelu haljinu zamijenila je kožnom rokerskom jaknom, šarenim kombinezonom sa psihodeličnim printom i parom vrtoglavo visokih potpetica. Posmatrao sam je dok se primicala, kao mačka, krećući se graciozno među marokanskim lampama koje su označavale prolaz popločan terakotom usred travnjaka.

Laknulo mi je što je vidim. Prije nego što sam napustio njihovu kuću, na brzinu sam nažvrljao adresu hotela na mojoj vizit karti koju sam umetnuo ispod čaše, na stolu na tremu. „Dobro veče, Gledis, hvala što si došla.”

Smjestila se na stolicu od trske isped mene, ali je i dalje ćutala. „Vrlo dobro razumijem reakciju vaše sestre.” „Endžela misli da ste prevarant koji pokušava da nam izvuče novac.” „Ne želim novac.” „Znam. Ukucala sam vaše ime na internetu. Vjerujem da dobro zarađujete.”

Konobarica je prišla. Gledis je naručila zeleni čaj sa nanom. „Pokažite mi ponovo fotografiju”, zatražila je.

Pružio sam joj moj telefon i prelistao nekoliko snimaka sa Kler. Ona ih je gledala, hipnotisana, sve dok joj se oči nisu napunile suzama. „Ako ne želite novac, šta onda hoćete?” „Vašu pomoć, da pronađem ženu koju volim.”

- 115 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Držeći Tea na oku, koji je bio očaran tigrastom mačkom iz hotela, bilo mi je potrebno dobrih petnaest minuta da bih joj do tančina objasnio svoju potragu. Od mog susreta sa Kler i naše svađe na jugu Francuske sve do spleta okolnosti koje su me dovele u Njujork. Jedino sam izostavio Klerinu trudnoću da je ne bih previše opteretio.

Upijajući svaku moju riječ, slušala je moju priču s nevjericom i divljenjem. Gledis je bila inteligentna djevojka. Malo je razmislila, a potom primijetila: „Ako je to što mi kažete istina, ne vidim zašto niste obavijestili policiju.” „Zato što Kler to ne bi voljela da uradim.” „Kako možete da budete tako sigurni u to?” „Razmislite. Prije skoro deset godina, ona je pokušala da izbjegne policiju! Hoću da poštujem tajnu koju se toliko trudila da sakrije.” „Dovodeći njen život u opasnost?” uzviknula je.

Nisam imao odgovor na to pitanje. Napravio sam izbor za koji sam mislio da je najmanje loš. Sada sam bio riješen da ga sprovedem do kraja. „Činim sve što mogu da bih je pronašao”, objasnih. „Ovdje u Harlemu?” „Mislim da jedan dio objašnjenja njenog nestanka treba tražiti ovdje, da. U njenoj prošlosti.” „Ali vi ste pisac romana, niste istražitelj.”

Suzdržao sam se da joj ne kažem da se u mojoj glavi to ne razlikuje toliko. Umjesto toga, pokušao sam da je razuvjerim. „Mark Karadek, jedan od mojih prijatelja, policajac na glasu, nastavlja da vodi potragu u Francuskoj.”

Pogledom sam potražio sina. Upravo je pokušavao da se popne na jedan ćup od terakote, dvaput veći od njega. „Vodi računa, Teo.” Samo ti pričaj, tata...

Gledis je zatvorila oči da bi bolje razmislila. Umirujuće pljuskanje fontane podsjećalo me je na cd-ove za relaksaciju koju su puštali u čekaonici kabineta za akupunkturu u koji sam odlazio. „U dubini duše, uvijek sam sačuvala tračak nade da je Kler živa”, povjerila se. „Imala sam dvadeset četiri godine kada je moja sestričina oteta i sjećam se da sam u nedjeljama koje su uslijedile, ja...”

Gledis je tražila riječi. „... često imala osjećaj da me neko uhodi. To se nije zasnivalo ni na čemu konkretnom, ali bilo je tako stvarno.” Pustio sam je da nastavi.

- 116 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Čak i kad su pronašli njen DNK kod tog pedofila, pomislila sam da nedostaje više dijelova slagalice.”

Bilo je to zaprepašćujuće: taj isti osjećaj javljao se kod svih onih kojih se bliže ticala ova istraga. „Zaista ne znate ko je Klerin otac?” „Ne, i mislim da to nema značaja. Džojs je imala ljubavnike, ali se nije vezivala. Dobro ste shvatili: u porodici, mi smo slobodne žene, u plemenitom smislu te riječi.” „Otkud vam ta mržnja prema muškarcima?” „Nije to mržnja. Naprosto volja da se ne bude žrtva.” „Žrtva čega?” „Vi ste obrazovan čovjek, Rafaele. Ne treba ja da vam objašnjavam da se u svim ljudskim društvima i u svim vremenskim razdobljima vrši dominacija muškaraca nad ženama. Nekakva superiornost, toliko utvrđena u duhovima da se čini prirodnom i očiglednom. A još ako tome pridodate to što smo crnkinje...” „Ali nisu svi muškarci takvi.”

Pogledala me je kao da ne razumijem baš ništa. „Nije to pojedinačno pitanje” ljutnula se ona. „To je pitanje društvene reprodukcije, pitanje... Dobro, zaboravite: nadam se da ste bolji istražitelj nego sociolog.”

Otpila je jedan gutljaj čaja prije nego što je otvorila svoju lijepu tašnu od drečavo crvenog pitona. „Ne znam tačno šta ovdje tražite, ali fotokopirala sam vam ovo”, saopštila je vadeći jednu kartonsku fasciklu.

Prelistah prve stranice. Bili su to pravni spisi koje je nekada Endžela dobila zahvaljujući advokatu koga je bila angažovala. „Tu nije čitav policijski dosije, ali imate nov pogled na stvari. Moguće da ćete otkriti neku pojedinost koja je nama promakla.”

Gledis me je na trenutak odmjerila, zatim je odlučila. Imala je nešto drugo za mene. „ A pošto ste spremni da istražujete, mogli biste malo da obiđete mjesto”, savjetovala mi je pružajući mi ključ koji je visio na jednom reklamnom privjesku. „O čemu se radi?” „O skladištu za namještaj u kome je sačuvan dio stvari od Džojs i njene kćerke. Otiđite tamo. Možda ćete nešto pronaći.” „Zbog čega tako mislite?”

- 117 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Nekoliko nedjelja nakon smrti Džojs, iznajmili smo prostor u ovom lokalu da bismo tu ostavili neke stvari. Onog dana kad smo otišli na to mjesto, boks koji smo bile rezervisale nije na kraju bio na raspolaganju zato što se prethodni vlasnici nisu na vrijeme iselili. Smanjivši kiriju, vlasnik nam je predložio da privremeno uzmemo drugi lokal.”

Pričala je tako brzo da sam imao poteškoće da je pratim, ali se kraj njene priče pokazao zanimljivim, „I pogodite? Sutradan je boks koji je trebalo da bude naš, bio potpuno spaljen. To je previše slučajnosti, zar ne?” „Šta su to mogli da traže da bi ga uklonili?” „Na vama je da otkrijete, gospodine romansijeru.”

Gledao sam je ne izustivši ništa još nekoliko sekundi. To mi je prijalo jer me je po izvjesnim izrazima lica podsjećala na Kler.

Ona me podsjeća koliko mi ti nedostaješ. „Hvala što ste mi se povjerili.”

Gledis se sumnjičavo nadurila prije nego što me je pogledala pravo u oči. „Povjeravam vam se zato što ne mogu da učinim drugačije, iako nisam još uvijek baš sigurna da je djevojka o kojoj mi pričate, zaista Kler. Ali upozoravam vas: bilo je potrebno deset godina da Endžela i ja oplačemo našu sestru. Danas obje imamo djecu i neću dozvoliti da mi jedan prodavac nade sruši dom.” „Ne prodajem ja ništa”, branio sam se. „Vi ste romansijer. Prodajete lijepe priče.” „Vidi se da niste čitali moje knjige.” „Ukoliko je Kler živa, pronađite je, to je sve što tražim od vas.”

2.

Kiša je padala otkako je Mark izašao iz Nansija.

I sad Jovo nanovo. Ponovo jedan i po sat puta prema istoku, ali manje prijatna vožnja nego tokom poslijepodneva zbog velikog broja teretnjaka i klizavog kolovoza.

Policajac se vratio u žandarmeriju Falsbura. Kao što je i sumnjao, Mizelije je bio odsutan, ali je Solveg ostala prekovremeno, konektovana na Fejsbuk, za ekranom svog kompjutera. „Dakle, kapetane, riješili ste da prenoćite u našem lijepom regionu?”

Karadek nije bio raspoložen za šalu: „Gdje se nalazi Mizelije?” „Pretpostavljam da se vratio kući.”

- 118 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Gdje je to tačno?” Žandarka je uzela list papira iz mašine za fotokopiranje da bi mu na brzinu nacrtala plan podigavši ruku. „Pukovnik stanuje ovdje”, objasni ona označivši krstić olovkom. U Kiršatu, zabačenom mjestu između Stenbura i Atmata.

Nalakćen na prijemni pult, policajac je izmasirao sljepoočnice da bi otjerao početak migrene. Sva ova skoro ista imena, koja zvuče alzaški, počinjala su da mu idu na živce.

On stavi plan u džep, zahvali Solveg i nastavi put po pljusku. Dok je prevaljivao trideset kilometara, skoro se smračilo. U tami mu se upalila lampica za ulje. Maler! Već mjesecima je njegov rendž rover imao problema s oticanjem ulja, ali se on pobrinuo da ga „lično opravi” prije nego što je pošao iz Pariza. Prekrstio je prste da se kvar ne bi pogoršao.

Poslije nekoliko kilometara, lampica se ugasila. Lažna uzbuna. Njegova kola su bila njegova slika i prilika: umorna, rasklimana, podložna da se pokvare i pri blažem udaru, ali naposljetku neuništiva.

Slijedeći uputstva žandarke Solveg, on je sišao sa puta D6 da bi krenuo uskim zemljanim putem koji je zalazio u šumu. U trenutku kad je već pomislio da se prevario, prolaz je iznenada izbio na mali proplanak u čijem se središtu nalazila alzaška farma s drvenom konstrukcijom. Stara seoska kuća koja je bila bliže ruini nego prizoru iz časopisa Art&Dekorasjon.

Kiša je bila prestala. Karadek se parkirao i napravio nekoliko koraka po blatnjavoj zemlji. Sjedeći ispred ulaza na niskoj stolici, pri svjetlosti ogoljene sijalice, Frank Mizelije je u tom trenuku praznio pakovanje piva. „Očekivao sam te, kapetane. Znao sam da ćeš ponovo doći”, stade da ga uvjerava dobacivši mu jednu konzervu. Mark je uhvati u letu. „Dođi da sjedneš”, predloži, pokazavši mu jednu ležaljku na rasklapanje od kedrovine koju je bio stavio pored sebe.

Karadek je više volio da ostane da stoji i upalio je cigaretu. Žandar se zakikota. „Žuta torba, naravno! Tu sam zakazao, kao novajlija.”

Mark nije ni trepnuo. Kao u pritvoru, Mizelije je bio pijan. Više nije bilo potrebe da umnožava pitanja, bilo je dovoljno samo da sluša odgovore. Malo po malo, žandar je položio karte na sto. „Trebalo je da me vidiš u to vrijeme. Nisam bio ispičutura kakvu imaš pred sobom. Bio sam oženjen, imao sam sina. Bio sam dobar policajac s ambicijama. Dodaj mi cigaretu, molim te!”

Mark mu pruži svoju paklicu i upaljač. Mizelije zapali kraj cigarete, povuče dug dim i pošto je na trenutak uživao u tome, on izbaci dim.

- 119 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Hoćeš da znaš šta se zaista desilo te famozne večeri, zar ne? Tog čudnog četvrtka, 25. oktobra 2007, proveo sam veče u Mecu, u stanu moje ljubavnice Žili, prodavačice u Galeri Lafajet. Poznat ti je izraz: „Dok trčiš za mnom, bježim od tebe, kad bježiš od mene, trčim za tobom.” On je dobro oslikavao naš odnos. Po ko zna koji put smo se posvađali. Ovoga puta smo pretjerali s kokainom i alkoholom. Sjeo sam u kola oko ponoći. Bio sam pijan i skroz drogiran. Početak mog kraha.”

Povukao je dug dim iz cigarete i otpio gutljaj piva prije nego što će nastaviti: „Vozio sam već skoro sat vremena kad se to desilo. Bio sam mortus pijan tako da sam pogriješio put i pokušavao da izađem na glavni. Tada je ona istrčala pred moj auto, izbivši niotkuda i ukipila se poput srne pod svjetlima mojih farova.” „Kler Karlajl”, naslutio je Mark. „Tek kasnije sam saznao kako se zvala. Bila je sva prozračna, oskudno odjevena u donji dio pidžame i majicu. Bilo je u isto vrijeme i užasno i lijepo. Nagazio sam na kočnicu iz sve snage, ali sam je udario i ona se srušila na zemlju.”

Zastao je da bi kao dijete rukavom obrisao nos koji je curio. „Nisam znao šta da radim. Izašao sam iz kola i nagnuo se nad nju. Bila je klinka, lijepa meleskinja, vrlo mršava. Mora da je imala petnaest ili šesnaest godina. Jedna žuta platnena torba je bila na zemlji pored nje. Na početku sam vjerovao da sam je ubio, ali kad sam približio lice njenim grudima, shvatio sam da diše. Imala je na nekoliko mjesta poderanu kožu, ali nije bilo vidljivih povreda.” „Šta si uradio?” „Lagao bih ako bih ti rekao da nisam pomislio da pobjegnem. Ako pozovem vatrogasce ili hitnu pomoć, iskrcala bi se žandarmerija. Dali bi mi da duvam u balon i testirali pljuvačku. Žandar sa dva grama alkohola i punim nosom praha je otpisan. Takođe bih morao da se pravdam ženi kojoj sam rekao da radim do kasno.” „Dakle?” „Uhvatila me je panika. Uzeo sam malu u naručje i stavio je na zadnje sjedište. Pokupio sam torbu i nastavio putem prema Savernu ne znajući tačno šta da radim. Usput se u meni javila radoznalost da zavirim u njenu torbu da bih vidio da li ima dokumenta i tada... Majko mila! Nikada nisam vidio toliku lovu u svom životu. Desetine svežnjeva. Stotine hiljada eura.” „Novac za otkup malog Boasoa...”

Mizelije potvrdi.

- 120 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Pretrnuo sam. Sve to nije imalo nikakvog smisla. Šta je ta djevojka radila s tolikom sumom novca? Više sam volio da o tome i ne razmišljam.

Imao sam prečih stvari. Čudno, vidiš, zato što mi se usput probudila nada.

Još sam mislio da mogu da promijenim stvari. Moja svastika je bila medicinska sestra u bolničkom centru u Savernu. Dvoumio sam se da li da je pozovem. Na kraju sam izabrao drugo rješenje: da bih izbjegao da me primijete, ostavio sam klinku i torbu iza bolnice, kod perionice. Potom sam otišao. Vozio sam nekoliko kilometara prije nego što sam pozvao bolnicu prikrivši broj da bih ih upozorio na prisustvo povrijeđene osobe i odmah sam spustio slušalicu.” Žandar je isisavao konzervu kao što se doliva gorivo u motor. Njegovo podnadulo lice se znojilo krupnim graškama znoja. Njegova službena neboplava košulja bila je raskopčana sve do pupka, otkrivajući dlake prosijedog tepiha. „Sutradan, u cik zore, pojurio sam u bolnicu. Pod izgovorom neke bezvezne istrage o krađi ljekova koja se odigrala prije više mjeseci u izvjesnim skladištima regiona, mogao sam da postavljam pitanja osoblju i brzo shvatio da djevojka nije bila tamo. Ispitao sam svastiku u strogoj tajnosti. Ona mi je potvrdila da je centrala primila moj poziv od prethodne večeri, ali da medicinski tehničari nisu pronašli nikoga na naznačenom mjestu. Nisam mogao da vjerujem da je klinka uspjela da prikupi snagu i ode! Srećom, mislili su da je to jedan od onih izmišljenih poziva kakve su često dobijali, tako da nikada nije zabilježeno niti ikome javljeno.”

Kiša je ponovo počela da pada. Lišće je šuštalo. U takvoj tmini, čitava šuma okolo je počela da pritiska i uznemiruje. Pojas biljnog utvrđenja, gustog ali nelojalnog, koji nije u stanju da spriječi eventualnog neprijatelja da se provuče sve do kuće. Krupne kapi slivale su se niz Karadekovo lice i ramena, ali nestrpljiv da sazna nastavak priče, izgledao je da to ne primjećuje. „Obrt događaja me je prevazišao. Uznemiren, vratio sam se na put gdje sam oborio djevojku i tada sam primijetio stub dima koji se dizao iz šume.” Žandar je izgleda proživljavao ove trenutke grozničavo i kao u bunilu: „Čim se saznalo šta se desilo u toj brvnari, shvatio sam da je mala bila Kiferova žrtva koja je uspjela da mu pobjegne! Zbog sporih DNK analiza, trebalo je čekati dvije sedmice da bi se saznalo njeno ime: Kler Karlajl. Svi su mislili da je mrtva, ali ja sam znao da to nije bilo tačno! Uvijek sam se pitao šta je bilo sa njom i kako je uspjela da se provuče kroz iglene uši.

Nisam razumio zašto niko nikada nije spominjao astronomsku količinu kesa koju je Kifer držao kod sebe i koju mu je ona očigledno ukrala.

- 121 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Odgovor mi je konačno donio na tacni Maksim Boaso... devet godina kasnije.”

Bezosjećajan, nepomičnog lica, Karadek je nastavio s pitanjima: „Osim novca, da li je bilo još nečega u torbi?” „A?” „Razmisli.”

Mizelije se mučio da se sabere. „Hm.... da, telefonska kartica i nekakva debela sveska s tvrdim koricama u plavom omotu.” „Da li si pročitao šta je pisalo u njoj?” „Ne, imao sam preča posla, čovječe!”

Kiša je počinjala da pada sve jače. Smatrajući da je već dosta saznao, Karadek je podigao kragnu, okrenuo se i otišao.

Mizelije ga je pratio sve do kola, vukući korake kroz blato, žaleći : „Da li je još živa? Ta djevojka! Siguran sam da znaš, kapetane. Možeš li to samo meni da kažeš, a? Među nama, policajcima.”

Mark je uskočio u rendž rover i ne pogledavši kolegu. „Ta priča me je uništila!” doviknuo je u trenutku kad je Mark palio motor. „Da sam obavijestio hitnu pomoć kad sam je oborio, ispitali bi je i spasili bi ostale djevojke! Dođavola! Nisam mogao da znam!”

Džip je već bio daleko, ali žandar je nastavio da se obraća Karadeku: „Nisam mogao da znam!” urlao je. Očiju prepunih suza i potpuno krvavih.

3.

Noć i komarci su uzalud pokušavali da nas otjeraju iz atrijuma, nismo smo se povukli. Salon Bridž kluba je bio udobno i ušuškano utočište s prigušenim svjetlima, bogato rezbarijom i starim tepisima, koji je mamio da utonete u jedan od dubokih kauča. Svaki put kad bih se našao u ovoj prostoriji, ukrašenoj sitnicama, koliko neobičnim toliko i raznovrsnim, imao sam utisak da sam u gostima kod nekog engleskog istraživača koji se upravo vratio iz ekspedicije. Nešto između Kentaur kluba, dragog Blejku i Mortimeru, i biblioteke Henrija Higinsa u Maj Fer Lejdi.

Teo je prišao kaminu i domogao se žarača. „Ne, ne, spusti to, mili! To nije za djecu!”

Umiješao sam se prije nego što se povrijedi i ponio ga da bih ga stavio da sjedi pored mene dok ja pomno proučavam dosije koji mi je Gledis uručila. Već sam ga jednom prešao, ali sam bio razočaran formom: - 122 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

fotokopije fotokopija su bile crno-bijele. Gotovo nečitljive stranice propraćene gomilom tehničkih izraza na engleskom.

Prešao sam pravo na elemenat koji je pobudio moju radoznalost: prepis poziva na 911, broj hitne pomoći. Godine 2005, 25. juna, u 3 časa po podne, jedan ženski glas je obavijestio o „nasilnom napadu” u broju 6, Bilberi strit, Džojsinoj kući. „Spremaju se da je ubiju! Dođite brzo!” molio je glas. Potražio sam u svežnju papira onaj koji odgovara izvještaju s autopsije Džojs. Njena smrt je nastupila u 4 časa poslije podne s mogućom greškom od bar dva sata. „Oce sidze tata! Mojim te!”

Teo mi je ostavio oko dva i po minuta odmora - to jest čitavu vječnost.

Oslobodio sam ga i nastavio da čitam.

Policijsko vozilo je bilo poslato kod Džojs. U 15:10 sati, dva patrolna policajca, oficiri Pauel i Gomez, intervenisali su na licu mjesta. Kuća je očigledno bila prazna. Ispitali su prilaz kući ne našavši ništa sumnjivo.

Kroz staklo su pogledali unutar salona, kuhinje, kupatila i sobu u prizemlju ne uočivši ništa uznemirujuće. Nikakav trag provale, napada, ni krvi. Zaključili su da se radi o nečijoj neslanoj šali. Zlonamjerni poziv kakve su policajci dobijali na desetine u to doba, naročito u Harlemu.

Uspostavljanje „nulte tolerancije”, od strane gradonačelnika Rudolfa Đulijanija, što je nastavio njegov nasljednik, povuklo je čitav niz postupaka: kontrole izgleda pojedinca i njegove boje kože, pretjerane revnosti, politiku brojki, čije su prve žrtve bili crnci i Latino stanovništvo.

Začetak onoga što će se kasnije desiti Fergusonu. Očajni zbog policijskog progona, određeni stanovnici četvrti su riješili da uzvrate i iskomplikuju zadatak organima reda tako što su im upućivali luckaste pozive. Ovakvo ponašanje nije potrajalo, ali je tog ljeta doživjelo vrhunac.

Ipak, poziv je zabilježen. Dolazio je iz jedne telefonske govornice Louer Ist Sajda, smještene na uglu Boverija i Bond strita. Dakle, na dobrih petanestak kilometara od Harlema. Šta se iz ovoga zaključuje? Da je poziv bio neslana šala? Ako to nije bio slučaj, to je značilo da žena, koja je nazvala 911 ni u kom slučaju nije bila svjedok očevidac navodnog napada na Džojs. Kako je ona onda bila upoznata sa napadom? Možda zato što ju je Džojs upozorila preko telefona? Ali zašto u tom slučaju Džojs sama nije pozvala 911? I zašto policajci koji su požurili na lice mjesta nisu ništa opazili? Vrzino kolo.

Neko očigledno nije govorio istinu. Štaviše, debelo je lagao.

Podigao sam glavu. Moj sin je upravo šarmirao jednu lijepu riđokosu koja je pijuckala martini pored kamina. Mahnula mi je srdačno rukom, uputio sam joj učtiv osmijeh, sjetivši se T., mog prijatelja pisca, razvedenog, mačo tipa, koji je tvrdio da je njegov sin od dvije godine pravi - 123 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„magnet za ribe” i da ga je vodio uvijek sa sobom kad želi da šmeka ženske.

Ponovo sam se udubio u moj dosije. Policajac koji je svojevremeno bio zadužen za istragu o smrti Džojs, bila je jedna žena koreanskog porijekla: detektivka Mej Su-Jun. Ona je zahtijevala detaljnu analizu Džojsinih telefonskih poziva, fiksnih i mobilnih. Detaljni telefonski listinzi su pokazivali da je jutro prije svoje smrti, Džojs kontaktirala izvjesnog Marvina Tomasa, dvadeset sedam godna, već više puta osuđivanog zbog slučajeva preprodaje narkotika i nasilne provale. Diler se pojavljivao u tri maha među telefonima koje je okrenula Džojs u posljednje dvije nedjelje svoga života. Mej Su-Jun je naredila njegovo hapšenje prvog ponedjeljka koji je uslijedio.

Na papiru je Marvin Tomas bio idealni krivac: prilično nabijen krivični dosije i ranije poznati slučajevi nasilništva. U pritvoru je priznao da je prodao znatne količine heroina Džojs Karlajl, ali je izuzet od sumnje u vezi sa eventualnim napadom. Tomas je imao neoborivi alibi: u trenutku Džojsine smrti, on se nalazio sa dva pajtosa u Nju Džersiju, u Atlantik Sitiju. Više kamera za nadzor je snimilo njegovo svadljivo ponašanje u jednom hotelu, u spa centru i kazinu. Pušten je na slobodu.

Nakon toga, konačni izvještaj s autopsije je potvrdio tezu o predoziranosti i u odsustvu elemenata koji bi tvrdili suprotno, poručnica Su-Jun je predložila zatvaranje slučaja.

Izmasirao sam sljepoočnice. Nisam više mogao da izdržim na nogama i bio sam frustriran. Saznao sam mnogo stvari, ali mi to nije pomoglo da napredujem u istrazi. Šta sada da radim? Da potražim dilera? Da pokušam da dobijem preciznija svjedočenja od oficira Pauela i Gomeza? Da kontaktiram Mej Su-Jun? Nijedan od ovih tragova mi nije izgledao pravi.

Slučaj je imao jedanaest godina. Brzo je zatvoren. Bilo je malo šansi da se protagonisti tog doba s preciznošću sjete. A da ne računam da mi je nedostajalo vremena i da nisam imao svoje veze u lavirintu NYPD-a 15. „Cuca, tata!”

Moj sin je prestao da se pravi važan i vraćao se domu trljajući oči. Dok sam preturao po džepovima u potrazi za magičnom cuclom, osjetio sam ključ od skladišta namještaja koji mi je povjerila Gledis.

Bilo je već kasno, ali mi smo bili u gradu koji nikad ne spava i na privjesku za ključeve je pisalo: „Coogan’s Bluff Self Storage - Open 24/7”.

Problem je što sam ispratio lijepu Marieke i što više nisam imao dadilju pri ruci. Nagnuo sam se prema Teu i šapnuo mu na uvo: „Znaš šta, stari moj? Malo ćemo se prošetati nas dvojica.”

15

Njujorški policijski odsjek. - Prim. prev.

- 124 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

12 Harlem noću Doći će smrt i imaće tvoje oči. Čezare Paveze

1.

Najednom sleđen, Frank Mizelije je ostavio svoje konzerve piva na pločice kojima je bio obložen pod i vratio se unutra.

Njegov salon je bio njegova slika i prilika: pohaban, oronuo, patetičan.

Prostorija s niskim plafonom, u neredu, puna drvenarije koja se ljuštila i ukrašen lovačkim trofejima po kojima je napadala prašina: preparirana glava divlje svinje, jelenski rogovi, preparirana šumska jarebica.

Upalio je vatru u kaminu i uzeo gutljaj rizlinga, ali to mu nije bilo dovoljno da se zagrije i zaboravi na priču o Kler Karlajl. U njegovim ličnim rezervama, ostalo je samo malo hašiša i dvije-tri tablete. Ne ono što mu je večeras bilo potrebno. Poslao je SMS poruku svom dobavljaču, Loranu Eskou, srednjoškolcu, sitnom probisvijetu koga su zvali Eskobar.

Bila je to realnost o kojoj se nije svakodnevno pričalo u televizijskom dnevniku, ali je i u seoskim sredinama droga bila svuda. Među slučajevima kojima se bavio Mizelije (provale, nasilništva, poravnavanje računa...), droga nikada nije bila mnogo daleko. Čak i u živopisnim i rascvjetalim zabačenim mjestašcima od tri stotine stanovnika, bilo je bijelog praha među ružičastim laticama.

Okej za dva grama, odgovorio je diler gotovo u sekundi. Čekajući ga, Frank se sručio na kauč. Sažaljevao je sebe, ali samosažaljenje nije bilo dovoljno da bi pokrenuo i najmanju promjenu u svom životu. Iz borbe koja se u njemu odigravala između volje i učmalosti, uvijek je ova posljednja izlazila kao pobjednik. Žandar je otkopčao košulju i izmasirao vrat. Teško je disao, bilo mu je hladno. Bila mu je potrebna toplota i utješni miris njegovog psa, ali stari Zloćko je uginuo prošlog proljeća.

Tanka je linija razdvajanja. Da li je kriv ili nije kriv? Kako nije uspijevao da se izjasni o svojoj sudbini, on je zamislio sebe kako se brani pred zamišljenim sudom. Činjenice, samo činjenice: devet godina prije toga, oborio je jednu klinku koja nije imala šta da traži na tom putu usred noći. Odvezao ju je sve do bolnice i obavijestio ih. Naravno, bio je mrtav - 125 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

pijan, nadrogiran do bola, ali uradio je najhitnije. Poslije, ako je klinka više voljela da zbriše, pa ništa, onda je ona bila podjednako kriva kao on!

Začuo je zvuk kola koja stižu.

Eskobar baš nije oklijevao.

Mizelije, rob kokaina, ustade u jednom skoku.

Otvori vrata i izađe na terasu, razabirajuću jednu siluetu kroz kišu.

Neko mu je krenuo u susret, ali to nije bio Eskobar.

Kad je sjenka počela bolje da se razaznaje, žandar je ustanovio da je u njega upereno oružje.

Preneraženo je otvorio usta, ali nije bio u stanju da izgovori nijednu riječ.

Tanka je linija razdvajanja. Da li je kriv ili nije kriv? Očigledno je neko drugi odlučio umjesto njega. Pognuo je glavu u znak predaje.

Najzad, možda je tako i bolje, pomislio je Frank prije nego što mu je neko raznio glavu.

2.

Harlem. Devet sati uveče.

Taksi nas je ostavio kod stanice metroa na Aveniji Edžkomb. Kugans Blaf Self Storidž, skladište namještaja koje mi je naznačila Gledis, nalazilo se u pojasu Polo Graunds Tauersa, skupu skromnih stanova od cigle.

Visoke kule u obliku krsta koje su odavale utisak da se udvajaju do beskonačnosti na široku trouglastu zonu stisnutu između rijeke, Harlem River Drajva i 155. ulice.

Vazduh je bio topao i vlažan, četvrt slabo osvijetljena. Brojni stanari su se, međutim, bili okupili napolju, posjedavši u grupicama po niskim bedemima i travnjacima.

Atmosfera je bila naelektrisana, ali ne mnogo drugačija od određenih krajeva Esona u kome sam proveo mladost. Osim što su ovdje svi bili crni.

Pomislio sam da sam u filmu Spajka Lija. Iz vremena kad je Spajk Li još pravio dobre filmove.

U blagoj noći, rasklopio sam kolica i smjestio Tea u njih. Da bih zabavio sina, gurao sam to malo vozilo uz zvuk formule 1. Ljudi su nas znatiželjno gledali, ali nas nisu dirali.

Poslije nekoliko minuta švrljanja, stigao sam sav zadihan pred zgradu koju sam tražio. Ušao sam u lokal i predstavio se. U ove sate, šef je bio jedan pomalo prepotentni student koji je tapkao po svom mekbuku.

Njegova visoka klimava silueta lelujala je u duksu univerziteta Kolumbija.

Njegovo strogo lice bilo je posuto aknama i uokvireno gustom afro - 126 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

frizurom, a iza prevelikih naočara iako s debelim okvirima, izvirivale su guste obrve. „Ovo zaista nije mjesto za bebe”, rekao je fotokopirajući moju ličnu kartu. „Zar ne bi trebalo da je u krevetu?” „Na raspustu je. Sutra nema vrtića.”

Pogledao me je drsko kao da me pita: „Je l’ se ti to zajebavaš sa mnom, čovječe?” A tako je i bilo.

Uprkos ovom diskretnom ukrštanju oružja, pokazao mi je na planu gdje se nalazi sanduk.

Zahvalio sam mu i iznova obišao hangar oponašajući zvuk trkačkih kola. „Auto tata! Blze tata! Blze!” dovikivao mi je Teo da bi me ohrabrio.

Stigavši pred garažu, odglumio sam bočno zanošenje prije nego što sam zaustavio bolid. Zatim sam izvadio sina iz kolica i podigao gvozdenu zavjesu.

Naravno, bilo je prašine, ali manje nego što sam pretpostavljao. Ponio sam Tea u naručju (koji je i sam u naručju nosio Fifija, svoju omiljenu igračku), upalio sam svjetlo i ušao unutra.

Uspomena na prošlost.

Trebalo je da imam na umu kontekst u kome su sakupljane sve ove stvari. Endžela i Gledis su uskladištile ove stvari poslije smrti Džojs, 2005.

Dvije godine prije nego što uzet Klerin DNK kod Hajnca Kifera. U to vrijeme, sestre su nesumnjivo još gajile malu nadu da će pronaći djevojku i da će joj imovina njene majke jednoga dana pripasti.

Sanduk je bio prostran, ali u neredu. Hodao sam po tom haosu sa sinom, kao da sam ga poveo da istražujemo Ali-babinu pećinu.

Uvijek spreman za avanturu, Teo se oduševljavao svime što bi mu iskrslo pred oči: namještaj od obojenog drveta, bicikl, trotinet, odjeća, kuhinjski pribor. „Oce sidze tata, mojim te!”

Spustio sam ga na pod da bih ga ostavio da se igra. Tako će poslije biti miran i moći će dugo da spava kad se vratimo u hotel.

Ozbiljno sam prionuo na posao. Ovdje je bilo nečeg dovoljno sumnjivog ili opasnog da bi se neko izlagao opasnosti da podmetne požar.

DVD-ovi, CD-ovi, novine, knjige. Mnogo eseja i romana i to ne bilo kojih: Popularna istorija Sjedinjenih Država Hauarda Zina, Proizvodnja pristanka Noama Čomskog, Džungla Aptona Sinklera, Ljudi s dna Džeka Londona, No Logo Naomi Klajna. Takođe biografije: Lusi Stoun, En Brejden, Bil Klinton, Malkolm X, Devetoro iz Liti Roka, Cezar Čavez.

Pronašao sam čak i jedan primjerak Muške dominacije, Pjera Burdijea, na engleskom. Poput svojih sestara, Džojs Karlajl je bila obrazovana žena s - 127 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

feminističkim stavovima i bliska krajnjoj ljevici, što nije bilo tako uobičajeno u Sjedinjenim Državama.

Pronašao sam takođe odjeću za djevojčice koja mora da je pripadala Kler, kao i njene školske knjige. Pomalo uzbuđen, prelistavao sam njene školske sveske popunjene marljivim rukopisom. Među ostalim zadacima, zastavo sam na jednom sastavu koji je ona sastavila: Zašto želim da postanem advokat. Izdašno iznošenje argumenata gdje je takođe citiran Ralf Nejder kao i Atikus Finč (bilo je to 2005. godine, mnogo prije nego što je Amerika otkrila koji je to pokvarenjak u stvari bio). Prelazeći ove redove, sjetio sam se nečega: Marlena Delatur mi je potvrdila da je Kler htjela da postane advokat. U trenutku njenog nestanka, to je već izgleda bio sazreo i dobro razrađen profesionalni projekat. Zbog čega se na kraju opredijelila da postane ljekar? Njeno tamničenje, nesumnjivo. Želja da pomogne drugima na konkretniji način. Pohranio sam informaciju, međutim, u jednom dijelu moje glave i nastavio potragu.

Poslije četrdeset i pet minuta Teo je bio iscrpljen. Pošto se svuda vukao, bio je prljav kao prase. Spustio sam naslon i stavio ga da legne u kolica. Potom je nedostojni otac kakav sam bio, postao još neodgovorniju tako što mu je dao da gleda crtani film na svom oštećenom ajfonu da bi mu pomogao da se uspava.

Možda ću ovdje provesti noć, ali nije dolazilo u obzir da odem sa ovoga mjesta bez ičega. Imalo je šta da se radi. Papirologija u neredu: fakture, bankovni izvodi, računi itd. Srećom, Džojs je bila uredna i postarala se da složi svu arhivu u kartonske fascikle.

Dakle, dok je moj sin spavao snom pravednika, ja sam sjeo u turski sijed i krenuo da prekopavam. Nije bilo ničeg naročito upadljivog. Džojs je godinama radila kao školska bibliotekarka u jednom koledžu u okolini.

Njena majka, koja je bila prava vlasnica kuće, izdavala ju joj je da bi mogla da preživi. Ova je malo trošila, nije imala drugih izvora zarade osim svog zanimanja. Nešto mi je privuklo pažnju usred te papirologije: niz članaka koje je ona isijecala iz novina Njujork Herald i koje je čuvala u jednoj providnoj fascikli. Preletio sam preko naslova: „Prezaduženost srednje klase”, „Nejednakosti dostigle rekord u Americi”, „Pristup abortusu još nedostižniji”, „Polovina članova Kongresa su milioneri”, „Volstrit protiv Mejnstrita”. Šta je bilo zajedničko ovim člancima osim njihovog „naprednog” karaktera? Pošto sam ih pročitao uzduž i poprijeko, nisam pronašao ništa.

Ustao sam da bih se malo istegao. Teško je ne obeshrabriti se. Možda je Mark nešto pronašao sa svoje strane? Pokušah da ga pozovem, ali nije bilo mreže u podrumu.

- 128 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Ponovo sam se udubio u Džojsine dosijee. Uputstvo za montiranje Ikeinog ormara, naznake o funkcionisanju i garantni listovi: rerna, mobilni telefon, mašina za pranje veša, automat za kafu... Stop. Vratio sam se unazad. Obavještenje koje je privuklo moju pažnju bilo je ono o pripejd telefonu. Račun iz kase koji je ostao priheftan imao je datum 30. maj 2005.

Dva dana poslije otmice Kler!

Podigao sam se, na vrhuncu uzbuđenosti. U pojedinostima istrage koje mi je Gledis povjerila, dobro sam primijetio da su policajci pomno pregledali Džojsine telefonske listinge i fiksne i njene „zvanične” mobilne linije. Ali ona je očigledno imala još jedan telefon. Model bez pretplate, s pripejd karticom, koja je mnogo komplikovanija da joj se uđe u trag. Ono što je najviše zbunjivalo, nije toliko postojanje tog telefona koliko činjenica da ga je Džojs uzela nekoliko desetina sati nakon otmice Kler.

Pretpostavke su se ređale u mojoj glavi, ali sam se trudio da me ovo suviše ne ponese. S novim žarom sam se bacio na posao. Jedna šansa priziva drugu.

Odjeća.

Jedna važna epizoda u mojoj mladosti odigrala se zbog jednog odijela.

Moja majka koja je strahovala da je moj otac vara, uvela je jedan razrađeni sistem za nadgledanje (govorim vam o praistorijskom vremenu, prije interneta, Fejsbuka, softvera za špijuniranje i sajtova za susrete). Moj otac je bio vrlo oprezan, ali jedanput mu se omaklo. Dovoljno je uvijek jedanput. Račun iz hotela zaboravljen u odijelu. Moja majka je naletjela na njega kad je nosila odijelo na hemijsko čišćnje. Kako nije podnosila da živi u laži, napustila je muža, odrekla se toplog doma i lagodnog života kakav smo imali u Antibima. Vratila se u Pariz - ili prije u parisko predgrađe. A ja sam je pratio. Bio sam prisiljen i natjeran da napustim svoje drugove, spokoj starog koledža Rustan, mogućnost odlaska na more svakoga dana, šetnje po borovoj šumi ili po bedemima tvrđave. Pratio sam je u sivilo i beton Esona. Jedan dio mene joj se divio zbog ovog izbora; drugi ju je mrzio.

Primijenio sam isti postupak na Džojsinu odjeću i pretresao džepove svih haljina, svih jakni, sakoa, košulja i pantalona. U njima sam pronašao kartu metroa, olovku, novac, račune iz kupovine, bonove s popustom, tampon, kutiju aspirina, vizit kartu...

Vizit kartu koja je sadržavala samo ime i jedan telefonski broj.

Pažljivo sam je osmotrio: Florans Galo (212) 132-5278 - 129 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Ovo ime mi je bilo poznato. Sigurno sam ga vidio ili mi ga je neko nedavno pominjao. Padao sam od iscrpljenosti. Osjetio sam trnjenje u udovima, prašina mi je pekla oči, ali srce mi je jako udaralo. Bio je to prijatan osjećaj. To da znam da sam dotakao prstom nešto značajno i da sam ubijeđen da ću na kraju nešto pronaći. Shvatao sam Karadekovu strast prema bivšem zanimanju.

Vazduh je postao svježiji. Pokrio sam sina mojom jaknom i napustio ovo mjesto natovarivši na kolica što sam mogao više kartonskih fascikli da bih mogao još da ih proučavam u hotelu. Jedan trenutak sam ostao holu skladišta namještaja - praćen pogledom bubuljičavog studenta, koji je i dalje bio isto onako neblagonaklon – da bih naručio vozilo s aplikacije na mom telefonu. Dok sam čekao, ponovo sam pokušao da dobijem Marka, ali je moj poziv zvonio u prazno. Na brzinu sam pokušao da pozovem tu Florans Galo: „Broj vašeg sagovornika nije dostupan.” Zatim sam dobio poruku kojom sam obaviješten da su moja kola stigla. Napustio sam pojas Graunds Tauersa i ušao u auto. Vozač je bio ljubazan i pomogao mi je da sklopim kolica i da strpam kartonske fascikle u gepek. Smjestio sam se pozadi sa Teom u naručju vodeći računa da ga ne probudim. Unutrašnjost od kože, klasična muzika, flaša vode. Kola su jezdila kroz noć. Speniš Harlem. Aper Ist Sajd. Central Park. I ja sam sklopio oči. Osjećao sam dragocjeni dah mog sina na mom vratu. Dok sam počinjao da tonem u slatki dremež, jedan prizor mi je prošao kroz glavu i iznenada sam dobacio vozaču: „Stop! Zaustavite kola, molim vas!”

On je upalio žmigavac i parkirao se u duplom nizu upalivši stop svjetla. „Možete li da mi otključate gepek?”

Izašao sam praveći grimase. Moj sin je zabrinuto otvorio oči: „Je l’ Fifi tu?” „Pa naravno da je tu”, odgovorih dohvativši plišanu kucu. „Zagrli ga čvrsto.”

Potražio sam po gepeku i svojom slobodnom rukom dohvatio providnu fasciklu u kojoj su se nalazili novinski članci. Sada sam znao ko je Florans Galo: bila je to novinarka koja je potpisala sve članke iz Njujork Heralda koje je isijecala Džojs. Pogledao sam datume papira: svi su bili napisani između 14. i 20. juna 2005. Period koji se poklapa sa sedmicom koja je uslijedila poslije dolaska Džojs u Francusku. Prisjećao sam se prizora iz televizijskog dnevnika u kome sam je vidio skrušenu. Jedna luda pretpostavka pade mi na um: a šta ako je slučaj Kler Karlajl samo tragični nastavak slučaja Džojs Karlajl? Ako prokletstvo Karlajlovih vodi porijeklo ne od otmice Kler, već od drugog, starijeg događaja, direktno vezanog za - 130 Knjigoteka

Amazonka&Anna

njenu majku? U svakom slučaju, jedno je bilo sigurno: nalik lutkama babuškama, moja istraživanja su vodila ka višestrukoj istrazi.

Ponovo sam se popeo u kola sa sinom. Saznao sam mnoge stvari te noći. Najprije da je Džojs nabavila telefon koji se ne može pratiti, na samo dva dana poslije otmice svoje kćerke. Zatim da je, u nedjelji po povratku iz Žironde, stupila u kontakt sa jednom novinarkom istražiteljkom, nesumnjivo da bi joj povjerila nešto važno.

Nekoliko dana kasnije, bila je mrtva.

Vozilo je krenulo na put. Jeza mi je prostrujala niz kičmu.

Nisam imao nikakvog dokaza, ali sada sam bio uvjeren da je Džojs Karlajl ubijena.

3.

S obzirom da auto-put ima moć da ga uspava kao loš film, Karadek je riješio da ide sporednim putevima da bi se vratio u Pariz. Stao je na benzinskoj pumpi na izlazu iz Vitril-Fransoa. Njegova lampica za gorivo se opet upalila prije nekoliko kilometara. Pumpa je bila pred zatvaranjem, ali je „malecki” koji je upravo zatvarao, pristao da mu natoči pun rezervoar.

Mark mu je pružio novčanicu. „Sipaj mi još goriva u kanticu i stavi u gepek.”

U prodavnici je kupio posljednji raspoloživi sendvič. Nordijski industrijski hljeb i losos krcat otrovima. Izašao je napolje da ga pojede provjerivši svoj mobilni. Otkrio je SMS poruku od Malike Feršiši, medicinskog psihologa asistenta u prihvatilištu Sveta Barbara. Poruka isto toliko iznenađujuća koliko lakonska: Ako želite da me pozovete na večeru...

Imam vremena krajem nedjelje.

M.F.

Odmah mu je sjećanje na zanosni miris tijela mlade žene ponovo zalepršalo u mislima. Mirisne note mandarine, kruške i đurđevka.

Svjetlost u noći njegove duše.

Zbunjen pulsiranjem života koje je osjetio kako nadolazi u njemu, suzdržao se da odgovori i okrenuo je Rafaelov broj. Sekretarica. Poruka: „Imam novosti. Teške! Nazovi me da vidim da li si ti nešto pronašao s tvoje strane.”

Kafa. Cigarete, šala sa automehaničarem dok je kiša ponovo počinjala da pada.

- 131 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Karadek se sklonio u rendž rover, dao kontakt i provjerio lampice na instrument tabli. Krenuo je, zastao na izlazu iz pumpe i to iskoristio da zapali još jednu cigaretu. Tu, dok je još sanjario o Malikinoj poruci, pogled na nešto ga presiječe.

Jebote, nije moguće!

Kola koju su upravo prošla ispred njega u punoj brzini, bio je crni X6 BMW. Karadek je prepoznao zatamnjena stakla i dvostruku hromiranu rešetku iznad branika. Mogao bi da se opkladi u svoje atribute da je to auto koji je oteo Kler!

Prešavši put da bi krenuo suprotnim smjerom, Karadek je krenuo da juri za džipom. Nemoguće da se radi o čistoj slučajnosti. Šta je radio taj terenac u ovom zabačenom kutku? Uspio je da ga sustigne, ali je ostao na dobrom odstojanju, nadajući se da će prikupiti druge informacije. Ne dolazi u obzir da dozvoli da bude primijećen.

Uključivši ventilaciju, obrisao je zamagljenu šoferšajbnu rukavom.

Sada je padala teška i uporna kiša šibana vjetrom.

Odmah nakon jedne opasne krivine, X6 je skrenuo bez pokazivača da bi se otisnuo seoskim putem na kome nije bilo nikakvog saobraćajnog znaka. Karadek je bez oklijevanja pošao za njim. Što je više napredovao, to je put bivao u sve lošijem stanju. Nije se moglo vidjeti na deset metara. Prilaz je bio uzan, oivičen grmljem i stijenama. Iako je džip krčio put pred njim, Mark je teško napredovao. Tek kada je primijetio da će mu biti teško da se okrene, on shvati da je uhvaćen u klopku.

Zapravo, X6 je naglo zakočio.

Naoružana puškom sa pumpom, jedna silueta u tamnom mantilu je iskočila iz vozila i krenula ka Karadeku. Na svjetlosti farova Mark je prepoznao to lice. Za ime božje!

Zadržao je dah. U njegovoj glavi su se pomiješale crte četiri žene: Elize, njegove kćerke, Malike, Kler.

Preko puta njega, njegov napadač je prislonio pušku na rame i nanišanio.

Ne, ovo je previše glupo. Ne može sada da umre. Ne tako blizu cilja.

Ne prije nego što riješi slučaj Kler Karlajl. Odjeknuo je pucanj od koga su se kola zatresla i raznio šoferšajbnu rendž rovera.

- 132 Knjigoteka

Amazonka&Anna

13 U očima drugih Nesreća je [...] zaleđeni mulj crna kaljuga, bolna krasta koja nas primorava da napravimo izbor: da joj se pokorimo ili da je prevaziđemo.

Boris Sirilnik

1.

Zovem se Kler Karlajl.

Vjerovatno imam petnaest ili šesnaest godina. Sve u stvari zavisi od broja dana tokom kojih sam ostala zatvorena u tom zatvoru. Dvije stotine?

Tri stotine? Šest stotina? Nemoguće je to stvarno znati.

Iz moje ćelije ne vidim svjetlost dasna. Nije mi dostupan nikakav sat, nijedne novine ni televizor. Većinu vremena živim u magli anksiolitika.

Uostalom, maloprije je, prije nego što će negdje poći - mislim da se spremao da izađe jer je nosio debelu postavljenu jaknu i šal... - došao da mi dâ injekciju u ruku. Ranije mi je davao tablete, ali je na kraju uvidio da ih gutam tek svaki drugi put.

Ubod injekcije me je bolio zato što je on bio nervozan i rastresen.

Znojio se, psovao, neprestano žmirkao očima. Lice mu je bilo upalo, a pogled sumanut. Vrisnula sam od bola zbog čega mi je on istog trena opalio šamar i udario pesnicom u grudni koš. Van sebe, ponašao se prema meni kako prema „maloj odvratnoj drolji”, potom je izvadio iglu i napustio prostoriju zalupivši vrata. Pošto me nije vezao, zgrčila sam se u jednom ćošku ćelije, pod prljavim ćebetom.

Nepodnošljivo je hladno. Bole me kosti, slinava sam, a glava mi gori.

Uprkos sistemu zvučne izolacije, čini mi se da čujem kišu, ali to je nemoguće i ta kiša možda pada samo u mojoj lobanji. Opružena na podu, čekam da me san odnese, ali on ne dolazi lako. Za sve je kriva pjesma koja se čuje u mojoj glavi. Fridom, arija Arete Frenklin.

- 133 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Zaista sam pokušala da je ućutkam, uzalud. Nešto ne štima, ne znam šta i potrebna mi je i dalje čitava vječnost da bih shvatila: zaboravio je da zaključa vrata!

Ustajem u skoku. Otkako sam utamničena, takav previd mu se desio svega dva puta. Prvi put mi nije ničemu služilo. S jedne strane zato što sam bila vezana lisicama, drugo zato što je gotovo trenutno to primijetio. Drugi put, mogla sam da izađem u hodnik i popnem se stepeništem od uglačanog betona koje je vodilo do vrata zaštićenih šifrom. Naglo sam se vratila nazad jer je on još bio u kući i jer sam se bojala da me ne čuje. Ali ovoga puta je upravo odlazio!

Otvaram vrata, idem duž hodnika i penjem se uz stepenice trčećim korakom. Prislonim uho na vrata. Nije tu, sigurna sam u to. Gledam kućište u mraku, koje poziva da ukucam šifru. Srce hoće da mi iskoči iz grudi.

Moram da je provalim! Gledajući veličinu malog pravougaonog ekrana i brojeve koji se ukazuju kad se pritisnu tipke, zaključujem da šifra ne smije da prede četiri cifre. Kao pin kôd na mobilnom telefonu. Ukucavam nasumično nizove: 0000#, 6666#, 9999#, itd. Zatim kažem sebi da su četiri cifre savršene za datum. Sjećam se da mi je jednoga dana potvrdio: „Naš susret je bio najljepši dan u mom životu.” Od toga mi se povraćalo. To što naziva našim susretom je dan kad me je oteo, 28. maja 2005. Ne vjerujući mnogo u to, ukucavam 0528#, potom se sjetim da se u kontinentalnoj Evropi datumi pišu tako što se dani stavljaju ispred mjeseci. 2805#.

Bez uspjeha.

Nije ni čudo. Najljepši dan psihopate takvog kalibra može biti samo dan koji se u potpunosti odnosi na njega. Dan koji je njemu posvećen. A šta ako je, poput malog dječaka, naprosto izabrao svoj rođendan? Jedna uspomena. Jedne večeri, nekoliko nedjelja poslije moje otmice, pojavio se u mojoj sobi s tortom: švarcvald torta, suva i nagorela, filovana nekim odvratnim kremom. Prisilio me je da je jedem dok mi se nije smučilo.

Zatim je otkopčao šlic i zahtijevao svoj „rođendanski poklon”. Dok sam bila na koljenima, spazila sam datum na brojčaniku njegovog sata, 13. juli.

Zatim sam ponovo povraćala.

Ponovo ukucavam četiri cifre: 1307, onda potvrdim #. I vrata se otvore. Ovoga puta srce hoće da mi iskoči. Ne usuđujem se da povjerujem.

Hodam dalje kroz mračnu prostoriju, ne rizikujući da palim svjetlo. Sve roletne su spuštene. Svi prozori su zatvoreni. Nema nijednog zvuka osim zvuka kiše koja dobuje po krovu i staklima. Ne pokušavam čak ni da vičem. Nemam predstavu gdje se nalazim. Napušteno naselje naravno (u nekoliko navrata, vrlo rijetko, dozvolio mi je da napravim par koraka po nekakvom ograđenom pašnjaku iza kuće), ali u kom dijelu Francuske? I u blizini kog grada?

- 134 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Nemam čak ni vremena da istražim kuću jer već čujem zvuk motora. Čudno, ali sada sam vrlo smirena, iako sam potpuno svjesna da se ovakva šansa više nikada neće ukazati. Lijekovi su mi otupjeli tijelo i čula, ali neću se srušiti. Bar ne još. Adrenalin i strah su protivteža dejstvu anksiolitika.

Spazila sam jedan predmet. Prvi koji sam primijetila ušavši u ovu prostoriju: jako tešku bronzanu lampu. Skidam abažur i kidam električni kabl. Stajem iza vrata dok ga slušam kako stiže. Čula su mi udesetostručena, naslućujem kako počinje da trči, ali čujem i zvuk motora koji nastavlja da radi. Zašto? Zato što se uspaničio? Mora da je shvatio da je zaboravio da zaključa vrata. A ja znam da je on plašljivko. Uznemiren.

Tip koji nema muda.

Vrata se otvaraju. Spremna sam. Više se ne bojim. Odavno čekam na ovaj trenutak. Savršeno znam da imam prava samo na jedan pokušaj. Na sve ili ništa. Šake su mi vlažne, ali čvrsto držim lampu iznad ramena. Iz sve snage ga udaram njome po lobanji tačno u trenutku kad je podigao glavu.

Pred mojim očima, ovaj pokret mi izgleda u dijelovima, kao usporen snimak. Najprije vidim njegovu iznenađenost od koje mu se lice grči, zatim oštro postolje lampre koje mu je upravo razbilo nosnu kost, izobličujući mu crte lica u bolni jauk. On se zanosi, kliza i gubi ravnotežu. Ispuštam svoje oružje koje je odjednom ponovo teško jednu tonu i preskačem njegovo tijelo.

2.

Napolju sam.

Noć, kiša, opijenost. Strah.

Trčim ispred sebe ne postavljajući pitanja. Noge su mi bose - za sve ovo vrijeme nikad se nije usudio da mi da bilo kakav par cipela - nosim samo uski donji dio trenerke i staru majicu dugih rukava.

Zemlja. Blato. Silueta pikapa nasred puta, upaljeni farovi. Pravim grešku i okrećem se. Kifer mi je za petama. Krv mi se ledi.

Otvaram vrata kola, zatvaram ih, treba mi čitava vječnost da pronađem sistem za centralno zaključavanje. Kišna zavjesa sliva se niz šoferšajbnu. Udarac. Kifer lupa u prozor, lica izobličenog od mržnje, ludačkog pogleda. Pokušavam da se ne obazirem na taj pritisak. Gledam instrument tablu, mjenjač. Nikada u životu nisam vozila, ali po onome što shvatam, ovo je automatsko vozilo. U Njujorku sam već viđala žene obuvene u raskošne cipele s potpeticama od dvanaest centimetara i savršeno izlakiranim noktima za volanom porše kajena. Nisam toliko glupa da...

Od šoka vrištim. Staklo je upravo odletjelo u paramparčad. Srce me izdaje. Kifer je otišao da potraži gvozdenu šipku. Podiže je da bi zadao - 135 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

novi udarac. Pomjeram se naprijed na sjedištu i pritiskam pedalu. Pikap kreće. Rade brisači. Nalazim se na šumskom putu. Oko mene tmina.

Zastrašujuće žbunje, nebo mutno, crna prijeteća silueta drveća. Obazriva sam. Samo sad ne smijem da se ukopam. Poslije sto metara, blatnjavi put postaje blago proširen. Desno ili lijevo? Krećem u pravcu nizbrdo i još više ubrzavam. Nekoliko uspješnih skretanja u krivine i vraća mi se samopouzdanje. Palim gornje svjetlo u kolima i ugledam torbu na suvozačevom sjedištu. Moja žuta platnena torba! Ona koju sam nosila na dan kada sam oteta. Nemam vremena da se pitam zašo je ona ovdje, jer čujem zvuk motora iza sebe. Okrećem retrovizor tako da mogu da spazim Kifera na motoru, koji mi je za petama. Ubrzavam, pokušavam da postignem veće rastojanje između njega i mene, ali on se neumoljivo približava. Zemlja je klizava. Ubrzavam još više. Druga krivina. Ovoga puta, vozilo slijeće s puta i udara u jednu stijenu. Pokušavam da se vratim u rikverc, ali se pikap zaglibio.

Užas mi prolazi kroz vene. Uzimam torbu i izlazim iz kola. Noge mi tonu u blato. Motor je na nekoliko metara i stići će me. Ne mogu da ostanem na glavnom putu. Onda presijecam kroz šumu. Trčim. Trčim.

Granje mi šiba lice, trnje grebe kožu, kamenje ozljeđuje stopala, ali mi to prija. Trčim. Na nekoliko sekundi sam slobodna, živa sam i nema ničeg boljeg na svijetu. Trčim. Postajem jedno sa prirodom koja me okružuje. Ja sam kiša koja me kvasi, ja sam šuma koja me štiti i guta, ja sam krv koja mi pulsira u srcu. Trčim. Ja sam napor koji me iscrpljuje, ranjena zvijer.

Odjednom, gubim tlo pod nogama i stropoštavam se nekoliko metara, stežući i dalje torbu na prsa. Skotrljala sam se na asfaltni put na kome nema nikakvog osvjetljenja. Nemam vremena da uhvatim dah jer već čujem zvuk motora koji mi je ponovo na tragu. Naglo se okrenem da bih krenula u suprotnom pravcu. Krivina. Zatim iznenada dva zasljepljujuća fara, urlanje sirene na koju je neko legao. Udar.

Velika crna rupa.

Više ne trčim.

3.

Škripa guma.

Zvuk motora koji slabi.

Otvaram oči.

Još je noć; ukrašena žućkastim oreolom oko svjetiljki. Ležim u ćošku jednog parkinga na otvorenom. Leđa su mi ubijena, migrena me ošamućuje, osjećam bol u kukovima. Glava mi krvari. Moja platnena torba leži pored mene.

- 136 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Ali otkud ja ovdje?

Suze mi se slivaju niz lice. Možda sanjam. Možda sam mrtva.

Odupirem se rukama da bih se podigla. Ne, smrt ne može da liči na ovo.

Uzimam „svoju” torbu i otvaram je da detaljno pogledam šta je unutra. Mislim da haluciniram, jer unutra su svežnjevi i svežnjevi novčanica. Hiljade eura, nesumnjivo više desetina hiljada. Sve je toliko konfuzno u mojoj glavi da sebi čak i ne postavljam pitanje zašto je onaj bolesnik prenosio toliku sumu novca u svom pikapu. U jednom od bočnih džepova, nalazim takođe debelu ukoričenu plavu svesku kao i telefonsku karticu i u tom trenutku mi se čini da su ove sitnice kao sezam koji više vrijedi od hiljada eura. Pravim nekoliko koraka po asfaltu. Usred sam neke konstrukcije u obliku slova U. Prva zgrada je prilično stara, od braon cigle, s krovom od škriljca. Druga je moderna, u obliku savršenog paralelepipeda od betona i stakla.

Zvuk motora, plavo rotaciono svjetlo koje treperi, ambulantna kola koja se kreću po parkingu. Osjećam tremu. U svakom trenu očekujem da vidim kako iskrsava Kifer. Moram da napustim ovo mjesto. Ali gdje da idem? Provlačeći se između automobila, primjećujem svijetleći znak: „Bolnički centar Saverna”. Znači da sam ispred bolnice. Ali ko me je dovezao ovdje? Zašto u dvorište pozadi? Koliko je vremena proteklo otkako sam ostala bez svijesti?

Za trenutak oklijevam da uđem u hol, ali odustajem. Treba da pozovem majku. Samo u nju imam povjerenja. Ona će znati da me uputi i kaže šta da radim.

Napuštam bolnički pojas i nastavljam po putu s dva kolosijeka oivičen paviljonima. Jedan znak pokazuje da je centar grada blizu. Hodam. Kiša je prestala da pada i sada je vazduh skoro blag. Još ne znam koliko je sati ni koji je dan. Prolazeći pored nekog naselja, primjećujem malu nadstrešnicu koja se uzdiže iznad ulaznih vrata pred kojima su svi članovi jedne porodice ostavili svoje kišne kabanice i blatnjave cipele da se suše.

Preskačem ogradu i dograbim jednu vjetrovku i par patika koje sigurno pripadaju majci porodice. Skoro moja veličina, mislim se dok se obuvam i oblačim zavukavši pod otirač dvije novčanice od po pedeset eura koje sam iskopala iz torbe.

Hodam. Imam vrtoglavicu. Još ne uspijevam da povjerujem da sam slobodna. Mislim da ću se svakoga časa probuditi. Hodam. Kao mjesečar.

Ovoga puta, od ljekova mi se oduzimaju noge i muti u glavi. Hodam. I uskoro stižem u Savern, na Trg de la Gar. Na njegovom satu stoji 1:55 sati ujutru. Dalje, jedan znak nagovještava: „Strazbur 54 km”. Znači da sam na istoku Francuske. To mi apsolutno ništa ne znači. Mogli su isto tako da mi - 137 Knjigoteka

Amazonka&Anna

kažu da se nalazim u Lozani ili Brestu, ne bih trepnula. Sve mi izgleda tako nestvarno.

Na trgu nema nikoga osim dvije skitnice koje spavaju ispred izloga radnje. Na ulazu u željezničku stanicu nalazi se jedna telefonska kabina.

Ulazim u nju, ali ne zatvaram vrata. Miris mokraće, koja zaudara i guši, širi se po cijeloj kabini. Ruke mi drhte u trenutku kad ubacujem telefonsku karticu u prorez. Provjeravam da li ima kredita i pokušavam da odgonetnem plastificirani plakat koji predstavlja uputstvo za telefoniranje u inostranstvo. Čitam, ali ne razumijem, jer je uputstvo ispisano grafitima od kojih se ne zna koji je od kog gluplji: „Ovo je Francuska!”, „Neil voli da sisa stare kite”, „gevurctra-miner će pobijediti”, „An-Mari voli da svira/ An-Mari ribu dira”, „Ja sam pjesnik”.

Po isteku od pet minuta i nakon silnih pokušaja, konačno sam dobila signal. Šest puta je zvonilo tako očajnički sporo kad je na kraju moja majka podigla slušalicu. Tada je nastupilo moje stvarno oslobađanje: „Mama, to sam ja, Kler! Pobjegla sam, mama! Pobjegla sam.”

Ali s druge strane žice nije moja majka. To je neka gospođa koja mi je tiho objasnila da je moja majka umrla još prije dvije godine.

U početku imam utisak da informacija ne dopire do mene, da je moj mozak odbija. U ušima mi bruji i one me bole, kao da mi neko zabija eksere u bubne opne. Potom mi smrad mokraće udara u glavu. Kleknem da povraćam. Ali nemam čak ni snage za to. I iznova tonem u veliku crnu rupu.

4.

Bilo je 6 sati ujutru kad sam se osvijestila. Poput zombija, ušla sam u željezničku stanicu i pronašla mjesto u vozu za Pariz.

Sručila sam se na svoje sjedište, lica priljubljenog uz staklo prozora i ponovo sam zadrijemala sve dok me kondukter nije povukao i probudio.

Kako nisam imala „kartu za prevoz”, platila sam kaznu i cijenu karte u gotovom novcu. Tip je strpao moj novac ne trepnuvši. Vjerujem da se ni sâm još nije razbudio. Onda sam ubrzo ponovo zaspala. Ružan san prepun neizvjesnih snova. Sjećam se samo da se nešto malo poslije Remsa voz zaustavio usred nedođije i da je ostao da stoji više od sat i po vremena. U vagonu su ljudi gunđali. Njihove psovke su me podsjetile na vulgarne grafite iz telefonske govornice: „Sranje zemlja”, „Nigdje nikoga da nam objasni šta se dešava”, „Još jedne proklete demonstracije”, „Samo naprijed, nek ih privatizuju”...

Zatim je voz na kraju ponovo krenuo i zbog kašnjenja stigao u Pariz tek u 10:30 časova.

- 138 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

A šta sada?...

Tokom čitavog drugog dijela vožnje, nisam prestajala da mislim na Kendis Čemberlen.

Kendis je bila vrlo ljubazna i vrlo lijepa djevojka koja je živjela na sto metara od mene u Harlemu. Bila je starija od mene, ali smo često razgovarale kad smo se vraćale s koledža. Bila je dobar đak, djevojka na mjestu koja je željela da se iščupa. Pozajmljivala mi je knjige, davala pravne savjete i ukazivala na mnoge iluzije.

Jednoga dana, međutim, nešto poslije njenog šesnaestog rođendana, ona je pošla sa grupom momaka koji su živjeli u Baumer Apartments, kompleksu socijalnih stanova koji se nalazi u 150. ulici. Ne znam zašto je ona koja je obično tako suzdržana i oprezna, dozvolila sebi da se upetlja u takvu riskantnu situaciju, ni kako su se stvari tačno odvijale. Samo znam da su je tipovi držali zatvorenu u jednom prostoru za odlaganje đubreta u podrumu jedne od zgrada. Samo znam da su je silovali na smjenu danima i da je policajcima bilo potrebno dvije nedjelje da je pronađu i oslobode.

Poslije nekoliko dana provedenih u bolnici, Kendis se vratila da živi kod svojih roditelja, u 134. ulici, blizu episkopske crkve. Počev od tog trenutka mediji su poludjeli. I danju i noću, reporteri, fotografi i paparaci su opsjedali kuću Čemberlenovih. Svakog jutra dok sam išla u školu, viđala sam novinare i snimatelje kako snimaju prizore da bi ilustrovali svoje intervencije u direktnom prenosu za lokalne i državne kanale.

Više puta je njen otac tražio od medija da poštuju bol njegove kćerke i da se sklone odatle, ali niko ga nije slušao. Kendis je bila crnkinja, jedan od silovatelja je bio bijelac. Zajednice i političari su pokušavali da instrumentalizuju dramu koja je, po mom mišljenju, više proisticala iz divljačkog ponašanja nego iz nekakvog rasnog problema.

Imala sam tada jedanaest ili dvanaest godina i ta epizoda mi je ostavila duboku traumu. Šta su kog đavola radili svi ti odrasli ispred te kuće? Ti ljudi su proučavali. Šta su očekali, ta rulja koja se tiska u grupicama uz ogradu? Šta su očekivali, prekopavajući po đubrištu prošlosti, nadajući se da će naletjeti na svjedočenje nekog susjeda, susjetke, druga iz djetinjstva koje će isijecati, izvlačiti iz konteksta, drobiti u beskonačno, uživajući u tom groznom ulju koje će lično dohvati na vatru? „To je princip slobode o informisanju”, odgovorio mi je jedan od reportera kome sam postavila pitanje jedno veče vraćajući se s koledža.

Ali informisanja o čemu? Mlada djevojka je preživjela nešto nepojmljivo i njena porodica je patila zajedno s njom. Zar je trebalo dodavati u napadima i voajerizmu? Zar je zaista trebalo proizvoditi ove slike čiji je - 139 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

jedini cilj da podstiču kafanske priče i potresaju publiku da bi prodali glupave novinske dodatke?

I dogodilo se ono što je moralo da se dogodi. Jednog jutra je gospođa Čemberlen pronašla tijelo svoje kćerke kako leži u kadi punoj krvave vode. Kendis je sebi presjekla vene tokom noći. Koliko znam, moja drugarica nije ostavila oproštajno pismo u kome objašnjava svoj postupak, ali sam oduvijek mislila da je poklekla u trenutku kada je postala svjesna da više nikada neće imati normalan život. U očima drugih, ona će uvijek biti djevojka koja je silovana na smetlištu Baumer Apartmentsa.

Lud od bola, njen otac, Darijus Čemberlen, dograbio je pušku i izjurio na terasu. Sasvim miran, napunio je svoje oružje i bez žurbe krenuo da puca više puta u gomilu, teško ranivši novinara koji mi je održao predavanje o „principu slobode informisanja” i ubivši jednog kamermana koji je i sam imao dvoje djece.

Od tog dana više nemam nijednu iluziju. Kod onog maloumnika Kifera bilo je knjiga. To je jedina razonoda koju mi je dozvoljavao: mala biblioteka koju je smjestio na policama u mojoj ćeliji. Stare knjige iz filozofije i psihologije koje su pripadale njegovoj majci. Tokom dvije godine, pored ponešto pisanja u sveskama koje bi mi Kifer oduzimao čim bi bile pune, nisam imala drugog načina da provodim vrijeme osim čitanja. Čitala sam i iznova čitala izvjesne knjige, dotle da sam neke pasuse znala napamet. „Čovjek nije dobroćudno stvorenje čije srce čezne za ljubavlju”, piše Frojd u Nelagodnosti u kulturi. Da, čovjek je njegov najgori predator. Čovjek je u ratu sa samim sobom. U najdubljem dijelu sebe, čovjek je nastanjen nasiljem, agresivnošću, impulsom smrti, željom da dominira drugim i da ga sebi potčini ponizivši ga.

5.

Istočna željeznička stanica. Pokretne stepenice su u kvaru. Penjući se stepenicama, s mukom odolijevam gomili koja me gazi i nosi kao talas.

Dok osjećam kako posustajem, pronalazim utočište u jednom bezličnom kafeu jednog lanca restorana. Pošto je mjesto dupke puno, primorana sam da sjednem za šank. Krče mi crijeva. Jedem čokoladu i dva kroasana. Suze mi liju niz obraze, ali trudim se da ih zaustavim kako ne bih upala u oči konobaru. Ionako je već dovoljno što sam bezveze obučena.

A šta sada?

Ne želim da završim kao Kendis, ali i ja znam da više nikada neću moći da imam normalan život. U očima drugih ja ću uvijek biti djevojka koju je dvije godine držao zatvorenu i silovao neki psihopata. To će biti moja etiketa. Neizostavno. Ja ću biti ta vašarska nakaza primorana da - 140 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

odgovara na pitanja. Šta vam je monstrum radio? Koliko puta? Kako?

Policija će htjeti da zna. Pravda će htjeti da zna. Novinari će htjeti da znaju.

A ja ću odgovarati, ali svaki odgovor će povlačiti novo pitanje. Pitaće stalno i iznova sve više. Još. Dok ne ispričam sve. Još i još.

Možda ću se jednoga dana zaljubiti. Srešću čovjeka koji će me voljeti, koji će me nasmijati i koji će poštovati kako moju nezavisnost tako i potrebu da budem zaštićena. Sviđa mi se da tako razmišljam. Da zamišljam naš susret, kao na filmu. To će se desiti jednoga dana kada se najmanje budem nadala. Najzad, tako ja to vidim u mojoj glavi. I doći će taj trenutak kada će on saznati ko sam. Djevojka koju je oteo Kifer. Etiketa koja zatamnjuje sve drugo. I možda će me poslije toga i dalje voljeti, ali ne kao prije. S više samilosti i više sažaljenja. Ali ja ne želim takvo sažaljenje.

Ne želim da budem ta djevojka u očima drugih.

Drhtim. Hladno mi je. Već ne osjećam svoje bjekstvo kao pobjedu i oslobađanje. Jaka sam. Mogu da se podignem iz svega. Pretrpjela sam dvije godine pakla. Ne želim da postanem preplašena zvijer. Pošto sam bila žrtva psihopate, ne dolazi u obzir da jedan pakao zamijenim drugim.

Oči mi se sklapaju. Iscrpljena sam. Fizički i psihički protivudarac posljednjih sati koje sam preživjela. Sjedeći na barskoj stolici borim se da se ne srušim. Ponovo vidim sliku moje majke i počinju da mi liju suze. Ne znam okolnosti njene smrti, ali već znam da sam je na izvjestan način upravo ja ubila.

Vrijeme se rasulo. Više nemam orijentire. U mojoj glavi neke stvari su jasne, neke pak potpuno konfuzne.

Najednom, na televizijskom ekranu, okačenom u jednom ćošku kafea, primjećujem prizore koji mi djeluju nadrealno. Prava pravcata halucinacija. Trljam sljepoočnice i naprežem uši da bih čula spikera na informativnom kanalu: „Jezivo otkriće u Alzasu gdje je rano jutros izbio veliki požar, u jednoj kući u šumi Petit Pjer blizu grada Saverna.

Na dojavu jednog žandara, vatrogasci su efikasno uspjeli da obuzdaju vatru koja je počela da se širi na okolno šumsko područje. Istraga će utvrditi uzroke požara, jer su nakon te intervencije, vatrogasci otkrili najmanje četiri tijela u toj kući koja je pripadala Hajncu Kiferu, njemačkom arhitekti koji...”

Srce mi se cijepa. U grlu mi se stvara knedla od koje ne mogu da dišem.

Pobjeći.

Spuštam novčanicu na šank i ustajem ne sačekavši kusur. Uzimam torbu i napuštam kafe. Kler Karlajl ne postoji više. Sada sam neko drugi.

- 141 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Treći dan, jutro Slučaj Džojs Karlajl

- 142 Knjigoteka

Amazonka&Anna

14 Angel Falls Onaj koji se boji vode, nek ostane na obali.

Pjer De Marbef

1.

Noć je bila kratka.

Isprekidana, nemirna, bučna, nisam mogao da spavam nakon 6 časova ujutru. Čim sam ustao, poslije tuširanja koje me je malo okrijepilo, zatvorio sam klizna vrata koja razdvajaju sobu - u kojoj je moj sin i dalje spavao - od malog salona sa širokim lučnim vratima koja su gledala na još tamne vode Hadsona. Onda sam sebi spremio espreso prije nego što sam upalio laptop i pogledao u telefon. Karadek je pokušao da me dobije i ostavio mi poruku. Pokušao sam da ga nazovem, ali sam naletio na njegovu sekretaricu. Dođavola. Zašto Mark ne odgovara? Više sam se ljutio nego što sam zaista bio zabrinut. Karadek nije bio zaljubljenik u mobilne telefone. Koliko sam ga poznavao, on je čak bio u stanju da zaboravi svoj punjač u Parizu kad bi krenuo da istražuje na istoku Francuske.

Progutao sam u jednom gutljaju ostatak kafe s jednim eferalganom.

Brujalo mi je u ušima, kao da me je desetine pitanja mučilo u snu i skakalo po zidovima lobanje.

Sjedeći ispred monitora pri svjetlosti rane zore, nadao sam se da će mi internet pomoći da raskrčim teren. Gugl. Prva pretraga: „Mej Su-Jun” detektivka NYPD koja je vodila istragu o smrti Džojs. U nekoliko klikova, shvatio sam da policajka više to nije bila. Mej je napustila policiju početkom 2010. godine. Sada je radila kao portparol Transparensi prodžekta, jedne moćne neprofitabilne organizacije, poznate po programu pravne pomoći namijenjenoj podršci žrtava pravosudnih grešaka.

Na vebsajtu Transparensija, lako sam pronašao njenu mejl adresu i poslao joj poštu tražeći da se sastanemo. Da bih bivšoj policajki osvježio pamćenje, podsjetio sam je u nekoliko riječi na glavne crte slučaja Džojs Karlajl kojim se bavila devet godina ranije. Nisam računao na brz odgovor - najvjerovatnije mi čak neće ni odgovoriti - ali moja dužnost je bila da počnem odatle.

- 143 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Druga pretraga: „Njujork Herald”, novine za koje je radila Florans Galo, novinarka koja je po svemu sudeći kontaktirala Džojs nekoliko dana poslije otmice Kler. I drugo iznenađenje: časopis više nije postojao. Žrtva krize u štampi, Njujork Herald je iščezao s kioska 2009. Pošto je doživio zlatno doba sedamdesetih godina, novine su počele da gomilaju dugove.

Uprkos restrukturiranju, nisu preživjele teškoće izdavačkog tržišta i finansijska kriza se završila njihovom propašću.

Pogledavši pobliže, vidjelo se da je veb časopisa ipak i dalje bio u funkciji, omogućavajući da se prelistaju arhive, ali više nije izbacivao nove članke. Alen Bridžis, bivši glavni urednik, kao i mala grupica novinara, osnovali su od onda informativni sajt pjur plejer. Finansiran pomoću pretplata, #Vintersan je bio neka vrsta američkog Medijaparta 16, specijalizovanog u političkom istražiteljskom novinarstvu. Razmislivši malo bolje, sjetio sam se da sam već čuo za Alena Bridžisa i njegov sajt kad je tragom afere Snouden, #Vintersan objavio dokumenta dobijena od drugih uzbunjivača u vezi sa masovno orkestriranim elektronskim nadzorom Nacionalne bezbjednosne agencije.

Ukucao sam „Florans Galo” u pretraživač Heralda da bih vidio koje je istrage vodila nakon članaka koje je objedinjavao slučaj Džojs.

Najnoviji rezultat me je sledio. Novinarka je bila mrtva.

2.

Ovo je nemoguće...

Vrtio sam se na stolici. Onlajn arhive Heralda su objavile vijest o smrti Florans u vidu kratkog teksta izašlog u izdanju od 27. juna 2005: Sa dubokim bolom obavještavamo vas o brutalnoj smrti naše prijateljice i saradnice Florans Galo nastradale dok je izvodila bejzdžamp 17.

Florans je imala dvadeset devet godina. Živjela je od svoje profesije i za svoju profesiju.

Nikada nećemo zaboraviti njen entuzijazam, njeno dobro raspoloženje, njenu energičnost, intuiciju i odlučnost koji su je činili izvanrednom ženom i novinarkom.

Svi članovi naše redakcije su skrhani bolom.

Izjavljujemo naše iskreno saučešće njenoj porodici i onima kojima je bila draga.

16 17

Francuski nezavisni informativni sajt. - Prim. prev.

Skakanje padobranom sa zgrade. - Prim. prev.

- 144 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Članak je bio ilustrovan začuđujućom slikom. Ozarena plavuša i mladost koja trijumfuje, u dubokim čizmama i kožnom šortsu, Florans je pozirala na motoru. Skoro savršena dvojnica Brižit Bardo s kraja šezdesetih, iz perioda Harli Dejvidsona i Rodžera Vivijera.

I ja sam bio u šoku. Dok sam mislio da sam konačno pronašao nekoga ko će moći da mi pomogne na odlučujući način, ja sam saznao za njenu smrt.

Ponovo sam sebi skuvao kafu dok su se u mojoj glavi sudarala pitanja.

Sjeo sam ispred ekrana i istovremeno otvorio više prozora u navigatoru kako bih mogao paralelno da pretražujem. Znao sam da je informacija tu, nadohvat klika.

U prvoj etapi, sakupio sam dovoljno obavještenja da bih mogao da skiciram novinarkinu biografiju. Svajcarskog državljanstva, Florans je vrlo rano počela da se bavi novinarstvom. Njen otac je bio sportski reporter u Matenu, a majka je dugo vremena vodila emisiju iz kulture na talasima RTS-a. Srednjoškolsko školovanje je završila u Ženevi, a zatim je, s devetnaest godina, započela stažiranje u različitim redakcijama, od kojih i 24 sata, časopis Kantona Vod. Paralelno je nastavila studije u CRFJ, Romanskom centru za obučavanje novinara. Godine 2002, radila je godinu dana u Londonu za ekonomski kanal Blumberg TV, zatim je prešla Atlantik i naselila se u Njujorku, gdje je najprije pisala članke za Frans-Amerik, frankofoni dnevnik Sjedinjenih Država, prije nego što se priključila redakciji Njujork Heralda 2004. godine.

Drugi prozor. Slike na Guglu. Sve fotografije Florans koje su bile na raspolaganju onlajn, pokazivale su lijepu djevojku, sportistkinju, zdravu, uvijek u pokretu, uvijek s osmijehom na usnama. Nedostižne ljepote, bez arogancije, koja je pobuđivala simpatije. Mlada žena pomalo nalik člancima koje je pisala. Skinuo sam ih na desetine: mnogo portreta, bitnih tema i istraga o političkom životu, društvena pitanja, problemi društva.

Bez uveličavanja, samo istina. Njena proza je bila pitka i uravnotežena.

Dobronamjerna ali ne i spremna da ugađa. Bez ustupaka ali i bez cinizma.

Kad se sve sabere, ovi papiri su oslikavali portret jednog kompleksnog Njujorka, koji ima mnogo vidova, poput kaleidoskopa. Američko društvo, ponekad dezorijentisano i koje se muči, ali koje ima energiju i pogled upravljen prema budućnosti. Naročito je bilo nesporno da je Florans imala razumijevanja za druge. Imala je empatiju za teme i članke kao što je neki romansijeri mogu osjetiti za svoje likove. Čitajući ove tekstove, pokušao sam da prozrem šta je povezivalo sa Džojs. Kako su se dvije žene upoznale? Da li je Florans kontaktirala Džojs ili je obrnuto? Moja intuicija me je vodila ka drugoj pretpostavci. Poslije - 145 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

otmice njene kćerke, vidjevši da šanse da bude pronađena živa postaju neznatne, Džojs je bila odlučila da se obrati štampi za pomoć. S kakvom tačno zamisli u glavi? Nisam još znao, ali sam bio spreman da se opkladim da se ona jednostavno okrenula prema nekome čije je članke cijenila.

Nova veb-stranica. Sačuvao sam za kraj ono što mi je, međutim, odmah upalo u oči. Najstrašnija istina: datum smrti Florans toliko blizu smrti Džojs da mi je teško bilo da povjerujem da je to mogla biti čista slučajnost. Stao sam da tragam za detaljnijim izvještajima, plašeći se onoga što mogu da otkrijem. Sada se više nije radilo samo o istraživanju nestanka ili otmice žene koju volim. Radilo se možda o otkrivanju istine o seriji ubistava koja su ostala nekažnjena: Džojs, Florans i drugih, zašto da ne...

U dubinama veba, iskopao sam jedan članak koji je nešto iscrpniji, o smrti Florans Galo. Kratko pojavljivanje u lokalnim novinama Virdžinije, u Lafajet Tribjunu: RAZNO Jedna mlada žena je pronađena mrtva, juče ujutru, u nedjelju 26. juna, u području Silver River Bridž Parka (Zapadna Virdžinija).

Prema upravi parka, žrtva - gospođica Florans Galo, njujorška novinarka - vjerovatno je loše izvela svoj bejzdžamp skok, ekstremno bavljenje padobranstvom koje se sastoji u skakanju sa neke fiksne tačke, a ne iz aviona. Uzbunu su dali šetači koji su pronašli tijelo sportistkinje blizu obala rijeke. Florans Galo je dobro poznavala region i bila vješta bejzdžamperka. U prošlosti je već izvela više skokova sa čeličnih struktura mostova, naročito tokom demonstriranja bejzdžampa, organizovanog tokom proslava „Bridž deja”.

Ovoga puta se radilo o skoku bez svjedoka koji se odigravao van vremena dozvoljenog za bavljenje ovom aktivnošću. Istraga je povjerena kancelariji šerifa za oblast Fajet. Razlog nesreće je za sada nepoznat.

Prema prvim pokazateljima, padobran gospođe Galo se nije otvorio iz još neutvrđenih razloga.

Pogledao sam nekoliko fotografija mosta. Silver River bridž je bio čuvena tačka u sredinama ekstremnog sporta. Smještena u Apalačima, impresivna čelična struktura nadnosila se nad vodeni tok na preko tri stotine metara. To da se nad njim može njihati s padobranom izazivalo mi je jezu.

Dugo vremena je most bio jedan od ponosa regiona, prije nego što je zatvoren za saobraćaj sredinom devedesetih godina nakon nekoliko upozorenja što se tiče bezbjednosti. Uprkos tome, uvijek je održavan i ostao je otvoren za šetače i posjetioce Silver River parka. Bejzdžamp je bio - 146 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

dozvoljen s poda mosta, ali strogo uokviren i sa drastičnim mjerama predstrožnosti koje očigledno nije poštovala Florans Galo.

Potražio sam u arhivama novina da bih saznao da li je istraga došla do nekih kasnijih saznanja, ali nisam ništa pronašao. Nova stranica pretraživača, pravac vebsajt # Vintersana. Popunjavanjem jednog formulara bilo je moguće poslati mejl glavnom uredniku, Alenu Bridžisu. Nisam očekivao ništa posebno, i tu sam htio da okušam sreću, tražeći sastanak da bismo pričali o uspomenama koje je zadržao na Florans Galo.

Poruka samo što je otišla kad mi je zazvonio mobilni telefon.

Aleksandar. Sada je bilo 9:30 časova u Njujorku, to jest 15:30h u Francuskoj. „Zdravo, Aleks.” „Zdravo, rođače. Iskoristio sam pauzu da te nazovem.” „Baš lijepo. Jesu li vijesti dobre?” Začu se uzdah s druge strane žice. „Ne, nažalost. Desilo ono čega smo se plašili. Krajem prošle noći, dijagnostikovali smo hematom Klotildi Blondel.” „Dođavola...” „Hitno su je operisali, krvarenje je bilo duboko i loše lokalizovano.

Sama operacija nije loše protekla, ali je kod tvoje prijateljice nastala respiratorna insuficijencija. Za sada je još u komi.” „Možeš li i dalje da pratiš?” „Računaj na mene.”

Samo što sam završio razgovor kada sam vidio da su dva mejla gotovo istovremeno stigla u moje sanduče. Mej Su-Jun i Alen Bridžis su izgleda poslali odgovor: protivno svakom očekivanju, stajali su mi na raspolaganju i prihvatili da me prime kad budem želio. Zakazao sam s njima dva sastanka jedan za drugim u toku dana, pitajući se pritom o brzini, i o iskrenosti njihovih odgovora. Prije svega, nijedna od te dvije osobe nije imala valjan razlog da mi pomogne. Jedino objašnjenje je da pokušavaju da saznaju šta ja znam o čitavoj stvari...

Pola deset je. Moj sin je očigledno završio sa izležavanjem. S druge strane pregradnih vrata, čuo sam njegovo srećno čavrljanje. Ne znajući riječi, Teo je pokušavao prilično uvjerljivu verziju pjesme Get Bek od Bitlsa, njegove omiljene pjesme od prije dvije nedjelje. Otvorio sam dvokrilna vrata da bih mu ukrao nekoliko osmijeha dok ne pozovem recepciju i rezervišem dadilju. Očigledno u sjajnoj formi, Teo je nastavio da pjeva u svom stilu pjesmu Papaute. U narednih pola sata bavio sam se samo njime: kupanje, kompletno sređivanje marsejskim sapunom, pelene, bodić, čisto odijelce koje miriše na lavandu.

- 147 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Keks! Keks!” Čim je stao na noge, taj stomačić na šapama je već vrebao kutiju keksa Oreo koju je primijetio u korpi pored minibara. „Ne, ne, ne keks sada. Vrijeme je za flašicu. Hajde hop! Uzećemo je dolje.” „Hajde hop!” ponovio je.

Uzeo sam torbu sa svim našim stvarima i prije nego što sam zatvorio vrata, stao sam da se preslišavam spiska stvari koje nikako ne smijem da zaboravim. Fifi: tu je! Flašica: tu je! Portikla: tu je! Čarli i Mimo: tu je! Kolca: tu su! Rezervne pelene: tu su! Vlažne maramice: tu su! Papirne maramice: tu su! Bojice: tu su! Bojanka: tu je!

Umiren, izašao sam u hodnik. Upravo smo zakoračili u lift kad... „Tata, cuca”. Eto ti ga pa sad, zaboravio sam tu bezveznu cuclu. „Zar nisi mogao ranije da mi kažeš?”

Povrijedio sam ga. Krokodilske suze da bi ispao nepravedno optužen.

Moje odbijanje da se pokajem: „Hajde prestani da glumiš, loš si glumac!”

Vraćamo se u sobu, pet minuta nam treba da pronađemo cuclu (ispod kreveta, uvaljana u prašinu), pranje cucle, uzbuna, nešto sumnjivo miriše, provjera, kiselkasti miris, duboki uzdah, ponovo mijenjanje pelena, glad postaje sve jača, psihodrama, krivica, pregovaranje u svakom smislu.

Fenomenalno gubljenje vremena. Lift again. Koristim ogledalo da popravim frizuru. Ja, zatim on. Osmijeh i sve je opet redu. Kod njega i mene.

Bilo je prošlo deset sati kad smo se liftom spustili u hol. U istom trenutku, s druge strane hodnika, teška vrata na ulazu u hotel otvoriše se na jednu impozantnu figuru. Teovo lice se ozari. „Ma’k! Ma’k!” povikao je pokazujući prstom klijenta nasred hola.

Okrenuo sam se i namrštio. Nisam mogao da vjerujem rođenim očima, ali mi je đavolski laknulo: Mark Karadek je došao da mi se pridruži u Njujorku!

3.

„Lilo je ko iz kabla. Bio sam sam u svojim kolima, usred visoke trave na tom putu koji se zatvarao za mnom. Naoružan puškom sa pumpom, jedna silueta je iskočila iz džipa ispred mene i krenula po kiši.”

Sjedeći za stolom u atrijumu hotela, Karadek i ja smo već pola sata razgovarali. Razmijenili smo sve informacije koje smo imali. I ovoga puta, - 148 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

one su se nadovezivale i bivale sve potpunije na neočekivani način, bacajući na prošlost Kler i njene majke dodatno, sve dramatičnije svjetlo. „Čovjek je uperio oružje u mene”, nastavio je Mark. „Pri svjetlosti farova, jasno sam ga vidio. Netipičnog izgleda, nabijene i zdepaste građe, s dugačkom riđom kosom i gustom bradom. Bio je na tri metra od mene, s prstom na orozu.”

Dok sam pomno pratio svaku njegovu riječ, Karadek je zastao da bi Teu obrisao usta. U svojoj visokoj stoličici za bebe, moj sin je izgledao kao da pažljivo prati naš razgovor jedući parče hljeba sa sirom. „Pucao je i moja šoferšajbna je prsla u paramparčad”, nastavio je Mark. „Osjetio sam fijuk metka koji mi je prošao na nekoliko milimetara od sljepoočnice.” „A onda?”

Prikovan za stolicu, bio sam preneražen razmjerama koje je poprimila naša istraga.

Karadek je slegnuo ramenima progutavši gutljaj svog kapućina. „Šta misliš: ni sekunde nisam čekao da me upuca. Od straha sam se sagnuo ispod volana. Pregrada za rukavice se od udarca otvorila i moj pištolj je skliznuo na pod. Zgrabio sam ga i otvorio vatru. Bilo je ili on ili ja, i ovoga puta sreća je bila na mojoj strani.”

Dok me je podilazila jeza, Mark nije odavao utisak kao da je prekomjerno pogođen svojom pustolovinom. Međutim, dovoljno sam ga poznavao da bih znao da se iza neosjetljivog izgleda krije osjećajan i brižan čovjek koji je svjestan krhkosti života. „Čarli! Čarli!”

S licem umazanim sirom, Teo je tražio svoj primjerak knjižice Čarli pravi gluposti.

Potražio sam po torbi i pružio mu njegovu knjigu. Ono što mi je Karadek potom priznao, ostavilo me je bez teksta: „Tip mi je bio poznat”, nastavi on. „Bio je to jedan policajac. Već sam se susreo sa njim, nekada davno. U to vrijeme je radio u brigadi za maloljetnike u kojoj su ga svi nazivali „Drvosječa”, ali je njegovo pravo ime bilo Stefan Lakost.

Grlo mi se steglo. Nisam mogao da vjerujem da je Karadek ubio čovjeka. Bio sam preneražen i užasnut onim što sam izazvao. I kad pomislim da je sve to počelo samo najobičnijom prepirkom. Prepirkom koju sam ja izazvao. Samo zato što sam bio ljubomoran. Samo zato što sam bio sumnjičav u pogledu prošlosti žene s kojom ću se oženiti.”

Mark me je vratio u stvarnost.

- 149 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Pretresao sam kola i tog čovjeka, ali ništa nisam našao. Nikakav trag od Kler. Nikakvu indiciju. Lakost je trebalo da bude oprezan, jer nije čak imao ni mobilni.” „Dođavola! Policija će stići do tebe, Mark.”

Odmahnu je glavom. „Ne, ne vjerujem. Prvo, neće pokupiti metak koji sam ispalio. Posebno zato što sam smjestio Lakostin leš na mjesto vozača i napravio fini roštilj od automobila. Ta konzerva je sigurno kradena. A sve što budu pronašli od Stefana Lakosta, biće ugljenisana školjka auta. Prije nego što ga identifikuju, biće potrebno dobiti uzorak zuba, a to zahtijeva mnogo vremena.” „A tvoja kola?” „U pravu si, to je najosjetljivija tačka. Nisam mogao da vozim dugo vremena sa raznesenom šoferšajbnom. Oprezno sam prešao deset kilometara sve do Šalon-an-Šampanja. Tamo sam ukrao jedna kola, na staromodni način, povezavši kablove. Bio je to neki krš, složićeš se sa mnom: reno 5 iz 1994. Jesi li znao da ih još voze? Sigurno se kreće oko dvije stotine eura u Argusu...” „Ali pronaći će tvoj rendž rover.” „Ne sekiraj se: zamolio sam jednog prijatelja automehaničara da ode da ga pokupi. U ovom trenutku, moj stari fijaker se u Parizu pretvara u ljepotana.”

Zažmurio sam da bih se koncentrisao. Morao sam da povežem neke konce. „Taj policajac, Stefan Lakost, po tvom mišljenju, kako je povezan sa nestankom Kler?”

Mark je izvadio notes iz džepa i počeo da ga lista. „Pravo da ti kažem, nemam pojma. Na aerodromu sam obavio više telefonskih poziva da bi mi bio jasniji Lakostin put. Počeo je karijeru u interventnoj brigadi Orleana prije nego što je prešao u brigadu za zaštitu maloljetnih lica i sudsku policiju Versaja. Stalno se nalazi u pratnji jednog drugog policajca, kapetana Rišara Anželija. Po riječima jednog mog bivšeg kolege, Anželi je pokušao da povede Lakosta sa sobom u interventnu brigadu u trideset šestici 18, ali ovaj nije prošao prijemni ispit.”

Promeškoljio sam se u svojoj fotelji. „Čekaj! Poznato mi je to ime, Rišar Anželi! Baš nedavno sam ga čuo.”

36 je drugi naziv za parisku prefekturu koja se nalazi na adresi Ke dez Orfevr broj 36. - Prim. prev.

- 150 18

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Pokušao sam da se sjetim, ali sam mozgao u prazno. „Kojim povodom?” „Ne znam više tačno. Sjetiću se. Tebi nije poznato?” „Ne, nikada ga nisam sreo. Ali po onome što sam razumio, tip je doživio munjevitu karijeru. Tek četrdeset godina, a zavidan službeni položaj. To mora da je dobar policajac. Ne postaje se slučajno kapetan protiv kriminalnih bandi. Naročito ne u njegovim...”

U jednom skoku sam ustao sa stolice i vidno uzbuđen, istrgao knjigu iz ruku mog sina. Teo je iznenađeno briznuo u plač i našao utjehu, u Markovom naručju. Grozničavo sam okretao stranice sve dok nisam pronašao bilješke koje sam nažvrljao u taksiju na putu sa aerodroma. „Znam ko je Rišar Anželi!” rekao sam pokazujući knjigu Karadeku. „To je dečko Marlene Delatur. Mladi policajac iz kriminalističke brigade Bordoa koji je radio na slučaju Karlajl 2005.”

Karadek je primio informaciju, a potom iznio pretpostavku. „A šta ako je to bio on?” „On?” „Detektiv kojeg je Džojs tajno angažovala. Šta ćeš bolje od francuskog policajca koji radi na slučaju da bi imao pristupa svim informacijama i sproveo dodatna istraživanja?”

Scenario nije bio besmislen. Pokušao sam da zamislim Džojs kako u najvećoj tajnosti regrutuje ovog mladog policajca koji puno obećava. Ali zahvaljujući kom posredniku? A kada istraga svojevremeno nije donijela rezultate, zašto su danas nailazili na sjenku Anželija i njegovog poručnika Stefana Lakosta? „Hello, Theo, how are you, adorable young boy?”

Podigao sam glavu. Marieke, bebisiterka mog sina, upravo je stigla u atrijum. Uvijek tako sređena, došla je obučena u usku haljinicu s afričkim motivima i čipkom, zbog čega bi se moglo lako pomisliti da je u tom periodu fashion weeka upravo sišla s modne piste.

Teu nije trebalo mnogo da se oraspoloži. Sa obješenjačkim osmijehom na usnama, on je pokušavao da šarmira lijepu Njemicu.

Pogledao sam na sat i ustao. Bilo je vrijeme da pođem na sastanak sa Alenom Bridžisom.

- 151 Knjigoteka

Amazonka&Anna

15 Slučaj Džojs Karlajl Volite me više nego ranije, posto mi je teško. Žorž Sand

1.

Sjedište #Vintersana zauzimalo je čitav sprat Fletiron Bildinga, čuvene njujorške zgrade prepoznatljive po trouglastom obliku koji podsjeća na peglu. Na podnevnom suncu ornamenti od krečnjaka na stubovima fasade davali su zgradi izgled grčkog hrama.

Unutra, kancelarije #Vintersana su ličile na startap kompaniju koja je zaradila dovoljno novca da bi sebi priuštila usluge modernog dekoratera.

Svi pregradni zidovi su iščezli u korist otvorenog radnog prostora, organizovanog oko neformalnih zona za sastanke. Parket s rebrastim neravninama, gotovo bijel, pružao se između drvenih stolova, taburea, niskih kauča i višebojnih kancelarijskih stolica.

Na sredini prostorije, iza pulta, poslovao je barmen koji je pripremao pjenaste kapućine. Malo dalje, zaposleni su se suočavali za stolom za stoni tenis i mini fudbal. Prosjek njihovih godina sigurno nije prelazio dvadeset pet. Neki su čak odavali utisak da su učenici koji se spremaju da polažu maturu. Što se tiče stila, bilo ih je po svačijem ukusu. Od hipstera sa bradicama do Zakerbergovih klonova za momke, dok se kod djevojaka išlo od uniformisanosti u savršenim-proljetnim-haljinicama-kupljenim-useknd hend šopovima-Vilijamsburga i sofisticiranijeg luka koji podsjeća na slike koje kače neke blogerke koje se bave modom.

S mobilnim sraslim za dlanove ruku, s laptopom na koljenima, sav ovaj lijepi svijet kuckao je služeći se klicama i čipsom od kelja iz širokih činija na stolovima. Bilo je to nešto što nije prestajalo da me čudi: do koje mjere realnost često premašuje karikature. „Izvinite što kasnim, već tri dana sam u jurnjavi!”

Alen Bridžis nas je primio na gotovo savršenom francuskom.

Pozdravio sam i ja njega i predstavio Karadeka kao bivšeg elitnog policajca koji mi je pomagao u istrazi.

- 152 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Mnogo volim Francusku”, tvrdio je rukujući se s nama. „Kad sam imao dvadeset godina, godinu dana sam studirao u Eks-an-Provansi.

Prošla je otada čitava vječnost. Žiskar je upravo bio izabran za predsjednika, zamislite!”

Samo što je zašao u šezdesete, ovaj živahni čovjek, glavni urednik #Vintersansa, nosio je bijelu košulju, svijetle platnene pantalone, sako od tankog tvida i kožne patike. Sa svojom visokom figurom, toplim glasom i nespornom harizmom, Alen Bridžis je ličio na svog imenjaka, glumca Džefa Bridžisa. Bilo je to dosta neobično pošto sam pročitao na internetu da je njegovo pravo ime Alen Kovalkovski i da je ovaj pseudonim uzeo kad mu je bilo sedamnaest godina dok je pisao za novine s fakulteta. „Pođite za mnom”, predložio je, vodeći nas u jednini ograđeni prostor na spratu.

Otkako sam došao u Njujork, kad god bih prolazio pored Fletirona, uvijek sam se pitao kako li izgleda enterijer tog nevjerovatnog oblakodera i nisam bio razočaran. Smješten u trouglastoj prostoriji čitavom dužinom, Bridžisova kancelarija je imala spektakularan pogled na Brodvej, na 5. aveniju i Medison Skver park. „Sjedite”, pozvao nas je. „Samo da obavim još jedan telefonski poziv i vaš sam. Vijesti su se malo zahuktale zbog skupštine.”

Bilo je nemoguće ne primijetiti. Prvobitno planirana u Mineapolisu, stranačka republikanska konvencija je katastrofalno premještena u Njujork zbog ogromnog rizika od uragana u Minesoti. Otvorena je dva dana ranije u Medison Skver Gardenu i trebalo je da se zatvori večeras govorom Ted Kouplenda koji je pobijedio u trci na zalaganje partije.

Na tri ravna ekrana zakačena na zidu, uključena na mute na informativnim kanalima, mogle su se vidjeti slike različitih kandidata partije: Džeb Braš, Karli Fjorina, Ted Kruz, Kris Kristi, Ted Kouplend.

Bacivši pogled na Bridžisov radni sto - zapravo, stara patinirana vrata od masivnog drveta postavljena na dva građevinska stalka - primijetio sam fotokopiju s bilješkom o meni s Vikipedije koju je novinar očigledno ozbiljno proučio.

Dok je Bridžis pokušavao da dobije ekskluzivni intervju s republikanskim kandidatom, ja sam se osjetio slobodnim da malo prošetam po prostoriji.

Između budističkog i taoističkog nadahnuća, kancelarija je bila originalna. Oskudnost, skromnost, isticanje nesavršenosti i prolaznosti

- 153 Knjigoteka

Amazonka&Anna

vremena: osjećalo se da su principi vabi-sabija 19 vodili onog koji je ovo osmislio.

U jednom malom ramu, koji je stajao na rustičnoj polici, nalazila se slika Bridžisa i Florans Galo koji su se držali za ruke u Bateri parku. Bila je to jedina fotografija u cijeloj prostoriji. Odjednom mi je nešto potpuno očigledno palo u oči: Florans i Bridžis su bili ljubavnici! Samo iz tog razloga me je glavni urednik primio. Kao što je svjedočila fotografija, Florans je bila zauvijek izgubljena ljubav, odsutna, na koju je možda i dalje mislio svakoga dana.

Ona vrsta dirljivog prizora koji me je podsjetio koliko sam, već dugo vremena, prezirao fotoaparate, te okrutne mašine za stvaranje nostalgije.

Njihove hiljade varljivih klikova u trenutku bi zamrznuli spontanost koja je već iščezla. Još gore, poput pušaka sa dvostrukim okidačem, često su tek godinama kasnije dostizale metu, ali su uvijek pogađale u srce. Jer u brojnim životima, ništa nije jače od prošlosti, izgubljena nevinost i skrivene ljubavi. Ništa nas ne uzdrma više nego sjećanje na propuštene prilike i miris sreće koju smo pustili da nam isklizne.

Iz tog razloga sam takođe mnogo volio da postanem otac. Imati dijete je protivotrov toj nostalgiji i uvenuloj svježini. Imati dijele vas obavezuje da se oslobodite teškog tereta prošlosti, jedinog uslova da biste krenuli naprijed. Imati dijete znači da njegova budućnost postaje važnija od vaše prošlosti. Imati dijete znači biti siguran da prošlost nikada više neće trijumfovati nad budućnošću.

2.

„Vaš sam”, reče nam Bridžis završivši razgovor. „Sa zanimanjem sam pročitao vaš mejl, gospodine Bartelemi, ali nisam najbolje shvatio zašto se interesujete za Florans Galo.”

Da bih imao više vremena, riješio sam da ne okolišam. „Zar nikada niste pomislili da je Floransina nesreća mogla biti namještena?”

Dok je novinar nabirao obrve, Karadek je bio još direktniji: „Zar nikada niste pomislili da je Florans mogla biti ubijena?”

Bridžis je zaprepašćeno odmahnuo glavom. „Nijednog trenutka mi to nije prošlo kroz glavu”, kategorično je tvrdio. „Koliko znam, istraga je nedvosmisleno pokazala da se radilo o nesrećnom slučaju. Florans je često išla tamo da skače kad god bi bila u Vabi-sabi, japanska estetika koja se zasniva na ljepoti jednostavnosti i harmoniji s prirodom. - Prim. prev.

- 154 19

Knjigoteka

Amazonka&Anna

melanholičnom raspoloženju i kad je željela da isprazni glavu. Njena kola su pronađena u parku, na nekoliko metara od mosta.” „Njen padobran koji se nije otvorio, da li je to nesrećna slučajnost?” „Prekinite s vašim šalama. Nisam stručnjak za bejzdžamp, ali to je vrsta nesreće koja se dešava kad se bavite ovakvim aktivnostima. A osim toga, ako želite nekoga da ubijete, postoje očiglednija sredstva od guranja nekoga s mosta u nekom zabačenom mjestu u Virdžiniji, zar ne?” „Kome je mogla da se zamjeri?” „Toliko da bi je ubio? Nikome koliko znam.” „Da li se sjećate na čemu je Florans radila u trenutku svoje smrti?” „Ne baš, ali ništa pretjerano važno.” „Zar ona nije bila lovac na ekskluzivne naslove?” „Ne doslovno. Recimo da su prije te udarne vijesti nalazile nju. Zato što je ona sjedinjavala snagu ubjeđivanja i razumijevanje. Florans je bila prava rijetkost. Genijalna djevojka, zaista. Inteligentna, nezavisna, nadarena istinskom empatijom, za koju etika nije bila šuplja riječ. Imala je rijetku otmenost u ovom poslu: bila je pomalo stara škola, pomalo iz drugog vremena.”

Ućutao je nekoliko sekundi, a zatim bacio pogled ka fotografiji. Oči su mu sijale. Kad je shvatio da smo primijetili da mu je nelagodno, više se nije trudio da sakrije osjećanja. „Biću vrlo iskren sa vama, a to uostalom nije tajna ni za koga. U to vrijeme, Florans i ja smo se viđali. I voljeli smo se.”

On uzdahnu, a zatim sjede. Za deset sekundi bio je za deset godina stariji. „Bio je to za mene komplikovan period”, nastavio je. „Sa Keri, mojom ženom, već sam imao jedno dijete od četiri godine, uz to je bila trudna već osam mjeseci. Mislite za mene da sam gad ili šta god hoćete, ali tako je. Da, volio sam Florans, da, planirao sam da napustim svoju trudnu ženu zbog nje. Jer ona je bila žena kakvu sam oduvijek čekao. Dobra osoba koja je napokon ušla u moj život. Nažalost, ne u najboljem trenutku...”

Slušajući Bridžisa kako govori, odmah sam prema njemu osjetio simpatiju. Poslije kraće skrušenosti, plamen se ponovo upalio u oku novinara. Sjećanje na Florans mora da je bilo tako živo da nije trebalo mnogo da se ponovo probudi. „Gospodine Bartelemi, zašto se interesujete za Florans?” ponovo je upitao.

Taman kad sam htio da odgovorim, Karadek me je pogledao u znak upozorenja i ja sam na mjestu stao. I nije pogriješio. Bridžis je bio stari vuk u novinarstvu koji je raspolagao armijom istraživača. Jedna suvišna riječ i - 155 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Klerina tajna bi bila otkrivena. Strpljivo sam razmislio kako da formulišem pitanje prije nego što ga izgovorim: „Imamo ozbiljne razloge da vjerujemo da je smrt Florans Galo izazvana.”

Alen Bridžis je uzdahnuo. „Gospodo, mislim da smo se dovoljno igrali. U ovom poslu je informacija protiv informacije. Ja sam vam svoje dao. Sad je na vas red. Šta to imate da mi otkrijete?” „Mogu da vam kažem šta je Florans istraživala u trenutku svoje smrti.”

Skoro uprkos sebi, glavni urednik je toliko stisnuo pesnice da je zario sebi nokte u meso. Ta informacija ga je zanimala i bilo mu je teško da je sakrije. Mark je osjetio da bi odnos snaga mogao da pređe u našu korist. „Znate, Alene, mi smo u istom taboru”, uvjerio ga je. „Onaj koji je u potrazi za istinom.” „Ali o kojoj istini govorite, pobogu?” „Doći će i to na red, ali prije toga, dopustite mi jedno posljednje pitanje. Maločas ste rekli da je Florans imala običaj da ide i skače s padobranom kad klone duhom?” „Tačno.” „Zbog čega mislite da je tok vikenda ona bila deprimirana?” Novi uzdah. Ovoga puta, uspomene nisu bile samo mučne, bile su bolne. „Na dva dana dana pred Floransinu smrt - bio je petak - moja žena je otkrila našu vezu. Početkom poslijepodneva, Keri je banula u novine, u poodmakloj trudnoći, van sebe od bijesa. Vikala je na mene pred zaposlenima. Govorila je da sam je ponizio i da će prerezati vene, tu, preda mnom. Kada je spazila Florans, bacila se na nju, zatim joj je napravila haos u kancelariji, rušeći sve što je mogla, slomivši joj kompjuter o zid. S takvom žestinom da joj je pozlilo i trebalo ju je hitno odvesti u bolnicu gdje se porodila prije vremena.”

Ova priča me je ostavila bez riječi. Svačiji život doživi jednoga dana ovakvu vrstu zemljotresa: taj trenutak kada osjećanja postanu šibice kresnute usred osušene šume. Uvod u požar koji može da uništi sve naše temelje i odvuče nas u ambis. Ili ponovno rođenje. „Kada ste posljednji put razgovarali sa Florans?”

Karadek nije gubio nit. Osjećao se prijatno dok ispituje i pročitao je Bridžisa. „Ostavila mi je poruku na sekretarici sutradan. Poruka koju sam tek uveče zatekao.”

- 156 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„I šta je bilo u njoj?”

Glavni urednik je razmislio nekoliko sekundi. „Poslala sam ti mejl, Alene. Napravi kopiju priloga. Nećeš vjerovati svojim ušima. Nazovi me.”

Mark me je pogledao. Nešto je prećutao, bilo je jasno. Bridžis je nastavio: „Kao što sam vam rekao, te subote popodne, bio sam na klinici gdje mi se žena upravo porodila. Možete zamisliti stanje u kome smo bili. Ipak sampogledao u sanduče, ali nisam pronašao Floransin mejl. Ništa u mom privatnom sandučetu, ništa u mom poslovnom sandučetu. Ništa u spamovima. Čak je i njena poruka bila dvosmislena: nisam znao da li se odnosi na našu intimnu priču ili na posao.” „Ipak je morala da vas zaintrigira?” „Naravno. Tokom večeri sam šmugnuo iz bolnice da bih otišao kod Florans u stan u Louer Ist Sajdu, ali ona je bila odsutna. Pogledao sam u slijepu ulicu iza zgrade u kojoj je imala običaj da parkira auto. Njen mali leksus nije bio tamo.”

Jedna novinarka duge riđe kose pokuca na staklena vrata i uđe u kancelariju. „Ted Kouplend je prihvatio intervju!” viknula je pokazujući Bridžisu kompjuterski ekran koji je držala u rukama. „Imamo ekskluzivan prvi intervju: samo vi i on, sutra ujutru, na košarkaškom terenu blizu Kolambas parka. To je dobro, ali zar ne bojite da to da je utisak da smo previše uslužni prema njemu?” „Računaj na mene da ću mu postaviti dobra pitanja, Kros”, odgovorio je glavni urednik.

Bridžis je sačekao da njegova službenica napusti prostoriju da bi ponovo zaronio u svoju prošlost. „Vijest o smrti Florans bila je cunami. Ja sam se na kraju razveo, a moja žena je angažovala čitavu gerilu da me opelješe do posljednje pare i uradila tako da mogu da viđam djecu samo povremeno. A i na poslu je bio pakao: više nisam bio novinar. Moj posao je bio da otpuštam ljude sve do potpune obustave plaćanja predviđene za 2009. Jedan od najmračnijih perioda u mom životu.”

Karadek se uhvatio za pomisao koja mu je bila u glavi: „Niste potražili Floransin mejl nekim drugim sredstvima?” „Za trenutak više nisam mislio na tu poruku. Onda sam otišao da bacim pogled na Floransinu poslovnu poštu, ali ni tamo nisam ništa našao.

U to vrijeme novine su bile na meti opšteg informatičkog hakovanja. I moje poslovno sanduče je bilo hakovano. Pravi pravcati haos.”

- 157 Knjigoteka

Amazonka&Anna

„I to vas nije zagolicalo?” „Iskreno, prijetnje, hakovanje, to nam se dešavalo sve vrijeme. Njujork Herald su bile napredne novine. Bili smo prisutni dvije posljednje godine mandata Džordža V. Buša. Život smo proveli u potkopavanju političkih nasilnika i raskrinkavanju laži te administracije. Tako da...” „To hakovanje, da li zaista mislite da je dolazilo iz političke sfere?” „Ne mora da znači. Imali smo neprijatelja koliko hoćete: udruženja koja se zalažu za upotrebu oružane sile, oni koji su protiv abortusa, protiv gej brakova, protiv imigracije, libertarijanci... Ukratko, dobra polovina Sjedinjenih Američkih Država.” „A u Floransinom kompjuteru nije bilo ničega?” „U tome i jeste stvar, nisam znao koji je kompjuter koristila jer je moja žena uništila njen.” „Na koji mejl vam je Florans obično pisala?” „S obzirom na naš odnos, ona mi je obično pisala na privatnu adresu.

Ona je još aktivna, uostalom.”

Izvadio je vizit karticu iz džepa svog sakoa i pored poslovnih telefona i mejla, zabilježio olovkom još jedan mejl: alen.kovalkovski@att.net. „Bridžis nije moje pravo ime, ali zvučalo je bolje kad sam počeo da pišem. Zatim, dopadalo se i djevojkama...”

Zagledan u daljinu, na par sekundi je lutao po svojoj izgubljenoj mladosti, a potom se vratio u stvarnost. „Dobro, a sada vi! Na čemu je radila Florans u trenutku smrti?”

Ovoga puta sam ja uzeo riječ: „Nekoliko dana prije nego što je nastradala, Florans je stupila u kontakt s jednom ženom, Džojs Karlajl.”

Na brzinu je ispisao ime na blokčetu koje je stajalo ispred njega.

Nastavio sam: „To je jedna žena čiju je kćerku oteo seksualni manijak iz Francuske, nije vam poznato?”

Odmahnuo je glavom dok se određeno razočarenje oslikavalo na novinarovom licu. „U svakom slučaju se ne sjećam. Ali ne vidim kakve veze taj užasni događaj ima sa...” „Džojs Karlajl je umrla nekoliko sati prije Florans”, prekidoh ga.

Na licu mu se ukaza radoznalost. „Kako je umrla?” „Zvanično, od predoziranja, ali ja mislim da je ubijena.”

- 158 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Šta vas navodi na takvo mišljenje?” „Reći ću vam kad budem saznao nešto više.”

Bridžis je prekrstio ruke i protrljao sljepoočnice palčevima. „Istražiću malo o toj Džojs Karlajl.”

Ustao je i pokazao uzmuvanost kao u košnici iza stakla njegove kancelarije. „Klinci koje vidite tamo, ne izgledaju u skladu sa poslom koji obavljaju, ali to su najbolji makrekeri 20 koje poznajem. Ako ima nešto da se sazna o toj ženi, oni će pronaći.”

Izvadio sam iz džepa ključeve koje mi je dala Gledis. „Ako imate vremena, idite tamo da pogledate.” „Od čega su ti ključevi?” upitao je uzevši svežanj. „Od skladišta namještaja u koji su Džojsine sestre ostavile njene stvari.” „Otići ćemo da obiđemo”, obećao je.

Dok nas je pratio do lifta, stekao sam utisak nečeg nedovršenog. Isti osjećaj koji sam ponekad imao dovršavajući pisanje poglavlja. Dobro napisano poglavlje mora da sadrži početak, sredinu i kraj. Ovdje sam, čini mi se, promašio temu. Ključnu temu. Šta sam morao da vidim? Koje pitanje nisam postavio?

Bridžis Kovalkovski se rukovao s nama i dok su se vrata lifta zatvarala, ja ih jako pritisnuh rukom da bih ih blokirao. „Gdje je živjela Florans?” upitah Alena.

Glavni urednik se okrenu. „Već sam vam rekao, u Louer Ist Sajdu.” „Ali na kojoj adresi?” „U jednoj maloj zgradi, na uglu Boverija i Bond strita.” Pogledao sam izbezumljeno Karadeka. To je tačno ono mjesto s koga je obavljen telefonski poziv koji upozorava na napad na Džojs.

3.

Kada smo izašli iz Fletirona, hodali smo prema jugu, po osunčanim trotoarima Brodveja i Univerzitetskog trga, sve dook nismo stigli u Grinič Vilidž. Mehnetn je je vrvio sa svih strana. Republikanska konvencija je izmamila silni svijet na ulice: novinare, predstavnike, aktiviste, pristalice.

Termin makreker (eng. muckracker - „njuškalo”) je poznat pošto ga je upotrijebio Teodor Ruzvelt da bi označio novinare koji su prvi raskrinkali mafijaške metode velikih trustova koji su pokušavali da korumpiraju izvjesne političare.

- 159 20

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Ovdje to nije bio slučaj, ali oko Medison Skver Gardena više ulica je bilo zatvoreno za saobraćaj ili strogo rezervisano za autobuse koji su prevozili pobornike konvencije iz njihovih hotela do mjesta događaja.

Međutim, Njujork je tradicionalno bio sve osim republikanski bastion.

Nalazio sam se na Menhetnu u jesen 2004. zbog nekih mjesta u romanu.

Sjećam se grozne atmosfere koja je tada vladala zato što su prijatelji Dž.V. Buša odlučili da grad bude kao pozornica njihove konvencije, nadajući se da će na taj način oživjeti emocije iz terorističkih napada od 11. septembra. U to vrijeme Njujork je mrzio republikance. Predvođeni prije svega Majklom Murom, na stotine hiljada demonstranata protiv Buša preplavili su grad da bi protestovali protiv laži i nelegitimnog rata koji je u Iraku vodio njihov predsjednik. Menhetn je izgledao kao pod opsadnim stanjem. Demonstraciije su se izmetnule u brojne sukobe poslije kojih su uslijedila izvjesna hapšenja. Prizori republikanaca, ograđenih u Medison Skver Gardenu, s barikadama od blokova cementa i koje štite hiljade policajaca, obišli su svijet. To nije spriječilo Buša da ponovo bude izabran, ali Old Party iz toga nije izašla uvećana.

Dvanaest godina kasnije, proteklo je dosta vode. Ovog subotnjeg popodneva, uprkos masivnom razmještanju snaga reda, ambijent je začuđujuće miran. Treba reći da su republikance, bar jednom, izabrali mladog i umjerenog kandidata za koga bi se moglo pomisiti da je izašao iz televizijske serije Sonde Rims. Ted Kouplend, guverner Pensilvanije, bio je, prema istraživanju, rame uz rame sa Hilari Klinton.

Pristalica abortusa, ekologista, pristalica kontrole naoružanja i branilac prava homoseksualaca, Kouplend je dezorijentisao, štaviše zbunio dobar dio svog tabora. Ali na kraju jednog nemilosrdnog sučeljavanja tokom unutarstranačkog glasanja, on je priredio iznenađenje pobijedivši u posljednjem trenutku Donalda Trampa i Teda Kruza, ekstremnih konzervativaca Republikanske stranke.

Sada je dinamika kampanje bila na strani „bijelog Baraka Obame”, nadimak koji mu je nadjenula štampa. Isto kao i predsjednik na funkciji, Kouplend je počeo karijeru kao društveni radnik prije nego što je bio profesor ustavnog prava na Filadelfijskom univerzitetu. Potekao iz naroda i držeći se dobro u svojim pedesetim, Kouplend je potisnuo i pokupio dio glasova demokratskog kandidata, starijeg i onog koji je potekao iz političke dinastije.

Pogledao sam na sat. Dosta smo bili poranili za naš sljedeći sastanak i u jednom trenutku sam shvatio da Karadek hramlje. „Jesi li raspoložen da odemo na ostrige?” „Ne zvuči loše”, odgovorio je Mark. „Počinjem malo da se zamaram.

Zbog razlike u vremenu...”

- 160 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„... i nesumnjivo zbog emotivnog šoka što si ucmekao Lakosta.”

Pogledao me je ne trepnuvši. „Ne očekuj od mene da oplakujem tog tipa.”

Pogledao sam okolo da bih se orijentisao. „Za mnom!”

Znao sam jednu adresu u kraju. Bar sa školjkama i račićima na uglu Kornelija strit i Blikera u koji me je više puta vodio moj prijatelj Artur Kostelo, njujorški pisac koga u Francuskoj objavljuje isti izdavač kao mene.

Karadek je išao za mnom i pustio da ga vodim sve do jedne uske uličice sa zgradama od oker cigle, oivičene živopisnim drvećem. „Hello guys, join us anywhere at the bar!”

Svaki put kad bih gurnuo vrata Ojster bara, laknulo bi mi što u njemu ne srećem turiste. „Prijatno je ovdje”, procijenio je Mark smještajući se na jednu barsku stolicu za šankom. „Znao sam da će ti se svidjeti.”

U Ojster baru, vrijeme se zaustavilo negdje početkom šezdesetih.

Nalazili smo se u lučkom ribarskom restoranu Nove Engleske u kome vas je konobarica nazivala „darling” donoseći vam krekere za aperitiv. U kome je radio svirao Ričija Valensa, Džonija Matisa i Čabija Čekera. U kome je gazda nosio olovku za uvetom. U kome su jagode imale ukus jagoda. U kome se nije znalo za internet i Kim Kardašijan.

Naručili smo porciju „specijaliteta” i flašu bijelog sansera. Čas je bio težak, ali to nas nije spriječilo da se kucnemo i dok smo dizali čaše da nazdravimo, preplavio me je jak osjećaj zahvalnosti. Otkako ga znam, Karadek je uvijek bio tu za mene i mog sina. Čak eto i danas, bez oklijevanja je sjeo na avion da bi me pratio sve do Njujorka. Zbog mene je umalo nastradao i našao se u poziciji u kojoj je bio prinuđen da ubije čovjeka.

Nije potrebno biti mnogo mudar da bih sebi priznao: pored Kler i njega, nisam imao nikoga u životu. Nikada nisam imao ništa zajedničko sa svojom sestrom; moja majka koja je sada živjela u Španiji, došla je vjerovatno svega dva puta od rođenja svog unuka da ga vidi; što se tiče mog oca, on je i dalje živio na jugu Francuske, ali je još jednom otpočeo novi život, sa jednom dvadesetpetogodišnjakinjom. Zvanično, ni s kim nisam bio u svađi, ali naši odnosi su bili udaljeni, štaviše nepostojeći.

Tužna porodica. „Hvala ti što si ovdje, Mark. Mnogo mi je žao što sam te uvukao u ovaj haos.”

- 161 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Pogledi su nam se sreli. Namigivanje, saučesništvo, stidljivost. „Ne brini se. Izvući ćemo mi tvoju Kler Karlajl.” „Kažeš to da bi me utješio.” „Ne, tako mislim. Naša istraga napreduje. Dobar smo tim.” „Zaista?” „Da, nisi loš kao detektiv.”

Naša posjeta Alenu Bridžisu nam je sipala gorivo u motore. Sakupili smo nove elemente, ali sam i dalje imao utisak da se nalazim pred džinovskim vunenim klupkom koje je trebalo razmotati.

Mark je stavio naočare i izvadio iz džepa plan koji mora da je pokupio iz hola hotela. „Dobro, pokaži mi gdje su se odigrali događaji na dan Džojsine smrti.”

Po mojim naznakama, on je označio krstićem Džojsinu kuću u Harlemu, zatim kuću Florans Galo u Louer Ist Sajdu, petnaest kilometara niže. „Tvoj scenario?” upitao me je sipajući sebi vino.

Razmišljao sam naglas: „Nećeš vjerovati svojim ušima”: eto šta je Florans poručila Alenu pošto mu je poslala mejl za koji tvrdi da ga nikada nije primio. „Hmm.” „Nije rekla: ‘Nikada nećeš povjerovati’ ili ‘Nećeš vjerovati svojim očima.’ Ona mu je rekla ‘svojim ušima’. Dakle, za mene je stvar jasna: poslala mu je zvučnu poruku.” „Slažem se, ali koji fajl?” „Razgovor koji je upravo snimila svojim telefonom.”

Karadek je zamišljeno isturio usta: možda da, možda ne. Ali nisam dozvolio da me pokoleba njegova sumnjičavost. „Hoćeš scenario, dakle, evo jednog. Za početak, Florans nije snimila Džojs bez njenog znanja.” „Zašto tako misliš?” „Kao prvo, to nije njen stil, kao drugo oduvijek sam mislio da je Džojs prva potražila Florans da bi joj ispričala svoju priču.” „Znači, ti misliš da su se njih dvije povezale da bi snimile treću osobu?” „Da, nekoga kome je Džojs zakazala sastanak u svojoj kući. Evo plana: Džojs namamljuje svoju žrtvu da bi je navela da govori dok poziva sa svog telefona s pripejd karticom. S druge strane žice, Florans sluša i snima razgovor. Kad iznenada...”

- 162 Knjigoteka

Amazonka&Anna

„... razgovor prerasta u svađu”, nastavio je Mark uključivši se u igru. „Možda je druga osoba primijetila da je snimaju. U svakom slučaju, ona postaje nasilna i počinje da udara Džojs koja počinje da vrišti.” „Florans hvata panika. Ona silazi u telefonsku govornicu ispred svoje zgrade da bi obavijestila o napadu. Tačno onako kako se navodi u dokumentima koje mi je dostavila Gledis.”

Dok su nam donosili poslužavnik sa ostrigama, izvadio sam fotokopije iz moje tašne za spise i pružio ih Marku. Opet je morao da stavi naočare da bi pročitao bilješku o pozivu na 911.

Datum: subota, 25. juni 2005. Vrijeme: 3 sata po podne. „Zovem da bih prijavila nasilnički napad u Bilberi stritu broj 6, u kući Džojs Karlajl. Požurite! Ubiće je!”

Dovde se sve savršeno uklapalo. Osim što su policajci zapravo stigli na lice mjesta šest minuta kasniije i što nisu primijetili ništa sumnjivo.

Bacio sam pogled preko Markovog ramena da bih zaokružio olovkom put kojim su prošla dva policajca, a koji je označavao da su imali pregledno vidno polje u čitavu unutrašnjost kuće, uključujući i kupatilo i da nisu ustanovili nijedan trag provale, borbe ili krvi. „A ipak je tu otkriveno tijelo Džojs...”, promrmljao je Karadek. „Da, sutradan. Njena sestra Endžela ga je pronašla kod lavaboa.

Potvrdila mi je čak da je svuda po prostoriji bilo krvi.” „Zbunjujuće” priznao je Mark. „I to baca u vodu našu finu hrpu dokaza.”

Uzdahnuo sam i stisnuo zube. Potom sam, od bijesa, udario šakom o šank.

- 163 Knjigoteka

Amazonka&Anna

16 Cold case 21 Tempus tantum nostrum est.

Jedino nam vrijeme pripada.

Seneka

1.

Lomljenju nije bilo mjesta u Ojster baru i nekolicina stalnih gostiju me je prijekorno pogledala. Pokušao sam da savladam svoj očaj. „Ova dva patrolna policajca, Pauel i Gomez su lagali, to je sigurno!” „Ne bih se kladio u to” odgovorio je Mark dok je mazao puter na parče ražanog hljeba. „Obrazloži mi.”

Slegnuo je ramenima. „Zašto bi policajci lagali? U kom cilju?” „Možda nikada nisu došli na lice mjesta. U to vrijeme je bilo mnogo lažnih poziva koji...”

Podigao je ruku da bi me prekinuo: „Floransina poruka je bila dovoljno uvjerljiva da bi je shvatili ozbiljno.

Ta procedura intervenisanja u slučaju nasilnog napada je utvrđena zakonom i niko ne bi reskirao i oglušio se o takav poziv u pomoć. A čak i da su površno odradili svoju inspekciju, dva policajca bi prije tvrdila da su zavjese bile navučene. To je po njih bilo mnogo manje rizično nego ta izjava koja ih obavezuje.”

Polovično ubijeđen, mjerio sam ove argumente prije nego što sam ga zapitao: „Kako onda ti objašnjavaš sve to?” „Nažalost, nikako” odgovori policajac dovršavajući svoj hljeb. Zatim je Mark s uživanjem probao školjke nastavljajući da čita izvode iz policijskih izvještaja koje mi je dostavila Gledis. Njegov engleski je bio pristojan, ali 21

Stari neriješeni zločini. - Prim. prev.

- 164 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

me je često molio da mu objasnim tehničke termine ili dvosmislene rečeničke obrte.

U dva navrata se vratio na detalj koji mi je promakao ili prije čiju osnovanost nisam vidio. Ajzak Landis, poslovođa prodavnice alkoholnih pića, koja se nalazi u 132. ulici, 2E, potvrdio je da je prodao flašu votke Džojs Karlajl te famozne subote, 25. juna, u 14:45 časova. Uzeo sam riječ: „Znači, sa sigurnošću znamo da je Džojs tada bila u kraju i da je bila još živa u to vrijeme, ali osim toga?”

Pokretom ruke Karadek je zatražio da stavim dotičnu radnju na plan.

Bila je na oko sedam stotina metara od broja 6 u Bilberi stritu, kuće Klerine majke. „Teško mi je da zamislim mjesto”, priznao je prekinuvši svoje razmišljanje. „Znaš da nikada nisam kročio u Harlem?” „Stvarno? Kada si posljednji put dolazio u Njujork?”

Zviznuo je kroz zube, „Sa Blizom i malom, za uskršnji raspust 2001, nekoliko mjeseci prije terorističkog napada.”

Pružio sam mu telefon na kome sa sačuvao sve fotografije četvrti koje sam slikao prethodnog dana popodne kad sam išao da se nađem sa Etel Faradej i dvije sestre Karlajl. Pogledao ih je metodično, zumirao zahvaljujući ekranu na dodir i postavio brojna pitanja. „A gdje je ovo?”

Pokazao je znak na jednoj radnjici. „Discount Wine and Liquor - Since 1971”. „Na presjeku Lcnoksa i Bilberi strita.” „Znači, sasvim blizu Džojsine kuće, zar ne?” „Da, na dvadeset, metara.”

Karadeku su zasijale oči. Bio je siguran da je došao do nečega, mada nisam uviđao do čega.

Spustio mi je ruku na nadlakticu. „Ako je Džojs imala želju za osvježavajućim napitkom, zašto bi prelazila skoro kilometar pješice da bi kupila svoje pićence kad joj se pred vratima nalazila prodavnica alkoholnog pića” Ovaj elemenat mi je djelovao nevažno. „Možda je radnja bila zatvorena”, usudio sam se da kažem.

Prevrnuo je očima.

- 165 Knjigoteka

Amazonka&Anna

„U subotu popodne? Šališ se! U Sjedinjenim Državama smo, ne u Francuskoj. Nisu čekali na Makronov zakon da bi otvorili radnje vikendom!” „Da.” I dalje nisam bio ubijeđen, ali Karadek nije navaljivao.

Dok sam netremice gledao u plan rasklopljen na šanku, jedna povjerljiva stvar koju mi je rekla Endžela Karlajl iskrsla mi je u sjećanju.

Tog famoznog vikenda, ona i Gledis su bile na putu u Filadelfiju u posjeti majci. Dakle, njihova kuća je bila prazna. U trenutku mi je od uzbuđenja prostrujala jeza kroz kičmu. „Znam!” saopštio sam Marku.

Dok me je začuđeno gledao, razvio sam svoju priču: iz razloga, meni još nepoznatog, Džojs je više voljela da primi gosta kod sestara nego kod svoje kuće, ali nije smatrala nužnim da o tome obavijesti Florans. To sve objašnjava: da je naizgled išla po votku tako daleko i da policajci nisu našli ništa sumnjivo kod Džojs. Naprosto zato što im je novinarka dala, a da to nije znala, pogrešnu adresu!”

Ponesen oduševljenjem, napravio sam nagli pokret i prevrnuo čašu na šanku. „Kako sam trapav!”

Stopa čaše se razbila od udarca. Alkohol me je poprskao po odjeći, napravivši fleku posred košulje.

Upio sam vlagu salvetom, ali sam psovao sanser. „Vraćam se odmah”, rekao sam sišavši sa barske stolice.

Prošao sam kroz salu da bih otišao u toalet, ali kako je bio zauzet, strpljivo sam sačekao pred vratima. U tom trenutku mi je zazvonio telefon.

Bila je to Marieke. Zvala me je sva prestrašena, jer je Teo pao i zaradio čvorugu. „Više volim da vas obavijestim!” dobacila je prebacivši mi vruć krompir.

U pozadini sam čuo Tea kako jeca. Tražio sam da pričam s njim i za nekoliko sekundi sam shvatio da mališi nije ništa. „Hajde prestani da glumiš!”

Samo je pokušavao ljupki manevar da bi izazvao sažaljenje i izmamio poljupce svoje dadilje. Bol je već bio zaboravljen i dok mi je Teo potanko pričao šta je jeo, ja sam izdaleka posmatrao Karadeka. Trebalo je priznati policajcu taj kvalitet: imao je moć da ljudima ulije povjerenje. U tom trenutku je, kao da su oduvijek drugari, veselo razgovarao sa našim susjedom za stolom, studentom umjetnosti sa debelim prošaranim naočarima koji je tokom cijelog obroka crtao po svom bloku. Zaškiljio sam.

- 166 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Mark je upravo pozajmio telefon od njega. Već mi se požalio da njegova stara nokia ne radi u Sjedinjenim Državama. Policajac nije nikoga zvao.

Surfovao je po internetu. Šta je tražio?

Vrata toaleta su se otvorila. Uvukao sam se unutra i pokušao da popravim štetu tečnim sapunom, mlakom vodoma i toplim vazduhom iz aparata za sušenje ruku.

Kad sam izašao, mirisao sam na vetiver s Jave i malo manje sam izgedao kao pijanica polivena lošim vinom.

Ali Mark više nije sjedio za šankom. „Gdje je čovjek koji je bio sa mnom?” upitao sam studenta. „Nisam znao da ste zajedno.”

Hajde više, kretenčiću! „Gdje je on?” „Samo što je otišao”, odgovorio je naočarac. „Šta?”

Mladić je pokazao velika staklena vrata Ojster bara. Oduzeo sam se. „Ostavio je ovo za vas”, rekao je oblačeći jaknu.

Zakopčao je rajsferšlus i pružio mi naš plan Njujorka na čijoj je poleđini Karadek na brzinu napisao nekoliko rečenica sabijenim rukopisom:

Rafe, Izvini što sam te ostavio, ali moram nešto da provjerim. Možda je besmisleno. Ako je to slijepa ulica, tim prije idem tamo sam.

Nastavi istragu s tvoje strane. Našao si tvoju metodu: istražuj kao što pišeš. Nastavi da pratiš duh, Ghost svih Karlajlovih.

Vjerujem da si bio u pravu: sve istine svijeta uvijek imaju korijena u zemlji djetinjstva.

Javiću ti se čim bude novosti. Poljubi mog drugara Tea umjesto mene.

Mark

Ovo je bilo skoro nevjerovatno. Prije nego što je student otišao, uhvatio sam ga za rukav. „Zašto mu je trebao tvoj telefon?” Dečko je izvadio svoj mobilni iz džepa. „Pogledajte sami.”

Pokrenuo sam pretraživač koji se otvorio na sajtu White Pages. Bijele stranice. Američki godišnji telefonski imenik.

- 167 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Mark je tražio broj telefona ili adresu. Ali sajt nije sačuvao pretragu u memoriji.

Vratio sam telefon njegovom vlasniku i za trenutak ostao kao ošamućen, nesrećan kao dijete, s osjećajem da sam napušten.

Zašto se svi ljudi koji mi znače u životu na kraju udalje od mene?

2.

Bivša detektivka Mej Sujun mi je zakazala sastanak u prostorijama Transparensi prodžekta koje se nalaze u okviru Pravnog fakulteta na Univerzitetskoj pravnoj školi Menhetna, u četvrti Vašington skvera.

Kancelarija u kojoj me je asistent zamolio da sačekam, prostorija sa staklenim zidovima, nadvisivala je univerzitetsku čitaonicu. Ovog početka popodneva, biblioteka je bila dupke puna. Predavanja su se nastavila prethodne sedmice i nadneseni nad svoje knjige i za ekranima kompjutera, studenti su radili u istovremeno radnoj i opuštenoj atmosferi.

Pred ovim okvirom povoljnim za učenje, sjetio sam se trulog faksa na kome sam položio svoj magistarski: krcati amfiteatri, dozlaboga dosadna predavanja, ispolitizovani i potpuno nezainteresovani profani, zdanja iz sedamdesetih godina, koliko ružna toliko i oronula, odsustvo takmičarskog duha, ambijent pritisnut nezaposlenošću i zatvorenim perspektivama. Svakako, situacija nije bila za poređenje. Studenti ovdje upisani, plaćali su svoje obrazovanje po visokoj cijeni, ali nesumnjivo ga i dobijali za taj novac. Ta stvar je u meni izazivala revolt u Francuskoj: kako je, već decenijama, društvo moglo da se zadovoljava edukativnim sistemom tako zaleđenim, tako malo stimulišućim i na kraju krajeva tako neravnopravnim iza tobožnjih govora?

Odagnavši ove sumorne misli za koje sam znao da su dijelom prouzrokovane Karadekovim odmetništvom, iskoristio sam ovaj trenutak da bih pregledao na ekranu mog mobilnog telefona cjelokupnu dokumentaciju koju sam skinuo s interneta tokom mojih jutarnjih pretraživanja.

Osnovan početkom devedesetih godina od Itana i Džoane Dikson, par advokata, vatrenih boraca protiv smrtne kazne, Transparensi prodžekt je priskakao u pomoć mogućim žrtvama pravosudnih grešaka.

Da bi vodila sopstvene protivistrage, organizacija je od samog početka napravila partnerstva sa više pravnih univerziteta u zemlji. Pod dirigentskom palicom osvjedočenih advokata, studenti su dakle počinjali da otvaraju stare kriminalističke slučajeve u kojima su pojedinci, najčešće u lošem položaju, doživjeli da im se životi slome zbog površno vodenih istraga i ishitrenih procesa zbog preopterećenih sudova.

- 168 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Poslije niza godina, banalizovanje DNK testa, uključujući i u onim slučajevima u kojima je već donijeta presuda, dovelo je do zastrašujućeg broja sudskih grešaka. Američko javno mnjenje je tada otkrilo da njena pravda ne samo da je bila nepravedna, već da je postala mašina za masovno osuđivanje nevinih. Tako da više nije bilo na desetine, već na stotine, štaviše hiljade građana koji su se, na osnovu ponekad samo jednog jedinog svjedočenja, našli u doživotnom zatvoru ili su otpremljeni u hodnik smrti.

DNK svakako nije bio Gral, ali su zahvaljujući organizaciji kao što je Transparensi, mnoge osobe nepravedno osuđene, sada spavale u svom domu, a ne više između četiri zida ćelije. „Dobar dan, gospodine Bartelemi.”

Mej Su-Jun je zatvorila vrata za sobom. Od svojih četrdesetak godina, imala je krut i gord hod koji je odudarao od njenog opuštenog stila odijevanja: svijetle farmerke, somotski sako petrolej boje sa izvezenim grbom fakulteta, par iznošenih patika adidas superstar. Njena sjajna crna kosa je bila prva stvar koja se primijeti kod nje.

Umotana oko tirkiznog prstena, obrazovala je punđu koja joj je davala neku vrste gospodske prefinjenosti. „Hvala što ste prihvatili da me primite tako brzo.”

Ona je zauzela mjesto preko puta mene i stavila na sto hrpu dosijea koje je nosila pod miškom kao i jedan od mojih romana prevedenih na korejski. „Pripada mojoj snahi”, objasnila je pružajući mi ga. „Vaše knjige su vrlo popularne u Koreji. Biće veoma srećna ako joj napišete posvetu. Zove se Li Hjo-Jung.”

Dok sam se predao tom zadatku, ona mi je povjerila: „Sjećam se veoma dobro slučaja Karlajl zato što je to jedan od posljednjih kojim sam se bavila prije nego što sam napustila policiju.” „Zapravo, zašto ste prešli na drugu stranu ograde?” upitao sam vraćajući joj roman.

Jedna obrva je zadrhtala na njenom lijepom previše našminkanom licu. „Na drugu stranu ograde? Vaš izraz je u isti mah i tačan i pogrešan. U osnovi radim isti posao: vodim istragu, analiziram izvještaje sa saslušanja, odlazim na mjesta zločina, pronalazim svjedoke...” „Osim što pokušavate da ljude izvučete iz zatvora umjesto da ih tamo zatvorite.” „Pokušavam uvijek da radim tako da pravda bude zadovoljena.”

- 169 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Osjećao sam da je Mej Su-Jun na oprezu i da je poturala fraze da bi se zaštitila. Prije nego što je uletjela u srž problema, napravio sam najprijatniji izraz lica i pokušao da joj postavim jedno drugo pitanje o njenom radu, ali ona mi je dala do znanja da je njeno vrijeme dragocjeno: „Šta želite da znate o slučaju Karlajl?”

Pokazah joj dosije koji mi je dala Gledis. „Otkud ovo kod vas?” povikala je okrećući stranice. „Na najpošteniji mogući način. To je dosije koji je porodica žrtve dobila poslije zapetljane istrage.” „Nije bilo zapetljane istrage”, odgovorila je uvredljivo. „U pravu ste, recimo onda zapetljancije između informacija saopštenih na 911 i konstatacije prvih policajaca koji su stigli na lice mjesta.” „Da, sjećam se te epizode.”

Oči su joj bile pocrnjele. Prelijetala je dosije, očigledno tražeći dijelove kojih tu nije bilo. „Samo su izvodi dati porodici”, pojasnio sam. „To je ono što vidim.”

Trebalo mi je deset minuta da joj objasnim moja najnovija otkrića: Džojsina kupovina mobilnog pripejd telefona na nekoliko dana pred njenu smrt, njena veza sa novinarkom Florans Galo čiji se stan nalazio na mjestu sa koga je upućen poziv u pomoć. Naposljetku, ispričao sam joj o svojoj pretpostavci po kojoj je Džojs ubijena u kući njenih sestara prije nego što joj je tijelo prenijeto u njeno kupatilo.

Bivša policajka je ćutala za sve vrijeme mog izlaganja, ali, kako sam pomjerao moje pione, vidio sam kako je sve izobličenija kao da će da se sruši. „Ako je to što mi kažete istina, to znači da je dosije zatvoren previše brzo, ali svojevremeno nismo imali sve te informacije”, nastavila je ona kada sam ja završio.

Zaškiljila je i posvjedočila: „I sam koroner 22 je zaključio da je postojala tužno banalna predoziranost, uprkos tom zbunjujućem pozivu.”

Lice joj je bilo blijedo kao zid. Ponovo je pognula glavu i zagledala se u listove raširene pred njom.

Tada sam imao predosjećaj: U anglosaksonskim zemljama, policajac sudske policije, zadužen da istraži uzroke smrti koja se desila pod sumnjivim okolnostima ili nasiljem.

- Prim. prev.

- 170 22

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Gospođo, da li je bilo još nešto značajno u dosijeu? Nešto čega ovdje nema?”

Mej Su-Jun je pogledala kroz prozor. Odsutnog pogleda, ona se upitala: „Zašto vas zanima ta istraga stara više od deset godina?” „To ne mogu da vam kažem.” „Onda ne mogu da vam pomognem.”

U nastupu bijesa, unio sam joj se u lice i povisio glas: „Ne samo da ćete mi pomoći, nego ćete to uraditi odmah! Zato što ste teško zabrljali prije deset godina! I zato što vaši fini govori o pravdi ne mogu da ostanu lijepi samo na riječima.”

3.

Mej Su-Juri je preplašeno ustuknula i pogledala me kao da sam psihopata. Sada je bar led bio probijen. Tokom nekoliko sekundi zatvorila je oči i bio sam ko na iglama jer nisam znao šta će uslijediti. Da li će izvaditi huando 23 iz svoje torbe i odrubiti mi glavu? Umjesto toga, ona mi je na kraju skrenula pažnju: „Vaša teorija nam i dalje ne govori ko je ubio Džojs.” „Zato ste mi vi potrebni.” „Ko je vaš osumnjičeni? Jedna od Džojsinih sestara?” „Nemam pojma. Htio bih samo da otkrijem da li ima još nešto korisno u ostatku dosijea.” „Ništa što bi se moglo upotrijebiti pred sudom”, uvjerila ga je. „Niste mi odgovorili na pitanje.” „Ispričaću vam jednu priču, gospodine Bartelemi. Vas, koji ste pisac, sigurno će zanimati.”

U prostoriji je bio jedan automat za pića, ona ustade, izvadi novčić iz džepa svojih farmerki i uze jednu konzervu čaja mača 24. „U osnovi, imam naučno obrazovanje”, počela je da priča naslonivši se na mašinu. Ali oduvijek sam voljela da se suočim sa terenom i životom ljudi u onome što je u njemu najstvarnije. Poslije mog doktorata iz biologije, prošla sam na prijemnom konkursu za Njujorški policijski odsjek. Na početku sam voljela ovaj poziv i bila prilično uspješna u njemu, ali sve se poremetilo 2004.”

23 24

Hwan-do, korejski mač. Prim. prev.

Mača, mljeveni zeleni čaj. - Prim. prev.

- 171 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Otpila je gutljaj čaja i nastavila: „U to vrijeme, pripadala sam 52. sektoru, policijskoj stanici Bedford parka u Bronksu. U intervalu od nekoliko dana, istraživala sam dva slučaja koji su bili slični kao jaje jajetu. Jedan čovjek koji se uvlačio kod žrtava, mladih žena, silovao ih i mučio prije nego što bi ih dokrajčio. Dva slučaja podjednako surova i jeziva, ali naizgled laka za rješavanje pošto je ubica ostavio brojne genetske tragove: žvaku, opuške, dlake, nokte. I kao šlag na torti, tip je bio zabilježen u CODIS-u, bazi podataka genetskih profila FBIja.” „Dakle, strpali ste u zatvor ubicu?”

Klimnula je glavom. „Da, čim smo dobili prve rezultate analiza. Zvao se Judžin Džekson.

Mladi crnac od dvadeset dvije godine, student u jednoj školi dizajna.

Homoseksualac, stidljiv, očigledno inteligentan. Dobio je dosije poslije osude za egzibicionizam tri godine ranije. Opklada sa ortacima koja se otela kontroli, branio se svojevremeno. Stvar koja nije bila mnogo strašna, ali za koju je osuđen na psihijatrijsko praćenje. Tokom njegovog saslušanja, Judžin je poricao silovanja i ubistva, ali njegovi alibiji su bili mutni i naročito ga je DNK analiza još više gurnula ka dnu. Bio je to krhki klinac. U nedjelji koja je uslijedila po njegovom zatvaranju u Rikersu, izmasakrirali su ga neki zatvorenici. Pošto je prebačen u zatvorsku bolnicu, on se objesio ne sačekavši održavanje procesa.

Duga tišina. Mej je uzdahnula i vratila se da sjedne preko puta mene.

Sudeći po njenom izobličenom licu, naslućivao sam da najbolnije tek dolazi. Neke uspomene su kao rak: remisija nije uvijek izlječenje, „Godinu kasnije, napustila sam Bronks, ali bilo je drugih slučajeva ovoga tipa. Dvije mlade žene silovane i mučene prije nego što su ubijene.

Svaki put, ubica bi pobjegao i ostavljao nam na poklon svoje genetske tragove. Istražitelj koji me je naslijedio smatrao je to previše lakim i imao je pravo. Đavo koji se krio iza ovih monsturoznih dijela zvao se Andre de Valat.” „Nisam nikada čuo za njega.” „Kriminolozi i štampa su ga nazvali „DNK lopov”. Bio je to kanadski medicinski tehničar koji je radio u jednoj medicinskoj strukturi u kojoj su praćeni seksualni delinkventi. Naročito oni čije je genetske tragove metodično sakupljao da bi ih ostavljao na mjestu zločina koje je vršio.

Andre de Valat je jedinstveni serijski ubica te vrste. Njegove prave žrtve nisu bile samo te nesrećne mlade žene koje je ubijao, već i muškarci koje je optuživao umjesto njega i čije je živote uništio. To je bio njegov pravi naum.”

- 172 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Ostao sam preneražen pričom bivše policajke. Ova priča je bila dostojna scenarija za krimi roman, ali nisam uviđao po čemu ona ima veze s ubistvom Džojs. „Zbog mene je Judžin izvršio samoubistvo” jadala se Azijatkinja. „Već dvanaest godina imam njegovu smrt na savjesti i nepodnošljivo mi je saznanje da sam pala u klopku koju je Valet razapeo.” „Šta pokušavate da mi kažete, Mej?” „Da je DNK najbolja i najgora stvar. I da suprotno onome što se misli, to nije dokaz sam po sebi.” „Kakve to veze ima sa Dojs?” „Postojao je trag DNK na mjestu zločina”, priznala mi je presrevši moj pogled.

Za trenutak, vrijeme se zaledilo. Konačno smo stigli do onog glavnog. „Neki drugi trag, a ne od Džojs ili njenih sestara?” „Da.” „Čiji trag, dakle?” „Ne znam.” „Kako ne znate? Zašto niste istražili svojevremeno?” „Zato što sam upravo izlazila iz slučaja Valat. Bila sam u slaboj poziciji i nijedan sud me ne bi pratio povodom tog jedinstvenog dokaza.” „Zašto?”

Nešto mi je promicalo. Mej Su-Jun je okolišala i nije mi govorila sve. „Da biste shvatili, trebalo bi da i sami pročitate cjelokupan dosije istrage.” „Kako mogu da ga dobijem?” „Ne možete. I u svakom slučaju, deset godina nakon toga, svi zapečaćeni slučajevi su uništeni.” „Možda zapečaćeni slučajevi, ali dosije i dalje postoji negdje u arhivama NYPD, zar ne?”

Potvrdno je klimnula glavom. „Pomozite mi da ih podignem. Čitao sam članke o Transparensiju.

Znam da u okrilju same policije, kao i među visokim položajima, imate anonimne doušnike koji vas obavještavaju o određenim zastranjivanjima.”

Odmahnula je glavom. „Ne znate o čemu pričate.”

Počeo sam da blefiram: „Policajci koji vam pomažu zato što ih je stid da pripadaju instituciji u koju građani više nemaju povjerenja. Brutalnoj instituciji s pretjerano - 173 Knjigoteka

Amazonka&Anna

mnogo slabića. Instituciji koja, da bi ostvarila rezultate, uvijek cilja iste zajednice. Instituciji koja ima okrvavljene ruke, ali koja uživa skoro totalnu nemogućnost kažnjavanja. Instituciji koja...”

Prekinula je moju anaforu: „U redu! Prekinite! Pokušaću da kontaktiram nekoga ko će vam pronaći dosije.” „Hvala.” „Ne zahvaljujte mi i ne radujte se prerano. Kad budete shvatili zašto ništa nisam mogla da uradim svojevremeno, shvatićete da ste izgubili svoje vrijeme i zbog toga ćete osjećati samo ozlojeđenost.”

- 174 Knjigoteka

Amazonka&Anna

17 Florans Galo A ti srce moje, zašto kucaš?

Kao melankolični stražar Posmatram noć i smrt.

Gijom Apoliner

1.

Subota, 25. jun 2005.

Zovem se Florans Galo.

Imam dvadeset devet godina i novinarka sam.

Kroz osam sati ću biti mrtva, ali to još ne znam.

Trenutno sjedim na dasci ve-ce šolje i pokušavam da mokrim na test za trudnoću.

Nekoliko kapi koje nikako da krenu jer toliko strepim.

Kad sam konačno završila, ustajem i stavljam plastični štapić na ivicu lavaboa. Za tri minuta ću znati.

Izlazim iz kupatila, uzimam strpljivo svoju tjeskobu kao flašu vode iz frižidera. Šetam gore-dolje po malom salonu, dišem duboko da bih se smirila. Sjedam na ivicu prozora i izlažem lice suncu. Lijepa subota na počeku ljeta. Sa plavetnim nebom i laganim povjetarcem, grad podrhtava od pozitivne energije. Gledam uposlene Njujorčane koji hodaju trotoarom. Čujem naročito vrisku djece koja dopire sa ulice dok se igraju i to me uveseljava kao da slušam Mocarta. Željela bih da sam trudna. Željela bih da imam bebu premda ne znam kako će Alen reagovati. Jedan dio mene je lud od sreće. Zaljubljena sam.

Konačno! Srela sam čovjeka koga sam čekala. Živim snažno svaki trenutak koji nas dvoje dijelimo i spremna sam na sve samo da naša priča uspije. Ali ta euforija je pomućena krivicom koja mi lomi krila. Mrzim što sam njegova „ljubavnica”. Žena koja je svjesno došla da se mota oko muža neke druge. Nikada nisam mislila da ću se naći u ulozi koja me bolno vraća na moju sopstvenu priču. Imala sam šest godina kad je moj otac napustio kuću da bi otpočeo novi život sa svojom koleginicom. Mlađom, svježijom - 175 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

od moje majke. Mrzila sam tu ženu kao što danas mrzim taj utisak da kradem sreću nekoj drugoj.

Zvonjava telefona vraća odjednom ove uspomene. Veselo zvonjenje koje ne prepoznajem odmah. I s razlogom: to je zvuk koji sam prepoznala kao zvuk pripejd aparata Džojs Karlajl, za koji nisam očekivala da će zvoniti još dobrih sat vremena.

Javljam se, ali nemam vremena da izgovorim nijednu riječ. „Florans? Ovdje Džojs. On je promijenio vrijeme sastanka!” „Kako to? Ali...” „Stiže! Ne mogu da pričam s vama!”

Pošto osjećam da je van sebe s druge strane žice, pokušavam da je smirim: „Pratite tačno plan koji smo zajedno razradile, Džojs. Pričvrstite telefon ispod trpezarijskog stola ljepljivom trakom, važi?” ,,Po...pokušaću.” „Ne, Džojs, nemojte da pokušate već uradite to!”

Panika. Ni ja nisam ništa pripremila. Zatvaram prozor da više ne bih čula buku s ulice, priključujem zvučnik na telefon. Smještam se za pult moje kuhinjice i otvaram preklop kompjutera koji mi je pozajmio moj bratić. Edgar je u Njujorku već tri sedmice. Poslije tri godine studija u Ferandiju, zaposlio se u kafeu Boulud i uselio se u moj stan u iščekivanju da primi svoju prvu platu.

Pokreti su mi nespretni: nikada nisam podnosila PC-ve, ali Keri, Alenova žena, mi je slomila moj mek juče popodne, bacivši ga o zid moje kancelarije. Otvaram aplikaciju i priključujem mikrofon kompjutera da bih zabilježila razgovor.

Tokom jednog minuta, ništa se ne dešava. Čak pomišljam da je komunikacija izgubljena kad odjednom čujem mušici glas, odlučan i ljutit.

Minuti koji slijede su presudni. Sleđena sam onim što čujem. Zatim se razgovor oteo kontroli. Argumenti ustupaju mjesto prijetnji, vrištanju, suzama. I najednom, shvatam da se upravo dešava ono najgore. Život izlijeće iz šina, smrt šiklja. Čujem razarajuće urlanje Džojs. Džojs koja doziva u pomoč. Džojs koja mene zove u pomoć.

Ruke su mi vlažne. Grlo mi se vezalo.

Jedan trenutak ostajem skamenjena, kao da su mi se oduzele noge.

Potom izlijećem iz stana. Prevaljujem stepenike. Trotoar. Gomilu. Krv mi bije u venama. Telefonska kabina preko puta Starbaksa. Pješački prelaz.

Guranje. Ruke mi drhte dok okrećem 911, zatim moj glas koji u dahu kaže:„Zovem da prijavim nasilni napad u Bilberi stritu broj 6, u kući Džojs Karlajl. Požurite! Ubiće je!”

- 176 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

2.

Više ne kontrolišem moje srce. Ono udara kao da pokušava da iskoči iz mog tijela probadajući mi grudi.

Lift je u kvaru. Stepenice. Penjem se u svoj stan, priljubljujem pripejd mobilni uz uvo, ali nema više nikoga na drugoj strani žice. Pokušavam da kontaktiram Džojs, ali moj poziv zvoni u prazno.

Dođavola. Šta se desilo?

Drhtim. Ne znam šta da radim. Da odem tamo? Ne, ne još. Najednom, postajem svjesna da se ne bojim samo za Džojs, već i za sebe. Utisak da je opasnost svuda. Dobro poznajem taj osjećaj. Intuicija, šesto čulo koju stalno koristim u svom poslu. Uzimam „svoj” kompjuter i silazim na Boveri. Ne smijem da ostanem sama. Iskoristiću gomilu kao štit.

Ulazim u Starbaks, naručujem kafu. Pronalazim mjesto u sali, otvaram ekran kompjutera. Sa ajpod slušalicama na ušima, ponovo preslušavam snimak. Užas. Pomahnitalost. U nekoliko poteza ga kompresujem i prebacujem u mp3 fajl.

Uzimam gutljaj makijata. Na računu za kafu, nalazim šifru za vaj-faj ovog objekta. Internet. Softver za poštu. Dođavola. Naravno, otvara se sanduče mog brata, a moji kontakti nisu ni zabilježeni na ovom softveru.

Tim gore. Prsti mi lete po tastaturi. Unosim snimak da bih ga poslala kao atačment i najbrže što mogu ukucavam Alenovu adresu: alen.kovalkovsky@att.net.

Gotovo, mejl je otišao. Ponovo dolazim do daha, zatim zovem Alena na mobilni. Triput zvoni. Javi se, molim te! Sekretarica. Ostavljam mu poruku:„Upravo sam ti poslala mejl, Alene. Napravi kopiju atačmenta.

Nećeš vjerovati svojim ušima. Nazovi me. Volim te.”

Ne mogu da ostanem ovdje. Uzeću svoja kola, parkirana u slijepoj ulici iza starog CBGB 25 i odvešću se do Harlema da bih lično provjerila šta se desilo. Penjem se u stan da bih uzela ključeve. U hodniku, izdaleka, primjećujem jednu adolescentkinju pred mojim vratima. Niskog rasta, u uskim tamnim farmerkama, kariranoj košulji, roze patikama, platnenim rancem i strukiranom teksas jaknom levis, poput one koju sam imala u gimnaziji. Kad se okrenula, shvatam da je to odrasla osoba i da je mojih godina. Glatko lice čija sva ljepota nestaje ispod braon šiški i iza naočara za vid.

Tu ženu poznajem i divim joj se. Zove se Zora Zorkin. Čitala sam njene knjige, slušala sam njena predavanja, u dva maha sam pokušala da je Country BlueGrass Blues, njujorški muzički klub, sinonim za američku pank scenu. - Prim. prev.

- 177 25

Knjigoteka

Amazonka&Anna

intervjuišem, ali ona je uvijek odbijala moje predloge. A danas znam o čemu je došla da razgovara sa mnom.

Ili bar mislim da znam. Ali varam se. Zorkinova nije došla da razgovara. Ona mi kreće u susret laganim korakom i što se više približava, to me više hipnotiše svojim zmijskim očima za koje ne znam da kažem da li su zelene ili kestenjaste. Sada je na manje od dva metra od mene i sve što pronalazim da joj promrmljam je: „Brzi ste.”

Ona zaranja ruku u džep jakne da bi iz nje izvadila pištolj sa električnim impulsima koji nišani u mene prije nego što će mi reći: „Zaista ste vrlo lijepi.”

Ta situacija je toliko nadrealna da ostajem zabezeknuta. Moj mozak ne stiže da shvati da je sve to stvarno. Međutim, Zora Zorkin pritiska okidač svog oružja i dvije strelice Tejzera mi se zabijaju u vrat, oslobađajući tako jak napon da se od njega srušim na zemlju i nastaje velika crna rupa.

3.

Kad se ponovo osvijestim, u glavi mi je mutno, kao da sam obavljena ljušturom satkanom od hipnotičkih niti. Trese me groznica, muka mi je i drhtim. Usta su mi teška, a jezik dvostruko uvećan. Pokušavam nekoliko pokreta. Kičma mi krčka kao da je smrvljena.

Ruke su mi vezane iza leđa, zglobovi sputani lisicama, noge spojene zajedno gajtanom. Nekoliko namotaja izolir trake zariva mi se u usta.

Pokušavam da progutam pljuvačku uprkos krpi koja mi je u ustima.

Panika me obuzima u potpunosti.

Nalazim se u zadnjem dijelu pravog mastodonta - kadilaka eskalade sa zatamnjenim staklima - koji svojom visinom od dva metra dominira putem i odaje utisak da prelijeće asfalt. Sjedište je odvojeno od kabine pregradom od pleksiglasa. Iz nekog meni još nepoznatog razloga nosim kombinezon za bejzdžamp. Sve je tu: moja kaciga, kaiševi koji mi stežu butine i ramena, torba sa padobranom sklopljenim unutra.

Iza providne ploče, razaznajem debelu siluetu vozača: građa vojnika, izbrijanog potiljka i sijede kose, ošišan kao marinac. Pored njega, Zora Zorkin zuri u ekran svog telefona. Zaštićena kacigom, udaram iz sve snage glavom o pregradu. Zorkinova nakratko baci pogled na mene, gledajući me, a da me ne vidi prije nego što se opet udubi u svoj mobilni, Zaškiljivši, primjećujem sat na instrument tabli. Prošlo je deset sati uveče.

Situacija mi izmiče. Šta sve ovo znači? Kako su stvari mogle da se odvijaju na ovaj način?

- 178 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Pomjeram se puzeći da bih gledala predio koji promiče iza prozora pozadi. Noć. Osamljeni put. U nedogled se vide jelke čiji se šiljati vrhovi, povijani vjetrom, ocrtavaju na nebu plavom kao mastilo.

Poslije niza kilometara, počinjem da razaznajem gdje se nalazimo.

Ako vozimo šest ili sedam sati, mora da smo prešli Pensilvaniju, Merilend i Zapadnu Virdžiniju. Nalazimo se u Apalačima, blizu mosta na Silver Riveru.

Nakratko mi se rađa nada pošto sam primijetila drugo vozilo iza nas.

Udaram u zadnje staklo da bih privukla njegovu pažnju, a onda, pogledavši izbliza, prepoznajem svoj mali metalik crveni leksus i shvatam da nas prati.

Tada odjednom shvatam koji je njihov plan i počinjem da plačem.

4.

Dobro sam vidjela: već dvadeset minuta, sa sopstvenim kolima u pratnji, ogromni džip se penje uz strme puteve Silver River parka. Dva vozila se uskoro parkiraju jedno pored drugog na pustom uzvišenju koje dominira dolinom i omogućava da se siđe ka pristupnoj rampi starog mosta. Čim se ugasio motor, sve se odigrava vrlo brzo: vojnik - koga Zora zove Blant - otvara bočna vrata džipa i nadljudskom snagom me hvata oko struka, da bi me prebacio preko ramena i odnio do mosta. Na oprezu, Zora Zorkin korača nekoliko metara iza nas. Pokušavam da vičem, ali čim otvorim usta, izolir traka mi se usijeca u uglove usana. U svakom slučaju, od toga ne bi bilo nikakve koristi. U svemiru vas niko ne čuje da vrištite. U ovaj sat, gotovo je ista stvar u Silver River parku.

Sve do posljednjeg trenutka, odbijam da povjerujem u neizbježno.

Možda samo hoće da me uplaše. Ali ne prelazi se šest stotina kilometara da biste nekoga uplašili.

Kako su mogli da dođu na tu zamisao? Kako su znali? Za ovo mjesto, za ovaj sport? Lako. jednostavno su pretresli moj stan, našli opremu, moje fotografije i moje obilježene karte.

Kad smo stigli nasred čelične strukture, Blant me je ispustio na zemlju. Podižem se i pokušavam da bježim, ali zbog toga što sam vezana, srušim se skoro istog trena.

Ponovo ustajem. Čujem srebrnu rijeku koja teče tri stotine metara ispod. Noć je sjajna, vrlo svijetla. Nebo bez oblačka, suva hladnoća, skoro pun mjesec, težak, ogroman.

- 179 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Zora Zorkin staje naspram mene na mostu. Gurnula je ruke u džepove postavljene proštepane jakne i nosi bejzbol kačket Njujorškog univerziteta na kome je studirala.

U njenom pogledu čitam čvrstu riješenost. Za nju, u ovom trenutku, ja nisam ljudsko biće. Već samo problem koji treba što prije riješiti.

Gušim se, znojim, upišala sam se od staha. Stravična vizija mi razjeda duh. Krv mi se ledi. Ono što vidim je nezamislivo, prevazilazi paniku.

Tijelo mi je kruto, skoro paralizovano. Pošlo je izolir traka upravo popustila, upinjem se posljednjim snagama da se dovučem do nje. Urlam.

Bacim se ničice pred nju, molim je, preklinjem je. Ali njena ravnodušnost je ledena. „Krećemo”, dobacuje Blant nagnuvši se prema meni i presjekavši konopac za otvaranje padobrana.

Ne mogu ništa da učinim. To je masa isklesana u stijeni. Kolos kome se takođe žuri da završi s ovim.

I tada se dešava nešto nezamislivo. Prije nego što je pustila dželata da odradi svoj posao, u Zorinim očima bljesne svjetlost. „Ne znam da li znate”, kaže. „Ako to nije slučaj, mislila sam da biste možda voljeli da znate.”

Ne razumijem na šta aludira, sve dok riječi ne potkrijepi pokretom i izvadi nešto iz džepa. Moj test za trudnoću. „Pozitivan je. Trudni ste, Florans, čestitam.”

Tokom nekoliko sekundi ostajem sleđena, ukočena. Više nisam na ovom svijetu. Već sam negdje drugdje.

Potom, gotovo u jednom jedinom pokretu, Blant presijeca sve čime sam bila vezana, hvata me za noge, podiže i baca preko ograde.

5.

Padam.

I ne mislim čak da vrištim.

Najprije me užas sprečava da razmišljam.

Zatim se nekoliko sekundi koliko traje pad oduže.

I malo pomalo, osjećam da sam lakša.

Strah se pretvara u nostalgiju. Ne vidim kako mi čitav život ubrzano prođe pred očima. Sjećam se samo onoga što sam voljela: vedrog neba, svjetlosti koja uliva snagu, snage vjetra.

Posebno mislim na moju bebu.

Na bebu koju nosim u stomaku i koja će umrijeti sa mnom.

- 180 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Da ne bih plakala, kažem sebi da treba da joj smislim ime.

Zemlja se približava, sada sam već jedno sa nebom, planinama, jelama. Nikada nisam vjerovala u Boga, a ipak, u tom trenu, imam utisak da je Bog svuda. Ili prije da je priroda Bog. Na pola sekunde prije udarca, imam otkrovenje.

Moja beba je djevojčica.

Zvaće se Rebeka.

Još ne znam gdje idem, ali tamo idem sa njom. I zato se sada manje bojim.

- 181 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Treći dan, popodne Aždaje u noći

- 182 Knjigoteka

Amazonka&Anna

18 Put na Zapad Uvijek volimo samo duha.

Pol Valeri

1.

Sunce. Prašina. Asfalt.

Omorina na kraju ljeta. Džon Koltrejn na radiju.

S otvorenim prozorom, ruke izbačene preko vrata automobila, razbarušene kose, Mark Karadek je šibao putem.

Predio je promicao iza njegovih tamnih naočara. Farme za uzgoj stoke, pašnjaci, traktori i silosi za žito. Pezjaž jedne ruralne Amerike, zaleđene u vremenu. Nepregledna polja. Monotone ravnice boje žita, kukuruza, soje, duvana.

Bilo je to prvi put da je Mark kročio na Midvest, srednji zapad. Odmah se sjetio gradiva iz geografije koje je preslišavao kćerku dok je išla u osnovnu školu. Njenih karti obojenih drvenim bojicama koje su razdvajale velike američke poljoprivrene površine: Korn Belt, Fruit Belt, Vit Belt, Dajeri Belt...

Glupi zadaci, potpuno apstraktni kad imaš četrnaest godina i kad nisi mnogo putovao, ali koji su danas postajali njegova uzbudljiva realnost.

Karadek je ispružio ruku da ga ne bi uhvatio grč i pogledao na sat.

Skoro pet sati po podne. Četiri sata su protekla otkako je ostavio Rafaela u baru sa školjkama. Slijedeći svoju intuiciju, pojurio je na JFK da kupi avionsku kartu za Ohajo. Manje od dva sata kasnije, spuštao se u Kolambas. Na aerodromu je iznajmio džip dodž. Tokom prvih kilometara pokušao je da osposobi svoj GPS, ali je na kraju odustao. Krenuo je na sjeverozapad, zadovoljivši se time da prati saobraćajne znakove u pravcu Fort Vejna.

Nije spavao prošle noći, a veoma malo i prethodne dvije. S vremenskom razlikom i anksioliticima, trebalo je da padne kao klada, ali dešavalo se potpuno suprotno: bio je prepun energije. Adrenalin koji mu je kolao organizmom, održavao ga je u stanju oduševljenja gdje su sva njegova čula bila u pripravnosti. I za ono najbolje, ali i za najgore.

- 183 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Najbolje, bila je oštrina u rasuđivanju. Misli su mu se rojile, jurile, ubrzavale, sudarale u njegovoj glavi u tako plodnom haosu zahvaljujući čemu je sve do sada donosio dobre odluke. Ona tamnija strana, bila je nekakva pretjerana osjetljivost. Uspomene su čekale u zasjedi: Eliza, kao mala, surova bespovratnost nekih događaja.

Ponekad bi mu mlaka suza nenadano krenula i slila se niz obraz.

Duhovi su se prikradali naokolo i samo su ih lijekovi držali na rastojanju.

Pomislio je na ovu Aragonovu rečenicu: „Biti čovjek, znači moći beskrajno padati.” A on je, već skoro dvanaest godina padao. Ovih posljednjih dana probudio se bol. Na kraju će ga pobijediti, znao je to. Doći će taj dan kad će pustiti svoje pse koji će sve rastrgnuti. Taj dan se bližio, ali to još nije bilo danas.

Mark je duboko uzdahnuo. U ovom trenutku, na tom pustom putu, osjećao je kao da ima dar vidovitosti. Čak je imao utisak da hoda po vodi.

Otkako je ubio onog policajca, log gada Stefana Lakosta, bio je ponešen nečim što ga je prevazilazilo. Kad ga je metak bio okrznuo, njegov strah je nestao u trenu. Prisjećao se nastavka scene, premotavajući slike kao na usporenom snimku. Zgrabio je svoje oružje, uspravio se i opalio. Uspio je da ostane u životu s nekom vrstom bistrine i pomilovanja. Kao da nije stvarno on pucao.

Očigledna stvar mu je tako jako upadala u oči.

Pronaći će Kler zato što je to njegova misija.

Pronaći će Kler zato što tako nalažu stvari.

U policijskoj istrazi, nalaganje stvari je onaj specifični trenutak kad vi više niste ti koji tražite istinu, već istina traži vas.

Poslije više od deset godina kako je započeo, slučaj Karlajl je otkrivao neočekivano grananje pipaka. Džinovski slap domina koji je zahvatao obale Atlantika. U svojoj glavi, Mark je slušao zvuk pravougaonih komada koji su padali jedni za drugima: Klotilda Blondel, Frank Mizelije, Maksim Boaso, Hajnc Kifer, Džojs Karlajl, Florans Galo, Alen Bridžis...

Nestanak ili smrt djeteta uvijek pogađa samo jednu porodicu. U svom prolazu sve pali, sve guta, lomi bića, miješa odgovornosti, vraćajući svakoga na njegove neuspjehe i košmare.

Mark je stigao do jednog račvanja, ali čak nije ni nagazio kočnicu.

Skrenuo je desno i ne gledajući kartu ili znak. Nije bio siguran kuda će ga to odvesti, ali u jedno je bio siguran: stvari su se pokrenule. U poretku planeta, istina je počela naglo da preuzima svoja prava. Izbijala je na površinu, šikljala, prštala svom snagom koju su neki uložili da bi je sakrili.

Proces je bio neminovan i razoran.

A on, Mark Karadek, bio je samo obično oružje istine.

- 184 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

2.

Poslije mog sastanka sa Mej Su-Jun, svratio sam u hotel da vidim sina.

Borio sam se postepeno s njim da bih ga natjerao da odspava. I izgubio sam. Kao i obično, bitka se završila pred ekranom kompjutera i gledanjem starih filmova sa Luj de Finesom. Kad je kucnulo tri popodne, on se konačno uspavao pred Velikim restoranom, a ja sam, uprkos sebi, i sam otišao u carstvo snova zajedno s njim.

Probudio me je zvonki zvuk SMS poruke. Otvorio sam oči u znoju. Teo je brbljao na drugom kraju kreveta, ležeći na leđima, s nožicama u vazduhu, igrajući se sa Fifijem, njegovim plišanim psom. Pogledao sam na sat: prošlo je šest po podne. „Sranje!” povikao sam skočivši iz kreveta. „Sranje!” ponovio je moj sin smijući se.

Udahnuo sam duboko da ne bih prasnuo u smijeh. „Ne, Teo! To je vrlo nepristojna riječ, ti ne bi smio to da govoriš!”

Dok je moj razdragani sin očigledno oklijevao da ponovi svoj pronalazak, ja sam gledao telefon. Upravo sam dobio poruku od Mej SuJun: Imate sastanak za 20 minuta. Perlmans Kniš Bejkeri.

Nisam išao preko recepcije, već sam pozvao Marieke direktno sa fiksnog telefona u sobi. Mlada bebisiterka je u tom trenutku bila na piću sa drugaricama kod Raulsa, bistroa u Sohou. Naručujući istovremeno s laptopa vozilo s profesionalnim vozačem, pregovarao sam s njom da bi pristala da čuva Tea ostatak večeri. Mogla je da stigne za petnaest minuta, ali je kao prava kapitalistkinja, iskoristila svoju poziciju da mi nametne nerazumne tarife koje sam bio primoran da prihvatim.

Stigao sam na sastanak s neznatnih pola sata zakašnjenja. Perlmans Kniš Bejkeri je bila baraka u Eseks Stritu koja se nalazila na dva koraka od 7. prisinkta, policijske stanice Louer Ist Sajda.

Radnja je bila prazna, osim jednog para Japanaca koji su pokušavali da se slikaju ispred šanka. Iza velike staklene vitrine, jedan stari čovjek je prodavao jevrejske kulinarske specijalitete. U dnu radnje, bilo je postavljeno nekoliko stolova od ultrapasa oko kojih su se nalazile klupice presvučen crvenim skajom. Čudeći se što još nema Mej, sjeo sam na mjesto najbliže ulazu i naručio flašu vode. Na stolu je prethodni gost ostavio Njujork tajms od tog dana. Bio sam nervozan i bijesan što sam se uspavao. Mahinalno sam čitao dnevni list držeći ulazna vrata na oku. Bila je omorina. Stari ventilator je vrtio mlaki vazduh zasićen mirisima luka, peršuna i prženog luka. Telefon mi je zavibrirao. Ovoga puta bila je to Alenova SMS poruka: Dođite odmah kod mene, obavezno.

- 185 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Šta se dešava? upitao sam u letu.

Imam novosti o Džojs Karlajl.

Recite, Alene.

Ne preko telefona.

Dolazim čim budem mogao, obećao sam.

Dok sam kucao po ekranu, jedan čovjek je otvorio vrata Bejkerija.

Mojih godina, nabijene građe, kose crne kao gavran, s bradom od tri dana.

Iscrpljenog izgleda, odvezao je bio kravatu i podvrnuo rukave košulje. Čim me je opazio, odlučnim korakom je prošao kroz restoran i seo preko puta mene. „Detektiv Barezi”, predstavio se. „Ja sam bivši Mejin partner. Radio sam s njom na slučaju smrti Džojs Karlajl.” „ Rafael Bartelemi.”

Policajac je obrisao čelo papirnom salvetom. „Mej me je zamolila da se nađem s vama. Samo da vam kažem da nemam puno vremena. Zbog republikanske konvencije, radimo kao nenormalni već tri dana.”

Barezi je sigurno bio stalni gost na ovom mjestu jer mu je vlasnik odmah donio čime da se osvježi.

„Kniš 26 samo što je izašao iz pećnice, Injacio”, uvjeravao je gazda stavljajući pred policajca poslužavnik sa krofnama od krompira, koleslav kupus salatom i kiselim krastavčićima.

Gorio sam da postavim jedno pitanje: „Da li ste mogli da pronađete dosije tog slučaja?”

Barezi se poslužio čašom vode odmahnuvši glavom. „Ovaj dosije je star deset godina. Ako još postoji, nalazi se u arhivama 52. prisinkta 27. To konkretno znači da se čuva u skladištima Buklina ili Kvinsa. Ne znam šta vam je Mej obećala, ali stari dosije se ne može izvući tako što ćete da zapucketate prstima. Potrebne su dozvole. Komplikovano je i svakako su potrebne nedjelje.”

Osjetio sam razočarenje. „Ona mi je rekla da postoji genetski trag na mjestu zločina.” Barezi se namrštio. „Malo je prenaglila. Mjesto zločina je zapravo bilo savršeno čisto.

Jedino što su našli bio je komarac.”

26 27

Popularno jevrejsko tijesto s raznim nadjevima. - Prim. prev.

Policijska stanica. - Prim. prev.

- 186 Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Komarac?”

Mislio sam da pravi aluziju na termin iz policijskog žargona, ali radilo se baš o insektu. „Da... Zgaženi komarac, koji se napio krvi, na pločicama u kupatilu žrtve. Kao i uvijek, Mej je htjela da ispadne pametna. Pomislila je da je ubicu možda ujeo dvokrilac i ukoliko je to slučaj, njegov DNK se još uvijek nalazi u tijelu komarca. Otada je sebi uvrtjela u glavu da treba da ga analizira.” „Vi ste se protivili tome?”

Barezi je progutao jednu od svojih kuglica s krompirom. „Naravno, jer čak i da smo bili te sreće, da li bi to dokazalo zločin?

Naravno da ne. A ne bi se ni sekunde održalo pred sudom. Dakle, ne bi ničemu služilo. U to vrijeme, Mej je bila u stilu „Ja pa ja”: pretjerano, bolesno ambiciozna. Nadala se da će se o njoj pričati zato što je pokušala nešto što nikada nije urađeno u Njujorku.”

Bareziju je trebalo vremena da sažvaće nekoliko kniševa prije nego što je nastavio: „Tehničari su se pozabavili komarcem uprkos svemu. Uspjeli su da izvuku uzorak krvi koju su poslali u laboratoriju. Tamo su momci uspjeli da izvuku DNK i razviju genetski profil.” „A onda?

Policajac je slegnuo ramenima. „Onda klasična procedura. Ona koju viđate u televizijskim serijama: laboratorija je zabilježila novi profil u bazama podataka i uporedila ga sa postojećim profilima koji se već nalaze u njoj.” „Šta ste dobili?” „Ništa. Nada”, bio je uvjerljiv Barezi pruživši mi jedan list papira. „Evo kopije laboratorijskog izvještaja. Našao sam njihov mejl na serveru. Kao što možete da vidite: nema poklapanja sa već postojećim profilom.”

Zagrizao je kiseli krastavčić i primijetio, punih usta: „U svakom slučaju, laboratoriji je toliko vremena trebalo da nam pošalje rezultate da smo u međuvremenu već zatvorili dosije.”

Pogledao sam izvještaj. Genetski profil je izgledao kao neka vrsta bar kodova ili histograma koji pružaju sintetički prikaz trinaest segmenata DNK, trinaest neophodnih mjesta da bi se s pouzdanošću identifikovao pojedinac. Bilo je frustrirajuće: ubica je nesumnjivo bio tu, pred mojim očima, ali nisam imao nikakvog načina da prepoznam njegov identitet. „Koliko ljudi se nalazilo u bazi u to doba?” „U CODIS-u? Sredinom 2000? Ne znam tačno. Možda dva miliona.”

- 187 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Koliko ih ima danas?” „Više od deset miliona. Ali vidim na šta ciljate: ne dolazi u obzir da se radi nova istraga.” „Zašto?

Policajac je ogorčeno i optuživački uperio prst u mene: „Reći ću vam najiskrenije šta mislim. U policiji smo stalno u nedostatku kadrova. Naš posao je da se bavimo zločinima i deliktima u trenutku njihovog izvršenja.

Ne deset godina kasnije. Slučaj koji se vuče je nezdrav slučaj. Za mene su kold kejsis vrsta koketerije za intelektualce i nemam nikakvog poštovanja za kolege kojima se to dopada.”

Zgranuo sam se. „Poznajem dosta policajaca i skoro sam siguran da niko ne misli kao vi.”

Barezi je uzdahnuo i povisio ton postavši nepristojan: „Vaš slučaj zaudara na nešto gadno, ok? Dakle, zaboravite na to! Nemate druga posla u životu nego da oplakujete smrt neke narkomanke?”

Taman sam htio da iskalim svoju nervozu kad sam shvatio: policajac nije mislio nijednu riječ od onoga što je govorio. Ako je pokušavao da me odvrati od dalje istrage, bilo je to zato što je znao identitet ubice.

3.

Sunce je počinjalo da zalazi iza plantaža Midvesta. Njegova zlatasta svjetlost oblivala je stabljike kukuruza, provlačila se između sadnica soje, obasjavajući otpozadi i sprijeda masivne siluete hangara sa žitaricama i mliječnih farmi.

Za volanom prostranog automobila, Mark Karadek je jurio prema zapadu.

Mnogi su predjele Ohaja doživljavali kao očajno jednolične. On je, naprotiv, prolazio s izvjesnim uživanjem u ovim vatrenim bojama, kušajući hiljade nijansi svjetlosti i gomilu pojedinosti koje su se smjenjivale duž puta: nadrealni obrisi zarđalog kombajna, krdo krava koje preživa u miru, niz vjetrenjača koje se okreću na nebu šafranove boje.

Saobrćajni znakovi su se nizali, s nazivima kao iz vestern filmova: Vapakoneta, Rokford, Hantington, Koldvoter... Mjesto koje je tražio nalazilo se malo isped Fort Vejna, na granici Ohaja i Indijane. Još nekoliko kilometara i on će znati da li je imao genijalni predosjećaj ili je samo gubio dragocjeno vrijeme.

Dženeral Stor se ukazao na horizontu. Mark je bacio pogled na mjerač goriva. Još nije bio pri kraju, ali je odlučio da sada prebrine tu obavezu s benzinom.

- 188 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Daje pokazivač. Smanjuje brzinu. Oblak prašine. Parkirao se ispred jedine pumpe, nedaleko od starinskog pikapa koji kao da je izašao sa stranica romana Džima Harisona. „Pun, gospodine?”

Jedan klinac je iskrsao iza njega. Sa prevelikim tregericama i kačketom Redsa iz Sinsinatija, imao je nasmijanu facu. Trinaest godina u vrh glave, ali ovdje očigledno nije bio problem da se zapošljavaju djeca. „Yes, please”, odgovorio je pružajući mu ključeve džipa.

Mark je otvorio vrata dajnera prislonjenog uz „glavnu prodavnicu” i napravio nekoliko koraka po uleglom parketu prekrivenom piljevinom.

Cestice prašine koje su poigravale na sunčevim zracima rasipale su se pri njegovom prolasku. Policajac je bacio pomni pogled na prostoriju. Ovog početka večeri, montažni restoran je bio utonuo u neku vrstu polusna. Za šankom je nekoliko stalnih gostiju praznilo krigle piva ubrizgavajući sebi holesterol direktno u vene u obliku hamburgera sa slaninom, barbekju ribsa i fiš end čips koji plivaju u svojoj masnoći. U jednom uglu plafona, umorni televizor prenosio je direktno odvijanje republikanske konvencije, ali je zvuk bio isključen i niko na to nije obraćao pažnju. Iz radija koji je stajao na jednoj polici čuo se stari hit Van Morisona.

Mark se pope na barsku stolicu i naruči pivo koje pijuckao dok je iščitavao svoje bilješke. Na papiru, pretpostavka kojoj je riješio da då prednost, nije izgledala ništa naročito, ali on se za nju uhvatio iz sve snage.

Ako se dobro sjećao svojih časova latinskog, koncept intuicije je izveden iz pojma koji znači „slika koja se odražava u ogledalu”.

Slika. Slike. Na to je upravo obratio pažnju: film koji je vidio da mu se odvija u glavi kad je pokušao da se stavi na mjesto Florans Galo. Bila je to jedna metoda kojoj ga je naučio na početku karijere jedan stari policajac BRB-a, sljedbenik joge, sofrologije 28 i hipnoze. Pokušaj da se doslovno uđe u empatiju sa žrtvom. Intuitivno se staviti na njeno mjesto, osjetiti istu stvar, nakratko postati ona.

Mark je bio skeptičan u pogledu sposobnosti razvijanja mentalnog povezivanja sa žrtvom, ali je bio ubijeđen da dedukcija i racionalnost mogu da se ispolje u punoj mjeri samo ako u sebe uključe psihološke parametre. S te tačke gledišta, razgovor koji je imao sa Alenom Bridžisom - sa pravim imenom Alen Kovalkovski - posebno je rasvijetlio neke stvari.

On mu je dao materijal da „uđe u glavu” Florans.

Rafael je bio u pravu, Florans je zaista poslala Alenu audio fajl mejlom: razgovor koji je upravo snimila svojim telefonom između Džojs Sofrologija je tehnika relaksacije koja istražuje, modifikuje i unapređuje ljudsku svijest. - Prim. prev.

- 189 28

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Karlajl i njenog ubice. Učinila je to odmah nakon što je pozvala urgentni broj da bi prijavila napad na Klerinu majku. To je uradila vidno potrešena i u stanju maksimalnog stresa. A to je svakako uradila na kompjuteru koji joj nije pripadao pošto je Alenova žena uništila i njenu kancelariju i opremu prethodnog dana. Kompjuter na koji nije bila navikla i sanduče s porukama u kome nije imala svoje kontakte.

Zatvorivši oči, Mark je gotovo mogao da vidi Florans: žurba, strah, preznojavanje, njeni prsti koji prelijeću tastaturu u trenutku kada ukucava Alenovu adresu. Između dvije strane njegovog notesa, Mark je pronašao vizit kartu koju im je glavni urednik #VinterSana dao i na kojoj je lijepim rukopisom ispisao svoju privatnu adresu: alen.kovalovski@att.net.

Osim što to nije bila tačno ona adresa koju je Florans u žurbi ukucala.

Takva je bila Markova pretpostavka: Florans je ukucala alen.kovalkovsky@att.net.

Jedno y umjesto i. Kovalkovsky umjesto Kovalkovski. Zašto? Zato što je to bilo prvo slovo koga se sjetila. Prije svega, često se griješilo sa ovom vrstom završetka. Uz to, živjela je u Njujorku dugo vremena a Amerikanci su imali tendenciju da stavljaju y za izvjesna imena ruskog porijekla.

Amerikanci su pisali Tchaikovsky, Dostoyevsky, Stanislavsky tamo gdje su se frankofoni govornici opredjeljivali za Tchaikovski, Dostoievski i Stanislavski. Osim što je Kovalkovski bilo nesumnjivo ime poljskog porijekla. Ne rusko.

4.

„Vi znate ko je Džojsin ubica?”

Perlmans Kniš Bejkeri je bila zaronjena u vlagu, tišinu i mirise crnog luka, nanije i vlašca. „Ne”, odgovorio je policajac mirnog izraza lica.

Postavio sam pitanje na drugačiji način: „Detektive Barezi, niste čekali da vas ja pitam da biste pogledali fajl, zar ne?”

Uzdahnuo je. „Zbog toga sam kasnio”, priznade. „Mej mi je ispričala vašu priču i moram priznati da me je zbunila.”

Prevrnuo je očima i pustio da zavlada tišina. Više nisam mogao da sjedim mirno na svojoj stolici. Konačno ću saznati. „Cio posao je prije deset godina obavila laboratorija”, objasnio je mašući mi pred očima dokumentom u kome je bio kodifikovan genetski profil. Trebalo je samo da se konektujem na server CODISa i uđem u podatke.”

- 190 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„I ovoga puta se poklopilo!” pretpostavio sam.

Nova SMS poruka od Alena ukazala se na mom ekranu, ali sam ga ignorisao. Barezi je izvadio iz džepa svoje košulje list presavijen na četiri dijela. „Ovo je naš osumnjičeni.”

Otvorio sam list da bih ugledao fotografiju čovjeka širokog četvrtastog lica. S glavom buldoga, bio je ošišan kao marinac. Pomalo me je podsjetio na Ernesta Borgnajna u Dvanaestorici žigosanih. „Zove se Blant Liebovic”, pojasnio je Barezi. „Rođen je 13. aprila 1964. u Astoriji u Kvinsu. Služio u kopnenoj vojsci 1986. i tu će ostati sve do 2002. a da nikad nije prešao u viši čin od poručnika. Učestvuje naročito u prvom ratu u Iraku i u operacijama u Somaliji.” „A kad je otišao iz vojske?” „Nisam istraživao, ali kad su ga uhapsili prije četiri godine, spomenuo je da je na čelu jedne male firme za privatno obezbjeđenje.” „Njegovo ime se nije nikada pojavilo u istrazi o Džojs Karlajl.” „Ne, ni izbliza ni izdaleka.” „Zašto je onda u fajlu?” „Sitan prekršaj. Saobraćajna policija ga je uhvatila da vozi u pijanom stanju. Došlo je do povišenog tona i Liebovic je prijetio policajcu koji ga je kontrolisao. Proveo je noć u ćeliji, ali je izašao slobodan iz policijske stanice.” „Nije osuđivan za još nešto?” „Ne, koliko je meni poznato.”

Barezi je spustio novčanicu na sto i obrisao usta prije nego što je ustao i upozorio me: „Slušajte me dobro. Nesumnjivo imate svoje razloge da izvlačite tu staru istragu iz plakara, ali neću da znam koji su. Dao sam vam informacije zato što dugujem uslugu Mej. Sada me se taj slučaj više ne tiče. Snalazite se sami kako znate i nemojte da pokušavate da me ponovo kontaktirate, jasno?”

Ne sačekavši moj odgovor, okrenuo se i prošao kroz salu. Pozvao sam ga: „Znači, ne zanima vas da saznate istinu?”

Odgovorio mi je, ne osvrnuvši se: „Već znam istinu. A kad ne biste bili slijepi, vidjeli biste da vam je pred očima!”

Dok je izlazio na vrata, razmislio sam na trenutak o njegovim riječima. Šta je tačno podrazumijevao pod: „Istina vam je pred očima?”

- 191 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Sagnuo sam glavu, pažljivo čitajući sve informacije koje mi je dobavio povodom tog Blanta Liebovica. Bjesnio sam što me je taj koliko umišljeni toliko i neprijatni tip smatrao budalom.

Zatim mi je, najednom, pogled pao na presavijene novine na mom stolu. I shvatio sam.

Kao sve ostale novine, Njujork tajms je posvetio svoju nasovnu stranu republikanskoj konvenciji. Na fotografiji koja je zauzimala najveći dio prve strane, vidio se Ted Kouplend, partijski kandidat, kako se upravo probija kroz gomilu sa svojom suprugom. U zadnjem planu na snimku, sa slušalicom u uhu, mogao se primijetiti onaj koji mora da je bio Kouplendov tjelohranitelj.

Radilo se o Blantu Liebovicu.

- 192 Knjigoteka

Amazonka&Anna

19 Biografija Vikipedija [Izvod]

TED KOUPLEND

Za homonimne članke vidjeti Kouplen (homonimija).

Tedeus Dejvid „Ted” Kouplend, rođen 20. marta 1960. u Lankasteru, Pensilvanija, američki političar, član Republikanske partije. On je gradonačelnik Filadelfije od 2000. do 2004. i guverner Pensilvanije od januara 2005.

Obrazovanje i profesionalna karijera

Potekao iz skromne porodice (otac mu je automehaničar, a majka socijalni asistent), Ted Kouplend je diplomirao prava na Tempi Lo Skul u Filadelfiji 1985.

Poslije svojih studija, radi za čuvenu advokatsku kancelariju Vajz&Ajvori. Tu sreće svoju buduću suprugu, Kerolin Ajvori, kćerku Denijela Ajvorija, jednog od saosnivača kancelarije.

Poslije vjenčanja 1988, Ted Kouplend napušta kancelariju svog punca i postaje profesor ustavnog prava, najprije u Kornel Lo Skul u Itaki, zatim u Filadelfiji na prestižnom univerzitetu Pensilvanije.

Uporedo sa svojom profesorskom aktivnošću, on obrazuje Tejk Bek Jor (TBY), neprofitnu organizaciju koja se zalaže za stvar manjina u filadelfijskoj četvrti Nortist.

Kouplend vodi zapažene akcije u domenu obrazovanja, stanovanja i borbe protiv narkomanije.

Uspijeva da ubijedi opštinu da angažuje širok program informisanja za borbu protiv rane trudnoće adolescentkinja i za podsticanje mladih da se upišu na izborne liste.

Gradonačelnik Filadelfije

- 193 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Godine 1995. izabran je na gradskom vijeću Filadelfije za predstavnika Nortista, postavši jedan od rijetkih republikanaca unutar te većinski demokratske strukture.

Kao veoma popularan u određenim četvrtima, uspijeva da stvori veze koje mu, na opšte iznenađenje, omogućavaju da postane izabran za gradonačelnika Filadelfije 2000. godine.

Njegov prvi mandat je obilježen vraćanjem finansijske ravnoteže, smanjenjem opštinskih poreza i modernizacijom funkcionisanja školskih ustanova grada.

Kouplend učvršćuje partnerstvo između opštine i privatnog sektora kako bi izbacio širok plan rehabilitacije centra grada. Po oprobanom modelu Njujorka o „nula toleranciji”, on vrši reformu policije svog grada da bi suzbio kriminal na spektakularan način.

On je takođe zaslužan za projekat Reil Park, zelena ekološka traka od preko pet kilometara uređena na ostacima nekadašnje željezničke linije.

Pokušaj ubistva

Godine 2003. dok traje kampanja za izbor za novi mandat, Kouplend je žrtva pokušaja ubistva dok je napuštao svoj glavni štab. Poremećena osoba od pedeset tri godine, Hamid Kumar, otvara vatru, ispaljuje više metaka u njegovom pravcu. Dva pogađaju gradonačelnika. Jedan metak mu probija u pluća, drugi abdomen. Odvežen je u bolnicu u teškom stanju i Kouplendu će biti potrebno više mjeseci da se oporavi od povreda, što će ga spriječiti da cilja na drugi mandat, ali će mu donijeti podršku mnjenja.

Kako je već pobornik kontrole vatrenog oružja, Kouplendova uvjerenja su ojačana ovim događajem.

Guverner Pensilvanije

U novembru 2004, ponesen popularnošću, zbacuje demokratskog guvernera i biva izabran za guvernera Pensilvanije. Stupa na funkciju u januaru 2005. i pozicionira se na programu za fiskalnu stabilnost.

Određeni troškovi su ukinuti da bi se prerasporedili u korist obrazovanja, staračkih domova, a naročito uvođenje reforme u zdravstvenom osiguranju kojom će se stanovnicima Pensilvanije omogućiti da uživaju u jednom od najrjeđih i najnaprednijih opštih zdravstvenih osiguranja Sjedinjenih Država.

Lako je ponovo izabran u novembru 2008. i 2012.

- 194 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Njegovi naredni mandati produžavaju i bruse njegovu sliku reformatora i pragmatičnog političara. Kouplend se takođe nameće kao branitelj životne sredine, utičući da se izglasa niz tekstova kojima se naglasak stavlja na zaštitu prirodne baštine države.

U decembru 2014, svrstan je kao šesti najpopularniji guverner u državi sa stopom pristalica koja prelazi 65%.

Predsjedničke ambicije

Uprkos lokalnoj popularnosti, Kouplend se nikada ne nameće kao prirodni kandidat koji bi predstavljao republikansku partiju na predsjedničkim izborima.

Pristalica abortusa, blagonaklon prema homoseksualnim brakovima i strožijoj kontroli vatrenog oružja, politička linija koju zastupa izgleda isuviše umjerena da bi dobila pristanak baze njegove partije.

Izvjesni politički analitičari, međutim, primjećuju da će njegova popularnost kod biračkog tijela koje je tradicionalno malo naklonjeno republikancima - Latino stanovništvo, žene i mladi - od njega načiniti dobrog kandidata u drugom krugu koji je u perspektivi u sljedećim predsjedničkim izborima.

Između 2014. i 2015, prema svim istraživanjima koja se tiču potencijalnih kandidata po glasanju njegove partije, Kouplend nikada ne ubira više od 3% namjeravanih glasova.

Ovi rezultati ga ne sprečavaju da nastavi da pothranjuje ambicije pošto se, 1. septembra 2015, zvanično uključuje u predsjedničku trku za 2016. [...]

Privatan život

Njegova supruga, Kerolin Ajvori, pripada staroj demokratskoj porodici Pensilvanije. Pošto je bila advokat, sada je glavna asistentkinja saveznog tužioca zapadnog okruga Pensilvanije.

Vjenčani 3. maja 1988, imaju sina Pitera, studenta medicine na univerzitetu Džon-Hopkins i kćerku Natašu, studentkinju na Kraljevskom koledžu umjetnosti u Londonu.

- 195 Knjigoteka

Amazonka&Anna

20 Alen i makrakeri Svaki čovjek ima tri života.

Jedan javni, drugi privatni i treći tajni.

Gabrijel Garsija Markes

1.

Midvest Prije nego što je napustio dajner i nastavio put, Mark Karadek je izmirio račun za pun rezervoar goriva i zatražio drugo pivo. Na radiju je Van Morison ustupio mjesto Bobu Dilanu koji je pjevao Saru, jednu od njegovih omiljenih kompozicija. Sjeća se da je svojevremeno kupio ploču od 33 obrtaja: sredina sedamdesetih, album Dizajr, malo prije nego što se pjevač razveo od žene, čuvene Sare iz pjesme. U ovom naslovu, Dilan je prizivao svoje uspomene, zaustavljajući nostalgične trenutke u svojim poetskim riječima: dinu, nebo, djecu koja se igraju na plaži, voljenu ženu koju poredi sa „blistavim draguljem”. Kraj pjesme je bio sumorniji: pokušaj pomirenja je propao. Na pustoj plaži ostala je samo barka koju je sa svih strana načela rđa.

Priča njegovog života.

Priča svih života, „Ne želite da probate dnevni meni?” reče konobarica stavljajući pred Marka flašu piva koju je naručio.

Bila je to „mlada žena” ne više mnogo mlada, koju su stalni gosti zvali Džindžer. Imala je kratku kosu, ofarbanu u crveno i tetovirane ruke kao što nose bajkeri. „Šta preporučujete?” upitao je iz učtivosti. „Pileća prsa sa začinskim biljem i pireom s bijelim lukom.” „Ne ovaj put, hvala.” „Imate vrlo seksi akcenat, odakle ste?” stala je da se raspituje. „Imam jednu drugaricu koja se tamo zatekla na medenom mjesecu za vrijeme atentata” uzviknula je. „Bojim se da...”

- 196 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Karadek nije ulazio u takvu raspravu. Svaki put kad bi se pred njim pričalo na ovu temu, on je imao želju da citira Hemingvejevu rečenicu:„Pariz uvijek vrijedi truda i uvijek dobijete nešto zauzvrat od onoga što ste vi njemu dali.” „Šta vas dovodi u Fort Vejn, Indijana?” nastavi Džindžer vidjevši da se on ne izjašnjava. „Neka stara istraga. Ja sam policajac.” „A o čemu istražujete?” „Pokušavam da nađem jednog čovjeka. Nekoga ko se zove Alen Kovalkovski. Mislim da bi trebalo da živi na farmi nedaleko odavde.”

Džindžer klimnu glavom. „Da, poznajem tog kretena Alena. Išli smo zajedno u školu. Šta hoćete od njega?” „Samo da mu postavim nekoliko pitanja.” „Teško da ćete to moći.” „Zašto?” „Zato što je mrtav već deset godina”, izusti ona flegmatično. Mark se vidno iznenadi. Htio je da navede Džindžer da priča kako bi saznao nešto više, ali konobaricu su pozvali drugi gosti. Dođavola.

Vijest o ovoj smrti je komplikovala njegovu teoriju, ali je nije isključivala. Mark je oduvijek mislio da je mejl koji je poslala Florans Galo završio u sandučetu koje postoji. Iako se ne razumije naročito u informatiku, to mu je govorio zdrav razumje. U baru sa ostrigama, dobio je ideju da na internetu pogleda godišnji telefonski imenik i nešto ga je zaprepastilo. Izvan crvene liste, na prostoru čitave američke teritorije postojalo je na stotine Kovalkovskih, ali samo četiri s prezimenom Kovalkovsky. I jedan od njih se zvao Alen i živio je ovdje, na granici Ohaja i Indijane!

Otkako je došao do tog otkrića, uporno mu se u glavi vrtjela ista misao: a šta ako je taj čovjek primio poruku od Florans? Slična neprijanost se i njemu desila prije dvije godine. Jednog jutra je u svom sandučetu našao golišave fotografije praćene opscenim tekstom koje je neka mlada žena koja se zvala Mari poslala bezmalo njegovom imenjaku, izvjesnom Marku Karadegu koji je živio u Tuluzu i imao istog provajdera kao on.

Još jedan gutljaj piva da bi razbistrio misli. I novo pitanje: ako je taj Alen Kovalkovsky umro, kako objasniti da je njegova telefonska linija i dalje navedena na spisku?

Mark je mahnuo da bi pozvao Džindžer, ali njoj se više dopadalo da se još malo zadrži s jednim žutokljuncem koji je buljio u njen dekolte.

- 197 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Mark uzdahnu i izvadi novčanicu od dvadeset dolara kojom mahnu u pravcu nje, „Misliš da možeš da me kupiš”, izusti Džindžer požurivši da uzme novac.

Karadeka poče da hvata vrtoglavica. Trepnuo je i duboko udahnuo.

Odjednom mu je bilo muka od ovog mjesta: miris prženja, okolna vulgarnost, osrednjost ovih ljudi uklještenih za šankom koji je izgleda bio njihov jedini horizont. „Pričaj mi o Alenu”, zatražio je. „Da li je bio farmer?” „Da, imao je mali posjed kojim je upravljao sa ženom Helenom.” „Da li znaš od čega je umro?” „Izvršio je samoubistvo. Užasna stvar. Ne priča mi se o tome.”

Mark je zaškiljio da bi odgonetnuo istetoviranu rečenicu u donjem dijelu vrata konobarice:„Živimo sa ožiljcima koje izaberemo.” Nije potpuno pogrešno, ali nije tako jednostavno. Potom je izvadio drugu novčanicu koju je Džindžer istog časa tutnula u džep svojih farmerki. „Alen je imao jednu strast u životu: lov na jelene u koji je išao čim bi mu se ukazala prilika. Najčešće je tražio od sina da ide sa njim, iako ovaj to nije pretjerano volio. Njegov dječak se zvao Tim. Bilo je to divno dijete.

Zbog kakvog žalite što nemate djece.”

Džindžerin pogled se izgubio na nekoliko sekundi u daljini prije nego što se vratila svojoj priči. „Jednog jutra, prije deset godina, Tim je odbio da prati oca, ali je i ovoga puta Alen snažno navaljivao. Govorio je da će zahvaljujući lovu njegov sin postati čovjek. Takve budalaštine, kao što vidite...”

Mark klimnu glavom u znak odobravanja. „Njihova svađa se nastavila u šumi sve do tačke kad nema nazad.

Ovoga puta Tim se suprotstavio ocu i bacio mu u lice svoje četiri istine.

Dok je njegov sin krčio put da bi stigao do porodične farme, Alen je nastavio da ganja životinju koju je pratio već nekoliko sati. U jednom trenutku, učinilo mu se da čuje jelena u šikari i ispalio je na slijepo.

Nastavak naslućujete.”

Pogođen ovakvom stravičnom vizijom, Mark je promucao: „Pogodio... pogodio je svog sina?” „Da. Strijela iz luka je prošla kroz grudi dječaka u nivou srca. Tim je na mjestu ostao mrtav. Imao je četrnaest godina. Alen to nije podnio. Ubio se iz puške sutradan poslije ukopa svog sina.”

Mark je zvučno uzdahnuo. „Užasna priča, dođavola. A njegova žena?”

- 198 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Helen? Ona još živi na farmi. I prije ove drame je bila čudna djevojka, usamljena, intelektualka. Poslije ovoga je postala potpuno uvrnuta. Pustila je da gazdinstvo propada, živi u nečistoći, loče od jutra do mraka...” „Od čega živi?”

Džindžer je ispljunula žvaku korpu za otpatke. „Hoćete istinu?” „Kad smo dovde stigli...” „Tokom nekoliko godina, bavila se prostitucijom. Za momke iz ove oblasti koji su željeli da se provedu, svraćanje kod udovice Kovalkovsky je bilo praktično rješenje.”

Mark je pogledao prema vratima. Bilo mu je previše. Trebalo je da napusti ovo mjesto. „Ako hoćete moje mišljenje”, nastavila je Džindžer, „sigurno više ne radi mnogo. Čak i momci koji nemaju šta da jebu nisu spremni da povale mrtvaca.”

2.

Njujork Alen Bridžis se ljutio. „Šta ste dođavola radili, Rafaele? Čekam vas više od sat vremena? „Žao mi je. Objasniću vam.”

Na posljednjem spratu Fletirona, Alenova kancelarija je bila preobražena u krizni štab: na tabli od plute su bile prikačene stare fotografije, označeni datumi na bijeloj tabli, raspakovane kutije iz kojih se prelivaju knjige. Na zidu, tri prenosiva ekrana bila su povezana preko vajfaja na laptopove dva mlada novinara iz #Vintersana. Alen mi je malo zvaničnije predstavio svoje asistente s kojima sam se već rukovao: „Kristofer Haris i Erika Kros. Svi ih ovdje zovu Kris & Kros.”

Krosova je bila jedan lijepa riđokosa čija je talasasta kosa padala preko ramena, Kris, mutavi kržljavko koji je izgledao kao hermafrodit i stidljivog pogleda. Iza staklenog zida, tim makrekera se bio rasuo jer je većina novinara otišla na Medison Skver Garden da bi snimila završetak republikanske konvencije.

Alen je ozbiljnim glasom rekao: „Bio sam skeptičan prema onome što ste mi ispričali, ali sam pogriješio.”

Pokazao je kutije složene na podu. „Slijedili smo vaša uputstva: otišli smo da pretražimo skladište sa namještajem Džojs Karlajl i nešto čudno nam je privuklo pažnju.”

- 199 Knjigoteka

Amazonka&Anna

On uze jednu knjigu koja je stajala na radnom stolu i pruži mi je. S naslovom The Unusual Candidate, bila je to biografija Teda Kouplenda. „Izašla je 1999, za vrijeme Kouplendove prve izborne kampanje za mjesto gradonačelnika Filadelfiije” objasnio je. „Knjiga je objavljena na račun autora sa skromnim tiražom od pet stotina primjeraka. To je vrsta biografske političke knjige koja nije mnogo zanimljiva i prodaje se uglavnom stalno kandidatima i tokom njihovih mitinga.”

Pročito sam ime autora: „Pep Lombardi?” „Stari novinar i fotograf Filadelfije Investigejtora, lokalnog beznačajnog lista. Tip je pratio Kouplenda od njegovih političkih početaka dok je još bio samo običan gradski savjetnik.”

Prelistao sam knjigu, zatim otvorio na stranici sa fotografijama na sredini knjige koja je označena samoljepljivim papirićem. „Da li je prepoznajete?”

Dvije fotografije su datirale s kraja osamdesetih (odnosno od decembra 1988. i marta 1989. ako je vjerovati legendi). Na njima su se nalazili Džojs i Ted u kancelarijama Tejk Bek Jor Filadelfija, organizacije koju je stvorio Kouplend prije nego što se pojavio na političkoj scijeni. U to vrijeme, Klerina majka je bila zanosna, mlada, puna energije. Vitkog tijela, nježnih i pravilnih crta lica, s bijelim zubima i krupnim bademastim zelenim očima. Sličnost sa Kler je bila nevjerovatna.

Dvije fotografije su otkrivale očigledno ortaštvo, ali sam bio oprezan s fotografijama. „Obavili smo našu istragu”, nastavio je Alen. „Džojs je radila za TBY skoro godinu dana, najprije kao dobrovoljac, a poslije kao zaposlena koja prima platu.” „Šta ste iz ovoga zaključili?” „Šta vam je, jeste li slijepi? Kresao ju je ili je imao namjeru da je kresne”, dobacila mi je Krosova tako žustro i ne mnogo ženstveno. „Ovo me podsjeća na fotografije Klintona i Levinski. Njihov zagrljaj se osjećao na seks na dvije milje unaokolo.” „To su samo fotografije”, uzvratio sam. „Može da se pomisli bilo šta, to dobro znate.” „Sačekajte nastavak”, produžila je riđokosa. „Ušli smo u trag Pepu Lombardiju u jednom staračkom domu u Mejnu. Danas ima devedeset godina, ali još uvijek trezveno razmišlja. Zvala sam ga prije sat vremena.

Ispričao mi je da je 1999, deset dana po izlasku knjige, Zora Zorkin, direktorka Kouplendove kampanje, otkupila od njega cjelokupni tiraž kao i sve negative njegovih fotografija.”

- 200 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Pod kojim izgovorom?”

Alen je uzeo riječ: „Zvanično, kandidatu se toliko dopala knjiga da je želio da izađe novo izdanje s predgovorom koji će on sam napisati.” „A knjiga nikada nije ponovo izašla”, naslutio sam. „Tako je! Čak je nekoliko puta bila ponovo objavljivana, ali u novim izdanjima se nisu pojavile dvije Džojsine fotografije.”

Glumio sam đavoljeg advokata: „Može da postoji hiljade razloga za to. I sami ste rekli: ako su ti snimci dvosmisleni, nije nenormalno što je jedan političar tražio da nestanu iz njegove biografije. Tim prije što je bio oženjen.” „Jedino što se nije ostalo na tome”, uvjeravao je Alen okrenuvši se preme Krisu & Krosu.

Vatrena riđokosa je objasnila: „Malo smo pretraživali po tajnama veba, naročito po sajtovima za prodaju polovnih knjiga. Svaki put kad je isplivao primjerak originalnog izdanja, na primjer na Amazonu ili Ibeju, gotovo trenutno je otkupljen za ogromnu sumu.” „Ko je to uradio?”

Slegnula je ramenima. „Teško je pouzdano znati, ali nije previše teško pogoditi.”

Prvi put je Kris, stidljivi hermafrodit, zatražio riječ: „Ima još nešto. Svojevremeno su određene gradske medijateke i biblioteke Pensilvanije dobile biografiju. Uspio sam da kontaktiram neke od njih. Može se naći trag knjige u njihovim onlajn katalozima, ali zapravo, knjiga nikad nije na policama. Ili je izgubljena ili je pozajmljena i nikada nije vraćena.”

Pokretom glave, Alen je zatražio od svojih pomoćnika da nas ostave nasamo. Sačekao je da ostanemo sami da bi mi iskreno rekao: „Dobro, nećemo da okolišamo, Rafaelo. Ako se Kouplend toliko potrudio da ukloni ove fotografije, znači ne samo da je imao aferu sa Džojs Karlajl, nego je i Klerin otac. Sve se slaže: datumi pretpostavljene veze sa Džojs, činjenica da je mala meleskinja...” „Pomislio sam na to, naravno, to je jedna mogućnost.” „Ono što me iznenađuje, naprotiv, je to što ste me uvjeravali da je Florans istraživala o Džojs i Kouplendu malo prije svoje smrti.” „Zašto?”

- 201 Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Florans i ja smo imali isto mišljenje povodom privatnog života političara: nije nas zanimao. Smatrali smo da je današnje novinarstvo bilo na putu da pukne zbog tog licemjernog voajerizma. Baš me briga da znam da li je budući predsjednik Sjedinjenih Država možda imao vanbračnu aferu prije više od dvadeset godia. To ga u mojim očima ne isključuje kao sposobnog da vodi državu.” „Čekajte, Alene, nije stvar u tome: mislim da je sama Džojs u to vrijeme imala namjeru da otkrije da je Kouplend, novi guverner Pensilvanije, otac njene kćerke,” „Ako je htjela publicitet, zašto je čekala tako dugo?” „Zato što joj je kćerka bila oteta, a istraga je tapkala u mjestu. I ja bih uradio to isto na njenom mjestu: dao bih slučaj u sve medije u nadi da će mi pronaći kćerku.”

U prostoriji je nastala tišina. „Šta upravo pokušavate da mi kažete, Rafaele?” „Da je Ted Kouplend bez svake sumnje ubio, ili naručio ubistvo, njegove bivše ljubavnice.”

- 202 Knjigoteka

Amazonka&Anna

21 Vrijeme tuge i bola Večeras moja haljina još sva miriše na njih...

Udahni na meni njihov miris uspomene.

Marselin Debord-Valmor

1.

Midvest Sunce je bacalo svoje posljednje vatrene zrake kad je Karadek stigao kod udovice Kovalkovsky.

Glavna zgrada je bila oniža sabijena kuća koja se uzdizala na dva sprata. Tipična farma Midvesta kakvih je vidio na stotine dok je išao od Kolambasa do Fort Vejna. Ali ono što Mark nije vidio ni na jednom drugom mjestu i zbog čega je gazdinstvo bilo jedinstveno, jeste ambar. Hangar za žito sa grimiznom fasadom i bijelim krovom u obliku gotičkog luka čija se impozantna silueta ocrtavala na užarenom nebu.

Mark je krenuo naprijed prema kući, netremice gledajući u trem s koga se ljuštila farba, a koji se nastavljao duž čitave fasade. Popeo se uz četiri stepenika koji su vodili ka ulazu. Nesumnjivo zbog vrućine, vrata su bila otvorena, a komarnik je udarao na mlakom vjetru. Mark je razmaknuo laganu zavjesu i najavio svoje prisustvo: „Gospođo Kovalkovsky!”

Lupao je na staklo i pošto je sačekao jedan minut, riješio je da uđe u kuću.

Ulaz je direktno gledao na salon, prostoriju koja je odisala zapuštenošću: oronuli zidovi, odlijepljene tapete, izlizan tepih, pohaban namještaj.

Sklupčana na jednom kauču od zelenkastog platna, spavala je jedna žena. Kraj njenih nogu ležala je prazna flaša jeftinog džina. Mark je uzdahnuo i prišao Helen Kovalkovsky.

Zbog njenog položaja, nije uspijevao da joj vidi lice. Ali lice nije bilo važno. Ta žena bila je ono. Ono što je ostalo od njega: bića slomljenog tugom i bolom koje više nije uspijevalo da izroni iz najcrnjeg mraka. „Gospođo Kovalkovsky”, šapnuo je prodrmavši je blago za rame.

- 203 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Bilo je potrebno nekoliko minuta da se vlasnica ovog mjesta razbudi.

Učinila je to umorno, ne trgnuvši se niti se iznenadivši. Bila je negdje drugdje. Na mjestu gdje ništa ne može da dopre. „Izvinite što vas uznemiravam, gospođo.” „Ko ste vi?” upitala je pokušavajući da ustane. „Samo da vam napomenem da ovdje nema šta da se ukrade, čak ni moj život.” „Ja sam suprotno od lopova. Ja sam policajac.” „Došli ste da me uhapsite?” „Ne, gospođo. Zašto bih došao da vas uhapsim?”

Helen Kovalkovsky se zateturala i pala na kauč. Reći da nije u svom normalnom stanju, bilo bi previše blago. Pijana je nesumnjivo. Možda čak i malo drogirana. Uprkos sadašnjem izgledu - bila je sama kost i koža, njeno lice je bilo upalo sa sivim podočnjacima - moglo se nazrijeti da je nekada bila lijepa djevojka: vižljasta silueta, pepeljasta kosa, svijetle oči. „Skuvaću vam čaj, to će vas okrijepiti, važi?” predložio je Karadek.

Nije bilo odgovora. Policajac je bio smeten svojim suočavanjem sa ovom aveti. Ali kako se čuvao buđenja duhova i nije želio da ga nešto iznenadi, provjerio je da nema vidljivog oružja u salonu prije nego što je prešao u kuhinju.

Bila je to prostorija sa zamazanim prozorima koji su gledali na polje obraslo visokom travom. Posuđe se nagomilavalo u sudoperi. Frižider je bio skoro prazan osim kutije s jajima i komore zamrzivača u kojoj je bilo flaša džina. Na stolu su bile kutije s lijekovima: valijum, tablete za spavanje i slično. Mark je uzdahnuo. Bio je na poznatom terenu. Dugo vremena je i sam špartao po ovoj no man’s land - pravi pakao na zemlji kojom su prolazili oni koji ne podnose više život, ali koji, iz raznoraznih razloga, još uvijek bili spremni da ga potpuno napuste.

Stavio je vodu da se zagrije i pripremio čaj s onim što mu je bilo pri ruci: limun, med, cimet.

Kad se Mark vratio u salon, Helen je i dalje sjedila na kauču. Mark joj je pružio šolju toplog limuna. Otvorio je usta, ali se predomislio. Objasniti toj ženi šta radi kod nje učinilo mu se na trenutak kao nepremostivi zadatak. Helen je okvasila usne u šolji i pila čaj u malim gutljajima. Praznih očiju, povijenih leđa, između preopterećenosti i premora, bila je slika i prilika te kuće: uvenula, ukočena, presahla. Karadek se sjetio izmučenih modela slikara Egona Šilea, njihovih bolešljivih lica, njihove žućkaste kože zbog čega su izgledali više mrtvi nego živi.

Osjećajući se neprijatno u zamračenoj kući, Mark je otvorio roletne i provjetrio salon. Zatim je bacio pogled na biblioteku, zapažajući knjige koje je i sam volio i na koje nije očekivao da tu naiđe, na jednoj zabačenoj - 204 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

farmi u Ohaju: Pet Konroj, Džejms Li Burk, Džon Irving, Edit Varton, Luiz Erdrih. Čak i jedan primjerak kaligrama Gijoma Apolinera objavljenih u Univerzitetskim novinama Kalifornije! „Ovo je moj omiljeni pjesnik”, reče uzimajući ovo djelo.

Na spomen ovoga, Helenino lice je izgledalo kao da je živnulo. Na nevještom engleskom, Karadek je nastavio da zadobija njeno povjerenje, pričajući joj o Apolineru, pjesmama za Lu, o velikom ratu, njegovom djedi koji je poginuo u borbi, španskom gripu, njegovoj ženi Elizi koja je bila stručnjak za taj period, o njihovom susretu, kako mu je dala osnove i probudila u njemu ljubav prema umjetnosti.

Kad je završio, sunce je bilo zašlo, prostorija je bila utonula u tamu. I desilo se čudo. Helen mu je prepustila nekoliko odlomaka iz svoje priče: o tome kako je bila dobar đak, suviše često primorana da propusti časove da bi pomagala roditeljima, o tome kako je bila studentkinja koja obećava, kako se premlada udala za lošu osobu, o životu supruge s mučnom svakodnevicom, ali koju je obasjalo rođenje njenog sina Timija, njene jedine sreće u životu sa knjigama. Zatim o bezdanu poslije Timijeve smrti i mračnih godina koje su uslijedile.

Prije nego što s obje noge noge budu u grobu, ljudi nikada nisu sasvim mrtvi, mislio je Mark gledajući je. Naravno, uvijek je bilo lakše povjeriti se neznancu, ali Helen je pričala kao da već dugo vremena ni s kim više nije razgovarala. Kad je nastala tišina, ona je popravila kosu svojim dugim prstima poput mamurne princeze. Mark je to iskoristio da bi uzeo riječ: „Došao sam ovdje zbog potreba jedne istrage.” „Nisam ni sumnjala da niste došli čak iz Pariza zbog mojih lijepih očiju”, primijetila je Helen. „Radi se o priči koja je istovremeno i vrlo jednostavna i vrlo komplikovana”, odgovorio je Karadek. „Priči koja je prije deset godina uništila živote nekoliko osoba i za šta posredno možda vi imate ključ.” „Recite mi više o tome”, zatražila je.

Karadek je počeo da priča o njihovoj istrazi, Rafaelovoj i njegovoj, zatim o nestanku Kler. Helena se postepeno preobražavala, ali istinski.

Njene oči su se ponovo upalile, ramena ispravila. Sve to neće potrajati, oboje su to znali. Počev od sutra, ona će ponovo uroniti u rijeku džina i votke i daviće se u magli lijekova. Ali večeras je opet imala bistru glavu i oštar duh. Dovoljno u svakom slučaju da bi bila u stanju da čuje cijelu priču o „djevojci iz Bruklina” i shvati razvoj događaja. Dovoljno da Marku, poslije njegove priče, postavi, pomalo zajedljivo, jedno jedino pitanje: „Znači, ako sam dobro razumjela, prešli ste hiljadu kilometara iz Njujorka zato što tragate za porukom koja je greškom poslata u imejl sanduče mog muža prije jedanaest godina?”

- 205 Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Tako je, 25. juna 2005. tačnije” odgovorio je Karadek, „ali sam svjestan da kad se stvari ovako izlože izgledaju pomalo besmisleno,” Nakratko je izgledalo da je Helen Kovalkovsky ponovo obamrla, a onda se povratila i sredila svoje misli. „Otkako smo se smjestili ovdje 1990, imamo telefonsku liniju na Alenovo ime. Zadržala sam je i nakon njegove smrti, što objašnjava kako ste došli do mene zahvaljući bijelim stranicama. Isto važi i za internet: pretplatili smo se na ime mog muža, ali to bilo samo zato da bismo učinili sinu. Alen se nimalo nije razumio u informatiku. Tim je koristio mejl i konekciju.”

U Marku se rodila nada. Istina je tu: u ovoj kući. Osjećao je to, znao je to. „Da je Tim dobio neki čudan mejl, da li bi vas obavijestio o tome?” „Ne, zato što bi me to zabrinulo, a on se uvijek trudio da me zaštiti.” „Da li bi to spomenuo ocu?” Teška tišina. „Tim je uglavnom izbjegavao da priča s ocem.” „Da li vaš nalog i dalje važi?” Helen je odmahnula glavom. „Nemam više internet konekciju od smrti sina. Znači, već skoro deset godina ta adresa više ne postoji.”

Ovoga puta Mark je bio vidno uznemiren. U glavi su počele da mu se roje sumnje.

Njegova intuicija se poigravala s njim. Pomislio je na etimologiju riječi: običan odraz u ogledalu. Pouka. Himera. Duhovni sklop.

Jedan tren je osjećao kako se zanosi prije nego što će ponovo čvrsto stati. „Helen, da li ste sačuvali kompjuter vašeg sina?”

2.

Njujork Ozbiljnog lica, Alen je razmišljao u tišini. „Direktno ili indirektno, Ted Kouplend je ubio Džojs Karlajl”, ponovio sam. „To je besmisleno”, nije htio ni da čuje glavni urednik. „Ne možemo da baratamo tako krupnim stvarima bez dokaza. To je neodgovorno!

Kouplend je možda republikanac, ali to je najbolji predsjednički kandidat poslije Kenedija. Ne dolazi u obzir da ga moje novine dovedu u težak položaj s pričom koja baca ljagu na njega.” Što je više odmicao naš razgovor, to sam više uviđao neku neodređenu opčinjenost Alena ovim političarem. Kouplend je bio čovjek iz njegove generacije, čovjek s kojim se osjećao ideološki blizak. Prvi put je - 206 Knjigoteka

Amazonka&Anna

do vrata moći stigao jedan republikanac koji je vatreno kritikovao krajnosti neoliberalizma, propovijedao kontrolu naoružanja i distancirao se od religije. Guverner Pensilvanije je raznio linije američkog političkog pejzaža. Gotovo čudesnim spletom elemenata, trijumfovao je nad svim populistima iz svog tabora.

Da budemo potpuno iskreni, ni ja sam nisam bio neosjetljiv na retoriku kandidata. Sviđalo mi se kada citira Štajnbeka i Marka Tvena u svojim govorima. Tokom glasačkih debata, radovao sam se kad je počistio Trampa i Benu Karlsonu pokazao gdje mu je mjesto. Kouplend je imao jasan ambiciozni plan, govorio je inteligentne stvari na koje sam bio osjetljiv: volja da se odrede dugoročne političke odluke, to što je kandidat iz srednje klase, uvjerenje da je neodrživo i pogubno da od rasta američke ekonomije korist sada ima samo beskrajno mala manjina superbogatih.

Možda je Kouplend bio tip na mjestu - ili makar najmanje loš političar u zemlji - ali bio sam ubijeđen da je on upleten u otmicu Kler. Međutim, izabrao sam drugi ugao iz koga bih Alena mogao da vežem za svoj cilj: „Hoćete li da idem dalje?” rekao sam. „Kouplend je takođe ili neko iz njegovog okruženja, odgovoran za smrt Florans Galo.” „Sad je dosta!” prasnuo je.

Da bih ga uvjerio, izvadio sam jednu za drugom svoje dvije najjače karte: mjesto s kog je pozvan broj 911 koje je odgovaralo adresi gdje živi Florans, kao i DNK Blanta Liebovica pronađen na mjestu zločina.

Poklapanje ova da događaja bacilo je novinara u razmišljanje. Čim se probudilo sjećanje na Florans, Alen je počeo da se probražava. Njegove crte lica ogrubjele, pogled mu se zažario, bore postale dublje. „Poznajete li Liebovica?” upitao sam. „Naravno”, odgovorio je ljutito. „Svi novinari koji su se već približili Kouplendu, znaju ko je Blant Liebovic: njegov lični tjelohranitelj. Nalazi se u njegovom okruženju već dugo. To je ujak Zore Zorkin.”

Bilo je to drugi put da čujem to ime. Alen mi je dao sva potrebna objašnjenja: „Zora Zorkin je Kouplendova sjenka. Ona je njegova direktorka kampanje i glavna savjetnica. Ona ga prati gdje god da ide. Radila je u njegovom kabinetu otkako je postao guverner, a prije toga je proizvela da ga izaberu za gradonačelnika Filadelfiije. Ne kažem da je marioneta, ali da nije bilo Zore, on bi još uvijek bio profesor prava na univerzitetu u Pensilvaniji.” „Zašto uopšte ne znam ko je ona?” „Zato što je diskretna i što šira javnost ne poznaje odista sive eminencije, mada se i to sada mijenja: prije tri mjeseca, Njujork tajms ju je - 207 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

stavio na naslovnu stranu svog časopisa sa ovim naslovom: „Sexiest Brain of America”. Pravo da vam kažem, mislim da nisu pretjerali.” „Šta je na njoj tako izvanredno?”

Alen je zaškiljio. „Dugo vremena, zbog njenog držanja niko nije zazirao od nje. Ali ta vremena su prošla: svi danas znaju da je Zora krajnje hladnokrvna šahistkinja koja je uvijek nekoliko poteza u prednosti nad svojim protivnicima. Tokom glasačke kampanje, ona je bila strahovito efikasna i prikupila je fondove, naročito kod predvodnika Fejsbuk generacije koji su mogli samo da uče od nje. Dok je još bio vrlo nisko po istraživanjima, Kouplend je mogao da se održi na površini zahvaljujući tom novcu i da čeka da se tendencija promijeni. Zorkinova je dakle taktičarka i strateg kome nema ravnog, ali je i stručnjak za niske udarce, bijesni pitbul koji nikada ne olabavljuje svoj ugriz.”

Slegnuo sam ramenima. „Tako je svuda”, rekao sam. „U biznisu, politici, spektaklu. Svim moćnim ljudima treba neko ko će umjesto njih da uprlja ruke.”

Dok mi je klimao glavom u znak odobravanja, Alen je pritisnuo interfon da bi pozvao Krisa i Krosovu. „Djeco, pošaljite mi sve što budete pronašli o rasporedu guvernera Kouplenda za subotu 25. juni 2005.”

Bio sam sumnjičav u pogledu ovog poduhvata. „Na dan Džojsine smrti? Šta očekujete da ćete naći poslije deset godina?” „Sve ovo me prevazilazi”, uzadahnuo je, „ali vidjećete za šta su sve sposobni Kris&Kros. Oni koriste „inteligentni” algoritam koji će potražiti informaciju munjevitom brzinom u tadašnjoj štampi, na vebsajtovima, blogovima i društvenim mržama. Znate podjednako dobro kao ja, sa internetom se ništa ne briše: čovjek je stvorio čudovište koje više ne može da kontroliše, ali to je druga priča...”

Dok je on pričao, Alen je pritisnuo daljinski da bi bacio pogled na informativne kanale koji su prenosili republikansku konvenciju.

Na Medison Skver Gardenu, pred deset hiljada ljudi, govornici su se smjenjivali da bi o svom kandidatu ispričali hvalospjeve. Na nekoliko džinovskih ekrana, ličnosti iz sporta i spektakla aplaudirale su kličući gromoglasno, vatreno i oduševljeno što mi je izgledalo smiješno. Prekjuče su poslanici partije glasali da bi odredili svog kandidata. Za manje od jednog sata, Ted Kouplend će izgovoriti svoj govor pobjednika. Zatim će biti tradicionalno puštanje balona i kiša trobojnih konfeta... „Alene, šaljemo ti materijal”, saopštio je glas Erike Kros na interfonu.

- 208 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Dokumenta su počela da se ukazuju na monitoru okačenom na zidu.

Kris je pojasnio: „Od 2004. zvanična agenda guvernera je dostupna na sajtu države Pensilvanije. Dovoljno je znati kako da se preuzme. Evo, dakle, rasporeda od tog 25. juna 2005: 9h - 10:30h: Konačni krug pregovora sa sindikatima za utvrđivanje mjera koje imaju za cilj poboljšanje efikasnosti javnog prevoza.

11h - 12h: Susret sa nastavnicima gimnazije Čester Hajts.

„A evo i svih fotografija iz novinskih članaka ili s blogova koje sam mogao da sakupim sa ova dva događaja”, saopštila je riđokosa.

Niz fotografija se pojavi na ekranima: Kouplend kako pozira sa sindikalistima, potom sa nastavnicima i učenicima. „Zora i Blant nikada nisu mnogo daleko”, primijetio je Alen označavajući olovkom masivnu siluetu tjelohranitelja i tananiju siluetu žene bez godina, često dijelom zaklonjene ili isječene na fotografijama. „Za sada nema ničeg neuobičajenog”, rekao sam. „Nastavak je vrlo zanimljiv”, odgovorio je Kris. „Dva naredna sastanka su bila upisana u Kouplendovoj agendi za popodne: 12:30h - 14 h: Ručak i razmjena sa osobljem staračkih domova iz okruga Montgomeri.

15h: Svečano otvaranje sportskog kompleksa Metropol u Filadelfija Nortistu.

„Ali Kouplend je rekao da je bolestan”, dopunio je novinar. „U oba slučaja, predstavljao ga je Anabel Skivo, viceguverner.” „To nije logično”, priznao je Alen. „Nortist je uvijek bila Kouplendova omiljena četvrt i znam za Metropol: to je gigantski projekat, ne montažna sportska hala. Da bi Kouplend propustio takvo svečano otvaranje, sigurno mora da se desio neki značajan i nepredviđen događaj.”

Sada je Alenovo uzbuđenje bilo opipljivo i rječitije. „Pretpostavljam da poslije nisu čitavog dana više vidjeli Kouplenda u Filadelfiji.” „Niste u pravu!” uzviknuo je Kris vidjevši novu sliku. „U šest sati po podne prisustvovao je košarkaškoj utakmici Filadelfije 76ers u Vels Fargo Centru pred više od dvadeset hiljada ljudi.”

- 209 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Približio sam se monitoru. Obavijen šalom i s kačketom navijača, Kouplend nije izgledao kao neko ko je upravo ubio neku ženu, ali u tome nije bilo ničeg čudnog. Svi znaju da političari umiju da se pretvaraju. „Imaš li druge fotografije s utakmice?”

Nova hrpa snimaka je preplavila ekrane.

Ovoga puta ni na jednoj se nije mogao primijetiti tjelohranitelj ili direktorka kampanje. „Erika, pronađi mi fotografije s drugih utakmica”, zatražio je Alen. „S kojih?” „Sa utakmica koje su igrane u Vels Fargu malo ranije tog dana.”

Proteklo je trideset sekundi prije nego što se mlada žena ponovo oglasila: „Iskopala sam ovo na primjer: utakmica protiv Keltiksa prethodne nedjelje ili ona protiv Orlanda krajem aprila.”

Za ova dva susreta, ponavljala se ista scena: Zora je sjedila u redu iza guvernera. Na nekim uvećanim kadrovima, mogla se takođe primijetiti gromada Blanta Liebovica kako stoji na središnjem prolazu. „Pogledajte! Zorkinova je i dalje na istom mjestu iza Kouplenda. Osim te famozne subote, 25. juna. To nije slučajnost, Alene!”

Glavni urednik nije ima šta da prigovori. „Koliko vremena treba da se iz Filadelfije kolima stigne do Njujorka?” upitao sam. „Sa zastojima? Rekao bili oko dobra dva sata.”

Povukavši se u fotelji, zažmurio sam i razmislio tri minuta. Bio sam siguran da sam shvatio šta se desilo tog junskog dana 2005, trebalo samo da izaberem prave riječi da bih povukao Alena sa sobom. Morao je da mi pomogne, jer sam prvi put nazirao rješenje kako da pronađem Kler i da mi se vrati živa i zdrava. „Sve je kristalno jasno, Alene”, rekao sam otvorivši oči prije nego što mu budem izložio svoj scenario. „Te subote, guverner, Zora i Blant su otišli iz Filadelfiije kolima početkom popodneva. Kouplend ima sastanak sa Džojs. Razgovor se loše odvija. Prerasta u svađu. Kouplend paniči i ubija je. Potom otkriva da ga je Florans snimila bez njegovog znanja. Vraća se u Filadelfiju sam, bez tjelohranitelja, da bi prisustvovao košarkaškoj utakmici i dao lažan utisak da je sve u redu. Za to vrijeme, Blant i Zora ostaju u Njujorku i staraju se da obave prljavi posao: premještaju tijelo Džojs, namještaju mjesto zločina da bi se povjeravalo da se ova predozirala i uklanjaju Florans da ne bi mogla da im naudi. Sve je održivo, pobogu!”

Satrven, Alen je stavio glavu među ruke. Imao sam utisak da sam ušao u njegovu glavu. Brujalo je od haosa i bijes se miješao sa bolom. Možda se - 210 Knjigoteka

Amazonka&Anna

ponovo sjećao srećnih dana sa Florans. Tog trenutka kad je još sve bilo moguće: da ima djecu s njom, da pravi planove o budućnosti, da ima taj opojni osjećaj da je glumac, a ne običan statista u sopstvenom životu.

Možda je zamišljao tu okrutnu smrt koju je pretrpjela jedina žena koju je ikada volio. Možda je razmišljao o vremenu koje je otada proteklo. Vrijeme provedeno u satiranju od rada da bi otupio. Možda je pomišljao da Merilin Monro nije griješila kada je tvrdila da je uspješna karijera predivna stvar, ali da se uz nju ne možeš pribiti noću kad ti je hladno. „Šta ćete da radite?” upitao me je kao da se budi iz teškog sna. „Da li ste spremni da mi pomognete, Alene?” „Ne znam da li sam spreman, ali ću to učiniti, u znak sjećanja na Florans.” „Da li imate načina da pozovete Zorkinovu?” „Da, imam njen broj mobilnog telefona. Onaj koji sam koristio da bih pregovarao s njom o intervjuu sa Kouplendom.”

Dok je tražio u adresaru njen telefon, sastavio sam kratku SMS poruku koja je glasila ovako: Znam šta ste uradili Florans Galo, Džojs Karlajl i njenoj kćerki. „Nisam siguran da je to dobra zamisao, Rafaele. Lako će ući u trag vašem telefonu. Bićete locirani za manje od deset minuta.” „Ali tome se baš i nadam”, odgovorio sam. „I ja znam da igram šah.”

- 211 Knjigoteka

Amazonka&Anna

22 Zora Hladnokrvne životinje su jedine koje imaju otrov.

Artur Šopenhauer

1.

Sedamnaest godina ranije Proljeće 1999.

Zovem se Ted Kouplend. Imam trideset devet godina. Profesor sam ustavnog prava i političkih nauka na Pensilvanijskom univerzitetu. Ovog subotnjeg prijepodneva, u proljeće 1999, vraćam se s pecanja, ali kao i obično, bio je to izgovor da bih proveo nekoliko spokojnih sati u prirodi.

Dok privezujem čamac za drveni ponton koji zalazi u namreškanu vodu jezera, Argos, moj Labrador, hrli ka meni i vrti se oko mene lajući i mašući repom. „Hajde, dođi kuco moja!”

On me pretiče i grabi u pravcu velike brvnare, moderne konstrukcije, sa skladnom kombinacijom tisovine, kamena i stakla. Moje utočište svakog vikenda. Čim stignem kući, pripremam sebi kafu, slušajući na radiju saksofon Lestera Janga. Zatim se smještam na terasu sa podom od drvenih kolutova i uživam u cigareti prelistavajući novine i ispravljajući neke radove. Na mom telefonu, jedna poruke od moje žene, Kerolin, koja se zadržala u Filadelfiji i koja treba da mi se pridruži sredinom dana. Računam na tebe da mi spremiš špagete s pestom! Ljubim te! K. Zvuk motora me tjera da podignem glavu. Stavljam naočare za sunce i škiljim. Čak i iz daljine prepoznajem odmah tu majušnu siluetu koja žustro korača: Zora Zorkin.

Kako da je zaboravim? Bila je moj đak prije četiri ili pet godina, i to ne bilo kakav. Bila je ubjedljivo najbolja studentkinja u čitavoj mojoj karijeri predavača. Živog duha, neumoljiva, vanredne sposobnosti da razvije inteligentno rezonovanje na sve moguće teme. Fenomenalno znanje o politici i istoriji Sjedinjenih Država. Prava patriotkinja koja je na ravnoj nozi branila pozicije koja sam ja zastupao i one druge s kojima se nisam - 212 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

slagao. Briljantan duh, znači, ali ništa drugo: nema smisla za humor, ima slabu empatiju, i koliko znam, nema ni druga ni drugaricu.

Sjećam se da sam uvijek osjećao istinsko zadovoljstvo u diskutovanju s njom, što nije bio slučaj sa svim mojim kolegama. Mnogi nastavnici su se osjećali neugodno pored Zore. To je zbog njene hladne inteligencije koja je ponekad imala nešto uznemirujuće. To je zbog njenog pogleda, često odsutnog kad bi se udubila u svoja razmišljanja i koji bi se najednom upalio prije nego što vam zarije pronicljivu misao kao koplje. „Dobar dan, profesore Kouplend.”

Ona stoji ispred mene, loše odjevena, plivajući u izlizanim farmerkama i nezgrapnom plišanom džemperu, držeći na ramenu remen ranca koji mora da ima još od gimnazije. „Zdravo, Zora. Čemu dugujem ovu posjetu?”

Razmjenjujemo nekoliko uobičajenih rečenica, potom mi ona govorio o njenim počecima u profesionalnom životu. Čuo sam za njen put. Znam da se ovih posljednjih godina, nakon fakulteta, brusila radeći za više lokalnih izbornih kampanja, dobivši vrlo laskave rezultate s kandidatima koji su tada imali vrlo mali značaj, izgradivši reputaciju političkog savjetnika koga je bolje imati uza sebe nego protiv sebe. „Mislim da vrijedite više od toga”, kažem posluživši je šoljom kafe. „Ako želite da napravite velike stvari, treba da nađete kandidata po mjeri vaše inteligencije.” „Tačno”, odgovorila je. „Mislim da sam pronašla jednog.”

Posmatram je kako duva u kafu. Ten boje mjeseca obasjava joj lice čija je sva ljepota izbrisana debelim i loše skraćenim šiškama koje joj padaju preko očiju. „Stvarno? Da li ga znam?” „To ste vi, Ted.” „Ne shvatam.”

Ona otkopčava rajsferšlus na njenom rancu da bi odatle izvadila planove oglasa, slogan, odštampane i ukoričene stranice na kojima je opisana izborna strategija. Dok otvara svoj materijal na starom stolarskom stolu koji mi služi kao baštenski sto, zaustavljam je prije nego što ode dalje: „Čekaj, Zoro, nikada nisam htio da se bavim politikom.” „Već ste u njoj: vaše udruženje, vaš mandat gradskog savjetnika...” „Hoću da kažem da nemam velikih ambicija.” Ona me gleda svojim krupnim zmijskim očima. „Mislim da imate.” „Na kom mjestu bi htjela da se predstavim?”

- 213 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Za početak, u opštini Filadelfije. Zatim, na mjestu guvernera Pensilvanije.”

Sliježem ramenima. „Pričaš koješta, Zoro. Filadelfija nikad nije izabrala republikanca na njenom čelu.” „Jeste”, odgovara ko iz topa. „Bernarda Semjuela, 1941.” „Dobro, možda, ali to je bilo prije šezdeset godina. Danas to ne bi više bilo moguće.”

Smatra moj argument neubjedljivim. „Vi, Tede, niste pravi republikanac, a vaša žena potiče iz stare i veoma ugledne demokratske porodice.” „U svakom slučaju, Garland će ponovo biti izabran za fotelju.” „Garland neće izaći”, uvjerava ona. „Ma šta kažeš?” „Znam, to je sve. Ali ne pitajte kako.”

2.

„Pod pretpostavkom da hoću da se bavim politikom, zašto bih se kladio na tebe, Zoro?” „Ne shvatate, Ted, ja se kladim na vas.”

Pričali smo već skoro sat vremena. Uprkos samom sebi, upleo sam se u igru. Znao sam vrlo dobro da ću stupiti na opasnu teritoriju. Znao sam vrlo dobro da ne treba da se upuštam u avanturu za koju sam znao da nema povratka. Ali u to vrijeme sam imao utisak da sam već obišao jedan krug oko svog života. Prolazio sam kroz period sumnji. Više nisam bio siguran ni u šta: ni u svoj brak, ni u svoj poziv nastavnika, ni u smisao koji želim da dam svom životu. A ova djevojka je umjela da pronađe riječi. Bila je dalekovida i vidjela je jasno. Iz njenih usta, ništa nije izgledalo nemoguće. Sutrašnji dani su izgledali uzbudljivi i veličanstveni. U osnovi, zar to nije ono što sam oduvijek čekao: susret s nekom izvanrednom osobom koja će mi promijeniti život, izvući me iz komfornog ali skučenog života?

Uzalud sam pokušao da odolim iskušenju, ali Zora je odbacivala sve moje primjedbe. „Ne vjerujem u Boga, to znaš. A američki birači ne vole kandidate ateiste.” „Ne morate da to oglašavate na sva zvona.” „Već sam pušio travu.” „Kao i svi, Tede.” „I sada mi se dešava da je pušim.”

- 214 Knjigoteka

Amazonka&Anna

„U tom slučaju, prestanite smjesta, a ako vam postave pitanje, tvrdićete da niste uvlačili dim.” „Nemam privatnu imovinu da bih finansirao kampanju.” „Moj je posao da nađem novac, ne vaš.” „Idem na medicinsko liječenje već godinama.” „Od čega ste bolesni?” „Patim od blagog bipolarnog poremećaja.” „Vinston Čerčil je bio bipolaran, general Peton je bio bipolaran. Baš kao i Kelvin Kulidž, Abraham Linkoln, Teodor Ruzvelt, Ričard Nikson...”

Potirala je njegove argumente jedan po jedan. Sada više nisam želio da ode. Želio sam da nastavi da mi priča i zaliva to zrno nade koje je zasadila u meni. Želio da nastavi da mi priča da ću postati gradonačelnik petog najvećeg grada u državi. I želio sam da se još malo pretvaram kako joj vjerujem.

3.

Kad me je skoro ubijedila, Zora je promijenila ploču. Bilo je to nešto što sam morao potom da naučim: niko nije mogao zadugo da krije svoje tajne od Zore Zorkin. „Sada kada ste završili sa svojim lažnim opravdanjima, mogli bismo da se pozabavimo pravim problemima, zar ne mislite tako?” Napravio sam se da ne shvatam: „Šta pod time misliš?” „Politikom. Sigurno ste već na to mislili, Ted. Vi ste stvoreni za to.

Dovoljno je prisustvovati bilo kojem vašem predavanju da bi se u to uvjerilo. Vaše intervencije su nas pokoravale. Vaši žestoki napadi su pogađali pravo u metu. Svi su upijali vaše riječi. Još se sjećam vašeg gnjeva zbog isuviše velikog broja siromašnih radnika ili Amerikanaca koji ne raspolažu zdravstvenim osiguranjem. Uvijek će mi ostati u sjećanju vaši govori o nestanku američkog sna i o mjerama koje treba preduzeti da bi se on ponovo vrati. Vi imate to u krvi.”

Otvorio sam usta da bih joj protivurječio, ali nisam našao riječi.

Les mots. „Nešto konkretno je uticalo da se odreknete politike, priznajte Ted. Nešto što smatrate nepremostivim hendikepom.” „Tvoja jeftina psihologija ovdje ne pije vodu.”

Zora me je izazivački pogledala. „Koju to strašnu tajnu krijete, profesore Kouplend?”

Oslonjen na ogradu, ćutao sam i dalje. Pogled mi se gubio u daljini, na površini jezera koja je svjetlucala u hiljadama iskrica.

- 215 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Zora je pokupila svoje stvari u ranac. „Dajem vam jedan minut, Tede”, nastavila je gledajući na sat. „Ni sekunde više. Ako nemate povjerenja u mene, bolje ja da odmah prekinemo.”

Uzela je cigaretu iz paklice koju sam ostavio na stolu i stala da zuri u mene.

Prvi put sam osjetio kakvu opasnost zaista predstavlja ta djevojka.

Nisu mi se svidjeli njeni maniri. Nije mi se sviđalo da me neko satjera uza zid. Još nekoliko sekundi sam imao tu slobodu da kažem „ne”. Najveću od svih sloboda. Ali čemu služi sloboda ako vam ne dopušta da živite svoje snove? „U redu”, rekao sam, sjedajući pored nje. „U pravu si: postoji jedna epizoda u mom životu koja me može lišiti političke sudbine.” „Slušam.” „Ne očekuj strašna otkrovenja. Ovo je tužno banalno. Prije desetak godina, nekoliko mjeseci sam održavao vezu s jednom ženom.” „Ko je to bio?” „Zove se Džojs Karlajl. Bila je volonterka, zatim službenica u mom udruženju Tejk Bek Jor Filadelfrija.” „Da li vaša žena zna za to?” „Da Kerolin zna, više mi ne bi bila žena.” „Gdje stanuje ta Džojs Karlajl sada?” „U Njujorku. Ali to nije sve: dobila je kćerku Kler, koja sada ima osam godina.” „Kćerka kojoj ste vi otac?” „Da, vrlo vjerovatno.” „Da li je Džojs pokušala da vas ucijeni?” „Ne. To je dobra žena. Slobodna, ali vrijedna poštovanja. Njena majka radi u pravnoj službi grada.” „Da li ste ostali u kontaktu?” „Ne. Nemam vijesti o njoj već godinama, ali nisam se ni trudio da se raspitam.” „Da li mala Kler zna da ste joj vi otac?” „Nemam pojma.”

Zora je uzdahnula i ponovo poprimila taj čudni odsutni izgled koji je imala kad razmišlja. Ćutke sam očekivao njenu presudu, kao školarac koga su uhvatili da je stavio prst u teglu pekmeza.

- 216 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Upravo u tom trenutku je trebalo da odustanem, ali Zora je izgovorila tačno riječi koje sam želio da čujem: „To jeste nezgodno, tačno je. Sve to bi moglo da ispliva bilo kada, ali rizikovaćemo. Najvažnije je da se situacija drži pod kontrolom. Znamo da je postojala ta epizoda u vašem životu i da može potencijalno postati problem. Možda se to nikada neće desiti, ali ako se desi jednoga dana, ako to postane problem, bavićemo se njime u datom trenutku.”

4.

„Ako to postane problem, bavićemo se njime u datom trenutku.”

Rečenica je bila predskazanje i ja sam to znao. Bar sam se toga bojao.

Ali moram da budem iskren. Znajući čak za dramu koja se odigrala nakon toga, lagao bih ako bih rekao da žalim zbog moje odluke. I čak bi otišao još dalje: lagao bih ako bih tvrdio da ne osjećam nostalgiju za tim jutrom. Jutrom kada je sve počelo. Jutrom kada se ta čudna djevojka iskrcala kod mene u svojim nevjerovatnim krpicama i s pohabanim rancem. Jutrom kada je raširila svoje stvari po mom starom stolarskom stolu i kada mi je rekla:„Da li ste spremni da pišete novo poglavlje političke istorije Sjedinjenih Država, Ted? Poglavlje u kome ćete vi biti heroj.”

- 217 Knjigoteka

Amazonka&Anna

23 Smoking Gun 29 Pravilo br. 2: Ne povjeravajte se prijateljima, iskoristite svoje neprijatelje [...].

Ako nemate neprijatelja, nađite način da ih steknete.

Robert Grin

1. „Hoćemo li jednu partiju u 20 dolara, gospodine?”

Predlog je dolazio od jednog beskućnika s gustom bradom koji je pod miškom nosio kutiju s igrama. „Drugi put, rado. Danas imam sastanak”, rekao sam pruživši mu novčanicu.

Sjedeći za jednim kamenim stolom, čekao sam Zoru Zorkin u uglu Vašington Skver Parka namijenjenom šahistima.

Već je bilo kasno, ali je u parku još uvijek bilo uzavrelo. Bilo je živo i veselo kao što to biva u ljetnje subotnje veče, kada dan nikako da se završi, kada je vazduh naklonjen muzici, tumaranju, glasnom smijehu i igranju valcera.

Atmosfera koja je suprotna mom stanju duha. Nisam dobro, Kler. Ova tri posljednja dana, da ne bih poludio, uspio sam da potisnem svoju strepnju, ali među svim ovim bezbrižnim ljudima, moj strah za tebe je ponovo isplivao na površinu. Čim bih počeo da radim ili razmišljam, ponovo bih vidio prizore s kamere za video-nadzor. One na kojima te zbir Anželi ubacuje u gepek svojih hromiranih mrtvačkih kola. One na kojima iz sveg glasa uzvikuješ moje ime: „Rafaele! Pomozi mi, Rafaele! Pomozi mi!”

U kakvom si slanju tri dana poslije otmice? I taj život koji nosiš? Da li ćemo biti te sreće da slavimo rođenje našeg djeteta?

Da li si još živa? Sve do sada nikada nisam u to posumnjao, ali to je izgleda više zbog moje jake vjere u to nego iz ubjeđenja zasnovanog na čvrstim dokazima. Nesumnjivo još više počiva na bjekstvu čovjeka koji se 29

Predmet ili činjenica koja služi kao neoborivi dokaz zločina. - Prim. prev.

- 218 Knjigoteka

Amazonka&Anna

plaši da nije dovoljno jak da bi prihvatio realnost. Što najzad nije tako strano romansijerima. Sebi to bez prestanka ponavljam, da ne možeš tek tako zauvijek da nestaneš. Ni sa ovoga svijeta ni iz mog života.

Ovih posljednjih sati, da bih odagnao strah, naporno sam radio. Ja koji sam obično djelovao kroz junake svojih romana, sada sam se preobrazio u pravog istražitelja. Otkrio sam tajne tvoje prošlosti, prošao svim stazama, otvorio sva vrata. „To sam ja uradila. Da li me još uvijek voliš, Rafaele?” Šta da ti zamjerim, Kler? To što si izvukla živu glavu? Što si pokušala da počneš novi život i ostaviš iza sebe sve užase koje si preživjela? Ne, naravno! Naprotiv, bio sam impresioniran tvojom snagom karaktera, odlučnošću i tvojom inteligencijom. „Da li me još voliš, Rafaele?”

Približavam se kraju puta. Skoro sam siguran da sam pronašao nalogodavca tvoje otmice. Zora Zorkin, žena koja je nesumnjivo ubica i tvoje majke. Ali ne shvatam kako su te ovi ljudi na kraju našli poslije svih ovih godina. Zašto sada? Zašto toliko brzo nakon što si mi otkrila svoju tajnu? Uzalud sam pokušavao da sagledam sve pretpostavke, nešto ključno mi je izmicalo. „Da li me još voliš, Rafaele?”

Prestani da mi postavljaš to pitanje, Kler! Da, volim te, ali više ne znam koga to volim. Da bi nekog volio, moraš da ga poznaješ, a ja tebe više ne poznajem. Sada imam utisak da se nalazim ispred dvije osobe. S jedne strane je Ana Beker, ljekarka u koju sam se zaljubio, topla, zabavna, lijepa duša pored koje sam proveo šest najsrećnijih mjeseci u mom životu. Žena koju sam trebao da oženim. S druge strane je Kler Karlajl, otporna zatvorenica koja je preživjela Kiferov pakao, „djevojka iz Bruklina” misterioznog porijekla. Pred tom takoreći neznankom, osjećao sam divljenje i očaranost. Ali ne uspijevam da sjedinim vaše dvije siluete. Ko ćeš biti ako se ponovo nađemo? Oduvijek sam mislio da zajedničko prevazilaženje nekog velikog iskušenja zauvijek vezuje ljude, a posebno parove. Prelaženje niza bolnih prepreka bez razdora stvara čvrste spone, gotovo neuništive. S te tačke gledišta, jedno je sigurno: sada kada znam tvoju prošlost, sada kada sam razotkrio one koji su te povrijedili, nikada više nećemo biti stranci jedno drugom.

2.

Okretna i sitna, Zora Zorkin se provukla kroz gužvu koja je sjedila na klupama Medison Skver Gardena 30. Zahvaljujući svom bedžu, domogla se 30

Višenamjenska zatvorena dvorana u centru Njujorka. - Prim. prev.

- 219 Knjigoteka

Amazonka&Anna

kulisa i prešla više stotina metara kroz lavirint hodnika, sve do požarnih vrata koja su gledala na 31. ulicu a na kojima su stajala dva vojnika.

Blant ju je čekao. Tjelohranitelj je na svom telefonu pokazao nećaki plavu tačku koja je treperila na softveru za geolokalizaciju. „Rafael Bartelemi se nije maknuo s mjesta već deset minuta.” „Gdje je on tačno?” „Na sjeverozapadnom uglu Vašington skvera, kod šahovskih tabli.”

Zora je klimnula glavom. Simbolika je bila jasna: izaziva je na njenom terenu. Ona je uglavnom znala da gasi požar i voljela je okršaje, ali je njeno pravilo bilo da nikada ne potcjenjuje protivnika.

Zamolila je Blanta da je prati sa odstojanja i prešla je ulicu da bi stigla na 7. aveniju. Čitava četvrt je bila zatvorena. Nije imalo svrhe da pokušava da krene kolima: ne bi išla brže, a svakako bi rizikovala da je primijeti neki novinar. Zastala je na minut da bi kupila flašu vode od prodavca na pokretnoj tezgi. Tada je prikačila slušalice za svoj telefon da bi na radiju pratila Kouplendov politički govor od koga je čula samo početak.

Govor je bio trešnja na vrhu kolača i zaključak trodnevnog nastupanja koje je, zahvaljujući njoj, proteklo bez ikakvih smetnji. Kouplendov trijumf je bio takođe i prije svega njen. Svi politički analitičari su to znali, a sam Ted je to priznavao: ona mu je pomogla da dobije glasačke izbore i sutra će ga odvesti do same Bijele kuće.

Drugi kandidati su koristili glomazne timove od stotinu osoba: savjetnike za političku strategiju, istraživače javnog mnjenja, spin doktore 31, stručnjake za marketing. Kouplend i ona su funkcionisali po starom, kao tandem, poput malog zanatskog preduzeća. Njoj je pripadala strategija, a njemu govori i predstavljanja. Ta formula se pokazala kao dobitna jer svako od njih dvoje je znao da nije ništa bez onog drugog. Ona je savjetovala Kouplenda da se prijavi kasno za glasanje i da glumi da tamo ide samo da bi se simbolički pojavio. Guverner je ostavio favorite da se međusobno poubijaju tokom prvih debata, ostavši pritajen i postepeno otkrivajući svoju igru.

Bilo je to čudno doba. Doba kad je nedostajalo državnika. Doba kad za inteligentne govore i složena razmišljanja nije više bilo mjesta. Doba kada su samo simplicistički i pretjerani govori uspijevali da nađu medijski odjek. Doba kad istina više nije bila važna, gdje su lake emocije potisnule razum, gdje su se samo računali imidž i komunikacija.

Obrazovani ljudi iz sfere društvenih nauka koji dostupnim komunikacijskim metodama utiču na rast ili zaustavljanje pada popularnosti onoga za koga rade. - Prim. prev.

- 220 31

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Ako se danas Kouplend pojavio kao nov čovjek, prvi mjeseci njegove unutarstranačke izborne kampanje bili su katastrofalni. Ted je bio izgubio na prvim okupljanjima članova partije i udaljio se prilikom Super Tjuzdija 32. Zatim je pomilovan, kao da su se zvijezde sklopile na nebu.

Kouplendove dotadašnje mane odjednom su doživljene kao kvaliteti, njegov govor je prihvaćen kod javnog mnjenja, a republikanskom biračkom tijelu je najednom prekipjelo da ih predstavljaju karikature od kandidata. Ovu igru domina, strpljivo je osmislila i uskladila Zora i u roku od nekoliko dana, Kouplend je pobrao finansijsku podršku i glasove onih koji su bili neodlučni.

Uprkos tom novom elanu, borba je bila surova sve do posljednjeg trenutka. U prvim satima konvencije, ona se čak pribojavala podmuklog udarca protivnika. Za trenutak je pomislila da će sto trideset „superdelegata” pokušati neku vrstu puča u korist njihovog protivnika, ali te „mudrice” nisu imale petlju da idu do kraja i mudro su se svrstale iza njenog kandidata.

Iskreno, Ted je bio inteligentan političar, čvrst i ozbiljan. Uspješno se nosio se sa ekonomskim pitanjima i staranačkom politikom. Televizijska kamera ga je voljela, imao je smisla za humor i harizmu. Uprkos njegovim centrističkim pozicijama, uživao je kod javnog mnjenja određenu sliku čvrstog čovjeka tako da su ga lako mogli zamisliti kako uspješno odolijeva Putinu ili Ksi Jinpingu. Bio je to prije svega optimističan govornik koji umije da okupi ljude. Ako Kouplend bude dobio na predsjedničkim izborima - a sada je bila ubijeđena da će se to i desiti - imenovaće je za potpredsjednika Bijele kuće. Najinteresantniji posao na svijetu. Osoba koja zaista upravlja zemljom dok predsjednik izvodi šou pred kamerama.

Osoba koja se bavi svime. Ona koja učvršćuje saveze u Kongresu, koja pregovara sa lokalnim izvršnim organima i saveznim agencijama. Ona, najzad, koja rukovodi većinom kriza.

Obično Zora nikada ništa nije prepuštala ništa slučaju. Međutim, posljednja tri dana se uznemirila zbog ponovnog iskrsavanja slučaja Karlajl. Mračni sati, došli iz prošlosti, koji su isplivali na površinu u najgorem trenutku kampanje i prijetili da unište sve ono u šta je uložila više od petnaest godina da izgradi.

Već godinama je predano radila na proučavanju mogućih scenarija da se suprotstavi svim opasnostima, jedini o kome nije toliko razmišljala jer je izgledao malo vjerovatan, jeste međutim jedini koji je počeo da se ostavaruje: dok su skoro deset godina svi smatrali da je mrtva, Kler Karlajl je počela novi život pod drugim imenom.

Super Tuesday, super utorak, termin koji se koristi za unutarpartijske izbore u američkim saveznim državama. - Prim. prev.

- 221 32

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Tu vijest je saznala od Rišara Anželija. Kad ju je prošle nedjelje kontaktirao, ona je gotovo bila zaboravila na mladog policajca iz Bordoa koga je lično zaposlila jedanaest godina ranije, na zahtjev guvernera, da bi imala informacije iz prve ruke u vezi sa otmicom njegove kćerke. Od tog vremena, Anželi je prešao veliki put. Sam bog zna kako, užasno važna informacija mu je došla iznebuha: Kler Karlajl je živa.

Bez dvoumljenja je odlučila da ne pominje slučaj kandidatu. Bio je to njen posao: da reguliše probleme kad do njih dođe da ne bi ugrozili guvernera. Znala je to da radi, voljela je to. Ne spominjući ništa Kouplendu, deblokirala je fondove - ogromnu sumu - namijenjenim Anželiju čija je pohlepa bila bezgranična i naložila mu je odredi gdje se nalazi djevojka, da je otme i zatvori.

Dugo je oklijevala da zatraži da je ubije i skloni njeno tijelo, čime bi sigurno riješila problem, jedna jedina stvar ju je zadržala: Kouplendova nepredvidiva reakcija ukoliko za to sazna.

Odlučila je, dakle, da sebi då nekoliko dana da o svemu promisli, ali sada je pomišljala da je previše čekala i da je krajnje vrijeme da pređe na djelo.

3.

Uzalud sam vrebao iz daljine već nekoliko minuta, nikako nisam uspijevao da ugledam Zoru Zorkin dok se nije našla na svega metar od mene. Mada je bila starija, ličila je na bilo koju studentkinju s njujorškog univerziteta kojih je bilo puno na Vašington skveru: u farmerkama, košulji, s rancem i u patikama. „Ja sam...”, počeo sam ustajući. „Znam ko ste.”

Osjetih nečiju ruku na mom ramenu. Okrenuli se i ugladah krupnu i plećatog Blanta Liebovica. Tjelohranitelj me je pretresao od glave do pete i oduzeo mi telefon, sigurno da bi izbjegao da snimim razgovor. Zatim je otišao da sjedne na klupu na deset metara od stolova sa šahovskim tablama.

Zora je zauzela mjesto ispred mene. „Vjerujem da ste htjeli da me vidite, gospodine Bartelemi.”

Imala je čist i prilično blag glas, suprotno onome što sam očekivao. „Sve znam”, rekao sam. „Niko ne zna sve, a vi znate manje od drugih. Ne znate koji je glavni grad Bocvane. Ne znate koja je moneta u Tadžikistanu ni u Kambodži. Ne znate ko je bio predsjednik Sjedinjenih Država 1901. niti koje izmislio vakcinu protiv boginja.”

- 222 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Počela je grubo. „Stvarno hoćete da se igramo kviza?” „Šta mislite da znate, gospodine Bartelemi?” „Znam da negdje u Francuskoj držite zatvorenu moju prijateljicu Kler Karlajl, vanbračnu kćerku guvernera Kouplenda. Znam da ste prije jedanaest godina, vi ili on, ili vaš gorila tamo, ubili njenu majku Džojs, bivšu guvernerovu ljubavnicu.”

Pažljivo je slušala, ali nije bila zbunjena mojim otkrićima. „U periodu izborne kampanje, svakog jutra dobijam stotinu anonimnih pisama ovog tipa: guverner je vanzemaljac, guverner je sajentolog, guverner je žensko, guverner je vampir, guverner je zoofil. To je sudbina svih političara.” „Jedino što ja imam dokaze.” „Baš sam radoznala da saznam koje.”

Bacila je pogled na ekran mobilnog koji je bila spustila na sto. Mobilni joj se zagrijavao: svuda uzbune i poruke koji su neprestano blinkali.

Pokazao sam pokretom brade na tjelohranitelja. „DNK vašeg ujaka, Blanta Liebovica, pronađen je na mjestu zločina Džojs Karlajl.”

Ona je sumnjičavo napućila usta. „Ako je to stvarno tako, mislim da bi ga policija ispitala još u ono vrijeme.” „U to vrijeme nije znala. Danas je drugačije.”

Izvadio sam iz džepa stranice istrgnute iz knjige koju je Alen pronašao. „Ima i fotografija Džojs i senatora.”

Posmatrala ih je bez i najmanjeg znaka čuđenja. „Da, te fotografije su poznate. Vrlo su lijepe, uostalom, ali šta to dokazuje? Da su se Ted i ta mlada žena lijepo slagali. Zar to nije normalno?

Koliko znam, on ju je bio zaposlio.” „Te fotografije dovode u vezu...”

Presjekla me je usred riječi nehajnim gestom: „Ako je to stvarno sve čime raspolažete, nećete naći nikoga ko će saslušati te budalaštine i povezati ih.” „Mislim upravo suprotno, da će novinari jedva dočekati da čuju da ste hladnokrvno ubili jednu od njihovih koleginica, Florans Galo.”

Na ovo je podsmješljivo rekla: - 223 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„U stvari veoma često sam imala želju da ubijem neke novinare kad bi u svojim člancima pokazivali nepoštenje, nekompetentnost i intelektualno siromaštvo, ali sam se uvijek savladala da ne pređem na djelo.”

Vidjevši da sam u ćorsokaku, promijenio sam strategiju: „Slušajte, Zoro, ja nisam policajac, nisam ni sudija, ja sam samo čovjek koji hoće da nađe ženu koju voli.” „Dirljivo, zaista.” „Kler Karlajl je skrivala svoj identitet deset godina. Mislim da čak i ne zna ko joj je otac. Pustite je i više nikada nećete čuti za nas.” Odmahnula je podsmješljivo glavom. „Hoćete da tvrdite pazar, ali nemate ništa opipljivo u svojoj torbici.”

Ogorčen, mogao sam samo da priznam da je u pravu. Mark i ja smo vodili ozbiljnu istragu koja nam je omogućila da sklopimo nevjerovatno složenu slagalicu, ali nijedan od djelića koji smo sakupili nije mogao da posluži kao sredstvo za razmjenu. Iznijeli smo istinu na svjetlost dana, ali nedostajalo nam je najvažnije: dokaz istine.

4.

Sjećanje kao svetinja Mark Karadek i Helen Kovalkovsky ušli su u Timovu sobu svečano kao u crkvu.

Prostorija je odavala utisak da je dječak odsutan tek nekoliko sati da bi otišao u školu ili kod druga i da će uskoro banuti, baciti svoj ranac na krevet prije nego što ode i namaže nutelu na parče hljeba i posluži se čašom mlijeka.

Iluzija sa dvostukom oštricom: nešto što najprije pruža utjehu, a potom ojađuje. Dok je parket pucketao pod njime, Mark se zaputio ka centru sobe osvijetljene sijalicom koja slabo treperi. Čudan miris peperminta provlačio se kroz vazduh. Kroz prozor se, uprkos noći, primjećivao zabat krova ambara. „Tim je maštao da se upiše u školu filma”, objasnila je Helen pokazujući zidove prekrivene filmskim plakatima.

Mark je bacio pogled po sobi. Sudeći po plakatima, mali je imao dobar ukus: Memento, Requiem for a Dream, Old Boy, Paklena pomorandža, Vertigo...

Na policama, čitavi nizovi stripova, figurica junaka iz stripova, hrpe filmskih časopisa, CD-ovi pjevača ili grupa za koje Karadek nikada nije čuo: Eliot Smit, Arkad Fajer, D Vajt Strajps, Sufjan Stivens...

Postavljena na zvučnik muzičkog stuba, digitalna kamera.

- 224 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Poklon njegove bake”, pojasnila je Helen. „Tim je sve svoje slobodno vrijeme posvećivao svojoj strasti. Pravio je amaterske kratkometražne filmove.”

Na radnom stolu, Dart Vejder telefonska slušalica, posuda s bojicama, plastična kutija sa praznim DVD-ijevima, šolja sa likom Džesike Rebit i stari ekran kompjutera u boji. „Mogu li?” upitao je Karadek pokazavši na kompjuter.

Helen je potvrdnuo klimnula glavom. „Uključujem ga ponekad da bih gledala njegove filmove ili fotografije.

Zavisi kako koji dan, ali uglavnom me to više muči nego što mi pomaže.”

Mark je sjeo na metalnu stolicu bez naslona koja se vrti. Pomjerio je ručku da bi spustio sjedište i uključio kompjuter, Začuo se blagi šum mašine koji se produžio. Na ekranu se pojavio poziv da se ukuca lozinka. „Trebalo mi je skoro godinu dana da je otkrijem”, priznala je Helen sjedajući i sama na ivicu kreveta. „Mekgafin”. Nije bilo teško pogoditi: Tim je obožavao Hičkoka.

Mark je ukucao osam slova i naišao na desktop i ikonice. U dnu ekrana, dječak je stavio reprodukciju Dalijevog crteža: Sveti Đorđe ubija aždaju.

Odjedno se začuo prasak. Sijalica na lusteru je upravo pregorjela puknuvši tako jako da su se Mark i Helena trgnuli.

Sada je soba bila osvijetljena samo svijetlom kompjuterskog ekrana.

Mark je gutao pljuvačku. Nije mu bilo mnogo prijatno u ovom mraku.

Promaja mu je duvala pozadi u vrat. Povjerovao je da vidi sjenku kako se nadvija nad njim. On se naglo okrete, naslutivši tuđe prisustvo u prostoriji.

Ali osim Helen, umorne aveti s licem žutim kao vosak, u prostoriji ne bješe nikoga.

Vratio se na ekran i pokrenuo sanduče s mejlovima. Kao što mu je objasnila Timova majka, nije bilo internet konekcije i dotični nalog nije postojao već godinama, ali su već skinute poruke ostale zarobljene u mašini. Mark je mišem prelazio poruke sve do tog kobnog datuma, 25. juna 2005.

Osjetio je kako ga peku oči i ježe dlake na podlakticama. Mejl koji je tražio bio je tu, onaj koji je poslala Florans Galo. Kad je kliknuo da bi ga otvorio, polarni talas zapahnuo mu je tijelo. Poruka nije sadržavala nikakav tekst, samo audio fajl s naslovom karlajl mp3.

Sa knedlom u grlu, upalio je zvučnike kompjutera i pustio snimak. Bio je rječit. Džojsin glas je bio onakav kakvim ga je zamišljao: ozbiljan, topao, promukao od bijesa i bola. Što se tiče glasa čovjeka koji ju je ubio, nije mu - 225 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

bio nepoznat. Kad je Mark shvatio o kome se radi, ponovo je preslušao da bi bio siguran šta je čuo.

Nepovjerljiv, provjerio je i treći put, misleći da ga njegov engleski vara. Ostao je skamenjen nekoliko sekundi, zatim je podigao slušalicu sa likom Darta Vejdera i okrenuo Rafaelov broj. Naletio je na njegovu sekretaricu. „Rafe, nazovi me što prije možeš. Našao sam snimak koji je napravila Florans Galo. Slušaj ovo...”

5.

„Ako nemate ništa više da mi kažete, ovaj razgovor je završen, gospodine Bartelemi.”

Kad je Zora već bila ustala, Blant je krenuo ka nama, mračnog lica.

Držao je moj mobilni u ruci. „Upravo mu je zvonio telefon”, objasnio je svojoj nećaki. „Pošto niko nije odgovorio, neki Karadek je ostavio poruku.” „Jesi li je preslušao?”

Tjelohranitelj je klimnuo glavom. „Da, a mislim da bi i trebalo i ti.”

Dok je preslušavala poruku, ja sam netremice pratio Zorin izraz lica, vrebajući svaki njen treptaj, prateći i najmanji drhtaj na njenom bezosjećajnom licu. Kad je završila, nisam mogao da znam šta je saznala.

Tek kad je riješila da ponovo sjedne, pomislio sam da odnos snaga više možda nije na moju štetu. „Da li je Kler živa?” upitao sam. „Da”, odgovorila je Zorkinova bez okolišanja.

Nisam se ni potrudio da ne pokažem ogromno olakšanje. „Gdje je ona?” „Drži je zatvorenu i nadzire negdje u Parizu Rišar Anželi.” „Hoću odmah da razgovaram sa njom!” Zora je odmahnula glavom. „Uradićemo kao na filmu. Kler će biti slobodna čim dobijem kopiju snimka i čim uništite njegov original.” „Imate moju riječ.” „Briga me za vašu riječ.” Sve ovo mi je izgledalo previše jednostavno. „Šta vam garantuje da ga na kraju neću objelodaniti?” upitao sam. „Šta vam garantuje da, ukoliko Kouplend i ja uđemo u Bijelu kuću, neki specijalac neće jednog lijepog jutra doći da vam ispali metak u glavu?” nastavila je ona.

- 226 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Ostavila je vremena da njena duhovita opaska proizvede svoj efekat, a onda je dodala: „Nema stabilnije situacije od ravnoteže terora. Svako od nas raspolaže nuklearnim oružjem i prvi koji potegne da uništi svog protivnika izlaže se opasnosti da i sam bude uništen.”

Posmatrao sam je zbunjeno. Smatrao sam da je predaja malo brza i nisam mogao da shvatim zadovoljstvo koje je isijavalo iz njenog pogleda.

Mislim da je prozrela moju zbunjenost. „Niste izgubili, a ja sam dobila, Rafaele. Znate li zašto? Zato što ne vodimo isti rat i zato što nemamo iste neprijatelje.”

Sjetio sam se šta mi je rekao Alen: Zora je uvijek imala više poteza spremljenih unaprijed. „Ko je vaš neprijatelj?” „Znate kako se ponašaju političari kad se domognu vlasti, Rafaele?

Uvijek pokušaju da udalje sve one kojima duguju svoju pobjedu. Toliko je utješnije vjerovati da je dotle stigao sam.” „Taj snimak je vaše životno osiguranje, zar ne?” „To mi da je sigurnost da me Kouplend nikada neće ostaviti na cjedilu, jer sada imam čime da ga povučem za sobom.” „Ravnoteža terora” prošaputao sam. „To je tajna parova koji traju.” „Za vas osvajanje moći sve opravdava, zar ne?” „U mjeri u kojoj će vršenje te moći biti u korist najvećeg broja.”

Ustao sam da bih otišao od stola sa šahovskom tablom. „Nikada nisam podnosio ljude poput vas.” „One koji djeluju za dobrobit svoje zemlje?” podrugljivo mi je rekla. „One koji umišljaju da su iznad infantilnog naroda koji je nesposoban da sam izabere svoju sudbinu. U pravnoj državi, čak i politika mora da poštuje pravila.”

Pogledala me je popustljivo. „Pravna država je varka. Otkako je svijeta i vijeka, jedino pravo koje postoji, jeste pravo jačeg.”

- 227 Knjigoteka

Amazonka&Anna

24 Jedno popodne u Harlemu Volja nas spaljuje a moć nas uništava.

Onore de Balzak Harlem Subota, 25. juni 2005.

Džojs Karlajl je zatvorila za sobom vrata kuće u kojoj su obično živjele njene dvije sestre, u broju 266 Bilberi strita, atipičnoj uličici, stisnutoj između 131. i 132. ulice. Ted ju je u posljednjem trenutku zamolio da promijene mjesto sastanka. Bio je oprezan i nije htio da rizikuje da ga neko vidi ispred njene kuće.

Iz papirne kese, Džojs je izvadila flašu votke koju je kupila nekoliko minuta ranije u radnji Ajzaka Lendisa. Premda je uzela već nekoliko gutljaja usput, dobro je potegla još dva puta jedan za drugim, što joj je palilo dužnik, ali joj nije donijelo nikakvo olakšanje.

Ovog subotnjeg popodneva, povjetarac je njihao listove kestena, propuštajući blagu svjetlost koja je bojila pločnike mrkocrvenim odrazima. Proljeće je bilo svuda, ali Džojs nije vidjela ništa oko sebe, ni pupoljke u travi ni bohore cvijeća ispred kuće. Ona je bila samo tamni kamen tuge, srdžbe i straha.

Novi gutljaj ljute rakije prije nego što zatvori zastore i izvadi telefon da bi drhteći pozvala Florans Galo. „Florans? Džojs ovdje. Promijenio je vrijeme sastanka!”

Njena sagovornica se iznenadi, ali joj Džojs nije ostavila vremena da komentariše: „Evo ga stiže! Ne mogu više da pričam s vama!”

Florans je pokušala da je umiri: „Držite se tačno plana koji smo zajedno razradile, Džojs. Pričvrstite aparat ispod trpezarijskog stola ljepljivom trakom, važi?” „Po... pokušaću.” „Ne, Džojs, nemojte da pokušavate nego učinite to!”

U kuhinjskoj fioci, pronašla je kolut široke trake, isjekla nekoliko tračica i pričvrstila prisluškivač ispod stočića blizu kauča.

- 228 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

U istom trenutku jedna kola su skrenula na uglu ulice: crni kadilak eskalada sa zatamnjenim staklima koji se zaustavi pod drvećem. Jedna od zadnjih vrata se otvoriše, omogućivši Tedu Kouplendu da izađe iz automobila. Zatim, da ne bi privukao pažnju, džip zaokrete i parkira se malo dalje, na uglu Avenije Lenoks.

Bezosjećajnog lica, u tamnoj rolki, sakou od tvida, guverner se nije mnogo zadržavao na trotoaru i brzo se uspentrao uz niz stepenika koji su vodili do trema broja 266. Nije morao da zvoni. Iscrpljenih crta lica, sjajnih očiju, unezvijerenog pogleda, Džojs ga je vrebala kroz prozor i otvorila mu vrata.

Već u prvim sekundama Kouplend je shvatio da će razgovori biti teški. Žena u koju je nekada bio zaljubljen, tako blistava i živahna, preobrazila se u ručno izrađenu bombu, natopljenu alkoholom, ispunjenu heroinom, na kojoj je aktiviran tajmer. „Dobar dan, Džojs”, dobacio je zatvarajući vrata za sobom. „Otkriću štampi da je Kler tvoja kćerka”, napala ga je bez uvertire.

Kouplend je odmahnuo glavom. „Kler nije moja kćerka. Ne čine krvne veze porodicu, znaš to podjednako dobro kao ja.”

Krenuo je ka njoj i obratio joj se najubjedljivim mogućim glasom da bi je urazumio: „Uradio sam sve što sam mogao, Džojs. Angažovao sam odmah policajca da bi me neprestano izvještavao o svakom pomaku. Francuska policija je kompetentna. Istražitelji čine sve što je u njihovoj moći.” „To nije dovoljno.”

Ted je uzdahnuo. „Znam da si opet uzimala drogu. Stvarno ne mislim da je najbolji trenutak.” „Naredio si da me nadziru?” „Da, za tvoje dobro! Ne možeš da ostaneš takva! Naći ću kliniku da...” „Ne treba mi klinika! Hoću da se pronađe Kler!”

Na jedan kratak trenutak, kao kontrast, vidjevši je kako divlja kao furija, sa izobličenim licem i pljuvačkom na usnama, sjetio se njihovih zagrljaja, petnaest godina ranije, senzualnih, skladnih, vatrenih, divnih. U to vrijeme je prema njoj osjećao paklenu privlačnost. Snažnu fizičku i intelektualnu strast koja, međutim, nije imala mnogo veze s ljubavlju. „Kler je tvoja kćerka i to moraš da shvatiš!” izgovarala je jedno te isto. „Nikada se nije postavljalo pitanje da imamo dijete. Vrlo dobro si znala moju situaciju. Izvini što te ovako grubo na to podsjećam, ali uvijek - 229 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

si me uvjeravala da uzimaš zaštitu. A kad si ostala u drugom stanju, rekla si mi da od mene ne očekuješ ništa i da ćeš sama podizati to dijete.” „I to sam radila petnaest godina!” uzvratila je Džojs. „Ali sada je drugačije.” „Šta je drugačije?” „Kler je oteta prije mjesec dana i svakoga je briga, jebote! Kad se bude saznalo da je to tvoja kćerka, policajci će naći načina da je pronađu.” „To je besmisleno.” „To će postati državna stvar. Svi će o tome pričati.”

Kouplendov ton je postao odlučniji, obojen očajem i gnjevom: „To neće ništa promijeniti, Džojs. Ako bi objelodanjivanje toga moglo da predstavlja dodatnu šansu da se spasi Kler, uradio bih to, ali to nije slučaj.” „Ti si guverner Sjedinjenih Država.” „Tačno, ja sam guverner od prije pet mjeseci. Ne možeš tek tako da mi podrivaš život!” Briznula je u plač: „Ono što ne mogu, to je da napustim Kler, a da ne reagujem!”

Kouplend je uzdahnuo. U osnovi ju je razumio. Stavivši se na trenutak na mjesto Džojs, pomislio je na Natašu, njegovu kćerku. Njegovu pravu kćerku, ona koju je on odgojio. Ona za koju je pripremao flašice u tri sata ujutru. Ona za koju bi se živ pojeo svaki put kad bi se razboljela. Nije mu bilo teško da prizna da bi, suočen sa njenom otmicom, sve učinio da je spasi. Uključujući i uzaludne i iracionalne postupke. I upravo u tom trenutku je shvatio da se pod njegovim nogama upravo otvorio pakao i da će sve izgubiti: porodicu, funkciju, čast. Sve će izgubiti iako uopšte nije bio odgovoran za otmicu te djevojke. Uvijek je prihvatao svoje obaveze, ali o čemu se radilo u ovom slučaju? O odnosu između dvoje odraslih koji su se sporazumjeli? O odnosu sa ženom koja je svojevremeno zagovarala i ispunjavala svoju seksualnu slobodu. O licemjernom društvu koje je stigmatizovalo bračnu prevaru, ali koje se prilagodilo hekatombama načinjenim vatrenim oružjem.

Nije imao želju da se izvinjava zbog svog ponašanja, nije imao želju da se ponaša pokajnički. „Ja sam donijela odluku, Tede”, dobacila je Džojs. „Možeš da ideš sada.”

Naglo je okrenula leđa i krenula da se udaljava hodnikom, ali Ted nije bio raspoložen da se preda bez reagovanja. Potrčao je za njom, ušao za njom u kupatilo. „Džojs, slušaj me!” povikao je uhvativši je za ramena. „Savršeno razumijem bol koji te je preplavio, ali ne moraš zbog toga da me uništiš.”

- 230 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Pokušavajući da se oslobodi njegovog stiska, udarala ga je pesnicama u lice.

Iznenađen, počeo je da je drmusa. „ Saberi se, pobogu! Saberi se!” „Prekasno je”, gušila se. „Zašto?” „Već sam angažovala jednu novinarku.” „Šta si uradila?” Promucala je: „Upoznala sam jednu novinarku iz Heralda. Florans Galo. Ona će otkriti istinu.” „Istina je da si ti jedna gadna djevojčura!”

Dugo zadržavan, Kouplendov bijes je provaho iz njega i Džojs je sada pokušavala da se odbrani. Ošamario ju je. „Upomoć, Florans! Upomoć!”

Nošen ludačkim gnjevom, Kouplend ju je protresao tako jako prije nego što ju je svom silinom odbacio unazad.

Džojs je zaustila da vikne, ali nije imala vremena. Pala je unazad, pruživši očajnički ruku da bi se zadržala za nešto. Potiljkom je svom snagom udarila u ivicu lavaboa. Potmulo pucanje, poput onog kad pukne suva grana, odjeknulo je prostorijom. Skamenjen, zatečen svojim postupkom, Kouplend je ostao na mjestu prikovan. Vrijeme je teklo sve sporije dok se nije zaledilo. Dugo. Zatim je nastavilo da teče u naglim prekidima.

Džojsino tijelo je ležalo na podu. Političar se bacio ka njenom uzglavlju, ali je ubrzo shvatio da je isuviše kasno. U stanju šoka, ostao je da kleči jedan dobar minut, preneražen, zanijemio, obamro, dok su mu šake i ruke drhtale. Zatim su brane popustile: „Ubio sam je!” počeo je da urla dok su mu lile suze.

Izgubio je kontrolu samo na tri sekunde! Tri sekunde zbog kojih je njegov život skliznuo u užas.

S glavom zaronjenom u ruke, pustio je da ga nosi i preklapa talas panike. Zatim se užasan strah povukao i on se malo pomalo povratio. Uzeo je mobilni da obavijesti policiju. Počeo je bio da ukucava broj kad se odjednom ukipio. Jedno pitanje ga je mučilo: zašto je Džojs vrištala da bi pozvala tu novinarku u pomoć? Izašao je iz kupatila da bi se vratio u salon.

Tu je otvarao fioke i vrata ormara; pregledao je zavjese, sitnice i namještaj. Trebalo mu je manje od dva minuta da pronađe mobilni zalijepljen ispod salonskog stočića i žurno ga je ugasio.

Ovo otkriće je na njega djelovalo čudno. Ono ga je preobrazilo, promijenilo njegova osjećanja. Sada više uopšte nije imao namjeru da se preda, da pogne glavu ili da se kaje. Lako je sebe ubijedio da nije ni za šta kriv. Kad se bolje razmisli, on je u stvari bio žrtva. Boriće se i skupo - 231 Knjigoteka

Amazonka&Anna

prodati svoju kožu. Poslije svega, život mu se oduvijek smiješio. Možda nije danas taj dan kada će ga njegova srećna zvijezda napustiti.

Sa svog telefona je okrenuo broj svoje takozvane srećne zvijezde, koja je ostala u kolima parkiranim ispred kuće. „Zoro, dođi brzo! I povedi Blanta sa sobom. Diskretno.” „Šta se dešava, Tede?” pitao je glas s druge strane. „Postoji problem sa Džojs.”

- 232 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Svijet se dijeli na dva dijela...

- 233 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Ana Danas Nedjelja, 4. septembar 2016.

Sa zidova je kapalo. Vlaga je bila svuda. Vazduh se osjećao na buđ i trulež.

Ležeći na ledenom podu, pored ustajale bare, Ana je teško disala.

Njene dvije ruke bile su vezane lisicama za debeli cjevovod od sivog čelika, noge čvrsto stegnute gajtanom. Traka joj se urezivala u uglove usana.

Ruke su joj drhtale, koljena sudarala, bokovi su joj bili ukočeni i oduzeti od bola.

Bila je skoro potpuna tama, osim slabog tračka bljedunjave svjetlosti koja je prodirala iz pukotine na krovu i omogućavala da se nazru zidovi zatvora. To mjesto je bilo željeznička trafostanica, odavno napuštena.

Toranj od dvadeset metara kvadratnih na zemlji i preko deset metara visine u kome se nekada nalazio strujni transformator. Čak i tako zatvorena u prostoriji bivšeg transformatora, Ana je čula daleki zvuk vozova i saobraćaja. Bila je tu zatvorena već tri dana.

Nepomična, sa zbrkom u mozgu, ona je iznova pokušala da se sjeti kakav je bio slijed događaja koji su je doveli ovdje.

Sve je išlo brzo. Previše brzo da bi razumjela smisao onoga što joj se dešava. U Antibima je sve počelo tom prepirkom, tim snažnim suočavanjem sa Rafaelom, koja se završila u suzama. Čovjek koga voli nije bio u stanju da sasluša njenu tajnu i napustio ju je, reakcija koja ju je preopteretila i satrla.

Otkako je saznala da nosi dijete, neprestano je sebi ponavljala da nije razumno zasnivati porodicu na laži. Zato se, kad ju je Rafael napao, namjerno branila slabije nego inače. Mada je tokom njihovog razgovora tvrdila suprotno, gotovo da je osjetila olakšanje kad je izgledalo da je neminovno da mu kaže istinu. Ohrabrena njegovim riječima kojima je pokazao lažno razumijevanje, ona se čak nakratko ponadala da će joj pomoći da prevaziđe nerazmrsivu situaciju u kojoj godinama živi.

Postalo joj je teško. Osjetivši se napuštenom i poraženom, iskalila je svoj bijes, prevrnuši biblioteku koja je pri padu slomila niski salonski stakleni stočić. Zatim je naručila vozilo za aerodrom i vratila se u Pariz.

Vratila se kući, u Monruž, oko jedan čas ujutru. Ulazeći u svoj stan, odmah je osjetila nečije prisustvo iza sebe, ali još nije stigla ni da se okrene kad ju je nešto udarilo po glavi. Kad se osvijestila, bila je zatvorena u prostoru skladišta za namještaj.

- 234 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Nekoliko sati kasnije, jedno podivljalo vozilo je razvalilo vrata sanduka. Ali ne da bi je izbavilo. Naprotiv, bilo je to da bi je zatvorili ovdje, nakon što je kratko putovala u gepeku džipa. Što se tiče okruženja tog mjesta, mogla je da primijeti samo nekoliko prolaznih prizora: beskrajno prostranstvo pustog zemljišta oivičenog auto-putevima i željezničkim kolosijecima. Čovjek koji ju je ovdje dovezao zvao se Stefan Lakost, ali radio je za nekog Rišara Anželija. Pošto je čula njihove razgovore, Ana je shvatila da su policajci i to je nije umirilo. Jedna druga stvar ju je užasavala: u nekoliko mahova, Anželi ju je nazvao „Karlajl”. Identitet koji niko nije znao. Zašto je prošlost ponovo tako naglo isplivala na površinu?

Zašto je ono najgore ponovo počinjalo: zatvaranje, užas, opustošena sreća?

Zbog silnog plakanja, suze su joj presahle. Bila je na ivici iscrpljenosti.

Mozak joj je vrtio u prazno. Bila je usred neprozirne magle. Naslaga pepeljaste boje koje su je obavijale dotle da počinje da se guši. Od znoja i prljavštine odjeća joj je bila kruta i ljepljiva.

Da ne bi potonula, ponavljala je sebi da ništa nikada više ne može biti surovije i užasnije od one dvije godine provedene u Kiferovoj jazbini.

Predator joj je sve ukrao: nevinost, mladost, porodicu, prijatelje, zemlju, život. Jer Kifer je na kraju uspio da ubije Kler Karlajl. Da bi mogla da nastavi da postoji, mogla je da pribjegne samo jednom: da se ušunja u neku drugu ličnost. Kler je odavno bila mrtva. Bar je Lako vjerovala Ana sve do ovih posljednjih dana. Prije nego što je shvatila da je pokojna Kler tvrdoglavo uporna. Bijela nerazdvojiva sjenka s kojom će morati da čini jedno do kraja.

Jezivi zvuk. Zvuk škripe metalnih vrata. Anželijeva silueta se ocrtala na mrtvačkoj svjetlosti zore. Čovjek je zakoračio, naoružan oštrim nožem.

Sve se desilo tako brzo da Ana čak nije imala vremena ni da vrisne. Naglim pokretom, Anželi joj je presjekao gajtan zatim skinuo alke čeličnih lisica.

Ne shvatajući šta joj se dešava, Ana se zaputila prema vratima i izašla iz trafostanice.

Našla se na pustom zemljištu, obraslom nakostriješenom paprati, trnjem i visokom travom. Apokaliptična teritorija, po kojoj su razbacana napuštena skladišta, industrijski objekti ispisani grafitima, ruinirani i zarasli u bujnu vegetaciju. Na porcelanskom nebu, stajale su dizalice zaleđene u pokretu.

Ana je trčala bez daha usred ove no man’s land. Nije primijetila da je Anželi ne prati. Tako da je Ana trčala. Trčala kao što je to činila krajem jednog oktobra 2007, kroz ledenu noć jedne alzaške šume. Iscrpljena, na ivici snaga, trčala je pitajući se zašto na kraju njen život uvijek svodio na to: da bježi da bi umakla ludacima, da bježi da bi umakla nesretnoj sudbini koja hoće da je uništi.

- 235 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Ovo pusto zemljište nalazilo se na raskrsnici više puteva. Nesumnjivo na periferiji i auto-putu u zoni Bersi-Šaranton. Ana je stigla na jedno gradilište gdje se, uprkos ranom jutarnjem satu, grupa radnika grijala oko jednog plamena. Nijedan radnik nije govorio francuski, ali su razumjeli da joj treba pomoć. Pokušali su da je umire i utješe. Onda su joj predložili da popije kafu i dali su joj mobilni.

Još zadihana, ona je okrenula Rafaelov broj. Dugo je čekala da se uspostavi veza. Kad se konačno javio, odmah joj je rekao: „Znam da su te oslobodili, Kler, i više te niko neće pratiti. Sve će sada biti dobro. Čitava ta priča je završena.”

Razgovor se nastavio, isprekidan, nadrealan. Nije razumjela šta Rafael radi u Njujorku ni zašto je naziva Kler. Onda je shvatila da on zna. Sve: ko je ona, odakle je, puteve kojima je prošla prije nego što su se sreli. Postala je svjesna da on čak zna i više od nje i hvatala ju je vrtoglavica dok su joj se istovremeno u stomaku razvezivali nizovi čvorova. „Sve će sada biti dobro”, ponovo ju je uvjerio. Toliko je željela da u to povjeruje.

- 236 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Kler Dan kasnije Ponedjeljak, 5. septembar 2016.

Zaboravila sam koliko volim buku Menhetna. Te difuzne vibracije, gotovo umirujuće, brujanje saobraćaja u daljini, lepršavi žamor koji me podsjeća na djetinjstvo.

Budim se prva. Takoreći nisam ni spavala. Suviše sam uzbuđena, suviše udaljena od realnosti da bih imala miran san. Ova posljednja dvadeset četiri sata, prošla sam od najcrnjeg očaja do trenutaka euforije i obamrlosti. Previše emocija. Prava vrtoglavica koja me u isti mah ostavlja omamljenom, iscrpljenom, srećnom i tužnom.

Vodeći računa da ga ne probudim, ušuškavam se kod Rafaelovog ramena. Zatvaram oči i premotavam film o našem susretu od prethodnog dana. Moj dolazak u Njujork na aerodrom Kenedi, moje srce koje se steže kad sam ponovo vidjela moje tetke i moje rođake, ostarjele preko deset godina, malog Tea koji trči i baca mi se u zagrljaj da bi me poljubio.

Onda Rafael, naravno, koji mi je donio dokaz da je čovjek koga čekam.

On koji je bio u stanju da dođe da me traži tamo gdje sam se izgubila.

Tamo gdje se moj život zaustavio. Čovjek koji mi je vratio moj život, moju porodicu, moje porijeklo.

Još ne uspijevam da u potpunosti prihvatim priču koju mi je ispričao.

Od sada znam ko mi je otac. Ali isto tako znam da je zbog mene - čak zbog mog postojanja - moj otac ubio moju majku. Osim što bi se od toga obogatio neki psihoanalitičar u narednih dvadeset godina, još nisam odlučila šta ću uraditi s tom informacijom.

Nestabilna sam, ali iskrena. Znam da sam se povezala sa svojim korijenima i da će stvari postepeno doći na svoje mjesto.

Imam povjerenja. Moja tajna ima sve šanse da bude sačuvana.

Pronašla sam svoj identitet, a da nisam morala to da oglašavam na sva zvona. Pronašla sam svoju porodicu, a čovjek koga volim konačno zna ko sam zaista.

Od tog oslobađanja - u svakom smislu te riječi - shvatam do koje mjere me je, poslije niza godina, teret laži na kraju izobličio, izvitoperio, da bi od mene načinio biće kameleona, stalno u bjekstvu, stalno nepovjerljivo, sposobno da se provuče kroz sve teškoće, ali bez korijena, bez sigurnosti ni sigurne luke.

Zatvaram oči. Prijatna sjećanja na večeru od prethodnog dana lebde u mojoj glavi: roštilj u bašti, smijeh i plač Endžele i Gledis kad su saznale da - 237 Knjigoteka

Amazonka&Anna

ću uskoro postati majka, neizreciva emocija kad sam vidjela moju ulicu, moju nekadašnju kuću, tu četvrt koju sam toliko voljela. Miris večeri, kukuruznog hljeba, pečenog pileta i galeta. Veče koje se produžava, muzika, pjesme, čaše ruma, oči koje peku od sreće...

Uskoro, međutim, traka se usporava i film se zaustavlja da bi iskrsli drugi, tamniji prizori. To je san koji sam već sanjale noćas, u polusnu.

Ponovo vidim sebe, te famozne noći, kad sam se vratila u Monruž. U trenutku kad otvaram vrata svog stana, osjetila sam skrivenu opasnost i prisustvo iza mene. Kad sam se okrenula, teška aluminijumska baterijska lampa se sručila na mene. Žestok bol eksplodirao mi je u glavi. Sve je počelo da se vrti oko mene i ja sam se srušila na pod . Ali se nisam odmah onesvijestila. Prije blekauta, na dvije-tri sekunde, spazila sam...

Ne znam više, i to me je morilo te noći. Koncentrišem se, ali mozgam u prazno. Neprozirna mliječna magla me sprečava da pronađem svoja sjećanja. Pokušavam da zaustavim prizore koji bježe. Uporna sam. Djelići sjećanja izviru iz magle. Nejasni, neuhvatljivi, poput filma na kome mogu da se zabilježe samo pejzaži boje krede. Potom tragovi postaju sve jasniji.

Gutam pljuvačku. Srce počinje ubrzano da kuca. Tokom ovih nekoliko sekundi, prije nego što izgubim svijest, vidjela sam... lamele parketa, moju torbu koju sam upravo ispustila, plakar u neredu jer je u njemu preturano, odškrinuta vrata moje sobe. I tu, na zemlji, kod odškrinutih vrata, ima...jedan pas. Braon plišani pas sa velikim ušima i okruglom njuškom.

Taj pas, to je Fifi, plišana Teova kuca!

Ustajem iz kreveta u skoku. Znojim se. Srce mi kuca kao da će da iskoči. Mora da sam pomiješala. A ipak, sada su moje uspomene jasne kao kristal.

Pokušavam da nađem racionalno objašnjenje, ali ne mogu. Nemoguće je da se Teova omiljena igračka našla u Monružu iz prostog i jednostavnog razloga što Rafael nikada nije došao u moj stan sa sinom. A te večeri je Rafael bio u Antibima. Mark Karadek je čuvao Tea. Mark Karadek...

Oklijevam da probudim Rafaela. Oblačim farmerke i košulju prebačene preko ivice kreveta i izlazim iz sobe. Prostorija se produžava malim salonom čija široka staklena vrata gledaju na Hadson. Sunce je već visoko na nebu. Gledam na sat. Kasno je, skoro deset sati. Sjedam za sto i rukama hvatam glavu da bih pokušala da saberem misli.

Kako je ta igračkica mogla da se nade tamo? Postoji samo jedno objašnjenje: Teo i Mark Karadek su bili kod mene te noći. Koristeći naše putovanje dvoje zaljubljenih u Antibima, Mark se vjerovatno uvukao u moj stan da bi ga pretresao. Ali moj nenadani dolazak mu je pomrsio plan. Čim - 238 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

sam ušla, on me je ošamutio baterijskom lampom, zatim me je zatvorio u to skladište namještaja u pariskom regionu.

Ali iz kog razloga?

Preneražena sam. Da li je Mark primijetio mnogo ranije ko sam nego što tvrdi? Čak i da to jeste slučaj, zašto bi se ljutio na mene? Da li je on napao Klotildu Blondel? On koji od početka igru dvostruku strašnu igru?

Obuzima me užasni predosjećaj. Moram nešto da provjerim.

Jurim prema kauču pored koga je spuštena moja putna torba.

Otvaram je i pretražujem da bih pronašla ono što tražim: debelu ukoričenu svesku s plavim koricama. Onu koju sam pokupila u noći bjekstva iz kuće Hajnca Kifera. Svesku koja je ostala skrivena kod mene, zabijena daleko iza podne letvice, pored torbe s novcem. Svesku koju nisu vidjeli Rafael i Mark. Svesku koja mi je promijenila život i koju sam otišla da uzmem juče ujutru kad me je Anželi oslobodio. S mojim pasošem i nekoliko komada garderobe.

Okrećem stranice. Tražim tačno pasus koji mi je na umu. Kad ga konačno nađem, prelazim ga nekoliko puta, pokušavajući da čitam između redova. Potom mi se srce sledi.

I sve mi postaje jasno.

Otvaram vrata Teove sobe. Beba više nije u svom krevetu. Umjesto toga, rukom pisana poruka na memorandumu hotela.

Ne gubeći ni sekunde, obuvam cipele, ostavljam poruku na stolu kod ulaznih vrata i grabim ranac u koji tutnem plavu svesku. Lift, recepcija. Na jednom prospektu u sobi vidjela sam da Bridž klub stavlja svojim gostima besplatno na raspolaganje bicikle. Dohvatim prvu koju mi nude i jurnem niz Grinič strit.

Nebo je malo oblačno i vjetar duva ulicama sa zapada na istok.

Okrećem pedale kao kad sam bila tinejdžerka. Najprije prema jugu, zatim čim sam mogla, skrenem na Čembers strit. Pronalazim zaboravljene osjećaje. Njujork je moj grad, dio mene. Uzalud su protekle godine, napamet znam njegovu geografiju, njegov puls, kako diše, njegove tajne šifre.

U produžetku ulice, male sedefaste kule Mjunisipal Bildinga uzdižu se na četrdeset spratova. Brzo vozim ispod njenog velelepnog luka da bih stigla na Bruklin Bridž, na stazu rezervisanu za bicikliste. Konačno, na kraju prolaza, provlačim se između automobila i idem duž parka Kedman Plaza, zatim klizim ka obalama Ist Rivera.

Nalazim se u srcu Damboa, jednog od starih industrijskih i lučkih četvrti grada, smještenog između Bruklinskog mosta i mosta na Menhetnu. Ovdje sam nekoliko puta dolazila u šetnju sa majkom. Sjećam - 239 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

se fasada od crvene opeke, starih dokova i renoviranih skladišta koji gledaju na liniju nebodera.

Stižem u zonu uokvirenu brežuljkastim travnjacima koji se spuštaju ka drvenom šetalištu preko puta Menhetna. Od pogleda zastaje dah. Na trenutak zastajem da bih ga po smatrala. Vratila sam se.

Prvi put u mom životu, postajem istinski „djevojka iz Bruklina”.

- 240 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Rafael Sav srećan što sam pronašao Kler, nisam osjetio noć, spavajući čvrstim i mirnim snom. Moram da kažem da su sestre Karlajl imale smisao za slavlje. Prethodne večeri, da bi proslavile ponovno okupljanje sa njihovom sestričinom, natjerale su me da pijem sve do kasno u noć brojne čaše njihovih domaćih koktela sa bijelim rumom i sokom od ananasa.

Zvonjava telefona me je prenula iz dremeža. Javio sam se još uvijek pospan tražeći Kler po sobi. Nije je bilo. „Rafael Bartelemi?” ponovio je glas s druge strane žice.

Radilo se o Žan-Kristofu Vaseru, policajcu koji je identifikovao Klerine otiske na zahtjev Marka Karadeka. Juče sam uspio da iskopam njegov telefon i ostavio sam mu više poruka na sekretarici. Čekajući da se Kler vrati, neumorno sam premotavao film o našoj prošlosti, i u mojim pokušajima da ga rekonstruišem, naišao sam na izvjesne nepovezane stvari, izgubio sam se u izvjesnim prazninama priče. Najveći dio mog nerazumijevanja odnosio se na okidač drame koju smo upravo proživjeli.

Jedno pitanje mi se posebno stalno navraćalo: kako je Rišar Anželi, policajac koga je Zora angažovala, otkrio pravi identitet Ane Beker?

Nalazio sam samo jedan mogući odgovor: zato što ga je Vaser upozorio. „Hvala što ste me pozvali, poručniče. Da vam ne bih oduzimao mnogo vremena, preći ću odmah na stvar...”

Poslije minut razgovora, dok sam pokušavao da raspetljam s njim konce priče, shvatio sam da je Vaser uznemiren. „Kad me je Karadek zamolio da unesem otiske u FNAEG 33, uradio sam to bez razmišljanja”, ispričao je. „Samo sam htio da učinim uslugu svog bivšem kolegi.”

I strpaš u prolazu četiri stotine eura u džep..., pomislio sam ah nisam rekao. Nema potrebe ciljati na ovog tipa. „Ali sam se iznenadio kad sam vidio da pripadaju maloj Karlajlovoj”, nastavio je. „Nakon što sam Marku saopštio rezultate, i samog me je uhvatila panika. Taj preokret će mi se vratiti kao bumerang i eksplodirati pravo u facu, to je sigurno! Bio sam strašno uznemiren i to sam spomenuo Rišaru Anželiju.”

Znači, dobro sam procijenio. „Da li ga odavno poznajete?”

33

Francuska nacionalna DNK baza. - Prim. prev.

- 241 Knjigoteka

Amazonka&Anna

„On je bio moj zapovjednik u brigadi za maloljetnike”, objasnio je Vaser. „Mislio sam da će me dobro posavjetovati.” „Šta vam je rekao?” „Da sam dobro uradio što sam ga pozvao i...” „I?” „Da će srediti tu priču, ali da je vrlo važno da te rezultate nikome ne spominjem.” „Da li ste mu rekli za Marka?”

S osjećajem nelagodnosti, Vaser je promrmljao: „Pa, bio sam dužan da...”

Upravo sam izašao iz sobe. Salon u produžetku je bio prazan, kao i krevet mog sina. U trenutku se nisam zabrinuo. Bilo je kasno. Mora da je Teo umirao od gladi i da je Kler sišla sam njim da kupi doručak. S namjerom da im se pridružim, navukao sam pantalone, uzeo patike, uglavio slušalicu između glave i ramena i počeo da vezujem pertle. „Da li konkretno znate šta je Anželi uradio s vašom informadjom?” „Nemam predstavu”, uvjeravao me policajac. „Pokušavao sam da ga dobijem nekoliko puta, ali mi se nikad nije javio.” „Niste pokušali da ga nađete kod kuće ili na poslu?” „Naravno da jesam, ali nije odgovarao ni na jedan moj poziv.”

Logično. Do sada mi Vaser nije otkrio ništa značajno. Samo je potvrdio ono što sam predosjećao. Taman kad sam mislio da završim razgovor, odlučih da mu postavim još jedno posljednje pitanje. Da bih potpuno raščistio stvar. Ne očekujući bogznašta, upitao sam: „Kog datuma ste obavijestili Anželija o tome što znate?” „Dugo sam oklijevao. Otišao sam kod njega nedjelju dana nakon što sam razgovarao s Karadekom.”

Namrštio sam se. Ta verzija se nije uklapala: nije proteklo nedjelju dana, već nepuna četiri dana otkako je Mark otkrio Klerine otiske u mojoj kuhinji na njenoj šolji čaja. Kakvu je korist policajac imao da me tako grubo laže?

Skoro uprkos meni samome, sjenka sumnje se, međutim, pojavila u meni. „Ne razumijem, Vasere, kog dana je Mark od vas zatražio da obavite istragu otisaka?”

Policajac je odgovorio bez oklijevanja: „Prije tačno dvanaest dana. Vrlo dobro se sjećam zato što je to bilo posljednje popodne raspusta koji sam provodio sa svojom klinkom: - 242 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

srijeda, 24. avgust. Isto to veče sam odvezao Agatu na Istočnu stanicu gdje je sjela na voz da se vrati kod svoje majke. Tu sam se sastao sa Karadekom: Kod Tri prijatelja, bistro preko puta željezničke stanice.”

Još prije nekoliko sekundi sam prestao da vezujem pertle. U trenutku kad sam to najmanje očekivao, jedan dio mog života je opet iskakao iz šina. „A kada ste mu saopštili rezultate?” „Dva dana kasnije, 26.” „Jeste li sigurni u to?” „Naravno, zašto?”

Oduzeo sam se. Mark je znači već deset dana znao ko je Kler! Uzeo je bez mog znanja uzorak otisaka moje djevojke mnogo prije nego što je nestala. Onda je izvodio čitavu tu predstavu od samog početka. A ja naivan, mislio sam da se zauzeo zbog mene.

Ali koji je razlog imao za to, dođavola?

Dok sam se pitao koju je motivaciju mogao da ima, dvostruki poziv me je primorao da prekinem svoja razmišljanja. Zahvalio sam Vaseru i preuzeo vezu. „Gospodine Bartelemi? Ovdje Malika Feršiši. Radim u medicinskom prihvatilištu Sveta Barbara u...” „Naravno, znam ko ste, Malika. Mark Karadek mi je pričao o vama.” „Dobila sam vaš broj od Klotilde Blondel. Ona se upravo probudila iz kome, još je slaba, ali je htjela da se uvjeri da li njena sestričina bezbjedna. Čudno da nas niko nije obavijestio o napadu na nju! U prihvatilištu smo se zabrinuli što je ne viđamo!”

Mlada žena je imala pomalo običan glas. Istovremeno ozbiljan i jasan. „U svakom slučaju laknulo mi je što je gospođa Blondel bolje”, rekao sam. „Mada ne razumijem sasvim dobro zašto vam je dala moj broj...”

Malika je malo zaćutala, a onda: „Vi ste prijatelj Marka Karadeka, je li tako?” „Tako je.” „Da li...? Da li vam je poznata njegova prošlost? Čini mi se da ga od prije pet minuta više uopšte ne prepoznajem.” „Na šta tačno mislite?” „Da li znate zašto je napustio policiju?” „Dobio je zalutali metak tokom jedne intervencije: pljačka zlatare kod Trga Vandom.”

- 243 Knjigoteka

Amazonka&Anna

„Tačno, ali to nije pravi razlog. U tom trenutku je već izvjesno vrijeme Karadek bio samo sjenka od čovjeka. Nakon što je bio uspješan policajac, uzimao je godinama bolovanja i boravio u Kurbau.” ,,Kurba? Šta je to?” „Zdravstveni centar koji se nalazi u Endr-e-Loar, blizu Tura. Ustanova koja uglavnom prima policajce s problemima koji pate od depresije ili koji su potonuli u alkohol i lijekove.” „Odakle vam te informacije, Malika?” „Od mog oca. On je šef grupe za drogu. Markova priča je poznata policiji.” „Zašto? Depresivni policajac, nije baš originalno, zar ne?” „Nije samo to. Upoznati ste s tim da je Mark izgubio svoju ženu?” „Naravno.”

Nije mi se sviđao preokret koji je poprimio ovaj razgovor i ono što sam saznao o Marku, ali je moja radoznalost prevagnula nad uviđajnošću. „Znate li da je ona izvršila samoubistvo?” „Ponekad mi je pričao o tome, da.” „Niste pokušali da saznate zašto?” „Ne. Ne volim da drugima postavljam pitanja koja ne bih volio da postavljaju meni.” „Dakle, ne znate za njegovu kćerku?”

Vratio sam se u salon. Izvio sam se da bih obukao jaknu i uzeo novčanik sa stola. „Znam da Mark ima kćerku, da. Po onome što sam shvatio, ne viđaju se više mnogo često. Vjerujem da studira u inostranstvu.” „U inostranstvu? Šalite se. Luiz je ubijena prije više od deset godina!” „O čemu pričate?” „Luiz, njegovu kćerku, kidnapovao je, držao zatvorenu i ubio predator koji je zlostavljao djevojke sredinom 2000. godine.”

Ponovo, vrijeme je stalo. Nepomičan ispred širokih staklenih vrata, zažmurio sam i počeo da masiram sljepoočnice. Fleš. Ime. Ime Luiz Gotje, prve Kiferove žrtve, u decembru 2004, dok je bila na raspustu kod bake i djeda kod Sen-Breka, u Kot-Darmor. „Hoćete da kažete da je Luiz Gotje bila kćerka Marka Karadeka?” „Tako mi je rekao otac.”

Bio sam ljut na sebe. Otpočetka mi je dio istine bio pred očima. Ali kako sam mogao da je prokljuvim? „Čekajte. Zašto mala nije imala prezime svog oca?”

- 244 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Kao prava kćerka policajca, Malika je imala odgovor na sve: „U to doba Mark je radio na opasnim dosijeima BRB-a. Nije neuobičajeno kod policajaca koji su izloženi kao on da pokušaju da zaštite identitet svoje djece kako bi izbjegli ucjenu ili otmicu.”

Bila je u pravu, naravno.

Obuzet vrtoglavicom, bilo mi je teško da odmah shvatim sve posljedice takvog otkrića. Dok sam gorio da postavim i posljednje pitanje, primijetio sam rukom ispisanu poruku koja je bila na stolu kod ulaznih vrata. Jedna rečenica, napisana na papiru za pisma na hotelskom memorandumu: Rafe, Odveo sam Tea na ringišpil u Džejns Karusel u Bruklinu.

Mark

Iznenada me je obuzeo strah. Pojurio sam van sobe i dok sam silazio niz stepenište, upitao sam Maliku: „Možete li sada da mi kažete zašto ste uopšte zvali?” „Da bih vas upozorila. Klotilda Blondel se vrlo dobro sjeća svog napadača, dala je njegov opis policajcu koji ju je ispitivao i opisala mi ga je.”

Na trenutak je zastala, zatim je izustila ono što sam naslućivao: „Taj foto-robot do najmanjih pojedinosti odgovara Marku Karadeku.”

- 245 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Mark Bruklin Vrijeme se promijenilo.

Sada je bilo hladnije, nebo se naoblačilo i počelo je da duva vjetar. Na drvenom šetalištu koje ide duž rukavca, šetači su drhtali, podizali kragne, trljali nadlaktice. Na pokretnim tezgama prodavaca, tople kafe i hot dogovi zamijenili su sladolede. Čak je i voda Ist Rivera poprimila zelenkastosivu nijansu. Šumeći potmulo, talasi su se nadimali, valjali i razbijali o riječne obale prskajući prolaznike.

Na tapiseriji od sedefastosivih oblaka ocrtavala se dugačka silueta skajlajna južnog Menhetna. Raznoliki slijed nebodera različite gradnje i iz različitog vremena: trijumfalna igla Uan Vorld Trejd centra, ogromni toranj Geri obavijen svojom metalnom haljinom, neoklasicistička fasada i šiljati krov palate pravde. Malo bliže, odmah s druge strane mosta, skromnije zgrade od braon cigle četvrti Tu Bridžis.

Kler je ostavila svoj bicikl na travnjaku. Pored vodoskoka je primijetila veliku staklenu kupolu koja je pokrivala vrtešku iz dvadesetih godina prošlog vijeka, savršeno dotjeranu. Ringišpil je izgledao kao postavljen na vodi. Spoj starih drveni konjići i linije zgrada koje su se opažale kroz staklenu opnu, imalo je nešto zbunjujuće i očaravajuće.

Mučena nespokojem, ona je zaškiljila, pomno gledajući u svakog konjića, svaku korpu s balonom, svaki aviončić s elisom koji su se vrtjeli u ritmu vergla. „Ćao, Teo!” uzviknula je prepoznavši konačno Rafaelovog sina kako sjedi pored Marka Karadeka u jednoj smanjenoj verziji kočije.

Izvadila je dva dolara iz džepa, platila kartu i sačekala da kružni plato postane nepomičan da bi im se pridružila. Bebac je bio oduševljen i obradovao joj se. U svojim ručicama je držao džinovski kolač koji mu je Mark kupio. Njegovo okruglo lice kao i gornji dio tregerica bio je umrljan čokoladom, što ga je izgleda radovalo. „Ima ko-ja-c. Ko-ja-c!” dobacio je pokazujući svoj kolač, vrlo ponosan što je naučio novu riječ.

Koliko je Teo bio u formi, toliko je Karadek izgledao iscrpljeno.

Duboke bore izdubile su mu čelo i namreškale konture njegovih svijetlih očiju. Gusta brada mu je progutala tri četvrtine lica sivkastog tena. Njegov prazan pogled i bez sjaja odavao je utisak da je negdje drugdje, kao odsječen od svijeta.

- 246 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Dok je ringišpil ponovo kretao, začula se grmljavina. Kler se smjestila u kočiju preko puta Karadeka. „Vi ste otac Luize Gotje, zar ne?”

Policajac nekoliko sekundi nije progovarao, ali je znao da više ništa ne moža da skriva. Kucnuo je čas za to veliko objašnjenje na koje je čekao već deset godina. Pogledao je Kler u oči i počeo da joj priča njegovu priču: „Kad je Kifer oteo Luiz, imala je četrnaest i po godina. Četrnaest godina, komplikovan uzrast za jednu djevojčicu. U to vrijeme, Luiz je postala toliko nepodnošljiva i kapriciozna da smo žena i ja odlučili da je za Božić pošaljemo kod mojih roditelja u Bretanju.”

Zastao je da bi namjestio Teu šal. „Teško mi je da to danas priznam”, uzdahnuo je, „ali naša mala djevojčica nam se otrgla. Bila je tu samo za drugove, izlaske i svakojake budalaštine. Ja sam bjesnio što je vidim takvu. Da ti pravo kažem, posljednji put kad smo razgovarali, užasno smo se posvađali. Ona mi je rekla da sam kreten, a ja sam je nekoliko puta ošamario.”

Ugušen emocijom, Mark je zažmurio nekoliko sekundi prije nego što je nastavio: „Kad je saznala da se Luiz nije vratila, moja žena je prvo pomislila da je pobjegla. Nije bilo prvi put da nam mala pravi tako nešto, da ode da spava kod drugarice, a onda se vrati nakon trideset šest sati. Ja sam, zbog profesionalne deformacije, odmah počeo da istražujem. Danima nisam oka sklopio. Prevrnuo sam nebo i zemlju, ali ne mislim da je policajac mudriji kad istražuje slučaj koji ga se direktno tiče. Ono što dobije zato što je lično upleten, izgubi zbog rasuđivanja. A tada sam već deset godina radio u BRB. Moja svakodnevica bili su provalnici i kradljivci nakita, ne otmice adolescentkinja. Međutim, volim da mislim da bih uspio da pronađem Luiz da se nisam razbolio nedjelju dana nakon njenog nestanka.” „Razboljeti ste se?”

Nekoliko sekundi Mark je uzdisao držeći glavu među rukama. „To je čudna bolest, ali za koju ti kao ljekar sigurno znaš: Gijen-Bareov sindrom.”

Kler je klimnula glavom. „Poremećaj kad imunološki sistem napada sopstvena tkiva perifernog nervnog sistema.” „Tako je. Probudiš se normalno jednog jutra i ne osjećaš udove.

Osjećaš mravinjanje u butinama i listovima, kao da te je udarila struja.

Onda, vrlo brzo, noge ti se ukrute i postanu skoro paralizovane. Bol ti se penje uz bokove, grudi, leđa, vrat, lice. Ostaješ na krevetu, zaleđen, skamenjen, pretvoren u statuu. Više ne možeš da ustaneš, više ne možeš da gutaš, više ne možeš da pričaš. Više ne možeš da istražuješ o otmici - 247 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

svoje četrnaestogodišnje kćerke. Srce ti kuca sve jače, pulsira, postaje nekontrolisano. Gušiš se čim ti stave hranu u usta. I pošto više ne možeš čak ni da dišeš, stavljaju ti svuda cjevčice da ne bi ubrzo umro.”

Sjedeći pored nas i daleko od naših briga, Teo se svime oduševljavao, klimajući se naprijed-nazad, prateći ritam muzike. „Ostao sam u takvom stanju skoro dva mjeseca”, nastavio je Mark. „Zatim su simptomi počeli da se povlače, ali se više nikada nisam u potpunosti oporavio od te grozne stvari. Kad sam mogao da se vratim na posao, bilo je proteklo skoro godinu dana. Šanse da nađem Luiz bile minimalne. Da li sam, da nije bilo te bolesti, mogao da spasim svoju kćerku? Nikada neću saznati. Među nama, sklon sam da mislim da ne bih i to je nepodnošljivo. Stidio sam se pred Elizom. Rješavanje istraga bio je moj posao, moj razlog življenja, moja društvena uloga. Ali nisam imao tim, nisam imao pristupa različitim dosijeima, a naročito nisam imao jasne ideje. A imao sam ih još manje kad mi se žena ubila.”

Ringišpil je polako usporavao. Karadeku su potekle suze niz obraze. „Eliza više nije uspijevala da živi s tim”, tvrdio je stisnutih pesnica. „Sumnja, znaš? To je najgore od svega. To je poguban otrov koji te na kraju može dokrajčiti.”

Kočija se zaustavila. Teo je tražio još jedan krug na ringišpilu, ali prije nego što postane kapriciozan, Mark mu je predložio da prošetaju pored vode. Pošto mu je zakopčao rajsferšlus na jakni, uzeo je djetence u naručje i zajedno sa Kler krenuo drvenim šetalištem duž Ist Rivera. Sačekao je dok ne spusti dijete na posivjele letve daščanog poda, a onda je nastavio svoju bolnu ispovijest: „Kad su pronašli ugljenisano Luizino tijelo kod Kifera, najprije sam osjetio neku vrstu olakšanja. Pomisliš da pošto je tvoja djevojčica sada mrtva, bar više ne pati. Ali bol se ubrzo vraća kao bumerang, A vrijeme ništa ne liječi: to je vječni užas. Beskrajni užas. Ne vjeruj u sve one gluposti koje možeš pročitati u časopisima ili knjigama iz psihologije: prevazilaženje bola, utjeha... Ništa od toga ne postoji. U svakom slučaju ne kad ti je dijete nestalo pod okolnostima u kojima je Luiz nastradala. Moja kćerka nije pokošena nekom strašnom bolešću. Ona nije poginula u saobraćajnoj nesreći, razumiješ? Ona je živjela nekoliko godina u kandžama đavola. Kad pomislim na njeno stradanje, imam samo želju da sebi prosviram mozak da bih okončao taj potop jezivog užasa koji mi neprestano nadire u glavi.”

Karadek je skoro vikao da bi riječima nadglasao fijukanje vjetra. „Znam da si trudna”, rekao je, pokušavajući da uhvati Klerin pogled. „Kad postaneš majka, shvatićeš da se svijet dijeli na dva dijela: na one koji imaju djecu i ostale. Biti roditelj čini te srećnijim, ali te isto tako čini - 248 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

beskrajno ranjivijim. Gubitak djeteta je vječno nošenje teškog krsta, otvorena rana koja više nikada ne može da zacijeli. Svakog dana misliš da si doživio najgore, ali najgore uvijek tek dolazi. A znaš li šta je, naposljetku, najgore? To su uspomene koje venu, koje blijede i koje na kraju iščezavaju. Jednog jutra, kad se probudiš, shvatiš da si zaboravio glas tvoje kćerke. Zaboravio si njeno lice, iskru u njenom pogledu, onaj poseban način na koji je sklanjala pramen kose iza uha. Nesposoban si da čuješ njen zvonki smijeh u svojoj glavi. Tada shvatiš da bol nije problem. I da je vremenom čak postao čudno društvo, pomoćnik koji može da odagna uspomene.

Kada to ukapiraš, spreman si da dušu prodaš đavolu da bi oživio svoj bol.”

Mark je upalio cigaretu i okrenuo glavu prema brodićima koji su plovili na morskom rukavcu. „Oko mene se, međutim, život nastavljao”, izjavio je udišući oblak dima. „Moje kolege su odlazile na odmore, pravili djecu, razvodili se, ponovo vjenčavali. Ja sam živio kao zombi, noću, uvijek na rubu provalije.

Više nisam imao života u sebi niti ikakvu želju za životom. Olovo mi je bilo u nogama i pritiskalo mi je kapke. A onda, jednog dana... Jednog dana, sreo sam tebe...”

Pogled starog policajca je sinuo ludačkim žarom. „Bilo je to jednog jutra, krajem proljeća. Izlazila si iz Rafaelovog Stana da bi otišla u bolnicu. Sreli smo se u sunčanom dvorištu zgrade. Pozdravila si me stidljivo, zatim si spustila pogled. Uprkos tvojoj suzdržanosti, bilo je teško ne primijetiti te. Ali iza tvoje vitke siluete, kože meleskinje i ravne kose, nešto je budilo moju radoznalost. I svaki naredni put kad bih te vidio, osjetio bih istu nelagodnost. Podsjećala si me na nekoga; davno sjećanje koje nisam mogao jasno da odredim; istovremeno iščiljelo a još prisutno. Trebalo mi je više nedjelja da uspijem da shvatim zbunjenost: ličila si na Kler Karlajl, tu malu Amerikanku koju je takođe oteo Kifer, ali čije tijelo nikada nije pronađeno. Dugo sam odbacivao tu pomisao.

Najprije zato što je bila besmislena, a zatim zato što sam mislio da oslikava samo moje opsesije. Ali me više nije napuštala. Ugradila mi se u mozak.

Proganjala me je. A znao sam samo jedan način da je se oslobodim: da uzmem tvoje otiske i zamolim kolegu da ih ubaci u FAED. Onda sam, prije petnaest dana, čvrsto odlučio. Rezultat je potvrdio nemoguće: ne samo da si ličila na Kler Karlajl, ti si bila Kler Karlajl.”

Mark je bacio pikavac na drvene prečage i zgazio ga petom kao što se gazi stjenica. „Otada sam imao samo jednu opsesiju: da te posmatram, razumijem i osvetim se. Život te nije stavio na moj put slučajno. Trebalo je da neko - 249 -

Knjigoteka

Amazonka&Anna

plati za sve zlo koje si učinila. To je bila moja misija. Nešto što sam dugovao svojoj kćerki, mojoj ženi kao i porodicama ostalih žrtava Hajnca Kifera: Kamiji Mason i Kloi Dešanel. I one su umrle tvojom krivicom”, podviknuo je. „Ne!” branila se Kler. „Zašto nikoga nisi obavijestila kad si uspjela da pobjegneš?” „Rafael mi je rekao da ste vodili istragu sa njim. Vrlo dobro znate zašto nikoga nisam obavijestila: upravo sam bila saznala da mi je majka mrtva! Nisam htjela da postanem vašarsko čudovište. Bilo mi je potrebno da se povratim u miru.”

S pobjesnjelim pogledom, Karadek joj se suprotstavio. „Samo zato što sam vodio iscrpnu istragu, uvjerenja sam da zaslužuješ da umreš. Zaista sam htio da te ubijem, Kler. Kao što sam ubio žandara iz Saverna, tu gnjidu Franka Mizelijea.”

Odjednom, Kler je jasno shvatila slijed događaja. „Kao što ste pokušali da ubijete Klotildu Blondel?” „S Blondelovom je bio nesretan slučaj!” branio se Mark povisivši glas. „Došao sam bio da je ispitujem, ali ona je povjerovala da hoću da je napadnem i prošla kroz staklo dok je bježala. Ne pokušavaj da preokreneš uloge. Jedini pravi krivac si ti. Da si obavijestila o svom bjekstvu, Luis bi još bila ovdje. Kamij i Kloe takođe!”

Izvan sebe od gnjeva, Mark je zgrabio Kler za ruku i iskalio sav bijes na njoj: „Jedan običan poziv! Anonimna poruka ostavljena na sekretarici!

Trebalo ti je minut za to i spasila bi tri života! Kako se usuđuješ da tvrdiš drugačije?”

Teo se uplašio i stao da jeca, ali ovoga puta nije našao nikoga da ga utješi. Kler se oslobodila Markovog stiska i odgovorila mu istim tonom: „To pitanje se nikad nije ni postavilo. Nikada, ni na sekundu nisam pomislila da je moglo biti drugih osoba koje su zatvorene zajedno sa mnom!” „Ne vjerujem ti!” vikao je.

Teo je sada grcao, posmatrajući njihov sukob. „Vi niste bili u toj prokletoj kući sa mnom!” urlala je Kler. „Provela sam 879 dana zatvorena u prostoru od dvanaest kvadrata. Najčešće vezana. Ponekad sa gvozdenom ogrlicom oko vrata! Hoćete li da vam kažem istinu? Da, bilo je jezivo! Da, to je bio pakao! Da, Kifer je bio zvijer!

Da, mučio nas je! Da, silovao nas je!”

- 250 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Zatečen, Mark je pognuo glavu i zažmurio, kao bokser koji je potisnut u jedan ćošak ringa. je stalno radio: puštao nas je da pišemo, ali bi nam oduzimao sve što stavimo na papir.”

Pružila je svesku Karadeku, ali je policajac ostao nepomičan, skamenjen, nije bio u stanju da načini ni najmanji pokret. „Uzmite je. Sada je vaša. Dok je bila zarobljena, Luiz vam je puno pisala. Na početku po jedno pismo svakoga dana.”

Karadek je uzeo dnevnik drhtavom rukom dok je Kler ponovo uzimala Tea u naručje. U daljini je, na početku šetališta, spazila Rafaela kako trči prema njima. „Hajde, idemo da vidimo tatu”, rekla je malom dječaku.

Mark je sjeo na klupu pored mora. Otvorio je svesku i prelistao nekoliko stana. Odmah je prepoznao zbijeni i šiljati Luizin rukopis i motive koje je imala običaj da crta: ptice, zvijezde, ruže isprepletane gotičkim ukrasima. Na marginama, pored crteža, bilo je ispisano sijaset stihova. Odlomci iz pjesama ili tekstova koje je naučila od majke. Mark je prepoznao Igoa („Svaki čovjek u svojoj noći korača ka svjetlosti”), Elijara („Bio sam tako blizu tebe da mi hladno pored drugih”), Sent-Egziperija („Biće ti teško. Izgledaću kao da sam mrtav, a to neće biti istina”) i Didroa („Svuda gdje ne bude bilo ništa, čitajte da vas volim”).

Od emocije mu se steže grlo. Bol se ponovo vratio, munjevit i žestok, otrovan, koji pustoši. Ali sa sobom je donosio čitavu povorku uspomena koje su se probudile da bi izbile kao vreli gejzir natapajući njegovu utrnulu dušu.

Ponovo je Mark čuo Luiz.

Mogao je da prepozna njen smijeh, njenu energiju, boju njenoga glasa. Čitava ona bila je među tim stranicama. Živjela je među tim stranicama.

- 251 Knjigoteka

Amazonka&Anna

Luiz Bojim se, tata...

Neću da ti pričam priče: ruke i noge mi drhte, a srce samo što ne svisne. Takođe stalno imam utisak da mi Kerber upravo proždire utrobu. Čujem ga kako laje, ali znam da sve to postoji samo u mojoj glavi. Bojim se, ali, kao što si mi ti uvijek ponavljao, pokušavam da se ne bojim svog straha.

A kad panika počne da prijeti da će me preplaviti, kažem sebi da ćeš ti doći po mene.

Vidjela sam da radiš, vidjela sam da se kasno vraćaš kući. Znam da se nikada ne obeshrabruješ, znam da nikada ne ostavljaš neki slučaj. Znam da ćeš me pronaći. Prije ili kasnije. To me održava i pomaže da ostanem jaka.

Nismo se uvijek razumjeli, ti i ja. U posljednje vrijeme skoro da nismo razgovarali. Kad bi samo znao koliko danas žalim zbog toga. Trebalo je češće da govorimo jedno drugom da se volimo i da računamo jedno na drugo.

Kad propadnemo u pakao, važno je da imamo zalihe srećnih uspomena. Bez prestanka ih zamišljam u svojoj glavi. Da bi mi bilo manje hladno, da bih se manje plašila. Recitujem sebi pjesme koje me je mama naučila, sviram u glavi arije na klaviru koje sam ponavljala na konzervatorij umu, pričam sebi priče iz romana koje si mi davao da čitam.

Uspomene izbijaju u bohorima. Vidim sebe sasvim malu, na tvojim ramenima, u šetnji po šumi Vizavona, s mojom peruanskom kapicom na glavi. Osjećam miris čokoladnih kroasana koje smo nas dvoje išli da kupimo nedjeljom ujutru u toj pekari na bulevaru Sen-Mišel gdje mi je prodavačica uvijek davala jednu madlenu 34 upravo izašlu iz pećnice.

Kasnije, naše kruženje po putevima Francuske kada si me pratio u mojim pokušajima da se bavim jahanjem. Iako sam tvrdila suprotno, bilo mi je potrebno tvoje prisustvo i tvoj pogled. Kad si bio tu, znala sam da mi se ništa loše ne može desiti.

Sjećam se raspusta koji smo svi troje proveli, mama, ti i ja. Stalno sam gunđala što moram da idem sa vama, ali sada shvatam koliko mi sjećanje na ta putovanja pomaže da se iščupam iz mog zatvora.

Sjećam se palmi i kafea na Trgu Rejal u Barseloni. Sjećam se gotičkih zabata kuća oko kanala u Amsterdamu. Sjećam se našeg ludog smijeha na 34

Vrsta kolača. - Prim. prev.

- 252 Knjigoteka

Amazonka&Anna

kiši u Škotskoj usred stada ovaca. Sjećam se azurnog plavetnila azuležosa 35 iz Alfame, mirisa hobotnice na žaru na ulicama Lisabona, svježeg ljeta u Sintri i poslastice pasteis de nata iz Belema. Sjećam se rižota sa šparglama sa pjace Navona, oker svjetlosti San Điminjana, maslinjaka koji šume oko Sijene, tajnih vrtova starog Praga.

Između ova četiri ledena zida, nikada ne vidim dan. Ovdje je svuda noć. Savijam se, ali se ne slamam. I kažem sebi da ovo izmršavjelo tijelo spaljeno crvenim tačkama nije moje. Ja nisam taj živi mrtvac s užasnim porcelanskim tenom. Ja nisam taj keramički leš između pokrova i sanduka.

Ja sam ta osunčana djevojčica koja trči po mlakom pijesku plaže Palombađa. Ja sam vjetar koji nadima jedra brodića koji kreće. Beskrajno more oblaka od koga vas hvata vrtoglavica iza brodskog okna.

Ja sam radosni plamen koji gori za praznik Svetog Jovana. Obluci u Etretau koji se kotrljaju po plaži. Venecijanska lampa koja odolijeva olujama.

Ja sam kometa koja zažari nebo. Zlatni list koji odnesu naleti vjetra.

Poletni refren koji pjevuši gomila.

Ja sam vjetar koji miluje vodu. Topli vjetar koji nosi pijesak s dina.

Boca u moru izgubljena u Atlantiku.

Ja sam miris vanile na raspustu na moru i opojno isparenje vlažne zemlje.

Ja sam lepet krila sedefastoplavog tufnastog leptira. Kratkotrajni plamičak koji lebdi nad močvarama. Prašina jedne bijele zvijezde koja je prerano pala.

Oslikane keramičke pločice koje krase fasade starijih zgrada u Portugaliji. - Prim. prev.

- 253 -

35

Knjigoteka

Amazonka&Anna

Izvori Za potrebe romana sam tu i tamo sebi dao slobodu u pogledu francuske i američke geografije kao i pravila funkcionisanja američkog političkog života. Što se naučnog dijela istrage tiče, on je ponekad zasnovan na anegdotama koje sam zapažao ovih posljednjih godina u knjigama koje sam čitao: za sprejeve Eboni&Ajvori inspirisao me je članak u kome je predstavljen rad njujorške umjetnice Heder Devej-Hagborg; DNK uzorak komarca poslužio je kao dokaz u aferi ubistva koje se desilo na Siciliji početkom 2000. kao što ćete moći da otkrijete na blogu Passeur de sciences Pjera Bartelemija, na sajtu časopisa Le Monde. Naposljetku, koncept Duha koji evocira Rafael razvio je Džon Trubi u Anatomiji scenarija (L’Anatomie du scenario, Nouveau Monde Editions, 2010).

- 254 Knjigoteka