Issuu

...............................................

Zgode, misli i anegdote

Ivana Pavla II.

VERBUM

Ivan Pavao II. jednom je rekao: “...zadatak je duhovnika živjeti zajedno s ljudima svugdje, gdje god se oni nalazili, biti s njima u svemu ‘osim u grijehu’. Ne moraju to nužno biti tzv. teški razgovori. Radi se o tome da je potrebno znati razgovarati o svemu. Često sam se tih godina pitao, dok nastojim iskoristiti različite prilike za ostvarivanje takva izletničkoga pastorala, ne razvodnjavam li svoje svećeništvo. Pa ipak, nakon dugih razmišljanja, nakon dana sabranosti i molitve, dolazio bih do zaključka da mogu, čak i da moram, to činiti jer je i to, usprkos izgovorima drugih, svećenička služba.” Zgode, misli i anegdote Ivana Pavla II. jesu “pripovijesti s dušom” prožete duhovitošću koja izranja iz duboka duhovnoga odnosa s Ocem nebeskim, životnom radošću koja izvire iz suočavanja s patnjom i gubitcima najbližih, mladenačkim zanosom koji dolazi od Krista koji sve obnavlja i čini novim i mladim... Ova će vas knjiga nasmijati, ganuti, oduševiti za život i ljubav te potaknuti da otvorite vrata Kristu. Njezino istinsko bogatstvo leži u tome što pokazuje put do otajstva čovjeka. Do otajstva svetosti.

ZGODE, MISLI I ANEGDOTE IVANA PAVLA II.

Biblioteka:

FIDES 57.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: Jelena VukoviÄ‡, prof.

Za nakladnika: Miro Radalj

ZGODE, MISLI I ANEGDOTE IVANA PAVLA II. Priredio: Janusz Poniewierski

VERBUM Split, 2013.

Naslov izvornika: KWIATKI BŁOGOSŁAWIONEGO JANA PAWŁA II Copyright © by Wydawnictwo Znak & Autorzy © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2013. Izvršna urednica: Lidija Piskač, mag. theol. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 262.13 Iohannes Paulus II, papa PONIEWIERSKI, Janusz Zgode, misli i anegdote Ivana Pavla II / priredio Janusz Poniewierski ; <prijevod Jelena Vuković>. - Split : Verbum, 2013. - (Biblioteka Fides ; 57) Prijevod djela: Kwiatki blogoslawionego Jana Pawla II. Bibliografija. ISBN 978-953-235-313-6 I. Iohannes Paulus II, beatus -- Anegdote 141126032

PREDGOVOR

Na ideju za knjigu Cvjetići* došao je Jan Turnau. Upravo me on nagovorio da poradim na izboru i dao knjizi naslov, podsjećajući na knjigu Henrija Fesqueta o Ivanu XXIII.: Cvjetići dobroga pape Ivana. A ja – priznajem – nisam u potpunosti bio uvjeren u tu ideju gledajući na tržištu knjiga uvijek nove zbirke anegdota o papi Wojtyłi. Ni sâm ne znam zašto, no tu sam knjigu vidio kao odabir papinih šala. A previše viceva prestaje nasmijavati. Konačno sam ipak shvatio što bi ova knjiga trebala biti: fioretti, potpuno drukčiji “cvjetići” koji od vremena svetoga Franje predstavljaju, u određenomu smislu, novu “književnu vrstu”. Oni su, kako je u predgovoru Cvjetića svetoga Franje pisao Leopold Staff, “utjeha i nada. Uče vjerovati u ljubav i dobrotu ljudskoga srca. Cijela ta knjiga pjeva. Njezino drugo ime moglo bi biti sloboda”. Fioretti su “pripovijesti s dušom”. Njihovo istinsko blago leži u tome što odškrinjuju vrata tajnih odaja čovjeka o kojemu govore. Upravo sam na taj način nastojao složiti i urediti ovu knjigu: ne kao zbir anegdota, već kao priču o svetosti. Zbog toga su ovdje svoje mjesto našle i priče koje uopće nisu smiješne – već priče koje mogu * Naslov poljskoga izvornika ove knjige: Cvjetići blaženoga Ivana Pavla II.

PREDGOVOR

dirnuti, oduševiti, biti poticaj za razmišljanje, čak i početak molitve. Naravno, tu su i šale, kao svjedočanstvo velike distance Karola Wojtyłe/Ivana Pavla II. od sama sebe i službe koju je vršio. O tome govori i ova rečenica (istinita ili izmišljena – to će vjerojatno biti teško utvrditi) koju je Papa uputio prijatelju iz Poljske: “Pričekaj me, moram sada malo papovati.” O tome svjedoči i pohod Wadowicama 1999. godine – i lice razdragana čovjeka koji se prisjeća kremšnita i ono odmahivanje rukom kada je jedan od svećenika prekinuo Papin srdačan razgovor s narodom kako bi se mogla nastaviti pobožnost. I ono nedužno “ludiranje” koje je zabilježio jedan fotograf – tu smo fotografiju stavili na korice ove knjige kao još jedan “cvjetić” dobroga pape Ivana Pavla II. I razgovor sa Židovima, nekadašnjim žiteljima Wadowica, u Yad Vashemu. Oni su se “ponašali prema njemu obično, kao što se ponaša s prijateljem kojega susretneš nakon šezdeset godina”, sjeća se biskup Tadeusz Pieronek. “Bio je pod snažnim dojmom. Vidjelo se koliko mu nedostaje kontakt s ljudima koji ga ne gledaju kao božanstvo.” Zgode, misli, anegdote Ivana Pavla II. pripovijedaju o “običnu” čovjeku koji je otvoren Bogu i upravo ga to čini “neobičnim”. “Osjećam se malenim u rukama velikoga Boga” – napisao je jednom Ivan Pavao II. u pismu o. Leonu Knabitu. U tome je Papina tajna. Kao što govori Evanđelje (na što me, prilikom pregledavanja Zgoda podsjetio – pomalo parafrazirajući – Jan Turnau): Tko izgubi svoju veličinu, taj je nalazi. Janusz Poniewierski 6

PREDGOVOR

PS: Objava Cvjetića Ivana Pavla II. 2002. godine pokazala se kao izdavački uspjeh. No na knjigu se ipak često gledalo, usprkos mojoj nakani, kao na antologiju (papinoga) humora. Želim, dakle, istaknuti da se ovdje ne radi prvenstveno o šalama, već o svetosti prepričanoj na drugi način nego što to čini hagiografija. A ako u njoj ima duhovitosti, onda je to zato što tužan svetac nije uopće svetac. Prigoda za drugo – izmijenjeno i popravljeno – izdanje Cvjetića jest beatifikacija Ivana Pavla II. Predajem ovu knjižicu u ruke čitatelja s nadom da možda upravo zahvaljujući njoj papa Wojtyła ne će postati samo puka figura na oltaru, već ostati čovjek od krvi i mesa. Netko uistinu blizak.

“Osjećam se malenim u rukama velikoga Boga.” Papa pozdravlja okupljene u talijanskome Marijinu svetištu Oropa tijekom desetodnevnoga odmora 1989. godine. 7

“Bio si velik čovjek, velik papa i bit ćeš velik svetac.” (Odlomak iz pisma upućena Ivanu Pavlu II. nakon njegove smrti)

ni koji su dobro poznavali Ivana Pavla II. svjedoče da Papa čak ni u najtežim situacijama nije gubio smisao za humor. Joaquín Navarro-Valls, voditelj Tiskovnoga ureda Svete Stolice, jednom ga je upitao: – Plače li ikada Vaša Svetost? – Ne naizvan – odgovorio je Papa.

Mladi Karol Woytiła u godinama kada je bio oduševljen kazališni glumac. Osjećao je poziv da s ljepotom otklanja zlo, da sudjeluje u odgoju novoga čovjeka, dobra, poštena i otvorena za drugoga čovjeka i čitav svijet. Svaka je nova predstava donijela Karolu nov uspjeh i potvrdu umjetničkoga puta.

Mladost

ZGODE, MISLI I ANEGDOTE IVANA PAVLA II.

Karol Józef Wojtyła došao je na svijet 18. svibnja 1920. u Wadowicama. Njegova majka Emilija navodno je često ponavljala susjedama kako će Lolek biti velik čovjek.

odine 1927., nedugo nakon što je američki pilot Charles Lindbergh sâm zrakoplovom preletio Atlantik, upitali su maloga Karola Wojtyłu: – Što bi ti htio biti? – Bit ću pilot! – odgovorio je dječak. – A zašto ne svećenik? – Zato što Poljak može biti drugi Lindbergh, ali ne može postati papa.

Desetogodišnji Lolek (Karlek) je 1930. godine završio osnovnu školu i bio primljen u gimnaziju u rodnim Wadowicama.

MLADOST

Bezbrižno je djetinjstvo vrlo rano prekinulo iskustvo smrti. Kada je Karol imao devet godina, ostao je siroče bez majke. Nekoliko godina kasnije, 1932., umro je i njegov jedini brat – Edmund, liječnik. On se, u nastojanju da spasi život jedne pacijentice, zarazio šarlahom. Od doktora Edmunda Wojtyłe oprostili su se kao od junaka koji je “položio svoj mladi život za čovještvo koje trpi” (natpis na grobu).

ako sam – pričao je Ivan Pavao II. francuskome piscu Andreu Frossardu – relativno rano ostao siroče bez majke i “sin jedinac”. Moje dječaštvo i mladenaštvo vezano je prije svega uz oca koji je nakon gubitka žene i starijega sina snažno produbio svoj duhovni život. Promatrao sam izbliza njegov život. Vidio sam kako je bio zahtjevan prema samome sebi, vidio sam kako bi klečao i molio. To je zapravo bilo najvažnije u godinama koje tako puno znače u razdoblju sazrijevanja mladoga čovjeka. Otac koji je znao biti zahtjevan prema samome sebi u određenomu smislu nije morao biti zahtjevan i prema sinu.

ZGODE, MISLI I ANEGDOTE IVANA PAVLA II.

Otac, bivši vojnik, upućivao je sina na sve najvažnije: ljubav prema domovini, poštovanje prema drugome čovjeku, ozbiljno shvaćanje obveza i – prije svega – u svijet vjere.

apa u razgovoru s Frossardom: “U dobi od deset, dvanaest godina bio sam ministrant, no moram priznati ne pretjerano revan. (...) Otac mi je, vidjevši moju nedisciplinu, jednoga dana rekao: ‘Nisi dobar ministrant. Ne moliš se dovoljno Duhu Svetomu!’ (...) I dao mi je jednu molitvu. I danas je pamtim. Bila je to važna pouka, trajnija i snažnija od svih koje sam mogao naučiti čitajući ili učeći. S kojim mi je uvjerenjem govorio! Još i danas čujem njegov glas.”

MLADOST

Jednom je prilikom Ivan Pavao II. pouke koje je dobio od oca nazvao “prvo, kućno sjemenište”. One su ga usmjerile, naučile ozbiljno pristupati životu.

ridesetih godina XX. st. prometne su nesreće, osobito u malim gradovima, bile vrlo rijetke. A kada bi se dogodile, izazvale bi golemo zanimanje. Jednom se takva nesreća u kojoj je smrtno stradao vozač dogodila pred zgradom škole u Wadowicama – prisjeća se jedan od Wojtyłinih školskih kolega. – Izletjeli smo iz razreda. (...) Nažalost, vozač je bio na mjestu mrtav. Prvi put u životu vidio sam mrtva čovjeka. Bio sam prestrašen. Nakon nekoga vremena čuli smo crkvena zvona. Nekoliko trenutaka kasnije pojavio se svećenik i, u bijelo odjeven – u odjeći ministranta – Karol. Dok smo mi poletjeli vidjeti što se dogodilo, on je za to vrijeme požurio po svećenika.

ZGODE, MISLI I ANEGDOTE IVANA PAVLA II.

Prije Drugoga svjetskog rata u Wadowicama s deset tisuća žitelja bilo je oko dvije tisuće Židova. “Mnogi od njih”, napisao je nakon dugo godina Ivan Pavao II. u pismu svojemu židovskom prijatelju Jerzyju Klugeru, “bili su naši prijatelji u osnovnoj školi, a kasnije i u vadovičkoj gimnaziji...”

ada su objavljeni rezultati prijamnoga ispita za gimnaziju, Jurek Kluger, saznavši da je cijeli njegov razred uspješno položio, odlučio je podijeliti dobru vijest s prijateljem. Nakon duga traženja pronašao ga je, ni više ni manje, nego u crkvi. Lolek Wojtyła ministrirao je pri svetoj misi. – Lolek, Lolek, primljen si! – razlijegao se glasan Klugerov šapat po cijeloj crkvi. Prijateljev ga je pogled utišao. Odlučio je pričekati. Kada je sveta misa završila, pored njega je prošla neka žena. – Što ti tu radiš? Nisi li ti sin predsjednika židovske općine? – upitala ga je i pošla dalje ne čekajući odgovora. I bolje jer Jurek nije znao što bi joj na to rekao. Ubrzo se pojavio Wojtyła. – Što je htjela ona žena od tebe? – upitao je. – Ne znam. Sigurno se začudila kada je vidjela Židova u crkvi. Karolova je reakcija bila trenutačna: – Čemu bi se trebala čuditi? T``a svi smo mi djeca jednoga Boga!

MLADOST

Karol je bio strastven športaš. Osobito je volio nogomet. Najradije je branio na golu.

udući da je u razredu bilo nekoliko Židova, mladići su se dijelili na dvije ekipe: “katoličku” i “židovsku”. Na golu je s jedne strane stajao Lolek Wojtyła, s druge – Poldek Goldberger, zubarev sin, velik kao ormar. Često se ipak događalo – čak i u situacijama kada bi dovodili igrače iz drugih razreda – da se ne bi uspio skupiti dovoljan broj Židova kako bi se stvorila ekipa. Tih bi dana Lolek branio na golu... za Židove, posebno ako na igralištu nije bilo Goldbergera.

Nogomet je u osnovnoj školi bio omiljen šport. Karol (u sredini s loptom) sa suškolarcima i kapelanom Figlewiczem

ZGODE, MISLI I ANEGDOTE IVANA PAVLA II.

U predratnoj Poljskoj antisemitsko raspoloženje i ponašanje nisu bili rijetkost. Čak i u školi u Wadowicama, u razredu Karola Wojtyłe, u kojemu je bilo nekoliko Židova – prisjeća se jedan od kolega – “povremeno im se znalo smjestiti”. No Wojtyła nikada nije sudjelovao u tim smicalicama: “Karol, koji je bio predsjednik Marijanskoga pokreta, uvijek je ustajao u njihovu obranu.”

ovori Regina (Ginka) Beer, Židovka, susjeda obitelji Wojtyła, Karolova prijateljica iz amaterskoga kazališta: “Bila je samo jedna takva obitelj koja nikada nije pokazala ni traga rasističke netrpeljivosti prema nama: Lolek i njegov tata. Kada sam trebala otići iz Poljske u Palestinu, budući da su Židovima prijetile nevolje, pošla sam se oprostiti od Loleka i njegova oca. Gospodin Wojtyła bio je jako uznemiren zbog mojega odlaska. Kada je upitao zašto napuštam Poljsku, objasnila sam mu. Počeo je ponavljati: ‘Nisu svi Poljaci antisemiti. Znaš da ja nisam!’ Rekla sam mu iskreno da nije mnogo takvih Poljaka kao što je on. Bio je vrlo potresen. A Lolek, vjerojatno još i više od svojega oca. Rekla sam mu ‘doviđenja’ vedro koliko mi je to polazilo za rukom. No on je bio toliko utučen da nije mogao izustiti ni riječi. Tada sam pružila ruku njegovu ocu na pozdrav i izišla.”

MLADOST

U ožujku 2000., u članku pod nazivom Lolekovi vadovički zemljaci, objavljenu u časopisu Gazeta Wyborcza prigodom pohoda Ivana Pavla II. Svetoj Zemlji, Mikołaj Lizut opisao je prijateljstvo mladoga Karola Wojtyłe i Ginke Beer. Čitamo ondje među ostalim: “Lolek i Ginka ponovno su se susreli prije petnaest godina. Papa ju je pozvao u Vatikan, raspitivao se o cijeloj njezinoj obitelji. Oboje su plakali od ganuća.”

Karol je 1938. godine maturirao i odlučio se za studij poljskoga jezika i glumu. Tada još nije ni pomišljao da postane svećenik.

ZGODE, MISLI I ANEGDOTE IVANA PAVLA II.

Ispočetka Karol Wojtyła uopće nije razmišljao o tome da postane svećenik. Činilo mu se da ima potpuno drukčiji poziv – iznad svega privlačili su ga književnost i kazalište. Htio je biti glumac, a kako je govorio Juliusz Osterwa: “…glumac nije cirkusant, on je aktivist koji ima svoje poslanje.”

jećam se njegova prvoga susreta s ocem metropolitom Adamom Stefanom Sapiehom – prisjeća se vlč. Edward Zacher, vjeroučitelj Karola Wojtyłe. – Bilo je to u svibnju 1938. Metropolit je dolazio u Wadowice na vizitaciju. Nekoliko dana prije pozvao sam Karola i rekao mu: “Lolek, pripremi pozdravni govor jer dolazi naš Metropolit.” Dobro se sjećam da ga je napisao lijepo, a još ljepše izgovorio. Kada je svečanost završila, Metropolit me uhvatio za ruku i upitao: – A on? Hoće li biti svećenik? – Nažalost, ne! – odgovorio sam mu. – Šteta, šteta! Ali zašto? – upitao je Nadpastir. – Jer se zaljubio u polonistiku. I još k tome piše stihove. Želi biti glumac. – Šteta, velika šteta! – još je jednom ponovio Sapieha.

MLADOST

Karol je bio pristojan mlad čovjek, a k tome je i vrlo ozbiljno gledao u budućnost. Mnoga bi djevojka poželjela takva muža...

n sâm se prema djevojkama ponašao prijateljski, jednostavno, bez imalo dvosmislenosti. Njegov francuski biograf, Bernard Lecomte, piše da je onda u Wadowicama osobito bliske odnose njegovao s “Kazimierom Żakównom, naočitom brinetom, za kojom su uzdisali mnogi gimnazijalci, i s Reginom Beer. (...) No najčešće se susreće s Halinom Królikiewicz. Lijepa, karakterna. Nije li to bio dovoljan razlog za komentare među vršnjacima”? Halina Królikiewicz-Kwiatkowska na izravan autorov upit odlučno odgovara da ju je s Wojtyłom vezalo isključivo prijateljstvo. Papa, pak, u razgovoru s Frossardom kaže: “Više sam na tomu polju (ljudske ljubavi) iskusio milosti, nego što sam morao vojevati bitke. Jednoga dana u duši sam jasno osjetio da moj život ne će naći ispunjenje u toj ljubavi čiju sam ljepotu s druge strane uvijek duboko osjećao.”

ZGODE, MISLI I ANEGDOTE IVANA PAVLA II.

Ujesen 1938. Karol Wojtyła upisao je prvu godinu polonistike na Jagelonskome sveučilištu.

osljednji red u glavnoj predavaonici – piše Tadeusz Kwiatkowski, Karolov prijatelj sa studija – zauzimalo je pomno odabrano društvo brucoša književnosti koji su se, naravno, pomalo nonšalantno odnosili prema izlaganjima profesora koji su davali sve od sebe da nas potaknu na učenje. Wojtyła je sjedio puno bliže katedri i nije se previše zamarao šalama i stihovima koje smo smišljali dok smo iščekivali “okrjepu srca”. Fraze i epitafi na račun profesora i kolega i, naravno, Wojtyłe. Evo primjera takva stvaralaštva: “Studentu damo svu vlast i konja koji shvati predavanja Pigonija.”, “Viši asistent Kazimierz Wyka predaje na razini ‘Płomyka’*.” Nisu to bili pretjerano profinjeni stihovi, ali su nas zabavljali za vrijeme predavanja koja su nam se činila dosadna i nepotrebna – nastavlja Kwiatkowski. – Kada bi Karol dobio takvu ceduljicu, slegnuo bi ramenima i pogledao nas milostivim pogledom. A mi smo se previjali od smijeha kada bi ga kolege počastili uvijek novom dosjetkom iz naše kreativne radionice: “Upoznajte Loleka Wojtyłu, poremetit će u hipu zemljinu silu.”

* Naziv tjednika za djecu i mlade iz toga doba (prim. prev.).

MLADOST

ripovijeda Juliusz Kydryński, najbliži prijatelj iz studentskih dana: Karol je u raspravama bio tolerantan, nikada nije nametao vlastito mišljenje. Znali smo, naravno, da je duboko religiozan i praktičan katolik. Takav je stav radije zauzimao Ż. (pokazujući sklonost k licemjerju), pri čemu je živio dosta slobodno. Karol nije isticao ništa. On je živio u svojoj unutarnjoj disciplini, vrlo strogoj, ali diskretnoj, bez pokazivanja na van. Čini se da je Karola bilo teško sablazniti, isprovocirati, naljutiti. Nastojao je – već onda – razumjeti drugoga i sve oprostiti. Karol se tako ponašao prema svima: nikada nije činio razliku među kolegama zbog njihovih drukčijih uvjerenja i stajališta. Jedino je možda prezirao okorjele nasilnike – no s njima se nije ni družio.

Karol Woytiła kao student prve godine poljskoga jezika i književnosti na Jagelonskome sveučilištu u Krakovu

ZGODE, MISLI I ANEGDOTE IVANA PAVLA II.

I na sveučilištu, među studentima, vladalo je u ono vrijeme neprijateljsko ozračje prema Židovima.

ripovijeda Zofia Żarnecka, prijateljica sa studija: Sjećam se da je Karol Wojtyła često bio u društvu s Ancom Weber i zauzimao zaštitnički stav prema njoj. Naime – tako sam to doživjela onda, a i sada – štitio ju je, nju, Židovku, pred mogućom agresijom “velikopoljaka”. Njegov stav prema mladim “velikopoljacima” bio je negativan, i nije to skrivao. Smatram da se ni po čemu nije razlikovao od drugih studenata, osim – kao uostalom i do danas – po odvažnoj brizi za židovsku kolegicu. U krugu mojih najbližih kolega bio je voljen i cijenjen. Onako skroman, miran, uvijek lijepo odjeven, ostavljao je dojam seoskoga mladića, nepodložna utjecajima društva, s karakterom. Vidljivo je “odudarao” od kolega nagle ćudi, punih sebe.

Karol Woytiła (stoji prvi s lijeva) sa suškolarcima na kraju školske godine 1935./36.

MLADOST

Dana 1. rujna 1939. izbio je rat. Sveučilište je zatvoreno. Karol Wojtyła, kako bi osigurao prehrambene bonove za sebe i oca i izbjegao odvođenje na prisilni rad u Treći Reich, počeo je raditi u tvornici sode “Solvay”. Na početku je radio u kamenolomu – razbijao vapnene blokove, a potom na uskotračnoj željeznici.

adnici kamenoloma dogovorili su se među sobom da ne će pomagati kolegi zaduženu za uspravljanje prevrnutoga vagončića. Naime, puštajući ovoga da se sam muči, imali su više vremena za odmor, a k tome bi za Nijemce bilo manje obavljena posla für Sieg, “za pobjedu”. Svi su se radnici toga pravila pridržavali – jedino sveučilištarac Wojtyła nije mogao podnositi pogled na kolegu koji se muči s uspravljanjem vagončića i uvijek bi mu pomagao.

Mladi Karol u vrijeme kada je radio u rudniku soli kemijske tvornice “Solvay”

ZGODE, MISLI I ANEGDOTE IVANA PAVLA II.

Ubrzo je Karol postao pomoćnik mineru, specijalistu za postavljanje eksplozivnih naprava i miniranje stijena.

van Pavao II.: Dodijelili su me na ispomoć mineru. Zvao se Franciszek Łabuś. Sjećam ga se jer mi je često ovako govorio: “Znate što, Karole, vi biste trebali ići za svećenika. Dobro bi vam bilo. I pjevate lijepo, jako lijepo...” Franciszek Łabuś: Došao mi je na ispomoć neki mladić. Bilo mi ga je iskreno žao. Ne znam zašto, no činilo mi se da nije za to. U sebi sam mislio da bi mu najbolje bilo ići u svećenike. Imao je tako nježne ručice. Nisam mu davao posla, ali on je radio. T``a meni je bilo zbog svijeta, a njemu do svijeta. Pomagao mi je u razvlačenju žica, nosio eksplozivne naprave za mnom. Jednom sam prilikom, kao i obično, ja punio, a on je stajao uza me. Ja sam mu govorio da bi mu bolje bilo biti svećenik, a on se samo smješkao. Kasnije se sjetio tih mojih riječi i javio mi da je postao svećenik.

MLADOST

Unatoč brojnim iscrpljujućim obvezama Wojtyła nije odustao od rada na sebi, od učenja ni od kazališta.

ada sam ugledao mnoštvo knjiga u Karolovu stanu – sjeća se Tadeusz Kwiatkowski – za mnoge nisam imao pojma ni da postoje. Sama filozofska djela, neke zbirke vjerskih rasprava. Nije me to zanimalo. – Zar si sve to pročitao? – upitao sam ga, pokazujući na policu s knjigama. – Ne još sve – odvratio je – ali ću pročitati. Jednom sam upitao Karola zna li Miłoszeve Tri zime. – Čitao sam – i kimne glavom. – Divni stihovi. – Čovječe – uzviknuo sam – pa kad stigneš sve to? Rintaš u Solvayu, ideš na probe Rapsodijskoga kazališta, baviš se filozofijom! – Onome koji hoće, ništa nije teško – nasmijao se i potapšao me po ramenu.

Halina Krolikiewicz i Karol u kazališnoj predstavi Obećana ženidba 1935. godine

ZGODE, MISLI I ANEGDOTE IVANA PAVLA II.

U Krakovu je Wojtyła stanovao s ocem u Dębnikima, u Tynieckoj ulici, u kući koja je pripadala najbližoj rodbini s majčine strane. Upravo ondje, u veljači 1941. godine, umro je Karolov otac. Karol nije bio prisutan...

arol se vratio kući s Marijom, sestrom Juliusza Kydryńskoga. Kada je shvatio da starac Wojtyła nije više živ, rasplakao se, zagrlio Mariju i rekao: “Nije me bilo kada mi je majka umirala, nije me bilo kada mi je brat umirao, nije me bilo kada mi je umirao otac...” Sjećajući se, nakon puno godina, toga trenutka, Ivan Pavao II. rekao je kako se nikada nije osjećao usamljen kao tada.

SADRŽAJ

Predgovor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .5 Mladost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .11 Svećenik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .43 Biskup . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .79 Papa. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .115 Bibliografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .157

167

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: JAFRA PRINT, Solin Tiskano u veljači 2013.

Blaženi Ivan Pavao II. (Karol Wojtyła) rođen je 1920. godine u mjestu Wadowice, blizu Krakova. Nakon gimnazije, za vrijeme njemačke okupacije, potajice studira teologiju istodobno radeći u rudniku i tvornici. Za svećenika je zaređen 1946. godine. Studij je nastavio na Papinskome sveučilištu Angelicum u Rimu, gdje je postigao doktorat iz filozofije. Od 1954. profesor je na Katoličkome sveučilištu u Lublinu, a 1958. godine imenovan je pomoćnim biskupom u Krakovu gdje 1964. preuzima nadbiskupsku službu. Pavao VI. ga je 1967. godine imenovao kardinalom, a za papu je izabran 19. listopada 1978. Svoj pontifikat i zemaljsko putovanje završio je 2. travnja 2005. godine. Papa Benedikt XVI. proglasio ga je blaženim 1. svibnja 2011.

Godine 1927., nedugo nakon što je američki pilot Charles Lindbergh zrakoplovom preletio Atlantik, upitali su sedmogodišnjega Karola Wojtyłu što bi htio postati kada odraste: – Bit ću pilot! – odgovorio je dječak. – A zašto ne svećenik? – Zato što Poljak može biti drugi Lindbergh, ali ne može postati papa.

ISBN 978-953-235-313-6

VERBUM

9 789532 35 3136

68 kn

www.verbum.hr

VERBUM