Issuu

Patrick J. Deneen ZAÅ TO LIBERALIZAM NIJE USPIO

PAT R I C K J . D E N E E N

ZASTO LIBER ALIZAM NIJE USPIO

VERBUM

Biblioteka: TEMPUS 21. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Why Liberalism Failed Izvorno objavio Yale University Press. Copyright © 2018 by Patrick J. Deneen © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2020. Sva prava pridržana. Ni jedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Prijevod: Mijo Pavić Redaktura: Boris Beck Lektura: Anđa Jakovljević Knjiga je objavljena uz potporu Grada Splita i Grada Zagreba. Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-707-3 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 180924083.

PosveÄ‡eno Ingi

Jaz između prevladavajućega načela srednjovjekovnoga kršćanstva i svakodnevnoga života velika je klopka srednjega vijeka. Taj problem proteže se kroz cijelu Gibbonovu povijest kojom se on bavi profinjenom malicioznom lakoćom, ukazujući, kad god mu se pruži prilika, na, kako se njemu činilo, licemjernost kršćanskoga ideala u kojemu je vidio oprečnost prirodnom funkcioniranju čovjeka... Viteštvo kao dominantna ideja vladajuće klase ostavilo je za sobom jednako dubok jaz između ideala i prakse kao i religija. Taj ideal bio je vizija reda koji održava ratnički stalež, formulirana u slici Okrugloga stola, savršena prirodnoga oblika. Vitezovi kralja Artura izvrgavali su se opasnosti braneći pravo protiv zmajeva, čarobnjaka i zlikovaca, uspostavljajući red u divljem svijetu. Od njihovih se živih pandana, prema tome, očekivalo, barem u teoriji, da štite Vjeru i budu branitelji pravde i zaštitnici potlačenih. U stvarnom životu, pak, upravo su oni bili tlačitelji pa su u 14. stoljeću nasilje i bezakonje ljudi od mača postali glavni uzročnici nereda. Kada jaz između idealnoga i stvarnoga postane predubok, sustav se urušava. O tome pripovijedaju mnoge legende i priče. U baladama o kralju Arturu Okrugli stol biva razmrskan iznutra. Mač se vraća u jezero; napori počinju iznova. Koliko god nasilan, destruktivan, pohlepan i pogrešiv bio, čovjek zadržava svoju viziju reda i nastavlja tragati. Barbara Tuchman, Daleko zrcalo: zlosretno XIV. stoljeće

PREDGOVOR

Niz Yale University Pressa pod nazivom Politika i kultura započinje premisom prema kojoj samouprava, simbol i ponos Sjedinjenih Američkih Država, zapadnoga svijeta i sve većega broja zemalja u svijetu, ozbiljno boluje. Oni koji tu bolest primjećuju ne slažu se uvijek oko njezine dijagnoze, a još manje oko načina kako bi je trebalo liječiti; to neslaganje koje se, kako vrijeme odmiče, samo produbljuje, zapravo je dio bolesti. Početkom dvadeset prvoga stoljeća liberalna demokracija, sustav koji objedinjuje vladavinu većine i individualna prava, ušla je u krizu legitimiteta. Kao način na koji posljednjih nekoliko desetljeća funkcionira u praksi, i kao načelo koje uređuje odnose u međunarodnoj zajednici, liberalna demokracija iznevjerava sve više ljudi, a oni su sve organiziraniji i glasniji. Simptome te bolesti lako je uočiti: sve veća nejednakost u raspodjeli bogatstva; raspadanje tradicionalnih institucija, od građanskih udruga preko radničkih sindikata do obitelji; gubitak povjerenja u autoritet – politički, vjerski, znanstveni, novinarski – kao i među samim građanima; razočaranje nedovoljnim napretkom u postizanju jednake pravde za sve; iznad svega, možda, postojana i sve izraženija polarizacija između onih koji žele što otvorenija i eksperimentalnija društva i onih koji žele očuvati različite tradicionalne institucije i prakse. Fragmentacija ne samo što se nastavlja, nego se, dapače, produbljuje. Dok se ljudi svrstavaju u nova društvena i politička plemena, izborni rezultati zbunjuju i alarmiraju stručnjake, dodatno produbljujući polarizaciju. Stih W. B.

PREDGOVOR

Yeatsa u kojemu pjesnik kaže da „središte ne drži“ vrijedi za naša fragmentirana društva jednako kao što je vrijedio i prije jednoga stoljeća kada je napisan. U eri obilježenoj Trumpom više nije jasno čak ni gdje je središte ni kako bismo ga mogli ponovno otkriti i zaposjesti. Patrick Deneen u knjizi Zašto liberalizam nije uspio, drugoj u spomenutom nizu, uzrok krize legitimiteta nalazi u liberalizmu samom. Pod liberalizmom Deneen ne podrazumijeva suženu definiciju te političke filozofije kako je shvaća prosječni Amerikanac, tj. sve jaču vladu ili vladu koja se brine o svojim građanima (u ovisnosti o stajalištu koje zastupate). On ima na umu širu koncepciju liberalizma, blisku političkim filozofima, tj. niz načela na kojima se temelje liberalne demokracije širom svijeta. Knjiga Zašto liberalizam nije uspio govori o mnoštvu razloga za nezadovoljstvo liberalizmom danas, razloga koje nalazimo u akademskoj i političkoj domeni, no jednako tako i među tzv. običnim građanima. Rezultat je hrabra i dalekosežna kritika temeljne liberalne pretpostavke, koju se povezuje s filozofom prosvjetiteljstva Immanuelom Kantom, one o autonomiji pojedinca. Ovdje smo se hotimice poslužili izrazom „temeljne“. Deneenova je kritika temeljnoga karaktera jer on tvrdi da liberalizam ne treba reformirati, nego umiroviti. Problem nije u tome što je liberalizam otet, već u tome što je njegovo uzdizanje autonomije pojedinca bilo pogrešno od početka, s tim što su protekla desetljeća njegovu grešku učinila još očitijom. Mislioci su i prije izlagali liberalizam kritici. S ljevice su dolazili snažni verbalni napadi, prvenstveno Marxa i njegovih sljedbenika, uključujući frankfurtsku školu, te postmodernih mislilaca kao što je Foucault. S desnice su ga napadali Nietzsche, Schmitt i tradicionalisti u Katoličkoj Crkvi i drugim religijskim institucijama. S položaja koje je teško precizno odrediti dolazili su napadi Milbanka i Hauerwasa. Ta-

PREDGOVOR

kve kritike izazivaju snažne reakcije drugih mislilaca i intelektualaca. To i jest smisao radikalnih kritika: prekinuti dominantni diskurs i osporiti njegovo rutinsko usvajanje te preusmjeriti kritike kako bi ljudi mogli temeljitije razmisliti o političkim, društvenim i ekonomskim institucijama i praksama. Knjiga Zašto liberalizam nije uspio ne samo što osporava mišljenje mnogih čitatelja, već osporava i mnoge od njihovih omiljenih pretpostavki o politici i našemu političkom poretku. Deneenova je knjiga remetilačka ne samo zbog načina na koji bolesti u društvu povezuje s ključnim načelima liberalizma, već i zato što ju je teško kategorizirati u odnosu na naš konvencionalni spektar ljevice i desnice. Mnogo toga u njoj napisana razveselit će socijalne demokrate i razbjesniti zagovornike slobodnoga tržišta; mnogo toga obodrit će tradicionaliste i odbiti one koji se zalažu za napredak društva. Neki čitatelji naći će se u iskušenju da je svrstaju u ovu ili onu poznatu kategoriju kako bi s njom što lakše izašli na kraj i, možda, odbacili njezine kritičke primjedbe. Takvi bi se trebali oprijeti tom iskušenju koje je već samo po sebi simptom polarizacija u našem vremenu i, možda, najvažniji razlog zašto nam je Deneenova argumentacija danas potrebnija no ikada. James Davison Hunter i John M. Owen IV., urednici niza

PREDGOVOR AUTORA

Pisanje ove knjige završio sam tri tjedna prije predsjedničkih izbora 2016. Njezini glavni argumenti sazrijevali su protekloga desetljeća, prije nego što smo mogli i zamisliti da će doći do Brexita ili da će na čelo naše države doći Trump. Moja temeljna pretpostavka bila je da će podloga civilizacijskoga poretka koji smo naslijedili – norme koje smo usvojili u obitelji i u našim užim zajednicama kojima su nas naučile religija i kultura koja je podupire – biti neizbježno podrovana pod utjecajem liberalnoga društvenog i političkog stanja. Pretpostavljao sam, međutim, da će liberalizam i dalje neumorno zamjenjivati tradicionalne kulturne norme etatističkim flasterima dok će sve izraženija kriza legitimiteta prisiliti njegove zagovornike da nametnu liberalnu ideologiju sve jogunastijem stanovništvu. Smatrao sam da će liberalizam na taj način, tj. ogoljujući se do kraja, istodobno „prevladati“ i pretrpjeti neuspjeh. Promatrajući stvari iz te perspektive, dao sam naslutiti da je takvo političko stanje u osnovi neodrživo te da je moguće očekivati kako će reakcije stanovništva na sve represivniji liberalni poredak poprimiti ovaj ili onaj oblik autoritarnoga neliberalizma koji će građanima obećati moć nad silama za koje se činilo da više nisu pod njihovim nadzorom: vladom, ekonomijom i rastvaranjem društvenih norma i nesređenim načinom života. Takav razvoj događaja liberalima bi bio dokaz potrebe za nametanjem još čvršćega liberalnog režima, ali bi bili slijepi za činjenicu da je do krize legitimiteta doveo upravo liberalizam. Nisam sugerirao te zaključke očekujući

PREDGOVOR AUTORA

da ću tu dinamiku vidjeti na djelu za moga života, i u svjetlu najnovijih događaja mogao sam napisati ponešto drukčiju knjigu. Vjerujem, međutim, da nam moja prvotna analiza može još uvijek pomoći u razumijevanju temeljnih obrisa trenutka u kojem živimo i izbjegavanju pretjerano uska fokusa kao posljedice odviše duboka uranjanja u naslovnice. Današnja rasprostranjena žudnja za snažnim vođom, čovjekom jake volje koji bi narodu vratio nadzor nad raznovrsnim oblicima birokratizirane vlasti i globalizirane ekonomije karakteristične za liberalizam, javlja se nakon desetljećâ liberalnoga demontiranja kulturalnih norma i političkih navika ključnih za samoupravu. Raspadanje obitelji, društvene zajednice i religijskih norma i institucija, posebno izraženo među onima koji imaju najmanje koristi od napredovanja liberalizma, nije potaknulo nezadovoljnike liberalizmom da ponovno uspostave te norme. Takvo što zahtijevalo bi napor i žrtvovanje u kulturi koja umanjuje vrijednost i jednoga i drugoga. Umjesto toga, sada mnogi nastoje razviti etatističku moć liberalizma protiv njegove vlastite vladajuće klase. U međuvremenu golema energija troši se na masovne prosvjede umjesto na jačanje samozakonodavstva i ozbiljno promišljanje, odražavajući ne toliko obnovu demokratskoga upravljanja koliko politički gnjev i očajanje. Liberalizam je stvorio uvjete i instrumente za uspon svojih vlastitih najgorih noćnih mora, no nedovoljno poznaje sebe da bi shvatio vlastitu krivnju. Završavajući ovu knjigu pozivom političkim filozofima da pomognu pronaći izlaz iz škripca u kojem se trenutačno nalazimo – mentalnoga škripca revolucionarnih ideologija koje je u modernost prvi inaugurirao sam liberalizam – smatram da pravi put nije ni u kakvoj političkoj revoluciji, već u strpljivu poticanju novih oblika zajednice koji nam mogu poslužiti kao prirodna luka u našemu depersonaliziranom

PREDGOVOR AUTORA

političkom i ekonomskom poretku. Kao što je češki disident Václav Havel napisao u svojoj knjizi Moć nemoćnih: „Bolji sustav neće nam automatski osigurati bolji život. Istina je, zapravo, obrnuta: jedino stvarajući bolji život možemo razviti bolji sustav.“1 Samo politika utemeljena na iskustvu polisa – sudjelovanju u životu drugih, s razvijenim osjećajem za zajedničku svrhu, s obvezama i zahvalnošću koji proistječu iz tuga, nada i životnih radosti jednoga naraštaja, i njegovanju sposobnosti za povjerenje i vjeru – može početi zauzimati mjesto nepovjerenja, otuđenja, neprijateljstva i mržnje karakterističnih za vrijeme u kojem živimo. Kao što je moj učitelj i prijatelj Carey McWilliams napisao u zaključku jednoga od svojih najpronicavijih eseja, „jačanje [našega zajedničkog] demokratskog života teška je, čak zastrašujuća zadaća koja zahtijeva više žrtvovanje i strpljenje nego blistave podvige“2. Žrtvovanje i strpljivost nisu značajke doba etatističkoga individualizma. Ali to dvoje bit će nam potrebno u izobilju želimo li biti pripušteni boljem, nesumnjivo posve različitom, vremenu nakon liberalizma.

UVOD: KRAJ LIBERALIZMA

Politička filozofija začeta prije otprilike 500 godina i provedena u vrijeme rađanja Sjedinjenih Država, gotovo 250 godina kasnije, bila je oklada na to da je političko društvo moguće zasnovati na drukčijim temeljima. Njezini tvorci zamišljali su ljude kao pojedince koji posjeduju prava i koji su sposobni samostalno oblikovati i slijediti vlastitu inačicu sretna života. Najveće izglede za ostvarenje slobode pružala je ograničena vlast posvećena „osiguranju pravâ“, zajedno sa slobodnotržišnim ekonomskim sustavom koji je otvarao prostor individualnoj inicijativi i ambiciji. Politički legitimitet temeljio se na zajedničkom vjerovanju da je moguće stvoriti „društveni ugovor“ koji bi mogli potpisati čak i pridošlice, a koji bi se potvrđivao na slobodnim i poštenim izborima gdje se biraju zastupnici sa sluhom za potrebe građana. Ograničena, ali učinkovita vlast, vladavina zakona, neovisno sudstvo, odgovorni javni dužnosnici te slobodni i pošteni izbori bile su samo neke od značajki toga nadmoćnog društvenog poretka i, kako se činilo, nevjerojatno uspješne oklade. Danas oko 70 posto Amerikanaca vjeruje da njihova zemlja ide u pogrešnom smjeru, a polovica zemlje misli da su njezini najbolji dani iza nje. Većina naših građana vjeruje da će njihova djeca živjeti gore nego oni i imati manje mogućnosti od prethodnih naraštaja. Građani sve manje vjeruju institucijama vlasti, a duboki cinizam ogleda se u pobunama protiv političkih i ekonomskih elita na svim stranama političkoga spektra. Izbori, nekoć smatrani uspješno organiziranim događajima smišljenima da daju legitimitet liberalnoj demo-

ZAŠTO LIBERALIZAM NIJE USPIO

kraciji, sve više se doživljavaju kao neprobojan manipulativni i koruptivni sustav. Svima je očito da je politički sustav u kojem živimo propao i da se društveno tkivo istrošilo, naročito ima li se u vidu da se jaz između imućnih koji imaju mnogo i manje uspješnih koji imaju malo sve više produbljuje, da netrpeljivo razdvajanje onih koji vjeruju i onih sklonih sekularnim vrijednostima uzima sve više maha te da i dalje traje neslaganje oko uloge Amerike u svijetu. Bogati Amerikanci sve više gravitiraju prema zatvorenim enklavama u odabranim gradovima i oko njih dok sve veći broj kršćana uspoređuje naše vrijeme s onim kasnoga Rimskog Carstva te razmišlja o potpunu povlačenju iz širega američkog društva i odlasku u neki od obnovljenih oblika benediktinskih monaških zajednica. Znakovi vremena daju naslutiti da mnogo toga ne valja u Americi. Sve su brojniji glasovi koji upozoravaju da možda svjedočimo kraju Republike i da njezino mjesto zauzima nešto što još nismo sposobni imenovati. Iznevjereno je gotovo svako obećanje što su ga dali arhitekti i tvorci liberalizma. Liberalna se država širi i uspostavlja kontrolu nad gotovo svakim aspektom života, a građani u vladi vide udaljenu moć koju je nemoguće kontrolirati, moć koja, neumorno promičući projekt „globalizacije“, samo pojačava njihov osjećaj bespomoćnosti. Jedina prava koja se danas doimaju sigurnima pripadaju onima koji imaju dovoljno bogatstva i utjecaja da ih zaštite, a njihovu autonomiju – uključujući pravo vlasništva, biračko pravo i njegovu popratnu kontrolu nad predstavničkim institucijama, vjerskim slobodama, slobodom govora i sigurnošću vrijednosnih papira i nepovredivosti stana – sve više kompromitira zakonska osnova ili tehnološki fait accompli. Ekonomija favorizira novu „meritokraciju“ koja perpetuira svoju nadmoć generacijskim nasljeđivanjem, poduprtu obrazovnim sustavom koji uporno odvaja dobitnike od gubitnika. Sve veći nesrazmjer izme-

UVOD: KRAJ LIBERALIZMA

đu tvrdnja liberalizma i stvarnosti sve više potiče sumnje u njegove tvrdnje, umjesto da stvara ozračje pouzdanja da će se taj jaz suziti. Liberalizam nije uspio – ne zato što nije ispunio očekivanja, već zato što je ostao vjeran sebi. Podbacio je zato što je uspio. Kako je, s vremenom, liberalizam „postajao sve sličniji sebi“, kako je njegova unutarnja logika postajala sve očitija, a njegova proturječja počela bosti oči, ta je politička filozofija počela proizvoditi patološka stanja koja su istodobno deformacija njegovih tvrdnja i ostvarenje liberalne ideologije. Politička filozofija koja je pokrenuta kako bi promicala veću pravednost, zaštitila široku paletu različitih kultura i vjerovanja i ljudsko dostojanstvo te, dakako, proširila prostor čovjekove slobode, u stvarnosti generira neizmjernu nejednakost, nameće uniformnost i homogenost, potiče materijalnu i duhovnu degradaciju i potkopava slobodu. Njezin uspjeh može se mjeriti njezinim ostvarenjima, koja su oprečna onom što smo vjerovali da će postići. Umjesto da u nadolazećoj katastrofi vidimo dokaze našega neuspjeha da živimo u skladu s idealima liberalizma, potrebno nam je jasno vidjeti da su ruševine koje je liberalizam prouzročio znak upravo njegova uspjeha. Pozivati da bolesti liberalizma liječimo još liberalnijim mjerama znači nadolijevati ulje na vatru. To će samo produbiti našu političku, društvenu, ekonomsku i moralnu krizu. Možda je ovo trenutak za nešto više od pukoga krpanja institucija. Ako se doista događa nešto što je temeljnije i što posjeduje veću preobrazbenu moć od „obične politike“, tada nismo samo usred novoga političkog restrukturiranja što ga karakterizira predsmrtni hropac nekadašnje bjelačke radničke klase i prosvjedi prezaduženih mladih. Možda umjesto toga svjedočimo sve izraženijem sistemskom neuspjehu

ZAŠTO LIBERALIZAM NIJE USPIO

prouzročenom bankrotom političke filozofije koja tvori njegovu okosnicu, političkoga sustava koji smo najčešće uzimali zdravo za gotovo. Struktura vjerovanja koja je uzrokovala gotovo 250-godišnji američki ustavni eksperiment možda se približava kraju. Dok su neki od očeva utemeljitelja SAD-a vjerovali da su upalili svjetlo „nove političke znanosti“ koja će se pokazati otpornom na neizbježnu činjenicu da svi režimi propadaju i na koncu umru – te je čak za ustavni poredak mislio da je perpetuum mobile, „stroj koji se pokreće sam od sebe“ i prkosi entropiji – mi bismo mogli s pravom ustvrditi ne samo da Amerika nije u ranim danima svoga vječnog života, već da se umjesto toga približava kraju prirodnoga ciklusa truljenja i propadanja koji ograničava životni vijek svih čovjekovih tvorevina. Ta politička filozofija za suvremene je Amerikance bila ono što je voda za ribu, sveobuhvatni politički ekosustav u kojem smo plivali, nesvjesni njegova postojanja. Liberalizam je prva od tri velike suprotstavljene političke ideologije suvremenoga svijeta, a s odlaskom fašizma i komunizma sa scene zasad je jedina ideologija koja i dalje tvrdi da ima dobre izglede. Kao ideologija liberalizam je bio prva politička arhitektura koja je sebi postavila za cilj preobrazbu svih vidova ljudskoga života tako da se podudaraju s unaprijed stvorenim političkim planom. Živimo u društvu, sve više i u svijetu, koje je prerađeno prema slici ideologije – prva smo nacija utemeljena na eksplicitnu prihvaćanju liberalne filozofije, čiji su građani gotovo u potpunosti oblikovani njezinim ciljevima i vizijama. Ali za razliku od uočljivo autoritarnih režima nastalih na promicanju ideologija fašizma i komunizma, liberalizam nije toliko vidljivo obilježen ideologijom i samo potajice prepravlja svijet prema vlastitoj slici. Nasuprot suprotstavljenim i okrutnijim ideologijama fašizma i komunizma, liberalizam

UVOD: KRAJ LIBERALIZMA

je podmukliji: kao ideologija ima pretenzija na neutralnost, tvrdeći da nema nikakvih preferencija i opovrgavajući da ima namjeru oblikovati ljude nad kojima vlada. Dodvorava se ljudima pozivajući ih na lako dostižna prava, razonode i privlačnosti slobode, zadovoljstva i bogatstva. Čini sebe nevidljivim, baš kao što je operacijski sustav računala uglavnom nevidljiv – sve dok se ne sruši. Liberalizam postaje iz dana u dan sve vidljiviji baš zato što njegove deformacije postaju previše očigledne da bi ih se moglo ignorirati. Kao što Sokrat kaže u Platonovoj Državi, većina ljudi u svim vremenima i na svim mjestima živi u špilji, vjerujući da je to cijela stvarnost. Kod špilje u kojoj živimo najpodmuklije je to što su njezini zidovi slični kulisama iz starih filmova koje nam omogućuju naizgled beskonačne perspektive bez ikakvih ograničenja, zbog čega ne vidimo da smo zatvoreni. Među nekolicinom željeznih zakona politike jedva se koji doimlje neslomljivijim od krajnje neodrživosti ideologije u politici. Ideologija propada iz dvaju razloga: prvo zato što se temelji na obmani o ljudskoj naravi, pa stoga i ne može drugo nego propasti; i drugo, zato što se, s obzirom na to da te obmane postaju sve očitije, sve više produbljuje jaz između onoga što ideologija tvrdi o sebi i proživljenoga iskustva ljudi pod njezinom vlašću sve dok režim ne izgubi legitimitet. Ili nameće suglasnost s laži koju se trudi obraniti ili se urušava nakon što jaz između tvrdnja i stvarnosti među stanovništvom napokon rezultira potpunim gubitkom vjerovanja u njegove zasade. Jedno vrlo često prethodi drugome. Na taj način, unatoč tome što je liberalizam prodro u gotovo svaku naciju na kugli zemaljskoj, njegova vizija čovjekove slobode doimlje se više podrugivanjem nego obećanjem. Daleko od toga da bi slavilo utopijsku slobodu „kraja povijesti“ koja se 1989., nakon pada posljednje suprotstavljene ideologije, činila na dohvat ruke, čovječanstvo oblikovano

ZAŠTO LIBERALIZAM NIJE USPIO

u najvećoj mjeri liberalizmom danas stenje pod rezultatima njegovih uspjeha koji su ga zavili u crno. Liberalizam se sve češće daje uloviti u zamku koju je sam sebi namjestio, zapleten u istu onu napravu koja je trebala rezultirati čistom i neokrnjenom slobodom. Danas to možemo vidjeti posebno u četirima zasebnim, ali povezanim područjima našega svagdanjeg života: u politici i upravljanju, ekonomiji, obrazovanju te u znanosti i tehnologiji. U svakoj od tih domena liberalizam je preobrazio čovjekove institucije u ime širenja prostora slobode, ovladavanja i kontrole nad našim sudbinama. U svakom od tih slučajeva rasprostranjeni gnjev i sve dublje nezadovoljstvo pojavili su se kao posljedica raširena shvaćanja da su instrumenti našega oslobođenja postali željezni kavezi našega ropstva.

politika Građani razvijenih liberalnih demokracija samo što se ne pobune protiv vlastitih vlada, „establishmenta“, i političara koje su sami izabrali kao svoje vođe i zastupnike. Pretežna većina građana smatra svoje vlade hladnim i neosjetljivim, zarobljenicima bogatih, koje vladaju samo radi probitka moćnika. Liberalizam je u svojim početcima obećavao uklanjanje stare aristokracije u ime slobode; unatoč tome, dok liberalizam zatire svaki trag staroga poretka, baštinici njihovih optimističnih antiaristokratskih prethodnika smatraju njezinu zamjenu novom i možda još pogubnijom vrstom aristokracije. Jedna od premisa liberalizma bila je ograničenje uloge vlade i oslobađanje pojedinca od arbitrarne političke kontrole. Sve veći broj građana, međutim, smatra vladu odvojenom od njihove volje i nadzora, a ne nečim što su sami stvorili, kako je obećavala liberalna filozofija. „Ograničena vlada“ libe-

UVOD: KRAJ LIBERALIZMA

ralizma danas bi izazvala ljubomoru i čuđenje nekadašnjih tirana koji su mogli samo sanjati o tako obimnim sposobnostima nadzora i kontrole nad kretanjem, financijama, čak i djelima i mislima. Slobode koje je liberalizam trebao zaštititi – individualno pravo savjesti, pravo na odabir religije, pravo na udruživanje, pravo govora i pravo na samoupravu – obimno se kompromitiraju zadiranjem vlade u sva područja života. Unatoč tome, to se zadiranje nastavlja, najčešće kao reakcija na to što ljudi osjećaju u mnogim različitim područjima gubitak vlasti nad smjerom svoga života – ekonomskim i drugim – što dovodi do zahtjeva za dodatnom intervencijom entiteta koji je nominalno čak pod njihovom kontrolom. Naša vlada spremno udovoljava tim zahtjevima krećući se, poput mehaničarskoga ključa, samo u jednom smjeru, povećavajući i šireći svoje ovlasti kao reakciju na pritužbe građanstva što, opet, da ironija bude veća, samo pojačava osjećaj udaljenosti građana od središta odlučivanja i njihove bespomoćnosti. Na taj se način građani osjećaju jedva povezanima sa svojim političkim predstavnicima čiji je posao bio „oplemeniti i ojačati“ raspoloženje javnosti. Njihovi politički predstavnici, sa svoje strane, izražavaju relativnu bespomoćnost u odnosu na vječnu birokraciju, popunjenu karijernim uposlenicima kojima je stalo isključivo do toga da zadrže ili povećaju svoje budžete i aktivnosti. Veća moć pripada izvršnoj grani vlasti, koja nominalno kontrolira birokraciju i koja administrativnim odredbama može barem osigurati privid odgovornosti u očima jogunastih državljana. Politička vlast koju obnaša sve nepopularnije zakonodavno tijelo koje u teoriji svoj legitimitet izvodi iz naroda biva zamijenjena naredbama i ovlaštenjima egzekutive koja je do svoje službe došla obilnim priljevom novca.1 Liberalizam je tvrdio da će arbitrarnu vlast udaljenih, od naroda neizabranih vođa zamijeniti odgovor-

ZAŠTO LIBERALIZAM NIJE USPIO

nom vlašću preko izabranih državnih službenika. Naš izborni sustav, međutim, danas se više doima Potemkinovim selima koja imaju za cilj osigurati privid slaganja stanovništva s osobom koja će imati neusporedivu moć arbitriranja nad domaćom politikom, međunarodnim aranžmanima i, naročito, odlukama oko mogućega ulaska u rat. Ovako jasna svijest o postojanju udaljene vlade i nepostojanju kontrole nije problem koji bi trebalo rješavati uspješnijom i savršenijom verzijom liberalizma – prije će biti da je kriza upravljanja kulminacija liberalnoga poretka. Liberalizam je postavio sebi za cilj stvaranje društvenoga sustava u kojem će povremeni pristanak biračkoga tijela biti dostatan za uzdizanje upravljačke klase sastavljene od „primjerenih karaktera“, tj. onih koji će, ako nam je ovdje dopušteno poslužiti se neusporedivim riječima Alexandera Hamiltona, skrbiti za „trgovinu, financije, pregovaranje i rat, a sve su to ciljevi koji imaju čara za one kojima ta strast upravlja“. Arhitekti toga sustava naumili su potaknuti građane da se usredotoče na privatne interese – res idiotica koju su nazvali „republika“. Postoje li teškoće „u njezinu održanju“, republika se ne može održati ako ne postoje „stvari od javnoga interesa“. Vjerovanje da liberalizam može postići modus vivendi poticanjem nedostatka brige za javni život kulminiralo je u gotovo potpunu odvajanju vladajuće klase te nastanku građana koji nisu cives.

ekonomija Potištenost se građana ogleda u ekonomskom nezadovoljstvu. Iako se građane sve više naziva „konzumentima“, sloboda kupnje svakoga zamislivog potrošačkog dobra jedva može ublažiti raširenu ekonomsku zabrinutost i nezadovoljstvo sve većom nejednakošću – dapače, ekonomski vođe

UVOD: KRAJ LIBERALIZMA

kao da vjeruju da će povećana kupovna moć jeftinih dobara kompenzirati nepostojanje ekonomske sigurnosti i podjelu svijeta na generacijske dobitnike i gubitnike. Ekonomska nejednakost uvijek je postojala i vjerojatno će uvijek postojati, no malo je civilizacija koje su na tako širokoj osnovi usavršile odvajanje dobitnika od gubitnika te stvorile tako glomazan aparat za prosijavanje onih koji će uspjeti od onih koji će propasti. Marx je nekoć tvrdio da glavni uzrok ekonomskoga nezadovoljstva nije nužno nejednakost, već otuđenje – odvajanje radnika od proizvoda i, kao posljedica toga, gubitak bilo kakve povezanosti s ciljem i predmetom čovjekova truda. Današnja ekonomija ne samo što podržava i pojačava to otuđenje, već mu pridodaje duboku i novu formu geografskoga otuđenja, fizičko odvajanje dobitnika globalizirane ekonomije od onih koji zaostaju. To navodi ekonomske dobitnike da kombiniraju tužaljke o ekonomskoj nejednakosti s potihim osudama nazadnih shvaćanja onih koji osuđuju smjer globalizacije. U međuvremenu gubitnike se tješi, podsjećajući ih da su neusporedivo bogatiji od nekadašnjih najbogatijih aristokrata. Materijalna udobnost najdjelotvorniji je lijek za nezadovoljstva duše. Kao što reakcije u urbanim centrima na ishod glasovanja o Brexitu i na izbor Donalda J. Trumpa pokazuju, iste te vođe zaprepašćuje to što su uvjeti društvenoga ugovora neprihvatljivi Walmartovim kupcima. Ipak, na kraju se ništa ne može učiniti jer je globalizacija neizbježan proces koji ne može zaustaviti ni jedan pojedinac i ni jedna država. Što god tko mislio o ekonomskoj integraciji, standardizaciji i homogenizaciji, besmisleno je razmišljati o alternativama. Jedan od najistaknutijih navijača globalizacije Thomas Friedman opisao ju je upravo u kategorijama neizbježnosti:

ZAŠTO LIBERALIZAM NIJE USPIO

Neizbježna je integracija tržištâ, nacija-državâ i tehnologijâ na dosad neviđenu stupnju – na način koji će pojedincima, korporacijama i nacijama-državama omogućiti da do udaljenih mjesta na svijetu stignu brže i jeftinije nego ikada dosad i na način koji će omogućiti svijetu da u život pojedinaca, korporacija i udaljenih nacija-država posegne brže, dublje i jeftinije nego ikada dosad.2

Žele li ljudi da svijet „posegne“ u živote pojedinaca, korporacija i nacija-država – o tome se nema što razgovarati jer je taj proces nezaustavljiv. Ekonomski sustav koji je, poput frankenštajnovskoga čudovišta, istodobno sluškinja liberalizma i njegova lokomotiva, zaživio je vlastitim životom, a ljudi koji tobože uživaju najveću slobodu u ljudskoj povijesti ne mogu više kontrolirati njegove procese i logiku. Svečano obećanje slobode robuje ekonomskoj neizbježnosti.

obrazovanje Mlado pokoljenje izloženo je indoktrinaciji s ciljem da prihvati ekonomski i politički sustav kojega se očigledno boji. Mladi cinično gledaju na svoju budućnost i svoje sudjelovanje u održanju poretka koji ne mogu izbjeći, ali u koji ne vjeruju niti se u njega pouzdaju. Daleko od toga da bi se osjećali dijelom najslobodnijega i najautonomnijeg naraštaja u povijesti, mladi ljudi, tek dosegnuli zrelost, manje vjeruju u svoju zadaću nego što je vjerovao Sizif gurajući uzbrdo golemi kamen. Oni pristaju na obveze koje im nameću stariji, ali bez radosti i ljubavi, bolno svjesni da drugoga izbora nemaju. Njihova najčešća reakcija na svoju sudbinu – izraženu u nebrojenim komentarima koje sam čuo tijekom dugogodišnjih istraživanja, u kojima sam nastojao opisati njihovo iskustvo i očekivanja u pogledu rezultata njihova obrazovanja –

UVOD: KRAJ LIBERALIZMA

svodi se na osjećaj da su ulovljeni u stupicu i da „ne postoji izlaz“, da su cinični sudionici sustava koji nemilosrdno proizvodi dobitnike i gubitnike, premda se od njih traži da shvate kako je taj sustav instrument „društvene pravde“. Nikoga ne iznenađuje što čak i „dobitnici“ u trenutcima iskrenosti priznaju da su istodobno varalice i prevareni. Jedna studentica ovako mi je opisala sudbinu svoje generacije: Mi smo meritokrati jer nas vodi instinkt preživljavanja. Ako nismo spremni trčati do samoga vrha, preostaje nam jedino bezdana jama neuspjeha. Više se ne isplati jednostavno naporno raditi i dobivati dobre ocjene ako vjeruješ da imaš samo dvije mogućnosti: uspon na vrh i pad u najdublji ponor. Riječ je o klasičnoj dilemi zatvorenika: sjediti dva ili tri sata u blagovaonici i čavrljati, ili provoditi vrijeme u intelektualnom razgovoru o moralnim i filozofskim pitanjima, ili otići na spoj, sve nam to oduzima vrijeme koje smo mogli utrošiti na to da se uspnemo na vrh, zbog čega ćemo proći lošije od drugih... Budući da čovječanstvo, pa stoga i njegove institucije, smatramo korumpiranim i sebičnim, preostaje nam jedino da se oslonimo sami na sebe. Prema tome, jedini način na koji možemo izbjeći neuspjeh i razočaranje, i da konačno ne podlegnemo kaotičnom svijetu oko nas, jest da imamo sredstva (financijsku sigurnost) da se oslonimo isključivo na sebe.3

Uznapredovali liberalizam revnosno i surovo eliminira liberalno obrazovanje, smatrajući ga ideološki i ekonomski nepraktičnim. Većina profesora humanističkih i društvenih znanosti nastoji uvjeriti svoje studente da je jedini politički sadržaj koji je još preostao taj da se ujednači poštivanje i dostojanstvo za sve ljude, premda su upravo te institucije tvornice za prosijavanje ekonomski održivih od onih koji će trpjeti porugu zbog svojih natražnih pogleda na trgovinu, imigraciju, nacionalnost i religijska vjerovanja. Gotovo potpuna jednoglasnost

ZAŠTO LIBERALIZAM NIJE USPIO

političkih stavova u sveučilišnim kampusima ogleda se u raširenu vjerovanju da obrazovanje mora biti ekonomski praktično te da je njegov vrhunac u dobro plaćenu radnom mjestu u gradu naseljenom istomišljenicima s diplomama koji će i dalje pružati potporu njihovu revnu ogorčenju zbog nejednakosti, a istodobno uživati njezine izdašne plodove. Sveučilišta se iz petnih žila upinju ne bi li kako osigurala praktične „rezultate učenja“, bilo tako što na vagone uvode nove programe usmjerene na što brže zapošljavanje svojih studenata, bilo tako što ažuriraju i preusmjeravaju postojeće studije, nametljivo reklamirajući njihovu ekonomsku relevantnost. U globalizirajućem, ekonomski kompetitivnom svijetu treća mogućnost jednostavno ne postoji. Rijetki se osvrću na činjenicu da je takav način govora sve uobičajeniji u uznapredovalu liberalizmu, režimu koji je trebao osigurati beskrajne mogućnosti slobodnoga izbora. U trenutku kulminacije liberalizma, dakle, svjedočimo naglu izgonu humanističkih znanosti. Humanističke znanosti dugo su se smatrale neophodnim modelom obrazovanja slobodnih ljudi, napose građana koji su težili vladanju sobom. Naglasak na glasovitim tekstovima – glasovitim ne samo zato, ili baš zato, što su stari, već zato što su sadržavali s mukom stečene pouke o tome kako ljudska bića uče biti slobodna, posebno slobodna od tiranije njihovih nezasitnih želja – odbačen je kao suvišan teret u korist nečega što se smatralo „odgojem robova“, obrazovanjem kojem je isključiva briga bila kako zaraditi što više te stoga pridržanim za one koji nisu uživali titulu „građanina“. Današnji liberali osuđuju režim koji je nekada dijelio slobodnjaka od kmeta, gospodara od roba, građanina od sluge, no iako smo proglasili sve ljude slobodnima, i time dosegnuli sam vrh moralne superiornosti nad našim predcima koji su živjeli u mraku neznanja, prihvatili smo gotovo isključivo obrazovni model rezerviran

UVOD: KRAJ LIBERALIZMA

za one kojima je sloboda bila uskraćena. Pa ipak, usred naše blistave slobode ne pada nam na pamet upitati se zašto više nemamo raskošne mogućnosti obrazovanja čiji naziv – „slobodna umjeća“ (artes liberales) – sam po sebi ukazuje na temeljnu potporu odgajanju slobodne osobe.

znanost i tehnologija Današnje studente posebno se potiče da studiraju discipline koje se odlikuju korisnošću, naročito one vezane uz STEM – znanost, tehnologiju, inženjerstvo i matematiku. Oslobađanje od različitih oblika ropstva trebalo se postići uz pomoć instrumenata liberalizma, posebno transformacijama u političkoj sferi, tj. u predstavničkom sustavu, koji se danas doima izvan kontrole; u ekonomiji, posebno u tržišnom kapitalizmu, čijoj se globalizirajućoj logici nemoguće oduprijeti; te u znanosti i tehnologiji, uvjerljivo najznačajnijem ishodištu našega oslobođenja i, istodobno, uzroku ugrožavanja životnoga okoliša, deformacijâ naše osobnosti zbog naših vlastitih tehnologija i duboke zabrinutosti zbog naše nesposobnosti da kontroliramo svoje vlastite izume. Suvremeni znanstveni projekt čovjekova oslobođenja od tiranije prirode zamišljen je kao nastojanje da se „ovlada“ prirodom, ili kao „rat“ protiv prirode, u kojem će njezino proučavanje osigurati instrumente za njezino podjarmljenje. Francis Bacon – koji je odbacio klasičnu tvrdnju da je cilj učenja stjecanje vrlina kao što su mudrost, razboritost i pravičnost, tvrdeći, umjesto toga, „znanje je moć“ – usporedio je prirodu s utamničenikom koji pod mukama otkriva svoje dugo čuvane tajne. Premda više ne govorimo u tim kategorijama, ovaj suvremeni znanstveni projekt sada dominira onim što smatramo korisnim istraživanjem. Pa ipak, priroda se, čini se, nije predala. Kao što je poljoprivrednik i pisac Wendell Berry napi-

ZAŠTO LIBERALIZAM NIJE USPIO

sao, ako mislimo da znanost i tehnologija „vode rat protiv prirode“, tada je „to rat u svakom smislu – priroda se bori protiv nas jednako kao što se mi borimo protiv nje. Po svemu sudeći, međutim, mi u tom ratu gubimo“4. Mnoštvo elemenata onoga što danas nazivamo krizom zaštite okoliša – klimatske promjene, iscrpljivanje bogatstava, zagađenost podzemnih voda i njihova oskudnost, istrebljivanje vrsta – sve to znakovi su dobivenih bitaka i izgubljena rata. Danas smo navikli tvrditi da bismo u problemu kao što su klimatske promjene trebali slijediti znanost, zanemarujući pritom činjenicu da je naša kriza posljedica dugogodišnjih trijumfa znanosti i tehnologije u kojima je „slijediti znanost“ značilo isto što i civilizacijski napredak. Naš ugljikom zasićeni svijet mamurluk je nakon zabave koja traje već 150 godina, u kojoj smo do samoga kraja vjerovali da smo ostvarili san o oslobođenju od ograničenja prirode. Još uvijek gajimo nesuvislo uvjerenje da nas znanost može osloboditi od ograničenja dok rješavamo popratne posljedice toga projekta. U međuvremenu sve više nas oblikuje tehnologija koja nam obećava oslobođenje od ograničenja prostora, vremena, čak i identiteta. Računalo u džepu svakoga od nas, pokazalo se, mijenja strukturu našega mišljenja, pretvarajući nas u drugačija stvorenja i suobličavajući nas zahtjevima i prirodi tehnologije za koju vjerujemo da će nam omogućiti izražavanje našega istinskog ja.5 Koliko među nama ima onih koji mogu sjesti i sat vremena čitati knjigu ili naprosto razmišljati ili meditirati, a da nam ne usfali samo jedna doza narkotika koji nazivamo mobitelom, a da ne osjetimo žudnju koja nam ne dopušta da razmišljamo i koncentriramo se sve dok nismo dobili svoju dozu? Ista ona tehnologija koja bi nas trebala tijesno povezati sa što većim brojem ljudi čini nas još usamljenijima i odvojenijima od drugih.6 Različite naprave zamjenjuju ljude na radnom mjestu, prividno nam daju-

UVOD: KRAJ LIBERALIZMA

ći slobodu, no čineći nas istodobno ovisnima o vlastitoj tehnologiji i njezinim poslužiteljima. A uspjesi u manipuliranju prirodom neizbježno povećavaju mogućnost redizajniranja samoga čovječanstva pa je zamisliv sukob Čovječanstva 2.0 i onih koji odbijaju ili si ne mogu priuštiti odbaciti verziju 1.0.7 Ono što bi trebalo preobraziti naš svijet preobražava umjesto toga nas same, pretvarajući nas u bića za koja mnogi, ako ne i većina nas, nisu dali svoj „pristanak“. Pretvara nas sve više u bića čija je priroda, po mišljenju liberalizma, bila u onomu „prirodnom stanju“ koje je postojalo prije dolaska civilizacije, zakona i vlasti. Ironično, ali možda ne i sasvim slučajno, politički projekt liberalizma oblikuje nas u bića svoje pretpovijesne tlapnje koja je, zapravo, zahtijevala kombinirani glomazni aparat moderne države, ekonomije, obrazovnoga sustava, znanosti i tehnologije kako bi od nas učinila sve odjeljenije, autonomne, ni s kim povezane jedinke prezasićene pravima i definirane svojom slobodom, ali nesigurne, nemoćne, uplašene i usamljene. Uspjeh liberalizma danas je najuočljiviji u sve brojnijim znakovima njegova neuspjeha. Liberalizam je preoblikovao svijet na svoju sliku, posebno kroz politiku, ekonomiju, obrazovanje, znanost i tehnologiju, s tim što su sva ta područja usmjerena postizanju najviše i potpune slobode oslobađanjem pojedinca od konkretnih mjesta, odnosa, pripadništava, čak i identiteta – osim ako oni nisu rezultat slobodnoga izbora, ako ne sputavaju pojedinca i ako ih se može preinačiti ili odbaciti po volji. Autonomni pojedinac na taj je način danas primoran kretati se suverenom putanjom istih onih sila koje prihvaćamo kao instrumente svojega oslobođenja. Unatoč tome, naše nas oslobođenje čini nesposobnima da se suprotstavimo tim definirajućim silama – obećanje slobode rezulti-

ZAŠTO LIBERALIZAM NIJE USPIO

ra time da robujemo neizbježnostima kojima se moramo pokoriti jer drugoga izbora nemamo. Ti su alati trebali osloboditi pojedince od „zadatosti“ njihova stanja, prvenstveno pomoću „depersonalizacije“ i „apstrakcije“ – vizije slobode od konkretnih dužnosti, obveza, dugovanja i odnosa, kako je to shvaćao liberalizam. Ti su ciljevi postignuti pomoću depersonalizacije i apstrakcije potpomognutima dvama glavnim tvorevinama, državom i tržištem. Premda su one djelovale zajedno kao kliješta pomoću kojih nas je trebalo još više ogoliti kao pojedince, naše političke debate prikrivaju postojanje toga saveza tvrdeći da će nas privrženost jednoj od tih sila zaštititi od pustošenja druge. Naše najvažnije političke odluke svode se na pitanje koji će depersonalizirani mehanizam navodno promicati našu slobodu i sigurnost: tržište, koje prikuplja milijarde i milijarde naših odabira kako bi udovoljilo našim željama i potrebama ne tražeći od nas nikakvo konkretno razmišljanje ili namjeru o željama i potrebama drugih; ili liberalna država, koja utvrđuje depersonalizirane procedure i mehanizme za zadovoljenje želja i potreba drugih koje nije dovoljno zadovoljilo tržište. Na taj način uporno navaljivanje da izaberemo između zaštite individualne slobode i jačanja djelovanja države prikriva pravi odnos između države i tržišta: da to dvoje konstantno i neizbježno jačaju zajedno. Etatizam omogućuje individualizam, individualizam zahtijeva etatizam. Unatoč svim tvrdnjama o izbornim transformacijama – da oni donose „nadu i promjenu“ ili da će „Amerika ponovno postati velika“ – dvije su činjenice očite: moderni liberalizam nastavlja dalje svojim putem stvarajući od nas istodobno sve veće individualiste i sve veće etatiste. Nije to zato što jedna strana promiče individualizam ne reducirajući istodobno etatizam dok

SADRŽAJ

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Predgovor autora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 Uvod: Kraj liberalizma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 1. NEODRŽIVOST LIBERALIZMA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34 2. STAPANJE INDIVIDUALIZMA I ETATIZMA . . . . . . . . 55 3. LIBERALIZAM KAO ANTIKULTURA . . . . . . . . . . . . . . 75 4. TEHNOLOGIJA I GUBITAK SLOBODE . . . . . . . . . . . .101 5. LIBERALIZAM PROTIV HUMANISTIČKIH ZNANOSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .119 6. NOVA ARISTOKRACIJA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .139 7. DEGRADACIJA GRAĐANSTVA . . . . . . . . . . . . . . . . . .160 Zaključak: Sloboda nakon liberalizma. . . . . . . . . . . . . . . . .182 Zahvale. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .201 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .203 Bibliografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .217 Kazalo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .225

231

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u rujnu 2020.

ISBN 978-953-235-707-3

VERBUM