Čovjek s tisuću tijela

SF PRIČA

Leon Kaspersky prislonio je palac na zaslon brave svoje prikolice. Zaslon se zazelenio i brava se tiho otključala. Još se jednom osvrnuo oko sebe (u četiri ujutro nije još bilo nikoga), a onda je ušao i zatvorio vrata za sobom. Prikolica je bila jednostavno uređena. Stol, naslonjači, mali ležaj, toalet. Još jedna vrata, također zaključana. Prozori zatamnjeni. Prikolica je bila ekskluzivni prostor Leona Kasperskog: prema ugovoru, nitko nije smio kročiti u nju bez njegova odobrenja. Otvorio je druga vrata i ušao u svlačionicu. Mali ormar za odjeću, stolac, ogledalo. Po zidovima slike Leona Kasperskog u najpoznatijim ulogama. Uz rub i oko ogledala skice dizajnera stvorenja. Leon se svukao. Brižno je složio odjeću na vješalice u ormaru. Sjeo je pred ogledalo. Nasuprot njemu, sasvim obično lice, tamna kratka kosa, sivoplave oči. Davale su mu poseban izgled. Pogledao je skice. Znao je scenarij napamet, razgovarao s režiserom prethodnih dana, vježbao s koreografom. Bio je spreman. U većini svojih filmova, Leon Kaspersky bio je stvorenje. Čudovište. Ono Drugo. * * *

Naravno, nije bio jedini. Studiji su producirali fantastične filmove i serije kao na tvorničkim trakama i posla za glumce, specijalizirane poput njega, bilo je i više nego dovoljno. Za početak, zadovoljavao je jedan od bitnih uvjeta: bio je visok i mršav. Mršav zato da stane u kostim. Visok jer... jer su visoka čudovišta impresivnija od niskih. Ali dok su drugi sjedili satima, okruženi majstorima animatronike, kostima i maske, dok nisu - propisno kostimirani, našminkani, s prostetikom - mogli pred kamere, Leon Kaspersky svoje je preobrazbe radio sam. Potpuno sam u toj maloj skromno opremljenoj prostoriji u prikolici. Njegove transformacije ostavljale su bez daha, kao da je pred kamerom zapravo bilo stvorenje opisano u scenariju, prikazano na slikama iz dizajnerskog odjela, živo, od krvi i mesa. Nitko nije znao kako je to postizao. On nije nikome rekao: bila je to njegova strogo čuvana tajna. Posebnom klauzulom ugovora bilo je zabranjeno bilo kakvo propitivanje njegovih tehnika i vještina, a kamoli špijuniranje. * * * Leon Kaspersky bacio je još jedan pogled na skice. Kostim je bio prikazan sa svih strana,

sjajan, crn, u njega su trebale biti ugrađene LED-žaruljice raznih boja. Dizajner i režiser savjetovali su mu neka pusti stručnjaka da mu ugradi električnu instalaciju. On se samo nasmiješio. “Ništa vi ne brinite”, rekao je, “to je ionako slaba struja.” Sklopio je oči. Htio je prizvati skice u tamu. Bilo je vrijeme da ih pretoči u stvarnost. Umjesto toga, ugledao je plazmu što je lizala po oplati. Pištanje alarma. Temperaturu koja je narasla preko kritične razine. Letjelicu što je padala na plavo-zeleni planet, ostavljajući za sobom plameni trag na modrom nebu. Na sedam tisuća iznad površine, uspio je iskočiti. Krajičkom oka vidio je olupinu kako tutnji da se razbije negdje u pustinji. On je imao važnijeg posla. Jedva je uspio prekinuti prevrtanje, stabilizirati se u padu, raširenih ruku i nogu, dok ga je hladan zrak šibao po licu. Procijenio je visinu. Ne još, previsoko je. Padao je i padao do tri tisuće. A onda je nad sobom otvorio padobransku membranu. Snažan trzaj kako ga je zakočila u padu. I konačno, polagano spuštanje prema ravnoj crti što je presijecala pustaru. Cesta, zaključio je. Svemir ne stvara u ravnim crtama. Prizemljio se nedaleko od ceste. Nije na njoj vidio nikoga. Srećom, pomislio je. Ne treba iza njega ostati nikakav vidljiv trag da se spustio na ovaj planet. Ono što ostane od letjelice automatski će se razgraditi do svitanja. Trebat će ozbiljni kemijski analizatori da otkriju kako je na mjestu pada nešto čudno. A tko će ih upotrijebiti, ako nitko ne zna gdje je olupina i da ona uopće postoji? Za tri dana, ni analizatori neće biti dovoljni.

* * * Slika u ogledalu mijenjala se. Tijelo i udovi su se izduživali. Prsti na rukama kao da više nisu imali mišića, poput kakvih grančica ili mumificirane kože na kostima. I lice se mijenjalo. Glava se krivila unatrag, obrazi su postajali sve ispijeniji, oči su tonule, usne su bile samo tanka crta. Nos je nestao, ostale su samo nosnice na vrhu rožnatoga kljuna. Konačno je glava postala poput glave kakve drevne kornjače. Koža je tamnila do crne. A onda su se udovi i bokovi osuli fotoforima. Stvorenje je po tijelu i udovima imalo redove sablasnih zelenih i plavih i žutih svjetala. * * *

Skrivao se u šikari pored ceste. Bio je nevidljiv među grmljem. Bio je grm. Cestom je prošlo vozilo. Četiri kotača, dvije osobe u njemu. Leon Kaspersky ga je pratio pogledom dok je postajalo samo sitna točkica u vrelom zraku što je titrao nad asfaltom. Odlučio je krenuti za vozilom. Nešto kasnije, visok i mršav čovjek tamne kose i sivoplavih očiju koračao je rubom ceste. Nosio je traperice i bijelu potkošulju. Kožne čizme, ovdje su ih zvali kaubojskima. Leon je znao tko su kauboji. I šešir kojim se štitio od sunca također se zvao kaubojskim. Laganu kariranu košulju držao je ovješenu za lijevi kažiprst, prebačenu preko ramena. Godine potajnog izviđanja tog plavog i zelenog planeta, što su ga njegovi stanovnici zvali Zemljom, isplatilo mu se. Leon Kaspersky (koji se tada još nije zvao Leon Kaspersky) bio je izviđač. Promatrao je taj mravinjak, čija je kultura išla u cijelom rasponu od lovaca sakupljača do visokoindustrijske digitalne civilizacije. Snimao je iz orbite. Registrirao, memorirao, razgledao. Učio... Imao je samo jedan problem: bio je jedini izviđač oko Zemlje. A sad je, zbog tehničkog kvara na svojoj letjelici, bio nasukan. I znao je da ovdje još uvijek nema načina da brzo javi svojima da ga dođu pokupiti. Nadsvjetlosna komunikacija nepoznata je na planetu Zemlji. Međutim, Leon je imao jednu važnu osobinu, kao i svi ostali pripadnici njegove vrste. Mogao se lako prikriti u skoro bilo kakvom okolišu. Mogao se stopiti. Postati jedan od njih. Poprimiti oblik koji je htio. Začuo je motor iza sebe. Okrenuo se. Tegljač s prikolicom. Podigao je palac desne ruke, znao je da tako rade na ovom planetu. To su zvali autostopiranje. Nadao se kako se vozač zaželio društva nakon tko zna koliko kilometara za volanom. * * * Kad je konačno stigao u L.A. i pozdravio se s kamiondžijom, znao je da se mora brzo snaći. Možda je u nekim stvarima bio nadmoćan ljudima oko sebe, ali nešto mu je bilo zajedničko s njima. I on je morao jesti. A za to su mu, ako neće biti kojot i njuškati po smeću, trebali komadi papira što ih ovdje zovu dolari. Prvih mjesec dana dolazio je na mjesta gdje su se okupljali ilegalni doseljenici s juga, preko granice, nadajući se poslovima na dan ili dva. Jednom je to bilo kopanje kanala za cijevi u

nečijem vrtu, drugi put istovar kamiona, treći put bježanje kad bi se ulicom razlilo zavijanje policijske sirene. Tu je negdje Leon Kaspersky postao Leon Kaspersky. A onda je naletio na stalniji posao. Od tada je radio kao pomoćni radnik u filmskom studiju. Ni ne očekujući to, počeo je njegov put do slave.

* * * Buck Mahoney bio je sporedni glumac u krimićima i akcijskim filmovima. Jedno od onih lica koje bi gledatelji uvijek prepoznavali, čak i ako mu nisu pamtili ime. Bio je ono što su u filmskoj branši zvali “teškaš”: uglavnom je glumio gangsterske utjerivače, nasilnike, ponekad kakvog sirovog narednika ili policajca, po mogućnosti podmićenog. Leon ga je imao prilike susretati u studiju, u nekoliko navrata čak i gledati dok je snimao. A onda je tog jutra do ekipe stigla vijest kako je Buck Mahoney, inače dobričina i omiljeni lik bez obzira na snažne ruke, šake poput medvjeđih šapa i grube crte lica, preminuo sat ranije u svom domu. Srčani udar, tako je čuo Leon. I u svom tom šoku ubrzo se iskristalizirao problem: bila je snimljena svega trećina njegovih scena. Kad se na snimanju pojavio i glavni producent, bilo je jasno da im predstoji traženje novog glumca i snimanje Buckovih scena iznova. Ukratko, dodatni troškovi. U produkciji s vrlo tijesnim budžetom. Pola sata kasnije, Leon Kaspersky se skoro na silu ugurao u producentov ured, gdje su on i režiser raspravljali što i kako dalje. Zatvorio je vrata za sobom. Producent i režiser gledali su ga zapanjeno. Jer, pred njima je stajao Buck Mahoney! Da, odgovorio je Leon kad je prvotni šok prošao, bavio sam se kazališnom maskom i šminkom. Kako sam ovo napravio? Moja tajna, gospodo. Jeste li zainteresirani? Naravno da su bili zainteresirani. Ubrzo je Leon Kaspersky imao potpisan ugovor i prvi put u životu stao pred kameru. * * * Leonidas Frank Chaney, bolje poznat kao Lon Chaney, bio je glumac u vrijeme nijemoga filma. Proslavio se ulogama pirata, vampira, razbojnika ili groteskno unakaženih likova, poput zvonara crkve Notre Dame, ili Fantoma iz Opere. Svoje je maske radio sam, skrivajući svoje umijeće. A ono je bilo takvo da je nerijetko u jednom filmu glumio više uloga. Pomalo tajnovit, nosio je nadimak Čovjek s tisuću lica. U manje od dvije godine, Leon Kaspersky nosio je nadimak Čovjek s tisuću tijela. Bio je vampir, čudovište, jedno dvadesetak različitih izvanzemaljaca (uvijek se u sebi smijuljio kad bi dobio takve uloge), vukodlak, vođa orka, podzemni patuljak, zombi, super junak, super zlikovac... Što god mašta producenata i dizajnera mogla smisliti, on bi oživotvorio. I da, u još je nekoliko navrata zamijenio glumce (jednom i glumicu) koji bi preminuli tijekom snimanja. To se držalo u tajnosti. Nitko nikad nije primijetio razliku, svi su mislili kako je oživljavanje postignuto računalnom grafikom. Takva je bila njegova vještina. Nitko nije znao kako to postiže. A on se ugovorima osigurao da nitko ni ne sazna. Komadi papira zvani dolari više mu nisu predstavljali problem.

* * * “Gospodine Kaspersky?” Glas izvana prekinuo ga je u dubokoj koncentraciji. Trgnuo se. Kucanje na vratima prikolice. Gospođica Rodriguez. Pomoćnica režije. “Gospodine Kaspersky? Vrijeme je.” Leon se još jednom pogleda u ogledalo. Besprijekorno. Kao i uvijek. Nasmiješio se. Kad bi samo znali... Ustao je, obukao ogrtač. Podigao je kapuljaču, lice mu je utonulo u sjenu koju je stvarala. Ugasio je svjetlo, izašao iz prikolice. Gospođica Rodriguez se trznula kad ga je ugledala. Ovo je bio prvi dan snimanja, nitko još nije vidio njegovu preobrazbu. Nije ni pomoćnica režije. Ali vidjela je zažarene oči ispod kapuljače, i redove sitnih svjetala što su ocrtavali obraze. “Nešto nije u redu?”, brižno upita Leon. “Ne, ne”, odvrati gospođica Rodriguez. “Nisam znala da umijete i sa svjetlima... “To je još najmanji problem”, odgovorio je i pošao za njom do studija, skriven od mogućih neželjenih pogleda ogrtačem. Konačno je stao pred kameru, pod svjetla. Cijela ekipa napeto je čekala. A Leon Kaspersky samo je skinuo ogrtač i dodao ga gospođici Rodriguez. Oko njega uzdasi, zapanjeni pogledi, zadovoljni osmijeh režisera: pred njima je bio još jedan uspjeh. “Spreman sam”, samo je rekao Leon Kaspersky. Aleksandar Žiljak