Vrijeme za ples

KAREN KINGSBURY

Vrijeme za ples PRIÄŒA O POMIRENJU

POPULUS

Karen Kingsbury VRIJEME ZA PLES PriÄ?a o pomirenju Roman

Biblioteka

POPULUS 5.

Naslov izvornika: Karen Kingsbury, A Time to Dance © 2001 Karen Kingsbury Objavljeno u dogovoru s Thomas Nelson, HarperCollins Christian Publishing, Inc. Copyright © za hrvatsko izdanje: Verbum, Split 2015.

Prijevod: Barbara Kučica Lektura: Marija Kekelj, prof.

Split, 2015.

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21 000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 e-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Glavni urednik: Petar Balta Za nakladnika: Miro Radalj

KAREN KINGSBURY

Vrijeme za ples PRIÄŒA O POMIRENJU

POPULUS

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111(73)-31=163.42 KINGSBURY, Karen Vrijeme za ples : priča o pomirenju / Karen Kingsbury ; prijevod Barbara Kučica. - Split : Verbum, 2015. - (Biblioteka Populus ; 5) Prijevod djela: A time to dance.

ISBN 978-953-235-479-9 160221017

“Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme…

Vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja.”

Propovjednik 3,1.4

1.

Nedvojbeno, bio je to trenutak koji je Abby Reynolds čekala cijeli život.

Pod svjetlima najvećeg sveučilišnog stadiona u državi Illinois Abbyn muž bio je na rubu osvajanja svog drugog prvenstva srednjih škola. I što je još važnije, to bi mogao postići zaslugom svog sina, talentiranog dodavača*.

Abby je izvukla svoju usku plavo-sivu Marion Eagles** jaknu, ali zaboravila je šal. Bio je početak prosinca i iako snijeg još nije pao, bilo je poprilično hladno. “Nogometno vrijeme”, uvijek je govorio John.

Hladno i suho, ravno s neba. Stajala je iza svjetla i gledala u nebo. Čak je i Bog uz tebe večeras, John.

Pogledala je preko igrališta i vidjela svog muža uz vanjsku liniju, pognute glave koju je rukama pridržavao, kako čeka odigravanje posljednjih minuta utakmice. Sjeća se mnogih poslijepodneva kada su njegove oči sjajile, ali ovdje, sada, bile su hladne i usredotočene.

Njegovo je lice prožeto crtom agresivnosti koja se najbolje vidi kada igračima dodjeljuje zadatke. Čak i sa svojega mjesta, s vrha tribine, Abby je mogla osjetiti Johnovu energiju koja se oslobađa u posljednjim minutama ove, njemu najvažnije utakmice.

Bez sumnje, bio je stvoren za trenera.

A ovo je bio njegov najvažniji trenutak.

Da barem sve drugo nije tako– “Hajdemo, Eaglesi! Naprijed!” Abbyna kći Nicole plješće i cvokoće zubima stišćući se uz svog dečka Matta. Bila je potpuno usredotočena na igru svog mlađeg brata.

Abby je obrisala suze. Kad bih barem mogla zaustaviti vrijeme, ovdje i sada… Okrenula se i stisnula očevo koljeno. “Osjećam, tata, pobijedit će.” * Eng. quarterback, pozicija u američkom nogometu, igrač u napadačkoj formaciji. ** Nogometna momčad škole Marion, Illinois.

7

Njezin otac, starac koji je jedva nalikovao ocu s kojim je odrasla, podigao je drhtavu ruku prema hladnoj noći. “Možeš ti to, Kade!”

Ruka mu je pala natrag u krilo.

Abby je potapšala očevu mlohavu ruku, a onda glasno uzviknula: “Hajde, Kade, samo hrabro!” Stisnula je šake i udarala njima o koljena. Molim te, Bože, dopusti mu da osvoji ovo.

Nakon ove večeri mnogo će se toga promijeniti svima njima.

“Nije mi drago što će završiti.” Otac ju je pogledao ravno u suzne oči. “Sve te godine zajedničkog nogometa. Mali je sjajan. Igra poput svog oca.”

Abby je usmjerila pogled prema svom sinu i promrmljala: “Oduvijek je poput oca.”

“Mama, nije li čudno?” Nicole je naslonila glavu na Abbyno rame. “Što to, dušo?” Abby je uhvatila kćer za ruku i odupirala se želji da zatvori oči. Bio je lijep osjećaj sjediti ovdje u uzbudljivom trenutku, okružen obitelji…

“Ovo je Kadeova posljednja srednjoškolska utakmica.” Njezin je glas bio tanak, prepun brige, kao da je tek sada shvatila da će uslijediti gubitak za koji se nije pripremila. “Samo tako, gotovo je. Sljedeće će godine biti u Iowi i više ništa ne će biti isto.”

Oštra je bol prošla kroz Abbyne oči, borila se da dođe do daha.

Kada bi samo znala, medena… “Ništa više nije isto.”

Nicole je buljila u teren. “Mislim, to je to. Nakon ove večeri više nikada ne će igrati za tatu.” Pogledala je prema semaforu. “Toliko treninga i utakmica, a za nekoliko će minuta sve biti gotovo. Ostat će samo kutija puna uspomena i stari novinski članci.”

Srce joj je ubrzano tuklo. Nemoj sada, Nicole. Pusti me da uživam u trenutku. Suze su zamaglile Abbyn pogled. Hajde, stisni zube. Život je pun završetaka. Stisnula je kćerinu ruku i kratko se nasmijala. “Trebale bismo navijati, sjećaš se? Još uvijek nisu pobijedili.”

Nicole je podigla bradu i viknula najglasnije što je mogla: “Hajdemo, Eaglesi, naprijed! Vi to možete!”

Abby pogleda prema terenu gdje je Kade u središtu zbivanja, predvodi očeve igrače u novu pobjedu. Dvadeset i pet yardi do polaganja*. Ostalo je malo više od minute igre, a Marion je u vodstvu tri boda. Ovo će polaganje, a Abby je sigurna u to, zapečatiti pobjedu. * Eng. touchdown, način osvajanja bodova u američkom nogometu.

8

“Naprijed, Eaglesi!” Abby plješće svojim promrzlim rukama i gleda u teren prije rasplamsavanja igre. Hajde, Kade, polako i sigurno.

Kao stotinu puta dosad…

Njezin kršni sin odlučno kreće, izvježbanom finoćom pronalazi put kroz suparničke igrače u potrazi za ciljem. Tada, u trenutku u kojem više nije samo talentirani sin poznatog nogometnog trenera, ispucava loptu, ona magično leti preko dvaju blokera, a onda završava u rukama suigrača.

Domaća je publika na nogama.

Nadglasavajući deset tisuća navijača, spiker objašnjava situaciju na terenu: Eaglesi imaju napad na tri yarda od gola, a ostaje manje od minute igre.

Suparnička momčad poziva time-out, a Abbyn se dah usporava.

Kada bi mogla sačuvati ovaj trenutak, spremiti ga i čuvati zauvijek, učinila bi to bez razmišljanja. Nisu li o ovom trenutku sanjali od Kadeova rođenja, isprva šaleći se o tome, ali potom shvaćajući, kako su godine prolazile, da postoji mogućnost da se zaista i dogodi? Navirale su joj desetine uspomena. Prvi put kada je ugledala Johna u nogometnom dresu… njegov pogled dok su izgovarali bračne zavjete i zaklinjali se na vječnost… Nicole kako se igra u dvorištu… sjaj u Kadeovim očima kada je kao četverogodišnjak dobio svoju prvu nogometnu loptu… Seanovo rođenje sedam godina kasnije… mola na kojem su se godinama sastajali krajem svakog dana… glazbe koju– Začuo se zvižduk, a igrači su zauzeli svoje pozicije.

Abby je stislo u grlu. Njezina je obitelj provela cijeli život nastojeći doći tu gdje jest. Radi se dvadeset godina uspomena, a mnoge od njih smještene su uz vanjsku liniju stotinu yardi dugačkog, blatnjavog, travnatog terena.

Publika je i dalje na nogama, ali unatoč nepodnošljivoj galami, u Abbynu je srcu postojalo tiho mjesto na kojem je čula davni dječji smijeh, mjesto s kojeg je vidjela kako se John nekada igrao s djecom na igralištu Srednje škole Marion poslije odrađenog treninga.

Godinama je John instinktivno znao kako uživjeti djecu u svoju ulogu trenera, kako zaboraviti na odigranu utakmicu na kraju dana. Slike i glasovi mijenjali su se, a stadionska galama neprestano je jačala.

“Pleši sa mnom, Abby… pleši sa mnom.”

Bili su tamo, na molu. Plesali ples života, slušali galebove dugo nakon što su djeca utonula u san u ljetnim noćima koje su trajale gotovo vječno.

9

Zapuh vjetra promrznuo joj je ruke, a hladnoća ju je nagnala da se vrati u sadašnjost. Bez obzira na to kako ju je izdao, bez obzira na to što će se dogoditi poslije, nikada ne će postojati bolji otac za njezinu djecu od Johna Reynoldsa.

Još se jedna uspomena probudila. John i ona na jezeru, plutaju na starom ribarskom čamcu godinu nakon Kadeova rođenja. “Jednog dana, Abby, jednog dana Kade će igrati za mene i doći ćemo do državnog finala. Skroz do kraja, dušo. Imat ćemo sve o čemu smo sanjali i ništa nas ne će zaustaviti. Ništa…”

Sada u, kako se kaže, treptaju oka, bili su tu.

Kade je preuzeo odgovornost i podigao loptu.

Hajde, Kade. Ovo je tvoj dan, mili. “Naprijed Eaglesi!” povikala je.

Lopta je izletjela iz Kadeove ruke poput metka leteći kroz zimsku noć kao što je Kade letio kroz njihov život poput bujice osjećaja.

Hajde, uhvati ju… Abby je gledala Kadeova suigrača i najboljeg prijatelja T. J.-a kako pokušava uhvatiti loptu. Uspjet će, pomislila je. Poput savršenog kraja u savršenom filmu. Shvatila je da je sve vezano uz Kadea i Johna i njihove nogometne dane, čak i ovo finale, bilo suđeno od samih početaka. Činilo se kao da se sve odvija u usporenom filmu…

T. J. je uhvatio loptu, stisnuo ju na prsa i bacio se u zonu pogotka.

“Polaganje!” Abbyno je srce ubrzalo, skakala je gore-dolje ruku podignutih u zrak. “Ne mogu vjerovati! Uspjeli smo! Pobijedili smo!” Povukla je oca i Nicole u zagrljaj i rukom pozdravila desetogodišnjeg Seana koji je sjedio tri stolice dalje. “Državni prvaci! Možete li vjerovati?”

Na igralištu igrači su pucali prema golu za dodatni bod, a onda su se poredali za novi početni udarac suparničke momčadi. Još petnaest sekundi i Marion Eaglesi bit će prvaci države. Tim otac – sin Reynolds postali su dio povijesti nogometa u Illinoisu.

John, uspio si… ti i Kade.

U čast svemu što su ikada bili, zbog same srži njihove ljubavi, obitelji, Abby je osjećala iskrenu radost zbog svojeg supruga.

Suza je krenula s ruba oka preko njezina promrzlog obraza.

Nemoj sada, Abby. Ne sada kada bi trebalo slaviti. Publika je jednoglasno odbrojavala: “Pet… četiri… tri… dva…”

Kako su tribine pohrlile na teren, stvorila se plavo-siva masa slavljenika. Abbyn je otac urlao nakon dugo vremena, posljednji je put to bilo kad su ga odlučili smjestiti u starački dom. Sean je skaku10

tao uz Nicole i Matta dok su se spuštali prema terenu kako bi se priključili ostalima u velikom slavlju.

Abby je ostala sjediti skamenjena na mjestu upijajući ovaj trenutak. Pogledom je tražila Johna u masi i ugledala ga kako trga svoju majicu i kao luđak trči Kadeu u zagrljaj. Njihov je zagrljaj gurnuo Abby preko ruba, suze su tekle u tihim potocima. John je snažno uhvatio Kadea, a njihov je zagrljaj isključio sve ostale: suigrače, trenere, novinare. Sve osim njih samih. Kade je držao kacigu jednom rukom, a oca drugom.

Tada se dogodilo.

Dok je Abby memorirala ovaj povijesni trenutak, Charlene Denton prišla je Johnu iza leđa i zagrlila ga preko ramena. Abby kao da je progutala kamen koji će uskoro eksplodirati. Ne sada… ne pred svima koje poznajemo. John i Charlene bili su pedesetak metara udaljeni od nje, ali to nije bilo važno. Mogla je vidjeti kako se odigrava ta scena kao i da je stajala pored njih. Njezin se suprug odmaknuo od Kadea i nakratko zagrlio Charlene. Bilo je nešto u načinu na koji je John prislonio svoju glavu uz njezinu i držao ju naslonjenu na njezinu ramenu. To je odavalo njegove osjećaje prema Charlene. Osjećaje koje je nekada imao prema Abby. Charlene Denton, kolegica profesorica u Srednjoj školi Marion, Johnov najveći kamen spoticanja.

Abby je trepnula, a odjednom joj se sve dobro i vrijedno sjećanja činilo jeftinim i površnim, poput nekog lošeg filma. Čak se i najnježnije uspomene nisu mogle suprotstaviti surovoj stvarnosti ispred nje.

Abbyn otac također ih je vidio pa je zakašljao. “Meni će biti dobro ovdje samom, mila. Idi dolje, budi s Johnom.”

Kimnula je glavom, ali i dalje je promatrala Johna i Charlene.

“Ne, čekat ću ovdje.”

Oči su joj sada bile suhe, ali ljutnja ju je prožimala puneći joj srce teškom gorčinom. Miči se od njega, gospođice. Ovo je naš trenutak, a ne tvoj. Abby je buljila u Charlene osjećajući mržnju prema njoj. Johnov je glas još jednom odzvanjao u njezinu srcu, ali ovoga puta njegove riječi nisu imale ništa s plesom.

Imale su sve s razvodom.

To je bio vikend kad su odlučili reći djeci. Vikend u kojem će razbiti uvjerenost svoje obitelji da su oni vjerojatno najsretniji bračni par na cijelom svijetu. Abby je uzdahnula. Bez obzira na to kako se osjećala gledajući Johna s Charlene, zapravo je stvarnost da on mo11

že pričati s profesoricom kao i sa svakom drugom ženom. Za nekoliko će mjeseci, na kraju krajeva, John biti samac. A i Abby. Zagrlila je samu sebe nastojeći otjerati čudan osjećaj koji ju je izjedao. Bože, zašto još uvijek boli?

Nijedan joj čudotvoran odgovor nije pao na pamet, a nije bila sigurna želi li nestati ili se želi sjuriti na teren i pridružiti im se u slavlju kako bi Charlene bilo preneugodno da ostane.

Bože, mislila sam da smo prošli ovo. Složili smo se da moramo krenuti dalje. Što mi se to događa? Abby je udarila nogom o betonski stadionski pod. Osjećala se okovanom. Mrzila je ženu koju vidi, mladu i lijepu, bez tereta dvadesetogodišnjeg braka. Koji ju je to osjećaj prožimao? Ljubomora?

Ne, osjećala je žaljenje. Puls joj se ubrzao. Nije moguće, zar ne?

Za čime bi žalila? Nisu li oboje shvatili da je dosta? Dosta ovog braka. Ili bi se uvijek osjećala tako da ugleda Johna s drugom ženom?

Pogled joj se zamaglio i opet je čula Johnov glas iz nekih prošlih vremena. “Pleši sa mnom, Abby… pleši sa mnom.”

Tihe su joj riječi prolazile kroz glavu pa je ponovno morala brisati suze. Jedno je bilo sigurno, ako će se tako osjećati tijekom razvoda, bolje joj je da se navikne.

Bez obzira na to koliko bila ljuta zbog toga.

12

2.

Stadion je bio prazan, ostale su samo zgužvane čaše Gatoradea i nepojedeni ostatci hot-doga. Plavo-sivi transparenti visjeli su iznad tribine na kojoj su bili učenici škole Marion kao dokaz da su Marion Eaglesi doista igrali ovdje, kao dokaz da su John i Kade ostvarili svoj životni san i osvojili državno prvenstvo.

Abby je koračala stubama do terena pa preko trave prema svlačionicama. John je još uvijek unutra, daje novinarima intervju, komentira najbolje poteze na današnjoj utakmici s drugim trenerima, hvali svoju momčad.

Upija trenutak što je duže moguće.

Ispred vrata za posjetitelje nalazila se klupa. Abby je sjela promatrajući prazno igralište. Kade, Nicole, Matt i Sean čekali su ih u pizzeriji Smokey, ulicu dalje od stadiona. Abbyn je otac čekao u automobilu. Abby je proučavala blatne linije igrališta i golove koji ponosno stoje uzdižući se svaki sa svoje strane terena. Je li moguće da je prije samo sat vremena ovo mjesto bilo prepuno, da nitko nije disao kad je Kade dodao loptu za posljednje polaganje?

Abby je zadrhtala pa stavila ruke duboko u džepove. Temperatura se snizila, ali to nije imalo stvaran utjecaj na zastrašujuću hladnoću koja joj je obuzela srce.

Marionov pomoćni trener izišao je i zaustavio se kad ju je ugledao. “Hej, Abby.” Smiješak mu nije silazio s lica. “Što kažeš na Eaglese?”

Nasmijala se. Bez obzira na to što prolazi kroz bolni životni obrat, uvijek će se sjećati njihovih nogometnih dana kao nečeg apsolutno predivnog. Svaki igrač, svaki trener, svaka sezona… sve je to dio jednog mozaika uspomena koje će čuvati zauvijek. “Nevjerojatno. San je postao stvarnost.” Čovjek je kimnuo glavom u znak odobravanja i gledao u hladnu zimsku noć. Bio je najveći među trenerima, bivši igrač kojeg su smatrali preagresivnim, nije bio popularan među klincima jer se stalno derao na njih. Ali ovdje, u tihom mraku bez stadionske buke koju stvaraju tisuće navijača, bez šezdeset nabrijanih tinejdžera u punoj 13

ratnoj spremi, Abby je u njegovu oku primijetila sjaj, sjaj neisplakane suze. Pročistio je grlo i prodorno ju pogledao.

“Da živim sto godina, nikada ne ću zaboraviti kako su John i Kade surađivali večeras. Njih su dvojica čarobni.” Prekrižio je ruke i gledao u stadionske reflektore nastojeći ostati suzdržan. Za trenutak ponovno ju je pogledao. “Kakav trenutak, Abby, znaš? Jednostavno mi je drago što sam bio dio svega toga.”

“I meni je, treneru.” Krajevi Abbynih usnica razmakli su se u osmijeh dok joj je novi nalet suza zamutio vid. Rukom je pokazala prema svlačionici. “Hoće li biti uskoro gotov?”

“Da, zadnji je novinar otišao prije nekoliko minuta. Samo dok pokupi stvari.” Trener joj se ponovno nasmijao dok je odlazio. “Pa… vidimo se sljedeće godine.”

Abby je samo kimnula glavom bojeći se da će ju glas izdati ako pokuša odgovoriti. Ne će biti sljedeće godine za nas… za mene.

Kada je trener otišao, Abby je razmišljala o Johnu, o njihovu vjenčanju prije više od dvadeset i jedne godine. Što se dogodilo s ljudima kakvi su tada bili, s ljudima koji su zajedno hodali kroz vatru i izišli iz nje snažniji?

Zaboravi, Abby. Trener je u pravu. Sad je gotovo. Može joj biti drago što je bila dio svega. Abby je svim srcem htjela vratiti se u prošlost, makar samo sat vremena prije, u trenutke prije posljednjeg polaganja koje je odlučilo finale i ostvarilo Johnove davne snove.

Sve osim jednog.

Nakon pet minuta John je izišao i ugledao ju kako sjedi na klupi. Abby je mislila na Charlene, na njezine ruke oko Johna poslije utakmice. Da ga zagrlim poput nje? Ili da ga samo pristojno pozdravim?

Nastupila je neugodna tišina kada je uhvatio njezin pogled.

“Abby,” izgovorio je nježno, ali svaka je riječ bila praćena uzdahom, “uspjeli smo!” Oči su mu zaiskrile sjajem koji bi trajao danima, čak i tjednima, a i nju je raznježio na poseban način kojem nije mogla odoljeti. Sigurno poput gravitacije, zajedno su uspjeli. Abby ga je zagrlila i prislonila glavu na njegovo rame.

“Ne mogu vjerovati! Državni prvaci!” Osjetila je kako mu srce tuče u prsima, a prošli su mjeseci otkada su bili ovako zagrljeni.

“Znam.” Povukao se, a oči su mu bile pune života, nade i obećanja kao prije dvadeset godina.

Na obrazu mu je bila blatna mrlja, a ona ju je nježno obrisala palcem. “Najbolji u državi, Kade i ti. Čudesno.”

14

Ponovno ju je privukao k sebi i tako su ostali, tijelo uz tijelo, lagano naslonjeni. Njegove ruke oko njezina struka držale su ju snažnije nego inače.

Svaki je takav trenutak novi korak prema očajnom završetku.

John se prvi povukao, a Abby se obujmila rukama da se ne smrzne od iznenadne hladnoće. “Možeš li vjerovati u ovo zadnje polaganje?” Zgrabio je torbu s klupe i nastavio: “Kade kao da je bio iz neke druge dimenzije…”

Abby je uzvratila smiješkom. “Predivno.”

John je gledao u teren kao da gleda reprizu u mislima. “Zamišljao sam ovaj dan otkad je Kade bacio prvo dodavanje.”

Krenuli su prema stadionskim stubama koračajući zajedničkim ritmom. John je zamahnuo torbom preko ramena. “Abby, što se tiče ovog vikenda…”

Ponovno ju je presjeklo u trbuhu. “Što?”

Proučio je situaciju. “Ne osjećam se dobro u vezi s time… mislim, djeca…” Gledali su se u oči i nastavili hodati. “Nije me briga što savjetnik govori; ne možemo im sada reći.” Čelo mu se naboralo od brige. “Ne nakon ove večeri. Slavit će do Božića, Abby. Imaju pravo na to.”

Abby je osjećala težinu na ramenima dok joj je nervoza kolala venama. “Imaju pravo znati istinu.”

Kapci su mu prekrili tužan pogled. “Reći ćemo im na vrijeme.”

Usporio je korak i zagledao se u nju moleći ju za razumijevanje.

“Daj, Abby. Ovo je najsretniji dan u Kadeovu životu. A prije nego se okreneš, doći će Božić. Zar ne možeš pričekati?”

Zaustavila se i pogledala svog muža naslonivši jednu ruku na bok. “Što bismo trebali raditi, John? Pretvarati se zauvijek?”

Stisnuo je zube i nije rekao ništa.

Stani, kćeri. Lijepa riječ otjerat će bijes.

Abby je čula tihi glas iz dubine duše, ali otrgnula se i razmišljala svojom glavom. Na koncu, John je to spomenuo. Zašto sada lagati zbog njega? “Što će dobro donijeti čekanje?” Prekrižila je ruke i uvrijedila se.

“Trebali smo im reći još prošlog mjeseca.” Oklijevala je. “Ne možeš uvijek biti dobar, John.” Nemoj to reći, Abby… “Čak i ako si državni prvak.”

15

“Evo ga na.” John je skinuo svoju Marion šiltericu s glave pa prstima prošao kroz vlažnu, crnu kosu. “Što želiš, Abby? Svađu? Zar ovdje nasred igrališta?”

Smislila je desetak otrovnih strjelica kojima bi mu uzvratila, ali držala je jezik za zubima. “Samo kažem da smo im dosad već trebali reći. Za Boga miloga, John, pa razvodimo se u siječnju. Ne će znati što ih je snašlo ako im nešto ubrzo ne kažemo.”

Iskrivio je lice, a ona je pomislila kako bi mogao zaplakati. Izgledao je kao mali dječak koji je izgubio najboljeg prijatelja, a na jedan suludi trenutak poželjela ga je uzeti u naručje i zamoliti da ne ide, da ostavi Charlene i ostane s njom, da ju voli do kraja života. Srce joj se smekšalo. Oboje smo pogriješili, John. Zar sve ono što smo gradili nije vrijedno još jednog pokušaja? No prije nego je smogla snage izgovoriti te riječi, osjećaj je nestao. Sigurno sam poludjela. Predaleko smo otišli da bismo imali drugu priliku…

Ništa nije nemoguće s Bogom, dijete moje.

Abby je zatvorila oči. Ovoga je puta bila sigurna da tihi glas u njezinoj glavi pripada Gospodinu. Trudili smo se. Znaš da jesmo… Ali znaš da samo ti odlučuješ o tome. Tvoja će riječ biti zadnja. Kćeri, mrzim razvode. Ništa nije nemoguće s– Prekasno je… Otvorila je oči. “Slušaj, samo želim da sve ovo što prije prođe.” I dalje ju je gledao, ali njegovu je tugu zamijenila odlučnost. “Možemo potpisati razvod u veljači. Kad smo čekali dosad, pričekajmo da prođe i Božić.”

Slika Johna i Charlene nasmijala ju je. “Ho, ho, ho”, prošaptala je.

“Molim?” John je upitao začuđeno.

Nagnula je glavu. “Recimo samo da nisam u blagdanskom raspoloženju.”

John je zaškripio zubima. “Vidiš, Abby, uvijek misliš samo na sebe. Božić je, sjećaš se? To ti je nekad nešto značilo.”

Nemoj mi to raditi, John. Ne pretvaraj se da nešto znači kad znamo da to nije istina.

Glavom su joj prošle slike Johna i nje kako besciljno lutaju hodnicima svoga doma posljednjih godina… u tišini, bez strasti, bez ljubavi. “Da, nekad sam i ja tebi nešto značila.”

Stajali su kao ukopani, jedno ljuto lice nasuprot drugom. Jaz između njih povećavao se svakim udisajem. Abby je prva prekinula neugodnu šutnju: “Nemoj da ja ispadam loša. Ni ja im ne želim pokvariti Božić.” Gestikulirala je rukama. “Samo se trudim biti realna.”

16

“Misliš, sebična?” Trudio se ostati smiren.

“Ne, realna!” njezine su riječi zvučale kao siktanje. “Mrzim pretvaranje!”

Mišići na Johnovoj vilici potpuno su se napeli. “Misliš da ja volim? Ne pričam ja o nama, Abby. Pričam o djeci. Reći ćemo im nakon blagdana i to će biti to.”

Krenuo je dalje, a Abby je željela vrištati. “Čekaj!”

John se zaustavio i za trenutak se okrenuo prema njoj. “Što?”

Izdahnula je boreći se s kontroliranjem osjećaja koji su joj kidali srce. Nije više željela provesti niti trenutak u istoj kući s Johnom dok voli drugu ženu… i još tijekom blagdana!

Tada joj je sinulo da je tijekom blagdana ionako zauzeta. Ramena su joj se opustila. Oh, pa što ima veze? Možda je John u pravu.

Možda ne će štetiti ako djeca budu imala manje vremena za prilagodbu. Možda bi mogla preživjeti to čekanje radi njihova dobra. Ionako će razvod stići ubrzo nakon toga. “Dobro… u redu. Poslije Božića”, oklijevala je. “Ali makni ruke s Charlene u javnosti, u redu?

Barem dok ne kažemo djeci.”

Johnove su se oči raširile i njegov je bijes postao očit. “Što bi to trebalo značiti?”

“Daj, hajde…” Usta su joj ostala otvorena. Zašto joj i dalje laže?

Koja je svrha? “To znači da nemam namjeru okretati glavu na drugu stranu dok se ti okolo navlačiš sa svojom djevojkom zato da bismo djeci omogućili sretan Božić.”

John je napravio korak prema njoj, oštrog izraza lica. “Znaš, dosta mi je toga da kriviš Charlene zbog ovoga. Naša odluka o razvodu nema ništa s mojim prijateljstvom s njom. To je zato što si se promijenila… što smo se promijenili.” Uzdahnuo je i pogledao prema mjesečinom obasjanom nebu, a ona se pitala traži li odgovore kao što ih je ona tražila toliko puta. Vidjela je kako mu se vilica miče i znala je da pokušava kontrolirati svoju narav. “Nismo više isti ljudi koji smo bili, Abby.”

Okrenula je očima. “Ne govori mi da nema veze sa Charlene. Bez obzira na to koliko smo se promijenili, mogli smo to izgladiti; obveza nam je to izgladiti. Ali kada si se zbližio sa Charlene, znala sam da je kraj.” Kiselo se nasmijala. “Mislim stvarno, John. Ne možeš mi reći da nemaš ništa s njom kad sam ušla u učionicu i vidjela ju u tvom–“ “To je bio zagrljaj!” John je nastavio: “Rekao sam ti da je bila uzrujana zbog…” Glas mu je nestao, a Abby je osjetila kako joj raste 17

tlak. Kako se usuđuje poricati, a uhvatila ih je? Čula je o Johnovoj vezi sa Charlene od desetak izvora.

“Zagrljaj? Stvarno?” rekla je puna sarkazma. “A zbog čega je bila uzrujana večeras kada je plazila po tebi ispred deset tisuća ljudi?”

Johnovo se tijelo nagnulo prema naprijed kao da odustaje od borbe. “Zaboravi.” Gurnuo je ruke duboko u džepove i nastavio hodati dugim koracima. “Vjeruj što hoćeš.”

Abby je bjesnila. Lagao je, naravno. Kao i stotinu puta dosad.

Potrčala je nekoliko koraka ne bi li ga sustigla i ponovno hodala uz njega. “Vjerujem svojim prijateljicama, a one su vidjele isto što i ja.”

Ništa nije odgovorio, gledao je u daljinu i nastavio hodati po stadionskim stubama prema automobilu.

Kreten. “Dobro, ne moraš pričati sa mnom, samo nemoj praviti scene s njom, u redu? Ako budemo čekali da prođu blagdani, učini mi barem to.”

Bili su na vrhu stuba. John se zaustavio i bacio pogled na sat.

“Kako god.” Njegov je glas bio lišen svih osjećaja. “Naći ćemo se u hotelu za nekoliko sati.”

“Molim?” Abbyni su se otkucaji srca udvostručili. Ne radi mi to, John, ne večeras. “Ideš sa mnom. Djeca nas čekaju.” Čak i prije nego što je odgovorio, Abby je znala da ga je prejako napala. Njezin je muž gledao niz ulicu, izgubljen za nju i njihovu djecu, a imali su razlog za slavlje prije nepunih sat vremena. “Treneri će se naći u pubu dolje niz ulicu. Reci djeci da ću doći kasnije.”

Tada, bez susretanja pogleda, bez trunke žaljenja i grižnje savjesti, bez osvrtanja, John je odšetao u noć. Abby je stajala skamenjena gledajući ga kako odlazi.

Okreni se, John. Vrati se i reci da me voliš. Reci mi da je sve ovo ludo i da će već nekako sve biti u redu.

Nastavio je hodati. Bože, zaustavi ga. Djeca ga večeras trebaju.

Tišina.

Gledala je kako odlazi, gleda lijevo-desno, prelazi cestu, penje se na pločnik. U redu. Pusti ga da ode. Obrisala je suzu te osjetila bol u srcu. Bilo je vrijeme da se navikne gledati ga kako odlazi. To je sve što im je sada ostalo, sve što će ikada biti; dvoje ljudi, dva stranca hodat će sami u suprotnim pravcima prema hladnim, tamnim noćima svoje budućnosti.

Znala je to, John je znao.

Nakon blagdana znat će i djeca.

18

3.

Najljepše u odrastanju na privatnom jezeru, barem što se tiče Nicole Reynolds, nisu beskrajni travnati brežuljci koji se šire od stražnjih vrata kuće prema vodi ili stari drveni mol gdje su se okupljali, ronili i družili uz pjesmu. To je sve prekrasno i uvijek će zauzimati posebno mjesto u njezinim obiteljskim uspomenama, naravno. No najdivnija je staza kojom se probijala kroz grane i grmlje sve do otvorenih travnjaka uz obalu jezera. Kao djeca, Nicole i Kade vozili bi svoje bicikle oko jezera pretvarajući se da su istraživači u nekim stranim zemljama ili da putuju preko neprijateljskog teritorija ne bi li se vratili u sigurne krajeve, obično u neku od vikendica svojih prijatelja.

S dvadeset godina Nicole je prestara za imaginarnu igru i provlačenje po šumi, ali još uvijek obožava staru stazu. Danas je to mjesto gdje Matt Conley i ona mogu pobjeći od zahtjevnog studentskog života i hodati držeći se za ruke, otkrivajući sve jedno o drugome.

Godinama prije Nicole je najviše voljela stazu ljeti kada je zemlja bila topla, a lišće u punom cvatu. Ali sada, s Mattom uza se, bilo je nešto čudesno i u zimskoj šetnji tom, tri milje dugom, stazom.

Toga popodneva, jedne srijede oko tri tjedna nakon Božića, Nicole je stigla kući s predavanja ranije nego inače, naložila vatru u kaminu, stavila kuhati ručak. Matt će stići za manje od sat vremena i želi joj reći nešto važno. Nešto vrlo važno. Izvadila je kruh iz hladnjaka i istrgnula dva papirnata ručnika iz role. Njegov joj je glas odzvanjao u glavi, hitan i odlučan, govoreći joj da se, bez obzira na sve što bi se moglo dogoditi toga dana, moraju naći nakon predavanja.

Dlanovi su joj znojni pa ih je obrisala o traperice.

Nisam zabrinuta, pomislila je na trenutak. Zašto bih trebala biti zabrinuta? Matt i ona nerazdvojni su otkad su se sreli na studentskoj debati prije dvije godine kada je on već bio stariji student. Svaki je dan otada bio ljepši od prethodnog, a veza koju su započeli ispunjena romansom i smijehom. Njihove su borbe karakteristične za ljude njihovih godina, ljude odlučne u služenju Bogu koji Ga stavljaju na prvo mjesto. Zbog toga su postavili granice čim je njihovo prijatelj19

stvo preraslo u vezu. Ali nikada, nijednom u dvije godine, Nicole nije strahovala da bi ju Matt mogao ostaviti.

Ne može biti to.

Posegnula je za majonezom, otvorila ju pa zgrabila nož. Matt je uvijek tako pažljiv, iznenađuje ju njezinim omiljenim ručkom, dimljenom puretinom sa sirom, donosi joj cvijeće, daje joj prostora kada treba pripremiti težak ispit iz engleskog jezika.

Razmišlja o odnosu s Mattom, a duboka se bol pojavi u njenim prsima. Ne viđa se valjda s nekom drugom? Ne, nemoguće. Izvrsni su jedno za drugo. Matt ima dvadeset i četiri godine, na posljednjoj je godini prava, sportaš s briljantnim umom koji joj daje osjećaj sigurnosti. Jak je i odlučan, a i poprilično zaljubljen u nju. Iako je Nicole znala da ju Matt smatra fizički atraktivnom, Matt je najviše volio kako ga nasmijava. Nicole je bila navijačica u srednjoj školi pa je doživjela raznih smiješnih i neugodnih trenutaka. Bila je zaigrana i pažljiva, voljela ga je odvući od knjiga i bilježnica te ga odvesti na grudanje ili šetnju po šumskoj stazi. On je bio njezin izvor snage, ona njegov podsjetnik da život vrijedi čuvati.

Savršeni su jedno za drugo, zar ne?

Zar nešto nije u redu s našom vezom, nešto što ja ne vidim?

Budi strpljiva, kćeri.

Nicole je polagano, duboko udahnula. Voljela je način na koji joj se Bog obraća, nježno i s blagim autoritetom, tihim glasom koji je odzvanjao iz dubine njezine duše. Godinama On i ona tako funkcioniraju, a neprekinutost Njegova prisustva, Njegov glas, stvorili su od te veze kamen temeljac na kojem Nicole gradi svoj život. Ako Bog želi da bude smirena zbog ovog sastanka s Mattom, onda ona duboko u sebi zna da nema razloga za brigu.

Hvala Ti, Gospodine. Samo mi pomozi da mi srce ne iskoči iz grudi, dobro? Znatiželja će me ubiti.

Tijekom ručka Mattove su oči plesale i činilo se da će eksplodirati od uzbuđenja. No pričao je samo o nastavi i projektima koje treba završiti. Isprva se Nicole uključila u priču, ali kada su pojeli do kraja, obrisala je usta i bacila ubrus na stol.

“O. K. … stani.”

Nasmijao joj se. “Što je?”

Osjetila je kako joj se usnice razvlače u smiješak, ali pravila se ozbiljnom. “Trebao si mi nešto važno reći, sjećaš se? Zato smo ovdje.”

20

Udobno se zavalio na stolici i pogledao kroz prozor; oči su mu zasjale, duboko je udahnuo. “Da vidimo, nešto važno…” Promrmljao je riječi kroz dah kao da se pokušava prisjetiti: “Što je to bilo…?”

Nicoleina nestrpljivost došla je do vrhunca, zgrabila je njegovu desnu ruku objema svojim rukama te ga povukla poput razdraženog djeteta. “Matt, nije smiješno. Ozbiljna sam, daj, hajde. Čekam te cijeli dan.”

Nasmijao joj se, ali ništa nije rekao.

Naljutila se. “Dobro, u redu, pogađat ću. Seliš se na Antarktiku i bavit ćeš se pecanjem na ledu? Seliš se u Zimbabve i bit ćeš misionar? Prekidaš studij i radit ćeš u cirkusu?”

Oboje su se nasmijali i čela su im se spojila. “Smiješna si”, protrljao je njezin nos svojim,“znaš li?”

“A ti si derište”, njezin je glas bio šapat, lica su im se dodirivala, a onda se raspoloženje naglo promijenilo. Matt ju je uhvatio za vrat i privukao k sebi. Usne su im se susrele u poljupcu koji je počeo polagano, ali je postao užurban kao da nekamo moraju pobjeći.

Bježi!

Gospodinov je glas bio jasan, kao i uvijek u ovakvim trenutcima.

Prazna kuća, vatra u kaminu, vani snijeg polagano pada, a kući se nitko ne će vratiti još barem sat vremena.

Odmakli su se jedan od drugoga i gledali se udaljeni nekoliko centimetara “Prošećimo…” Mattov je glas bio nježan.

“Sad? Mislila sam da želiš razgovarati?” Nicole je uzela zraka i sjela na stolicu.

Kimnuo je glavom pokazujući prema dvorištu iza kuće. “Tamo.

Na stazi.”

Nicole je slegnula ramenima. “O. K.” U potpunoj su se tišini premjestili u dvorište i odšetali do staze uživajući u zajedničkom druženju, razmišljajući o posljednjem poljupcu. Tada, kao što je planirao, Matt je nogom šutnuo snijeg sa srušenog debla. Skinuo je šal s vrata, stavio ga na vlažno drvo i pogledao Nicole u oči.

“Sjedni.” Nije to bila naredba, ali svakako dio nekog hipnotičkog rituala koji Nicole nije mogla prepoznati i u kakvom nikada nije sudjelovala.

Polagano se spustila i zbunjeno gledala u Matta. “O. K. …”

Krećući se polagano, Matt je posegnuo u džep svog kaputa i izvadio malenu kutijicu zamotanu u zlatni papir. Sjajila se u mraku, 21

a Nicole najednom nije mogla osjetiti ni ruke ni noge, osjećala se kao da pluta, kao da proživljava san koji je imala još kao djevojčica. Suze su joj navrle na oči pa je odvratila pogled s kutijice na Matta. “Matt?” glas joj se jedva čuo, ali bio je pun ljubavi, nevjerice i zbunjenosti.

Bez imalo oklijevanja sagnuo se, jednim se koljenom oslonio na snijeg držeći u ruci dar koji je pripremio. Oprezno je uzela kutijicu i gledala u nju. Iako je nosila rukavice, ruke su joj se tresle. Je li to taj dan? Zar je odlučio pitati ju baš danas? Dragi Bože, pomozi mi da razvežem vrpcu…

Namučila se s papirom, izvadila plavu baršunastu kutijicu pa otvorila poklopac. Dijamantni je prsten uhvatio zraku svjetlosti i odbio ju u tisuću različitih pravaca, a njezin je dah zastao u grlu. Bio je prekrasan, jednostavan zaručnički prsten s dijamantom koji je pokazivao mnogo staza kojima će još zajedno proći. O, Bože, ne mogu vjerovati. Oči su joj se napunile suzama, trepnula je pa su suze radosnice počele kliziti niz obraze. “Oh, Matt…” Privukla ga je k sebi i čvrsto ga držala sve dok se nije uspio nježno osloboditi i uhvatiti njezin pogled.

“Nicole Michelle Reynolds, volim te više od života.” Nježno je prislonio svoju ruku na njezin obraz i obrisao joj suze. “Volim te od našeg prvog dana… a svaki put kad smo zajedno volim te sve više.”

Zastao je, a dvije nove suze potekle su niz njezino lice. Znači, to je to… postavit će pitanje.

Hvala ti, Bože, hvala na ovom čovjeku. Čekala je dok je birao riječi. “Cijeloga se života bojim vezivanja, bojim se da ću, ako se obećam ženi, jednoga dana završiti kao moj otac… ljut i sam i… dobro, jadan, pretpostavljam.” Pomaknuo je pramen kose s njezinih očiju. “Onda sam upoznao tebe.”

Bilo je toliko toga što je Nicole htjela reći, ali šutjela je uživajući u trenutku, upijajući svaku sekundu jer je znala da ovaj dan ne će zaboraviti dok je god živa.

“Vidim na koji način tvoji roditelji grade svoju ljubav već… koliko, dvadeset i jednu godinu?”

Nicole je kimnula glavom zaustavljajući suze smijehom.

“Dvadeset i jednu godinu.” Matt je klimao glavom. “Nevjerojatno.” Nježnost se vidjela u njegovim očima. “Što oni imaju zajedno, Nicole, želio bih da imamo i mi. Obitelj i dom gdje se grade tradicije i uspomene, gdje ćemo živjeti zajedno sve dok nas Bog ne pozove k sebi.”

22

Njezina je sreća dosegnula vrhunac i nasmijala se od sveg srca.

“Oh, Matt… toliko te volim!” Pokušala ga je ponovno zagrliti, ali podigao je ruke i spriječio ju da mu priđe bliže. Pogledala ga je te shvatila da su mu oči pune suza. Tolike su dane i mjesece proveli zajedno, a nikada ga nije vidjela tako ozbiljnog.

“Nicole, želim da mi budeš žena.” Uštipnuo joj je obraze prstima, a ona se osjećala tako sigurno u njegovu naručju. “Pitao sam tvojeg oca, dao nam je svoj blagoslov.” Ponovno je zastao, činilo joj se kao vječnost. “Hoćeš li se udati za mene?”

Suze su nekontrolirano krenule, bacila je ruke oko njegova vrata držeći ga kao da ga ne će nikada pustiti. Kako su dragocjeni i prekrasni Božji planovi za Njegove ljude. Koliko je samo puta njezina majka molila za ovakvog supruga koji će usrećiti njezinu kćer, za onoga koji je sada tu. Bila je spremna, čista i netaknuta kao što je Bog planirao, predati se Mattu i postati mu ženom. Za to se majka i molila.

Jedva je čekala reći svojim roditeljima.

O, Bože, hvala Ti… prepuna sam zahvalnosti. Možemo reći roditeljima ovog vikenda na obiteljskom okupljanju!

“Da, Matt.” Pamtit će ovaj trenutak dok je živa. “Da. Udat ću se za tebe…”

23

4.

Bio je petak, nekoliko sati do obiteljskog okupljanja, a Abby je bila potpuno iscrpljena. Unatoč nizu od nekoliko zajedničkih sastanaka kod savjetnika, John i ona odbili su sve pokušaje dogovora za spas braka. Umjesto toga dogovorili su sastanak u restoranu u predgrađu kako bi prošli kroz detalje, kako bi konačno postavili stvari za budućnost.

Abby će ostati u kući, John će potražiti mjesto za sebe. Djeca su dovoljno velika da skrbništvo ne će biti problem. Sean će ostati s Abby tijekom tjedna, a s Johnom vikendima i blagdanima – kad god poželi, ustvari. Što se tiče drugih stvari, život će se nastaviti kao i dosad. Kade će se preseliti u sobu na Sveučilištu Iowa ovog ljeta, a Nicole će nastaviti živjeti kod kuće i slušati predavanja na Sveučilištu Južni Illinois.

Abbyn je umor bio razumljiv. Godinama su John i ona sretno živjeli, zatim su se pretvarali da sretno žive, a ovih posljednjih nekoliko tjedana Abby je osjećala odbojnost prema toj njihovoj farsi. Shvatila je da bi se mogla derati na Johna, na djecu, na svakoga tko bi želio čuti kako joj je dosta svega, kako joj je dosta glumatanja. Djeca su još uvijek bila u božićnom zanosu, Sean s novim skijama, a Kade s posebno izrađenim kipićem na kojem znakovlje otkriva da je riječ o državnom nogometnom prvaku. Nicole se zatvorila u svoj život, mukotrpno je učila i provodila gotovo sve slobodno vrijeme s Mattom.

Kao što je John i predvidio, uzbuđenje oko osvajanja državne titule još je uvijek bila tema većine obiteljskih razgovora. Nastavio je primati svakodnevne pozive novinara i kolega trenera koji su mu željeli čestitati i usporediti akcije nadajući se da će možda trener Reynolds probuditi iskru uspjeha u njima, a koja će potom zavladati njihovim životima. Ljudi su mislili da John ima odgovor na sve, svi su to mislili.

Svi osim nje.

Abby je lagano uzdahnula i izvukla flanelnu spavaćicu iz ladice ormara. John i ona još su uvijek dijelili životni prostor, ali ne i krevet. Ne, već mjesecima. Ona bi se odjenula u kupaonici, oprala zube, a kad je bila sigurna da su djeca zaspala ili bila prezauzeta da ju 24

primijete, iskrala bi se do sobe za goste u prizemlju. Uvijek bi se prva ustala ujutro pa ju nitko od njih nikada nije uhvatio.

Bilo je rano i John je bio na ligaškom sastanku koji će trajati barem do deset sati navečer. Baš dobro. Zaspat ću prije negoli se vrati.

Hladni je vjetar puhao vani dok je skidala svoju odjeću, odijevala noćnu pa shvatila da su joj noge hladne. Ovih dana morat ću si kupiti svoje čarape. Ali zasad, barem ovu posljednju noć, može nositi njegove. Bile su veće i deblje, grijale su joj noge i za najhladnijih noći.

Nakon što kažu djeci za razvod, John će pitati jednog od svojih kolega trenera može li ostati kod njega neko vrijeme dok cijela stvar ne bude gotova pa će potražiti mjesto za sebe. Kako god bilo, planirao je iseliti se iz kuće za manje od tjedan dana. Abby je otvorila ladicu i prekopala sve ne bi li pronašla najdeblji par čarapa. Umjesto čarapa njezini su prsti opipali nekakav papir. Izvukla ga je i pogledala. Nije li očistila ladice prije nekoliko tjedana?

Srce joj je počelo jače tući upozoravajući ju da vrati papir i ne čita poruku. Ignorirala je upozorenje. Sjela je na rub kreveta te razvukla komad papira ispisan nepoznatim ženskim rukopisom. Čitala je.

John, hvala što si razgovarao sa mnom prošle noći. Ne znam što bih napravila bez tebe. Zaista to mislim. Ti si najbolji prijatelj kojeg žena može imati. Abby ne zna što gubi. Vidimo se u petak, rano, kao i obično. Jedva čekam vidjeti te. Volim te, Charlene.

Abby je gledala u poruku, a ljutnja ju je obuzimala. U nemogućnosti zaustaviti samu sebe, pročitala je poruku ponovno, a onda je potrgala papir na pola pa ponovno na pola, pa opet i tako sve dok je i najmanja riječ postala neprepoznatljiva.

Nije mogla odlučiti bi li se požurila u kupaonicu ili jednostavno šakom razbila zid. Na kraju nije napravila ni jedno ni drugo; ostala je sjediti na rubu kreveta sa zarobljenom boli u srcu. John, kako si mogao? Zar nisi mogao čekati službeni razvod? Zar sve ono što smo dijelili nije barem toga vrijedno?

Abby je čula suprugov glas, ogorčen i obramben svakog puta kad bi spomenula Charleneino ime: “Ona je samo prijateljica… samo prijateljica…”

Strašno se ljutila dok joj je pogled bio usmjeren na komadić papira. Samo prijateljica… kakva loša šala. Članovi kluba Booster rekli su Abby da su nekoliko puta vidjeli Johna i Charlene u učionici.

A barem je jednom netko ušao unutra i zatekao ih zagrljene. “Ima25

la je težak dan… potpuno je sama… samo prijateljica.” Isprike su bile neiscrpne.

U redu. John od sutra može biti prijatelj s Charlene koliko god hoće. Samo neka se iseli i prekine ovu laž koju živi proteklih nekoliko mjeseci. Pokupila je komadiće papira i otišla u kupaonicu te ih bacila u zahodsku školjku i povukla vodu. Na izlazu je uhvatila svoj odraz u ogledalu. Zar nije dovoljno lijepa? Je li nabacila previše kilograma tijekom proteklih godina?

Abby je proučavala svoje tijelo, ali znala je da problem nije u kilogramima. Nosila je isti broj traperica kao i uvijek, a sa 175 cm visine bila je puno mršavija od većine žena upola mlađih od nje. Hodala je pješačkom stazom svakog jutra i pazila je što jede.

Sigurno je zbog godina.

Pažljivo je proučila svoju kožu te uočila svima vidljive bore koje tu nisu bile prije deset godina. Koliko Charlene uopće ima godina? Trideset i dvije, trideset i tri? Abby je skupila kosu i podigla ju te pokušala napraviti frizuru po kojoj je bila poznata, onu koju je nosila kao tinejdžerica.

Zar je njihova ljubav spala na to? Nakon što su toliko proživjeli, toliko toga proslavili, zajedno podigli obitelj… zar je zaista došlo do ovoga? Hoće li izgubiti muža samo zbog toga što joj se lice naboralo?

Dala sam ti tolike godine, John.

Napravila je korak unatrag pa se opet pogledala. Imala je kratku modernu frizuru, onu za kojom su se muškarci okretali. Stariji muškarci možda, ali ipak muškarci. A uz malu pomoć salona još je uvijek bila plavuša. Abby se okretala i okretala ispred ogledala nastojeći se vidjeti na način na koji ju John gleda. O. K., upravo je navršila četrdeset i jednu godinu, pa što? Charlene će jednom isto imati četrdeset i jednu godinu. To nije mogao biti razlog zbog kojih stvari više ne funkcioniraju.

Abby se namrštila. Ponašala se besmisleno. Njihov prekid nema ništa s izgledom. To je zato što je njihov brak još prije nekoliko godina postao iznošen poput starih čarapa. Poderan na ključnim mjestima koja nitko ne želi pokrpati.

Okrenula se od svog odraza u zrcalu, prošla kroz vrata spavaće sobe, kroz hodnik pa do gostinjske sobe. Nije ugasila svjetlo, zatvorila je vrata i uvukla se u krevet.

Zaspala je odmah, ni minuta nije prošla.

26

Jesenski je vjetar puhao kroz drveće noseći lišće svih oblika i boja na pločnik koji je okruživao veliki stadion. Abby je unutra vikala: “Naprijed, plavi! Hajde, John, ti to možeš!” Mahnuo joj je iz mase igrača koji su ga okruživali dodavač impresivne građe, tamne kose i plavih očiju – najzgodniji igrač na terenu.

“Pričekaj minutu, Abby… moram ti nešto reći… nešto reći.” John je podigao ruku i bacio loptu prema tribinama, vrtjela se i vrtjela pa konačno završila u Abbynu naručju. Na loptu je bio zakačen buketić plavih i bijelih ruža. John se nasmijao, a Abby je primijetila čuđenje svih ostalih igrača. Tada, kao da je to bila najnormalnija stvar na svijetu, John je potrčao prema vrhu tribina, prema njoj. Prišao joj je, a masa ljudi na tribinama i terenu sugerirala joj je da mu se približi.

“Pa, Abby, hoćeš li se udati za mene…? Hoćeš li, Abby?”

Pogledala ga je, a umjesto dresa imao je crno odijelo. Nervozno je obrisala ruke o svoje traperice, tada se skoncentrirala i počela izgovarati zavjete: “Ja, Abby Chapman, obećavam da ću te voljeti i poštovati–” No prije nego što je završila, liječnik je utrčao u crkvu mašući rukama i vičući: “Curica je! Curica je!” Iza njega ušle su tri medicinske sestre, a ona u sredini nosila je malu bebu. Ljudi iz crkve nestali su, a našla se u bolničkoj sobi. Abby se rasplakala, mislila je da će joj srce puknuti na pola kad joj je sestra predala dijete. Ali to uopće nije bila beba jer Nicole sada stoji pokraj nje, a John ju drži za ručicu. Novo dijete, ono u Abbynu naručju, nije se micalo, nije disalo.

“Ne znam što se dogodilo. Spavala je popodnevni san kao i svakoga drugog dana. Kad sam je pokušala probuditi, bila je–” “Dječak je, Abby. Možeš li vjerovati? Imamo dječaka!”

Pogledala je dolje. Mrtvo dijete više nije bilo tu, Nicole je bila starija, plesala je u svom baletnom kostimu, hodala na prstima, vrtjela se i pjevala pjesme koje Abby nije razumjela. Bez upozorenja, njezini su okreti postali vjetar, tornado, ljuti i prkosni, rasli su svakog sljedećeg trenutka. U daljini je Abby vidjela svoju majku kako se smiješi i maše joj. “Čestitam, Abby, imaš istinsku ljepotu u životu. Čestitam Abby… čestitam…”

Tornado je promijenio smjer i krenuo prema Abbynoj majci tresući tlo i stvarajući zaglušujući pritisak poput jurećeg vlaka.

“Mama! Spasi se… bježi! Bježi prije negoli te ubije!”

27

Kada ju je u dobi od 15 godina vlastiti otac prodao u prostituciju, Rahaba se sama sebi zavjetovala da više ne će vjerovati ni jednomu muškarcu. No tada je u burni svijet njezinih emocija odjednom ušao Salmon, ugledni vođa Judina plemena, neprijatelj njezina naroda. Može li kanaanska bludnica biti prikladna žena jednomu od izraelskih vođa? Može li čovjek vjere voljeti ženu poput nje? Što žena uništene prošlosti treba učiniti kada želi prihvatiti ljubav, ali u nju više ne vjeruje? Ovo je ljubavna priča kakvu samo Bog može potaknuti i zamisliti!

280 str., Meki uvez

Trilogija Znak lava osvojila je milijune čitatelja diljem svijeta. Njome se Francine Rivers proslavila kao spisateljica povijesnih romana nadahnutih duhovnim temama, istovremeno vješto istkavši jednu od najljepših ljubavnih priča. U prvom dijelu trilogije čitatelja se vodi u dekadentno ozračje Rimskoga Carstva u 1. stoljeću. Roman je dirljiva priča o mladoj kršćanki Hadasi zarobljenoj u porušenom Jeruzalemu koju kao ropkinju kupuje rimska patricijska obitelj. U romanu Odjek u tami, koji se čita bez daha, glavni likovi iz prvog dijela trilogije naći će se u životnim dvojbama, a čitatelja će iznenaditi i neočekivani čudesni obrat kao i rasplet jedinstvene ljubavne priče. U posljednjem dijelu trilogije okosnica radnje vezana je uz život Atreta, prelijepog plavokosog ratnika nemilosrdna pogleda i burne prošlosti. Hoće li susret s mladom kršćanskom udovicom Rispom i rađanje njihove međusobne bliskosti učiniti da u njegovo srce prodre svjetlo evanđelja?...

Glas u vjetru, 477 str. Meki uvez Odjek u tami, 437 str. Meki uvez Sigurno kao svitanje, 477 str. Meki uvez

Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u prosincu 2015.

John i Abby Reynolds idealan su bračni par. Njihova je ljubav nastala iz mladenačkog prijateljstva i snažnih obiteljskih veza. Prijatelji ih uzimaju kao primjer, djeca ih silno vole, svi im se dive. No sada, nakon dvadeset i jedne godine zajedničkoga života punog ljubavi, poteškoća, smijeha, podizanja obitelji u svom domu na jezeru, John i Abby mogli bi sve izgubiti.

Na rubu ljubavne afere, John više nije onaj isti muškarac za kojega se Abby udala, a ona više nije djevojka njegovih snova. Oni su sada stranci čiji su dani zajedničkog plesa zauvijek nestali pa su konačno donijeli najtežu odluku od svih: razvest će se. Okupili su svoje troje djece kako bi im priopćili tu vijest, ali prije nego što su uspjeli, njihova im kći objavljuje sretnu novost: na ljeto se udaje.

Odlučivši da ne će svojoj kćeri pokvariti razdoblje sreće, Abby i John dogovore se da na neko vrijeme odgode razvod. No kako se vjenčanje približava, prisjećaju se zajedničkih trenutaka, a prijatelji prepričavaju zgode s njihovih zajedničkih putovanja pitajući ih kako su uspjeli zajedno prebroditi sve teške trenutke. Progonjeni uspomenama, Abby i John suočavaju se s ključnim pitanjima. Je li ta odluka nepovratna? Je li njihov brak, brak dvoje predanih vjernika, nepovratno izgubljen? Mogu li opet na mjesečini, na starom drvenom molu, još jednom zajedno pronaći… vrijeme za ples?

“Vrijeme za ples nezaboravna je ljubavna priča. Ona nas poziva i ohrabruje da uvijek njegujemo svoj bračni odnos i da u tome nikada ne posustanemo.”

Patsy Clairmont KAREN KINGSBURY poznata je američka autorica preko pedeset popularnih romana koji su osvojili srca mnogobrojnih čitatelja i prodani su u milijunima primjeraka. Njezini bestseleri često se pojavljuju na prvim mjestima top-ljestvica čitanosti New York Timesa, a prema Amazonu je među top 50 svjetskih autora nadahnjujuće literature. Sa suprugom i petero djece živi u Washingtonu.

119 kn

ISBN 978-953-235-479-9

/bibliotekapopulus

POPULUS P o p u l a r n o . O p u š t a j u ć e . O p l e m e n j u j u ć e .