Issuu

Čuvar je ove knjige

Prijestolozaštitnik i Kralj Vuk

A NDREW P ETERSON

O OBITELJI

KNJIGA ČETVRTA

Prijestolozaštitnik i Kralj Vuk

S engleskoga preveo Ozren Doležal

Biblioteka: juventa 11.

Urednik: Petar Balta

Naslov izvornika: The Wingfeather Saga Book IV: The Warden and the Wolf King

This edition published by arrangement with WaterBrook, an imprint of Random House, a division of Penguin Random House llc.

Ilustracije u knjizi: Joe Suthpin Ilustracija na naslovnici: Nicholas Kole

Dizajn naslovnice: Brannon McAllister

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Katarina Gugić Lektura: Bonislav Kamenjašević Grafička urednica: Nataša Takač, Symbol

Za nakladnika: Miro Radalj

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

isbn 978-953-235-957-2 (cjelina)

isbn 978-953-235-961-9 (sv. 4)

cip zapis dostupan je u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001284491.

Ova je knjiga posvećena tebi, dragi čitatelju. Nadomak si domu.

O pjesmi usnuh – melodija njena odzvanjaše; Čudne note začuh jasno u ušima svoje duše.

Stihova riječi nisam razumio, Samo glas se gromak prolomio, Glas što vapi u daljine, u visine seže.

Tužan trijumf, muke što pred nadom bježe. Smrt zaludna nije, novi život veže…

george macdonald, 1842.

Prvi dio

Zelendol

Učetvrtoj epohi, godine 435., za mirnodopske vladavine Landera Wingfeathera i njegove supruge Illije Finley iz Zelendola

rođena je djevojčica. Njezin stariji brat Olmer postat će prijestolozaštitnik, a ona vrhovna kraljica Blistavoga otoka. Ime joj bijaše

Madia i glas o njezinoj ljepoti širio se svim slobodnim zemljama

Danga. Kada je stasala u djevojku i dosegla dob za udaju, provela je ljeto u Ban Roni u Zelendolu, kamo su kralj Lander i kraljica

Illia često plovili za toplih vjetrova. Nazočili su nadmetanju Banick Durga i provodili dane u veselju dok su Zelendoljani uživali u igrama. Među svim razonodama u Ban Roni, mladoj Madiji najmilije je bilo iskrasti se s nadmetanja na Finleyjevu polju u divovske dvorane Velike knjižnice.

Ondje je upoznala bistra mladića po imenu Bonifer Squoon.

iz djela Annierada: Zalazak četvrte epohe sastavio vitez oskar n. reteep, obožavatelj svega neobičnoga, zgodnoga i(li) ukusnoga, glavni knjižničar, povjesničar i njušitelj knjiga u velikoj knjižnici ban rone

1 Beskrajni mimohod

Što sada? – upitao je Kalmar.

– Otkud bih ja to mogao znati? Nikada nisam bio u ratu. – odgovorio je Janner.

– Ali ovdje smo već najmanje tri sata. I nismo ništa jeli.

– Gle, znam samo da moramo ovdje sjediti i šutjeti dok plemena ne polože prisege… ili kako god se to zove. I svi smo gladni, a tebi barem nije hladno.

– Koliko je još plemena preostalo?

– Znaš i sam brojiti.

– Čekaj, koliko je ukupno plemena?

– Kale, zar ne možeš pronaći nešto zanimljivo u svemu ovome?

Mama je rekla da se takvo što nije dogodilo desetljećima. Na kraju krajeva, došli su radi tebe. Mogao bi bar pokazati zanimanje. Pst! Evo idućega plemenskoga predstavnika.

Janner i Kalmar sjedili su na drvenome podiju s pogledom na Finleyjevo polje, sada prekriveno snijegom. Janner se sjetio da je upravo na tome polju Podo Helmer prije mnogo godina osvojio srce Wendolyn Igiby nadmećući se u igrama Banick Durga protiv najžešćih i najgrubljih Zelendoljana. Ali ovaj dan nije bio posvećen igrama. Nego ratu. I zato je bilo dosadno.

Toga jutra Nia je probudila braću u njihovoj sobi na Dimnjak-brijegu i podsjetila ih kako je svanuo dan polaganja prisege te da kao vrhovni kralj i prijestolozaštitnik Anniere moraju nazočiti ceremoniji. Nakon užurbana doručka, koji su pripremili Podo i Freva, Nia je braći i njihovoj sestri Leeli donijela svečano ruho.

Leeli je dobila bijelu haljinu obrubljenu krznom čupkaša i kaput sa sivim točkicama koji joj je padao s ramena kao deka. Bio je učvršćen is-

pod vrata srebrnim brošem u obliku sjajne zvijezde. Kada je Leeli izašla iz svoje sobe u haljini i kaputu, kose prebačene preko jednoga ramena i obraza zažarenih od želje da joj kažu da je lijepa, dječaci su ostali bez riječi. Podo, koji je u pregači štropotao oko stola na jednoj nozi, skupljajući prljavo posuđe, digao je pogled i šapnuo: – Majčinske mi mjesečine, baš si šesna.

Braća nisu dobila takve komplimente, ali osjećala su se naočito u kraljevskome ruhu. Kalmaru nije trebao kaput jer je ionako bio prekriven srebrnkasto-smeđim krznom. Stoga je nosio samo crn, kožnat prsluk sa žarkocrvenom podstavom i sjajnom, srebrnom dugmadi s prikazom annierskoga zmaja – istim znamenom koji je Janner vidio u dnevnicima strica Arthama onomad u Glipovoj šumi. Nia mu je preko ramena prebacila crn plašt i učvrstila ga ispod vrata srebrnim suncem. Na glavu mu je pokušala staviti krunu, ne službenu krunu Anniere, objasnila je, nego jednostavan obruč koji je naručila od kovača u Ban Roni kako bi Kal izgledao bar donekle kraljevski za svečanost. Ali nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja da mu je natakne preko vučjih ušiju koje su se neprestano trzale, Nia je, na Kalovo olakšanje, odustala od krune.

Naposljetku je Janner dobio kaput od sjajne, crne kože s odgovarajućim čizmama i rukavicama. Kada je navukao rukavice i razgibao prste, na nadlanicama je uočio annierskoga zmaja izvezena grimiznim koncem.

– Izvoli. – rekla je Nia prebacivši plašt Janneru preko ramena. Kada se približila da mu učvrsti broš – u obliku mjesečeva srpa – primijetio je da više ne mora podizati pogled prema njoj jer se gledaju ravno oči u oči. – Kada si ti toliko narastao? – tiho je upitala Nia. Namjestila mu je plašt i zadržala ruke na njegovim ramenima. – Izgledaš kao pravi prijestolozaštitnik. Visok, naočit i skroman. Drži danas Kalmara na oku. Ovakve svečanosti najviše mrzi.

Janner je bacio pogled na Kala, koji je poguren nad stolom skupljao mrvice poslije doručka na hrpice pa ih lizao.

– Kalmare! – podviknula je Nia, a on se naglo uspravio i obrisao ruke o plašt. – Kalmare! – ponovila je Nia, pa je dohvatio ubrus sa stola i uz napet hihot obrisao ruke i plašt. – Kalma-

re! – još je jednom viknula Nia i istrgnula mu ubrus iz ruke. Nije bio primijetio da je ubrus zamrljan pekmezom od sladobobica – koji je sada razmazao po novome plaštu i rukama, koje je već obrisao o prsluk.

– Van! – naredila je Nia.

Janner je brže-bolje izgurao Kalmara i Leeli van, gdje ih je Oskar N. Reetep čekao sa saonicama, upregnutima i spremnima. Kal je uskočio u kola.

– Kako bi rekao Chancho Phanor: „Vas troje izgledate doista veličanstveno!“ Je li to pekmez od sladobobica? – Oskar je pokazao na Kalmarov plašt.

Premda mu je lice bilo pokriveno krznom, Kalmaru su obrazi ipak bili grimizni kada je posegnuo iz saonica i podigao Leeli. Janner se uspeo na drugu stranu.

– Bit će ovo divan dan, Dragulji moji! – Oskar je potjerao konja coknuvši jezikom pa podigao šal preko usta. Bio je ionako krupan čovjek, a uz brojne slojeve kaputa, ogrtača i pokrivača izgledao je kao pravi div. Janner je od starca vidio samo jarkocrveni nos i naočale između šala i kukuljice, a ostalo je bila golema hrpa pokrivača.

Nakon jednoga sata vožnje kroz snijeg stigli su na prijevoj odakle je pucao pogled na Finleyjevo polje, oko kojega kao da se okupio cijeli Zelendol. Tišinu koja je vladala za duge vožnje nenadano je raspršila graja mnoštva, njištanje konja i lepet brojnih zastava na vjetru. Aroma logorskih vatri miješala se s mirisom mesa na ražnju i smradom konjskoga izmeta. Svako je pleme podiglo središnji šator i okružilo ga manjima, između kojih je bilo kola, konja i logorskih vatri. Tisuće Zelendoljana stajale su okupljene oko vatri. Ostali su započeli sportska nadmetanja, ili se valjali po snijegu, ili igrali lovice izvan kruga šatora.

Ali u središtu Finleyjeva polja nalazio se netaknut, gladak krug bjeline, dug i širok koliko strijela može letjeti. Na tome snijegu nije bilo ni jedne jedine stope premda je puteljak oko njega bio zablaćen prometom.

Na dijelu polja najbliže cesti bio je podignut podij, a čovjek koji je stajao pokraj njega podigao je ruku da pozdravi Wingfeathere čim ih je

ugledao. Janner je već iz daljine prepoznao visokoga, bradatoga Rudrica, poglavara Zelendola.

Janneru je bilo teško pri srcu. Znao je da Rudric nije namjerno ubio njegova oca, ali to nije otklonilo bol ni nelagodu – ni za Jannera ni za Rudrica, koji je jedva koji put kročio na Dimnjak-brijeg u mjesecima nakon Esbenove smrti. Rudric je bio dobar čovjek i Janneru je bio drag, ali postao je podsjetnik na očevu odsutnost. Janner nije mogao ni zamisliti kako se tek Nia osjeća – Nia, koja je bila zaljubljena u Rudrica sve do dana kada se Esben vratio.

Oskar je zastenjao. – Evo. Kako je sigurno neki pisac negdje rekao: „Hajdemo.“ – Dovezao je saonice do podija i pozdravio Rudrica.

– Oskare, drago mi te vidjeti. – rekao je Rudric. Pružio je ruku Leeli, koja ju je primila nakon kraćega oklijevanja i dopustila mu da je podigne iz saonica i nježno spusti na tlo. Rudric je tada kimnuo Janneru i Kalu, ali pogledi su im se sreli samo na tren. – Ovuda, Wingfeatheri. Bit će ovo dug dan, ali važan je ako želimo okupiti vojsku dostojnu bitke.

Pokraj podija je bio šator ispred čijega su ulaza stražarila dvojica Durganovaca. Stajali su prekriženih ruku s crnim kukuljicama spuštenim nisko preko lica. Dok su Janner, njegov brat i sestra ulazili, nijemo su kimnuli prvo Rudricu, a onda Janneru i Leeli. Nije mogao biti siguran, ali Janneru se učinilo da njegova brata vuka nisu pozdravili. Nije imao vremena za razmišljanje o tome jer je, ušavši u šator, ugledao dvanaest plemenskih predstavnika i isto toliko predstavnica. Okupili su se za dugačkim stolom ispod željeznih grana lustera u kojemu su treperile svijeće. Janner je vidio da taj luster predstavlja veliko stablo u Ban Roni. Nije mu promakla ironija u činjenici da se Nia prije samo nekoliko mjeseci pozvala na turalay i ostavila krvav otisak dlana na deblu kako bi spasila Kalmara od istih ovih ljudi koji će mu sada prisegnuti na odanost.

Rudric je zauzeo mjesto na čelu stola i pokazao na tri prazna sjedala. – Dobro došli, klanovi Zelendola. – Rudric je zatim kimnuo djeci. –Dobro došli, Dragulji Anniere.

Tada su svi u šatoru sjeli kao jedan. Mladi Wingfeatheri smeteno su se ogledali, a onda su i oni zauzeli svoja sjedala. Muškarci za stolom izgledali su kao tipični Zelendoljani: kršna prsa, brkovi i duge brade, lica i ruke izbrazdani i prekriveni ožiljcima od godina mukotrpna rada i još mukotrpnijih natjecanja. I premda im je odjeća bila različitih krojeva i boja, svi su nosili mnogo debeloga krzna i kože, dobro održavane i izvezene uzorcima i amblemima. Žene su pak bile veoma različite. Neke su bile vitke i dražesne kao Nia, a druge su, iako ništa manje lijepe, bile krupne kao muškarci. Neke su nosile šarene haljine i mačeve na leđima, a druge jednostavnu odjeću, ali zato zamršeno spletenu kosu. Neke su bile i kršnije od muškaraca s brkovima, s bradavicama i dlačicama ružnijima čak i od onih Olumphije Groundwich. Sjedile su pokraj muškaraca za koje je Janner pretpostavio da su im muževi i činilo mu se vjerojatnim da su one odgovorne za mnoge ožiljke na tim muškarcima – no većina se parova držala za ruke.

– Za vas koji ga još niste stigli vidjeti, – rekao je Rudric – predstavljam vam Kalmara Wingfeathera, vrhovnoga kralja Blistavoga otoka.

Sve su oči u prostoriji odmjeravale Kalmara bez trunke obzira. Na većini lica čitala se neprikrivena suzdržanost i gađenje, ali nekolicina mu je uputila iskren osmijeh i kimnula u znak pozdrava. Janner je ponosno primijetio da Kalmar sjedi uspravno i gleda ih ravno u oči. – Dobar dan. – rekao je pročistivši grlo. – Ne znam što bih rekao, ovaj, osim da sam sretan što ste ovdje. Ne znam kako je vama, ali meni je Gnag Bezimeni prilično uneredio život. Netko ga mora zaustaviti jer će inače zauzeti cijeli Evonas i sve pretvoriti u... u... – Bacio je pogled na svoje kandže i krznene ruke. U šatoru je zavladala nesnosna tišina. Kalmar je duboko udahnuo pa podigao svoje očnjačke šape da ih svi vide. – U ovo. Netko ga mora zaustaviti. A sve se čini da nitko osim Zelendoljana nema dovoljno hrabrosti da pruži otpor. Kao što sam rekao, drago mi je što ste ovdje. To je sve. – Sakrio je ruke pod stol i klonuo natrag na stolicu. – O, zaboravio sam. – Ponovno se uspravio. – Ovo je moja sestra Leeli. Ona je pjesmonoša. A ovo je moj

brat Janner, on je prijestolozaštitnik. Ne znamo što bismo trebali raditi, ali rado ćemo pomoći.

Leeli je prelazila pogledom s jednoga Zelendoljanina na drugoga kao da ih izaziva da išta kažu protiv njezina brata. Nakon stanke plemenski poglavari i poglavarice gunđajući su izrazili odobravanje i udarali teškim šakama po stolu toliko dugo i glasno da je Janner pomislio da će drvo popustiti.

Rudric je utišao okupljene i izložio dnevni raspored koji će, pokazalo se, za djecu biti neizdrživo dosadan. Pod vlašću dvanaest poglavara i poglavarica bilo je mnoštvo zasebnih plemena i njihovi će zastupnici redom stupati pred Kalmara i zavjetovati se na odanost Blistavomu otoku i njegovu mladome kralju. I tako su se redali ispred podija na poljani. Izlagali su povijest svojega klana uključujući priče o hrabrosti u raznim bitkama tijekom stoljeća počevši još od druge epohe. Svaki se vođa trudio dočarati konkretne prednosti i slabosti svojega klana. Nakon čitave vječnosti hvalisanja, lovačkih priča i junačenja plemenski vođa naklonio bi se, pronio svoj stijeg ispred svojega poglavara i potom ispred Kalmara pa ga onda objesio uza zastavu Anniere.

Oskar je sve potanko bilježio. Leeli je donijela pjesmaricu i vježbala prstomete na fruloharfi dok se Janner junački trudio ostati pozoran, a Kalmar se trudio ostati budan.

Svečanost je trajala cijelu vječnost dok se pred podij nije došepurio plemenski vođa Ban Sorana. Bio je to žilav muškarac koji je usprkos hladnoći bio gol do pasa. Prsa i lice bili su mu oslikani grimiznim prugama i gotovo je režeći rekao:

– Moje je ime Carnack i ne zavjetujem se ni na što Očnjaku iz Danga.

2 Jannerov zavjet

Ajoj. – rekao je Rudric ispod glasa. – Bojao sam se da bi se ovakvo što moglo dogoditi.

– Što će biti ako ne položi zavjet? – upitao je Janner. Rudric ga nije čuo jer je šaptao nešto poglavaru Ban Sorana.

– Što se događa? – zijevajući je upitao Kalmar.

– Nisi čuo što je čovjek upravo rekao?

– Nisam slušao.

Carnack je nepomično stajao ispred podija sa šakama na bokovima i nosom u zraku. Rudric je ustao i obratio mu se: – Carnače od Ban Sorana! Dugo te nisam vidio. Tvoj poglavar kaže mi da su tvoje ophodnje obilazile južno pobrđe Ubigore. Je li to istina?

– Jest. – zarežao je.

– Znači da si vidio Očnjake? I sukobio se s njima?

– O, da. I ubili su članove mojega plemena. Pokvareni su do srži i neću se pokloniti jednome od njih, ni danas ni ubuduće.

Rudric je bacio pogled na Kalmara, koji je napokon počeo slušati. – Kakav izazov postavljaš, Carnače? – upitao je Rudric.

– Nema izazova, Rudriče. Borit ću se u vašemu ratu. Samo odbijam položiti krv i kosti mojega klana pred Očnjaka iz Danga. Ako se budem borio, borit ću se za Zelendol, a ne za čudovište.

Janner je vidio da se poglavari i poglavarice meškolje od nelagode. Smisao svečanosti bio je ujedinjavanje klanova pod annierskom zastavom. Carnack je bio pukotina u tome jedinstvu – a pukotina lako preraste u raskol. Carnackov poglavar Horgan Flannery obratio se svojemu plemenskomu vođi.

– Carnače, budalo! Sedam plemena zavjetovalo se bez izgreda. Zašto ti moraš biti pokvaren zub? Zavjetuj se Blistavomu otoku ako već nećeš njegovu kralju. S tim kraljevstvom dijelimo dugu povijest i ja je kanim očuvati.

– Hajde, Carnače. – Rudric mu je pružio ruku. – Radi naše zajedničke snage.

– Ne. – Carnack je prekrižio ruke i okrenuo glavu. – Ništa se ja neću zavjetovati Očnjaku.

Leeli je odložila fruloharfu u stranu i nagnula se prema dječacima.

– Kale, ovo bi bio dobar trenutak da nešto učiniš.

– Ali što?

– Mogao bi se boriti s njime. – predložio je Janner. – Čini se da se u Zelendolu tako rješavaju sporovi. Vidiš? – Pokazao je na Rudrica, koji je jedva obuzdavao Horgana Flanneryja da ne skoči s podija i ne izbubeta Carnacka.

– Pa pogledajte ga samo! – šapnuo je Kalmar. – Sastavio bi me sa zemljom.

– Ne bi. – rekla je Leeli. – Ti si jači i brži od svih njih.

Kalmar je uzdahnuo i odmahnuo glavom. – Grozim se takvih stvari.

U jednome glatkome pokretu skočio je s podija i doskočio točno pred Carnacka. Rudricu, Horganu i ostalim poglavarima zapeo je dah u grlu. Carnack je spremno zauzeo borbeni stav i uzmaknuo isukavši mač. Prvi put toga dana netaknut snijeg Finleyjeva polja obilježen je stopama.

Kalmar nije isukao mač jer ga nije ni imao. Niti je kružio oko ratnika kao da se sprema na napad. Samo je stajao pred njim na snijegu, a crn plašt visio je s njega kao sjena.

– Koju igru igraš, vuče? – prijezirno je ispalio Carnack.

– Ja se ne igram. – Kalmar je raširio ruke da pokaže kako nije naoružan. – Samo želim da Gnag Bezimeni izgubi. A ti?

– I ja. – odvratio je Carnack nakon stanke. Mač mu se malo spustio.

– Jannere, zastava. – šapnula je Leeli pokazujući zastavu Anniere iza njih.

Odmah je shvatio što želi. Skinuo je anniersku zastavu i pomogao joj ustati. Prijestolozaštitnik i pjesmonoša spustili su se s podija i stali uz Kalmara na snijeg.

Carnack je nesigurno pogledao troje djece. Svjestan da ga gledaju svi okupljeni ratnici, Janner je zabio annierski stijeg u snijeg pa kleknuo povukavši Kalmara sa sobom.

– Ako se ne želiš boriti za Blistavi otok, – viknuo je Janner dovoljno glasno da ga svi čuju – neka se zna da se Blistavi otok bori za tebe. –Spustio je pogled u snijeg čekajući odgovor. Čuo je samo lepršanje zastave na hladnome vjetru.

– Što kažeš, Carnače? – naposljetku je upitao Horgan.

– Neka. – odgovorio je Carnack.

Janner je čuo kako se Carnackov mač vraća u tok pa podigao pogled i vidio da se plemenski vođa vraća prema šatorima, glave pognute u znak nečega što je mogla biti poniznost.

Dok su se vraćali na podij u neugodnoj tišini, Kalmar je pogledao Jannera i Leeli podignutih obrva. Rudric im je kimnuo s odobravanjem dok su se vraćali na svoja mjesta i ostatak poslijepodneva svečanost se tromo vukla bez daljnjih izgreda. Do kraja dana Zelendoljani i jedini preživjeli Blistavoga otoka službeno su udružili snage u savez.

U suton su plemenski vođe i njihovi odredi održali mimohod oko polja uz raznorazne zelendolske melodije kao što su I pas, i konj, i kokot čak, Kolovođina poskočica i uvijek omiljena Zvižduckamo dok grickamo u hodu. Čak je i gologrudi Carnack ponosno proveo svoje pleme i podignutom rukom pozdravio Kalmara, što Kalmar nije primijetio jer je bio zaokupljen lizanjem mrlja sladobobice s prsluka.

– Nevjerojatan dan! – ustvrdio je Oskar kada je mimohod završio. – Hvala ti, Rudriče, što si mi dopustio da budem prisutan.

– Nema na čemu, Oskare. Bravo, Wingfeatheri. Ispričavam se, Veličanstvo, na Carnackovu prkosu.

– „Veličanstvo“ si ti, Kale. – rekao je Janner prenuvši brata iz lova na sladobobice.

– Ha? O! Nema veze. Ne mogu mu zamjeriti. Slažem se da izgledam odvratno. Kada ćemo jesti?

Rudric se nasmiješio. – Vi ste svoj dio posla obavili, djeco. Bilo mi vas je drago vidjeti. – U oči mu je navrla tuga, a onda se brže-bolje okrenuo porazgovarati s poglavarima.

Za vožnje kući vladala je tišina, osim što se Leeli smijuljila kruljenju u Kalmarovu trbuhu. Oskar je, začudo, bio sve nespokojniji što su bili bliže Dimnjak-brijegu, a kada su prešli most i skrenuli na uspon prema kući, Janner je znao da se događa nešto čudno. Na prozorima nije bilo svjetla. Fenjer nije treperio na trijemu. Da se dim nije vio iz dimnjaka, kuća bi djelovala napušteno.

– Gdje li su svi? – zapitao se Janner.

– Ne znam! – rekao je Oskar, malčice prebrzo. – Odnosno, sigurno postoji dobar razlog zašto je kuća u mraku. Odnosno, ne znam! Ah! Evo nas.

Janner se okrenuo bratu i sestri, ali oni su napadno gledali na drugu stranu. Kada se ponovo okrenuo prema Oskaru, vidio je da je starac već spuznuo iz saonica i klisnuo u mračnu kuću.

– Zašto se, tako mi Evonasa, tako ponaša? – upitao je Janner. Ali Kalmar i Leeli slegnuli su ramenima kao da je sve to normalno i ostavili Jannera samoga u saonicama. – Halo? Što se događa?

Janner si je gunđao u bradu ulazeći u kuću za bratom i sestrom, razdražen njihovim tajanstvenim ponašanjem. Nanjušio je večeru, ali zašto fenjeri ne gore? Na crvenome sjaju vatre u ognjištu vidio je Poda u njegovu omiljenome naslonjaču, ali ostatak sobe bio je u tami. Oskar i ostali nekamo su nestali i, da se nisu ponašali tako čudno, Janner bi bio pomislio da im svima prijeti neka ozbiljna opasnost. Ali ako nije posrijedi opasnost, što je onda?

– Halo? – zazvao je u mračnoj prostoriji. – Što se događa?

Janner je začuo smijuljenje iza svojih leđa i grub glas je rekao: – Zgrabite ga.

Prije negoli je Janner stigao išta više reći, netko je nasrnuo na njega straga.

Trinaesti muffin

Dok su Jannera vukli po podu i bockali sa svih strana, napokon je uspio povezati ime i glas koji je čuo: cehmeštar Clout. Ali zašto je Clout ovdje? I zašto bi zaskočio Jannera u njegovu domu? I prvenstveno zašto bi se on i drugi smijali bockajući Jannera u rebra, noge i trbuh?

– Sretan rođendan, momak! – zaurlao je Podo i odjednom je glavnu prostoriju Dimnjak-brijega preplavila svjetlost. Nagomilana tijela koja su oborila Jannera sada su se razišla tako da je ostao na podu ošamućeno trepćući. Janner je tada uz Clouta ugledao još osmero u crno odjevenih Durginih kalfi koji su se kesili od uha do uha. Kalmar se grohotom smijao, a Leeli se smiješila od uha do uha. Nia je izašla iz kuhinje s pladnjem na kojemu su bili nagomilani muffini s medom te ga odložila na stol, koji je već bio pretrpan jelima iz kojih se pušilo.

– Meni je rođendan? – upitao je Janner, što ih je sve samo još više nasmijalo.

– Imala sam osjećaj da si zaboravio. – rekla je Nia. – U posljednje vrijeme previše se toga događa da bi čovjek pratio koji je dan, a kamoli datum. Dakle, da. Rođendan ti je. I to trinaesti rođendan.

Janneru su se usne napokon razvukle u osmijeh. Otresao je sa sebe prašinu i pozdravio cehovske kolege zaigranim udarcima šakom. – Larnik! Brosa! Koliko već čekate?

– Dovoljno da bih mogao pojesti i pileću nožicu. – rekao je Brosa. – Hajdemo jesti. – rekao je Kelvey O’Sally. – Moji psi jedva čekaju ostatke.

Janner je zagrlio Poda i majku sjetivši se kako je Nia primijetila da je porastao. Kako je uspio zaboraviti vlastiti rođendan? Pitao ju je za to prije nekoliko tjedana, ali mu je uz obuku u Durginu cehu, t. u. v. p.-ove, zim-

ske poslove i strepnju zbog nadolazećega rata rođendan bio zadnji na pameti.

Priređena su njegova omiljena jela: šizabatak sa začinskom koricom, peciva s masloplamenom, umak od krmosvinje, juha od bundeve, vodengrahorice i stočarska mesna pita. Ali još više od hrane radovalo ga je što su oko njega obitelj i prijatelji: cehmeštar Clout, Larnik i Brosa, Morsha

MacFigg, Churleston James, Joe Bill i Quincy Candlesmith kao i braća O’Sally, Kelvey i mladi Thorn (koji je tiho sjedio uz Leeli). Janner je s tim prijateljima sjedio na školskim satima i nebrojeno se puta igrao, ali nikada se prije nisu svi okupili u Dimnjak-brijegu na objedu. Razdragalo ga je što su to sada učinili njemu u čast. Jeli su i jeli dok je Podo častio Jannerove prijatelje najsramotnijim unukovim zgodama kojih se mogao dosjetiti.

– Kao onda kada ti je glava zaglavila u dvorišnoj ogradi!

– To se nije dogodilo. – rekao je Janner.

– Nije? – uzvratio je Podo žvačući mastan zalogaj šizabatka.

– To je bio kotač kola. – promrmljao je Janner pa, slušajući salve smijeha, pomislio kako nikada u životu nije toliko pojeo.

– Možemo li sada prijeći na medene muffine? – upitao je Podo oduševljeno trljajući ruke. – To mi je najdraži dio.

Nia je sa smiješkom dodala Janneru pladanj s muffinima i zakolutala očima. – Nema nam druge.

– Mama, izgledaju sjajno, ali prejeo sam se. – Janner je uz uzdah proslijedio pladanj Brosi, koji ga je gurnuo natrag prema njemu s prepredenim smiješkom. – Ti nećeš? – upitao ga je Janner.

– Ma kakvi.

– Za tebe su. – hihotao se Podo. – Svi do zadnjeg.

Janner je prešao pogledom okupljene za stolom i svi su mu se redom kesili, čak i Nia.

– To je običaj u Durginu cehu. Žalim.

Janner je s jezom prebrojio muffine. Bilo ih je trinaest. Kako da sada kada se pretrpao večerom pojede pladanj pun slatkih muffina ? – Baš moram?

– Dobro došao u Ban Ronu, kalfiću. – rekao je Clout naslonivši se u stolici i bacivši ubrus u tanjur. – I meni je ovo najdraži dio.

Kada je završio s petim muffinom, Janner je bio na rubu pucanja od sitosti, a Podo na rubu pucanja od smijeha i oduševljeno je frktao kad god bi Janner otro znoj s čela. Ostatak društva počeo je ugodno čavrljati među sobom, ali istodobno budnim okom prateći kako Janner napreduje. Sa svakim je zalogajem sve manje uživao u rođendanskoj proslavi. Uspjevši zatomiti opasan nagon za podrigivanjem, odgurnuo se od stola misleći da se šala istrošila. Ali zaustavila ga je Nia. – Kamo si ti krenuo?

– Ali još ih je osam. Osam!

– Onda ti je bolje da se baciš na posao. – rekla je Morsha smijuljeći se. – E, svi smo tako kada smo napunili trinaestu. – rekao je Quincy Candlesmith.

Janner je nekoliko mučnih trenutaka koračao sobom pa sjeo i nasilu utrpao u sebe još četiri muffina. Podo ga je gledao blistavim očima, jedva se suzdržavajući. – E, to ti je život, ljudi. Gledati kako ti unuk odrasta pred očima.

Premda nije mogao vjerovati da to čini, Janner je prinio ustima trinaesti medeni muffin. Vrela mu se žuč dizala jednjakom i odlučio je da nikada više neće ništa jesti. Svi su za stolom utihnuli i pozorno ga motrili dok je zagrizao u sočnu slasticu. Posljednji muffin, onaj na dnu hrpe, imao je drukčiji okus, ali Janner je zaključio da mu se to čini samo zato što mu je zlo. Kada je progutao prvi zalogaj, svi su ustali od stola i počeli pospremati tanjure.

– Samo malo, to je to? – rekao je Janner jedva opažajući da fuflja. Soba se zavrtjela oko njega i počelo mu je svitati da to nije samo od previše jela. – Što je u posljednjem muffinu? – mumljao je.

– To ti je rođendanski dar. – rekao je Clout. Uzeo je muffin od Jannera i pomogao mu da ustane. – Nia, imaš li njegovu naprtnjaču?

Janner je teturao, ali ga je Cloutova snažna ruka držala za lakat.

– Sretno, Jannere. – rekao je Brosa.

Kalmar ga je opalio po ramenu. – Vidimo se za nekoliko dana, stari moj.

– Čuvaj se. – rekla je Leeli i poljubila ga u obraz.

– Što se događa? – upitao je Janner, ali je to zazvučalo kao „štstdgđa“. Koljena su mu popustila i Clout ga je blago spustio na pod.

Clout je čučnuo i zagledao se Janneru u oči. – Trinaest ti je godina, momče, i jedan si od najboljih Durganovaca koje sam vidio. Bit ćeš dobro. Pomozite mi, kalfe. – Janner je osjetio da ga više ruku podiže. Netko mu je provukao ruke kroz rukave zimskoga kaputa, a netko drugi stavio mu je na ramena tešku naprtnjaču. Obuzeo ga je strah, ali ono što su stavili u posljednji muffin udaljilo ga je od toga straha. Nia ga je zagrlila, a Podo ga pljesnuo po leđima i odjednom se našao na ledenome zraku gdje ga je netko podigao na konja ispred cehmeštra Clouta.

Iz tame je dojahao netko u kome je Janner mutno prepoznao Rudrica. Pretpostavivši da mu mora biti neugodno tako blizu Dimnjak-brijega, Janner je osjetio potrebu da ga opusti, ali usne mu se nisu micale. Rudric je nešto pružio Cloutu – mač?

– Neka ovo svakako dobije, Cloute. Bio je moj dok sam bio mladić i želim da ga on ima ako nemaš ništa protiv.

– Dobro, poglavaru. – Clout je kimnuo. – Dobar je to dar.

Rudric je zatim kimnuo Janneru i odjahao. Janner mu je želio zahvaliti ili bar mahnuti, ali ruke su mu bile jednako beskorisne kao usta.

– Nema druge. – rekao je Clout, bolje namjestivši Jannera, pa coknuo da potjera konja u kas. Posljednje što je Janner čuo dok je tonuo u nesvijest bio je cehmeštrov glas: – Moraš pronaći put kući. Čekat ćemo te.

Kada se Janner probudio, bilo je rano jutro. Ležao je pod pokrivačem uza žar ugasle vatre u snijegom pokrivenoj šumi i nije imao pojma gdje se nalazi.

Besputarenje

Bijelo nebo vidljivo onkraj sivih, koščatih stabala, postajalo je sve svjetlije na istoku, ali sunce još nije bilo izvirilo preko obzora. Jannerov prekrivač bio je obložen mrazom, a vjetar je nanio mali nanos snijega uz njegovu naprtnjaču. Uspravio se i protresao glavu nastojeći se sjetiti kako je dospio onamo. Postupno se prisjećajući prethodne večeri, osjetio je koliko mu je strašno hladno. Silovita drhtavica krenula mu je iz želuca i proširila se sve do prstiju na rukama i nogama. Na svu sreću, naokolo je ležalo dovoljno suhih grančica da Janner iznova razgori vatru. Navukao je rukavice i zagrijao ruke, ali znao je da će vatrica opet zgasnuti ako ne pronađe još drva.

Ogledao se oko sebe još nastojeći prizvati u sjećanje neobičan završetak svoje rođendanske proslave. Vatra je pucketala na sredini čistine ne veće od šatora. Stabla su bila visoka i tanka, obrasla šipražjem, tako da nije mogao procijeniti nalazi li se u jednome od jabučnjaka kojima su načičkana prerijska brdašca ili u gustoj šumi na jugoistoku. Bilo mu je drago što je okružen stablima jer je čuo ledeni vjetar i vidio kako češlja vrhove krošnji. Ali što se više razbuđivao, to je bio ljući na obitelj i prijatelje, koji su ga ostavili sama u divljini. Netko je rekao da je to cehovska tradicija – e pa glupa tradicija! Clout ga nije samo napustio – naime, sjetio se da ga je cehmeštar donio na konju – nego je usto nekako sakrio svoje tragove kako bi Janneru otežao pronalazak puta kući. Snijeg između stabala kao da ništa nije taknulo izuzev pokoje ljigolasice ili ptičice. Clout je kao majstor šuljanja jamačno s lakoćom prikrio svoj trag, ako ga je uopće i ostavio.

Janner je nekoliko minuta sakupljao drvo za ogrjev i ubrzo mu je kosti grijao čio plamen. Kada mu je tijelo prestalo drhtati, posvetio se svojim zalihama. Pokraj ležaja i naprtnjače pronašao je luk i tobolac s točno trideset strelica. – Ha-ha. – progunđao je. Luk je bio zavezan s mačem i bodežom i dječaka je utješilo što je u šumi bar naoružan.

Mač. Rudric! Janner ga je razmotao i izvadio iz toka. Divio se čvrstoj oštrici, okrhnutoj, ali oštroj i blistavoj na ranojutarnjemu svjetlu. Koža balčaka bila je tamna i izlizana od dugogodišnje uporabe, a balčak mu je savršeno ležao u ruci. – Hvala ti, Rudriče. – rekao je vraćajući ga u tok.

Naprtnjača, ista ona koju mu je majka sašila u Skreeju prije bijega iz kućice na stablu strica Arthama, sada je pucala po šavovima. Ispunilo ga je dobro poznato zadovoljstvo time što je iznošena koža omekšala.

On i ta naprtnjača zajedno su preživjeli gorostasnoga ždrohara, Glibaše Istočnoga zavoja, čak i plovidbu Tamnim morem tmine – i oboje su imali ožiljke da to dokažu. Kada je raskopčao preklopac, iz naprtnjače je ispalo nekoliko smotuljaka s namirnicama umotanima u papir i konop, a s njima i omotnica naslovljena na njega. Janner ju je razderao i rasklopio pismo.

Jannere, tvoja mi je majka rekla da si uspio pobjeći iz tvornice pune robova, da si sâm proputovao očnjački teritorij i pronašao svoju obitelj u gradu sagrađenu ispod leda. Ovaj mali ispit tvojih durganovskih vještina ne bi ti trebao predstavljati problem. Svaki kalfa prođe sličan ispit vještine i snage, ali mora se priznati: nije svakome Durganovcu rođendan usred zime, a neki ne budu spremni za besputarenje sve do četrnaeste ili petnaeste godine. Ali ti si i više nego spreman. To gore po tebe. Obučen si u šuljanju, lovu, potjeri, orijentaciji i borbi. Nema razloga da ne otkriješ gdje si, pronađeš hranu i vratiš se kući – osim ako ne naiđeš na zubatu

kravu, koje u Zelendolu nisu česte. Usto se čuvaj groblina, pogotovo zimi. Ali ne brinem se. Samo pazi na gnustvore jer privlače oštrouhe varge, a njima je ranjiva samo srednja šapa – SREDNJA , ne zaboravi .

Posve sam uvjeren da ćeš stići kući bez poteškoća. Osim ako naiđeš na brdobjege. Na njih sam zaboravio. Sve su smjeliji u posljednje vrijeme i upadaju u Zelendol u manjim skupinama – vjerojatno traže Očnjake. Ali ne zamaraj se time. Vjerojatno te neće oteti.

Eh, sad, trebaš znati da kalfa na besputarenju nema zaštitnika. Nitko te ne čuva i nitko te neće spasiti kad zagusti. Ja ne obučavam kuknike – nego Durganovce, branitelje Zelendola. To znači da se moraš uzdati u sebe. Naravno, ako se ne pojaviš u Ban Roni za nekih tjedan dana, poslat ćemo spasitelje da te dovedu kući, premda se u tom slučaju vjerojatno neće više imati što spasiti. Tvoja je majka odrasla ovdje, pa zna što je besputarenje i dala mi je bezuvjetno dopuštenje.

Očekivao sam da ću je morati nagovarati, ali ona se složila bez oklijevanja. Na to bi trebao biti ponosan, momče.

Moraš znati još jedno. Kada ovo budeš čitao, već ćeš biti gladan. To je zato što si spavao dva dana. Možda ti se čini da je tvoja rođendanska proslava bila jučer, ali nije. Dalje si od kuće nego što misliš. Za dva dana jahanja mogli smo stići i do najdaljega kutka Zelendola. Lijepo se provedi!

cehmeštar Clout p. s. Zaboravio sam na rascjepe. Ne daj da te pojedu.

p. p. s. I primijetio sam u šumarku nedaleko od mjesta gdje sam te ostavio gnijezdo zubgruda. Obično su miroljubivi, osim u zoru. Nemoj naložiti preveliku vatru. To ih razjaruje.

Janner je vratio pisamce u naprtnjaču i ostao nepomično sjediti. Čuo je neko pucketanje, ali nije bio siguran je li to vatra ili zubgrudi u kroš-

njama. Clout ga je poučio da mu uši najbolje čuju kada su oči zatvorene, pa ih je zatvorio i zadržao dah osluškujući tako napeto da je čuo otkucaje vlastita srca. Tada je shvatio nešto jezivo, a to je da među stablima nešto diše. Točno iza njega.

Lemanje zubgruda

Janner je progutao slinu.

Što je uopće zubgrud?

Kopao je po sjećanju ne bi li si predočio to stvorenje. Znao je da je čitao o zubgrudima u Pembrickovoj Monstropediji, ali nije se sjećao ničega određenoga. Uskoro ću saznati sve o zubgrudu, uključujući i njegove prehrambene navike, pomislio je. Čim se okrenem.

Stvorenje je očito osjetilo Jannerovu unutarnju napetost jer je nekoliko trenutaka prije skoka disanje utihnulo i čulo se kretanje. Uputivši molitvu Stvoritelju, Janner se naglo okrenuo i zaurlao. Pred njim je stajalo dlakavo stvorenje duga jezika, koji je visio iz jednoga kuta zubate gubice, i mirno ga promatralo. Janner se sledio s mačem tek nekoliko centimetara od stvorove njuške.

Zubgrud je začudno podsjećao na psa. Štoviše, na jednoga od Leelinih pasa – krupnoga , smeđe-bijeloga brdočuvara ovješenih kapaka.

– Baxtere? – rekao je Janner spustivši mač i duboko odahnuvši.

Pas je zalajao i zamahnuo repom. Na ogrlicu mu je bila učvršćena mala tuba s čepom na jednome kraju. Janner je počešao psa iza ušiju pa skinuo tubicu i izvadio iz nje komadić papira.

Dragi Jannere, sretan rođendan! Zamolila sam Baxtera da ti pravi društvo. Ne bih voljela da si posve sam u hladnim brdima bez ikoga s kime bi porazgovarao. Ne smije ti pomoći u pronalaženju puta kući, ali ako se dogodi nešto stvarno loše, možeš ga poslati kući po pomoć. Samo mu reci: „Pronađi Leeli“, i on će otići ravno do Dimnjak-brijega i

dovesti nas do tebe. Nadam se da ovo nisi pročitao naglas jer je u tom slučaju već odjurio k nama.

Voli te Leeli

– Hvala ti, Leeli. – rekao je Janner. Kada je čuo njezino ime, Baxter je nagnuo glavu u stranu i pogledao Jannera u iščekivanju. – Hvala! Rekao sam: „Hvala.“ – Pas se opustio i polizao mu ruku.

Janner je još jednom provjerio je li koji zubgrud u blizini pa vratio Rudricov mač u tok te tok i bodež učvrstio o pojas. Ispod smotuljaka s hranom i sušenim voćem (i jednim medenim muffinom koji je u njemu već na prvi pogled izazvao mučninu) pronašao je šibice, plosku s uljem, nekoliko vrpci sukna za baklju, ribičku špagu, malo soli, čuturicu s vodom i svoj dnevnik. Bio je sretan što ga se Nia sjetila spakirati. Probudio se prije samo nekoliko minuta, a već se osjetio manje osamljenim i bio je uvjeren da će pronaći put kući. Ne samo to nego mu je Leeli osigurala i (ponešto nepoštenu) prednost Baxterovim otiscima u snijegu. Mora ih samo pratiti iz šume natrag u Ban Ronu. Malo ga je pekla savjest dok se nije sjetio da je svejedno udaljen od kuće nekoliko dana puta, što je dovoljno težak zadatak kada je čovjek sâm.

A onda mu je želudac zakrulio, baš kako je Clout predvidio.

Janner je strgnuo omot s jednoga paketića i zagrizao komad sušene krmosvinjetine između dviju kriški mrvljiva kruha. Bilo je hladno, ali ukusno – i nije bilo medeni muffin. Otpio je velik gutljaj vode iz čuturice i bacio još jednu grančicu na vatru. Sunce još nije izašlo, ali je nebo brzo postajalo sve svjetlije stvarajući privid da je zrak topliji.

Tada je Baxter zalajao. Janner se osvrnuo i zamalo mu je zalogaj krmosvinjetine izletio iz usta. Baxter je gledao u nekoliko bjelkastih gruda koje su gmizale po deblima u visini. Da su stabla bila svijeće, ti stvorovi bili bi kapljice voska veličine glavica kupusa, koje polako klize niz njih. Zubgrudi? Kada je Baxter ponovo zalajao, jedna bezoblična gruda otvorila je gubicu veličine svojega tijela i zasiktala. Zubi su, naravno, bili dugi

i oštri kao igle. Koliko je Janner vidio, nije imala oči, noge ni krzno –samo usta. Zubgrudi su bili bijele, vlažne grude sa zubima. Bar nisu djelovali dovoljno brzo da budu opasni.

Janner je isukao mač i pričekao podno jednoga stabla. Kada je zubgrud bio dovoljno nisko, zamahnuo je na njega takvom silinom da su se s debla razletjeli komadići kore. Pogodio je stvora točno po sredini tako da se zamalo raspolovio. Ali bijela masa iznova se spojila, škljocnula zubima i nastavila se spuštati. Janner ju je ponovo mlatnuo i uspio je prepoloviti. Nešto sluzi ostalo je na maču kada ga je izvukao. Ali zubgrud se ponovo spojio u jednu grudu, škljocnuo zubima i nastavio gmizati.

Dok je Baxter režao i skakao od stabla od stabla, Janner je vidio da je jedan zubgrud pljusnuo na snijeg i počeo gmizati prema stražnjoj nozi psa. Skočio je iza Baxtera i tresnuo zubgruda, ali nije mu uspio naškoditi.

Bacivši pogled u visinu, vidio je da se stotine zubgruda spuštaju sa stabala oko njegove logorske vatre. Ako se brzo ne makne, zaglavit će u stupici. Janner je utrpao hranu natrag u naprtnjaču, smotao pokrivač i prostirku te dohvatio luk i tobolac.

– Hajdemo, Baxtere!

Pas je preskočio tri zubgruda koji su već gmizali snijegom.

Janner je morao smjesta krenuti. Nije se sjetio slijediti Baxterove tragove niti je stigao provjeriti je li pokupio sve stvari. Ustuknuo je od jednoga stabla po kojemu je sluzavi zubgrud gmizao u visini njegovih grudi i pritom udario leđima o drugo, s kojega mu je zubgrud pokušao zubima dohvatiti naprtnjaču. Vijugao je između stabala preskačući neke zubgrude i provlačeći se ispod drugih, tu i tamo se osvrćući da vidi je li

Baxter dobro. Nakon nekoliko minuta bjesomučnoga trka Janner i Baxter izbili su iz šume i skotrljali se u snijeg.

Došavši do daha, Janner je ustao i otresao sa sebe snijeg pa se okrenuo da bude siguran kako ih zubgrudi ne slijede. Sunce je provirilo iznad obzora i pozlatilo zimske krošnje koje su se protezale kilometrima oko njih. Bio je to divan kraj, ali njegovo prostranstvo podsjetilo je Jannera

da nije samo daleko od kuće – nego i izgubljen. Kojim god da je putem Baxter došao od kuće do njega, ovuda nije prošao. A nije bilo šanse da se Janner vrati u šumu tražiti trag. Djelomice mu je laknulo jer je sada kušnja opet bila poštena pa je, zahvalivši se u molitvi na Leeli, sjeo uz

Baxtera uživajući u toplini sunca i dovršio doručak u kojemu su ga zubgrudi bili prekinuli. Iznenadio se shvativši da je, sâm u to vedro, snježno jutro, zapravo sretan.

Ovaj se put razlikovao od probijanja Kamenitim gorama s Očnjacima koji vrebaju iza svakoga ugla, kada je još nosio i bremen grizodušja zato što je izgubio brata u Rovgradu. Sada je bio godinu stariji, mjesecima je učio u Durginu cehu i sumnjao je da mu ovdje prijeti ikakva opasnost od Gnaga Bezimenoga. U protivnom ga cehmeštar Clout ne bi prepustio besputarenju. Nia to ne bi dopustila.

Nije imao razloga za brigu. Bio je dobro opskrbljen i opremljen. Bio je zdrav i toplo odjeven – toplije čak i od Baxtera, koji je bio oslonjen o njega. Janner se zagledao u prostranstvo oko sebe, čiju je tišinu narušavao samo cvrkut malobrojnih ptičica u granama te šaputanje prerijskoga vjetra, uživajući u samoći. Spoznaja da ga negdje daleko čekaju prijatelji i obitelj ispunila ga je nekim samotnim mirom.

Sunce je grijalo lijevu stranu Jannerova lica. To je značilo da gleda prema jugoistoku. Zažmirio je i zamislio zemljovid Zelendola koji visi u Velikoj knjižnici; vidio ga je stotinu puta i lako ga se prisjetio. Rub šume pružao se istočnom granicom Zelendola, u Vanjskome dolu. Šuma se protezala na obje strane, ali lijevo je zavijala prema unutra prateći hrbat.

– Ono je jugoistok. – naglas je rekao Janner. Kada je zaškiljio, učinilo mu se da u izmaglici na obzoru nazire snježne vrhunce. Bio je prilično siguran da je to Ubigora. Ako je tako, onda je šuma iza njega dio zapadne strane Mrkoluga.

Mrkolug? Clout ga valjda ne bi ostavio ondje – osim ako nije bio dovoljno daleko na sjeveru da postoji mala opasnost od susreta s rascjepima. A možda je opasnost doista velika i upravo je to smisao besputa-

renja. Kako bilo, Janneru je bilo drago što se bar uspio orijentirati. Manje-više je znao gdje je.

I što sad?

Krene li na jug, prije ili poslije izbit će na cestu koja vodi u Ban Rugan, gdje će dobiti točnije upute i nešto topline. Za to mu ne bi valjda trebalo više od jednoga dana.

– Neću biti ništa bliže budem li samo sjedio ovdje. – rekao je potapšavši Baxtera po leđima. – Idemo, prijatelju.

Janner je začuo pucketanje grančice ispod stabala, ali je zaključio da je to zubgrud, ili ljigolasica, ili čak možda neka vrsta pikobraza, pa se nije osvrtao. Nije mu ni na kraj pameti bilo da bi to mogao biti brdobjeg.

Janner se nikada više nije vratio u Dimnjak-brijeg.

Zahvale

Beskrajno sam zahvalan Peteu Petersonu, svojemu uredniku i prijatelju.

Nije slučajno što je središnja tema ove priče upravo bratska ljubav. Zahvalan sam i svojoj urednici Jessici Barnes, navijačici i strogoj narednici, Laure Hittle (gospođa Sidler!), koja je oštrim, znanstveničkim okom promotrila ovo izdanje i znatno ga izbrusila. Zahvaljujem i voljenoj Jamie (snažnijoj i ljupkijoj i od same Nije) te Aedanu, Asheru i Skye (mojim neprocjenjivim draguljima), kojima je bilo više stalo do ove priče i njihova oca negoli sam mogao sanjati. Joe Sutphin savršeno je dočarao duh ove knjige ilustracijama – ne samo to nego je i oblikovao neke likove i elemente priče jer su mu crteži bili baš strašna fora. Dobrodušan je čovjek i predan profesionalac. Nicholas Kole jedan je najboljih ljudi na svijetu i totalno je razvalio s naslovnicama za ovo izdanje, a bio je i vizualni savjetnik za kratki film – a u vezi s filmom moram zahvaliti i čudesnim i dobrim ljudima iz Magnetic Dreamsa, Chrisu Wallu, Keithu Langou i Tomu Owensu, te brojnim gorljivim fanovima koji su omogućili stvaranje ovoga kratkoga filma. Kakva li je to bila radost. Zahvaljujem Justinu Gerardu na zemljovidu koji mi još visi iznad kamina i Brannonu McAllisteru na izvrsnome i profinjenome dizajnu. Hvala Brianu Rowleyju, koji je od mene načinio savršeno vreteno za priče, i zajednici Rabbit Rooma, koja me je podsjetila na to što je zapravo istina. Hvala Shannon Marchese i ostatku ekipe u Penguin Random Houseu, koji su ovomu serijalu dali nov vjetar u leđa. Velika je to čast. Na koncu, moram duboko zahvaliti tisućama čitatelja koji su vjerovali da ću uspjeti dovršiti priču. Vaše oduševljenje ovim knjigama umirivalo me i poticalo kada mi se činilo da je zadatak nesavladiv.

Još neke moje zahvale: Gina, hvala na snazi, vjeri, ljubavi i strpljenju. Tony, bio si najbolji mentor kojega sam mogao zamisliti. Andrew, hvala što si mi dao priliku.

prvi dio • zelendol

1 • Beskrajni mimohod • 13 2 • Jannerov zavjet • 20 3 • Trinaesti muffin • 24 4 • Besputarenje • 28

5 • Lemanje zubgruda • 32 6 • Pasji odred • 37 7 • Zov Mjesečevih pljačkaša • 42 8 • Teritorijalni spor • 48 9 • Očnjak u tamnici • 51 10 • Kraljeva odluka • 57 11 • Smrad, zvuci i cičanje • 62 12 • Središte oluje • 67

• Borba za kosti • 69 14 • Drugi dol, drugo čudovište • 74 15 • Janner se zanio • 78 16 • Ozlijeđeni i ojađeni • 82 17 • Izviđač generala Fithyhoopa • 90

18 • Tajna snovitog prozora, što god to bilo • 95

19 • Što je Kalmar vidio • 101

20 • Što je Leeli osjetila • 107

21 • Što je Janner čuo • 113

22 • Leelino tajno oružje • 117

23 • Šišmišmlatka iz Ban Rone • 121

24 • Posjetitelji na Dimnjak-brijegu • 124

drugi dio • skree

25 • Kuknikova šapa • 132

26 • Snootovi konji i kolačići • 136

27 • Huljska podlost • 143

28 • Zlohari u kanalizaciji • 148

29 • Mjesec u tami • 152

30 • U glibaškome skrovištu • 157

31 • Očnjaci na ulicama • 162

32 • Ponovno okupljanje obitelji Weaver • 168

33 • Maralyno ime • 174

34 • Arthamov sram • 180

35 • Naum generala Borleyja • 184

36 • Predobro da ne bi bilo istinito • 189

37 • Rovgrađani na obali rijeke • 192

38 • Krov Flombodeove sjemenjare • 197

39 • Glibašica, čovjek ptica i Gizdavi Mač • 201

40 • Pregovori • 206

41 • Arthamova priča • 210

42 • Zora • 216

43 • Glipgrad • 221

44 • Peetov dvorac • 229

45 • Izgubljeno i nađeno • 233

treći dio • throg

46 • Pjesnik iz Plontsta • 240

47 • Zubati stampedo • 246

48 • Starješina Cadwick • 249

49 • Špiljske slike • 254

50 • Arundelle • 260

51 • Savjet kraljice rascjepa • 266

52 • Kroz Mrkolug • 270

53 • Gnjevni napadaju • 275

54 • Bol prisjećanja • 281

55 • Oskar predlaže pjesmu • 288

56 • Dati očaju nogom u debelo meso • 292

57 • Zasvirati pjesmu, izvojevati boj • 297

58 • Leelin rat • 304

59 • Nestali u Dubinama • 308

60 • Očnjak napada • 313

61 • Sam u Dubinama Throga • 315

62 • U redu za uništenje • 319

63 • Stvaranje Grimgara • 324

64 • Drevni kamen • 328

65 • Pod kukuljicom • 331

66 • Vuum kroz okno • 335

67 • Ispred Leelina prozora • 340

68 • Skreejansko brodovlje • 344

69 • Pregovori s Očnjakom • 346

70 • Litice Kamen-Kule • 350

71 • Paukifer • 354

72 • Kiša i vatra • 358

73 • Preko ponora • 363

dio • anniera

74 • Gnag Bezimeni • 374

75 • Otok Anniera • 381

76 • Plameni hram • 388

77 • Krađa kamena • 393

78 • Gnagov naum • 396

79 • Mračni savez • 401

80 • Stapanje • 408

81 • Razaranje Ban Rone • 413

82 • Bitka počinje • 418

83 • Hulwenino ozdravljenje • 425

84 • Voljen • 431

85 • Posljedice • 437

86 • Murgah i kamen • 444

87 • Milost • 451

88 • Plovidba kući • 456

89 • Stvoritelj • 463

90 • Kraljev dolazak • 470

91 • Kraljeva ponuda • 477

92 • Plovidba kući (ponovo) • 480

93 • Jutro u dvorcu Rysen • 486

94 • Sjeme je posađeno • 491

95 • Cijena iscjeljenja • 494

96 • Nekadašnji Očnjaci nestaju • 498

• Epilog • 502

MORSKI ZMAJEVI. OČAJNIČKI ZADATAK.

I POSLJEDNJA BITKA ZA BLISTAVI OTOK.

Janner, Kalmar i Leeli – prijestolozaštitnik, vrhovni kralj i pjesmonoša Kraljevstva Anniere – cijelu su zimu proveli u Zelendolu pripremajući se za rat protiv Gnaga Bezimenoga i njegove vojske Očnjaka iz Danga. Ali kada Očnjaci izvrše invaziju na Ban Ronu, djeca se razdvoje. Janner je izgubljen i sasvim sam u brdima, Leeli se bori protiv Očnjaka stojeći na krovovima grada, a Kalmar, pod teretom strašne tajne, kreće na samotni put u Dubine Throga. S druge strane Tamnoga mora tmine, u Skreeju, Sara Cobbler i Maraly Weaver brinu se za slomljenoga Arthama Wingfeathera i strahuju jer vojska Očnjaka samo što nije prešla moćnu rijeku Blapp i sve ih uništila.

Prijestolozaštitnik i Kralj Vuk veličanstven je završetak Sage o obitelji Wingfeather, u kojemu ćete naći mnogo požrtvovnosti i hrabrosti, ali i mnogo čudesa i opasnosti:

• morski zmajevi vrebaju dubinama

• opaki Gilbaši smucaju se tunelima i skrovištima

• brdobjezi i trolovi pustoše

• rascjepi vrebaju Mrkolugom.

tajni, izdaja i lukavstava ISBN

uzbudljivih školskih predmeta, kao što su nečujno šuljanje i sjenovito penjanje

nevjerojatnih obrata od kojih

će vam zastati dah!

I još mnoga čudovišta, Očnjaci i raznorazni zločinci – sve to ispriječilo se između naših junaka i njihove jedine nade u pobjedu.

S radošću donosimo ovaj posljednji dio Sage o obitelji Wingfeather, predivne priče prepune čarobnih mjesta, tajni i pustolovina, ali i dubokih poruka o ljubavi, odanosti i snazi obitelji u najtežim trenucima.