Issuu

Stanisław Dziwisz

ŽIVOT S PAPOM

VERBUM

Stanisław Dziwisz ŽIVOT S PAPOM

Biblioteka:

Posebna izdanja

36.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: Ivan NekiÄ‡

Za nakladnika: Miro Radalj

Stanisław Dziwisz

ŽIVOT S PAPOM Razgovor s Gianom Francom Svidercoschĳem

VERBUM Split, 2008.

Naslov izvornika: Stanislao Dziwisz, UNA VITA CON KAROL Conversazione con Gian Franco Svidercoschi © 2007 Libreria Editrice Vaticana, Città di Vaticano © 2007 RCS Libri S.p.A., Milano © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2008. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nĳedan se dio ove knjige ne smĳe umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 262.13 Iohannes Paulus II, papa DZIWISZ, Stanislaw Život s Papom : razgovor s Gianom Francom Svidercoschijem / Stanislaw Dziwisz ; <prijevod Ivan Nekić>. - Split : Verbum, 2008. - (Biblioteka Posebna izdanja ; 36) Prijevod djela: Una vita con Karol. ISBN 978-953-235-127-9 1. Svidercoschi, Gian Franco 480130029

Predgovor

ONAJ VEO PREKO NJEGOVA LICA…

Bilo je to posljednji put da sam vidio njegovo lice… Ma zapravo, poslĳe sam ga ponovno vidio tisuću puta, svakoga sata, svakoga dana. Vidio sam ga ponovno očima vjere. A vidio sam ga ponovno i očima srca, sjećanja… Kao što sam i dalje osjećao njegovu nazočnost, iako na drukčĳi način od one na koju sam bio navikao. Ali ovo je bilo posljednji put da sam gledao njegovo lice, kako da kažem, tjelesno. Ljudski. Posljednji sam put gledao onoga koji mi je bio kao otac i učitelj. Posljednji sam put vidio njegovo tĳelo, njegove ruke, nadasve njegovo lice. To lice podsjećalo me na njegov pogled jer je imao pogled koji te odmah pogađao. Zbog toga sam htio da taj trenutak nikada ne prestane. Sve sam činio polagano kako bih produljio vrĳeme, beskonačno. Sve dok, u jednomu trenutku, nisam na sebi osjetio nečĳi pogled. Tada sam shvatio. Morao sam… Uzeo sam onaj bĳeli veo i posve polako ga položio preko njegova lica. Kao da sam se bojao da ga ne ozlĳedim, kao da bi mu ta svilena tkanina mogla biti teška, smetati mu… Srećom, u pomoć su mi došle one rĳeči: »Gospodine, neka njegovo lice sada ugleda tvoje očinsko lice, neka njegovo lice uskraćeno našemu pogledu promatra tvoju ljepotu.« 7

STANISŁAW DZIWISZ

On je već bio u Očevoj kući, mogao ga je napokon gledati u lice. Njegova zemaljska avantura stigla je u luku. Tako sam i ja počeo pratiti rĳeči one molitve. Moleći, počeo sam se prisjećati. Počeo sam ponovno proživljavati onih četrdeset godina koje sam ja, mali čovjek okrznut »misterĳem«, proveo pokraj njega, Karola Wojtyłe.

PREDGOVOR

Postoji jedna slika Karola Wojtyłe koja mi je ostala u očima i srcu više od ostalih. Bio je to njegov prvi povratak u Poljsku otkada je postao papa, u lipnju 1979., a na poseban način susret sa studentima sveučilišta. Toga jutra, s Wisłom u pozadini i prvim suncem koje se jedva naziralo, Varšava je bila prekrasna. Čim je Papa počeo govoriti, svi su bili dirnuti. Zatim, kao da je netko izdao zapovĳed, one tisuće mladih istodobno su prema Wojtyłi podigle male drvene križeve koje su držali u ruci. U tomu sam trenutku shvatio samo politički »obrat«. Shvatio sam kako su nove generacĳe Poljaka već cĳepljene protiv komunizma te će se u toj zemlji uskoro dogoditi potres. Ali u onomu moru križeva bilo je sjeme nečega daleko većega od pučke revolucĳe. Bio je to »misterĳ« kojega tada nisam bio sasvim svjestan. Ponovno sam ga otkrio dvadeset i šest godina kasnĳe, u onomu beskrajnu mnoštvu koje je došlo odati posljednji pozdrav Ivanu Pavlu II. Zapravo, mislim da je u tomu dubok i vidljiv smisao njegove baštine. Karol Wojtyła pokazao je Božje lice, Božje ljudsko lice, utjelovljeno lice. Odnosno, znao je biti tumačem i sredstvom božanskoga očinstva. Uspĳevao je ublažiti udaljenost između neba i zemlje, između transcendencĳe i imanentnosti. Postavio je temelje jedne nove duhovnosti, nova načina življenja vjere u suvremenomu društvu. Eto, u onomu mnoštvu bio je »misterĳ« pokraj kojega je don Stanisław živio četrdeset godina. Sada ćemo ga, on kao svjedok, a ja kao pripovjedač, pokušati, ako ne otkriti, a ono barem ispripovjediti. 9

Prvi dio

Poljsko razdoblje

ŽIVOT S PAPOM

1. PRVI SUSRET

Sve je započelo jednoga listopadskog dana 1966. On, Stanisław Dziwisz, kao da je toga dana započeo jedan novi život. Naime, toga je dana krakowski nadbiskup zatražio od njega da postane njegov osobni tajnik. Monsinjor Wojtyła bio je uvjeren kako će taj mladi svećenik biti izvrstan suradnik. Netko komu će povjeriti »sjećanje« na svoje pothvate, svoje sastanke, ali i svoja povjerljiva razmišljanja. A pomalo i, zašto ne, svoje srce. Značajno me pogledao i rekao mi: »Doći ćeš k meni. Pomoći ćeš mi…« Stanisław je rođen 1939. u mjestu Raba Wyżna, podno Tatri, velikoga planinskog lanca u Poljskoj. To objašnjava kako je, još u djetinjstvu, naučio skĳati i bio velik poznavatelj snĳega i skĳaških staza. Bio je peto od sedmero djece, petorice dječaka i dvĳe djevojčice. Otac, čĳe je ime naslĳedio, radio je kao radnik na željeznici. Majka Zoﬁa brinula se o kući i odgoju djece, učeći ih što znači živjeti evanđeosku ljubav. Vrata Dziwiszevih otvarala su se svakomu siromahu, svakomu čovjeku u potrebi. Ukoliko bi netko navečer svratio k njima, uvĳek bi se našao topao kutak i krevet za prenoćište. Međutim, izbio je Drugi svjetski rat. Nĳemci su zauzeli Poljsku sa zapada, a Sovjeti s istoka. 13

STANISŁAW DZIWISZ

Bile su to i za nas strašne godine. Za toliko gladnih usta nĳe bilo lako naći hranu. Osim toga, moji su skrivali jednoga Židova te je bilo opasno da ga ne otkrĳu. Da se to dogodilo, tko zna gdje bismo svi završili! Nedaleko od nas, u Rokiciny Podhalańskie, Gestapo je uhitio sestru Marĳu Clemensu Staszewsku, poglavaricu uršulinki, jer je u samostanu bila sakrila nekoliko Židovki. Sirota sestra završila je u Auschwitzu. Našemu Židovu znali smo jedino ime, Wilhelm, ili Wilus, kako smo ga zvali mi djeca. Bio je iz Wadowica, pobjegao je nacistima i nitko nĳe nikada znao kako je došao u našu kuću. Bio je simpatična osoba. Ostao je s nama, pomažući nam obavljati kakve posliće, sve do svršetka rata. Prĳe odlaska sve nas je pozdravio, dirnut, ali nakon toga nismo o njemu čuli ništa. Poljska je počela malo vedrĳe disati. Iako su se na obzoru zgušnjavali zloslutni oblaci. »Osloboditelji« koji su došli s istoka nisu baš pokazivali želju za odlaskom. U kući Dziwiszevih dogodila se tragedĳa, ona strašna tragedĳa. Moj je otac, kao i svakoga jutra, otišao na posao. Dok je prelazio prugu, pregazio ga je vlak. Imao je samo trideset devet godina. Kada su nam to došli javiti, osjetio sam veliku hladnoću; nikada više ne ću osjetiti njegovu ruku na ramenu. Moja majka bila je žena velike vjere i hrabrosti. Unatoč beskrajnoj boli u srcu, skupila je ljubavi i uspjela odgojiti 14

ŽIVOT S PAPOM

sedmero djece, uspĳevajući tko zna kako umnažati novac od mizerne mirovine. Stanisław nĳe imao ni devet godina kada je umro njegov otac. Ali i on je, primoran rasti i sazrĳevati na brzinu, učinio svoje. Nakon završetka osnovne škole krenuo je u srednju u Nowy Targ. Međutim, u to vrĳeme je u njemu niknuo jedan drugi poziv. Htio je postati svećenik, Božji službenik. Tako je nakon mature stupio u sjemenište. Bilo je to 1957. i tada je prvi put susreo don Karola Wojtyłu koji je bio profesor morala. Odmah me se dojmio, ponajprĳe zbog svoje velike pobožnosti, svoje mudrosti, izvrsnih predavanja koja je držao, ali i zbog lakoće s kojom je uspostavljao osobne kontakte. Ja i moji kolege smo, s jedne strane, osjećali neku distancu koja je proizlazila iz njegova duboka nutarnjega života i vrlo široke intelektualne priprave; s druge smo strane doživljavali njegovu snažnu bliskost i iznimnu lakoću kojom se otvarao drugima, ljudskim odnosima. Prethodna godina obilježila je razdoblje velikih promjena u istočnoj Europi. U veljači je, na XX. kongresu Sovjetske komunističke partĳe, Hruščov srušio Staljinov kip i osudio njegove stravične zločine. U lipnju je u Poljskoj došlo do pobune radnika u Poznańu, što su revizionističke skupine iskoristile kako bi dovele na vlast Gomulku, najvećega zagovornika nacionalnoga »puta« u komunizam. Oslobođen je kardinal Wyszyński nakon 37 mjeseci pritvora, i drugi biskupi su pušteni iz zatvora. Bilo je i posve oprečnih naznaka: sovjetski su tenkovi u listopadu u krvi ugušili mađarsku revolucĳu. Ipak 15

STANISŁAW DZIWISZ

se, barem u Poljskoj, proširio prostor slobode, i za Crkvu. U prosincu je don Wojtyłi napokon dodĳeljena katedra etike na Katoličkomu sveučilištu u Lublinu, gdje je već predavao. Ali istodobno je zadržao mjesto u krakowskome sjemeništu. Sjećam se da nam je u trećoj godini predavao principia, odnosno uvodne probleme, ﬁlozofske temelje koji su nas uvodili u moralnu teologĳu. Iako su nam ta predavanja bila prilično teška, on ih je iznimno pomno pripremao, rekao bih gotovo savršeno. Upravo smo kroz ta predavanja primili ﬁlozofske temelje koji su nam omogućili daljnje proučavanje te materĳe. Međutim, don Wojtyła je bio sve više obuzet svojim brojnim službama. Sa samo trideset i osam godina imenovan je krakowskim pomoćnim biskupom. Kada je postao biskupom, bio je to zaozbiljno. Kada smo mi došli do šeste godine, posve je odustao i nĳe nam više mogao držati predavanja. Umro je nadbiskup Eugeniusz Baziak te je Wojtyła, kao kapitularni vikar, preuzeo svu odgovornost za biskupĳu. Došao je velik trenutak. Dana 23. lipnja 1963. Stanisław je primio sveti red po rukama svoga bivšeg profesora morala. Postao je svećenikom. Za kratko vrĳeme poslan je za kapelana u župu Maków Podhalański, jednu od najboljih u biskupĳi, modernu, dobro vođenu, s čitavim nizom inicĳativa, poput pastorala bolesnika, djece i obitelji. Ovo baš želim ispričati jer je to bilo nezaboravno iskustvo. Iznimno vrĳedan župnik zvao se Fran16

ŽIVOT S PAPOM

ciszek Dźwigoński. On je veliku župnu zajednicu podĳelio u više područja, a u svakomu je bila određena jedna osoba koja je održavala kontakte sa župnikom i izvještavala ga što se događa: na primjer, tko je bolestan, tko ima kakvih teškoća ili je ostao bez posla, ima li zapuštene djece i tako dalje. Zar je moglo biti boljega mjesta za naukovanje mlada svećenika? Prolaze dvĳe godine, a don Dziwisz napušta župu radi poziva da nastavi studĳ. S rektorom bogoslovĳe dogovara smjer koji će upisati, patrologĳu ili Sveto pismo; na kraju se ispostavlja kako je potreban liturgičar. Tako je započela njegova aktivnost istraživanja, studiranja, najprĳe za magisterĳ, zatim za doktorat, posvećen štovanju svetoga Stanisława u krakowskoj biskupĳi prĳe Tridentskoga sabora. Ali, dvanaest mjeseci kasnĳe monsinjor Wojtyła iznenada ga je pozvao u Nadbiskupĳu. Bio je to onaj čuveni listopadski dan, 8. listopad 1966., koji će mu deﬁnitivno promĳeniti život. Stanisław Dziwisz imao je dvadeset i sedam godina. Čim sam stupio preda nj, nadbiskup me značajno pogledao i rekao: »Doći ćeš k meni. Ovdje ćeš moći nastaviti studĳ i pomagat ćeš mi.« Upitao sam: »Kada?« Odgovorio je: »Možeš danas.« Okrenuo se prema prozoru i primĳetio da je već večer: »Otiđi do kancelara neka ti pokaže stan.« A ja: »Doći ću sutra.« Pomalo znatiželjno gledao je kako izlazim, ali opazio sam da se smješkao.

STANISŁAW DZIWISZ

2. NOVI LJUDI

Sve do toga trenutka Stanisław je monsinjora Wojtyłu poznavao samo kao profesora i kao biskupa, dakle s određenom distancom, površno. Znao je nešto o njegovu životu i o liturgĳskomu djelovanju. Ništa više. No, nakon što je postao njegov tajnik i otišao živjeti u veliku palaču u Franciszkańskoj ulici, mogao ga je dobro upoznati. Mogao je upoznati njegove pastoralne nakane i njegove crkvene projekte. A nadasve njegovu duboku duhovnost, počevši od načina na koji je slavio misu. Nĳe nikada započinjao slavljenje mise, a da tomu nĳe prethodila šutnja (silentium). Kada smo automobilom išli u pastoralni pohod nekoj župi ili na misu u neku crkvu, nĳe nikada pričao, nĳe trošio vrĳeme na razgovor; bio je uvĳek sabran, meditirao je i molio. Prĳe liturgĳe nastojao je obavljati nutarnju pripravu na najbolji način, a na kraju je uvĳek četvrt sata zahvaljivao na koljenima u velikoj sabranosti. Nadalje, za vrĳeme slavljenja mise, bila je izražena pozornost s kojom je izgovarao rĳeči, važnost koju je davao obavljanju različitih gesta kako bi se jasno prenio navještaj koji su te rĳeči sadržavale i simboličko značenje koje su kretnje željele izraziti. Tako su svi koji su na18

ŽIVOT S PAPOM

zočili svetoj misi osjećali kako proživljavaju doista svete trenutke. Uvĳek je izbjegavao slaviti sam. Bilo da se nalazio u svojoj kapeli, bilo izvan kuće, u nekoj župi ili u katedrali, pozivao je druge da slave skupa s njim, kako bi mise uvĳek bile zajedničarske. Dakle, htio je biti vjeran načelu da euharistĳu ne slavi isključivo svećenik, nego zajedno s njime narod Božji koji na misi sudjeluje: po Kristu i s Kristom. Već iz toga njegova slavljeničkog »stila« moglo se razumjeti zašto Wojtyła, nadahnut velikim svecem Ivanom Marĳom Vianneyem, nĳe imao ništa zajedničkoga s tradicionalnim klerikalnim svećenikom; on svećeništvo nĳe držao pripadnošću nekoj klasi, kasti, nego prisutnošću unutar naroda Božjega, u izravnu kontaktu s ljudima. Uglavnom, biti svećenik za njega je prvenstveno značilo biti »djelitelj« Božjih otajstava. Stoga je sveta misa postala središtem njegova života, svakoga njegova dana. Mjesto njegova posebna susreta s Bogom bila je privatna kapela. Nastojao se tamo zadržati koliko je god bilo moguće; uglavnom je svakoga jutra, ako je bio u kući, ostajao u kapeli do 11. Tamo je razgovarao s Bogom, slušao što mu Gospodin govori. Ponekad su, iz znatiželje, naše sestre znale pogledati unutra i uvĳek su ga nalazile u istome položaju, prostrta na zemlju i uronjena u molitvu. Običavao je i raditi u kapeli kada je trebalo prirediti tekstove dokumenata, poput onih za Krakowsku sinodu, ili pastoralna pisma. Zanimljiv je način na koji je obilježavao stranice: umjesto brojeva naznačio bi stih 19

STANISŁAW DZIWISZ

iz molitve. Iz ovoga se može zaključiti kako je posao za njega istodobno bio intenzivna molitva. A kao što je veliku važnost pridavao molitvi, tako je bilo i s ispovĳedi. Nĳe ju držao samo očitovanjem grĳeha, nego u prvome redu njihovim oprostom i otpuštanjem s Božje strane te je u ispovĳedi gledao milost koja daje snagu za provođenje časna, krjeposna života. On sâm ispovĳedao se svakoga tjedna. Činio je to i prĳe većih svečanosti i prije posebnih liturgĳskih razdoblja. Stajao je u redu s drugim pokornicima, čak i kada je već bio biskup, u franjevačkoj crkvi. Uostalom, molitva i ispovĳed bili su duhovni temelji na kojima je prĳe više godina, dok je bio kapelan župe sv. Florĳana, vlč. Karol postavio svoj pastoralni rad sa studentima, koji je tada bio doista pionirski. Istodobno je održavao dobre kontakte s profesorima jer je bio uvjeren – bilo je to sredinom pedesetih godina i već je zavladao komunizam – kako budućnost Poljske ovisi o obrazovanju i odgoju u sveučilišnim krugovima, to jest o doprinosu koji će dati akademska zajednica. U župi sv. Florĳana vlč. Karol je zbilja okupio skupinu sveučilištaraca kojima je kasnĳe bio duhovni vođa. Te je mlade u prvome redu učio kako treba moliti. Poticao ih je na sudjelovanje u sakramentima, napose na misi. Poučavao ih je u pitanjima teološke i ﬁlozofske antropologĳe, ali i kako živjeti u zajednici, poštujući druge. Vodio ih je na izlete, u planine, na kampiranje. Bio je to čuveni »apostolat ekskurzĳa«. Kako ga ne bi primĳetili agenti službe sigurnosti, odĳevao je civilnu odjeću, a mla20

ŽIVOT S PAPOM

di su ga nazivali »Wujek«, ujak. Tako je uspio oblikovati skupinu osoba koje je, naravno, ujedinjavala Božja rĳeč, ali i ideje, zajednička briga za Domovinu i želja za zajedničkim rastom. Tu je službu Wojtyła zadržao i kao nadbiskup i kardinal. Tĳekom godine susretao se s mladima na danima duhovnih vježba, razmišljanja i molitve. Pridruživao im se na hodočašćima u velika svetišta, u Kalwarĳu Zebrzydowsku ili u Częstochowu kamo je išao – znao je reći – kako bi osjetio kako »kuca« Majčino srce. Uistinu, pratio je te mlade tĳekom različitih životnih razdoblja, blagoslivljajući njihove brakove, krsteći njihovu djecu, spajajući prisnost s autentičnom pastoralnom skrbi. Trajno je ostajao prĳatelj, ali je nadasve bio otac, duhovni vođa i pastir. Međutim, iz toga »ambĳenta« (na poljskome, ali ne znači baš isto, zove se Środowisko) izišle su osobe koje su kasnĳe, ostavši vjerne smjernicama i putu koji je zacrtao Wojtyła, obavljale važne dužnosti na društvenomu i kulturnom području, kao sveučilišni profesori, lĳečnici, inženjeri… Danas već raste treći naraštaj zrelih građana, ljudi privrženih Crkvi, ispunjenih istim duhom ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Među onima koji su izišli iz Środowiska su i sveti ljudi kao Jerzy Ciesielski. Jerzy je bio inženjer, predavač na Tehničkome fakultetu u Krakowu. Prihvatio je ponudu za posao u Africi, na Sveučilištu u Karthoumu. Poginuo je zajedno s dvojicom sinova i sa svim putnicima u strašnu brodolomu na Nilu; spasila se samo jedna kći i jedna njezina prĳateljica. 21

STANISŁAW DZIWISZ

Bio je to velik gubitak. On je bio mlad i častan čovjek, marljiv u radu i duboko religiozan. Njegov je život bio i ostao primjer drugima. Proces za njegovu beatiﬁkacĳu već se nalazi u Kongregacĳi za proglašavanje svetih i blaženih. Jerzy je bio jedan od najdražih Wojtyłinih prijatelja. Kada je umro, nadbiskup je napisao kako je za njega »vjera bila mjera koja je propisivala njegove dužnosti«. Laike poput ovih, poput Ciesielskoga, monsinjor Wojtyła je uključivao u veće biskupĳske inicĳative. Nadbiskup je mnoge stvari delegirao, a onomu tko je bio određen za neku misĳu, za neku službu, ostavljao je široku odgovornost, iako je zatim on sam donekle sve pratio, davao smjernice i ulĳevao nov polet evangelizacĳskim pothvatima. Tako je zadržao neposredan odnos s ljudima. Na poseban se način to događalo za vrĳeme pastoralnih posjeta župama. Za njega to nisu bile kanonske vizitacĳe u administrativnomu smislu, kao službene kontrole, nego su predstavljale ulazak biskupa-pastira u život određene župne zajednice. Stoga se nastojao zadržati koliko je god mogao te su vizitacĳe katkada trajale tjednima. Sudjelovao je u liturgĳskim slavljima i u svim župnikovim zadaćama. Posjećivao je bolesnike u njihovim kućama, a na njegovu je inicĳativu u biskupĳi nastao pastoral bolesnika. Susretao se s brojnim obiteljima, kao i s obiteljima svećenika. Na misama je pozivao bračne drugove na obnovu bračnih zavjeta. Štoviše, želio se zadržati sa svakom obitelji posebno, kako bi je vidio izbliza i molio zajedno s njom. 22

ŽIVOT S PAPOM

A zatim, mladi: nĳe mogao ići susresti se s njima u škole jer to vlasti nisu dopuštale, stoga se u crkvi susretao s djecom i mladima koji su pohađali vjeronauk i s njihovim učiteljima ili barem s onima koji su imali hrabrosti doći. A nisu svi dolazili. Nisu svi mogli riskirati gubitak posla. Poljska je u to vrĳeme još bila zemlja u okovima. U javnosti se nĳe smjelo izgovoriti Božje ime. To je ime bilo zabranjeno.

STANISŁAW DZIWISZ

3. SABORSKI OBRAT

Kada je započeo Drugi vatikanski sabor, 11. listopada 1962., Karol Wojtyła sjedio je u jednomu od zadnjih redova u dvorani. Nekoliko mjeseci prĳe izabran je za kapitularnoga vikara i privremena upravitelja Krakowa; ipak je i dalje ostao pomoćni biskup. Upravo stoga bio je smješten straga, blizu ulazu u baziliku sv. Petra. No i s toga se mjesta moglo dobro vidjeti i čuti. Ipak je na prvomu zasjedanju odlučio prĳe svega slušati. I učiti. Ovaj mladi biskup već od same najave nĳe skrivao svoj entuzĳazam naspram inicĳative Ivana XXIII. Nĳe se bojao novosti. Wojtyła je bio uvjeren kako je potrebna drukčĳa »optika« za suočavanje s pitanjima ekumenizma, liturgĳske obnove, kao i aktivnĳega sudjelovanja laika u životu Crkve. Bila je to tema kojoj je netko poput njega – odrastao u vlastitoj religioznosti zahvaljujući i dvojici laika, svomu ocu i prĳatelju vjeroučitelju, Janu Tyranowskomu – pridavao veliku važnost. Držao je, naime, kako je uloga svećeništva u odnosu na laike ministerĳalna te da laici zajedno sa svećenicima čine Kristovu Crkvu. Od toga trenutka, od onoga 11. listopada, Drugi vatikanski sabor bio je poput velike škole doktrinalnoga produbljenja i pastoralnoga osuvremenje24

ŽIVOT S PAPOM

nja. Monsinjor Wojtyła želio je da se čitava biskupĳa duhom uključi u rad Sabora. Održavao je kontakte sa svećenicima i bogoslovima. Nastojao je pobuditi zanimanje intelektualnih krugova. Radio je na način da svi budu upoznati s temama o kojima se raspravljalo u saborskoj auli i sa sadržajem dokumenata. Na taj smo način u Krakowu proživljavali ono što se događalo u Rimu. Ujedno je Sabor za biskupa bila prigoda trajne razmjene pastoralnih i društvenih iskustava, upoznavanja novih smjerova teološke misli, susreta s velikim učenjacima i stručnjacima, među kojima je bio čuveni isusovac Henri de Lubac (koji se iznimno pozitivno izrazio o kulturi i intelektu krakowskoga pomoćnog biskupa), zatim neki njemačkoga jezičnog područja, poput Josepha Ratzingera i Hansa Künga, te Francuzi Yves Congar, Jean Daniélou, Marie-Dominique Chenu i Antoine Wenger. Zatim su bili istaknuti biskupi, npr. Amerikanac John Krol, Francuz Gabriel-Marie Garrone, Nĳemci Joachim Meisner, Joseph Höﬀner i Alfred Bengsch. Ali na poseban način treba spomenuti njegovo prĳateljstvo s kardinalom Franzom Königom, bečkim nadbiskupom, koji je imao velike zasluge za otvaranje poljskih granica. On je bio jedan od prvih nositelja kardinalskoga grimiza koji je, usprkos komunističkomu režimu, došao u Poljsku pokušavajući uspostaviti kakav kontakt. To je bilo iznimno važno jer se u razdoblju staljinizma svaki kontakt s Apostolskom Stolicom držao činom špĳunaže; osobe koje su održavale takve odnose bile su tretirane kao špĳuni, smatrane neprĳateljima poljske države i komunističkoga sustava te zbog toga osuđivane. 25

STANISŁAW DZIWISZ

U noći 13. kolovoza 1961. izgrađen je Berlinski zid kako bi se zaustavio neprestan bĳeg stanovništva iz Istočne Njemačke. Tako je započelo novo razdoblje hladnoga rata. Moskva je pozvala na red satelitske države te je i u katoličkoj Poljskoj ponovno pokrenuta ateistička kampanja. Poradi toga brojni biskupi nisu dobili putovnicu za odlazak u Rim i sudjelovanje na Saboru. Mogli su otići poljski primas, kardinal Stefan Wyszyński, i mladi pomoćni biskup Krakowa te su, uz malobrojne druge biskupe, sudjelovali na sva četiri zasjedanja. Ipak je doprinos poljskoga episkopata bio značajan utoliko što su ukazali na situacĳu Crkve koja je živjela pod komunizmom. A ona je, unatoč progonu, unatoč agresivnu ateizmu, bila uvĳek živa i dinamična Crkva, s punim sjemeništima, novim oblicima pastoralnoga rada i sve masovnĳim sudjelovanjem laika u crkvenomu životu. Crkva u Poljskoj bila je potpora ljudima koji su bili potlačeni, bez prava glasa. Uzevši u obzir da su ljudska prava bila vrlo ograničena, Crkva je bila jedini prostor slobode. Ljudi su se samo u Crkvi mogli osjećati doista slobodni. Samo se u Crkvi mogla razvĳati neovisna kultura, ona kršćanska. Na otvaranju trećega zasjedanja Drugoga vatikanskog sabora Wojtyła je, u međuvremenu imenovan nadbiskupom, postigao značajno »napredovanje« prema oltaru. Ta bolja »vidljivost«, da tako kažemo, podudarila se s prĳelazom iz faze slušanja u kreativnu fazu, u aktivno sudjelovanje, odnosno u sve češće intervente u auli. Na primjer o pastoralnoj konstitucĳi Gaudium et spes, jednoj od najvećih saborskih novosti. Nikada se prĳe nĳe 26

ŽIVOT S PAPOM

dogodilo da Crkva na tako jasan i dubok način pokaže vlastito sudjelovanje u problemima ljudi, u povĳesti čovječanstva, kao ni to da svĳet ne drži a priori neprĳateljem, protivnikom protiv kojega se treba boriti. Monsinjor Wojtyła je pogotovo u tomu smislu znao pretkazati nova vremena za Crkvu, kako onu u Poljskoj, tako i za onu univerzalnu. On je, naime, bio biskup koji se ne samo nĳe bojao svĳeta, nego mu je, oslanjajući se na evanđeosku poruku, išao ususret bez pridržaja. Upravo stoga znao je uočiti velike vrĳednosti suvremenoga svĳeta; držao je kako se te vrĳednosti, usmjerene na prikladan način i posvećene, može prihvatiti i primiti. Štoviše, mislio je kako treba crpiti iz njih. Zatim je bilo prisutno veliko pitanje vjerske slobode. Osnažen svojim »podrĳetlom«, činjenicom da se svakodnevno morao suočavati s autoritarnim, represivnim režimom, Wojtyła je znao raspravi dati odlučujući doprinos. Kako u prevladavanju negativna poimanja slobode, odnosno njezina svođenja na tolerancĳu, tako i isticanjem kako vjerska sloboda, kao najveći izraz dostojanstva osobe, predstavlja pravo koje javne vlasti i države ne smĳu ignorirati, a pogotovo ga ne smĳu negirati. To je, u biti, bila dvostruka »novost« koju je monsinjor Wojtyła dao Saboru: reaﬁrmacĳa središnjega mjesta ljudske osobe pod naglašeno kristocentričnim vidom; i otvaranje – s evanđeljem – prema svĳetu, otvaranje u obranu čovjekovih prava, napose prava na slobodu savjesti i vjeroispovijesti. Puno godina kasnĳe njegov će pontiﬁkat biti 27

STANISŁAW DZIWISZ

upravo sinteza između poljskih iskustava i iskustava dozrelih na Drugomu vatikanskom saboru. To je potvrda kako ga življenje pod komunizmom nĳe oslabilo, nego upravo ojačalo u njegovim eklezĳalnim, ekumenskim i socĳalnim stavovima. Sve to pripravljalo ga je za njegovo sveopće poslanje kako bi bio vjerodostojan sugovornik kako s drugim Crkvama, tako i s današnjim svĳetom. Stoga je monsinjor Wojtyła s jedne strane znao promicati stvaranje klime pozornosti i povjerenja glede Crkava u srednjoj i istočnoj Europi koje su, unatoč okolnostima u kojima su se nalazile, ostale slobodne iznutra i vjerne evanđelju. S druge je strane uspio pokazati kako se, napose poljska Crkva, pripremila ne samo nadvladati teškoće uzrokovane komunističkim pritiskom, nego i one koje su, posebno na području morala, stizale sa Zapada, iz takozvanoga liberalnog svĳeta. Možemo zaključiti kako je za Karola Wojtyłu Drugi vatikanski sabor značio pravi i istinski obrat. Običavao je reći kako je postao »dužnikom Sabora«. Doista, s njega se vratio s golemom prtljagom iskustava i novih perspektiva na osnovi kojih je – napisavši i knjigu, Na izvorima obnove. Studĳa o provođenju Drugoga vatikanskog sabora – preispitao vlastitu biskupsku službu, a zatim, sazvavši odmah biskupĳsku sinodu, oblikovao život krakowske crkvene zajednice. Na taj je način monsinjor Wojtyła pokazao kako se uopće ne boji Sabora. Upravo suprotno: gajio je velika očekivanja prema razvoju koji bi se mogao dogoditi u katoličkoj zajednici. Ono što je razrađe28

ŽIVOT S PAPOM

no na Drugomu vatikanskom saboru nastojao je pretočiti na poljski teren i na pastoralni plan. Naravno, uz veliku razboritost, ali bez predrasuda. A nadasve s velikim nadama i velikom radošću. To razdoblje ostvarivanja Sabora bilo je sretno vrĳeme kako za krakowskoga nadbiskupa, tako i za čitavu nadbiskupĳu i za Crkvu u Poljskoj.

STANISŁAW DZIWISZ

4. KRIZA TISUĆLJEĆA

Upravo je Sabor nadahnuo poljske biskupe. Prvi put Crkva je otvoreno priznala grĳehe koje su kršćani počinili tĳekom stoljeća protiv Božje istine, protiv istine o čovjeku. Upravo odatle, od pastoralne konstitucĳe Gaudium et spes, započeo je proces revidiranja i kajanja koji će kasnĳe dobiti naziv »čišćenje pamćenja«. Tako je nastao ovaj prĳedlog. Iznio ga je monsinjor Bolesław Kominek, primas odmah odobrio, a poduprli ostali biskupi, osobito Wojtyła, koji će kasnĳe biti jedan od onih koji će ga provesti u djelo. Prĳedlog je bio da se njemačkim biskupima uputi pismo kako bi se potaknulo pomirenje među dvama narodima, između dvije nacĳe: »…pružamo svoje ruke prema vama opraštajući vam i tražeći da nam oprostite…« Ne prešućujući ništa iz prošlosti, od Hitlerovih logora uništenja do peći za kremiranje, od kontroverze o zapadnoj granici Poljske do patnja tisuća njemačkih izbjeglica i onih kojima je oduzeto vlasništvo. Taj pruženi i zatraženi oprost bio je gesta velike ljudske i kršćanske težine. Bila je to, i zbog odgovora njemačkoga episkopata, dalekosežna inicĳativa jer su nekoliko godina poslĳe Poljska i Savezna Republika Njemačka sklopile sporazum o granici Odra – Nysa. Bila je to podudarnost koja je zbog svoje iznimne važnosti postala »magna charta« u 30

ŽIVOT S PAPOM

povĳesti tih dvĳu država, ne samo s crkvenoga gledišta, nego i s nacionalnoga. Međutim, upravo se tih mjeseci iz sovjetskoga imperĳa ponovno osjetio dah zahlađenja. Nakon nagle smjene Hruščova, novi su vođe Kremlja, pogotovo Brežnjev, zacrtali vrlo tvrdu linĳu: izvana je trebalo učvrstiti ideju »miroljubive koegzistencĳe« i umnožiti poteze za smanjenje napetosti; međutim, iznutra je trebalo pritegnuti uzde i suzbiti svaki oblik oporbe. A Moskva nikako nĳe mogla dopustiti da se raspravlja o pitanju kao što je poljsko-njemačka granica jer je to držala isključivo svojom nadležnošću. Slušajući naredbe, poljski je režim odmah napao biskupe optužujući ih za »mĳešanje u vanjsku politiku« te »amnestĳu« nacističkih zločinaca. Uporna medĳska kampanja ispočetka je uspjela uvjeriti mnoge katolike i antikomuniste. Optužba koja je u narodu najjače odjeknula bio je manjak domoljublja. Bila je potpuno lažna, ali vlasti su dobro odigrale na kartu potpuna iskorištavanja negativna stava naspram Nĳemaca koji je još bio ukorĳenjen u mnogim slojevima poljske populacĳe. Upravo je zbog toga nadbiskup Wojtyła osjetio dužnost intervenirati. Tako je u propovĳedi na Tĳelovo u Krakowu izrekao one čuvene riječi u obranu episkopata, na transparentan način upravljene vladajućim komunistima: »Ne će nam oni praviti račune s našom savješću, ne će nas oni učiti domoljublju.« 31

STANISŁAW DZIWISZ

Međutim, napadi nisu prestajali. U parlamentu je došlo do eksplozĳe antiklerikalizma. Organizirane su akcĳske skupine i manifestacĳe s velikim transparentima koji su prozivali biskupe kao neprĳatelje države, dolazile su i pod prozore kardinala Wyszyńskoga i monsinjora Wojtyłe. Protiv krakowskoga nadbiskupa ražestili su se, naravno potaknuti od strane režima, radnici iz Solvaya, gdje je mladi Karol radio za vrĳeme nacističke okupacĳe. Još prĳe negoli je dostavljeno, žestoko pismo koje su potpisali radnici kemĳske industrĳe pojavilo se u novinama. Wojtyła je odgovorio postojano. Branio se u odgovoru kao »čovjek kojemu je učinjeno krivo, koji je javno optužen i oklevetan, a da oni koji ga optužuju nisu pošteno ispitali ni činjenice ni osnovne motive«. Ali njegov odgovor su odbile sve veće novine, objavljen je samo u jednomu malom lokalnom dnevniku. Bilo je to teško razdoblje. Primas je ipak znao intervenirati pravodobno i promišljeno. U sjećanje svih Poljaka ostao je urezan prizor ceremonĳe u Jasnoj Góri. Pred mnogobrojnim mnoštvom kardinal Wyszyński je dao pročitati najkontroverznĳi dio iz pisma njemačkim biskupima te je, nakon recitiranja Očenaša, podigao glas: »Mi, svi poljski biskupi, zajedno s narodom Božjim, opraštamo!« Odgovorio mu je jedan jedini snažan poklik, moćan kao zvuk grmljavine: »Opraštamo!« Započela je 1966. godina. Upravo su u toj godini, nakon Velike devetnice, bile predviđene proslave obljetnice pokrštenja Poljske i ustanove nacionalne države. Međutim, ono što je trebalo biti prigoda za veliku religio32

ŽIVOT S PAPOM

znu i patriotsku proslavu dovelo je do dramatična prekida odnosa između Crkve i komunističkoga režima. Vlast u Varšavi, već bĳesna zbog pisma njemačkim biskupima, odlučila je bojkotirati tisućljetna vjerska slavlja, a poduprĳeti ona isključivo »laička«. Započelo je s uskraćivanjem putovnice kardinalu Wyszyńskomu, sprĳečen je posjet pape Pavla VI., zatvorene su granice u razdoblju najvažnĳih proslava. A budući da je slika Crne Gospe (kopĳa originala koji je blagoslovio Pio XII.) nošena po poljskim ulicama, iz grada u grad, iz sela u selo, Služba sigurnosti je neprestano stvarala probleme, proizvoljno nalažući izmjene već utvrđena itinerara, kako bi se smanjilo sudjelovanje vjernika, ili naređujući da se slika vrati u Częstochowu te se hodočašće nastavljalo samo s okvirom ili praznim relikvĳarom u kojemu je bila upaljena svĳeća. Proslava je započela 14. travnja u mjestu Gniezno, gdje je prĳe tisuću godina kralj Mieszko I. primio krštenje. Istoga toga dana vlasti su organizirale protu-manifestacĳu. Tajnik Komunističke partĳe Gomułka održao je govor na glavnomu trgu u Gnieznu, upravo u vrĳeme dok je primas govorio vjernicima okupljenima u blizini katedrale. Ljudi koji su bili primorani sudjelovati na državnoj manifestacĳi su, čim je ova završila, pohrlili čuti kardinala Wyszyńskoga. Shvatili su delikatnost trenutka te su htjeli pokazati da su na strani Crkve, jedine snage koja je djelovala u korist slobode. Da se razumĳemo, nĳe to bila borba suprotstavljanja komunističkomu režimu. Naprotiv, Crkva je izbjegavala sukobe s državnim vlastima. Nastojala je samo vršiti vlastito poslanje s mogućnostima 33

STANISŁAW DZIWISZ

koje je imala za rad u pastoralu, i to je svoje poslanje branila i htjela ga sačuvati. Dakle, unatoč preprjekama i zabranama, unatoč protivnoj propagandi, vjerska slavlja svuda su nailazila na izniman entuzĳazam, praćen snažnim vraćanjem kršćanskoj praksi i masovnim pristupanjem sakramentima. I u Krakowu je 7. svibnja, uoči velike proslave Tisućljeća, organizirana alternativna »laička« manifestacĳa, obilježavajući obljetnicu nesumnjive važnosti, dvadeset prvu od kraja Drugoga svjetskog rata. Stoga su mnogi bili uvjereni kako će na misu sutradan doći malo ljudi. Međutim? Čitave noći tisuće i tisuće ljudi dolazile su na Wawel, u katedralu, gdje je bila izložena Gospina slika. Bilo je to nezaboravno iskustvo! Nadbiskup je snažno branio vjersku slobodu, protestirajući protiv svih sputavanja – a u ovomu slučaju protiv uplitanja u pitanja liturgĳskoga karaktera – u životu Crkve. Izražavao se vrlo hrabro, ali i vrlo dosljedno. Nĳe provocirao, ali je kritizirao iznoseći precizne i konkretne argumente, prokazujući tako nezakonito ponašanje komunističkih vlasti. Branio je čovjeka, branio je dostojanstvo osobe i pravo na slobodu, kako Crkve, tako i pojedinca. Dana 26. kolovoza u Częstochowi je slavljena zaključna misa Tisućljeća. Papa nĳe bio nazočan jer mu nĳe bilo dopušteno doći u Poljsku, ali bio je njegov portret, uokviren vĳencem od bĳelih i crvenih ruža. Bilo je okupljeno veliko mnoštvo, preko milĳun ljudi. Toga dana nĳe bilo sumnje tko je »pobĳedio« u snažnu sukobu između Crkve i Komunističke partĳe. 34

SADRŽAJ

Predgovor Onaj veo preko njegova lica… . . . . . . . . . . . . . 7 Prvi dio Poljsko razdoblje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1. Prvi susret. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2. Novi ljudi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3. Saborski obrat . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4. Kriza Tisućljeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5. Wyszyński i Wojtyła . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6. Križ u Nowoj Huti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7. »Kako bih mogao šutjeti?« . . . . . . . . . . . . . . 8. Eksplozĳa nesuglasica . . . . . . . . . . . . . . . . . 9. Protivljenje mladih . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10. »…dolazi slavenski Papa« . . . . . . . . . . . . .

11 13 18 24 30 35 41 46 52 57 62

Drugi dio Godine pontiﬁkata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 11. »Otvorite vrata Kristu«. . . . . . . . . . . . . . . . 75 12. U antiklerikalnomu Meksiku. . . . . . . . . . . 80 13. Jedan dan jednoga pape . . . . . . . . . . . . . . . 86 14. Znak promjene. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 96 15. Petar putnik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102 16. Rimski biskup . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 112 17. Potres u carstvu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118 18. Narodna revolucĳa . . . . . . . . . . . . . . . . . . 125 19. Ona dva pucnja iz pištolja . . . . . . . . . . . . 132 259

SADRŽAJ

20. Ali tko je naoružao tu ruku? . . . . . . . . . . 21. Čitav narod lišen slobode. . . . . . . . . . . . . 22. Solidarność živi!. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23. Nova evangelizacĳa. . . . . . . . . . . . . . . . . . 24. Mladi, žene, pokreti . . . . . . . . . . . . . . . . . 25. Terezĳa, »Božja sestra« . . . . . . . . . . . . . . . 26. I pade Zid . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27. Ali kapitalizam nĳe pobĳedio!. . . . . . . . . 28. Na Jugu svĳeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29. Mĳenja se »protivnik«. . . . . . . . . . . . . . . . 30. Duh Asiza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31. Novi mučenici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32. Onih šest ruku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33. Židovski korĳeni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34. Ubĳati u ime Božje?. . . . . . . . . . . . . . . . . . 35. »Pustite me da odem k Gospodinu«. . . .

260

139 144 151 158 164 174 180 187 193 200 206 214 222 230 237 246

PREPORUČAMO

U ovoj autobiografskoj knjizi rĳeč je o osobnim, intimnim i duboko ljudskim sjećanjima Ivana Pavla II. u kojima on opisuje svoje pastoralno i ljudsko iskustvo tĳekom obnašanja biskupske službe u Krakowu. 168 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČAMO

U svojoj zadnjoj knjizi veliki papa Ivan Pavao II. progovara o ključnim temama moderne povĳesti kao što su nacizam, komunizam, nacionalizam i domoljublje, a posebnu pozornost posvećuje opasnostima suvremene demokracĳe, ulozi vjere u društvu te odnosu Europe i kršćanstva. 188 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČAMO

Ova potresna knjiga svjedočanstava o posljednjim danima Ivana Pavla II. iz pera njegovih najbližih suradnika ponovno oživljava dane prepune emocĳa, zahvalnosti i ljubavi, tvoreći tako dragu uspomenu na osobu koja je obilježila naše vrĳeme i ostavila neizbrisiv trag u srcima milĳuna ljudi. 104 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Graﬁčki zavod Hrvatske Tiskano u veljači 2008.

Cijena: 120 kn

ISBN 978-953-235-127-9

www.verbum.hr

Kardinal Stanisław Dziwisz, dugogodišnji tajnik pape Ivana Pavla II., u ovoj knjizi prvi put objavljuje svoja osobna sjećanja, dajući detaljnu i dirljivu ispovĳest čovjeka koji je zacĳelo najbolje poznavao Ivana Pavla II., koji je bio povlašten biti u njegovoj blizini tĳekom gotovo četrdeset godina, a sada tu povlasticu želi podĳeliti sa svima. Otvoreno progovarajući, u razgovoru s novinarom Gianom Francom Svidercoschĳem nanovo prolazi značajnim etapama života Karola Wojtyłe i iznosi do sada nepoznate detalje o pastoralnoj službi mladoga krakowskog biskupa, o konklavama i izboru za papu 1978., o potpori pokretu Solidarnośći i padu komunizma, o atentatu 1981. godine i susretu s atentatorom Alĳem Agcom, o međureligĳskomu molitvenom susretu u Asizu itd. Knjiga je i kronika svakodnevna Papina života, njegovih apostolskih putovanja u inozemstvo, dugih sati provedenih u molitvi te doživljene bolesti prihvaćene i pokazane bez ustručavanja. Donoseći mnoštvo neobjavljenih pojedinosti o životu Ivana Pavla II., o njegovim nadama, brigama i promišljanjima, ove stranice predstavljaju jedinstveno svjedočanstvo, neophodno za potpuno razumĳevanje izvanredna lika Ivana Pavla II. i duboka značenja naslĳeđa koje nam je ostavio.