Život - Smrt

Ivan Fuček MORALNO-DUHOVNI ŽIVOT

.

ŽIVOT SMRT

NAKLADNA KUĆA VERBUM Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta

Biblioteka:

SAPIENTIA CORDIS

7.

Urednik: dr. sc. Marko Trogrlić

Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

Za nakladnika: Miro Radalj

Objavljivanje ove knjige pomogli su: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Splitsko-dalmatinska županija, Upravni odjel za prosvjetu, kulturu i šport Grad Split, Služba za kulturu

Ivan Fuček

MORALNO-DUHOVNI ŽIVOT SVEZAK SEDMI

ŽIVOT SMRT

VERBUM Split, 2008.

© Copyright Verbum, Split, 2008.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Tiskano s dopuštenjem crkvenih i redovničkih poglavara.

Ilustracija na naslovnoj stranici: Caravaggio, Polaganje u grob

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 241 FUČEK, Ivan, teolog Moralno-duhovni život / Ivan Fuček. - Split : Verbum, 2003- .

ISBN 953-6197-65-0 (cjelina) Sv. 7: Život, smrt. - 2008. - (Biblioteka Sapientia cordis ; 7) Bibliografske bilješke uz tekst. Kazala.

ISBN 978-953-235-145-3 (sv. 7) 121120063

RIJEČ UREDNIKA

»Sa životom smrt se sasta i čudesna borba nasta: vođa živih pade tada, i živ živcat opet vlada.« Ovim predivnim i predubokim riječima predočava nam uskrsna posljednica vazmeno otajstvo, otajstvo Kristove muke, smrti i slavnoga uskrsnuća. Da, tu je na otajstven način sublimiran sav onaj tajanstveni, bliski i nerazdvojni dodir što spaja život sa smrću i smrt sa životom. Ipak, Život je pobijedio smrt, smrti je nepovratno oduzeto prvenstvo. Otajstvo, dakle, slavnoga Kristova uskrsnuća preobrazilo je svu stvarnost, pa i samu smrt! Doista, Vođa živih njome pokošen pade, ali, gle: živ-živcat opet vlada! To je otajstvo nagnalo sv. Pavla da zanosno usklikne: »Gdje je, smrti, pobjeda tvoja, gdje je, smrti, žalac tvoj?« Upravo u ovomu svjetlu valja nam promatrati i stvarnost ljudskoga života i stvarnost ljudske smrti. To svjetlo razgoni tešku tamu zablude koja se u mnogostrukim svojim oblicima nadvijala i nadvija upravo nad ovim dvjema stvarnostima tijekom sve povijesti čovjeka i njegova roda. Život, dakle, i smrt u ovomu sedmom svesku niza Moralno-duhovni život želimo i hoćemo promatrati upravo u svjetlu uskrsloga Krista kako bismo, njime vođeni, hodili pravim putem. Nije doba u kojemu živimo doba malih i zanemarivih izazova. Baš je danas na mnogostruke načine ugrožen ljudski život od sama njegova začetka.

I čovjekova smrt biva danas više no ikada predmetom raznih manipulacija i obmana. Potrebno nam je stoga kao kršćanima, kao onima, dakle, koji su Kristovi, poznavati ispravan i jasan nauk o ovim našim dvama prevažnim stvarnostima, stvarnostima neodvojivim i nerazdjeljivim. »Posred života u smrti mi smo: Tko u pomoć da nam bude, osim ti, o Gospode!« pjeva jedan stari kršćanski himan iz XI. 5

stoljeća. Pjeva ozbiljno i realno, ali vjernički i s pouzdanjem, s pouzdanjem u Onoga koji nam je, pobijedivši smrt, zauvijek otvorio vrata života!

Na nama je upustiti se u zahtjevnu, ali jedino ispravnu avanturu njegova nasljedovanja (sequela Christi) izgrađujući i obnavljajući, iz dana u dan, uz pomoć njegove milosti, njegovu sliku u nama.

Stoga i ovaj svezak, bogat prevažnom problematikom s područja V. Božje zapovijedi, posebice iz suvremenih ne svima poznatih bioetičkih pitanja, razdijeljen kao i prethodnih šest u onaj »naukovni« i onaj »izvedbeni« dio, s velikom radošću predajemo u ruke našim čitateljima, želeći da im i otajstvo ljudskoga života i otajstvo ljudske smrti što jasnije zasja u svjetlu Onoga koji je prošavši, izranjen, vrata smrti, pobjednički uskliknuo usnulom našem praocu Adamu: »Probudi se, ti što spavaš, jer te nisam za to stvorio da ležiš vezan u podzemlju. Ustani od mrtvih. Ja sam život mrtvima!« Eto izvora naše neprevarljive, neugasive nade! dr. sc. Marko Trogrlić urednik biblioteke Sapientia cordis

6

PRVI DIO

Spoznati _________

ŽIVOT

Još nestvorena vidješe me oči tvoje.

Psalam 139/138/,16 Ljudski je život svet i nepovrjediv.

Ivan Pavao II.

UVOD

Prvomu dijelu naših promatranja ovoga sveska dali smo naslov »ŽIVOT«, a drugomu dijelu dat ćemo naslov »SMRT«. Nalazimo se na području V. Božje zapovijedi: »Ne ubij!«, »Ne ubij nevinoga!« I ova kao i svaka Božja zapovijed ima zahtjeve (= pozitivni vidici) i zabrane (= negativni vidici). Vidici se isprepliću i prožimaju: lučiti ih možemo, ali shematski razdijeliti gotovo nije moguće.

Ta riječ i taj misterij »život« označuje premnogo: Biblija od Knjige Postanka kroz oba Zavjeta do Otkrivenja jedinstven je himan životu. Život je dar čovjeku – slici Božjoj – udijeljen, a u Kristu, savršenoj slici Očevoj, potvrđen i uzdignut novim stvaranjem ili otkupljenjem.

Krist je život u eminentnu smislu: »Ja sam život«, reče on za sebe.

Stoga je Krist, u svome i Očevu Duhu, početak, središte i vrhunac svega čovjekova naravnoga i vrhunaravnog života. Stoga je život, ne samo u moralno-duhovnomu, nego i u ontološkomu smislu svet.

Stoga si čovjek sam ne daje život: dobio ga je i dobiva kao dragocjen dar ljubavi od »Živoga« Boga (= prvi muškarac, prva žena, svaki muškarac, svaka žena je njegov »ruah« – dah Izvora života). Stoga se ima ovdje na zemlji moralno-duhovno u djelima ljubavi ostvariti kao Kristov brat, dijete Božje i baštinik neba, da potom prijeđe u vječnu radost Božjega života.1 Shvaćamo li koliko dostojanstvo ima čovjekov život u Kristu? Koliku zaprepašćujuću odgovornost u sebi nosi i na nas stavlja! A koliko je u svojim početcima »čovjekembrij« još uvijek »velika nepoznanica«, točnije »onaj kojega ne žele poznavati« (A. Serra). On je analogno samome Kristu signum contradictionis – znak protivljenja (J. Lejeune). A ipak kao nijedna druga stvarnost, osim cjelokupne ljudske osobe – corpore et anima 11

ŽIVOT

unus – tijelom i dušom jedan (GS 14), život čovjeka je u središtu svega, ne samo bioetičkoga događanja (L. Melina) i zato u središtu obnovljene V. Božje zapovijedi, nego i u središtu sve najdivnije kozmičke stvarnosti. Nalazi se na poprištu kulturalne »bitke« našega povijesnog trenutka, u kome je »medicinska znanost obilježena hipertrofijom sredstava i atrofijom ciljeva« (P. Ricoeur).

Misterij ljudskoga života…2 Budući da u ovim našim svescima imamo nakanu obraditi sve bitne probleme katoličke moralke pod vidom duhovnoga života, sve do savršenosti i svetosti kršćanskoga poziva (LG 38–42), sadržaji V. Božje zapovijedi, u svjetlu Novoga zavjeta, kako ih u Kristu predočuje sv. Pavao, prikladno dolaze na sedmo mjesto naših promatranja. Nakon pozitivne tematike temeljnih moralno-duhovnih načela u tri prva sveska (1. Osoba – Savjest; 2.

Zakon – Vjera; 3. Grijeh – Obraćenje), uputismo se u opširno i danas nimalo lagano područje Deset Božjih zapovijedi (= deset izreka; deset riječi), danih Mojsiju, čitanih i tumačenih, ne teologijom Staroga zavjeta, nego bogatom dvotisućljetnom refleksijom tradicije Katoličke Crkve. Od goleme građe Zapovijedi do sada smo uspjeli obraditi tri sveska: u 4. svesku dvije zapovijedi, tj. VI. i IX., pod naslovom: Predbračna ljubav – Bračna ljubav; u 5. svesku pod naslovom: Bogoštovlje – Molitva prve tri zapovijedi, tj. I., II. i III., koje autori zajedno nazivaju De religione – »o pobožnosti«, točnije, o »krjeposti religioznosti«; u 6. svesku pod naslovom: Roditelji – Djeca obradili smo IV. zapovijed, s danas vrlo složenom bračnom i obiteljskom problematikom.

Ovaj sedmi svezak govori, rekosmo, o V. Božjoj zapovijedi, ali u novomu ruhu drukčijemu negoli nekada (J.-P. Perrenx). Računalo se gotovo isključivo s mnogobrojnim novim dosadašnjim rezultatima onih genetičkih, medicinskih, bioetičkih i drugih znanosti koje izravno ili neizravno ulaze u opseg tih pitanja. Zato 7. svezak nosi naslov: Život – Smrt. U ovom prvom dijelu knjige, tj. o ljudskomu životu, želimo se susresti s bitnim temama suvremenoga bioetičkog razmišljanja, pa je to i svojevrstan kraći priručnik bioetike.3 Nismo 12

UVOD

preskočili ni elemente »metabioetike« ni »biomedicine«, u koje izravno uvodi najnovijim znanstvenim originalnim filozofskoetičkim radom Javier kardinal Lozano Barragan, predstojnik Papinskoga vijeća za zdravstvene radnike i pastoral zdravlja, kao i odlično uspjelim XX. međunarodnim simpozijem o Pastoralu zdravlja (17.–19. studenoga 2005.) pod njegovim vodstvom. U središtu promatranja toga simpozija staviše ljudski genom kao »put u ključni misterij života«, koji suvremenome čovjeku otkriva upravo neslućene veličanstvene, do jučer mu nepoznate, »svjetove života koje je Bog ugradio u tu najsićušniju ljudsku stanicu« (J. Dačok).

Radovi stručnjaka/govornika iz 17 različitih nacija obogaćeni su interventima 700 sudionika iz 81 zemlje. Nikada se čovjek u svojim najsitnijim elementima – nevidljivima i najprodornijim očima – i njegovo zdravlje nisu toliko proučavali.4 Što ovime želimo? Isto kao u svakomu dosadašnjem svesku: podati solidnu, znanstveno i teološki točnu i donekle zaokruženu pomoć svima onima koji se trse oko duhovne obnove našega, osobito mlada čovjeka u školi i izvan škole, na propovjedaonici i izvan nje, u običnu razgovoru, dijalogu svih vrsta i svakom drugom prilikom, govornim i jednostavnim jezikom. Svrha mu je, dakle, široko pastoralna, držeći uvijek vjerno znanstvene teološke metode, pa su sva promatranja u prvomu dijelu knjige pod naslovom Spoznati, kao i u drugim svescima, sav nauk potkrijepili obilnim znanstvenim interdisciplinarnim starijim i najnovijim izvorima.

Kako želimo? Nakon uvodnoga promatranja uz encikliku Ivana Pavla II. Evanđelje života – o smislu čovjekova života i smrti – susrest ćemo se s osnovnim bioetičkim pojmovima, s biotehnologijama u službi umjetne oplodnje, s trijeznim smirenim pitanjem: je li takva oplodnja »olakšica« ili »nedostatak«? Zanimat će nas i pitanja dužna poštivanja ljudskoga embrija/fetusa (s rizičnim zahvatima i poznavanjem pozitivne i negativne prenatalne dijagnoze), terapijski unutarmaterični i izvanmaterični zahvati u embrij/fetus, sve do njihova programirana uništavanja zaleđivanjem (zamrzavanjem) 13

ŽIVOT

i odleđivanjem (odmrzavanjem), da uzmognemo reći riječ i o najsuvremenijim rezultatima dobivanja matičnih stanica iz embrija i odrasloga, kao i eventualna kloniranja iz ljudskoga embrija. Taj ćemo cjelovit hod bioetike završiti pitanjem o malforacijama (hermafroditizmom, sijamskim blizancima i anoncefaličnim plodom), dodavši vrlo etički aspekt presađivanja organa. Želimo život čovjeka od trenutka začeća, zatim embrij, fetus, malo dijete u majčinoj utrobi i do rođenja »gledati«, ali ne tek izvana, nego »vidjeti« i koliko je moguće prodrijeti u njegov unutarnji misterij i ljepotu, zagrliti ga mišlju, simpatijom i ljubavlju prijateljskoga srca.

Protiv njega su milijuni, iako nikome ništa nije skrivio. Mi to ne želimo biti, nego ga »vidjeti«, »pratiti«, »biti s njim« kada znanost i tehnologija nisu uvijek uza nj. Unatoč svemu, pred tim malim najizloženijim i najosamljenijim ljudskim bićem naše je obzorje vedro i obasjano suncem ljubavi, jer »punina Zakona jest ljubav« (Rim 13,10).5

14

»EVANĐELJE ŽIVOTA« O SMISLU ČOVJEKOVA ŽIVOTA I SMRTI

I. »EVANĐELJE ŽIVOTA« O SMISLU ČOVJEKOVA ŽIVOTA I SMRTI

O petoj Božjoj zapovijedi »Ne ubij«, ili o cjelokupnoj problematici fizičkoga čovjekova života, danas nije više moguće govoriti, a da se kao nova građa za tu temu ne uzme prema epohalnoj enciklici pape Ivana Pavla II., Evangelium vitae – Evanđelje života, »o vrijednosti i nepovrjedivosti ljudskoga života«, od 25. ožujka 1995.«.1 Taj je dokument jedan od naznačajnijih i najcjelovitijih zahvata u cjelokupnu nizu sveopćega Učiteljstva Katoličke Crkve, a u kontekstu današnjih prvorazrednih etičko-moralno-duhovnih pitanja.

Kao pareneza fizičko-etičkoga značenja, ne donosi nove nepoznate doktrinalne sadržaje (zato »pareneza«), ali daje nove akcente i snažne svježe motivacije.2 Značajno je naglasiti trostruku važnost ovoga dokumenta: 1) Rađao se tijekom četiri godine ozbiljna studija kako teološkoga, tako znanstvenoga (čak u dvije papinske akademije: Znanosti i Za život), a dobio je već g. 1991. zajednički konsenzus kardinala i biskupa. Unatoč tome, uz mnoge pozitivne, ima i negativnih reakcija, pa i od katolika koji iz osobnih razloga dokument prešućuju ili ga čak odbacuju.

2) Reakcije su tim razumljivije što tekst obrađuje ključna etičko-moralna pitanja: ubojstvo nevinoga, zakonitu obranu, smrtnu kaznu, pobačaj, status embrija, eksperimentiranje embrijima, eutanaziju, samoubojstvo i građansko zakonodavstvo u vezi s tim materijama.

3) Čvrst i definitivan stav Crkve u tim pitanjima potvrđen je autoritetom redovitoga Učiteljstva, napose s tri svečane izjave: princip ubojstva nevinoga kao teško nemoralno djelo (»užasan zločin«) na15

ŽIVOT

lazi svoju primjenu u pobačaju i u eutanaziji. Ne, dakle, nova doktrina, nego poznata, ali svečano potvrđena.

Nakon uvodnoga dijela, zatim dijela o nastanku i smještaju enciklike u opću tematiku V. Božje zapovijedi – uvijek kao i ostale zapovijedi gledane pod vidom Kristove nove i jedine: »Ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao sama sebe« – razmatramo o njezinim ključnim etičko-moralno-duhovnim pitanjima kako ih vidi ovaj vrhovni autoritet redovitoga Učiteljstva.

Deset godina nakon (1995.–2005.)

Enciklika nije donijela novih, dosad nepoznatih sadržaja. Ipak, u njoj susrećemo mnoge novosti, prije svega u autoritetu Učiteljstva kojim nastupa, u nakani, načinu, izvrsnim motivacijama, izričajima, stilu, naglascima, novoj jačini nagovora svim ljudima dobre volje, pa su joj prigovorili da prelazi granice svojih kompetencija, dapače da se ambiciozno uvlači u sve pore organizma čovječanstva: kulturnoga, političkoga, religioznoga. »Odakle joj to pravo?« 1. Promatramo li encikliku prvenstveno pod etičkim vidikom ili vidikom moralne teologije, netko će reći da je to zapravo bioetička građa medicinske etike. To je, istina, neosporivo. Ali nije samo to, kao što nije ni etički priručnik, a još manje skup norma i propisa.

Prije je riječ o »parenezi« ili poruci, možemo reći, čak pavlovski proročkoj, prodornoj i neustrašivoj. Pareneza uvijek ide od već poznatoga, smjera za boljom praksom pojedinaca i skupina, zato se služi svježim motivacijama i snažnim poticajima, kojih je u ovomu spisu obilje.3 Gradi na čvrstim temeljnim vrijednostima kršćanske filozofsko-teološke antropologije, umnogome dostupne »čistim razumom«, da svjetlom vjere uvede u misterij Krista i u njemu u puninu misterija čovjeka (br. 29–35). Biblijski su akcenti vrlo prisutni, ali i znanstveni biološko-medicinski, psihološki i sociološki, pravnički, ekonomski 16

»EVANĐELJE ŽIVOTA« O SMISLU ČOVJEKOVA ŽIVOTA I SMRTI

i politički. Zapravo je riječ o proširenju i primjeni nekih specifičnih vidika socijalnoga nauka Crkve.4 Kao u kulturu »prvoga«, encklika se jednako želi smjestiti u kulturu »drugoga«, »trećega« i »četvrtoga« svijeta. Ima pred očima svjetske političare, Europski parlament, ali i vlade i parlamente svih država s njihovim zakonodavstvom sučelice savjesti čovjeka. Njezino povijesno značenje uspoređuju s Leonovom Rerum novarum (1891.), prije sto i toliko godina u obrani prava radništva protiv izrabljivanja kapitalista. Enciklika Evanđelje života Ivana Pavla II. diže glas u obranu temeljnih prava najnemoćnijih na svijetu, osuđenih na smrt od svojih najbližih: za nerođenu djecu i terminalne bolesnike, koje Crkva brani protiv suvremene »kulture smrti«.

Zato snažan, dosad u stilu papinskih enciklika nov i nepoznat, apel upućen svima i svakome: »Poštuj život, svaki ljudski život, brani ga, voli ga i služi mu! Samo ćeš na tomu putu naći pravdu, razvitak, istinsku slobodu, mir i sreću!« (br. 5). Poziv je upravljen na poseban način sveučilištima i fakultetima, visokim bogoslovskim studijskim ustanovama, profesorima, odgojiteljima u obitelji i školi, propovjednicima, svima u katehetskoj službi.5 2. Naslov »Evanđelje života« ne nalazi se doslovce u Bibliji, ali se nalazi u Tradiciji. Jedanaesta enciklika pape Ivana Pavla II., uz također epohalnu Veritatis splendor – Sjaj istine (1993.), zacijelo je etičkoga značaja, ali ne isključivo, kao ni četiri dogmatske, upravljene Sinu, Ocu, Duhu i Bogorodici (Redemptor hominis, 1979.; Dives in misericordia, 1980.; Dominum et vivificantem, 1986.; Redemptoris mater, 1987.), nisu samo dogmatske, tri socijalne (Laborem exercens, 1981.; Sollicitudo rei socialis, 1988.; Centesimus annus, 1991.), nisu isključivo socijalne, ni dvije misijske (Slavorum apostoli, 1985.; Redemptoris missio, 1990.), nisu samo misijske. Evanđelje života donekle povezuje sve te enciklike Ivana Pavla II. A bit će potvrđena i sljedećim enciklikama istoga Pape: Ut unum sint, 1995.; Fides et ratio, 1998.; Ecclesia de Eucharistia, 2003.

17

ŽIVOT

U ovoj je enciklici velika novost procedura, dosad nepoznata drugim papinim dokumentima. Tekst se rađao, kaže se (br. 5), u zajedništvu cjelokupnoga episkopata Katoličke Crkve, zato izražava jedinstvo redovitoga i sveopćega Učiteljstva. Četiri su godine trajala savjetovanja, traženja i prouke: od izvanredna kardinalskoga konzistorija, u travnju 1991., osobnoga Papina pisma svim biskupima Katoličke Crkve za Duhove 1991., do mnogih skupnih i pojedinačnih sastanaka stručnjaka.6 U isto vrijeme pomno su se proučavali najnoviji rezultati znanosti, napose biologije sa suvremenom medicinom, psihologije, sociologije i prava.

Kao i neki drugi dokumenti te vrste, i ovaj se smješta u donekle crno-bijelu tehniku, opisom sjene i svjetla, dobra i zla u svijetu; rekli bismo kao u »duae viae« – »dva puta«, označena pradavnim načinom razmišljanja, tamo od »Učitelja pravde« u Esena, Barnabine poslanice u prvih kršćana, na svoj način i u Augustinovoj »Civitas Dei« i »civitas diaboli«, sve do naših dana, da bi ta dvojba u enciklici Evanđelje života, danas u sutonu osjećaja za Boga i za čovjeka, u pomutnji između etičkoga dobra i zla, dobila novu oznaku kao »kultura smrti« i »kultura života«.

3. Dostojanstvo, vrijednost i dobro ljudskoga života dosiže svoj vrhunac u teologiji stvaranja, u kristologiji i u soteriologiji, s porukom da smo »sinovi u Sinu«, upravljeni prema eshatološkoj svrsi.

U tomu ozračju etički imperativ »fides et ratio« – »vjere i razuma«: »ne ubij nevinoga« – prevladava cijelim tekstom enciklike, da se primjena usredotoči u prvomu redu na današnji dvostruki demografski problem koji je u isto vrijeme sociološki, psihološki, gospodarski i politički, tj. na pitanje pobačaja i eutanazije.

U središte je stavljena obitelj od koje se očekuje »kulturni preokret«, ne više prema danas svevladajućoj smrti nego prema životu i za život. U središte se postavlja i žena, kojoj se svjetuje »kulturni preokret« u feminizam novoga tipa, obnovljena pojma majke i odgojiteljice.

18

»EVANĐELJE ŽIVOTA« O SMISLU ČOVJEKOVA ŽIVOTA I SMRTI

Pa dok je čitatelj enciklike, s jedne strane, sučeljen s tamnim oblacima prijetnje ljudskomu životu (= kontraceptivnim i abortivnim mentalitetom, čedomorstvom, sterilizacijom, s rizicima prenatalne dijagnoze, smrtnom kaznom, eutanazijom, trgovinom oružja, ekološkom opasnošću, drogom, lakomislenim presađivanjem organa, nabujalom antidemografskom politikom, genetičkim pokusima, grješnim strukturama naših institucija, pretvaranjem zločina u čovjekovo pravo), s druge strane je isti čitatelj podignut svjetlom optimizma (= nevjerojatnim zalaganjem mnogih obitelji za sve potrebite, bijedne i siromašne – sve do potpune žrtve u misijskomu pozivu, promocijom života u svim vidicima sa središtima ljudske pomoći, skupinama volontera, napretkom medicinske znanosti, sve raširenijim osjećajem protiv rata i željom za pravim dugotrajnim mirom, odbacivanjem smrtne kazne, zaštitom okoliša, napretkom bioetike u teoriji i u praksi). Nisu to svi oblaci ni sva sunca u enciklici, ali više-manje krećemo se u tomu obzorju.

Bez obzira na negativne reakcije, napose masmedija, vrijedi i nakon deset godina što kod promocije enciklike u Sala Stampa, u Vatikanu (30. ožujka 1995.), onda kardinal J. Ratzinger (a danas papa Benedikt XVI.), među ostalim diskretno reče: »Možemo očekivati da će ta poruka biti primljena u svoj ozbiljnosti svoga sadržaja i na visini svoje humanosti. Nadamo se da će pridonijeti zajedničkoj refleksiji iznad svih crta podijeljenosti. Ustvari je riječ o svima nama, našemu vremenitom i vječnom spasenju.«7

Ključna etička pitanja Bez dvojbe su to: pobačaj i eutanazija, smrtna kazna i zakonita obrana, eksperimentiranje embrijima (= neka od bitnih bioetičkih pitanja), samoubojstvo, teška odgovornost u savjesti katoličkoga parlamentarca kada se donose građanski zakoni o tim predmetima.

19

ŽIVOT

Na sva ta pitanja enciklika daje temeljite, precizne, jasne i točne odgovore. Dosljedni istoj preciznosti i jasnoći, pođimo i mi u raščlambu navedenih pitanja. Tako se ne nalaze u enciklici, ali ih ljudi (kršćani i nekršćani) trajno postavljaju. Precizne odgovore nam daju sami tekstovi enciklike pa je u toj točki naš zamišljeni intervju upravljen samoj enciklici. Ima, mislim, više-manje deset ključnih etičkih pitanja.

1. »Ne ubij«, ne izgleda li zaista danas jedna od najmanje poštivanih zapovijedi? Toliko ubojstava u svijetu. Među njima 40 do 50 milijuna pobačaja. Žele se opravdati razlozi istim postupcima.

Teologija stvaranja govori: »Bog se objavljuje kao apsolutni Gospodar čovjeka stvorena na svoju sliku i priliku. (br. 53) (...) Ta je zapovijed Dekaloga preuzeta i razvijena do svoje punine u Novomu zakonu u svjetlu Kristove zapovijedi ljubavi pa ostaje kao neminovan uvjet da se uzmogne ‘ući u vječni život’. (br. 54) (...) Ustvari, nepovrjedivost čovjekova nevina života moralna je istina koju izravno naučava Sveto pismo, trajno i nepokolebivo drži Predaja Crkve i jednoglasno predlaže njezino Učiteljstvo (...).« Prema tome (...), Vrhovni svećenik svečano izjavljuje: »Potvrđujem da je izravno i hotimično ubojstvo nevina ljudskoga bića uvijek teško nemoralno djelo« (br. 57).

2. Razumljivo je ako je riječ o nedužnu čovjeku. Ali mnogoput nije lako utvrditi nedužnost, na primjer u slučaju zakonite obrane. »Ima situacija u kojima se Božjim zakonom predložene vrijednosti pokazuju u obliku pravoga paradoksa. Takav je, na primjer, slučaj zakonite obrane u kojoj je pravo zaštititi vlastititi život i dužnost ne povrijediti život drugoga, u konkretnosti veoma teško spojivo. Nema sumnje, unutarnja vrijednost života i dužnost ljubavi prema sebi, ne manje nego prema drugima, utemeljuju istinsko pravo na vlastitu samoobranu (...). Prava da se brani nitko se ne bi trebao odreći zbog nedovoljne ljubavi prema životu ili samome sebi, nego samo snagom herojske ljubavi, u duhu evanđeoskih blaženstava (...). Događa 20

»EVANĐELJE ŽIVOTA« O SMISLU ČOVJEKOVA ŽIVOTA I SMRTI

se, na žalost, da nužnost staviti agresora u uvjete u kojima ne može škoditi nekada donosi vlastitu smrt. U takvu slučaju smrt valja pripisati samom agresoru« (br. 55).

3. Je li slobodna smrtna kazna? Može li se smrtna kazna smatrati »oblikom zakonite obrane« društva sučelice agresoru? »Mjera i kakvoća kazni moraju biti pažljivo odvagnute i donesene i ne smiju dostići krajnju mjeru ubijanja krivca osim u slučaju apsolutne nužnosti, tj. kada zaštita društva drugačije ne bi bila moguća. Danas ipak, poradi sve prilagodljivije organizacije kaznenih ustanova, takvi su slučajevi već vrlo rijetki, ako ne naprosto praktički čak nepostojeći« (br. 56).

4. Pobačaj je u svakom slučaju ubojstvo? »Među svim zločinima koje čovjek može učiniti protiv života namjeran pobačaj očituje oznake koje ga čine osobito teškim i žalosnim. Drugi vatikanski koncil definira ga zajedno s čedomorstvom ‘strašnim zločinom’ (...). Riječ je o ubojstvu (...). Onaj koji je uništen jest ljudsko biće koje ulazi u život; hoće se reći, ono je u apsolutnu smislu toliko nevino da se nevinije uopće ne može zamisliti« (br.

58).

5. Ma jesmo li zaista sigurni da je embrij ljudsko biće, a ne, recimo, »dio majke« ili neka »gruda mesa i krvi«? »Od trenutka oplodnje jajašca počinje život koji nije očev ili majčin, nego život novoga ljudskog bića koje se razvija sasvim samostalno. Nikada ne bi mogao biti ljudski život ako već nije od toga trenutka. Toj očevidnosti (...) moderna genetička znanost pruža dragocjene potvrde. (...) Uostalom, riječ je o činjenici, pod vidom moralne obveze. Da se opravda najteža zabrana svakoga interventa koji smjera prema uništenju ljudskoga embrija, dostatna bi bila samo vjerojatnost da se nalazimo sučelice jednoj ljudskoj osobi« (br. 60).

21

ŽIVOT

6. A majka? Zar se ona pokatkad ne nalazi u uvjetima objektivnih teškoća sve do očajanja? Zašto se ozbiljno ne uzmu u obzir i njezini razlozi? »Istina je, za majku odluka da abortira nekada ima dramatične i bolne oznake ukoliko ona odluku da se oslobodi začeta ploda ne poduzima zbog sebičnosti i komotnosti, nego zato što valja spasiti neka važna dobra, kao vlastito zdravlje ili dostojan način života za druge članove obitelji. Uvjeti za život djeteta koje se ima roditi kadšto su takvi da se čini da bi za nj bolje bilo da se ne rodi. Unatoč tome, takvi i slični razlozi, kolikogod bili teški i dramatični, ne mogu nikada opravdati slobodno uništenje nedužna ljudskoga bića« (br. 58).

7. Kako se mora vladati katolički parlamentarac ili zakonodavac u zemlji u kojoj je pobačaj odobren građanskim zakonom? »Kada ne bi bilo moguće zaustaviti ili posvema opozvati abortistički zakon, parlamentarac, čije bi osobno apsolutno protivljenje pobačaju bilo jasno i svima poznato, mogao bi dopušteno poduprijeti prijedloge koji smjeraju da se ograniče zla takva zakona i da mu se umanje negativni učinci na planu kulture i javnoga morala. Takvim se postupkom, zapravo, ne provodi nedopušteno sudjelovanje s nepravednim zakonom: štoviše, vrši se zakonit i dužan pokušaj da se omeđe naopaki vidici istoga zakona« (br. 73).

8. Kako ocijeniti pokuse ili eksperimentiranja s ljudskim embrijima? Ne radi li se o vrhunskim dostignućima znanosti? »Upotreba embrija ili ljudskih začetaka kao objekta eksperimentiranja tvori prekršaj glede njihova dostojanstva kao ljudskih bića.

Oni imaju pravo na isto poštivanje koje dugujemo već rođenu djetetu i svakoj osobi. Ista se moralna osuda odnosi i na postupak koji koristi još žive embrije i ljudske zametke (fetuse) (...) bilo kao ‘biološki materijal’ za potrošnju, bilo kao dobavljače organa ili tkiva za presađivanje u liječenju nekih bolesti. Ustvari, ubojstvo nedužnih ljudskih bića, iako u korist drugih, apsolutno je neprihvatljiv čin« (br. 63).

22

»EVANĐELJE ŽIVOTA« O SMISLU ČOVJEKOVA ŽIVOTA I SMRTI

9. A eutanazija? Nije li ona za neke pravi čin ljubavi, s nakanom da se bolesnome olakšaju nepotrebne boli? »Prije svega treba je dobro definirati. Eutanazijom u pravom smislu riječi treba razumjeti čin ili propust koji po svojoj naravi i po izričitoj nakani uzrokuje smrt, sa svrhom da se ukloni svaka bol (...).

Od nje se razlikuje odluka kojom se odbija tzv. ‘terapeutska upornost’ (...)«, (kada bolesnik ne želi više neproporcionalna sredstva da se održi na životu). Davši ta razlikovanja, Papa autoritetom vrhovnoga svećenika osuđuje eutanaziju kao tešku povrjedu Božjega zakona budući da se radi o namjernu, moralno neprihvatljivu, ubojstvu ljudske osobe (br. 65).

10. Što se kaže o samoubojstvu? Zašto osuditi onoga koji slobodno bira smrt? »Samoubojstvo je uvijek moralno neprihvatljivo kao i ubojstvo čovjeka (...). Iako određene psihološke, kulturne i društvene okolnosti mogu navesti da se izvrši gesta koja se tako temeljito i korjenito protivi urođenu nagnuću svake osobe prema životu, umanjivši ili isključivši subjektivnu odgovornost, samoubojstvo u objektivnomu vidu gledanja teško je nemoralan čin jer znači odbijanje ljubavi prema samome sebi i odreknuće dužnosti pravednosti i ljubavi prema drugima, prema raznim zajednicama kojima je dotični dio i društvu u svoj cjelini. U najnutarnjijoj svojoj srži ono znači odbacivanje apsolutna Božjega suvereniteta nad životom i nad smrću« (a tu vlast od Stvoritelja čovjek nije primio) (br. 66).

Slažem se s izjavom kardinala Ratzingera: »Papa se u toj enciklici pokazuje kao velik učitelj ne samo kršćanstva, nego čovječanstva u trenutku u kome je nužan nov moralni zamah da se suprotstavi rastućemu valu nasilja i klonulosti čovjeka. Pred tim tekstom nije moguće pobjeći u formalističke rasprave o čemu, kada i gdje, kojim autoritetom se naučava. Taj tekst govori veličinom svoga sadržaja, svojom dubinom i ljudskom širinom. Tekst se sučeljuje s problemima koji se tiču svih nas i pred kojima se nitko ne može sakriti.«8 23

ŽIVOT

Autoritet redovitoga Učiteljstva 1. Ako su prvo, drugo i četvrto poglavlje pastoralnoga značenja, treće je eminentno moralno-teološkoga.9 Nigdje nisu toliko jasno oslikane »etika vjere« i »etika razuma« kao u tomu poglavlju. Sunce vjere obasjava tinjalicu razuma. Snažni akordi vjere bude zadrijemani razum. Ništa toj etici ne dolazi izvana – »heteronomno«. Sve se događa u nutrini čovjeka i njegova dostojanstva. Čovjek je pozvan da otkrije, odčita i shvati svoju unutarnju etičko-moralnu srž ukorijenjenu u vlastitomu srcu (Rim 2,15). Ondje se događa susret sa Stvoriteljem kao Originalom dinamično i sebedarno nazočnim u svojoj živoj »slici« (= ikoni). Božji »Ti« se obraća jedinomu svom zemaljskom subesjedniku – čovjekovu »ti« – u toj tajanstenoj »najskrovitijoj jezgri i svetištu čovjeka« (GS 16), gdje se trajno odvija božansko-ljudski dijalog.

2. Riječ je o temeljnomu etičko-moralno-duhovnom odnosu prema drugome. Negativan aspekt zapovijedi »ne ubij«, s pojašnjenjem »ne ubij nevinoga«, jest apsolutan: ne ubij nevinoga u ratu, nevinoga u miru, nevinoga u majčinoj utrobi, nevinoga u posljednjoj bolesti, nevinoga nikada i ni u kojem slučaju!

Ista je zapovijed bitan konstitutivni element Staroga saveza. A njezina pozitivna nosivost sadržana je u Kristovoj formulaciji: »Ljubi bližnjega kao sama sebe«, »čini dobro svakome«, »pomozi mu u potrebi«, »ljubi svoje protivnike, neprijetelje«, »ne zaboravi najmanje, bijedne, siromašne«.

U toj formulaciji ljubavi peta zapovijed Dekaloga bitan je sastavni element Novoga saveza. A kriterij odnosa prema životu bližnjega jest sam Krist – pravedni Sudac. On, u svojoj teandričkoj osobi nositelj sve ljudske obitelji, kao stariji Brat, ali ujedno Kralj i Sudac, identificira se sa svakim bratom i sestrom, svakim čovjekom, napose nemoćnim, gladnim, žednim, strancem, golim, bolesnim, utamničenim; naprosto s potrebitim, a to smo svi. Stoga u Matejevoj paraboli o posljednjemu sudu onaj svečani manifest: »Što god učiniste jed24

»EVANĐELJE ŽIVOTA« O SMISLU ČOVJEKOVA ŽIVOTA I SMRTI

nome od moje najmanje braće, meni učiniste« (Mt 25,40); »što god ne učiniste jednome od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste« (Mt 25,45). »Meni«, tj. Kristu upravljamo ono što činimo najmanjima, slabima, siromašnima.10

Četiri bitne izjave Učiteljstva Četiri su dimenzije ethosa u trećemu poglavlju Evanđelja života, izražene osnovnim etičkim principom obrane života nevinih, nemoćnih, nezaštićenih i odbačenih: 1) najprije se svečano potvrđuje sam taj temeljni princip svetosti i nepovrjedivosti života nedužnih 2) da ga se, potom, primijeni ne samo na problem materijalnoga uništenja najnevinijega bića na svijetu, nego i na čitav mentalitet i na stil protiv života koji se na taj način obračunava s osnovnim vrijednostima kulture i etičnosti 3) drugu svečanu primjenu isti princip ima u pitanju eutanazije 4) da onda kaže i odlučnu riječ o laičkim neetičkim zakonima pravne države, podložne istomu mentalitetu i stilu, jednakom odobravanju negiranja i gaženja fizičkoga života.

1. Život je »svet« jer od Boga dolazi, ostaje u trajnoj vezi s Bogom i Bogu se vraća. Život je »nepovrjediv«, u nekomu smislu živi odsjaj Stvoritelja, branitelja nevinoga čovjeka i Suca onoga koji ga uništava: »Tražit ću obračun za ljudski život« (Post 9,5).

Davši nužna razlikovanja i pojašnjenja o smislu apsolutne vrijednosti pete zapovijedi, ukoliko je riječ o ubojstvu nevinoga, Ivan Pavao II., kao nijedan papa dosad o toj materiji, očituje se novim, neobičnim, svečanim načinom: »Prema tome, autoritetom koji je Krist predao Petru i njegovim nasljednicima, u zajedništvu s biskupima Katoličke Crkve, potvrđujem (confirmamus) da je izravno i hotimično ubojstvo nevinoga ljudskog bića uvijek teško nemoralno djelo. Taj nauk, utemeljen na 25

ŽIVOT

onomu nepisanom zakonu koji svaki čovjek, u svjetlu razuma nalazi u vlastitomu srcu (usp. Rim 2,14–15), potvrđen je Svetim pismom, prenesen predajom Crkve i naučavan redovitim i sveopćim Učiteljstvom« (br. 57). Uz izjavu se značajno navodi Lumen gentium, br. 25.

A što je sa zakonitom obranom protiv nepravedna napadača (br.

55)? Isto je pitanje i sa smrtnom kaznom (br. 56) i njezinom primjenom, dapače nekada i u papinskoj državi?

1) U kršćanskoj predaji zakonita obrana protiv agresora nije iznimka od pete zapovijedi, nego je bitno različit čin. Nepravedan napadač, naime, nije nevin čovjek: on prezire i gazi svetu nepovrjedivost ljudskoga bića. Stoga protiv njega treba braniti samu Božju zapovijed. U KKC izvornomu latinskom tekstu (br. 2265) dana je nova stilizacija (o čemu ćemo govoriti u promatranju o zakonitoj obrani).

2) A smrtna kazna je u tradiciji našla svoje opravdanje u istomu polazištu zakonite samoobrane dostojanstva i prava čovjeka protiv onoga koji ih gazi. Usporedi li se u tomu vidu tekst enciklike o smrtnoj kazni (br. 56) s onim u Katekizmu,11 tada je očita ista težina skrajnjega slučaja: EŽ rabi izraz »u slučajevima apsolutne nužnosti, kada, naime, drukčije nije moguće«, KKC ima izraz »u skrajnje teškim slučajevima«.

KKC ima više pred očima individualni vidik prekršitelja, EŽ daje prednost društvenomu vidiku, tj. ugroženosti zajednice. KKC je u originalnu francuskome tekstu škrt u tumačenju smrtne kazne. EŽ daje dva pojašnjenja: 1) u društvu, kao i u Crkvi, postoji »tendencija koja traži njezinu dosta ograničenu primjenu, pače potpuno ukidanje« (br. 56) 2) imajući pred očima suvremene kaznene ustanove, »ti su slučajevi danas vrlo rijetki, ako ne praktično i nepostojeći« (br. 56).

Prema tim pojašnjenjima u Evangelium vitae, latinski tekst KKC (iz god. 1997.) donosi novu stilizaciju u oba broja (2266–2267), o čemu će još biti riječi o smrtnoj kazni.12 26

»EVANĐELJE ŽIVOTA« O SMISLU ČOVJEKOVA ŽIVOTA I SMRTI

2. Temeljno etičko načelo koje bezuvjetno, beskompromisno i apsolutno stoji u obrani nedužna ljudskoga bića prvu svoju primjenu nalazi u pitanju izravna namjerna pobačaja. Drugi vatikanski koncil naziva ga »užasnim zločinom« (GS 51). Skloni smo gledati i osuditi jadnu ženu, muža, liječnika, drugo zdravstveno osoblje, zakonodavca... Krist nikada nije osudio osobu nego zlo djelo (usp. Iv 8,1–11).

Zaboravlja se da, prije svega, treba osuditi i suzbijati opći abortivni mentalitet koji se stvorio, ne samo u laičkim društvima, nego i u katoličkim. Na globusu se nešto krupno događa: na godinu 40–50 milijuna samo tzv. »legalnih«, tj. državnim zakonima dopuštenih pobačaja, a gdje su oni tzv. »ilegalni« – koji se privatno izvode, zatim oni pomoću abortivne pilule, napose RU 486, spirale itd.13 Bez sumnje smo uronjeni u »strukture grijeha«, o kojima enciklika barem triput izričito govori (br. 12, 24, 59). Valja se pitati što dotično osoblje danas stvarno razumije od svega onoga što poduzima?

S etičkoga vidika svatko je odgovoran u mjeri etičkoga shvaćanja svoje subjektne svijesti. Ali objektivna etička načela su obvezatna za svakoga čovjeka.

Nadvisujući, ali i uzimajući u obzir, sve današnje demografske, gospodarske, političke, biološke i filozofske rasprave o početku čovjekova života, enciklika definira pobačaj kao »namjerno i izravno ubojstvo ljudskoga bića u početnoj fazi svoje egzistencije, uključivši od začeća do rođenja, bez obzira kako je izvršeno« (br. 58). Crkva nepromjenjivo uči »da se ljudsko biće ima poštivati i braniti kao osoba od svoga začeća14 pa joj zato od toga trenutka imaju biti zajamčena prava osobe, od kojih je prvo nepovrjedivo pravo na život, koje uživa svako ljudsko nedužno stvorenje« (br. 60).15 Davši te premise, Papa svečano izjavljuje: »Stoga autoritetom koji je Krist predao Petru i njegovim nasljednicima, u zajedništvu s biskupima – koji su u raznim zgodama osudili pobačaj i u već spomenutomu savjetovanju, iako po svijetu raspršeni, jednoglasno se složili u tomu nauku – izjavljujem (declaramus) da izravan pobačaj, to jest izvršen kao cilj ili kao sredstvo, 27

ŽIVOT

uvijek tvori teški moralni nered jer se radi o namjernu ubojstvu nevina ljudskoga bića. Taj se nauk temelji na naravnomu zakonu i na Božjoj pisanoj riječi, prenesen je predajom Crkve i naučavan redovitim i sveopćim Učiteljstvom« (br. 62). Tako piše Papa, navodeći i opet Lumen gentium, br. 25.16 3. Slijedi drama eutanazije.17 Anti life mentality suvremena čovjeka, oslonjena na progres napredne medicine, a zatvorena za dimenziju transcendencije koji, odbacujući bol i smrt, pokazuje tendenciju da, postavši sam sebi etičkom normom, preuzme i »pravo« samoupravljanja vlastitom smrću.

Enciklika i ovdje daje točnu definiciju: »Eutanazija u istinskomu i pravom smislu jest čin ili propust koji po svojoj naravi i po izričitoj nakani uzrokuje smrt, s ciljem da ukloni svaku bol« (br. 65). I evo treće svečane izjave Ivana Pavla II.: »Pošto smo dali ta razlikovanja, suglasno s Učiteljstvom svojih preteča, a u zajedništvu s biskupima Katoličke Crkve, potvrđujem (confirmamus) da je eutanazija teška povrjeda Božjega zakona, jer je riječ o namjernu, moralno neprihvatljivu ubojstvu ljudske osobe. Takav je nauk utemeljen na naravnomu zakonu i na pisanoj Božjoj riječi, prenesen predajom Crkve i naučavan redovitim i sveopćim Učiteljstvom« (br. 65). Slijedi i opet citat iz Lumen gentium, br. 25.

Opaža se razlika u izjavama. U samomu etičkom principu kojim se osuđuje ubojstvo nevinoga, kao i u primjeni na eutanaziju, uzima se izraz »potvrđujem« (= confirmamus), a u primjeni na pobačaj rabi se izraz »izjavljujem« (= declaramus). U ovomu drugom slučaju tako se kaže vjerojatno zbog znanstvene rasprave biologa i filozofa o stanju ljudskoga embrija »kao osobe« od trenutka začeća.

Na koncu se postavljaju dva dogmatska pitanja: 1) Može li Crkva dogmatizirati jednu moralnu istinu? Na to je potvrdno odgovoreno na Tridentskomu saboru, na oba vatikanska i u drugim zgodama.18 2) Nisu li te tri svečane izjave, uz dužne distinkcije, prva dogmatizacija pete zapovijedi Dekaloga? O tome se smjesta rasprav28

»EVANĐELJE ŽIVOTA« O SMISLU ČOVJEKOVA ŽIVOTA I SMRTI

ljalo, pogotovo što ove svečane izjave, u usporedbi s tekstom Lumen gentium, br. 25, sadrže sve elemente redovita sveopćega nezabludiva Učiteljstva Katoličke Crkve.19 Ali Papa u ovoj enciklici Evangelium vitae ne proglašuje ništa nova, ništa nepoznata zdravu razumu normalna čovjeka. Ne kaže ni »nezabludivo proglašujem«, nego »potvrđujem« i »izjavljujem« ono što kažu Pismo, Predaja, Učiteljstvo i što može uvidjeti zdrav razum jer je isto upisano u srce svakoga čovjeka, što je izvanredno važno za sve one koji se isključivo oslanjaju na svjetlo razuma, a ne priznaju svjetlo Objave. Papa, dakle, samo potvrđuje i izjavljuje jasnu moralnu istinu koju uviđa svjetlo razuma svakoga odrasla zdrava čovjeka, a primljena je i svjetlom Objave, stoga je istodobno istina razuma i istina vjere.20 Podcrtana su dva vidika: čin i objekt. Čin izravna svojevoljna ubojstva nevinoga uvijek je teško nemoralno djelo, dok je objekt ubojstva upravo nedužno ljudsko biće, bilo u začetku svoga života, bilo u terminalnoj bolesti.

4. Napokon i opširna rasprava o odnosu između civilnih zakona i moralnoga zakona budući da postoji jaka tendencija u svijetu da se atentati na ljudski život pravno ozakone. U doba napretka personalizma, poštivanja ljudskoga dostojanstva i ljudskih prava, ovdje je društvo u teškoj kontradikciji. Želi, naime, da zločin ubojstva nevinoga postane pravo počinitelja. Enciklika analizira motivacije takva nezakonita postupka i zaustavlja se na tipu današnje demokracije koja bi u pravnim uredbama imala uvijek prihvatiti uvjerenje većine i ozakoniti ga. Država od svojih građana ne bi smjela zahtijevati nikakvu etičnost, nego samo poslužiti onome što građani traže te to zaštititi zakonima. U tome bi svaki političar imao strogo odvojiti vlastitu savjest od javnoga reda i ponašanja.

Ali to znači u korijenima odbaciti objektivne vrijednosti i zaprijetiti etičkim relativizmom i subjektivizmom političara, što vodi prema netoleranciji i sprema atentat samoj demokraciji. Demokracija se, naime, može održati samo ako poštuje vrijednosti objektivnoga moralnog zakona koji je, ukoliko je naravni zakon, upisan u 29

ŽIVOT

svako ljudsko srce. Zato je temelj, polazna i odnosna točka svakoga građanskog zakona.21 Zato su samovoljni građanski zakoni koji slijede većinsko mišljenje (a koje kao takvo nikada ne može dostići kvalifikaciju etičkoga pravila za ravnanje) u kontrastu sa zdravim ljudskim razumom. A tu upravo spada i zakon koji onemogućava i gazi temeljno čovjekovo pravo na život, ne samo da se postavlja protiv dobra pojedinca, nego i protiv zajedničkoga dobra, i »zato su lišeni svake juridičke valjanosti« (br. 72). Znači, takvim postupcima zakon prestaje biti zakon i postaje nasilje, prema Akvincu, »nije zakon nego je korupcija«.22 Dosljedno, kaže enciklika, zakoni koji autoriziraju pobačaj i eutanaziju »ne samo da ne stvaraju nikakve obveze u savjesti, nego, naprotiv, nameću tešku i jasnu dužnost protivljenja pomoću prigovora savjesti« (br. 73).23 Ne ulazeći dalje u pojedinosti, valja pripomenuti da se enciklika ne postavlja protiv vrijednosti suvremene kulture ili politike, nego protiv nerespektiranja vrijednosti ljudskoga života u toj kulturi, protiv neetičkih pokazatelja kojima se ozakonjuje tekući mentalitet protiv života – anti life mentality – zato se i postavlja kao »ozakonjeno« pravo.

Zaključimo. Papa želi da se ovaj nauk proširi, osvijetli i produbi na teološkim fakultetima, u sjemeništima i drugim katoličkim ustanovama. Jednako na sveučilištima, napose katoličkim, bioetičkim središtima, ustanovama i komitetima (br. 98). A od teologa, kateheta, dušobrižnika i duhovnih vođa u njihovu odgovornu poslanju očekuje suglasnost, daleko od osobnih ideja, možda čak protivnih Evanđelju života (br. 82). Pri kraju ne izostaje razmatranje o Mariji kao nedostiživu uzoru prihvaćanja života (br. 102), s molitvom njoj, »Majci života« (br. 105).

30

VODIČ KROZ BIOETIKU

II. VODIČ KROZ BIOETIKU

Nakon što smo kroz encikliku Ivana Pavla II. Evanđelje života dali pregled u presjeku problematike i naglasili njezine bitne zasade, shvatili smo da je njome obuhvaćen cjelokupan život ljudske osobe, od trenutka njegova začeća do trenutka njegove smrti. Zato je ista enciklika odličan novi vodič u suvremenoj sistematizaciji, sa svježim naglascima predana nauka o petoj Božjoj zapovijedi, viđenoj ne samo čistim razumom, nego u svjetlu Kristove zapovijedi – »ljubi Boga i bližnjega« – s bitnim naglascima problematike života kako je danas vidi i nuđa znanost bioetike. »Bioetika« – danas je već »top-tema« i na ustima svih. A znadu li svi što je?

Bioetika: što je zapravo?

1. Etimološki je: »etika života«.

Neologizam »bioetika« sastavljen je od dvije grčke riječi: bios (= život) i ethos (= ponašanje). Izraz je poznat već 38. godinu, a uveo ga je kancerolog iz SAD-a Van Rensselaer Potter u svome prvom radu, »Bioethics: The Science of Survival«, u Perspectives in Biology and Medicine 14 (1970), 120–153. Autora je mučila briga o mogućnosti čovjekova daljnjega preživljavanja na svijetu. U tomu je smislu poznato njegovo djelo Bioethics: Bridge to the Future – Bioetika: Most za budućnost (1971.), čime je rođena terminološka formulacija »boetika«.

Danas znanost o bioetici postade kulturalna pojava prvoga ranga rasprostranjena na čitavu globusu do te mjere da bioetika kao nova 31

ŽIVOT

etičko-moralna disciplina u nekom smislu čak dobrano potiskuje ostala područja moralne teologije.

Definicija je više-manje opisna: Sgreccia bi rekao: Jest filozofija biomedicinskoga istraživanja i prakse. Reich se jače izrazio: Jest sistematsko proučavanje ljudskoga ponašanja na području znanosti života i brige o zdravlju, kada se takvo ponašanje ispituje u svjetlu vrijednosti i moralnih načela. Leone bi rekao: Jest ono područje etike koje proučava pitanja što se odnose na očuvanje fizičkoga života i napose etičke primjene biomedicinske znanosti. Viafora kaže: Jest primijenjena etika na nova pitanja koja se razvijaju unutar granica života. Scarpelli će opširnije: Jest etika ukoliko se posebno odnosi na pojave tjelesnoga organskog života, na rađanje, razvoj, zrelost i starost, na zdravlje, bolest i smrt.1 Lucas Lucas filozofski: Jest znanost koja ravna ljudskim ponašanjem na području života i zdravlja u svjetlu moralnih racionalnih vrijednosti i načela.2 Faggioni će teološki: Jest sistematski studij ljudskoga djelovanja u svjetlu vrijednosti. Napominjemo da Faggioni te »vrijednosti« ne gleda samo svjetlom ispravna razuma, nego i svjetlom kršćanske vjere utemeljene na Božjoj objavi i zato je njegova »bioetica«: teološka bioetika.3 2. Dakle, nauk o ljudskomu životu u najširemu obzorju. Taj život, koji proučava bioetika, jest naš konkretan ljudski život, ne samo fizički nego psiho-fizički, i ne odvija se samo u naravnomu kategorijalnom redu, dohvaćen svjetlom razuma (= bila bi naravna ili filozofska etika), nego jednako u nadnaravnomu, zasvjedočenom Božjom objavom i Kristovim pashalnim otajstvom, stoga prihvaćen svjetlom vjere (= zato: etika vjere ili teologija). Prema tome, predmetom bioetike ni na koji način ne ispadamo iz teologije, dok uključujemo cjelokupno filozofsko promatranje naravnih istina i vrijednosti o ljudskomu životu.

Stoga se može govoriti o bioetici koja u stanovitu smislu obuhvaća svu problematiku pete zapovijedi »ne ubij« i na neki je način prikladnije nadomješta pa u ovoj kasnoj modernosti pruža čovjeku sve ono pozitivno i negativno što mu je potrebno znati kako će živje32

VODIČ KROZ BIOETIKU

ti da se spasi, posveti i da sretno uđe u drugi život.4 Naša je, dakle, bioetika za svakoga čovjeka – jer je svaki čovjek Osoba u Kristu, o čemu raspravlja Ivan Pavao II. već u nastupnoj enciklici Redemptor hominis (1979.).

Kao Maurizio Pietro Faggioni, najnovijim sveskom La vita nelle nostre mani – Život u našoj ruci, a još prije i Livio Melina svojim predavanjima Corso di Bioetica. Il Vangelo della vita, i mi na isti način polazimo od temeljnoga iskustva »živjeti«, s nakanom da ga »Božjim očima« vidimo u teološkoj perspektivi i prakticiramo u obzorju smisla osobno proživljene katoličke vjere.5 Radi se o »personalističkoj bioetici« u kojoj poštivanje ljudske osobe ima svoje vrijednosno (= aksiološko) središnje značenje. Kakve osobe? Onakve kakvu, ne bez nadahnuta svjetla, izražava i L. Pareyson: »Poštivanje osobe je toliko tipičan kršćanski zahtjev da se ne samo može reći da je jedino kršćanska filozofija može opravdati i teorijski utemeljiti, nego također, budući da je jedna filozofija valjanim načinom teorijski opravdava, zbog same te činjenice ima se smatrati kršćanskom.«6

Bitni sadržaji bioetike 1. Raznolike su bioetičke paradigme i metode. Na sebi nose oznake mnogostrukosti kulture, ideologije, ekonomije, politike, filozofije i teologije, kao odraz stanovita izvanjskoga pritiska suvremenoga totalitarizma (»globalizma«) koji se rađa pa i monetarnim prilozima donekle želi uvjetovati nacije i države. Treba se sjetiti forsiranih zakona u posljednje vrijeme »protiv života«, a u prilog »kulture smrti« kojima se podupiru pobačaj, sterilizacija, eutanazija, »brak homoseksualnih osoba«...7 Unatoč raznolikim metodama i modelima bioetike, općenito se može reći da se ulažu mnogi napori u istraživanje prvenstveno fizičkoga smisla života, iako nerijetko na pogrješnim putovima i neprimjerenim načinima.

33

ŽIVOT

Katolicima je pak već Drugi vatikanski dekretom za svećeničku formaciju Optatam totius (1965.) i konstitucijom o Crkvi u današnjemu svijetu Gaudium et spes (1965.) dao odlične smjernice za ispravno istraživanje i življenje dostojanstva ne samo fizičkoga života nego cjelokupne ljudske osobe, a nakon tih napose u nekoliko bazičnih tekstova: enciklika o ispravnoj regulaciji poroda Humanae vitae (1968.), Apostolska pobudnica o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenomu svijetu Familiars consortio (1981.), Instrukcija Kongregacije za vjeru Donum vitae (1987.), dvije enciklike Ivana Pavla II. o temeljnim »moralnim problemima«: Veritatis splendor (1993.) i Evangelium vitae (1995.), čiji je nauk potom predložen u mnogim našim publikacijama i na najrazličitijim razinama tako da su već i školska djeca, da ne govorimo o tinejdžerima i studentima, mogla steći osnovne i točne bioetičke pojmove.8 Netočno se govori, osobito preko sredstava komunikacije, o tzv. laičkoj bioetici koja stavlja akcente na »neovisnost« i na postavke »protivne« religijski nadahnutim smjernicama, posebice u borbi protiv nauka Katoličke Crkve, iako ona, kako rekosmo, isključivo gradi na znanosti, razumskim postavkama, ali potvrđenim Božjom objavom.

Govori se netočno i o personalističkoj bioetici koja u središte stavlja »apsolutnu vrijednost« i »potpunu autonomiju« ljudske osobe, odbacujući njezinu stvorenost i zato ovisnost o Bogu, pad u grijeh i otkupljenost u Kristu: dakle osoba, ali ne Osoba u Kristu.

Valja ponovno naglasiti (a to vrijedi za sve naše izlaganje): bioetika nije ni religijska (»kršćanska«, »židovska«, »hinduistička«, »budistička« i sl.) ni laička (»laicistička«) ni autonomno personalistička: ona je jednostavno bioetika, ali koja poštuje sve etičko-moralne zasade ispravne naravne filozofije potvrđene Božjom riječi. Kakav god bio neki drugi način izlaganja i dokazivanja, nažalost, jest necjelovit, stoga neispravan, netočan.

2. Bioetika nosi sljedeće četiri karakteristike: Ona je ljudska jer se izravno odnosi na život i zdravlje čovjeka, a neizravno na okoliš u kome živi. Razumska, jer uređuje čovjekova ponašanja prema etič34

VODIČ KROZ BIOETIKU

ko-moralnim vrjednotama, utemeljenim na cjelokupnu dostojanstvu ljudske osobe u njezinim izvanjskim i unutarnjim dimenzijama.

Sveopća, budući da vrijedi za sve ljude »dobre volje«, bez razlike na jezik, kulturu ili vjeru. Napokon, ona je međudisciplinska jer se služi suradnjom s raznim znanostima i disciplinama: biologijom, medicinom, pravom, filozofijom, sociologijom, psihologijom, teologijom.

Koja su područja bioetike? Možemo govoriti o dva bitna: 1) o općoj bioetici koja se bavi vrijednostima i općim načelima što nazivamo »filozofijom i teologijom morala«, i 2) o primijenjenoj bioetici koja opće vrijednosti i načela aplicira na konkretne teme i slučajeve, pod profilom biološkim, medicinskim, pravnim, etičko-moralnim.9 3. U našim smo izlaganjima predusreli stanovite teme, a koje neki autori stavljaju u bioetičku građu. Podsjećamo na te teme, a nalaze se u prva dva poglavlja u Moralno-duhovni život, I., Verbum, Split, 2003.: »Od zigote i embrija do osobe« (23–33) i »Osoba s filozofskoga motrišta« (34–46), zatim čitav četvrti svezak koji razlaže VI. i IX. Božju zapovijed u sklopovima pitanja: Predbračna i Bračna ljubav.

U ovaj pak svezak prebacili smo pitanja ljudske reprodukcije, umjetne oplodnje i neka druga.

Podijelili smo građu na dva skladna dijela: Život – Smrt. Ista podjela nije i ne može biti odjeljenje jednoga područja prouke od drugoga jer i teme koje prvenstveno govore o smrti jednako osvjetljuju konac čovjekova zemaljskoga života.

1) Život nas vodi izravnim bioetičkim temama, prema stvaranju (rađanju) ljudskoga bića: naravnom, umjetnom oplodnjom; upravljanjem plodnošću: kontracepcijom, sterilizacijom. Slijede pitanja genetike: o genomu, biotehnologiji i genetičkoj terapiji, kloniranju i o matičnim stanicama. Od pitanja ljudskoga embrija: treba dobro proučiti pobačaj, prenatalnu dijagnozu, zahvate na ljudskomu embriju. Dakako da tu dolaze i teška pitanja o ljudskomu životu u završnoj fazi: o boli i eutanaziji, o prekomjernu (»neproporcionalnu«), palijativnom liječenju, o smrti encefalika (= ljudskoga čeda bez mozga), o presađivanja organa.

35

ŽIVOT

Ovim ili sličnim rasporedom gradiva pri završetku želimo dati sintezu u vidu etičko-moralne ocjene o svim bioetičkim postupcima koje ćemo analizirati tijekom rasprave. Dakako, naš zadatak nije iscrpno obraditi sva pitanja i dati jednako iscrpno odgovore na sve upite. Nastojat ćemo zadovoljiti opravdanu znatiželju i očekivanja naših čitatelja.

2) Smrt pak najprije želimo susresti s filozofsko-teološko-pastoralnoga vidika, zatim ćemo govoriti o vrlo ozbiljnim i teškim negativnim temama: o ubojstvu i ranjavanju, o samoubojstvu, o zakonitoj obrani i obrani u ratu protiv agresora, o smrtnoj kazni, s nekim manjim etičko-moralnim pitanjima kao što su: droga, AIDS, nezakonite igre, opasan šport i sl.

Posve je prirodno da se teme o životu i smrti čovjeka negdje prožimlju i poklapaju pa je na nama da se ništa bitno ne ponavlja, a sve bitno prikaže bilo u sklopu problema o Životu, bilo u sklopu problema o Smrti.

Ljudska osoba u Kristu 1. Crkva mora dati etičke jasne i sigurne odgovore: »Odgovori su nerijetko ‘ne’ na dramatične slučajeve i koji ponekad zvuče kao zapreka željama osoba u situacijama kušnje i kao kočnica napretku znanosti.«10 Znano je da se posljednjih stoljeća stvorio jaz između znanosti i etike. Van Rensselaer Potter htjede izgraditi most među njima. Bioetička laička znanost, koja želi prisvojiti prvenstvo kao jedina znanost ovlaštena odgovoriti novim izazovima, napušta svaki teološki princip i postavlja novi koji »sankcionira i posvećuje život i hoće da ljudi prihvate kvalitetu života kao novu točku gledanja na život«.11 Ne, dakle »svetost života« u kršćanskomu smislu, nego »kvaliteta života« u laičkomu shvaćanju. Moralni kriterij je relativan: vrijedi ono što se ukazuje kao probitačno, što se sviđa, što donosi blagostanje, korisnost, produktivnost i slično. Prema tome, radi se o subjektivnoj 36

VODIČ KROZ BIOETIKU

etici vezanoj uz razne situacije. Ustvari znači: stara »etika situacije« u novoj ambalaži s primjenom na bioetička pitanja.

2. Ali princip kvalitete života nije se pokazao dostatnim. Postavlja se ozbiljno pitanje: na temelju čega i kako vrjednovati kvalitetu ljudskoga života? Tko je kadar adekvatno definirati tu vrijednost?

Bioetički laički (»laicistički«) znanstvenici tim putem nađoše se u ćorsokaku i pred zidom pa se počeše ponovno hvatati sigurnih principa katoličkoga morala, barem kao temelja razmišljanja. Ponovno se otkriva i izlazi na vidjelo vrijednost s ironijom odbačene kazuistike. Ma ne samo da »otkrivaju« vrijednost kazuistike, nego priznaju da se aktualno već nalazimo u poplavi mnoštva novih i vrlo teških slučajeva (kazusa). Bioetika čovjeku postavlja tisuće pitanja na koja treba precizno i točno odgovoriti. Time kaziustika i za laičku etiku postaje metoda ozbiljna razmišljanja. Odgovori ne smiju biti neutemeljeni, provizorni, površni: »ja mislim«, »ti misliš«... Pitanje je: kako ti i ja utemeljeno i točno moramo misliti.

S obraćenikom MacIntyreom, koji nije prvenstveno bioetičar nego filozof, ponovno dolaze na vidjelo vrijedosti tipičnih krjeposti iz katoličke tradicije, koje on navodno zadivljen »novošću« (nakon 800 godina!) »otkriva« kod sv. Tome Akvinskoga.12 Za bolju informaciju o sudbini odbačene kazuistike bit će dobro pogledati tekst koji objelodaniše A. R. Jonsen – S. Toulmin, The abuse of casuistry. An history of moral reasoning, Univ. of California Press, Berkeley 1988.

3. S kakvom osobom bioetika mora računati? U Središtu bioetike na Katoličkome sveučilištu u Rimu (od 9. do 10. lipnja 2003.), kao dvadesetogodišnji suradnik istoga Središta i član njegova Povjerenstva, sudjelovao sam u živu raspravljanju koje je na visokoj razini priredila Međunarodna konfederacija bioetičkih središta i instituta o bioetici personalističke inspiracije. Kakav personalizam ima nadahnjivati bioetičko istraživanje i praksu?

37

ŽIVOT

Dakako, raspravljalo se o »personalizmu« i »personalizmima« (G. Galeazzi), o »aksiološkoj vrijednosti ljudske osobe i bioetičkim personalističkim načelima« (I. Carrasco de Paula), o pitanju »povezanosti između bioetike i teologije« (W. E. May), o »pitanju pojma osobe između bioetike i prava na život« (L. Palazzani), o pitanju »metode u perspektivi bioetike personalističkoga smjera« (A. Pessina), specifično o »personalizimu u kulturnoj sredini u SAD-u« (J. M. Haas), o »personalizmu u kulturnoj sredini Latinske Amerike« (A. Bochatey), o »personalizmu u kulturnoj sredini Afrike« (J. Simporé), napokon o prikazu rada u Međunarodnoj konfederaciji središta bioetičke personalističke inspiracije (P. Ventura-Juncà).13 Ta je Konfederacija, ujedinjena s tridesetak boetičkih središta i instituta iz čitava svijeta, ovim drugim sastankom takva tipa htjela prikazati, analizirati, produbiti čitavu lepezu pitanja bioetičke prirode u svjetlu bioetičkoga personalizma: što je bioetički personalizam i kakav mora biti? A trebalo ga je vidjeti u odnosu: etika – znanost, odgoj mladih, znanstvena formacija, temeljno pravo na život, pravo na zdrav okoliš, ekonomska pitanja u vezi sa starošću i bolešću… »Vjernik, bio on moralist, filozof, bioetičar ili što drugo, nalazi se u svome elementu kada njegov um razmišlja o putovima osobe; on se, drugim riječima, na poseban način osjeća olakšanim, slično putniku nakon što je prošao neprohodnim i nepoznatim putovima kada ponovno ugleda poznate putove prema vlastitoj kući.

Vjernik će u svome razmišljanju teško upasti u koliziju s vlastitom vjerom niti će kompromitirati rigorozan karakter etičkoga govora. U domeni osobe vjera i razum ostvaruju vlastiti identitet i snagu, slobodni od međusobna nagađanja ili nenaravna odreknuća vlastitih dužnosti i prava. U domeni osobe možemo si priuštiti luksuz za postmodernu misao – da svjesno budemo kršćani i odrješito laici.«14

38

SADRŽAJ

SADRŽAJ

Riječ urednika ................................................................................. 5 PRVI DIO: SPOZNATI................................................................... 7 ŽIVOT ........................................................................................ 9 Uvod ......................................................................................... 11 I. »EVANĐELJE ŽIVOTA« O SMISLU ČOVJEKOVA ŽIVOTA I SMRTI ................................. 15 Deset godina nakon (1995.–2005.) ................................ 16 Ključna etička pitanja .................................................... 19 Autoritet redovitoga Učiteljstva..................................... 24 Četiri bitne izjave Učiteljstva ........................................ 25 II. VODIČ KROZ BIOETIKU ........................................... 31 Bioetika: što je zapravo? ................................................ 31 Bitni sadržaji bioetike .................................................... 33 Ljudska osoba u Kristu .................................................. 36 Personalistička bioetika ................................................. 39 III. BIOTEHNOLOGIJE U SLUŽBI UMJETNE OPLODNJE ................................................................... 44 O čemu je riječ? ............................................................. 44 Eksplozija biotehnoloških pokusa ................................. 49 Zašto umjetna oplodnja? ................................................ 53 Laička etika o biotehnikama .......................................... 57 513

SADRŽAJ

IV. UMJETNA OPLODNJA – »OLAKŠICA« ILI »NADOMJESTAK«? .................................................... 62 Bračno sjedinjenje supruga ............................................ 63 Asistirano umjetno osjemenjivanje................................ 68 Asistirana heterologna oplodnja .................................... 70 Asistirana homologna oplodnja ..................................... 74 V. DUŽNO POŠTIVANJE LJUDSKOGA EMBRIJA/FETUSA ...................................................... 80 Rizični zahvati u embrij – fetus ..................................... 81 Prenatalna dijagnostika – općenito ................................ 85 Prenatalna »bezopasna« četiri načina ............................ 88 Prenatalna opasna četiri načina ...................................... 91 VI. TERAPIJSKI I DRUGI ZAHVATI U LJUDSKI EMBRIJ/FETUS........................................... 94 Život ploda pod majčinim srcem ................................... 94 Unutarmaternični terapijski zahvati ............................. 100 Izvanmaternični terapijski zahvati ............................... 101 Zahvati koji ne mogu doći u obzir ............................... 102 VII. PROGRAMIRANO UNIŠTAVANJE EMBRIJA, ZALEĐIVANJE/ODLEĐIVANJE ............................... 105 Neologizam »ljudska embriopoiesis« .......................... 105 Fatalno zaleđivanje embrija ......................................... 108 Fatalno odleđivanje embrija......................................... 109 Daljnje manipulacije embrijem.................................... 110 VIII. AGRESIJA NA LJUDSKI EMBRIJ. MATIČNE STANICE – KLONIRANJE ..................... 113 Sadašnja faza istraživanja ............................................ 115 Matične stanice – rezultati ........................................... 118 Kloniranje – rezultati ................................................... 122 Globalna bioetička ocjena............................................ 128 514

SADRŽAJ

IX. MALFORMACIJE I PRESAĐIVANJE ORGANA .... 134 Hermafroditi................................................................. 134 Sijamski blizanci .......................................................... 135 Anencefali .................................................................... 137 Presađivanje organa ..................................................... 142 X. KATOLIČKI STAV PREMA TIJELU ......................... 145 Dualizam stran Bibliji .................................................. 145 Čovjek kao »duša u tijelu«........................................... 146 Tijelo i spasenje čovjeka .............................................. 146 Načela moralnoga vrjednovanja tijela ......................... 148 ΧΙ. ȌRIGA KATOLIKA O VLASTITOMU TIJELU ....... 151 Briga o zdravlju ........................................................... 151 Briga o ljepoti i ishrani ................................................ 153 Briga za dolično odijevanje ......................................... 154 Briga za stan i osvježenje............................................. 157 SMRT ..................................................................................... 161 Uvod ....................................................................................... 163 I. ČOVJEK PRED LICEM SMRTI ................................ 166 Usred stalnoga događanja ............................................ 167 »Privatizacija« umiranja .............................................. 169 Psihologijski vidici ...................................................... 173 Biološki »fatum«.......................................................... 177 II. DUŽNOST POMOĆI UMIRUĆEMU ........................ 184 Teška odgovornost ....................................................... 185 Svjetlom razuma .......................................................... 193 Svjetlom Biblije ........................................................... 198 Svjetlom teologije ........................................................ 200 III. U NADI ŽIVJETI I UMRIJETI................................... 209 Nužnost naravnoga ufanja ........................................... 212 Nauk nekih filozofa...................................................... 216 515

SADRŽAJ

Nužnost nadnaravnoga ufanja ...................................... 218 Nauk Katoličke Crkve ................................................. 219 IV. SADRŽAJ I STRUKTURA NADE............................. 224 Božja obećanja ............................................................. 225 Nezaslužena nagrada.................................................... 228 Sadržaj kršćanske nade ................................................ 230 Struktura kršćanske nade ............................................. 236 V. KRŠĆANSKA NADA U NAPETOSTI IZMEĐU »VEĆ« I »JOŠ NE«..................................... 241 U Akvinčevu nauku ..................................................... 241 U Moltmannovoj misli ................................................. 244 Antinomije kršćanske nade .......................................... 249 Rušitelji kršćanske nade............................................... 253 VI. UZOR-ŽENA KRŠĆANSKE NADE .......................... 256 Susret s redovnicom ..................................................... 257 U društvu redovnice ..................................................... 260 Rast uz redovnicu......................................................... 263 Oporuka redovnice....................................................... 266 Po plodovima… ........................................................... 269 VII. DROGA – PREDIGRA SMRTI................................... 272 Pobjeda je moguća ....................................................... 272 Pobjeda psihološkoga vakuuma ................................... 278 Pobjeda socijalnoga vakuuma...................................... 284 Pobjeda religioznoga vakuuma .................................... 289 VIII. AIDS – PANDEMIJA SMRTI ..................................... 294 Poziv na razumijevanje ................................................ 297 Poziv na nadu ............................................................... 301 Poziv na odgovornost................................................... 305 Poziv na socijalnu pravdu ............................................ 308 516

SADRŽAJ

IX. »POBAČAJ I ČEDOMORSTVO UŽASNI SU ZLOČINI« (GS 51; EV 58–63) ................................... 311 Namjeran pobačaj (= direktni effectu secuto) .............. 312 Eugenetički pobačaj (= direktni selektivni) ................. 317 Neizravan pobačaj (= indirektan) ................................ 318 Terapijski pobačaj (= direktni) ..................................... 320 X. EKSPLOZIJA POBAČAJA – PAD NATALITETA .... 321 Pobačajem planirati obitelj?......................................... 321 Ubilačka svjetska politika ............................................ 324 Što na to nobelovci?..................................................... 327 SOS za djecom ............................................................. 330 XI. PRIJESTUPI PROTIV VLASTITOGA ŽIVOTA ....... 335 Samoubojstvo............................................................... 335 Ugrožavanje vlastitoga života ...................................... 338 Drama eutanazije ......................................................... 340 Zabluda sterilizacije ..................................................... 346 Nužna obrana i dvoboj ................................................. 347 XII. PRIJESTUPI PROTIV ŽIVOTA BLIŽNJEGA ........... 349 Umorstvo i ubijanje ..................................................... 350 Smrtna kazna................................................................ 355 Liječnička etika ............................................................ 358 Samo-manipulacija čovjeka ......................................... 360 DRUGI DIO: SPROVESTI ........................................................ 365 ŽIVOT – PITANJA I ODGOVORI IZ ŽIVOTNE PRAKSE ................ 367 Zašto poštivati temelje ljudskoga života? .................... 369 Problem umjetne oplodnje ........................................... 373 Umjetna oplodnja (FIVET) nije osjemenjivanje (GIFT), ali oprez… ...................... 377 517

SADRŽAJ

Umjetna oplodnja još nepoznata? ................................ 381 »Crkva mora promijeniti stav o potpomognutoj oplodnji«............................................. 385 Prirodno planiranje poroda .......................................... 389 Moralna ocjena »pilule drugoga dana« ........................ 393 Prezervativ i smrt djeteta u Badnjoj noći ..................... 398 Ne će li prenapučenost uništiti čovječanstvo? ............. 402 SMRT – PITANJA I ODGOVORI IZ ŽIVOTNE PRAKSE ................ 407 Pošten čovjek pred praksom pobačaja ......................... 409 Pobačaj, zaista užasan zločin ....................................... 413 Nužan referendum protiv pobačaja .............................. 418 Referendum protiv pobačaja u Portugalu .................... 425 Sabornik sučelice zakonu o pobačaju .......................... 430 Pobačaj pod pritiscima i spontani ................................ 435 Sterilizirati psihijatrijski bolesne? ............................... 439 Pojašnjenje o sterilizaciji duševnih bolesnika ............. 443 Jedna mama ili tri mame? ............................................ 447 Slučaj Terry Schiavo: eutanazija ili…?........................ 451 O pobačaju još uvijek neinformiran............................. 455 Bilješke ....................................................................................... 461 Kazalo osoba ............................................................................... 497 Kazalo pojmova .......................................................................... 507 Kratice ......................................................................................... 510 Sadržaj......................................................................................... 513

518

OD ISTOG AUTORA U IZDANJU VERBUMA

Niz knjiga pod zajedničkim nazivom Moralno-duhovni život jedinstven je i siguran kompendij katoličkoga vjersko-moralno-duhovnog nauka iz pera prof. dr. Ivana Fučeka, jednoga od najuglednijih hrvatskih teologa-moralista, te njegov nesebičan i iznimno vrijedan dar hrvatskoj teološkoj znanosti i vjerskoj kulturi.

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: ZRINSKI d.d., Čakovec Tiskano u lipnju 2008.

Niz knjiga pod zajednièkim nazivom Moralnoduhovni ivot predstavlja najbolje od onoga to je autor prof. dr. Ivan Fuèek tijekom èetrdeset godina studirao, nauèavao i pisao te je stoga ovo svojevrsna kruna njegova stvaralaèkog rada, njegov nesebièan i iznimno vrijedan dar hrvatskoj teolo koj znanosti i vjerskoj kulturi.

Djelo je pisano jednostavnim stilom i suvremenim jezikom, a odi e sigurno æu vrhunskoga i iskusnog teologa voðena Sv. pismom, Predajom i Uèiteljstvom te najnovijim postignuæima teolo kih, filozofskih i mnogih drugih znanstvenih disciplina. Stoga se ovaj niz nameæe kao jedinstven i siguran kompendij katolièkoga vjersko-moralno-duhovnog nauka.

U ovomu sedmom svesku rijeè je o ivotu koji je svet i nepovrjediv i koji u èovjeka, suoblièena Kristu, poprima sasvim novo dostojanstvo te o smrti èiji se pravi smisao objavljuje u otajstvu Kristove smrti i uskrsnuæa, u kojemu je na a jedina nada.

Ivan Fuèek, DI, (1926.), jedan je od najuglednijih hrvatskih teologa-moralista i iznimno plodan vjerski pisac. Predavao je niz godina na Filozofsko-teolo kom institutu Dru be Isusove (FTI), kao i na Katolièkom bogoslovnom fakultetu (KBF) u Zagrebu. Od 1980. godine do umirovljenja predavao je moralnu teologiju na èuvenom Papinskom sveuèili tu Gregoriana u Rimu, postav i, nakon Ruðera Bo koviæa, prvim Hrvatom redovnim profesorom na tom uèili tu. Autor je dvadesetak knjiga i nekoliko stotina znanstvenih radova na hrvatskom i drugim jezicima, a trenutaèno obna a veoma odgovornu slu bu teologa Apostolske penitencijarije u Rimu.

Cijena: 150 kn

ISBN 978-953-235-145-3