Wingfeather - web pregled

VERBUM

Čuvar je ove knjige

Na obali Tamnoga mora tmine

A N D R E W P E T E R SON

O OBITELJI

K N J I G A P R VA

N A OBALI

TAMNOGA MOR A TMINE S engleskoga preveo Ozren Doležal

VERBUM

Biblioteka: juventa 8.

Urednik: Petar Balta Naslov izvornika: The Wingfeather Saga Book I: On The Edge of the Dark Sea of Darkness Copyright za tekst © 2008 by Andrew Peterson Copyright za ilustracije © 2020 by Andrew Peterson This edition published by arrangement with WaterBrook, an imprint of Random House, a division of Penguin Random House llc © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2025.

Ilustracije u knjizi: Joe Suthpin Ilustracija na naslovnici: Nicholas Kole Dizajn naslovnice: Brannon McAllister Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: Ozren Doležal Izvršni urednik: Zoran Maljković Lektura: Bonislav Kamenjašević Grafički urednik: Marko Jovanovac Za nakladnika: Miro Radalj isbn 978-953-235-957-2 (cjelina) isbn 978-953-235-958-9 (sv. 1) cip zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 191228075.

Mojemu bratu

Kratak predgovor o svijetu Evonasa

S

tare priče govore da je prvi čovjek na svijetu, probudivši se u prvo jutro na svijetu u kojemu se zbiva ova naša pripovijest, zijevnuo, protegnuo se i prvome što je pred sobom vidio rekao: „E pa evo nas.“ Čovjek se zvao Dwayne, a prvo što je pred sobom vidio bio je kamen. Pokraj kamena je, međutim, sjedila žena po imenu Gladys, s kojom će se u budućnosti naučiti veoma dobro slagati. Tijekom brojnih godina koje su uslijedile, tu su prvu rečenicu učila njihova djeca, i djeca njihove djece, i rođaci roditelja te djece, i tako dalje i dalje, sve dok posve slučajno sva živa stvorenja taj svijet u kojemu žive nisu počela nazivati imenom Evonas.

Na Evonasu postoje dva kontinenta podijeljena jednim velikim oceanom koji se zove Tamno more tmine. Tijekom Četvrte epohe negostoljubiva zemlja istočno od mora postala je poznata kao Dang i nema mnogo veze s ovom pripoviješću (osim Velikoga Zla, koje se ondje pojavilo i zapodjenulo Veliki rat protiv svih ostalih).

To je zlo bilo bezimeno zlo, zlo čije je ime glasilo Gnag Bezimeni.

Vladao je s visokih vrhunaca planine Ubigore, iz svoga zamka Throga, a od svega što je Gnag u Evonasu prezirao, najviše je mrzio kralja Wingfeathera s otoka Anniere, na kojemu je bio dom dobroga vladara i njegova plemenitoga naroda.

Bijesno, Bezimeno Zlo (po imenu Gnag) izgradilo je flotu brodova koji su prenijeli njegovu čudovišnu vojsku na zapad, preko Tamnoga mora tmine, na kontinent Skree. Pustošio je tu prostranu zemlju devet dugih godina prije početka ove naše pustolovine.

Malo manje kratak predgovor o zemlji Skree

C

ijela je zemlja Skree bila zelena i ravna. Osim Kamenitih gora na sjeveru, koje nisu bile ni najmanje ravne. Niti su bile zelene. Bile su, uglavnom, bijele od snijega. Doduše, ako bi se snijeg otopio, nešto bi zeleno ondje i moglo proklijati.

No dalje na jugu Palenove ravni prekrivale su ostatak Skreeja svojim prostranim (i nedvojbeno zelenim) pašnjacima. Osim, dakako, Glipove šume. Južno od ravnica Velike linnardske šume prostirale su se sve do rubova svih karata, osim, mogli bismo pretpostaviti, onih karata koje su iscrtali ljudi koji žive u tim dalekim krajevima.

No ljudi kojima je dom na ravnicama, na rubovima šuma, visoko u planinama i duž moćne rijeke Blapp živjeli su u dugome, blaženome miru.

Osim, dakako, već spomenutoga Velikoga rata, u kojemu su, nažalost, bili poraženi do nogu i koji je posve uništio život kakav su poznavali.

U devet godina nakon što su kralj Skreeja i sve njegovo plemstvo – zapravo svi koji bi nasljednom linijom mogli imati pravo sjesti na tron – bili pogubljeni, narod Skreeja naučio je preživljavati pod čizmom Očnjaka s Danga. Očnjaci su hodali kao ljudi, zapravo su i izgledali posve kao ljudi, osim što su im cijela tijela bila prekrivena zelenim ljuskama, a lice im je bilo kao u guštera, s dvama dugim, otrovnim očnjacima koja su im stršila nadolje iz zmijskih gubica. Imali su, usto, i rep. Otkako je Gnag Bezimeni pokorio slobodnu zemlju Skree, Očnjaci su zauzeli sve gradove, ubirali poreze i tlačili slobodne Skreejance. Oh, da, stanovnici Skreeja bili su slobodni sve dok nisu napuštali domove iza ponoći, sve dok nisu nosili oružje, sve dok se nisu bunili kada bi njihovi najmiliji bili odvođeni preko mora, odakle se nikada ne bi vratili. No, osim okrutnih Očnjaka i neprestane opasnosti koja vreba od smrti i mučenja, u Skreeju nije bilo mnogo straha. Osim u Kamenitim gorama, gdje su dlakavi grizomori vrebali iza svakoga kamena svojim dugim zubima i gladnim trbusima, te diljem Le-

denih prerija, gdje su se malobrojni ljudi koji ondje preživljavaju morali neprestano boriti sa sabljoglavim supovima. Još dalje na jugu Palenove ravni bile su sigurne koliko i lijepe, izuzev štakorzavaca koji su gmizali kroz visoku travu (seljak iz Južnoga Torrboroa tvrdi da je vidio jednoga veličine mlade movke, koja naraste gotovo kao odrastao ćukan, što je životinja visoka kao kuknik, ako ne i viša).

Prije negoli se ričući surva niz Bezdanske slapove, rijeka Blapp teče široko i mirno, bistra poput izvora, a riba koja se u njoj može upecati krotka je i ukusna, izuzev brojnih riba koje su otrovne na dodir te ribe bodežnice, koja ima običaj uskočiti u čamac i probosti čak i najplećatije ribare.

Predgovor o kolibi Igibyjevih (veoma kratak)

N

a samome rubu grada Glipgrada, šćućurena na rubu litice ponad Tamnoga mora, smjestila se malena koliba u kojoj je živjela obitelj Igiby.

Koliba ni po čemu nije bila baš posebna, osim po tome što je bila nevjerojatno udobna, kvalitetno sazidana te neobično uredna, usprkos tome što je u njoj stanovalo troje djece, i po ljubavi koja je iz nje sijala poput svjetlosti ognjišta na prozoru sred mrkloga mraka.

A što se obitelji Igiby tiče?

Pa, izuzev toga što bi uvijek sjedili do dugo u noć pokraj vatre i pričali priče, i toga što bi pjevali u vrtu ubirući ljetinu, i toga što bi djed Podo Helmer sjedio na trijemu i pućkao, otpuhujući kolute dima iz lule, te osim svega dobroga i toploga što im je ispunjalo dane poput vruće jabukovače u krčagu tijekom zimskih noći, bili su poprilično mizerni.

I više nego poprilično mizerni, u toj zemlji kojom su harali Očnjaci s Danga.

1

Kočija stiže.

Kočija crna

J

anner Igiby ležao je u krevetu drhteći čvrsto zatvorenih očiju, osluškujući užasne zvuke Crne kočije koja klepeće cestom pod mjesečinom. Njegov mlađi brat Tink hrkao je na krevetu iznad njega, a prema disanju mlađe sestre Leeli zaključio je da je i ona spavala. Janner se usudio otvoriti oči i ugledao mjesec, bijel poput lubanje, kako mu se odozgo kesi s prozora.

Koliko god se trudio ne misliti na nju, dječja pjesmica koja je godinama užasavala sve mališane u zemlji Skree počela mu se vrtjeti po glavi. Ležao je, obasjan blijedom mjesečinom, dok su mu se usne jedva pokretale.

S obale rijeke kočija stiže, Kočija crna, sve bliže i bliže.

Crni su konji i stremeni njeni, Kočijaš crni sjedi u sjeni.

Djeca se mole: „Stvoritelju, pomozi!“ Dok Kočija im crna niz ulicu vozi.

Jer noćna mora za morom se niže O Kočiji crnoj koja sve je bliže.

Kočiji crnoj koja po tebe će doći, Istrgnut te iz postelje u najcrnjoj noći.

Prevesti te preko mora, sve do kule vječne zime, Gdje te čeka strašni Gnag, onaj koji nema ime.

U zamku Throg najcrnje su tamnice, Daleko od doma, tate i mamice.

10

Na obali Tamnoga mora tmine

Plakat ćeš od jada i žalosti U ćeliji bez svjetla kopljem će te bosti.

Jer s obale rijeke kočija stiže Kočija crna, sve bliže i bliže.

Kočijaš crni sjedi u sjeni, putnici su njeni izgubljeni.

Kočija stiže. Kočija crna

11

Nije čudo da Janner nije mogao zaspati jednom kada je čuo prigušen topot kopita i zveckanje lanaca. Pred očima su mu se nizali prizori jata vrana koja kruže oko kočije, čuče joj na krovu, čuo je kreštave kljunove i lepetanje crnih krila. Uvjeravao je sebe da su ti zvuci samo plod njegove mašte. No znao je da će se negdje u okolici upravo ove noći Crna kočija zaustaviti pred kućom neke sirote duše i da će djeca biti odvedena. I da se nikada neće vratiti.

Još prije samo tjedan dana čuo je majku kako plače zbog odvedene djevojčice iz Torrboroa. Sara Cobbler bila je Jannerova vršnjakinja i pam-

12

Na obali Tamnoga mora tmine

tio je kako su se upoznali dok je njezina obitelj prolazila kroz Glipgrad.

No sada je zauvijek bila izgubljena. Jedne je noći ležala u krevetu baš kao što on leži sada. Vjerojatno je poljubila roditelje i pomolila se prije spavanja. A onda je po nju stigla Crna kočija.

Je li bila budna?

Je li čula njištanje crnih konja pred prozorom i vidjela paru kako im se puši iz nozdrva?

Jesu li je Očnjaci iz Danga vezali?

Je li se otimala dok su je vukli u kočiju, kao da je vode prema raljama čudovišta? Što god da je činila, bilo je uzalud. Bila je otrgnuta od svoje obitelji i svemu je drugome došao kraj. Sarini roditelji za nju su održali molitveno bdjenje kao da je već pokojna. Odlazak Crnom kočijom bio je jednak smrti.

Moglo se dogoditi bilo kome bilo kada i u vezi s time nije se moglo učiniti ništa doli nadati se da kočija neće zastati dok prolazi tvojom ulicom.

Klepetanje, zveckanje i topot kopita odzvanjali su kroz noć. Zar se Crna kočija približavala? Hoće li skrenuti u njegovu ulicu i krenuti prema kolibi Igibyjevih? Janner se molio Stvoritelju da ne bude tako.

Grumen, Leelin pas, podigao je glavu s podnožja njezina kreveta i zarežao u noć iza prozora. Janner je primijetio vranu koju je na suhoj grani ocrtala mjesečina. Janner je zadrhtao stegnuvši šakama pokrivač i potegnuvši ga do brade. Vrana je okrenula glavu i činilo se da viri kroz Jannerov prozor podrugujući se dječaku u čijim se razrogačenim očima zrcalio mjesec. Janner je nepomično ležao, posve užasnut, želeći da može utonuti dublje u krevet, gdje ga vranine oči ne bi mogle vidjeti. No ptica je odletjela. Mjesec se sakrio za oblake, a tump-tump konjskih kopita i škrip-klepet Crne kočije postajali su sve tiši i tiši pretvorivši se napokon u muk.

Janneru je postalo jasno da je sve vrijeme držao dah, tako da je sada polako otpuhnuo. Čuo je Grumenov rep kako, mašući, udara o zid i osjetio se daleko manje sam znajući da je psić budan kao i on. Ubrzo je zaspao i snivao tjeskobne snove.

2

Grumen, čekić i parampiri

U

jutro su se snovi rasplinuli.

Sunce je sjalo, jutarnja svježina uzmicala je pred vrućim ljetnim suncem, a Janner je zamišljao kako bi bilo da može letjeti. Promatrao je vretenca kako lebde nad pašnjacima ulazeći svojim umom u um vretenca kako bi vidio što ono vidi i osjetio što ono osjeća. Zamišljao je lagane pokrete krilca kojima bi jurio nad livadom, vijugao lijevo-desno, na vjetru se podizao do krošanja ili se survao niz liticu prema Tamnome moru.

Da je on vretence, vjerojatno bi se smiješio dok bi letio (premda nije bio siguran da se vretenca uopće mogu nasmiješiti) jer ne bi se morao brinuti hoće li se spotaknuti na tlu. Janneru se činilo da je u posljednjih nekoliko mjeseci izgubio vlast nad vlastitim udovima; prsti su mu se produžili, stopala narasla, a majka mu je nedavno rekla da je sav krakat.

Janner je zavukao ruku u džep i, ogledajući se oko sebe kako bi se uvjerio da ga nitko ne gleda, izvadio preklopljeni list staroga papira. Osjetio je leptiriće u trbuhu kao i onda kada je tek pronašao papir dok je prije tjedan dana meo majčinu sobu. Sada ga je rasklopio kako bi promatrao crtež dječaka koji stoji na pramcu malene jedrilice. Dječak je imao crnu kosu, koščate udove i izgledao je, bez imalo sumnje, veoma slično Janneru. Masivni, teški oblaci zabijelili su nebo, a pjena valova podizala se i prskala toliko realistično da se Janneru činilo da bi, dotakne li ih, mogao smočiti sliku. Pod valovima je pisalo: „Moj dvanaesti rođendan. Dva sata posve sam na otvorenome moru. Najbolji dan u životu.“ Na slici nije bilo imena, ali Janner je u dubini duše znao da je taj dječak njegov otac.

14

Na obali Tamnoga mora tmine

Njegova oca nitko nije spominjao – ni njegova majka ni njegov djed.

Janner o njemu nije znao gotovo ništa. No, kada je vidio ovu sliku, činilo mu se da se otvorio prozor prema mračnome mjestu duboko u njemu. Potvrdilo je to njegove sumnje da je život nešto više od rađanja i umiranja u predgrađu Glipgrada. Janner nikada nije izbliza vidio brod. Promatrao ih je s vrha litice, a izgledali su poput točkica koje polako krče putove kroz udaljene valove, s posadom na nekakvome neznanome, pustolovnome zadatku. Zamišljao je sebe na vlastitu brodu, osjećajući vjetar i kapi mora na licu, kao dječak na slici…

Janner se prenuo iz sanjarenja i zatekao se kako, naslonjen na vile, stoji do koljena u sijenu koje ga je bockalo. Umjesto oceanskoga vjetra, na licu je osjećao oblak dlake i prašine koji je podigao zaprežni konj Danny, koji je nestrpljivo čekao upregnut u kola puna sijena, spreman da ih preko polja doveze do štaglja. Janner je radio od zore i već je triput odvozio kola, jedva čekajući da se riješi posla.

Danas se održavala proslava Zmajskoga dana i bio je to jedini dan u godini kada je Janneru bilo drago što živi u tihome gradiću Glipgradu. Čitav je gradić cijelu godinu čekao Zmajski dan, kada se činilo da se sav Skree okuplja u Glipgradu. Bit će tu igara i hrane, neobičnih ljudi iz dalekih gradova, a i sami će se zmajevi uzdići iz Tamnoga mora tmine.

Janner, koliko je znao, u svih svojih dvanaest godina života nikada nije napustio Glipgrad, stoga je ovaj festival bio njegov jedini kontakt s ostatkom svijeta, a ujedno i dobar razlog da čim prije dovrši utovar sijena. Obrisao je znoj s čela i čeznutljivo se okrenuo preko ramena za vretencem koje je nestajalo. Zastenjao je, ubo balu vilama i ubacio je na kola. Pritom je stopalom udario o kamen skriven ispod sijena, pa je izgubio ravnotežu i pao licem ravno u urednu, smeđu hrpicu Dannyjevih konjskih ćufti.

Janner je skočio na noge pljuckajući i brišući lice punom šakom sijena.

Konj Danny pogledao ga je, posprdno otpuhnuo i ustima otrgnuo busen trave, dok je Janner jurio, brzo poput vretenca, prema vodi da opere lice.

Preko polja i iza ograde Jannerov brat Tink (čije je pravo ime bilo Kalmar) sjedio je nogama opkoračivši krov kolibe, s dvama čavlima među

Grumen, čekić i parampiri

15

usnama i čekićem u ruci. Tink je pokušavao popraviti olabavljeni crijep, ali toliko se snažno tresao da mu to nikako nije polazilo za rukom. Kada je bio mali, strepio je i dok ga je djed samo nosio na ramenima, a premda se smijao, oči su mu uvijek bile razrogačene od straha sve dok ga ne bi ponovno spustio na tlo.

Podo, njegov djed, uvijek bi Tinka zadužio za popravak krova jer je smatrao kako je za njega dobro da se suoči sa strahom. No Tink, kojemu je sada bilo jedanaest godina, bio je uplašeniji nego ikada. Drhteći kao prut na vodi, uzeo je čavao iz usta i čekićem ga zabio u krov nježno kao da čekićem udara po vlastitome licu. Zagledao se preko polja i vidio kako Janner zaranja glavom u pojilo za stoku poželjevši da je već gotov s poslom kako bi mogao odigrati partiju zibzyja1 sa starijim bratom na Igre Zmajskoga dana.

Tink je na krovu bio posve beskoristan, ali kada su mu noge bile na čvrstome tlu, znao je trčati brzo kao jelen.

S prvim udarcem čekića čavao je iskliznuo kroz Tinkove prste. Pokušao ga je uhvatiti, promašio, a zatim se bacio dolje zagrlivši obje strane vrućega krova. Čavao i čekić bučno su skliznuli niz krov u suprotnim smjerovima i preko oluka. Tink je zastenjao znajući da to znači kako će se morati polako spustiti preko ruba i sići niz ljestve. Značilo je i to da će proći mnogo više vremena prije negoli će moći otići u selo na festival.

– Nešto si izgubio?

Tinkov strah pretvorio se u mrzovolju. – Daj, samo mi ga baci natrag, može?

Tink je začuo smijeh, a čekić je zatim poletio, vrteći se oko sebe, te sletio nekoliko pedalja od njega. Skupio je hrabrost da ispruži ruku prema 1

Zibzy je stekao veliku popularnost u Skreeju 356. godine Treće epohe. Igra na otvorenome koja se igrala divovskim strelicama (koje je u zrak bacao napadački tim), mlatilom (plosnatom daskom s drškom) i trima kamenovima. No u igri su ozljede bile veoma česte, pa je zbog općega negodovanja igra zabranjena. Godine 372. otkriveno je da ozljeda ima manje kada se divovske strelice zamijene metlama. Detaljan opis pravila i dublji uvid u krvavu i fascinantnu povijest zibzyja potražite u knjizi Vintcha Trizbecka Igrali smo, krvarili i meli (Izdavačka kuća Tri vilice, Valberg, 3/423).

16

Na obali Tamnoga mora tmine

rubu i drhtavim prstima zgrabi čekić trenutak prije negoli ponovno sklizne.

– Hvala, Leeli. – doviknuo je pokušavajući zvučati mnogo ljubaznije.

Leeli je ponovno sjela na stube pred stražnjim ulazom u kolibu te nastavila guliti parampir pjevušeći sebi u bradu. Grumen joj je ležao pod nogama, mahao repom i dahtao u dobrodošlome hladu. Ubrzo se Leeli uspjela podići na noge, pomažući se malenom, drvenom štakom, i otresla kore parampira s haljine. Noseći kantu, šepajući je ušla u kuću, dok ju je Grumen slijedio u stopu.

Njezina se desna noga uvijala prema unutra pod neprirodnim kutom ispod koljena, a nožni prsti iskrivljene noge lagano su se vukli po drvenome podu. Kada je bila još samo beba, naučila je hodati s majušnom štakom pod pazuhom, a djed bi joj svake godine načinio veću, uvijek ukrašeniju i čvršću od prethodne. Ova je bila načinjena od tisovine, a cijelom su dužinom na njoj bili izrezbareni ljubičasti cvjetovi.

Leeli je spustila kantu oguljenih parampira na stol iza svoje majke Nije, koja je ubacivala povrće u veliki lonac s varivom.

– Ah, hvala ti, draga. – Nia je obrisala ruke o pregaču, a zatim je zataknula nekoliko pobjeglih vlasi iza uha. Bila je visoka i graciozna, a Leeli je mislila da joj je majka toliko lijepa da joj i obična haljina stoji kao kraljevska krinolina. Nia je imala snažne ruke, žuljevite od godina napornoga rada, ali dovoljno nježne da pletu Leelinu kosu ili miluju lica njezinih sinova kada bi ih ljubila za laku noć.

– Možeš li mi pozvati djeda? – upitala je. – Skuplja bilje u vrtu već duže od sat vremena, što može značiti samo jedno.

Leeli se nasmijala. – Tlasice su se vratile?

– Bojim se da jesu. – Nia se okrenula natrag prema varivu baš kada se nad njima ponovno začula buka. Očima je slijedila zvuk preko stropa do prozora, gdje su ona i Leeli vidjele kako Tinkov čekić pada na travu.

S krova se čuo prigušeni jauk.

– Ja ću! – Leeli je šepajući izišla i dobacila čekić Tinku.

Grumen, čekić i parampiri

17

Janner je dotrčao do kolibe, mokar do kože od struka prema gore, donijevši sa sobom užasan smrad i roj debelih, zelenih muha koje su mu zujale oko glave.

Dok je Leeli šepajući otišla ispred kuće kako bi pronašla djeda, čula je majku kako s vriskom tjera Jannera iz kuće, da bi ga pred vratima smjesta posred čela pogodio čekić koji je još jednom pao s krova.

3

Tlasice u vreći

L

eelin djed, koji je imao samo jednu nogu, klečao je u vrtu i na nešto režao. Debeli, crveni parampiri visjeli su s brajde; okrugle glavice salate tiho su eruptirale iz tla u dugim nizovima; mladice zelenluka, mrkve i slatkoda (one su joj bile najmilije) još su bile svijetle i vlažne.

Kao i Leeli, Podo se sasvim dobro snalazio s jednom nogom premda je umjesto štake imao drvenu protezu ispod koljena. Nikada nije govorio o tome kako je izgubio nogu, ali nije tajio kako je u svojoj divljoj mladosti bio gusar, a pričama o svojim morskim pustolovinama svake je večeri uveseljavao unučad.

Kao, naprimjer, kada je svih osamnaest članova njegove posade pokvarilo želudac nakon što su pojeli pokvarenu smrdoperku koju su ukrali s ribarskoga broda blizu otoka Phooba. Podo jedini nije večerao, pa je morao sam samcat upravljati brodom kroz oluju dok je njegova posada ležala i kukala u potpalublju.

– A to još i ni’ bilo najgore! – pričao bi Podo. – Vjerujte! Skreenska mornarica bila mi je za petama, tutnjali su topovi, a strijele mi fijukale kroz kosu! Zato sam i oćelavija! Ni dandanas ne mogu omirisat smrdoperku, a da ne poželim podić jidra i bacit se u zaklon…

Djeca bi cičala od oduševljenja, a stari bi se Podo često toliko uzbudio da bi rupčićem morao brisati znoj s čela.

Sada je brisao znoj s čela dok je virio kroz mladice zelenluka.

– Dida? – Leeli ga je zazvala, iza njegovih leđa.

Podo se naglo okrenuo zamahnuvši prema njoj čvornatom, drvenom batinom. Duga, sijeda kosa bila mu je raščupana i izgledao je kao luda, stara vještica.

Tlasice u vreći

19

– Ha? Pazi se, mala! Moga sam te opalit preko nosa ovom svojom batinom! – Podigao je bijele, čupave obrve i pritisnuo grbavi prst na usne.

– Tlasice! – šapnuo je.

Odjednom je malena, čupava životinja iskočila iz parampirova lišća i zacičala.

Podo je jurnuo za njom.

Grumen, koji je veselo cvilio, izgubio je svaku kontrolu nad samim sobom i s lavežom se zaletio u povrtnjak.

Obična tlasica tek je malo veća od skonka2, jedva išta više od krznene loptice s mršavim ručicama i nožicama, koja, kada se uspravi, doseže negdje do polovice Podove preostale potkoljenice. Starčeva toljaga pronašla je metu i lansirala maleno stvorenje visoko u zrak, ali iz vrta je istoga časa izjurilo drugo i žestoko ugrizlo Poda za umjetnu nogu dugim, žutim zubima. Prva je tlasica tresnula o deblo obližnjega stabla i pala na tlo, da bi u trenu skočila na noge i zavitlala kamenčić prema starcu. Pogodio je Poda posred čela, tako da je zateturao i, mašući glavom, nastavio mlatiti tlasicu čiji su zubi bili zariveni u njegovu drvenu nogu.

Tlasice su zacičale i otrčale natrag u povrtnjak. Trenutak poslije ponovno su se pojavile. Jedna je u krznenim šapama nosila rajčicu, druga naramak mrkve. Izmaknule su se zamahu Podove toljage i ponovno odjurile u vrt.

Podo je zarikao i zavitlao toljagom iznad glave. – Iš, vi beštije glodave!

Naleti vjetra nosili su lišće u valovima. Podova se bijela kosa vijorila za njim, a on se upirao u vjetar odlučno stegnute vilice. Tlasica se pojavila ispod lista šećergode i bacila još jedan kamen. Podo je zamahnuo toljagom i udario kamen poslavši ga velikom silinom natrag u vrt, tako da su se tlasice morale baciti u zaklon.

– Aha! Prošlo je nekoliko trenutaka dok su tlasice cijukale i cvrkutale među sobom.

2

Bip Thwainbly, Čompanje skonkova (izdavač i datum izdanja nepoznati).

20

Na obali Tamnoga mora tmine

Podovo se lice još više naboralo. Spustio je toljagu i podigao dlan pred uho, kao da ih može razumjeti.

Odjednom je debeli, crveni parampir sunuo kroz zrak i rasprsnuo se na Podovu licu.

– Samo ne parampir! – Podo je žmirkajući otro sok iz očiju i udario drugi parampir palicom. – Moj lijepi parampir!

Baš kad se Leeli okrenula, vidjela ga je kako se baca u povrtnjak, naglavce, sve vrijeme urlajući. Nasmiješila se i šepajući se vratila u kolibu, u kojoj se osjetio gust miris doručka.

Nia je projurila pokraj nje bez riječi, ušla u vrt, ubrala dva lista ružine paprike i vratila se u kuhinju potpuno ignorirajući Grumenov lavež, Podovo bijesno rikanje i tlasice koje su letjele po zraku.

Janner, koji je napokon uspio isprati balegu s lica i kose, ušetao se natrag u kuću, mokar kao miš.

Tink, mršav poput šibe, sjedio je za stolom pokraj Leeli. Oči su mu bile prikovane uz veliku hrpu kobasica koje cvrče na peći, a glasno kruljenje njegova želuca odjekivalo je prostorijom.

– Uh! Sad je već bolje. – Nia je prekrižila ruke i pokušala suzdržati smijeh pred Jannerom. – Uplašila sam se da će ti na licu već niknuti svježa travica.

Janner se zacrvenio i odmahnuo glavom sjedajući za stol.

Leeli i Tink pokušavali su sakriti hihotanje, a Nia je privukla stolicu i sjela nalaktivši se na stol te, oslonivši bradu o dlanove, gledala djecu kako jedu. Janner je gledao kroz prozor, zadubljen u misli. Tink se pogrbio nad tanjurom poput kopca, proždirući kobasice i pogaču kao da bi mu mogle pobjeći. Leeli je gledala svoju braću i igrala se rubom haljine pjevušeći i kimajući dok je žvakala.

– Dobro se najedite, mili moji. Pred nama je dug dan. – rekla je Nia smiješeći se.

Djeca su razrogačila oči. – Morski zmajevi! – povikali su uglas.

Nia se nasmijala i odgurnula se od stola. – Dok suton siječe ljetni mjesec, ljudi iz svih krajeva ponovo će noćas čuti zlatnu pjesmu zmajeva. – ot-

Tlasice u vreći

21

pjevala je.3 – Doći će baš kao što dolaze već tisuću godina. Dovršite s doručkom, pa ćemo u grad. Kućanski poslovi mogu pričekati.

Uz glasan krš i lom, stražnja su se vrata širom otvorila, a kroz njih je banuo Podo, mokar od znoja i bez daha. – TLASICE! – zagrmio je držeći vreću u kojoj se nešto batrgalo i cičalo. Podo ju je tresnuo toljagom i cičanje je smjesta utihnulo.

Grumen je lajao i plesao mu oko nogu pokušavajući zagristi vreću.

– Na slobodi su još dvije male beštije, ali ovo troje – protresao je vreću – neće više marendati moje povrće, vjerujte mi kad vam kažem! Šugave, lopovske, male tlasice… – Primijetio je kako ga kći i troje unučadi gledaju, pa se nakašljao. – Bez brige. Bacit ću ih s litice ravno u More tmine nakon što pojedem koju od tvojih finih kobasica, mila. – Kimnuo je kćeri pokušavajući zvučati nešto smirenije.

Nia ga je zabezeknuto pogledala. – Kako ih možeš baciti u more?

Podo se počešao po glavi. – Lako. Vidite, uzmem lijepo ovu ovdje kesu i… bacim je. S litice. Jednostavno ka dva plus dva.

Leeli se uspravila s vilicom u ruci i užasnutim izrazom lica. – Dida, ne smiješ ih ubiti! – Odgurnula se od stola dok su dječaci preokretali očima. Štakom je došepala do svoga visokoga djeda i pogledala ga slatkim pogledom koji je mamio sažaljenje.

Podo je svoju unuku volio više od svega na svijetu, a ona je to dobro znala.

– Ali to su tako slatke životinjice, dida, i nikome nisu učinile ništa nažao.

Podo je zabezeknuto otpuhnuo i pokazao ogrebotine na rukama.

Leeli se pravila da ih ne primjećuje. – Samo svake godine uzmu malo povrća da nahrane svoje bebe tlasice. Ne mogu vjerovati da bi mogao biti tako okrutan. Molim te, dida, nemoj ubiti te male čupavce. – Zgrabila ga 3

Iz Legende o Potonulim planinama, tradicionalna skreejska pjesma. Kasnija inačica pripovijesti objavljena je u Sažetoj povijesti tužnih, tužnih balada Eezaka Fenchera. Vidi stranicu 281. u dodacima.

22

Na obali Tamnoga mora tmine

je za košulju, privukla mu lice svojemu i poljubila ga u izborani obraz.

– Dođi, Grumene. – pozvala je psa i izišla iz kuhinje.

Vreća je zacičala i Podo ju je ponovno tresnuo, no ovoga puta nešto manje poletno nego prije. Zastenjavši, Podo je spustio vreću na pod pokraj stola i ubacio kobasicu u usta.

– Slušaj me, Janneru, momče. – rekao je Podo ne dižući pogled s tanjura. – Tijekom festivala zabava zna postati pomalo razuzdana, a znaš da se Očnjaci još više povampire kada vide da se mi, Skreejanci, dobro zabavljamo.

– Da, znam. – Janner je spustio pogled prema tanjuru i čvrsto stegnuo rukohvate svoje stolice pripremajući se za ono što slijedi.

– Ti si najstariji, a to nosi plemenitu odgovornost. To znači…

– Znači da moram paziti na Tinka i Leeli i pobrinuti se da sigurno stignu kući. Slušam to svakoga dana otkada su se rodili. Nisam glup. – Janner je iznenadio i samoga sebe. Obrazi su mu se zacrvenjeli kada je vidio šok na majčinu licu. Znao je da je pretjerao, ali bilo je prekasno za povlačenje. Dugogodišnja frustracija odlučila je eksplodirati upravo ovoga jutra, za stolom punim kobasica. – To znači da sam im dadilja i da nikada neću smjeti raditi ono što ja želim.

Tink je frknuo nosom i pokušao sakriti smijeh ubacivši ogroman zalogaj u usta. Janner ga je šutnuo ispod stola, zbog čega je Tink samo još jednom frknuo.

– Ne želim provesti cijeli život titrajući nad Tinkom i Leeli, slijedeći to dvoje klinaca, skakati oko njih kao neka stara baba i tratiti vrijeme uzalud!

– Sine… – zaustio je Podo.

– Nisam ja tvoj sin! Ti mi nisi otac, a da je moj otac živ, shvatio bi o čemu govorim. – Janner se smjesta pokajao, ljut na sebe zbog izgovorenih riječi. Teško je disao, zurio u peć plašeći se pogledati u djedovo lice. U prsima ga je žarilo, oči su mu se punile suzama. Zavukao je ruku u džep i stegnuo preklopljenu sliku svoga oca. Kao nikada dosada želio se naći na tome čamcu, na pučini Tamnoga mora

Tlasice u vreći

23

tmine, daleko od Glipgrada i daleko od osjećaja koji su ga obuzimali.

Podo je polako žvakao i gutao promatrajući unuka u teškoj tišini. – Tink, počisti tanjur i odjeni se momče. – rekao je ne skidajući pogleda s Jannera.

Nia je stajala pokraj peći zureći u pod, podbočivši ruke o bokove.

Izborani je starac obrisao usta ubrusom i velikim šakama stegnuo rubove stola.

Janner će nagrabusiti. Dobro je to znao.

4

Stranac po imenu Esben

V

rata su se zatvorila iza Tinka, a Nia je dovukla stolicu između Poda i Jannera.

– Momče, ti znaš koliko te volimo, zar ne? – rekao je Podo.

Janner je kimnuo, a zatim rekao: – Da, znam.

– I ja znam da nisam tvoj otac. On je bio dobar čovjek. Hrabar čovjek. Junački se borio i junački pao u Velikome ratu, a moja je dužnost odgajati vas, djecu, onako kako bi to vaš otac želio, koliko je god to u mojoj moći.

Janner je krišom pogledao majku. Pokušavala je zadržati suze dok je stajala zauzeta skupljanjem tanjura sa stola.

– Ti, momče, rasteš kao trska i glas ti je sve dublji. Mislim da znaš kako ćeš ubrzo postati muškarac, zar ne? – Podo je pogledao Jannera podigavši jednu sijedu, čupavu obrvu, zaškiljivši na drugo oko. – No, gukni, golube!

– Pa, imam dvanaest godina! Znam da to nije mnogo, ali… – Zašutio je ne uspjevši pronaći riječi.

– Ponekad osjećaš da su ti brat i sestra teški ka sidro oko vrata, je li tako? Ponekad osjećaš da je ovaj gradić premali za ono šta ti je u glavi?

Janner je zurio u šake. Duboko uzdahnuvši, izvadio je sliku iz džepa.

Nia je prestala čistiti dok je Janner razmatao sliku i rasprostro je po stolu.

Više nije mogao zadržavati suze; kapale su s vrška njegova nosa na sliku miješajući se s pjenom valova.

Nia je privila Jannerovu glavu na prsa i milovala mu kosu dugo vremena. – Pitala sam se gdje li je ta slika nestala.

– To je on?

Stranac po imenu Esben

25

Nia je polako kimnula. – Jest.

– I on ju je nacrtao?

– Da. – Nia je obrisala suze sa slike rubom pregače. – No to je bilo neko drugo vrijeme. Neki drugi svijet. – Zašutjela je na dug trenutak. – Prije Očnjaka. Tvome ocu ne bi bilo ništa draže od toga da zaploviš svojim vlastitim morima, a jednoga dana i hoćeš. No da je danas ovdje, rekao bi ti isto ono što ti djed govori. Postoji vrijeme za plovidbu i vrijeme za ostanak na obali.

– Momče, razumijem te i bolje nego što misliš. – Podov glas postao je blaži. – Ali čuj što ću ti kazati. Bio sam ondje kada ti je otac poginuo. Nisam vidio, ali svejedno sam bio tamo.

Janner je naglo podigao glavu. – Bio si tamo? Što se dogodilo?

– Jesam.

– Tata, nemoj… – rekla je Nia. – Vrijeme je da dozna odakle je potekao, malena. – Podo je pokazao na sliku, zatim na Jannera. – Pogledaj ga samo. Pa isti su…

– Ne vidim kako to ima veze i s čime. Vraćanje uspomene na Esbena iz mrtvih ničemu ne koristi. Ničemu! – rekla je drhtavim glasom.

Janneru je bilo strašno gledati svoju majku toliko uzrujanu, ali očajnički je želio čuti još. – Zvao se Esben? – Janner se nadao da će Podo nastaviti s pričom.

Podo i Nia pogledali su ga tužnim očima.

Nia je Jannera poljubila u kosu. – Nemoj više. Molim te. – rekla je Podu i izišla iz prostorije.

Janner je nijemo sjedio.

Podo je nijemo sjedio.

Tlasice u vreći bile su nijeme.

Naposljetku se Podo nakašljao. – Kako bilo, moraš mi vjerovat. Vidim u tebi tvojega oca. Bio je velik čovjek. Borio se za nas. Poginuo boreći se za nas. Tvoji mlađi brat i sestra naša su blaga, jednako ko i ti, a ne želimo da nam se ta blaga izgube. – Starac se nagnuo prema njemu i spustio glas.

– Krv je prolivena da bi vas troje moglo slobodno disat i živjet dobrim ži-

26

Na obali Tamnoga mora tmine

votom, a ako to znači da ćeš možda morati propustit partiju zibzyja, neka bude. Biti muškarac, među ostalim, znači i stavit tuđe potrebe ispred svojih vlastitih.

Janner je pomislio na Tinka i Leeli. Ideja da uvijek mora paziti na njih još ga je ispunjala očajem, ali volio ih je. Želio je biti dobar, hrabar muškarac poput svoga oca, čije je ime sada prvi put čuo. – Razumijem. Pokušat ću. – rekao je nemajući snage pogledati Poda u oči. Janner je preklopio sliku i upitno pogledao djeda. Podo je dao dopuštenje kimnuvši i Janner je pažljivo spremio sliku u džep.

– Nego, momče, budući da si tako odrastao, zašto ne odeš s bratom i sestrom na festival prije nas, a tvoja majka i ja brzo ćemo doć. Moramo završit još neke kućanske poslove. Ti si glavni.

– Ali mama je rekla da Leeli ne može…

– Ha-ha! – Podo se nasmijao. – Ja ću to riješit s tvojom mamom. Ti samo sestru ne ispuštaj iz vida. Tvoja majka i ja brzo ćemo doć. Misliš li da ćeš to moć?

– Naravno. – rekao je Janner, odjednom nesiguran u svoje riječi.

Podo je pljesnuo dlanom o stol. – Onda je sve riješeno. Nego, moraš još nešto učinit za mene prije negoli vas troje odete na festival. – Pružio je vreću s tlasicama Janneru u ruke i spustio glas. – Možeš li, molim te, za svoga dragoga didu, bacit ove smrdljive beštije s litice?

Janner je razrogačio oči. – Molim?

– Ha! Zafrkavam te. – razočarano je rekao Podo. – Ne bih to bio u stanju, nakon Leeline male predstave. – Podo je posegnuo u džep i pružio Janneru tri sivkasta novčića. Uzeo je još jedan zalogaj kobasice, progutao i podrignuo. – Kupite si nešto fino.

5

Knjižar, čarapar i Glipgradski okrug

D

jeca su potrčala preko dvorišta pred kolibom, pazeći pritom da ne budu brža od Leelina šepanja. Janner se borio s nagonom da joj ponudi pomoć. Odavna je već naučio da je njegova mala sestra i više nego sposobna kretati se sama i da bi, treba li joj pomoć, sama za nju zamolila. Također je znao da, usprkos njezinoj žestokoj neovisnosti, jednako žestoko želi da je pričekaju. Čak i sa sakatom nogom, Leeli je bila čudesno brza, stoga su njezina braća zajedno s njom trčkarala niza sjenovitu aleju koja je vodila do gradića Glipgrada. Grumen je skakutao pokraj Leeli, mašući repom, a da su djeca imala repove, također bi njima mahala. Već su mogli čuti neuobičajene zvukove smijeha iz smjera grada, kao i pokoji dašak vesele melodije koja se uzdizala nad hrastovim krošnjama.

Janner je odjednom osjetio zadovoljstvo što mu je povjerena briga nad mlađim bratom i sestrom. Nasmijao se shvativši koliko su mu se brzo osjećaji promijenili. Još prije nekoliko minuta osjećao se prikovan odgovornošću, a sada je na nju bio ponosan. Odlazak u grad s Tinkom i Leeli bez pratnje odraslih nije bio ni približno uzbudljiv kao jedrenje otvorenim morem, što je činio njegov otac, ali morat će biti dovoljno.

Janner se pitao što će njegov prijatelj, stari knjižar Oskar N. Reteep, reći kad vidi Igibyjeve klince same, bez roditeljskog nadzora. Hoće li mu Oskar dati još poslova u knjižari ili mu dopustiti da odnese kući još više knjiga? Možda će napokon dopustiti Janneru da pročita knjige rezervirane samo za starije čitatelje, one debele, starinskoga uveza, koje drži na najvišoj polici? Nasmiješio se sebi u bradu. Odgovornost i ne mora biti baš tako loša stvar.

28

Na obali Tamnoga mora tmine

– Onda, što je bilo? – upitao je Tink dok su džogirali ulicom.

– Ništa.

– Kako to misliš, ništa? – Tink je zvučao razočarano. – Nisi dobio batina?

– Ne. Nije bilo batina.

– Dakle, s dvanaest se godina smije biti dripac i nema batina za bezobrazluk?

– Nije to tako jednostavno. – rekao je Janner, ponovno razmišljajući o ocu. Pitao se kada da bratu i sestri pokaže sliku.

– Jedva čekam napuniti dvanaest! – Tink se vragolasto nasmiješio, a zatim su skrenuli za ugao u Glavnu ulicu.

Janner se nasmiješio svome bratu, no u dubini je duše bio zabrinut.

Esben. Esben Igiby, pomislio je. Otkako je doznao ime svoga oca, Janner ga je počeo doživljavati kao pravu osobu, a ne samo kao radosnu sjenu iz snova. Mnoge dane ne bi na njega ni pomislio, ali kad god bi druga djeca u Glipgradu govorila o svojim očevima ili kada bi upitali Jannera zašto živi sa svojim starim djedom, osjetio bi se kao izopćenik. Znao je da se Leeli i Tink također tako osjećaju. Sva su ostala djeca rođena u Glipgradu ili u bližoj okolici. No kad god bi Janner upitao Poda ili Niju odakle potječu, odgovor je uvijek bila tišina. Znao je samo da je Podo odrastao u kolibi i da je njegov prapraprapradjed (Jannerov praprapraprapradjed) sagradio kolibu dvjesto godina prije, kada je Glipgrad bio tek nešto veći od zaseoka.4 Sada je Glipgrad imao jednu Glavnu ulicu s po nekoliko zgrada sa svake strane. Čupkova krčma stajala je slijeva, a na tamnozelenome znaku nalazila se slika psa iz čijih je usta visjela lula. Pokraj nje se nalazila najveća zgrada u gradu, jedino svratište u Glipgradu. Na vrhu znaka pisalo je „jedino svratište“, a ispod toga, manjim slovima, „Jedino svratište u Glipgradu“. Dobrodušni postariji par, gospodin i gospođa Shooster, odr4

Glipgrad je tijekom godina jako narastao i sada je bio nešto veći zaselak zahvaljujući turizmu koji je omogućavala proslava Zmajskoga dana. Willibur Smalls, Dogodilo se u Skreeju (Torrboro, Naklada Blapp, 3/402).

Knjižar, čarapar i Glipgradski okrug

29

žavali su ga toplim i čistim, a od mirisa koji bi dopirao iz kuhinje cijelome bi gradiću rasle zazubice. Preko puta nalazila se Birdova brijačnica, gdje se gospodina Birda obično moglo zateći kako spava u jednoj od brijačkih stolica. Pokraj brijačnice šćućurio se gradski zatvor, na čijem su se trijemu izležavali Očnjaci i dobacivali uvrede prolaznicima. Široki, mahovinom obrasli hrastovi pružali su grane preko ulica nudeći dobrodošli zaklon od ljetnoga sunca. Djeca ljepljivih lica istezala su udove držeći roditelje za ruku, žvačući razne slatkiše. Kuda god bi Janner pogledao, vidio bi muškarce i žene svih oblika i veličina. Žene su bile odjevene u dugačke, lepršave haljine jarkih boja, a muškarci koji su se šetali pokraj njih pućkali su lule noseći na glavi smiješne, zaobljene šešire. Povremeno bi cestom zaškripala kakva kočija s konjskom zapregom, iz koje bi putnici nadmeno virili kroz prozore.

Janner, Tink i Leeli, koju je Grumen slijedio u stopu, prošli su ulicom pokraj Jedinoga svratišta (koje je u ovo doba godine uvijek puno, s obzirom na to da je jedino svratište u Glipgradu), pokraj Ferinijine cvjećarnice, do stare, trošne zgrade u kojoj se nalazila knjižara Trice i knjižice. U izlogu je visio znak. oskar n. reteep vlasnik/knjižar/intelektualac/ljubitelj svega zanimljivoga, neobičnoga i(li) slasnoga.

Oskar N. Reteep, debeljuškasti muškarac s kratkom, bijelom bradom i vrlo malo kose navrh glave, mahnuo im je s trijema, na kojemu je sjedio u stolici za ljuljanje, pućkajući dugu lulu. Začešljao je duge, tanke pramenove preko pjegastoga tjemena nalik smeđemu jajetu, u uzaludnome pokušaju da sakrije činjenicu da je oćelavio.

Jedan se dugi pramen vijorio na vjetru, kao da i sam maše djeci.

– Zdravo, Jannere! – doviknuo je, nasmiješio se i rukom pozvao djecu.

– Dobar dan, gospodine Reteep! – viknuo je Janner da nadglasa žamor gomile.

30

Na obali Tamnoga mora tmine

S prozora iza Oskara promatrao ih je čovječuljak šiljastih ušiju. Zouzab Koit bio je brdobjeg5 kojega je Oskar usvojio prije šest godina, nakon što je otvorio sanduk koji je trebao biti prepun knjiga iz Torrboroa. Umjesto toga, Oskar se šokirao pronašavši izgladnjeloga, uplašenoga Zouzaba kako drhti ispod poklopca.

Brdobjezi su bili malen narod, gotovo nepoznat na Skreeju, ali Oskar, samoprozvani ljubitelj svega zanimljivoga, neobičnoga i(li) slasnoga, zaključio je da Zouzab i više nego ulazi u tu kategoriju. Zouzabovi opisi njegove domovine i teškoga života na planini Ubigori bili su vrlo zanimljivi, kao i njegova oštra kosa i šiljaste crte lica. Odjeća i ponašanje bili su mu jako neobični. Nosio je kožnate hlače i košulju sašivenu od raznobojnih materijala koja se vijorila oko njegova tijela poput stotina zastavica. A najčudnije je bilo to što nije mogao odoljeti, a da se ne penje na sve što je više od njega, a takvih je stvari bilo mnogo. I što se slasnosti tiče, Oskar to nije želio provjeravati.

Janneru se činilo da obojica izgledaju podosta šašavo jer Oskar je bio okrugao kao bundeva, a Zouzab nizak i mršav poput stabljike korova.

Leeli je mahnula Zouzabu. Njegove su se oči razrogačile i brzo je pobjegao u zaklon.

– Gdje je Podo? – upitao je Oskar brišući naočale o prsluk.

Janner je pokušao zvučati nonšalantno. – Kod kuće je. Rekao je da danas možemo sami u grad.

– Oho-ho. – Oskar je odmjerio Jannera kroz naočale nabijene na vršak nosa. Janner se ozario. – Prekosutra dođi ujutro čim svane, u redu?

Pronašao sam pravo blago knjiga tijekom posljednjega puta u Rovgrad.

Trebat će mi pomoć da ih istovarim.

5

Brdobjezi su povučena rasa koja nastanjuje područje planinskoga lanca Dang. Najveća im je slabost voće bilo koje vrste, u bilo kojemu obliku, od onoga ubrana s grane do ispečenoga u hrskavoj piti. Zbog toga su brdobjezi glavni neprijatelji stanovnika Zelendola, koji se bave uzgojem svakojakoga voća. Svake godine rojevi brdobjega spuštaju se niz sjeverne obronke Ubigore i kradu voće od Zelendolaca. Kaže se da te brdobjeg neće pojesti sve dok nisi voće.

Budući da Veliki rat nije bio u neposrednoj vezi s voćem, brdobjezi su, dakako, ostali neutralni.

Padovan A’Mally, Pošast Zelendola (Ban Rona, Zelendol, Iphreny, 3/111).

Knjižar, čarapar i Glipgradski okrug

31

– Na zapovijed, bit ću spreman. – Janner je počeo razmišljati o knjigama koje će uskoro moći pročitati.

Oskar je jednim okom zaškiljio prema Tinku odmjerivši ga od glave do pete. – A dovedi i ovu kost i kožu od tvoga brata. Treba nam pomoć, a koliko vidim, njemu treba tjelovježba.

Tink je raširio oči. – Stvarno, gospodine Reteep?

– Stvarno, mladiću. – Oskar se nasmiješio Leeli. – A što ti kažeš na cijelu ovu halabuku, djevojko? Glipgrad je postao posve drukčiji grad na jedan dan, zar ne?

Leeli se osvrnula oko sebe i pogledala ljude koji su miljeli pokraj njih upijajući prizore, zvukove i mirise, toliko neuobičajene za taj pospani, mali grad. Nasmiješila se. – Sviđa mi se. No nakon jednoga dana festivala bit će mi drago kada se sve vrati u normalu.

Janner je preokrenuo očima. – E, a ja bih želio da je Glipgrad ovakav svaki dan. Želio bih da je Jedino svratište uvijek krcato putnicima i trgovcima koji donose vijesti iz Torrboroa i utvrde Lamendron ili priče istraživača koji su putovali izvan rubova naših karata. Jeste li ikada razmišljali o tome da možda postoje cijeli kontinenti koje nitko iz Skreeja nikada još nije ni vidio? Koje nitko na svijetu nije još vidio? Nikada nismo bili ni u utvrdi Lamendron, a Podo kaže da leži samo na dan jahanja odavde. Svi ti bogataši iz Rovgrada i Torrboroa doista imaju priliku vidjeti Evonas, a ne samo premetati sijeno po cijeli dan…

Oskar je podigao obrve prema Janneru, čiji je monolog zamro pod tom zagonetnom reakcijom njegova prijatelja. Oskar je potom obrisao čelo i pritisnuo odbjegli pramen kose natrag na čelo. – Tako dakle. Glipgrad je premalen za Jannera. Što ti kažeš na to, mladi gospodine Tink?

Tink je onjušio zrak. – Ja bih pitu od slatkode.

– Jannere, – rekao je Oskar – svijet je mnogo više od onoga što se može vidjeti očima. Ako ne možeš pronaći mir ovdje, u Glipgradu, nigdje ga nećeš pronaći. – Oskar je mahnuo prema kočiji koja je pokraj njih prolazila. – Ovi ti ljudi možda izgledaju imućno, no zapravo više nitko nije bogataš. Zagledaš li se malo pažljivije, vidjet ćeš da su odijela i oprave ovih

32

Na obali Tamnoga mora tmine

takozvanih bogataša iznošene i krpane. Žene nisu nakićene naušnicama ni ogrlicama. Na prstima muškaraca ne blista prstenje.

Janner je vidio da je to istina. Zašto to nikada prije nije primijetio?

Ojađen, kimnuo je Oskaru i vrškom cipele zarovao po prašini. Danas je očito dan za prodike odraslih, pomislio je.

– Dječače, jedno je biti siromašna džepa. To je sasvim u redu. No biti siromašna srca, to je prava nevolja. Pogledaj ih. Oči su im pune tuge, a to je tuga koju sva blaga svijeta ne mogu ublažiti. Jedva da i pamte kako je to smijati se na sav glas.

– Ali djeluju sretno i veselo, gospodine Reteep, zar ne? Čuli smo smijeh i glazbu dok smo dolazili. – rekla je Leeli.

– Ljudi dolaze u Glipgrad vidjeti zmajeve jer je to jedna od rijetkih sloboda koje su im preostale. Naravno, spavaju pod vlastitim krovom sa svojim obiteljima i, bez obzira koliko napaćena, to je još uvijek njihova zemlja. No daleko je ovo od prave slobode, djeco. Neki od nas još pamte kako je šetati se gradom noću ili jahati konja šumom bez brige i straha. – Oskarov je glas postao bijesan i Janneru se učinilo kako se više ne obraća njima, nego govori sebi. – Počinje se činiti da su Očnjaci oduvijek bili ovdje, da je Gnag Bezimeni oduvijek nama vladao, ubirao ovdje porez, otimao nam djecu.

Janner se zagledao u blijede osmijehe na licima prolaznika. Primijetio je kako se ljudi u strahu sklanjaju pred podrugljivim Očnjacima na trijemu ispred zatvora. Pod veseljem i radošću skrivala se tuga i Janner je prvi put bio dovoljno odrastao da je osjeti.

Oskar se malo pribrao i nasmiješio djeci. – Ah. Ali dan je divan, nije li, dje-

Knjižar, čarapar i Glipgradski okrug

33

co? Postoji vrijeme kada se treba dobrano zamisliti, ali i vrijeme kada se valja opustiti. A sada požurite na festival. Kako je veliki Thumb od Honkmeadowa mudro napisao: „Tek što nisu započele igre.“ Oskar im je mahnuo i namignuo, otpuhnuvši dim iz lule, a zatim zagladio zalutali pramen na ćelavo tjeme.

Nekako teška srca djeca su se probijala kroz gužvu na ulici.

Janner je bio zadubljen u misli, mrko zureći u zapovjednika Gnorma, najdebljega i najpokvarenijega Očnjaka u Glipgradu. Gnorm je odmarao noge na starome panju, žvačući kokošji batak, i pritom glasno mljackao plazeći ljubičasti jezik. Gnorm je zavitlao kost na starca koji je prolazio pokraj njih, pa su se ostali Očnjaci cerekali i siktali dok se starac klanjao i brisao mast s lica. Janneru je bilo teško i povjerovati da je postojalo doba kada nitko u Skreeju nije ni čuo za Očnjake s Danga.

Iza zatvora, pred malenom zgra-

34

Na obali Tamnoga mora tmine

dom u kojoj se smjestila tiskara, u krugu se okupila skupina ljudi koji su se nečemu smijali.

Iznad glava promatrača dvije su pohabane čizme mlatarale zrakom.

Janner i Tink samo su se pogledali i široko se osmjehnuli.

– Čarapar Peet! – Tink je upro prstom prema gomili i potrčao.

– Dođi, Leeli! Da vidimo što se zbiva!

Progurali su se kroz svjetinu i ugledali neobična svata koji usred gledatelja hoda na rukama. Neprestano je, pritom, ponavljao stih: „Krila, pila, plava svila“, mlatarajući nogama u ritmu. Obrazi su mu bili upali, oči tamne, a nabori oko njih odavali su dojam da je do maloprije plakao. Bio je odjeven u pohabanu, prljavu odjeću, kao i smrdljive, pletene čarape koje je navukao na ruke sve do lakata.

Gledatelji su mu bacali novčiće, ali za stanovnike Glipgrada to je bilo uobičajeno Peetovo ponašanje. Ranije ovoga ljeta Peet se zaletio u ulični znak na uglu Glavne i Vibblyjeva puta (znak je pritom bio posve nedužan jer je nepomično stajao na posve vidljivu mjestu). Nakon što je uvrijedio znakovu majku, Peet ga je izazvao na borbu premda znak stoički nije pokazivao nikakvu želju za odmazdom. Snažno je zamahnuo šakom, promašio, zavrtio se ukrug kao cirkuski plesač iz Rovgrada i pao u prašinu, gdje je i, hrčući, prespavao noć.

Janner je, zajedno s gledateljima, zapljeskao kada je Peet ponovno doskočio na noge, uz naklon zagladio kosu, a zatim, skakućući, otrčao žmireći na jedno oko i grizući čarapu na ruci, ostavivši novčiće na tlu. Janner se smijao za Peetom, čija je čupava glava poskakivala niz sporednu ulicu sve dok nije zašao za ugao.

– Ode on. – reče Janner.

– Misliš li da stvarno živi pokraj stare šume? – upitao je Tink.

Janner je slegnuo ramenima. – Morao bi biti lud da stanuje ondje. – U doba prije rata lovci i šumari hrabro su zalazili u šumu kroteći smrtonosne zvijeri koje u njoj vrebaju. No Očnjaci su zaplijenili sve oružje u zemlji. Svaki štit i mač, svaki luk i strijela, svaki bodež

Knjižar, čarapar i Glipgradski okrug

35

i koplje, svaki alat koji bi se mogao upotrijebiti kao oružje, sve je bilo oduzeto i čuvano pod ključem.6 – Pa, ako je itko dovoljno lud da zalazi blizu šume, to je Peet. – Tink je zastao. – Braća Blaggus kažu da su ga vidjeli na rubu šume, kako jaše zubokravu kao da je konj, šibajući je po stražnjici bičem. Kažu da je pritom pjevao baladu.

Janner se posprdno nasmijao. – Nema šanse. Nitko ne bi preživio jahanje zubokrave. Usto, braća Blaggus suviše su plašljiva da bi se motala u blizini šume. Zafrkavali su vas. – Janner se okrenuo da će otići. – Idemo.

No zastao je kao ukopan i zgrabio brata za rame. Nije više vidio Leeli.

Osvrtao se na sve strane, zureći u prenatrpanu ulicu.

– Gdje je Leeli? – povikao je. – Leeli!

Tink ga je potapšao po ramenu. Janner se naglo okrenuo i vidio brata kako pokazuje tlo pod Jannerovim nogama. Leeli je sjedila na ulici češkajući Grumenov trbuh. Nedužno ga je pogledala. Odahnuo je i osjetio kako mu utroba drhti od olakšanja. U razmaku od samo nekoliko sekundi zamislio je Leeli izgubljenu ili ozlijeđenu i osjetio žalac bolnoga grizodušja koje bi osjetio da joj se nešto doista i dogodi. No nikada se ništa ne događa, gorko je pomislio. Evo nas na Festivalu Zmajskoga dana, a ja sam već na rubu živaca otkako smo stigli u grad. I to ni zbog čega. Što li bi se uopće i moglo dogoditi u samo nekoliko sekundi?

6

Kada bi Podo želio prekopati vrt, morao bi ispuniti obrazac zahtjeva za prekopavanje vrta, a zatim dobiti dozvolu za uporabu motike kako bi je posudio. Ako alat ne bi bio vraćen do sumraka, kazna je bila suviše stroga da bi se spominjala u ovome sretnome dijelu naše pripovijesti.

Vidi stranice 283–284 u Dodacima.

OBRAZAC ZA DOPUŠTENJE ZA OKOPAVANJE VRTA Podo Helmer , tražim dopuštenje za okopavanje Ja, _________________

vrta. Potpisom ovoga obrasca istodobno priznajem nadmoć Očnjaka iz Danga, općenito i konkretno, nad cijelim ljudskim

Podo Helmer , a pod rodom, a pogotovo nada mnom, _________________

„nadmoći“ podrazumijevam apsolutnu nadmoć, na isti način na koji je grizomor nadmoćan movci, pri čemu ja,

Podo Helmer , predstavljam movku, a uzoriti Očnjaci _________________ iz Danga moćnoga grizomora, koji je apsolutno nadmoćan movkama.

Sedmi dan Dan korištenja: ________

zora Vrijeme predavanja zamolbe: ________

trinaestoga Podo Helmer ovoga _______________ Potpisuje __________________ 451 petoga mjeseca godine __________ dana ____________ .

Treće epohe.

Brak

Očnjak na dužnosti: ________

DODATAK ZAMOLBI ZA DOPUŠTENJE ZA OKOPAVANJE VRTA

DOPUŠTENJE ZA KORIŠTENJE MOTIKE Obilježite zahtjeve križićem: Želio bih se služiti motikom.

Inicijali: ________ P.H.

OBRAZAC ZA DOPUŠTENJE ZA BACANJE KRMOSVINJSKOGA IZMETA Podo Helmer, podnosim zamolbu nadmoćnomu, bistroJa, _________________ mu, pametnomu, velevažnomu vladaru Glipgrada, zapovjedniku Gnormu, istaknutomu Očnjaku iz Fanga, ili nekome od njegovih očnjačkih suradnika, koji je nazočan u trenutku podnošenja gore spomenute zamolbe, za korištenjem jedne (1) lopate za prebacivanje izmeta krmosvinja u kola, tačke, košaru ili vjedro, s isključivom namjenom gnojenja različitih biljnih vrsta, a ne za bacanje, razmazivanje ili druge oblike zloporabe rečenoga izmeta, bilo sa zlom namjerom ili šaljivom, ako ta zla namjera ili šala na neki način ne umanjuje, ne ponižava ili ne otežava život neočnjačkim žiteljima, u kojemu se slučaju zloporaba svesrdno potiče.

Ako spomenuta lopata ne bude vraćena u očnjačko spremište Podo Helmer priznajem do sumraka na dan korištenja, ja, _________________, da je stroga kazna koju ću dobiti posljedica moje vlastite nepromišljenosti i nepoštivanja Gnaga Bezimenoga i njegovih najistaknutijih Očnjaka, kao što je zapovjednik Gnorm, te se neću migoljiti budem li mučen ili natjeran u Crnu kočiju jer, premda uživaju u nanošenju boli ljudima, i Očnjaci bi radije spavali nego vezali krivce poradi bičevanja ili odvoza kočijom. drugi dan Dan korištenja: _____________ Vrijeme predavanja zamolbe: _____________ prijepodne Podo Helmer ovoga ___________ petoga dana Potpisuje ___________________ _____________ Treće epohe. šestoga mjeseca godine __________.

451

VOP

Očnjak na dužnosti: __________

Karta Glipgrada koju je nacrtao Oskar N. Reteep

Bilješka o piscu

Andrew Peterson hvaljeni je glazbenik i tekstopisac kao i autor nagrađivane Sage o obitelji Wingfeather. Usto je i osnivač The Rabbit Rooma, organizacije koja promiče zajedništvo uz priču, umjetnost i glazbu. On i njegova supruga dom su izgradili u Nashvilleu.

Posjetite www.andrew-peterson.com želite li doznati više o Andrewu ili www.wingfeathersaga.com želite li doznati više o Evonasu i njegovim stravoužasno opasnim stvorenjima.

Sadržaj

1 • Kočija stiže. Kočija crna • 9 2 • Grumen, čekić i parampiri • 13 3 • Tlasice u vreći • 18 4 • Stranac po imenu Esben • 24 5 • Knjižar, čarapar i Glipgradski okrug • 27 6 • Bard na Dunnovoj ledini • 36 7 • Bosonogi beskućnik • 41 8 • Dva bačena kamena • 45 9 • Gliperkina staza • 48 10 • Leeli i pjesma zmajeva • 52 11 • Crna vrana za Crnu kočiju • 58 12 • Ovo nije igra brodova i barakuda • 64 13 • Pjesma za Blistavi otok • 68 14 • Tajne i gusta juha • 75 15 • Dva sna i noćna mora • 78 16 • U Tricama i knjižicama • 84 17 • Dnevnik Bonifera Squoona • 91 18 • Kako nabasati na tajnu • 97 19 • Tuga, muka i na rani sol • 102

Sadržaj

20 • Ulazak u dvor • 109 21 • Rogati kurjaci • 115 22 • Dolje u katakombama • 119 23 • Duh Brimneyja Stupea • 125 24 • Staza prema kući • 128 25 • U dvorani generala Khraka • 131 26 • Nevolja u knjižari • 138 27 • Klopka za Igibyjeve • 145 28 • U šumu • 148 29 • Pećinski šištakori i bodljoderi • 154 30 • Preuranjena Vopova smrt • 160 31 • Khrakov medaljon • 163 32 • Pečenje crvoštruce • 169 33 • Mostovi i grane • 175 34 • Peetov dvorac • 182 35 • Vatra i Očnjaci • 192 36 • Sjenoviti at, sjenovita orma i sjenoviti kočijaš za uzdama • 198 37 • Kandže i praćka • 203 38 • Neugodan naum • 211 39 • Dar Škanjca Willieja • 218 40 • Izdaja • 223 41 • Krici i koprcanja • 228

Sadržaj

42 • Zbogom, Igifigići • 235 43 • Duh u vjetru • 238 44 • Za Podom • 242 45 • Duga noć • 247 46 • Voda iz Prvoga izvora • 253 47 • Stare rane • 259 48 • Skrovište • 262 49 • Dragulji Anniere • 265 50 • Prijestolozaštitnici • 269 51 • Pismo od kuće • 275

„Andrew Peterson je pjesnik i vrhunski pripovjedač.“

— Sally Lloyd-Jones

PUSTOLOVINA. POGIBELJ. IZGUBLJENI DRAGULJI. I STRAŠNE ZUBATE KRAVE SKREEJA. Andrew Peterson istkao je fantastičnu, napetu pripovijest koja slijedi Jannera, Tinka i Leeli Igiby te njihova vjernoga psića Grumena u njihovu bijegu pred strašnim Očnjacima s Danga, koji su u potrazi za izgubljenim Draguljima Anniere. Osebujni likovi i njihov svijet čudesa – od obale Tamnoga mora tmine do smrtonosne Glipove šume i dalje – sjajni su nositelji ove epske pustolovine u kojoj te čekaju…

• originalne pjesme i šašave rime, • djed koji je nekoć bio gusar, • zubate krave i pravi morski zmajevi, • obilazak Anklejellyjevih dvora i kućice na stablu Čarapara Peeta, • tajanstvene legende i zanimljiva povijest, • prokušani recept za crvoštrucu, • autentične, rukom crtane karte…

Na obali Tamnoga mora tmine prva je knjiga iz serijala o dogodovštinama obitelji Wingfeather, čija su djeca pravi mali junaci srca prepunih želje za pravdom, mudri i nadasve hrabri. Ova je knjiga namijenjena djeci svih uzrasta, a teme ove priče tiču se obiteljske složnosti te ustrajnosti u borbi za pravdu i istinu. Stoga i ne čudi da je ovaj serijal knjiga u svijetu postao veliki hit i da je prodan u više od milijun primjeraka.

ISBN 978-953-235-958-9

19,90 €

verbum.hr