Zrnje riječi Božje

......................................

Marinko Vidović

Zrnje riječi Božje Nedjeljne i blagdanske homilije u godini B

VERBUM

Marinko Vidović ZRNJE RIJEČI BOŽJE

Biblioteka:

Posebna izdanja

37.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Marinko Vidović

ZRNJE RIJEČI BOŽJE Nedjeljne i blagdanske homilije u godini B

VERBUM Split, 2008.

© Copyright Verbum, Split, 2008.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Marijana Šimić, prof.

Slika na naslovnoj stranici: Antonio Ciseri, Ecce homo

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 264-043 252 VIDOVIĆ, Marinko Zrnje riječi Božje : nedjeljne i blagdanske homilije u godini B / Marinko Vidović. - Split : Verbum, 2008. (Biblioteka Posebna izdanja ; 37) ISBN 978-953-235-157-6 481016032

PREDGOVOR

U Biblioteci Posebna izdanja izdavačke kuće Verbum iz Splita već su objavljene dvije knjige mojih razmišljanja – homilija za nedjeljna i blagdanska svetopisamska čitanja. Prva, za liturgijsku godinu C pod naslovom Živa je Božja riječ, a druga za liturgijsku godinu A pod naslovom Iskustvo Božje riječi. Ovom knjigom koja nudi razmišljanja – homilije za nedjeljna i blagdanska svetopisamska čitanja u liturgijskoj godini B zaokružujem trogodišnji liturgijski ciklus misnih čitanja.

U prvoj knjizi pokušao sam uvijek uočiti misao vodilju svih triju u liturgiji ponuđenih čitanja i približiti je čitatelju, polazeći od aktualne situacije suvremenoga čovjeka. U drugoj sam knjizi uglavnom slijedio Pavlov poslanički navještaj Božje riječi, gdje se zrcali njegovo osobno iskustvo u susretu s osobom Isusa Krista, kao i iskustvo crkvenih zajednica koje je utemeljio i kojima se pisanim putem obraća. U ovoj knjizi uglavnom slijedim najstarije Evanđelje po Marku koje Crkva naviješta u slavljenju euharistije kroz liturgijsku godinu B. Budući da su razmišljanja uglavnom oslonjena na Markovo evanđelje, knjigu sam naslovio naslovom Zrnje riječi Božje. Očito je da se time aludira na Markov prikaz Isusova govora u prispodobama iz četvrtoga poglavlja njegova evanđelja. Marko je prvi evanđelist koji je Isusovu pouku shvatio kao rad sijača koji izdašno sije zrnje (usp. Mk 4,3) koje je u tumačenju prispodobe poistovjećeno s Riječi: “Sijač sije Riječ” (Mk 4,14). Tumačenje koje Marko daje prispodobi odgovara prilikama u kojima se našla njegova i općenito prva Crkva. Riječ o kojoj govori za Marka je isto što i evanđelje, Radosna vijest Isusa Krista ili o Isusu Kristu Sinu

6

ZRNJE RIJEČI BOŽJE – GODINA B

Božjemu (usp. Mk 1,1). Ta Riječ, čija je spontana plodnost naglašena u Isusovoj prispodobi, u tumačenju je povezana sa spremnošću slušatelja da je prihvati i tako ostvari njezinu plodnost. Slijedeći tu temeljnu Markovu viziju Isusove poruke, u razmišljanjima sam pokušao otkriti njezinu svježinu i životnost i za suvremene crkvene prilike. Naime, u susretu sa suvremenim životnim pitanjima i poteškoćama Božja riječ koja je ukorijenjena u povijest, kulturu i civilizaciju vremena i prostora u kojemu je nastala analogijom se može pretočiti u nama suvremenu situaciju i ponuditi odgovore na naša pitanja i poteškoće, dati nam uporište i svjetlo na životnomu putu, razumljivo, u osluškivanju onoga što Bog po već izgovorenomu u povijesti govori i danas. To i jest glavna svrha svake homilije. Po pretakanju i aktualiziranju, Božja riječ prestaje biti apstrakcija ili puka spekulacija, a postaje ono što stvarno i jest: interakcija Boga i čovjeka, čovjeka i Boga u osobnom odnosu uzajamnog povjerenja, otvorenosti i ljubavi.

Premda su razmišljanja namijenjena širokom čitateljstvu, svakomu tko uvažava i doživljava se životno pogođen Božjom riječju, prvenstveni im je naslovnik ipak onaj tko pred zajednicom vjernika okupljenom na liturgijskom slavlju sije zrnje Božje riječi, tumači njezine odjeke te oduševljava i pokreće ljude da mijenjaju svoj život u svjetlu i snazi njezine poruke. Razmišljanja nisu takva da ih se u gotovomu obliku može ponuditi vjernicima, nezavisno o konkretnim prilikama i okolnostima u kojima žive. Zamišljena su kao poticaj i smjernice za osobno razmišljanje, kao put razmišljanja nad biblijskim čitanjima, razmišljanja iz kojega će niknuti vlastita zapažanja, pitanja, odgovori i rješenja. Dijalog je s Božjom riječi, naime, u svoj njezinoj nosivosti neiscrpan.

Pisanje i navještaj nipošto nisu ista vrsta nastupa. Toga sam duboko svjestan. Ipak, i napisanom i naviještanom zajedničko je iskustvo Božje riječi i s Božjom riječi. Volio bih da zrnje Božje riječi kako sam ga ja iskusio utihne i ušuti onoga trenutka kad u čitatelju zatitra neka struna njegova bića ili kad navjestitelj u napisanom otkrije nešto što će mu poslu-

PREDGOVOR

7

žiti za uspješan navještaj, za uvjerljiv govor o Bogu ljubavi koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine.

U nadi da će i ova, kao i prethodne dvije knjige, nekome poslužiti kao smjernica života, a nekome pomoći u vršenju službe sijača zrnja Božje riječi, srdačno zahvaljujem svima koji su omogućili njezino objavljivanje, posebno izdavačkoj kući Verbum iz Splita, koja se prihvatila uređivanja i tiskanja knjige.

Split, mjeseca lipnja 2008.

Marinko Vidović

LITURGIJSKA GODINA B

1. NEDJELJA DOŠAŠĆA (Iz 63,16b-17.19b; 64,2b-7; 1 Kor 1,3-9; Mk 13,33-37) Gibanje je najjasnija slika promjene i životnoga dinamizma. Svakoga trenutka događa se nešto novoga, nepredvidivoga, što nije moguće kontrolirati. Gibanje je osovina stvarnosti sve do razine subatomskih čestica. Čak nam se može učiniti, u što nas suvremena fizika sve više uvjerava, da je i pojavak života samo plod gibanja, bez obzira na to radi li se o usmjerenom ili samo o spontanom gibanju na svim razinama stvarnosti. Možda se s ovim i možemo složiti, ali uz nužno pitanje: ima li to gibanje svega neki svoj početak i kraj kojemu teži, nazire li se već u početku gibanja i njegov kraj ili će kraj doći nepredvidljivo i izvan i iznad svih očekivanja?

U kružnomu gibanju, zdravorazumski se s time moramo složiti, teško je razlikovati početak i kraj. Zavisno o usmjerenosti gibanja, morat ćemo sami odrediti odakle gibanje započinje. Ali, čim to učinimo, morat ćemo odmah konstatirati da je naš zamišljeni početak gibanja ujedno i njegov kraj.

Istina, tu početnu točku možemo odrediti na temelju različitih kriterija koji će nam poslužiti kao opravdanje zašto smo baš od nje krenuli. Početna točka gibanja može biti određena na temelju snage, intenziteta, učinkovitosti gibanja, ali kružno gibanje će uvijek u njoj i završavati, tako da će kraj uvijek biti i početak, možda novi početak i na višoj kvalitativnoj razini, ali ipak samo početak.

Povijest nam se katkada čini kao kružno gibanje u kojemu se uvijek na horizontu pojavljuju nove-stare stvarnosti.

Iz takvoga gledanja javljaju se u čovjeku na osobnoj ili društvenoj razini postojanja različita pesimistička raspoloženja, osjećaj nemoći, upad u letargiju i potpunu neaktivnost. Ta, ionako se u povijesnom tijeku ništa ne može promijeniti. Sve što je bilo ponovno će biti, završetkom jednoga započet će novi ciklus istih događanja, jednostavno nihil novum sub sole

12

ZRNJE RIJEČI BOŽJE – GODINA B

– ništa novoga pod suncem. Takav zaključak do određene razine donosi i sveti pisac Propovjednikove knjige.

Kad bi stvarnost bila jednoslojna, a gibanje kružno, doista bismo se morali pomiriti s činjenicom da se pod ovom kapom nebeskom ne događa ništa nova. Međutim, na svu sreću nije tako. Egzistencijalni uvidi i uvjerenja s time se ne slažu, žestoko se tomu opiru, a onda nalaze potvrdu i u fizikalnoj stvarnosti. Premda se čini da se u kozmosu sve događa u određenim ciklusima, da se Zemlja u dvadeset i četiri sata zavrti oko svoje osi, u godinu dana oko Sunca, ipak je očito da ti ciklusi nisu uvijek isti. Potvrda tomu je i potreba uvođenja prijestupne godine. Ove su nepravilnosti još uočljivije na subatomskoj razini. Tu je sve u pokretu, na prvi mah uvijek istom, a onda se ipak vidi da to ponavljanje istoga odjednom i nepredvidivo iznjedrava nešto nova, neku novu razinu postojanja ili energije. Elektroni preskaču iz jedne u drugu orbitu, pri tomu sami trpe promjene i oslobađaju silnu energiju. Ako se i gibaju kružno, ako u kružnom gibanju i ostaju, ipak njihovo gibanje nije na istoj razini. Razina gibanja se mijenja.

Početak nove crkvene godine, prema onomu što slušamo u čitanjima koja su nam ponuđena za nedjeljno liturgijsko slavlje, određen je završetkom stare, prethodne crkvene godine. Tako, iz Markova evanđelja slušamo ulomak iz Isusova eshatološkoga govora kojim smo priveli kraju prethodnu crkvenu godinu, a iz Pavlove Poslanice Korinćanima slušamo početne retke koji nas odmah usmjeruju na objavljenje Gospodina našega Isusa Krista, na ono konačno, definitivno, eshatološko, završno, kad će ovaj eon prostora i vremena ustupiti mjesto novomu eonu u kojemu više ne će biti ni prostora ni vremena. Kao da nas i Božja riječ upućuje na kružno gibanje. Jedan smo ciklus prema završnici prošli u prethodnoj godini, a sada smo ponovno na početku. I ovaj ćemo proći kao i prethodni i, ako Bog da, dogodine u isto vrijeme ponovno ćemo se naći na početku. Ako nam se tako i čini, ipak nije tako. Crkva, istina, veže početak s krajem, ili kraj s početkom, ali samo zato što smo pred Kristovim

1. NEDJELJA DOŠAŠĆA

13

dolascima upućeni na isto ponašanje, na iščekivanje. Kažem Kristovim dolascima u množini, a to znači da smo stavljeni barem pred dva različita Kristova dolaska. Onaj utjelovljenja, kada je ušao u našu povijest, i onaj proslave, kada će okončati njezin tijek i svima očitovati svoju božansku slavu. Nijedan od ovih Kristovih dolazaka nije punktualan, ne događa se u jednoj vremenskoj točki, nego se doista događa. Krist se trajno utjelovljuje u našoj povijesti i trajno je u njoj nazočan kao Proslavljeni. Iščekivati njegovo utjelovljenje ne znači biti okrenut prošlosti, ne znači samo sjećati se ili aktualizirati onaj jedanput dogođeni povijesni događaj Betlehema, nego očekivati njegov dolazak i nazočnost u našem svakodnevlju.

To je iščekivanje u potpunosti jednako iščekivanju njegova definitivnoga dolaska na kraju vremena. Advent je vrijeme kad intenzivnije proživljavamo ovu dimenziju očekivanja, kad se vježbamo u prepoznavanju mnogoobličnih Kristovih očitovanja u našem biću i životu. Zato nam Crkva odmah na početku doziva u pamet i kraj. Početak će biti pravi početak tek na kraju, a do njega nam preostaje čitav jedan ljudski život u vremenu i prostoru.

U svjetlu kraja, ni ovogodišnji početak našega hoda za Isusom Kristom nije, ne može i ne smije biti posve jednak prošlogodišnjem početku. Koliko god izgledalo da je i naš vjernički život trajno vraćanje istoga, ipak smo svjesni i znamo da nije tako. Premda će se pred nama iz nedjelje u nedjelju nizati ista događanja iz Isusova života, više-manje iste i njegove riječi, ipak to ne će biti isto jer mi više nismo isti. Stariji smo za jednu godinu, stariji smo za jedan ciklus suživota s Isusom Kristom, bogatiji smo za mnoga životna iskustva, a sve to čini nas drukčijim, naše oči i srce otvorenijim za ono što smo već na jednoj drugoj razini proživljavali.

Iz dana u dan u nama se događa kvalitativni skok u hodu prema naprijed. On oslobađa silnu energiju koja ne može a ne ostaviti traga u nama samima i u svemu što nas okružuje. Sigurno, ove godine možemo drukčije očekivati Kristov dolazak nego u svim prethodnim godinama koje su iza nas.

Drukčije ga vidimo, doživljavamo i drukčije smo prema nje-

14

ZRNJE RIJEČI BOŽJE – GODINA B

mu usmjereni. Mi se ne vrtimo u krugu, nego se spiralno uzdižemo prema završnici. A u spiralnom hodu ima i uspona i padova, i ponavljanja i novosti, štoviše, spirala je uspon prema kraju kroz ponavljanje istoga.

Crkva nas u adventu poziva na budnost, na budan život, na otvorene oči za neprestane Kristove dolaske u naš osobni život, kao i u živote drugih oko nas. Budni možemo biti i ostati samo ako želimo da nam Krist dođe. Nažalost, nemaju svi takve želje. U mini-paraboli iz nedjeljnoga evanđelja sluge koji očekuju povratak svoga gospodara moći će ostati budni, ali između redaka rečenoga uočavamo da postoje i oni sluge koji ne očekuju gospodarev povratak, koji su zadovoljni njegovim odlaskom, kojima je pravi blagdan tek onda kad gospodar nije nazočan. Bez gospodara oni postaju gospodari, koliko god kao sluge znaju da su čitavim svojim bićem upućeni upravo na Gospodara. Iz te upućenosti na Gospodara mogu se i zvati slugama, inače se pretvaraju u prave tirane, žele što prije potrošiti Gospodareva dobra jer znaju da nisu njihova, da su im povjerena i da Gospodar dobro pazi na njihovu uporabu. Svaki dolazak Gospodara za njih će biti neugodno iznenađenje jer će mu morati položiti račun o upravljanju povjerenim im dobrima. Zato i ne žele Gospodarev povratak, u najmanju ruku misle da on ne će nikada ni doći, da će do u beskraj odgađati svoj dolazak.

Pravi sluge aktivno i zauzeto očekuju Gospodara, znaju da je on prisutan i onda kad je vidljivo odsutan, znaju da ih njegova prisutnost diže na višu razinu s koje povijesna događanja, koliko god bila slična, ipak nisu ista, da su sva usmjerena dolasku Gospodara. Za njih je Gospodarev dolazak ostvarenje njihovih snova, ispunjenje njihovih želja, osmišljenje svih njihovih napora.

Priznati se slugama Gospodara koji dolazi znači biti bogat u svakoj riječi i svakom spoznanju, kako kaže Pavao, znači željeti Gospodarev dolazak, njegovu prisutnost i zahvate u naš život. Ako je u nama takva želja, onda smo pravi vjernici, onda svaki događaj našega života može postati – po vjeri – dobrodošlica Isusu Kristu. S vjerom i u vjeri, život je

2. NEDJELJA DOŠAŠĆA

15

budni hod naprijed, a povijest uspinjanje prema višoj razini života u potpunom i neizgubivom zajedništvu s Gospodarom.

2. NEDJELJA DOŠAŠĆA (Iz 40,1–5.9–11; 2 Pt 3,8–14; Mk 1,1–8) Živimo u vremenu, svi ga osjećamo na svojim plećima, premda i ne znamo pravo reći što je vrijeme. Uglavnom ga doživljavamo kao prolazak života, kao čimbenika starosti, nemoći i zemaljskoga prestanka, kao nešto što nam poput pijeska curi između prstiju a što bismo tako vruće željeli zaustaviti. Tako se prema vremenu odnosimo kad već imamo iza sebe određeni protok vremena. Svjesni smo i toga da nije uvijek tako. Kao djeca željeli smo da vrijeme što brže proteče kako bi nam donijelo zrelost i samostalnost. Kada smo to postigli, odjednom smo promijenili pogled na vrijeme i željeli smo ga zaustaviti, željeli smo zastati u trenutku svojih najvećih psihičkih, intelektualnih i fizičkih snaga. Uviđamo da nas do određene točke vrijeme nosi na svojim krilima prema gore, usponom, a onda nas od te točke nosi prema silazu, prema zalazu. Htjeli bismo mu biti gospodari, a osjećamo da smo pred njim potpuno nemoćni, da ne možemo promijeniti njegov tijek, nego njegovo korito puniti različitim sadržajima o kojima zavisi osjećaj naše sreće i ostvarenosti ili nesreće i propasti. Tako je to s vremenom u odnosu na naš zemaljski život.

Na jednoj drugoj razini i iz drukčije perspektive i naš odnos prema vremenu može biti posve drukčiji. Kad trebamo ostvariti neko djelo, onda bismo željeli da nam se vrijeme produlji, da ga imamo što više na raspolaganju kako bismo

16

ZRNJE RIJEČI BOŽJE – GODINA B

započeto mogli i dovršiti. Tada nam vrijeme djeluje kao saveznik. Kad se nađemo u nekakvoj životnoj tegobi, poželimo da vrijeme prođe što brže, znajući da njegov odmak liječi mnoge i mnogima na prvi mah neizlječive rane. Postajemo nestrpljivi i htjeli bismo požuriti vrijeme. Kad doživimo nekakav sretan trenutak, htjeli bismo zaustaviti vrijeme, ostati zauvijek tako sretni. Kad želimo popraviti nešto što smo pokvarili, htjeli bismo da vrijeme što dulje traje, a onda kada sve izgladimo, da se zaustavi. Dok smo na radnome mjestu, željeli bismo da vrijeme od osam sati prođe kao jedan sat, a kada smo kod kuće, u toplom obiteljskom ozračju, željeli bismo da jedan sat traje osam sati. S početkom školske godine već bismo htjeli njezin kraj, a s krajem željeli bismo da početak praznika trajno potraje. Očito je, dakle, da vrijeme nije nešto izvan nas, nešto što nam se nameće, što nas tare ili nosi, nego da je vrijeme nešto u nama, u našem raspoloženju i doživljavanju stvarnosti. Samo po sebi, vrijeme i njegov protok nije nam ni saveznik ni neprijatelj.

Osim dimenzije protoka koja nas nosi naprijed u budućnost, vrijeme ima i dimenziju nadolaska, adventa, dimenziju koja nam donosi nešto iz već ostvarene i pripravljene budućnosti. Takvo adventsko vrijeme koje nam nadolazi ususret i obuhvaća nas, koje u našu sadašnjost unosi prepoznatljive tragove budućnosti, pa i samu budućnost, možemo samo željno iščekivati, pripremati se za njega, omogućavati mu da nas nađe dostojnima onoga što nam nudi. Ono je spojeno s obećanjem koje je dostojno našega potpunoga povjerenja.

Kao vrijeme ostvarenja obećanja, i adventsko vrijeme ima svoje korijene i klice u sadašnjosti, niče iz onoga što je već ostvareno, barem djelomično i anticipirano, što je u konačnici i probudilo naše povjerenje, jer povjerenje se ne rađa pred iluzijama i riječima praznih obećanja.

Adventsko iščekivanje utemeljeno je na onomu što nam je Bog već darovao u Isusu Kristu. U njemu i po njemu pozvani smo na vrijeme i sve što ga ispunja gledati kao na Božji dar, kao na mogućnost koju nam Bog daje da se pripremimo i u potpunosti prihvatimo najveći dar, njega samoga. U

2. NEDJELJA DOŠAŠĆA

17

takvom su vremenu živjeli prvi naraštaji kršćana. U susretu s osobom i djelom Isusa iz Nazareta u njima su se budile čežnje neslućenih razmjera. Doživjeli su Božju ljubav i zauzetost za njih, osjetili su puninu života i žarko željeli da ono što im je Isus obećao što prije dođe, da se što prije ostvari. Došli su čak do uvjerenja da će ubrzo nakon što je Isus bio nasilno uklonjen iz njihove sredine doći konačno vrijeme, definitivno ostvarenje svih Božjih obećanja. Takvo im je uvjerenje stvorilo i određene poteškoće. Budući da vrijeme konačnice nije dolazilo tako brzo kako su očekivali i nadali se, počeli su se hladiti, sumnjati u ono o čemu im je Isus govorio, a nerijetki su i napuštali put kojim su već započeli hoditi u iščekivanju punine vremena.

U takvim okolnostima nastala je i Druga Petrova poslanica iz koje slušamo ulomak u drugom misnom čitanju. Trebalo je kršćanima vratiti ispravan pogled na vrijeme, upozoriti ih na iskrivljenja koja su se uvukla među njih i ohrabriti ih u žaru iščekivanja punine Božjega dara i spasenja. Pred prigovorima da je Gospodin zaboravio na svoja obećanja, da u najmanju ruku kasni s njihovim ostvarenjem, piscu poslanice ne preostaje ništa drugo nego ukazati na jednu novu dimenziju vremena, na onu koja zbog pretjerane zabrinutosti oko vremena često izmakne ljudskom obzorju. Jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan, tvrdi on svojim naslovnicima. Prava mjera vremena je vječnost i u odnosu na nju duljina vremena ne igra nikakvu ulogu. Štoviše, u odnosu na vječnost i produljeno i skraćeno vrijeme može biti prigoda za spasenje, izraz Božje strpljivosti koja ne želi da itko propadne, koja hoće da svi prispiju k obraćenju. Iz perspektive vječnosti svaki trenutak može biti spasonosan i poguban za spasenje, ovisno o obraćenju, o promjeni mentaliteta i gledanja na stvarnost. Taj trenutak, pa bio on i od sto godina – jer što je to u odnosu na vječnost – odlučuje i pospješuje dolazak Dana Gospodnjega. Bog dolazi ne kada mi hoćemo, nego kada on svojim sveznanjem uočava da je to za nas i naše spasenje najpogodniji trenutak.

Zato, dok iščekujemo ostvarenje, najbolji stav prema njemu

18

ZRNJE RIJEČI BOŽJE – GODINA B

je uznastojati biti neokaljani i besprijekorni, u miru s Bogom i pred Bogom, tvrdi pisac Druge Petrove. Novo nebo i nova zemlja gdje prebiva pravednost imaju svoj ritam dolaska, a čovjek mu se otvara čistoćom srca i mirotvorstvom, jer novo nebo i nova zemlja nastanjuju se najprije tu, u srcu, i odatle počinju rasti do u vječnost. Željeti, misliti, činiti, htjeti i ljubiti, sukladno onomu što Bog od nas očekuje, znači omogućavati novom nebu i novoj zemlji da se nastanjuju u povijesti i iz nje niču do u eshaton. Ako Bog upravlja našim željama, mislima, srcima, rukama i djelima, ostvaruje se njegov projekt, dajemo mu priliku da u nama i po nama “onaj jači” iz navještaja i nagovještaja Ivana Krstitelja pokaže svoju jakost.

Ivan je bio zauzet oko obraćenja svojih suvremenika, nudio im je krštenje vodom kao znak promjene života, jer je jedino promijenjeni život mogao prihvatiti onoga kojega je vidio na obzorju i kojemu je htio pripraviti put. Najavio ga je kao jačega od sebe, kao onoga koji će moći dovršiti ono što je sam započeo.

Kada je u pitanju jakost, kojom Ivan mjeri svoju i Isusovu aktivnost, očito je da u pozadini stoji i nekakav protivnik, nekakva zaprjeka i sila koju treba svladati. Iz Ivanova poziva na obraćenje jasno nam je o kojoj je sili riječ. Grijeh je sila koja djeluje u povijesti, koja iskrivljuje pogled na vrijeme, odvraća od Božjega obećanja i Boga proglašava lašcem. Ne radi se toliko, kako obično pomišljamo, o osobnom grijehu, o našim svjesnim i namjernim odvraćanjima od Boga, o našim odbacivanjima njegova plana, o našim zanemarivanjima njegova obećanja i konačnice kojoj smo usmjereni. Više se radi o grijehu kao nekoj tajnovitoj sili koja ljude otuđuje od Boga i priječi ih da žive jedni s drugima i jedni za druge. Ta je sila snažna, presnažna za Ivana i njegovo krštenje. Mora doći netko jači koji će je svladati, koji će povijesti i vremenu dati pravo usmjerenje. Zanimljivo je što će taj jači svoju moć očitovati ne kao Ivan sudom i osudom, nego smilovanjem, utjehom i ozdravljenjem. To je krštenje Duhom Svetim o ko-

3. NEDJELJA DOŠAŠĆA

19

jemu Ivan govori, a da možda nije potpuno ni svjestan što izriče.

Jači je onaj koji nas oslobađa da živimo zajedno i jedni za druge. On je jači od svih sila koje nas potiču da živimo jedni protiv drugih i na račun drugih. Njegovim Duhom obuzeti mi već sada pretvaramo vrijeme u vječnost. Njegova nas snaga oslobađa od beznađa i strahova, od pokušaja ubrzavanja ili skraćivanja vremena. U njegovoj snazi i njegovu Duhu svako nam je vrijeme spasonosno, priprava za konačnicu zbog koje je jači i došao među nas ljude i u našu ljudsku situaciju. U snazi Božjega Duha koji je jači od sila zla, njime kršteni, mi postajemo početak otkupljenoga vremena, Radosna vijest svima onima koji se još bore s vremenom kao protivnikom svoga ostvarenja. Isus Krist je jači od vremena i svih njegovih nedaća.

3. NEDJELJA DOŠAŠĆA (Iz 61,1–2a.10–11; 1 Sol 5,16–24; Iv 1,6–8.19–28) U mnogim adventskim pjesmama mi se osjećajno i misaono povezujemo sa Židovima u očekivanju Mesijina dolaska. U svijetu koji ne možemo spasiti sami, obraćamo se Bogu da nam on pomogne po svome Pomazaniku. Obdaren sedmolikim Božjim Duhom, Mesija je sposoban stvarati i omogućavati život i tamo gdje su svi putovi k životu zakrčeni ili onemogućeni. Njegov dolazak očekuje se kao nadolazak radosti, kao oslobođenje od mnogih ugroženosti kojima je čovjek izložen u svom povijesnom hodu. On će donijeti Radosnu vijest siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, on će proglasiti godinu milosti Gospodnje. Tako ga vidi i najavljuje

20

ZRNJE RIJEČI BOŽJE – GODINA B

Izaija, tako ga očekuju Židovi, tako ga vidimo i očekujemo i mi kršćani i u tomu se u potpunosti slažemo sa Židovima.

Možemo ih zvati, kako nas je uputio Ivan Pavao II., svojom starijom braćom.

Ipak, unatoč istim očekivanjima, mi se kršćani značajno razlikujemo od Židova. Mi se ne ograničavamo samo na očekivanje Mesije, koliko god je njegov pojavak u slavi još uvijek predmet i naših očekivanja. Mi živimo u uvjerenju da je on već došao i da je već sve preokrenuo i uputio na dobro, na bolje. Ivan Krstitelj, doduše, upućuje na onoga koji dolazi nakon njega, kojemu nije dostojan odriješiti remenje na obući, ali u istoj rečenici kaže: “Među vama stoji koga vi ne poznate.” Mesija, dakle, može biti nazočan a neuočen, ne mora uvijek biti i prepoznat. I danas mnogi čine isto, kako su nekoć učinili Židovi. Mesija je došao i očitovao se, ali budući da nije bio po ljudskim parametrima, nisu ga prepoznali, a onda, razumljivo, ni prihvatili. Umjesto da se u pogledu mesijanstva dadnu preoblikovati parametrima samoga Mesije, mnogi su ga onda htjeli, a i danas hoće, ubaciti u svoje parametre i kalupe i zato ga ne uspijevaju prepoznati. Mi kršćani kršteni smo u njegovo ime i s pravom bi se trebalo zaključiti da smo ga prepoznali, da je on među nama i da u svomu životu odražavamo njegovu prisutnost. Po nama bi i drugi, pa i sami Židovi, barem u Pavlovoj viziji iz Poslanice Rimljanima, trebali moći reći: On je već među nama.

Isusovo mesijanstvo, kako ga je vidio i Izaija, ne dokazuje se riječima, pa ne znam kako one bile umjetnički vješto sročene i govornički izrečene. Njegovo mesijanstvo dokazuje se životom, životom među onima koji su ga najpotrebniji.

Siromah će moći reći da je on tu kad utažimo njegovu glad.

Slijepac kad mu pomognemo vidjeti, sužanj kad se zauzmemo za njegovu slobodu, potlačeni kad ne gledamo mirno njegov jaram ili mu ga još više otežavamo, nego kad mu ga pomognemo nositi, ako ga već ne možemo potpuno ukloniti. Njegovo ćemo mesijanstvo svjedočiti kada sve to učinimo, ne gledajući pri tomu tko je onaj komu činimo. Židovi su u tomu promašili. Mislili su da Mesija mora biti samo za njih,

3. NEDJELJA DOŠAŠĆA

21

pa kad se očitovao i kad su uvidjeli da on nastupa i da je i za druge, za sve koji su potrebni spasenja, nisu ga prepoznali ni prihvatili. Bili su selektivni prema Božjoj ljubavi, a ona se ne da ograničiti nikakvim zemaljskim ogradama. U Mesiji je progovorila i očitovala se, točnije utjelovila se, Božja ljubav prema svemu čovječanstvu. U njoj smo otkupljeni već time što smo je prepoznali, jer nije potpuno prepoznata ako se po nama ne širi u okoliš u kojemu se nalazimo.

Koliko je danas kršćana koji su prepoznali Božju ljubav u Isusu Kristu?! Da se samo svaki pojedini kršćanin mesijanski ponašao prema samo jednomu potrebniku, u današnjemu bi svijetu bilo puno manje bijede, nepovjerenja, izrabljivanja, neslobode, bilo bi puno manje gaženja ljudskoga dostojanstva, bilo bi puno manje onih koji se i dalje pitaju zar je taj Mesija već došao. Ako djetetu bez roditelja pružimo roditeljsku skrb, prepoznat će u nama Mesiju. Ako starijoj osobi koja nema s kime progovoriti, nego cijele dane provodi u samoći, posvetimo samo sat vremena zajedništva, zahvaljivat će nam što ju je Bog pohodio. Ako bolesniku kojega su svi otpisali kao višak društva obavimo neke kućanske poslove, prepoznat će u nama Božju nazočnost. Ne želim dalje nabrajati gdje sve možemo približiti ljudima Božju nazočnost jednom jedinom gestom brige i ljubavi za njih. Ako još i danas mnogi pitaju za dolazak Mesije, onda je to ozbiljan razlog da se mi koji kažemo da smo ga prepoznali upitamo je li to doista istina, je li to stvarnost našega života ili samo jedan veliki privid. Ako Mesiju ne očitujemo, ako ga ne svjedočimo svojim životom, onda smo, i čisto ljudski gledano, ispod razine onih koji ga nisu prepoznali. Oni su barem iskreni i ne uspijevaju ga prepoznati, a mi smo lažljivci jer tvrdimo da smo ga tobože prepoznali, a u stvarnosti smo daleko od njega.

Da je naše prepoznavanje Mesije istinsko, da smo doista prepoznali i prihvatili Božju ljubav koja je došla među nas i za nas, naši bi životi bili posve drukčiji. Često istinsku ljubav ne uspijevamo spojiti s interesom. Gdje ima interesa, kažemo, tu nema istinske ljubavi. Onaj tko ljubi iz interesa,

22

ZRNJE RIJEČI BOŽJE – GODINA B

samo je vješt trgovac kojega pokreće profit a ne ljubav. Ipak, nije tomu tako. Riječ interes latinskoga je podrijetla i znači “biti između” – inter esse. Nemojmo je brkati s riječju koristoljublje. Onaj tko je između, tko stoji posred i posreduje između dva bića, tko je sav inter esse, on svakako iskazuje ljubav. Ovo inter esse znači i “među nama”. Ako to izrazimo jezikom na kojemu je pisana proročka riječ, moramo reći da je inter esse istoznačnica s riječju Immanu`el. Njezino značenje znamo: “s nama Bog”. Božji interes i zainteresiranost za nas postaje povijesnom osobom. Božji Sin – Mesija – samo je utjelovljenje Božjega interesa za nas. On je Bog s nama.

I onda kada još moramo očekivati da se na nama u potpunosti ostvari preobražavajuća snaga Božjega interesa za nas, mi kršćani znamo da je ona već počela djelovati, da sve preokreće na dobro i da će sve biti dobro. U očekivanju konačnoga očitovanja Božje zainteresiranosti za nas možemo uočiti njezinu djelatnost u našemu sada. Među nama je naš Brat u kojemu postajemo djeca Božja, djeca jednoga i istoga Oca. To nas oslobađa, otkupljuje i tješi u našoj zauzetosti za život, onakav život kakav bi uistinu trebao biti.

Oslobođeni, otkupljeni i utješeni Božjom utjelovljenom zainteresiranošću za nas, prepoznavši i prihvativši Mesiju, i mi sami postajemo utjelovljenje interesa za druge. Najprije na osobnoj razini, a onda i na organiziranoj, institucionalnoj razini. Jer što je Crkva ako ne posredovanje Božje zainteresiranosti za ljude?! Ona je prostor Božje brige za čovječanstvo, uzajamno i zajedničko svjedočanstvo prepoznatoga Mesije, trajni napor oko posredovanja Emanuela ljudima svih vremena i prostora. Ako u tomu zakazuje i ako to nije, ne znam u čemu onda vidi bit svoga poslanja, u čemu se to razlikuje od svih drugih ljudskih skupina i udruga.

Među nama stoji Onaj koga smo upoznali, koga poznajemo. To poznavanje nipošto ne isključuje i daljnje traženje jer svaka je ljubav domišljata i neiscrpna, posebno božanska ljubav. Nove okolnosti života zahtijevaju i drukčije prepoznavanje Onoga koga već poznajemo i svjedočimo. Koliko god se okolnosti mijenjale, naše prepoznavanje Božje utje-

4. NEDJELJA DOŠAŠĆA

23

lovljene ljubavi i zainteresiranosti za čovjeka uvijek ima jednu konstantu. Na njoj ustrajava Pavao u odlomku iz drugoga misnoga čitanja. Radi se o radosti i molitvi. Radost je svijest o postignutoj sreći, a molitva je izraz zahvalnosti za odnos s Bogom i traženje putova da se svu stvarnost promatra iz odnosa s njim i stavi u odnos s njim. Radosni što je Bog za nas, ne možemo biti mirni dok to ne postane i za sve druge. Naša zainteresiranost za druge samo je odraz i izraz Božje zainteresiranosti za sve. Tek će po njoj mnogi koji ga još nisu prepoznali, kojima je Isus još velika nepoznanica, moći ući u došašće, u iščekivanje dolaska Boga koji spašava, Boga koji nije samo etiketa za mnoge ljudske tvrdnje, nego nadolazeći Bog kojega se može voljeti i iz ljubavi prema njemu plodno, ispunjeno i sretno živjeti.

4. NEDJELJA DOŠAŠĆA (2 Sam 7,1–5.8b–12.14a.16; Rim 16,25–27; Lk 1,26–38) Koliko li je samo ljudskih pothvata, manje ili više značajnih, pred kojima čovjek osjeti neodoljivu čežnju za ponovnim početkom. Piše najobičnije pismo prijatelju, nije zadovoljan napisanim, trga list, baca ga u koš i ponovno počinje pisati. I onda kad dogotovi pismo, kad ga uputi prijatelju, sjeti se da mu je trebao još nešto kazati pa odmah upućuje i drugo pismo kao nadopunu ili objašnjenje već napisanoga i poslanoga. Lako je iznova započinjati kada je riječ o pismu.

U nekim drugim poslovima nije moguće iznova započinjati, barem ne s istim materijalom. Kuham ručak i tek kad je sve gotovo, shvatim da kuhanje nije uspjelo. Morat ću sve skuhano baciti i započeti iznova kuhati. Gradim kuću. Dok je još u gradnji, mogući su manji ispravci uočenih pogrješa-

24

ZRNJE RIJEČI BOŽJE – GODINA B

ka, ali kad je dogotovljena, teško je napraviti ispravak a da se ne pristupi rušenju prethodno sagrađenoga. Nije toliko tragično ni to kad sve treba srušiti i pristupiti gradnji posve drukčije kuće. I sa životom je tako. Dok se gradi, moguće je praviti manje ispravke, zaokrete, ali kad je jednom već sagrađen, izgrađen, onda se ispravci ne mogu praviti bez nepopravljivih šteta. Koliko smo puta poželjeli da nam se još jedanput roditi. Tada bismo sve drukčije organizirali, drukčije se ponašali i drukčije živjeli. Nažalost, neki novi početak ne će biti moguć, premda uočavamo da bi on bio pravo rješenje, da bismo s novim početkom sigurno uspjeli.

Svoje promašaje u životu, kad ih već ne možemo ispraviti na sebi, želimo ispravljati na drugima. Postajemo im i pozvani i nepozvani savjetnici, uvijek ih pokušavamo ispravljati i usmjeravati da ne dođu u slijepu ulicu u koju smo možda sami zašli. Pozitivno ili negativno iskustvo stečeno življenjem pokušavamo prenijeti mlađima, posebice svojoj djeci. U njima vidimo novi početak, ako ne nas samih, ono barem njihove izgradnje. Uvjereni smo da je tek rođeno dijete doista novi početak. Ono nema ništa iza sebe nego sve stoji pred njim. Mislimo da je ono poligon na kojemu možemo ispravljati svoje promašaje, neispisani list koji možemo ispisivati onako kako, poučeni iskustvom, sami želimo.

Ubrzo postajemo svjesni da nije tako, da ni novorođenče nije nikakav apsolutno novi početak, da ono već rođenjem baštini i mogućnosti i ograničenja budućega življenja. Suočeni s time, morat ćemo mnoge svoje planove i projekte s djetetom mijenjati. A kad se tomu doda i činjenica da dijete nije rođeno u zrakopraznom prostoru, da nije zaštićeno od povijesnih, društvenih, političkih i ekonomskih okolnosti u kojima se rođenjem našlo, uviđamo koliko smo u svojim projektima s djetetom unaprijed ograničeni. U ljudskom životu nema apsolutno nulte točke s koje bismo mogli sve započeti ispočetka, kao da prije toga nije ništa bilo. Takvo uviđanje možda još više u nama budi čežnju za novim početkom, ali sada više ne na razini pojedinca, jer vidimo da to nije moguće, nego na razini cijeloga čovječanstva. Željeli bi-

4. NEDJELJA DOŠAŠĆA

25

smo da ono u cjelini krene drugim putem, da mnoge nazovivrijednosti koje smo civilizacijski baštinili budu odbačene, da se pronađu nove vrijednosti, pa čak i posve novi kriteriji vrjednovanja. O tomu nam upravo govori evanđelist Luka opisujući anđelovo navještenje Mariji.

U šestome mjesecu, dakle točno šest mjeseci nakon čudesnoga začeća Ivana Krstitelja, anđeo pristupa zaručenoj djevojci iz doma Davidova, Mariji iz Nazareta, s čudnim pozdravom, a još čudnijim zahtjevom, prijedlogom. Ti koja si puna milosti, s kojom je Gospodin, začet ćeš i roditi Sina i dat ćeš mu ime Isus. Marija nema takve planove, ni na kraj pameti joj nije rođenje djeteta o kojemu anđeo tako pohvalno govori. On će biti velik, Sin Svevišnjega. Bog će mu dati prijestolje Davida, oca njegova, kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu ne će biti kraja, tvrdi anđeo. Marija je očito pomislila kako je Božji glasnik promašio adresu. To što Bog smjera, zar može izvesti po njoj? Zar to doista ne bi bilo izokretanje povijesti i svih njezinih tijekova? Odatle i njezino izravno pitanje: kako će to biti? Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti, odgovara anđeo. Duh Sveti, sila Božja, on će izvesti apsolutnu novost, ono što je do tada bilo nečuveno.

Onaj isti Duh koji je u početcima lebdio nad vodama bezdana, po kojemu je Svevišnji sve stvorio i uredio, kojega je utkao u stvorenje kao kôd svoga projekta sa stvarnošću, koji je nositelj dobra u svemu stvorenomu, on će te osjeniti, zahvatiti, on će u tebi i po tebi izvršiti korekciju onoga što je čovjek svojom nepromišljenošću poremetio, svemu stvorenomu omogućit će novi početak. Sjeti se, Marijo, da sam već nakon općega potopa postavio dugu kao znak svoje vjernosti svemu stvorenomu, da sam dao do znanja da, unatoč ljudskoj sposobnosti izokretanja moga plana, ja ne odustajem od njega. Njegova je provedba moguća. Tražim suradnju samo jednoga ljudskoga bića pa da svi vide kako i njihove pogrješne poteze mogu usmjeriti prema onomu što sam od samih početaka planirao. Evo ti i znaka. Tvoja rođakinja, nerotkinja, začela je sina u svojoj starosti. Zar ti to nije

26

ZRNJE RIJEČI BOŽJE – GODINA B

dokaz da Bogu ništa nije nemoguće? Moći ćeš to provjeriti, ali sada tražim tvoj pristanak i prije provjere. Kad je Marija, i ne shvaćajući ono o čemu joj anđeo govori, dala pristanak, Duh Sveti sišao je na nju, obuhvatila ju je sila Svevišnjega i dogodio se novi početak, Novost u kojoj će sve drugo moći biti obnovljeno.

Sam Bog svojim životom, svojom snagom, svojim Duhom ulazi u ljudski život koji započinje pod Marijinim srcem. Nebesa su se otvorila nad zemljom i započelo je novo stvaranje. Bog izvodi novost koju je utkao u same početke stvorenoga. Njegov Sin koji je rođen od vječnosti postaje čovjekom, započinje ljudsko postojanje s nule.

Svaki začeti čovjek, samim time što je član ljudskoga roda, baštini sva njegova dostignuća i promašaje, ne može krenuti s nule. Ovaj Sin jest član ljudskoga roda, ali je i božanskoga roda, i to izravno. On je baštinik Božjih dostignuća, jer u Bogu nema promašaja. A najveće je Božje dostignuće da slobodan i razuman čovjek u potpunosti prihvaća volju Oca koji je na nebesima. On će svoj svojoj ljudskoj braći i sestrama očitovati, i ne samo očitovati, nego omogućiti da imaju udjela u ljubavi Oca nebeskoga. On će govoriti i djelovati u snazi Duha Svetoga, u onoj snazi u kojoj započinje njegov ljudski život. Ta će snaga svemu čovječanstvu omogućiti novi početak. On će se postupno očitovati i dolaziti do izražaja. Snagom Duha rađa se novi čovjek, novi život kakav je Bog oduvijek htio. Život je to otvoren Božjim planovima, Božjoj volji, Božjem vodstvu povijesti koje nadilazi sve naše želje.

David iz prvoga misnog čitanja ima plemenitu želju. Želi sagraditi Bogu boravište na zemlji. Bog ga sprječava u tomu, jer njegovi planovi nadilaze sve Davidove želje. Pavao, iz drugoga čitanja, ali u svjetlu već odživljenoga zemaljskoga života Marijina Sina, uočava da je Božji plan otajstven, da ga se može samo slaviti, premda ne i proniknuti. Zna Pavao da je Božji plan objavljen u Isusu Kristu, da to nije plan nekoga nauka ili mudrosti, nego plan sa živom osobom. Tko se otvori Bogu, omogućuje mu da s njim osobno započne nešto novo, da se Božja novost ne tiče nečega nego nekoga.

BOŽIĆ: MISA POLNOĆKA

27

Očekivanje da Bog zahvati u naše živote i da započne nešto novo još i danas je spojeno s očekivanjem da Bog zahvaća bez suradnje. Marija je očit primjer da Bog tako ne djeluje. Ona je svojom vjerom otvorila prostor Božjemu obnoviteljskom djelovanju, Božjoj spasiteljskoj snazi koja može ostvariti novi početak. I danas se Božja obnoviteljska snaga očituje u ljudskim životima, u njihovu vjerničkom otvaranju različitim vidovima Božjega spasenja. Što je drugo sakramentalna ispovijed koju ćemo obaviti za Božić nego otvaranje Božjem oprosničkom djelovanju u vjeri.

Po tom otvaranju Bogu Marija je uzor Crkve. Crkva je istodobno i ostvarenje i poziv čovječanstvu da započne novost u Isusu Kristu i s njim. Ne moramo uvijek biti svjesni te novosti niti je do kraja shvatiti. Dostatno je reći: neka mi bude i ona će se u nama ostvarivati. Kao što je Marijino otvaranje omogućilo Bogu da postane čovjekom bez gubljenja svoga božanstva, tako će i naše otvaranje biti prigoda našega postupnog pobožanstvenjenja, bez štete za našu ljudskost i slobodu. Ljudskost u slobodi uzdignuta Bogu, to je novi početak za kojim, svjesni svojih slabosti, tako vruće čeznemo. Takav nas početak potpuno uzdiže i dovodi u naručje Boga.

BOŽIĆ: MISA POLNOĆKA (Iz 9,1–6; Tit 2,11–14; Lk 2,1–14) Anđeoska poruka o noćašnjem događaju stiže pastirima koji su čuvali noćnu stražu. I mi smo se okupili u ovoj noći da proslavimo događaj koji se zbio u noći, očito za ljude koji žive u noći, ali koji znaju bdjeti. Noć ovdje očito nije oznaka vremena, nego simbol određenoga stanja. To je stanje

28

ZRNJE RIJEČI BOŽJE – GODINA B

Luka već prethodno opisao u proročkim Zaharijinim riječima: “Darom premilosrdnog srca Boga našega po kojem će nas pohoditi mlado Sunce s visine da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira” (Lk 1,78s). Živimo u svijetu umjetnoga svjetla i svekolikih vrsta rasvjete. Gotovo smo postali nesposobni doživjeti pravu tamu, pravu noć, pa čak i ljepotu i važnost sunčeva sjaja za ovaj naš planet. O noći i tami govorimo najviše u prenesenomu smislu. Još su nam donedavna pojmovi “noć”, “tama”, “mrak” označavali neko neugodno, nepoželjno iskustvo, a danas ni to više nije tako. Nije rijetkost čuti, osobito među mladima, kako tim pojmovima izražavaju ugodna iskustva, nešto što im označava super stvarnost. Možda je to reakcija na pretjerana osvjetljenja, na nedostatak privatnosti koju svatko želi, a može biti da se time izražava stanje u koje je zašao mlađi naraštaj, stanje pomračenosti svih vrijednosti i svjesne i namjerne dekonstrukcije sve stvarnosti. Njima je noć najprirodniji ambijent življenja, okružje u kojemu se osjećaju svoji na svome i iz kojega najradije ne bi ni izlazili. Tom naraštaju nije lako govoriti o mladomu Suncu s visine i o svjetlu što obasjava one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj. Oni bi radije da sunca uopće nema i da se život pretvori u boravak u tmini i sjeni, ali ne smrtnoj, nego po njima životnoj, u tmini zabave, noćarenja, opijanja, drogiranja, bludničenja, u tmini anonimnosti i nezamjetljivosti, u tmini neodgovornosti, nerada i potpune opuštenosti bez ikakvih ograda.

Evanđelist opisuje noćašnji događaj slikom svoga vremena, govori o njemu kao suncu koje probija tamu, koje donosi toplinu i život svemu što postoji. Sva naša umjetna svjetla samo su blijedi odraz sunčeva svjetla. Premda u sunce ne možemo gledati izravno i bez zaštite, ipak nam je posve jasno u što bismo se pretvorili da ga nema. Ono nas može i oslijepiti, ali samo onda ukoliko smo već navikli na dugotrajan život u tami. Ono može svojim zrakama naškoditi i našoj koži, ali opet samo zato što smo svojom nerazboritošću i neumjerenom težnjom za dobitkom uništili ozonski

BOŽIĆ: MISA POLNOĆKA

29

omotač koji nas je štitio od sunca. Mi kao da hoćemo živjeti u tami i sjeni smrtnoj, želimo i nad njim imati kontrolu samo umjetnim svjetlom koje sami možemo paliti i gasiti prema trenutnim potrebama i raspoloženju. Nekada smo tako rasipni s umjetnim svjetlom, kao u velikim trgovačkim centrima i izlozima, da sunce ove svete noći tu doista ne može doprijeti svojim svjetlom. Nekada sve naše prozore kontakta s prirodnom stvarnošću bojimo crnim bojama da u naše prostore ne bi slučajno prodrla zraka sunčeva svjetla. Unatoč tomu sunce ne prestaje sjati, nuditi svoje svjetlo svima bez razlike, i dobrima i zlima, ne prestaje grijati svojom toplinom ovaj naš životni prostor koji bi se po našim željama kad-tad, najvjerojatnije, pretvorio u beživotnu santu leda. Tama nije izvor života nego smrti. Živeći u njoj doista živimo u sjeni smrtnoj. Mlado sunce s visine oslobađa nas tame i nudi nam život.

Pastiri su čuvali noćnu stražu kod svojih stada i u toj svojoj brižnosti dobili su anđeosku radosnu vijest. Njihova noć, možemo slobodno reći, jest noć snova, jer u biblijskom rječniku noć je upravo vrijeme snova. Ne mislimo ovdje na snove u značenju prodora podsvijesti u svijest, na snove kao kratke spojeve u našemu mozgu ili kao svjesni i namjerni bijeg od stvarnosti. Snovi su pojam ljudske čežnje za promjenom stvarnosti. Iz iskustva siromaštva uči nas Helder Camara: “Ako pojedinac sanja san, to je samo san; ako puno njih zajedno sanja, to je početak nove stvarnosti.” Pastiri su imali takve snove. Život im je bio sve drugo nego idila. Od mnogih su bili gledani više kao stado koje su čuvali nego kao pripadnici i članovi ljudske obitelji. Imali su razloga sanjati o stvarnosti u kojoj će njihovo dostojanstvo biti prepoznato i priznato. Mnogi i danas sanjaju poput pastira, mnogi siromašni i obespravljeni. Oni su sposobni, štoviše, najsposobniji čuti anđelovu poruku da se rodio jedan koji će, ili po kojemu će, Bog ostvariti njihove snove. Kad Bog dopušta snove, onda je već pripravio stvarnost koju mi kroz snove i čežnje tek naziremo.

30

ZRNJE RIJEČI BOŽJE – GODINA B

Anđeoska poruka pastirima o rođenju Spasitelja popraćena je i znakom: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama. Anđeo im ne daje nikakav čudesan znak, što je uobičajeno kad ljudi govore o onomu koji spasiteljski zahvaća u ljudsku povijest. Prisjetimo se prorokâ. Oni kao znak nude slobodu od potlačenosti, rješenje siromaštva, ozdravljenje od sljepoće, a anđeli ne govore ništa slično. Nude običan znak: maleno dijete tek rođeno, povijeno i položeno u jasle.

Da se nije radilo o pastirima, anđeoski bi znak najvjerojatnije naišao na podsmijeh i ostao nezapažen. Ovako, oni nisu a priori odbacili znak i uspijevaju u najobičnijem događanju prepoznati čudo, čudo Marije, Josipa i djeteta, čudo kojemu su se divili svi kojima su pastiri pripovijedali o djetetu.

Božji govor i Božji znakovi pogađaju ljudsko srce. Upravo to što Bog ne zahvaća svojom moći, nego što nemoćno dijeli s nama naš ljudski život, to je najveće čudo koje pogađa našu nutrinu. Ljubav je najmoćnija zato što je sposobna izdržati nemoć. Božja nemoć je spasiteljski kontrast našoj moći, našem upornom pokušaju da svijet gurnemo u sjenu smrtnu. Božja nemoć rječitije govori pastirima od svekolike njegove moći. Nemoć i ustezanje od moći sposobni su graditi mir među ljudima, miljenicima Božjim i davati slavu Bogu na visinama.

Pronašavši dijete povijeno i položeno u jasle, pastiri nisu dobili odgovor na sva svoja pitanja i snove. Ni mi, dvije tisuće godina nakon pastira, još uvijek nemamo takva odgovora. Ipak, i pastirima, a i nama koji smo prihvatili njihovo pripovijedanje o djetetu, jasno je da je rođenje ovoga djeteta sve promijenilo i još uvijek sve mijenja. U njemu je prisutan Bog među nama. I koliko god još uvijek ne razumijemo Božje putove u povijesti, jedno nam je ipak jasno, i to upravo ono najvažnije: Bog je tu, s nama dijeli ljudski život i s nama hodi povijesne putove. To je svjetlo u tami, tu se ispunjaju snovi o spašenom čovjeku, humanijem društvu, pravednijoj politici i solidarnijem gospodarstvu. Bog je prisutan u jednomu koji je jednak nama, ali koji je sposoban posve ostvarivati Božju volju, koji nas upućuje i omogućuje nam da i sami budemo

BOŽIĆ: MISA POLNOĆKA

31

novi ljudi. Takvo sunce i takvo svjetlo potrebno je čovjeku svih vremena i prostora.

Svjetlo božićne noći posve će se rasplamsati u svjetlu uskrsne noći. Tu će se sjena smrtna nadviti i nad ovo novorođenče, ali će biti razbijena snagom njegove ljubavi, njegova predanja za sve koji ga iskreno prihvaćaju. Plamen toga svjetla pali se u srcima ljudi, grije njihovo predanje i njihove napore u izgradnji Betlehema – kuće kruha, dostojnoga prebivališta za čovjeka koji je, htio ili ne, po svojoj biti otvoren Božjemu daru, daru života koji ne poznaje zalaza.

A za takvim životom čovjek vruće čezne i onda kada ga, oslanjanjem samo na sebe, traži na krivim stranama i krivim putovima.

Svjetlost i svetost ove noći upozorava nas da je Bog s nama, da s nama želi biti i to baš onda kada najmanje razumijemo njegove putove, kad mu se poput djeteta iskreno i s punim povjerenjem predamo, kad se oslonimo na Božji govor od srca k srcu. Novorođeni želi biti prvorođenac među mnogom braćom. Ako njegovo rođenje ne pokrene u nama čežnju za novim čovještvom, ako njegovo ime Isus – Bog spašava – ne postane zaštitni znak naših misli, osjećaja i radnji, ostajemo u tami i sjeni smrtnoj, mrak će nam biti obitavalište, koliko god ga pokušavali razbiti umjetnim svjetlom i rasvjetom. Malenoga Boga možemo prepoznati i prihvatiti tek kao pastiri koji i u noći bdiju nad onim što im je povjereno. Odgovornost je jedini ispravni odgovor na Božji govor koji nudi veliku radost za sav narod. Odgovornost koja se očituje kao zauzetost za čovjeka koji je Božjim učovječenjem potvrđen u svom čovještvu.

32

ZRNJE RIJEČI BOŽJE – GODINA B

BOŽIĆ: DANJA MISA (Iz 52,7–10; Heb 1,1–6; Iv 1,1–18) Nedorečenost je blagoslov i prokletstvo ljudskoga postojanja na zemlji. Blagoslov, ukoliko čovjek shvaća i prihvaća dinamičku strukturu stvarnosti u kojoj ništa i nikada nije tako dogotovljeno da ne može biti drukčije, da se ne može popraviti, da nema još uvijek prigodu biti ono što treba biti.

Ona je spasonosna za čovjeka jer ni on nije dogotovljeno biće, nego se trajno dogotovljuje i u tomu procesu dogotovljivanja ima pravo i na pogrješke, ima pravo na promjenu mišljenja i drukčije gledanje na stvarnost. Toliko puta osjećamo potrebu da ono što smo rekli nanovo izreknemo, da se ispravimo i doreknemo, da što je moguće više smanjimo mogućnost da drugi pogrješno protumači naš izričaj. U živoj komunikaciji ispravci su mogući već u trenutku govora. Ako uočimo da drugi kreće u pogrješnom smjeru razumijevanja i tumačenja naših iskaza, odmah se pokušavamo jasnije izraziti, spustiti na razinu onoga kome govorimo i usmjeriti ga na shvaćanje onoga što mu doista želimo prenijeti svojim iskazima. Nekada se iskazi mijenjaju ne zato što su ih drugi pogrješno razumjeli i protumačili, nego zato što smo mi sami porasli u razumijevanju, što smo novim iskustvima ili dijaloškom raspoloživošću stekli nove uvide u stvarnost i što sami želimo opovrgnuti, promijeniti ili doraditi prethodne iskaze. Ako smo svoja viđenja i iskustvo stvarnosti pretočili u nepromjenjivi oblik, u pisanu formu, nije rijetko naići da nakon određenoga vremena pišemo retractationes, ponovnu obradu i ispravljanje, ponovno zahvaćanje u prethodno obrađenu materiju jer uočavamo da o njoj sada možemo drukčije i jasnije progovoriti. Ni veliki Augustin, čija je misao prilično jasna i duboka, nije se bojao ispravaka. Jer je stvarnost dinamična, a i mi u njoj nikada i ni o čemu ne možemo reći konačni iskaz koji barem u nekim dijelovima ne će biti demantiran od stvarnosti. Ljudski su iskazi u traj-

BOŽIĆ: DANJA MISA

33

noj korelaciji sa stvarnošću i ljudskim uočavanjem njezinih dinamizama. Promjena iskaza i spremnost na nju nije izraz ili znak laži i nedosljednosti osobe, nego upravo znak njezine zrelosti, znak poštivanja stvarnosti. Suprotno tomu, ne bi bila osobna dosljednost, nego tvrdoglavost i sljepoća kod zdravih očiju.

Nedorečenost je i prokletstvo ljudskoga postojanja, jer otvara mogućnost pogrješnim shvaćanjima, tumačenjima, pa onda i pogrješnim postupcima čovječanstva. Nedorečenost koja izrasta kao plod ukorijenjenosti u povijesne prilike, koja ostaje takvom jer se boji preskakati vrijeme i ljudske uvide u stvarnost, svakako nije prokletstvo. Ona će to postati tek onda kad se neki iskaz koji ne može a ne biti povijesno uvjetovan želi dignuti i diže na razinu apsolutnosti. Takva nedorečenost stvara totalitarne sustave, njihovi pobornici postaju propovjednici nasilnoga mijenjanja svijeta, a danas, nažalost, lako možemo konstatirati kolike su ljudske žrtve i koliko opustošenje zemlje iza sebe ostavili takvi sustavi.

Svjesna i namjerna nedorečenost, koja ciljano ostavlja mogućnosti pogrješnoga tumačenja, isto tako proizvodi prokletstvo u međuljudskim odnosima, u odnosima čovjeka prema Bogu i stvarnosti koja ga okružuje.

I Božji odnos prema čovjeku pati od nedorečenosti, ne zbog toga što Bog ne bi znao i mogao izreći svu istinu o stvarnosti, nego zbog toga što čovjek nije sposoban razumjeti, prihvatiti i nositi tu istinu. Gluhomu šaptati i ćoravu namigivati uzaludan je posao. Bog se nikada ne bavi uzaludnim poslom. On ne želi priopćivati čovjeku ono što ovaj ne može shvatiti i nositi. Poštujući stvarnost i njezin dinamizam koji je sam u nju ugradio, Bog postupno priprema čovjeka da shvati i prihvati njegov govor. Govori nedorečeno i prikladno čovjeku i povijesnim okolnostima u kojima čovjek živi. Poštuje čovjekovu zrelost i prilagođava se ljudskim spoznajnim, osjećajnim i voljnim sposobnostima.

Ta prilagodba ipak nije takva da ne predstavlja i određeni izazov za čovjeka, nešto što ga trajno diže na višu razinu, što mu širi obzorja i potiče ga da i sam uloži dovoljno napora

34

ZRNJE RIJEČI BOŽJE – GODINA B

kako bi prepoznao, shvatio i prihvatio Božji govor. U Božjemu govoru i po njemu čovjek je izazvan i pozvan da iziđe iz svojih okvira i sputanosti, da se vine iznad sebe, da bude pravo biće koje egzistira, da pokrene u sebi potencijale koji su tu, ali zapretani pepelom njegovih svakodnevnih briga i uskogrudnih željica. Tek kada se vine iznad sebe, kad svoje uporište ne traži u sebi samome, čovjek se može ostvarivati i ostvariti kao čovjek. Potreban mu je ovaj izvanjski poticaj i smjernica da jednostavno može biti čovjek. Često smo u napasti i opasnosti sužavanja mogućnosti načinâ Božjega govora. Mislimo da se i Bog mora izjašnjavati isto onako kao i čovjek. Čovjek se izražava riječju, gestom, pokretom, mimikom, svojim djelovanjem i učinkom djelovanja. Istina, i Bog se izražava na iste načine, i on govori po svome stvaranju, po svome djelu, govori po ljudima koje posebno izabire i otkriva im svoje namisli, govori po povijesti i povijesnim događanjima, njihovu značenju i smislu, govori izravno, ali još više neizravno jer sve, naime, što postoji može biti posrednik njegova govora, očitovati njegovu namisao. Kada čovjek govori, iznosi svoje viđenje stvarnosti, potkrjepljuje ga više ili manje snažnim argumentima i uvidima, ali nikada ne može reći da je u njegovu viđenju zastupljeno viđenje i svih ostalih. Kada Bog govori, on svoj pogled na stvarnost izražava i preko viđenja drugih. Ono što i kako vidi čovjek, ne može se otpisati Božjemu pogledu. To je najveća razlika između ljudskoga i božanskoga govora. Božanski je govor ipak govor jedne više razine koja, i onda kad nam se čini da nije tako, može biti prisutna i na nižoj razini.

Pisac Poslanice Hebrejima, iz koje smo čuli ulomak u drugomu misnom čitanju, jako dobro razlikuje razine i periode Božjega govora čovječanstvu. Te mu razine služe kao uvod u razumijevanje svega o čemu će pisati. Više puta i na više načina, tvrdi, Bog je nekoć govorio ocima po prorocima, konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Snažan je ovo izričaj, nabijen sadržajem i smislom. Najprije se ističe višestrukost i višeobličnost Božjega govora u povijesti. Bog se ne

BOŽIĆ: DANJA MISA

35

ustručava ponavljati i na različite načine izreći ono do čega mu je stalo. Progovorio je i po prorocima, svojim izabranicima, ljudima svoga Duha, onima koji su u događajima svoga vremena znali prepoznati i izreći Božji govor, rekli bismo, prisutnost nevidljive ruke Božje. Oni su bili posrednici Božjih namisli i planova, Bog je govorio po njima, odnosno posredstvom njihova govora sam Bog se obraćao različitim naraštajima čovječanstva. Konačno, u zadnjoj fazi, u fazi koju je čovjek s nestrpljenjem očekivao, baš u ove dane, tvrdi pisac, progovorio je nama u svome Sinu. Nije to više posredni govor po nekomu, nego izravan govor u Sinu, u jednoj konkretnoj povijesnoj osobi koja je čitavim svojim bićem – sa svim onim što jest, što misli, govori i čini – pravi pravcati Božji govor. U Sinu koji je otisak Božjega bića kondenzirano je u povijesti prisutan sav Božji govor. U njemu kao najvišoj razini ujedno stvorene i nestvorene stvarnosti – jer je ujedno Bog i čovjek, božanska osoba s potpunom božanskom i ljudskom naravi – Bog je izrekao svega sebe, konačno je i posve dorečeno o sebi progovorio. Čak kada bi i htio, ne može više o sebi reći nego što je izrekao u Sinu.

To Božje izricanje sebe u konkretnoj povijesnoj osobi svoga Sina, Isusa iz Nazareta, rođena u Betlehemu, slavimo upravo danas. Klanjamo se Božjoj riječi tijelom postaloj i zahvaljujemo Bogu što nam se približio i izrekao na tako prihvatljiv način. To je shvatio i Ivan pišući uvod u svoje evanđelje. On je jasno izrekao da je Božja Riječ – ona koja je od početka i po kojoj je sve nastalo, koja je smisao svih povijesnih događanja – postala tijelom, odnosno konkretnim čovjekom. Ipak, u svojoj teološkoj dubini i širini, Ivan shvaća da je i taj Božji govor nedorečen. Utjelovljena riječ je punina Božje prisutnosti u povijesti, od njegove punine svi mi primismo, ali ostaje činjenica da Boga nitko nikada nije vidio, da nam ga je Jedinorođenac koji je u krilu Očevu samo obznanio. I dalje pred nama ostaje susret s Bogom licem u lice.

Bog se istodobno, koliko je to u povijesti moguće, potpuno izriče, ali ostaje i nedorečen. Takvo Božje ophođenje s

36

ZRNJE RIJEČI BOŽJE – GODINA B

čovjekom pravi je blagoslov za njegovo postojanje. Čovjek u povijesti susreće Boga u osobi njegova Sina, ali sa sviješću da susret s Bogom lice u lice neizmjerno nadilazi i taj povijesni susret. Vjera i nada u taj susret omogućava čovjeku biti čovjekom. I Božić nas stavlja i ostavlja u perspektivi očekivanja. To očekivanje ipak nije više nedorečeno, ne možemo se pravdati da nismo shvatili Božji govor. Za povijesnu razinu na kojoj se nalazimo on je jasan i prejasan. Ako nam je na njoj Bog darovao i svoga Sina, što nam onda ne će, recimo zajedno s Pavlom, darovati na razini potpunoga zajedništva sa sobom. A dar obvezuje. Višestruki i nikada do kraja dorečeni susreti s povijesnim Božjim likom, s Isusom iz Nazareta, u njegovoj riječi i sakramentalnom znaku, u svakomu čovjeku s kojim se Božja Riječ utjelovljenjem poistovjetila, sigurno će nas dovesti i do potpuno dorečenoga susreta s Bogom licem u lice. Neka bude tako!

NEDJELJA PO BOŽIĆU: SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA (Post 15,1–6; 21,1–3; Heb 11,8.11–12.17–19; Lk 2,22–40) Djeca su naša budućnost, često možemo čuti i od onih koji to ozbiljno uzimaju, kao i od onih kojima je to prazna riječ, po kojima bi budućnost već davno stala, jer ih djeca živciraju, uznemiruju, previše su zahtjevna a malo zahvalna, nikad dovoljno ne uzvraćaju, osim u rijetkim izuzetcima, za žrtvu koja je u njih uložena. Egoizam i samoživost, pa bio on i u dvoje, ne može ili barem teško prihvaća dijete jer u njemu vidi ograničenje svojih sloboda, svojih užitaka i probitaka, i spremniji je žrtvovati i budućnost nego svoje komoditete.

Koliko je budućnosti profućkano upravo na račun komodi-

NEDJELJA PO BOŽIĆU: SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA

37

teta?! Koliki se geniji koji bi doista mogli pomoći čovječanstvu u svakom pogledu nisu ni rodili samo zato što su njihovi potencijalni roditelji bili pretjerani egoisti?! Možda bi oni i prihvatili novi život samo kada bi se on rađao kao odrastao i samostalan, kad ne bi morao prolaziti faze odrastanja i jačanja. Takvi su zaboravili da su i sami bili djeca, da se netko i o njima brinuo i omogućio im izrastanje u zdrave i potpune osobnosti. Valjda nezadovoljni svojim životom misle da je bolje ne promašivati kao što su promašili njihovi roditelji.

I Božji Sin je započeo život kao dijete u ljudskoj obitelji.

Prihvaćen je od jednoga bračnoga para u njegovoj otvorenosti životu. I on je, Božji Sin, kako smo čuli u Lukinu evanđeoskom izvješću, rastao i jačao, prošao je sav put pravoga čovjeka. Znamo da su se i Josip i Marija, jedan mladi bračni par, namučili oko podizanja djeteta koje im je Bog darovao, koliko god je to dijete bilo u mnogome posebno. Omogućili su mu zdravi razvoj, budnim su okom pratili njegove prve korake, s divljenjem su slušali njegove prve riječi, omogućili su mu da postane zrela osoba, toliko zrela da je mogao krenuti vlastitim putem. Podižući i odgajajući Isusa i sami su bili odgajani, učili su što znači biti roditelj, koliko o njihovu skladnom bračnom i obiteljskom životu zavisi normalnost i zrelost njihova djeteta. U odgoju djeteta koje im je Bog darovao nalazili su svoju sreću i zadovoljstvo. Sve njihove žrtve, zebnje i brige bile su nagrađivane Isusovim rastom i jačanjem. Štoviše, polako su shvaćali da puno više od njega primaju nego mu daju, da sve ono što mu daju i što su mu dali postaje dar njima samima, oplemenjen, obogaćen i uzdignut na višu razinu koju oni nisu ni slutiti mogli. Dijete Isus se iz dana u dan pred njihovim očima napunjao mudrošću, Božje djelovanje s njim, Božja milost bila im je više nego očita.

Mudrost djeteta želja je mnogih roditelja. Ne boje se da ih dijete u njoj nadvisi, štoviše, ponosni su ako to uspije. Istina, često ni sami ne znaju što je mudrost, skloni su je miješati sa znanjem, raznim vještinama, skloni su mudrost poistovjetiti s visokoškolskim diplomama i priznanjima. Ako njihovo dijete to postigne, drže da su uspjeli, da je njihov od-

38

ZRNJE RIJEČI BOŽJE – GODINA B

goj bio ispravan, da će to donijeti njihovu djetetu lagodniji i ugledniji život, da će u životu ostvariti ono što možda sami nisu uspjeli. Po tome kriteriju koji određuje mnoga nastojanja roditelja naše suvremenosti jedva da bi se moglo reći da se Isus napunjao mudrošću. Josip ga je sigurno naučio čitati, uputio ga je u otačke predaje, ali pružiti mu neko više školovanje, omogućiti mu da pohađa školu nekoga uglednoga rabina iz njihova kraja, sigurno mu to nije mogao priuštiti.

Mogao je, i najvjerojatnije ga je naučio zanatu kojim se i sam bavio, poučio ga je u vještinama tesarskog i stolarskog posla i tako mu omogućio da u muževnoj dobi može priskrbljivati za život. Unatoč tomu, Isus se napunjao mudrošću koja je i Josipu i Mariji u najmanju ruku bila čudna.

Sve čemu su ga u obiteljskoj kući učili Isus je pomno i zahvalno usvajao, ali je svemu tomu davao nekakav drukčiji okus, sve je gledao i s nekoga drugoga stajališta i gledišta do kojega oni oko njega nisu lako dolazili. Mnoga gotova znanja koja su mu predavali on je kreativno rabio za rješenje životnih poteškoća i upitnosti kako je rijetko komu padalo na pamet. S drugima se ophodio na posve osobit način. Mnoge je konfliktne životne situacije rješavao smireno i s lakoćom.

Lako je uspostavljao kontakt i komunikaciju s drugima, kod njih je budio povjerenje i prihvaćenost. Jednostavno, pokazivao je životnu mudrost koju mu nisu mogli ponuditi ni roditelji ni oni koje je susretao na svom životnom putu. Jasno je uočavao i govorio o ljudskom životu, iznosio je pred one koje je susretao neke nove vidove i mogućnosti življenja pred kojima su, barem oni koji su ga dobro poznavali, ostajali zadivljeni, toliko da ih nipošto nisu mogli odbaciti kao neutemeljene, nerazumne i nerazborite. Isusova ih je mudrost uvijek poticala na pitanje njegova identiteta. Znali su da je za takvu mudrost potrebno organizirano učenje, znali su i to da ga Isus nije imao. Poznavali su i Josipa i Mariju.

Znali su njihove sposobnosti i mogućnosti. Sve što su uočavali nužno ih je dovodilo do pitanja: s kim to on tako živi da se tako mudro ponaša i govori?

SADRŽAJ

Predgovor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .5 1. nedjelja Došašća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .11 2. nedjelja Došašća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .15 3. nedjelja Došašća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .19 4. nedjelja Došašća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .23 Božić: Misa polnoćka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .27 Božić: Danja misa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .32 Nedjelja po Božiću: Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa . . .36 Nova godina: Sveta Bogorodica Marija . . . . . . . . . . . . . . .40 2. nedjelja po Božiću . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .45 Bogojavljenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .48 Nedjelja po Bogojavljenju: Krštenje Gospodinovo. . . . . . .53 Pepelnica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .57 1. korizmena nedjelja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .61 2. korizmena nedjelja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .65 3. korizmena nedjelja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .68 4. korizmena nedjelja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .72 5. korizmena nedjelja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .76 Cvjetnica: Nedjelja muke Gospodinove. . . . . . . . . . . . . . . .79 Veliki četvrtak: Misa večere Gospodinove . . . . . . . . . . . . .83 Veliki petak muke Gospodinove . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .87 Vazmeno bdjenje u svetoj noći . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .90 Nedjelja uskrsnuća Gospodinova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .94 2. vazmena – Bijela nedjelja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .97 3. vazmena nedjelja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .101 4. vazmena nedjelja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .105 5. vazmena nedjelja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .110 6. vazmena nedjelja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .114 Uzašašće Gospodinovo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .118 7. vazmena nedjelja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .122 Nedjelja Pedesetnice: Duhovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .126

306

SADRŽAJ

Nedjelja nakon Duhova: Svetkovina Presvetoga Trojstva. . 130 TÄłelovo: Svetkovina Presvetoga TÄłela i Krvi Isusove . . .134 Svetkovina Presvetoga Srca Isusova . . . . . . . . . . . . . . . . .139 2. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .143 3. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .147 4. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .151 5. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .154 6. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .158 7. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .162 8. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .166 9. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .171 10. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .175 11. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .179 12. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .183 13. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .187 14. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .191 15. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .195 16. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .199 17. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .203 18. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .207 19. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .211 20. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .214 21. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .218 22. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .221 23. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .226 24. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .228 25. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .231 26. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .234 27. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .237 28. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .240 29. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .243 30. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .246 31. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .249 32. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .251 33. nedjelja kroz godinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .255 Posljednja nedjelja kroz godinu: Svetkovina Krista, Kralja svega stvorenja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .258

SADRŽAJ

307

BLAGDANI BLAŽENE DJEVICE MARIJE I SVETACA . .263 Prikazanje Gospodinovo (Svijećnica) . . . . . . . . . . . . . . . . .265 Svetkovina sv. Josipa, zaručnika BDM . . . . . . . . . . . . . . .269 Svetkovina Navještenja Gospodinova (Blagovijest). . . . .273 Svetkovina sv. Petra i Pavla . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .277 Svetkovina Uznesenja BDM (Velika Gospa) . . . . . . . . . . .281 Blagdan Rođenja BDM (Mala Gospa) . . . . . . . . . . . . . . . .285 Svetkovina Svih Svetih . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .290 Spomen svih vjernih mrtvih . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .294 Svetkovina Bezgrješnog začeća BDM . . . . . . . . . . . . . . . .298 Bilješka o autoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .303 Sadržaj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .305

PREPORUČUJEMO

Nedjeljne i blagdanske homilije za godinu C sastavljene na osnovu svetopisamskih čitanja, koja autor posadašnjuje u svjetlu aktualne situacije suvremenoga čovjeka. Pri tomu se služi egzegetskim istraživanjem ponuđenih tekstova, uočava njihovu ukorijenjenost u povijest, kulturu i civilizaciju vremena i prostora u kojemu su nastali te ih analoškim putem pretočuje u nama suvremenu situaciju.

288 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Nedjeljne i blagdanske homilije za godinu A slijede Pavlov poslanični navještaj Božje riječi, gdje se zrcali osobno iskustvo sv. Pavla u susretu s osobom i navještajem Isusa Krista, kao i iskustvo crkvenih zajednica koje je utemeljio i kojima se pisanim putem obraća.

340 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Već dugi niz godina Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) s velikim zanimanjem teologa i crkvenog pastira prati fenomen pokreta i novih zajednica nastalih u Crkvi. Ova knjiga sabire ključne tekstove o crkvenim pokretima i njihovoj ulozi, a unutar njih obrađuju se i teme odnosa hijerarhije i laika, ustanove i karizma, zadaće i uloge laika u suvremenom društvu itd.

118 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Ova knjiga Josepha Ratzingera (pape Benedikta XVI.) sabire do sada neobjavljene članke, govore i korespondenciju čije su teme neke od središnjih točaka njegovog teološkog promišljanja: jedincatost Isusa Krista i kršćanstva u odnosu na sve druge religije; stanje i perspektive ekumenizma; Crkva u trećem tisućljeću kao zajedništvo na ljudskom putu itd.

120 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u studenome 2008.

Knjiga Zrnje riječi Božje sadrži nedjeljne i blagdanske homilije za liturgijsku godinu B te uz dvije do sada objavljene knjige dr.

Marinka Vidovića, predstojnika katedre Novoga zavjeta Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Splitu, zaokružuje trogodišnji liturgijski ciklus misnih čitanja. Riječ je o homilijama koje slijede najstarije Evanđelje po Marku, a sam naslov knjige priziva na Markovo shvaćanje Isusove poruke kao rada sijača koji izdašno sije zrnje riječi Božje te ukazuje na važnost spremnosti slušatelja da je prihvati i ostvari njezinu plodnost. Božja riječ prestaje tako biti teško dohvatljiva apstrakcija, a postaje ono što stvarno i jest: međusobni utjecaj djelovanja Boga i čovjeka u odnosu uzajamnog povjerenja, otvorenosti i ljubavi.

Ova razmišljanja, osim što su namijenjena širokom čitateljstvu kao poticaj i smjernica osobnoga razmišljanja, mogu poslužiti svećenicima kao koristan materijal za pripremu vlastitih homilija.

........................................................................................................................

Cijena: 110 kn

ISBN 978-953-235-157-6

www.verbum.hr