Vježbanje u kršćanstvu

Søren Kierkegaard

Vje banje u kršæanstvu

VER BUM

Søren Kierkegaard VJEŽBANJE U KRŠĆANSTVU

Biblioteka:

IDEA 12.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Søren Kierkegaard

VJEŽBANJE U KRŠĆANSTVU

VERBUM Split, 2007.

Naslov izvornika: INDÖVELSE I CHRISTENDOM, Af Anti-Climacus Nr. I. II. III. Udgivet af S. KIERKEGAARD, Kjöbenhavn, 1850. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2007.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod s njemačkog: Branko Miloš Lektura: Ivana Vrtič, prof.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske

CIP-Katalogizacija u publikaciji Sveučilišna knjižnica u Splitu UDK

242

VJEŽBANJE u kršćanstvu / Soren Kierkegaard ; <prijevod s njemačkog Branko Miloš>. – Split : Verbum, 2007. – (Biblioteka Idea ; 12) Prijevod djela: Indoevelse i Christendom / Anti-Climacus.

ISBN 978-953-235-097-5 470326040

VJEŽBANJE U KRŠĆANSTVU I. DIO

Napisao: ANTI-CLIMACUS

DOĐITE K MENI SVI KOJI STE IZMORENI I OPTEREĆENI I JA ĆU VAS ODMORITI1 DA RAZBUDI I POSVIJESTI Procul, o procul este, profani!2

PREDGOVOR IZDAVAČA

Pseudonimni autor3 ovog spisa objavljenog 1848. istaknuo je kao najviši ideal zahtjev da se bude kršćaninom. Zahtjev uistinu treba izreći, razložiti i čuti. Ne bi bilo kršćanski odbiti ga ili zanemariti – nego, naprotiv, uvažiti ga i prihvatiti.

Zahtjev treba čuti, a ja ga doživljavam kao da je baš meni upućen – da bih mogao učiti ne kako se uteći »milosti« kao nekom površnom utočištu, nego da bih joj se utekao u onom smislu kako je ja shvaćam.4 S. K.

VJEŽBANJE U KRŠĆANSTVU

7

ZAZIV

Evo već je osamnaest stoljeća prošlo5 otkako je Isus Krist hodao zemljom; ali taj događaj nije nalik ostalim događajima koji su kao nešto bivše najprije postali povijest, a onda kao nešto davno bivše pali u zaborav. Ne, njegova sadašnjost na zemlji nikad ne može postati prošlošću, niti može pasti u zaborav – jer da nije tako, zar bi na zemlji uopće još bilo nekoga tko bi u njega vjerovao, zar ne bi za zaborav bilo i to što je on uopće živio? Svaki vjernik, naprotiv, da bi uopće bio vjernikom, mora biti Kristov suvremenik te kao vjernik mora sve više i više postajati suvremenik Kristove stvarnosti, suvremenik baš onakav kakvi su bili njegovi onodobni suvremenici – ova suvremenost uvjet je vjere, dublje rečeno, ona je vjera sama.

Gospodine Isuse Kriste, mi želimo biti tvoji suvremenici, želimo te vidjeti u tvom stvarnom liku, želimo te vidjeti onakva kakav si bio u svojoj svakidašnjici, kakav si hodao zemljom, a ne u liku kakvim te krivotvorila isprazna i bezlična, površnošću oduševljena ili svjetskopovijesnim brbljarijama6 ispunjena tradicija. Jer u toj krivotvorini nema poniženja u kojem te vjernik vidi, pa nema ni proslavljenja u kojem te još nitko nije vidio. Želimo te vidjeti onakva kakav jesi, kakav si bio i kakav ćeš biti, dok se ne vratiš u slavi, kao znak sablazni,7 kao predmet vjere neznatnih ljudi, a ipak spasitelj naraštaja i njegov izbavitelj, koji si iz ljubavi sišao na zemlju tražiti izgubljene, trpjeti i umrijeti, i koji si ožalošćen, sa

8

SØREN KIERKEGAARD

svakim korakom koji si učinio na zemlji, svakim pozivanjem zalutalih, svakim pružanjem ruke da bi učinio znak ili čudo, svaki put, ma kako krotak bio, trpio protivljenje ljudi te si uvijek iznova morao ponavljati: »Blaženi koji se ne sablazne nada mnom.«8 Želimo te takva vidjeti, i pritom se ne sablazniti nad tobom.

VJEŽBANJE U KRŠĆANSTVU

9

POZIV

Do ite k meni svi koji ste izmoreni i optere eni i ja u vas odmoriti. Čudesno li je, čudesno, da poziva – »Dođite k meni!« – baš onaj koji može pomoći. Kakve li ljubavi! Ta, ljubav je već i to kad onaj koji može pomoći pomaže onome koji moli za pomoć – ali sam pomoć nuditi! I nuditi je svima! Da, i onima koji ne će moći uzvratiti! Pomoć im nuditi. Ne nuditi, nego zazivati, kao da je onaj koji pomaže sam onaj kojemu je pomoć potrebna, kao da je on koji svima može i želi pomoći na neki način sam potrebit, kao da osjeća potrebu za pomaganjem, a ujedno je potrebit, potrebit potrebitih, da bi im pomogao!

I. »Dođite k meni!« Uistinu, nimalo ne čudi ako poziva – »Dođite k meni!« – netko tko je u opasnosti i treba pomoć, možda čak brzu, hitnu pomoć. Ne čudi ni to kad ulični prodavač dade razglasiti: »Dođite k meni – ja liječim sve bolesti«; ali kod uličnog je prodavača samo privid i obmana da liječnik treba bolesne. Njegovo »dođite k meni« jest »dođite k meni svi vi koji možete skupo platiti liječenje i lijek; evo liječnika za sve koji mogu platiti.« Osim toga obično se onoga koji može pomoći mora tražiti, a kad ga se nađe, teško je dobiti prigodu s njim porazgovarati, a kad se prigoda dobije, mora ga se dugo, dugo moliti, a kad ga se dovoljno dugo moli, on započ-

10

SØREN KIERKEGAARD

ne opsežne pripreme, tj. pokazuje koliko je dragocjen, a ponekad čak i kad ne želi primiti plaću ili je plemenito odbije, to čini samo da bi dodatno izrazio kako nema tog novca kojim bi se njegova pomoć mogla platiti.

A koliko je drugačiji onaj koji se žrtvuje; on se žrtvuje i u ovom slučaju, sam traži one koji trebaju pomoć, sam obilazi i zove, gotovo moleći zove: »Dođite k meni!« On, koji može pomoći, i to pomoći s onim što je potrebno,9 osloboditi od bolesti koja je istinski smrtonosna, on ne čeka da se k njemu dođe, on dolazi sam a da ga se ne pozove, jer on poziva one kojima nudi pomoć – i to kakvu pomoć!

Ma i onaj je dobrohotni grčki mudrac10 imao pravo kad nije smatrao dragocjenim ni sebe ni svoju pouku, kao što oni koji postupaju suprotno nemaju, iako je on time, u jednom drugom smislu, s plemenitim ponosom izražavao vlastitu nadmoć. Ali on nije bio brižan iz ljubavi da bi nekoga molio da dođe k njemu, trebam li reći, usprkos tome što, ili možda reći baš zato što nije bio posve siguran što bi ta njegova pomoć trebala značiti; jer što je netko sigurniji da je njegova pomoć jedina, to je, ljudskim očima gledano, s pravim razlogom više cijeni, a što je manje siguran, to je razlog da se više trudi kad je drugima nudi. Ali on koji sebe zove spasiteljem i koji zna da to jest, on govori s brigom. Dođite k meni! *** »Dođite k meni svi!« Čudesno! Jer s obzirom na to kakvi su ljudi i ne začuđuje da se počne isprazno hvalisati i pozivati sve ljude netko tko možda baš nikome ne može pomoći. Ali i kad je čovjek posve siguran da može pomoći, i kad bi pritom rado htio pomoći, i kad bi sa svom požrtvovnosti sve svoje vrijeme posvetio tome cilju, tada mu još preostaje jedno – izabrati. Koliko god čovjek rado pomagao, ne može pomoći svima; toliko se

VJEŽBANJE U KRŠĆANSTVU

11

čovjek ne će žrtvovati. Ali on, jedini koji uistinu može pomoći i uistinu može pomoći svima, onaj, dakle, koji uistinu sve može pozvati, on ne postavlja baš nikakva uvjeta; on govori: »Dođite k meni svi« – ove riječi kao da su od samog početka svijeta bile za njega čuvane.

O ti ljudska požrtvovnosti, čak i kad si najljepša i najplemenitija, kad ti se najviše divimo, ova te požrtvovnost nadilazi, požrtvovnost koja žrtvuje sebe tako da u spremnosti da pomogne ne sadrži ni najmanje pristranosti. O ljubavi tolika da zanemaruješ svaku cijenu svojim vrijednostima, posve zaboravljaš sebe i sva se svodiš na pomaganje, sasvim slijepa za to kome pomažeš, a beskrajno jasno vidiš da postoji onaj koji pati pa ma o kome da je riječ; o ljubavi koja se htijenjem da svima bezuvjetno pomogneš tako razlikuješ od svega! *** »Dođite k meni!« Čudesno! Jer i ljudska sućut rado učini nešto za one koji su izmoreni i opterećeni: nahrani gladne, odjene gole, udijeli ugodne darove, podigne prikladne ustanove, a tamo gdje je sućut dublja i posjeti se one koji su izmoreni i opterećeni. Ali pozvati ih k sebi – to se ne čini; ta morao bi čovjek izmijeniti sav kućni red i način života. Sam živjeti u obilju i radosti i pritom zajedno stanovati pod zajedničkim krovom u svakodnevnom ophođenju sa siromašnima i jadnima, s onima koji su izmoreni i opterećeni – to ne ide. Da bi ih mogao pozvati k sebi, čovjek mora živjeti na isti način kao i oni: biti siromašan kao siromašni, neznatnim biti smatran kao neznatan čovjek iz puka, živjeti život boli i patnje, živjeti u uvjetima onih koje k sebi poziva, onih koji su izmoreni i opterećeni. Želi li čovjek one koji pate pozvati k sebi, on mora ili vlastite uvjete prilagoditi njihovim uvjetima ili uvjete onih koji pate prilagoditi svojim uvjetima; jer bi u protivnom nerazmjer njihovih prizora činio razliku

12

SØREN KIERKEGAARD

među njima još većom. I želi li čovjek k sebi pozvati baš sve koji pate (jer s jednim se još i može načiniti izuzetak te mu izmijeniti uvjete), to se može učiniti samo na jedan način – tako da se čovjek prilagodi njihovim uvjetima, osim ako oni nisu već izvorno prilagođeni kao što je bilo u slučaju onoga koji kaže: »Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni.« On govori ovako, a oni koji su s njim živjeli i osvjedočili su se; i gle, nema ni najmanje sitnice u njegovu životu koja bi tome proturječila. Njegov se život izražava šutljivom i stvarnom spremnošću na djelo; i da on nikad nije rekao: »Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni«, njegov bi život izražavao ove riječi. On stoji iza svoje riječi, ili njegova je riječ on sam, on je ono što kaže, pa je on i u ovom smislu riječ. *** »Svi vi koji ste izmoreni i opterećeni.« Čudesno! Samo jedno njega brine: da se slučajno ne dogodi da netko tko je izmoren i opterećen ne bude u mogućnosti čuti poziv; a ono suprotno, da će ih možda previše doći – toga se on ne boji. O, koje bi srce bilo tako veliko da bi bilo otvoreno svima; ma koje bi srce bilo tako veliko kad to ne bi bilo njegovo srce! Kako će biti shvaćen njegov poziv, on to prepušta svakom pojedinačno; on je postupio po svojoj savjesti – pozvao je sve koji su izmoreni i opterećeni.

Ali što to zapravo znači biti izmoren i opterećen; zašto on to pobliže ne objasni pa da se može sa sigurnošću znati na koga on to misli, zašto je tako škrt na riječima?

O ti škrtice, on je škrt na riječima baš zato da ne bi bio škrt; o ti uskogrudni, on je tako škrt na riječima da ne bi bio uskogrudan; to je prava ljubav (jer ljubav je otvorena prema svima): hoće spriječiti da bi itko mogao dvojiti i strahovati pitajući se pripada li među pozvane.

Onaj tko bi tražio neko pobliže određenje, tko bi mislio da se poziv posebno na njega odnosi, da je baš za njega,

VJEŽBANJE U KRŠĆANSTVU

13

zar ne bi bio sebičan ako ne vidi da što je više bližih određenja, to će više biti onih koji ne će biti sigurni jesu li pozvani. O čovječe, kako gledaš samo na sebe, kako ti je oko zavidno samo zato što je on dobar! Poziv upućen svima širi pozivateljeve ruke i on stoji poput vječne slike; a čim bi dodao neko pobliže određenje, koje bi možda nekome i donijelo neku sigurnost druge vrste, pozivatelj bi već izgledao drugačije, kao da bi sjena promjene prošla nad njim.11 *** »Ja ću vas odmoriti.« Čudesno! Jer onda se njegove riječi – »Dođite k meni« – moraju razumjeti kao: »Ostanite sa mnom, ja sam odmor.« Ili: »Odmor je biti sa mnom.« I nije u njegovu slučaju kao inače da pomagač koji kaže: »Dođite k meni«, odmah potom mora reći: »A sad idite«, dok u međuvremenu svakom pojedinom objašnjava gdje može naći pomoć koja mu je potrebna, gdje raste blagotvorno bilje koje ga može izliječiti, ili gdje se nalazi mirno mjesto gdje se može osloboditi svojih muka, ili gdje je sretan kutak na zemlji gdje nema tereta. On, naprotiv, koji širi ruke i sve poziva – o, kad bi k njemu došli svi izmoreni i opterećeni – on bi ih zagrlio i rekao: »Ostanite sa mnom, jer biti sa mnom jest odmor.« On je ujedno i pomagač i pomoć. Čudesno, on koji sve poziva, svima želi pomoći, bolesnike njeguje na način koji kao da je prilagođen svakom pojedinom bolesniku, kao da mu je svaki bolesnik jedini kojeg ima.

Liječnik inače mora napraviti raspored obilaska bolesnika, a opet bolesnici o kojima on skrbi nisu ni izbliza svi bolesnici ovoga svijeta. Liječnik propisuje lijek, kaže kako ga treba upotrebljavati i što činiti – a onda ide drugom bolesniku, ili u slučaju da je bolesnik kod njega, otpravi ga da ode. Liječnik ne može cijeli dan stajati uz jednog bolesnika, a još manje može sve svoje bolesnike

14

SØREN KIERKEGAARD

dovesti kući, niti može cijeli dan biti uz jednog bolesnika a da ostale ne zanemari. Stoga u tom slučaju pomagač i pomoć i nisu isto. Pomoć propisanu od liječnika bolesnik nosi sa sobom cijeli dan kako bi je uvijek mogao upotrijebiti, dok ga u međuvremenu liječnik obiđe samo jednom ili on u međuvremenu samo jednom vidi liječnika. Ali kad je pomagač isto što i pomoć, onda je on cijeli dan uz bolesnika, ili bolesnik uz njega – kako čudesno da jedan takav pomagač sve poziva.

II.

Do ite k meni svi koji ste izmoreni i optere eni i ja u vas odmoriti.

Kakve li neizmjerne mnogovrsnosti, kakve li gotovo bezgranične raznolikosti pozvanih; jer i čovjek, sasvim običan čovjek može imati razumijevanja u nekim pojedinačnim slučajevima – ali pozivatelj mora sve pozvati, i to tako kao da se obraća svakom posebno, kao pojedincu. Tako se poziv širi po putovima kojima svi gaze, pa i onim usamljeničkim, čak i na onom koji je najusamljeniji; da, i na onom putu koji je tako usamljen da ga poznaje samo jedan, jedan jedini,12 i nitko više, tako da na ovom putu ima samo trag jednih stopa, onog nesretnika koji je ovom putu pribjegao sa svojim jadom, i nikakav trag više, nikakav trag koji bi pomagao na povratku s ovog puta – a čak i ovdje dopire poziv: polako i sigurno pronalazi put natrag, najlakše kad bjegunca vodi k pozivatelju. Dođite k njemu svi, također ti, i ti, i ti koji si od svih bjegunaca najusamljeniji!

Tako se širi poziv; gdje god je neko raskrižje on stoji i zove. O, kao što zvuk bojne trube raznose sva četiri vjetra svijeta, tako se poziv širi posvuda, gdje god je neko raskrižje, ne s nejasnom jekom – jer tko bi tada došao?

– nego sa sigurnošću vječnog.

VJEŽBANJE U KRŠĆANSTVU

15

I na onom raskrižju gdje je zemaljska i prolazna bol uzdignula svoj križ poziv stoji i zove: Dođite k meni, svi vi siromašni i ojađeni, vi koji se u svojoj neimaštini morate mučiti da biste sebi osigurali ne bezbrižnu, nego mukotrpnu budućnost; o gorka li paradoksa: mučiti se da biste sebi osigurali ono od čega se inače želi pobjeći!

Vi prezreni i nezamijećeni, o kojima se nitko, ma baš nitko ne brine, ni koliko za štalsko živinče – pa i njemu pridaju veću vrijednost! I vi bolesni, hromi, gluhi, slijepi – dođite k meni! Vi pali u postelju, vi također dođite k meni; jer poziv ima smjelosti i vas pozvati! Vi gubavi!

Poziv se ne osvrće na razlike među ljudima kako bi sve ujedinio; on želi ispraviti ono što je ljudsko razlikovanje skrivilo: jednog postavilo za gospodara nad milijunima zajedno s posjedom svih blagodati sreće, a drugoga protjeralo u pustinju. A zašto? (O, kako okrutno!) Zato što je on (o, okrutna li ljudskog suda!) jadan, neopisivo jadan, zato, dakle, što je on pomoći potrebit ili, pak, sućuti; zato, dakle, što je ljudska sućut jedna otrcana dvoličnost, okrutna tamo gdje bi trebalo sućuti, a sućutna tamo gdje sućut nije prikladna.

Vi srca ojađena, koji ste upravo kroz bol iskusili da čovjek ima srce na drugačiji način od životinje, i koji ste shvatili što to znači da liječnik može biti u pravu kad kaže da je srce zdravo, a ipak boli; vi koji ste nevjeru trpjeli i koje je ljudska sućut (jer ljudska sućut ne podnosi da je se odmah ne prihvati) pretvorila u predmet poruge; svi vi izrabljivani i obespravljeni, ožalošćeni i zlostavljani; svi vi plemeniti, vi za koje se običava reći da potpuno nezasluženo ubirete svoju plaću, jer kao da inače nema razloga zbog kojeg biste bili toliko glupi da budete plemeniti, toliko budalasti, ljubavi dostojni, nesebični i časni; svi vi žrtve zlobe i prijevare, i ogovaranja i zavisti, koje podlost uzima za metu, a kukavičluk ostavlja na cjedilu, ne biste li kao žrtva pali negdje u prikrajku i u osami, nakon što ste se izdvojili za umrijeti,

16

SØREN KIERKEGAARD

ili ste stupili u ljudsku bujicu, gdje nitko ne pita kakvo je vaše pravo, kakvu nepravdu trpite, nitko ne pita kako boli, ili kako može boljeti, kad vas ljudska bujica obori u prašinu: Dođite k meni! Poziv stoji na onom raskrižju gdje smrt dijeli smrt od života. Dođite k meni svi vi koji trpite bol, koji se uzaludno mučite pod teretom! U grobu se zaista počiva; ali na grobu sjediti, ili na grobu stajati, ili grob pohoditi, to nipošto ne znači u grobu ležati i u sebi uvijek ponovno čitati njegov natpis, koji se zna napamet, natpis koji čovjek sam stavi i sam najbolje razumije: tko je onaj koji ovdje pokopan leži; to još uvijek ne znači sâm pokopan biti. U grobu je odmor, ali na grobu odmora nema; što znači: samo dovde i ne dalje,13 a onda možeš opet natrag kući. Koliko god često iz dana u dan pohodio ovaj grob ili mu se u mislima vraćao, ne možeš dalje, ne možeš s tog mjesta, i to je iscrpljujuće, to nije odmor.

Zato dođi ovdje, ovdje je put kojim se ide dalje; ovdje je odmor i na grobu, odmor od boli rastanka, ili odmor u boli rastanka – u njemu, koji vječno opet sjedinjuje one što su razdvojeni; čvršće ih sjedinjuje nego priroda roditelje i djecu. Djecu i roditelje sjedinjavati – ma i ta se veza raspukne; čvršće nego što svećenik u bračni savez sveže muža i ženu – ma i tu ima rastanka.14 Neraskidivije od svakog prijateljstva, jer i prijateljstva pucaju. Svagdje je nastupio rastanak da donese bol i nespokoj, ali ovdje je odmor! Dođite i vi čije je mjesto među grobovima već označeno, vi koji ste mrtvi za ljudsku zajednicu, ali niste iščeznuli i niste oplakani – niste pokopani, pa k tome ni uistinu mrtvi, vi koji ne pripadate ni životu ni smrti; o vi prema kojima se ljudska zajednica tako okrutno zatvorila, a za koje se grob još nije milosrdno otvorio – i vi dođite k meni, ovdje je odmor, i ovdje je život!

Poziv stoji na raskrižju na kojem grijeh odvodi od puta utvrde nedužnosti: O, dođite; tako ste mu blizu; samo jedan korak u drugom smjeru i beskonačno ćete

VJEŽBANJE U KRŠĆANSTVU

17

se udaljiti. Možda još ne tražite mir, možda još ne razumijete što to znači; ali ipak pođite za pozivom, kako bi vas poziv oslobodio onoga od čega čovjek teško i uz opasnosti može biti oslobođen, da biste kao oslobođeni mogli biti uz njega koji je spasitelj svih, čak i onih nedužnih. Pa i kad bi bilo moguće da se negdje pronađe čista nedužnost, zašto i ona ne bi trebala spasitelja da je čuva od zla!

Poziv stoji na raskrižju gdje grijeh odvodi u još dublji grijeh. Dođite k meni svi zalutali i zabludjeli, bilo da su vaše zablude i grijesi u ljudskim očima gotovo neznatni ili, pak, užasavajući, bilo da su očiti i ovdje na zemlji ili, pak, skriveni – pa samo nebu znani, ili ste mogli naći oprost na zemlji, ali ne i mir u svojoj nutrini, ili niste dobili oproštenje zato što ga možda niste tražili ili zato što ste ga uzalud tražili: O, okrenite se i dođite k meni, ovdje je odmor!

Poziv stoji na raskrižju na kojem grijeh posljednji put skreće i svakom ljudskom oku zamiče u izgubljenosti. O, okrenite se, okrenite se i dođite k meni, ne bojte se poteškoća na putu povratka, ma kako velike bile; ne strahujte od strme staze povratka, ma kako do izbavljenja mukotrpno bilo, jer grijeh na lagodnu putu sve brže vodi naprijed, tj. nizbrdo, lagano, neopisivo lagano, toliko lagano kao kad kljuse koje je izmaknulo kočijaševim uzdama unatoč svoj svojoj snazi ne može zadržati kola s kojima se sunovraćuje u provaliju; ne očajavajte ako ponovite pogrješku, jer on je strpljiv u opraštanju, on je strpljivi Bog, što bi grješnik svakako trebao uvažiti. Ne, ne bojte se i ne očajavajte; on koji kaže: »Dođite k meni«, on je s vama na putu, od njega je pomoć i oproštenje na putu povratka koji vodi k njemu, a kod njega je odmor.

Dođite svi vi, svi; kod njega je odmor. On ne zadaje muka, on čini samo jedno: širi ruke. On te ne će prekoravati kao što ljubitelji pravednosti čine čak i kad žele pomoći – jer ti nisi kriv za svoje nesreće, ne trebaš zbog

18

SØREN KIERKEGAARD

njih sebi ništa predbacivati. Tako je lako, ljudski gledano, osuditi gledajući izvanjsko, gledajući rezultat: zato što je netko bogalj ili nakaza, ili odbojna izgleda, je li on zato i zao čovjek; ako je netko tako nesretan da teško pati u svijetu, da propadne i ne ostavi ničeg spomena vrijednog, treba li ga osuditi? A to je probrana i posebna vrsta okrutna užitka – ispuniti svoju pravdu nad onim koji pati, pri čemu se njegova bol protumači kao Božja kazna nad njim, tako da mu se ni ne smije pomoći, ili ako bi mu se i htjelo pomoći, onda mu se postavi prijekorno pitanje, koje nije drugo do laskanje svojoj pravednosti.

Ali on te ne će tako pitati, on ti ne želi biti dobrotvor na okrutan način. Ako si i svjestan da si grješnik, on te ne će prekoravati; napukla trsko, on te ne će slomiti, on će te, pristaneš li uz njega, uspraviti, ne će ti naglašavati koliko se razlikuješ od njega i tako te odvojiti od sebe, pa da ti grijesi postanu još užasniji; on će ti dopustiti da se kod njega skloniš; skloni se kod njega, on će preuzeti tvoje grijehe. Jer on je prijatelj grješnika. Nije da on zbog grješnika samo stane, raširi ruke i kaže: »Dođite k meni«, ne, nego on stoji i čeka – čeka onako kako je otac čekao izgubljenog sina,15 ma nije ni samo to da čeka, nego on ide tražiti onako kao što pastir traži zalutalu ovcu,16 kao što žena traga za izgubljenom drahmom.17 On ide, ma ne, on je već pošao, ali neusporedivo dalje od svakog pastira ili svake žene, on je neusporedivo veći put prevalio: od Boga je postao čovjekom – tim je putem on pošao da bi tražio grješnike!

III.

Do ite k meni svi koji ste izmoreni i optere eni i ja u vas odmoriti. »Dođite k meni!« Jer njemu je jasno da oni što su izmoreni i opterećeni snažno osjećaju i teret i patnju, te neodlučni i ojađeni stoje na mjestu: jedan se pogledom

VJEŽBANJE U KRŠĆANSTVU

19

osvrće oko sebe ne bi li pronašao pomoć, drugi je pogled oborio k zemlji jer utjehe nije opazio, treći gleda uvis, kao da bi utjeha morala s neba doći – svi nešto traže. Zato on kaže: »Dođite k meni!« No, on ne poziva onoga koji je prestao tražiti i jadati se. – »Dođite k meni!« Jer pozivatelj zna kakva je to patnja izdvojiti se na stranu i razmatrati svoj položaj u tihoj neutješnosti, nemajući hrabrosti nekome se povjeriti, nemajući otvorenosti koja se usudi nadati pomoći. Nije samo onaj nesretnik bio opsjednut zloduhom nijemosti,18 jer patnja koja ne započne tako da te učini nijemim nije od velike važnosti, kao ni ljubav iz romantičnih romana koja te ne ostavlja nijemim; »patnici« čiji neumorni jezik marljivo raznosi povijest njihove patnje nisu ni izmoreni ni opterećeni.

I baš zato ne može pozivatelj čekati da k njemu dođu izmoreni i opterećeni, on ih ljubazno zove. Možda ni sva njegova spremnost da pomogne ne bi bila dovoljna da on nije izgovorio ove riječi i time učinio prvi korak; jer uzvikivanjem ovih riječi – »Dođite k meni!« – on zapravo ide k njima. O ljudska sućuti, kad se suspregneš ispitati onoga za kojega ti se čini da nosi skrivenu patnju i da je njome u mislima okupiran, ponekad je to zbog tvoga, pozornosti vrijedna, samosvladavanja, ponekad, možda, zbog iskrena i duboka milosrđa – ali koliko često ipak samo lukavstvo koje ne želi s takvim imati posla! O ljudska sućuti, koliko si češće bila samo znatiželja, a ne sućut, da si se odvažila prodrijeti u tajnu nekog patnika i kako se ona najčešće nije pokazala kao breme, nego skoro kao kakva kazna zbog tvoje znatiželje, kad je patnik slijedio poziv i k tebi došao!

Ali on koji izgovara ove oslobađajuće riječi – »Dođite k meni« – on se nije prevario kad je ove riječi izgovarao, on ne će ni tebe prevariti ako k njemu dođeš da pronađeš odmor tako što ćeš svoj teret prepustiti njemu.

On slijedi poticaj svoga srca kad izgovara ove riječi, i njegovo srce slijedi riječi – slijedi i ti, dakle, njegove rije-

20

SØREN KIERKEGAARD

či, one će te odvesti opet natrag k njegovu srcu. Ovo je jedan slijed koji proizlazi sam od sebe, jedno proizlazi iz drugoga; o, kad bi samo slijedio poziv. – »Dođite k meni!« Jer on pretpostavlja da su oni koji su izmoreni i opterećeni tako iznemogli i iscrpljeni, gotovo onemoćali, da im je kao u nekoj nesvjestici iščeznulo iz sjećanja da je tu utjeha; o, kako on zna da je uzalud, da nema utjehe ni pomoći ako nisu tražene kod njega; zato on mora pozivati: »Dođite k meni!« *** »Dođite k meni!« Ta svako društvo ima neko obilježje, ili nešto po čemu se da prepoznati da mu netko pripada; kad se neka djevojka posebno uredi, zna se da ide na ples: Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni. – »Dođite k meni!« Nije potrebno da te se izvanjski i vidljivo da prepoznati, dođi samo pomazane glave i oprana lica, jer samo si iznutra izmoren i opterećen. *** »Dođite k meni!« O, nemoj samo stajati šuteći i predomišljati se; ne predomišljaj se – svakim trenutkom u kojem šuteći stojiš, nakon što si čuo poziv, ako ćeš samo stajati na mjestu, već sljedećeg trenutka slabije ćeš ga čuti i na taj ćeš se način udaljavati. – »Dođite k meni!« O, koliko god da si iscrpljen i iscijeđen od umora ili od silne i beskorisne potrage za pomoći i oslobođenjem; zar si toliko klonuo da ne bi mogao učiniti još jedan korak, izdržati još jedan trenutak: o, samo još jedan korak, ovdje je odmor! – »Dođite k meni!« A gdje bi onda bio onaj koji je previše jadan da bi došao? O, takvome je i jedan uzdah dovoljan; uzdahneš li za njim, i to je dolazak.

VJEŽBANJE U KRŠĆANSTVU

21

ZASTANI

Do ite k meni svi koji ste izmoreni i optere eni i ja u vas odmoriti.

Stani! Ali, pred čim to treba zastati? Pred onim što u istom trenutku sve beskonačno mijenja – tako da se u stvarnosti ne događa ono što bi se očekivalo: nema nepregledna mnoštva izmorenih i opterećenih koji slijede poziv, nego upravo suprotno – nepregledno se mnoštvo grozi i izbjegava ga, sve dok ne odjuri gazeći sve pred sobom, tako da bi se, ako bi se trebalo zaključivati po ishodu kako je glasio poziv, prije moglo pomisliti da je rečeno: »Dalje, dalje od mene, vi grješnici«, a ne: »Dođite k meni.« Zastati, dakle, treba pred onim što je beskrajno važnije i beskrajno presudnije – pred pozivateljem. Ne kao da on ne bi bio čovjek koji napravi ono što kaže, ili da bi on bio Bog koji ne održi obećanje; ne, nego na jedan drugačiji način: I. na način da pozivatelj jest, i to po svojoj želji, konkretna povijesna osoba koja je živjela prije osamnaest stoljeća, i da je on kao ovako određena osoba izgovorio one riječi živeći u uvjetima u kojima je nekoć živio. – On nije i nipošto ne želi biti onaj o kojem će se nešto saznati samo iz povijesti (svjetske povijesti, povijesti same, u suprotnosti prema povijesti spasenja)19 i ničega drugog; jer iz povijesti se o njemu ništa ne može saznati, jer o njemu zapravo ni ne postoji »znanje«. On ne želi, kao

22

SØREN KIERKEGAARD

što je kod ljudi najčešće, biti ocijenjen prema učincima koje je prouzročio njegov život – to znači da on jest i želi biti znak sablazni i predmet vjere; njega prosuđivati po učincima njegova života jest bogohuljenje; zbog njegova je božanstva beskrajno presudniji način na koji je živio svoj život nego svi učinci koje je tijekom povijesti prouzročio. a.

Tko je uputio onaj poziv Pozivatelj. Tko je pozivatelj? Isus Krist. Koji Isus Krist? Proslavljeni Isus Krist koji sjedi zdesna Ocu? Ne. Proslavljeni Isus Krist nije ni jedne riječi progovorio.

Nije li, dakle, Isus Krist koji je bio ponižen i one riječi izgovorio u uvjetima poniženja?

Zar nije Isus Krist jedan i isti? Da, Isus Krist koji je one riječi izgovorio, koji se ponizio i uzeo oblik sluge, on je isti i jučer i danas, isti kao i prije osamnaest stoljeća. On je također onaj isti koji je rekao da će se vratiti u slavi. Kad se vrati u slavi, on će biti isti Isus Krist, ali to se još nije dogodilo.

Znači li to da on nije u slavi? Kršćani vjeruju da jest.

Ali on je izgovorio one riječi u uvjetima poniženja; iz slave ih nije izgovorio. I o njegovu povratku u slavi ne može se ništa znati, može se samo vjerovati, u najstrožem smislu te riječi. A vjernikom se ne može postati ako mu se ne priđe u uvjetima poniženja, njemu koji je znak sablazni i predmet vjere. Drugačije on nije tu, samo je na ovaj način on bio ovdje. Da će se on vratiti u slavi, na to se čeka, ali to može čekati samo onaj koji vjeruje, tko se držao i drži njega onakvim kakav je bio za svog boravka na zemlji.

Isus Krist jest, dakle, jedan i isti; ipak on je živio prije osamnaest stoljeća u uvjetima poniženja, a drugačije će biti tek kad se vrati. On se još nije vratio, prema tome

VJEŽBANJE U KRŠĆANSTVU

23

on je još i dalje onaj poniženi za kojeg se vjeruje da će se vratiti u slavi. Ono što je govorio i učio, svaka riječ koju je izgovorio, postat će neistinom ako počnemo umišljati da ih je izgovorio Krist u slavi. Ne, proslavljeni Krist šuti, poniženi govori. Međuvrijeme (između poniženja i povratka u slavi), koje u ovom trenutku iznosi otprilike osamnaest stoljeća, a moguće je da će trajati i još više puta po osamnaest stoljeća, to međuvrijeme, tj. ono što ono od Krista želi načiniti, znanje svjetske povijesti ili crkvene povijesti o Kristu, o tome tko je bio Krist koji je one riječi izgovorio, potpuno je sporedno, niti cjelina niti polovina, nešto što ga samo krivotvori, a time i njegov poziv čini neistinom.

Neistina je ako ja izmislim riječi koje neki čovjek nikad nije izgovorio i kažem da ih je on izgovorio. Ali isto je tako neistina, tj. ono što je on rekao postaje neistina ili neistinitim postaje da je on to izgovorio ako ja njega bitno drugačije prikažem nego što je bio kad je to izgovorio. I tako, ako se Bogu prohtjelo doći u jednoj takvoj strogoj skrovitosti, u kakvoj se samo on svemoćni može pojaviti, neprobojan za sve ljudsko znanje, ako mu se prohtjelo poučavati ljude u liku jednog neznatnog sluge, koji je što se izgleda tiče kao bilo koji drugi čovjek (a zašto on to čini, s kojom nakanom, on sam najbolje zna, ali kakvi god razlozi i namjere mogli biti, oni pokazuju da je skrovitost od bitne važnosti) – i ako onda netko želi točno ponoviti riječi koje je on izgovorio, ali tome pridoda da je izgledao kao Bog onaj koji ih je izgovorio: tada postaje neistinom; jer neistina je da ih je kao takav izgovorio. b.

Mo e li se o Kristu ne to doznati iz pov esti Ne. Zašto ne? Jer o Kristu uopće ne postoji »znanje«; on je paradoks, predmet vjere, on je tu samo za vjeru.

24

SØREN KIERKEGAARD

Ali sve povijesno priopćenje jest priopćenje »znanja«, pa se prema tome iz povijesti o Kristu ništa ne može saznati. Jer koliko god da se o njemu sazna, to ipak nije on, onaj kakav je stvarno. O njemu se sazna nešto drugo, a ne ono što on jest; dakle, o njemu se ništa ne sazna, ili o njemu se dobije nešto neistinito, čovjek biva prevaren.

Povijest pretvara Krista u nekog drugog u odnosu na ono što on u istini jest. I tako, može li se puno saznati o Kristu iz povijesti? Ne, o Kristu ne, jer o njemu se ništa ne može znati, u njega se može samo vjerovati. c.

Mo e li se iz pov esti dokazati da je Krist io Bog? Neka mi se dopusti da na početku postavim jedno drugo pitanje: može li se uopće zamisliti gluplje proturječje od toga da se želi dokazati (bilo iz povijesti ili iz čega god drugog na ovome svijetu) da je neki čovjek Bog? Da je neki čovjek Bog, tj. reći da je on Bog, pa to je potpuna sablazan. A što je sablazan, ono sablažnjivo? Ono što se suprotstavlja (svemu) ljudskom razumu. I to bi se htjelo dokazati. Ali »dokazati« znači nešto razumski razložiti.

A može li se nešto što se suprotstavlja ljudskom razumu razumski razložiti? Naravno da ne, ukoliko čovjek ne želi samom sebi proturječiti. Može se samo dokazati da se to suprotstavlja razumu. Dokazi o Kristovu božanstvu koje navodi Pismo – čudesa: uskrsnuće od mrtvih, uzlazak na nebo – samo su za vjernike, tj. nisu nikakvi »dokazi«, niti oni žele dokazati da se sve to podudara s razumom; oni žele, suprotno tome, dokazati da se to suprotstavlja razumu te je kao takvo predmet vjere.

Ipak vratimo se dokazu iz povijesti. Nije li osamnaest stoljeća prošlo otkako je Krist živio, nije li njegovo ime naviješteno i u njega povjerovano u cijelom svijetu, nije li njegovo učenje (kršćanstvo) izmijenilo lice svije-

VJEŽBANJE U KRŠĆANSTVU

25

ta, pobjedonosno prodrlo u sve odnose; nije li, dakle, povijest dovoljno, i više nego dovoljno, dokazala tko je on bio, da je bio – Bog? Ne, to povijest nije dokazala, ni dovoljno, a kamoli više nego dovoljno, a to povijest ne može ni za vijeke vjekova dokazati. Što se, pak, prvog tiče, dakako da je dovoljno sigurno da je njegovo ime u cijelom svijetu naviješteno – a je li se u njega povjerovalo, ne bih mogao tako čvrsto ustvrditi, ali je prilično sigurno da je kršćanstvo izmijenilo lice svijeta, pobjedonosno prodrlo u sve odnose, toliko pobjedonosno da sada svi tvrde da su kršćani.20 Ali što to zapravo dokazuje? Najviše što može dokazati jest to da je Isus Krist bio jedan veliki čovjek, možda najveći od svih. Ali to da je on bio Bog, ne, stani, ovom zaključku nismo ni blizu.

Ako se pri izvođenju ovog zaključka krene od pretpostavke da je Isus Krist bio čovjek, i onda promatra osamnaest stoljeća duga povijest (zapravo, posljedice koje je njegov život prouzročio u povijesti), može se sa sve većom sigurnošću zaključiti: velik, veći, najveći, jedinstven, začuđujuće i iznad svake mjere najveći čovjek koji je ikada živio. – Krene li se, pak, od pretpostavke (vjere) da je on bio Bog, onda se ovih osamnaest stoljeća može prekrižiti, staviti izvan snage, kao nešto što niti što dodaje niti što oduzima, kao nešto što niti što dokazuje niti pobija, zato što je izvjesnost vjere beskrajno iznad toga. – Jasno da se s jednom od ove dvije pretpostavke mora započeti; ako se započne s drugom, onda je sve u redu.

Ako se započne s prvom pretpostavkom, ne može se a da se kad-tad ne načini iskorak u jedno drugo područje, u trenu se sa zaključkom dospije u područje jednog drugog kvaliteta – Bog i sl. – tako da posljedica ili posljedice koje je život jednog čovjeka imao dokazuju da je on bio Bog. Ako se ovo dopusti, onda bi trebalo odgovoriti na ovo pitanje: Koje bi onda posljedice bile potrebne,

26

SØREN KIERKEGAARD

kako veliki učinci, koliko stoljeća da bi se iz posljedica života jednog »čovjeka« (to je pretpostavka od koje smo krenuli) dobio dokaz da je on bio Bog; ili je li moglo biti tako da, na primjer, tijekom prvih triju stoljeća nije bilo pouzdano dokazano da je Krist bio Bog, pa se u to doba razmišljalo otprilike ovako: on je bio nešto više negoli nešto začuđujuće i iznad svake mjere najveći čovjek koji je ikada živio, ali do pouzdanog dokaza trebala su još neka stoljeća? Iz ovoga slijedi da vjerojatno oni koji su živjeli oko 300. godine nisu Krista držali Bogom, a još manje su to činili oni koji su živjeli u prvom stoljeću, dok je sigurnost da je on bio Bog rasla iz stoljeća u stoljeće, tako da bi sigurnost u našem devetnaestom stoljeću bila dosad najveća, prema kojoj prva stoljeća predstavljaju samo blijedo svitanje. Bilo da se odgovori na ovo pitanje ili da ga se ignorira, u osnovi je isto. Što bi to uopće trebalo značiti; bi li trebalo biti moguće, razmatrajući rast nečijih posljedica, jednostavno zaključiti da je riječ o jednom drugom kvalitetu od onog koji je postavljen u pretpostavci? Nije li ludo da prva izjava (koja je pretpostavka od koje se kreće) da ono o čemu se razmatra može u tolikoj mjeri biti pogrješno da čovjek zastrani od pravog kvaliteta. I ako se krene s ovom pogrješkom, kako se može onda na nekom drugom mjestu opaziti na posljedicama da se ima posla s jednim beskrajno različitim kvalitetom? Otisak stope na nekom putu svakako je posljedica toga da je netko već tim putom išao. Ja se sad mogu prenagliti i pogrješno zaključiti da je to bila, na primjer, neka ptica, ali kod pažljivijeg razmatranja, kad nastavim pratiti trag, postajem sigurniji da je riječ o nekoj drugoj životinji. No tu ipak nije riječ o beskrajnoj zamjeni kvaliteta. Detaljnijim razmatranjem, ili nastavljajući slijediti onaj trag, ne mogu doći do zaključka da je ovim putem išao duh, duh koji iza sebe nije ostavio baš nikakva traga? Isti je slučaj

VJEŽBANJE U KRŠĆANSTVU

27

ako se iz posljedica koje prouzroči neka pretpostavljena ljudska egzistencija21 zaključi: dakle, on je bio Bog. Izjednačavati Boga i čovjeka u tolikoj mjeri! Jesu li razlike među njima tako neznatne da ja, uz zdrav razum, mogu krenuti od pretpostavke da je bio čovjek; s druge strane, nije li sam Krist rekao da je Bog? Toliko izjednačavati Boga i čovjeka! Ako su oni toliko srodni, dakle, u sebi bitno istog kvaliteta, onda je zaključak »dakle, to je bio Bog« jedno zavaravanje; jer ako biti Bog nije nešto drugo, onda Boga uopće ni nema. Ali Bog postoji, i to odvojen od čovjekove egzistencije jednom beskrajnom različitošću kvaliteta – da ni za vijeke vjekova ni ja ni bilo tko drugi ne možemo, krećući od pretpostavke da je netko bio čovjek, doći do zaključka da je to ipak bio Bog. Svatko tko je imalo upućen u dijalektiku, mora lako uočiti da pitanje o posljedicama ne stoji ni u kakvom odnosu prema zaključku da je on bio Bog, sasvim se drugačije dolazi do ovog zaključka: ili se želi vjerovati tome što je on za sebe rekao da je Bog, ili se tome ne želi vjerovati.

Ovim je – razumije se ako čovjek odvoji vrijeme da bi se tome posvetio – dijalektički dovoljno utemeljeno da se postavi nepremostiva prepreka zaključku da je Krist bio Bog ako se zaključuje na temelju posljedica Kristova života. A vjera kao sudac donosi još jedan prigovor onom pokušaju da se približimo Isusu Kristu uz pomoć onoga što se o Kristu zna na temelju razmatranja povijesti koja je sačuvala posljedice njegova života. Za vjeru je ovaj postupak bogohuljenje. Za vjeru je ovaj dokaz jedini koji je nevjera uvažila nakon što je oborila sve druge dokaze o istinitosti kršćanstva, koji je, što je osobito zamršeno, nevjera i pronašla, i to pronašla da bi dokazala istinitost kršćanstva – divote li, nevjera pronalazi dokaze za obranu kršćanstva! – ovaj je dokaz za vjeru, s kojim se onda i postojeće kršćanstvo jako razmetalo, dokaz »iz osamnaest stoljeća«, obično bogohuljenje.

28

SØREN KIERKEGAARD

Naime, ako je o nekom čovjeku riječ, onda stoji da su posljedice koje je njegov život imao važnije od njegova života. Ako li se, pak, u želji da se dođe do spoznaje tko je bio Krist prihvati zaključivanje na temelju razmatranja posljedica koje je njegov život prouzročio, onda se Krista svodi na čovjeka, čovjeka koji kao i ostali ljudi mora položiti ispit pred poviješću, koja je uostalom, za ovaj slučaj, jednako nadležan ispitivač kakav bi bio i neki učenik u ocjenjivanju znanja iz latinskog.

Ali začudo! Želi se uz pomoć povijesti, razmatranjem posljedica koje je njegov život prouzročio, zaključivanjem doći do onog dakle: dakle, da je on bio Bog, a vjera tvrdi upravo suprotno: da onaj tko počne s ovim silogizmom, počinje s bogohuljenjem. Sama pretpostavka da je on bio čovjek, naravno, nije huljenje. Huljenje je ono što je u temelju samog postupka – misao bez koje se ne može krenuti, misao u čiju je ispravnost čovjek posve i bezgranično uvjeren, uvjerenje da ona vrijedi i za Krista, misao da su posljedice koje je njegov život imao važnije od samog njegova života, što znači da je on čovjek. Hipotetski se kaže: pretpostavimo da je Krist bio čovjek; ali ovoj hipotezi, koja naravno sama za sebe nije nikakvo huljenje, u temelju leži stav koji se onda primjenjuje i na Krista – a to je poimanje da su posljedice koje nečiji život ima važnije od samog njegova života. Ako se ovo ne pretpostavi, onda se i prije nego se počne priznaje da je cijeli pothvat besmislen, pa čemu onda uopće i započeti? Ali ako se pretpostavi i počne, onda je na djelu bogohuljenje.

Postupak je bogohulniji što se dublje zađe u razmatranje posljedica s isključivom namjerom da se dođe do zaključka je li on bio Bog ili nije, a hula se još povećava sa svakim trenutkom kojim se razmatranje nastavlja. Čudesnog li susreta: umišlja se da bi se do onoga dakle došlo i ako bi se samo s pravim ciljem razmatralo posljedice koje je prouzročio Kristov život – a vjera ovaj pokušaj već u samom začetku osuđuje kao bogohulje-

VJEŽBANJE U KRŠĆANSTVU

29

nje, a ako se s njim nastavi, onda vjera u njemu vidi još veće bogohuljenje.

Vjera kaže da »povijest nema s Kristom ništa; njemu je primjerena samo povijest spasenja (koja se kvalitativno razlikuje od povijesti u uobičajenom smislu riječi), koja izvještava o njegovu životu i preobrazbama u uvjetima poniženja, zajedno s tim što je on rekao da je Bog. On je paradoks koji povijest ne može probaviti, niti ga može pretvoriti u jedan običan logički silogizam. On je u svom poniženju isti kao i u proslavljenju – a osamnaest stoljeća, a i da je osamnaest tisuća godina, nemaju s tim ništa.

Blistave svjetskopovijesne posljedice, koje doduše nekog profesora povijesti gotovo i uvjere da je on bio Bog, ipak nisu njegov povratak u slavi! A ono što se pod tim posljedicama podrazumijeva još je uvijek nešto beznačajno – novo svođenje Krista na čovjeka čiji povratak u slavi nije ništa drugo, niti će biti što drugo, doli posljedice koje je njegov život prouzročio u povijesti – dok je, međutim, Kristov povratak u slavi nešto posve različito od toga, to je nešto u što se vjeruje. On je ponizio sama sebe, uvit u dronjke – a vratit će se, pak, u slavi; a blistave su posljedice, osobito pri pobližem razmatranju, samo jedna dronjava slava i svakako su druge prirode o kojoj vjera nikad ne govori, ako se temelji na onome što je on govorio o svojoj slavi. Tako je on za nas i dalje u svom poniženju, sve dok se, u što treba vjerovati, ne vrati u slavi. Povijest može biti znanost za svako poštovanje, ali se ne bi smjela tako umisliti da se prihvati onoga što će napraviti Otac. Ona krivotvori Kristovu slavu ovijajući ga blještavim plaštem posljedica kao da bi to bio povratak. To što je on bio Bog u uvjetima poniženja, i što će se vratiti u slavi, to uglavnom nadilazi logiku povijesti – a ako se iz povijesti dođe do zaključka da je bio Bog, onda je u procesu zaključivanja posrijedi kakav dijalektički previd.« Čudesno, a baš se uz pomoć povijesti htjelo dokazati da je Krist bio Bog.

30

SØREN KIERKEGAARD

d.

Je li posljedi a Kristova ivota va n a od njegova ivota?

Ne, nipošto, upravo suprotno; kad bi bilo tako, onda bi Krist bio samo čovjek. Nema ničeg izvanrednog u tome što je neki čovjek živio, pa živjeli su milijuni i milijuni ljudi. Ako u tome treba biti što izvanredno, onda čovjekov život mora sadržavati neku izvanrednost, što znači da u ljudskom životu izvanrednost dolazi tek na drugo mjesto. Nema ničeg izvanrednog u tome što je neki čovjek živio, nego je on u svom životu mogao učiniti nešto izvanredno. Ova izvanrednost, između ostalog, može biti u onome što je učinio, u posljedicama koje je njegov život prouzročio.

Ali da je Bog živio ovdje na zemlji kao čovjek, to je beskrajno izvanredno. Pa da iz toga i nije proizišlo nikakvih posljedica, to je jednako izvanredno, beskrajno izvanredno, beskrajno izvanrednije od svih mogućih posljedica. Ako pokušamo u ovom slučaju izvanrednost postaviti na drugo mjesto, lako možemo uočiti besmislenost ovog pokušaja: što je izvanredno u tome da je Božji život prouzročio izvanredne posljedice? Govoriti na ovaj način znači upustiti se u isprazne brbljarije.

Ne, to što je Bog živio, beskrajno je izvanredno, izvanrednost je to sama po sebi i za sebe. Pretpostavimo da Kristov život nije imao nikakvih posljedica – i da netko na temelju toga želi ustvrditi da njegov život nije bio izvanredan, onda je to bogohuljenje. Jer on je upravo izvanrednost, i ako bi se trebalo govoriti o izvanrednosti na drugom mjestu, onda bi to bilo to ako bi njegov život prošao ne prouzročivši posljedica. Ako bi tko, naprotiv, rekao da je Kristov život izvanredan po svojim posljedicama, onda bi to opet bilo bogohuljenje; jer njegov je život izvanrednost sama po sebi i za sebe.

SADRŽAJ

253

SADRŽAJ

VJEŽBANJE U KRŠĆANSTVU – I. DIO »Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.« Da razbudi i posvijesti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 PREDGOVOR IZDAVAČA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6 ZAZIV. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 POZIV . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 I. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 II. Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti . . . . . . . . . . . . . . . . . .14 III. Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 ZASTANI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 I. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 II. Pozivatelj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 III. Poziv i pozivatelj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56 IV. Kršćanstvo kao ono bezuvjetno. . . . . . . . . . . . . . . . 61 POUKA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66

254

SADRŽAJ

VJEŽBANJE U KRŠĆANSTVU – II. DIO »Blažen onaj koji se nada mnom ne sablazni.« Biblijsko tumačenje i određenje pojmova . . . . . . . . . . 69 PREDGOVOR IZDAVAČA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 70 UGOĐAJ. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71 Sadržaj ovog tumačenja u kratkom sažetku . . . . . . . . 75 TUMAČENJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78 A Mogućnost sablazni koja se ne odnosi na Krista kao Krista (kao na Bogočovjeka) nego kao na konkretnog čovjeka (bio on dobar ili loš) koji se sukobljava s općim . . . . . . 78 B Mogućnost bitne sablazni u smjeru uzvišenosti – da neki običan čovjek govori ili se ponaša kao Bog, da za sebe kaže da je Bog, dakle u smjeru određenja Bog u zajednici Bogočovjeka. . . . . . . . . . . . . . . . 86 Dodatak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 C Mogućnost bitne sablazni usmjerene protiv neznatnosti – da se onaj koji se Bogom predstavlja ujedno pokazuje kao neznatan, siromašan, sasvim nemoćan čovjek koji pati. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 Dodatak I. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98 Dodatak II. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98 Zaključak od B i C . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 Misaono određenje sablazni, tj. bitne sablazni . . . . . 113 § 1. Bogočovjek je znak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 114 § 2. Obličje je sluge skrovitost (inkognito) . . . 118 § 3. Nemogućnost izravnog priopćenja. . . . . . 123

SADRŽAJ

§ 4. Nemogućnost izravnog priopćenja jest tajna Kristove muke . . . . . . . . . . . . . . . . § 5. Mogućnost sablazni jest nijekanje izravnog priopćenja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . § 6. Otkazati izravno priopćenje znači zahtijevati »vjeru« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . § 7. Bogočovjek je predmet vjere baš zato što je mogućnost sablazni. . . . . . . . . . . . . . .

255

127 130 130 134

VJEŽBANJE U KRŠĆANSTVU – III. DIO Uzdignuti Krist sve će privući k sebi Kršćanske rasprave . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 137 PREDGOVOR IZDAVAČA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

I. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

II. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

III. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

IV. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

V. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

VI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

VII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

138 139 144 154 166 184 215 240

BILJEŠKE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 245 POGOVOR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 253

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Grafički zavod Hrvatske

Vježbanje u kršćanstvu danskog filozofa Sørena Kierkegaarda vodič je kroz temeljit ispit savjesti, knjiga koja navodi na promišljanje i duboko unutarnje preispitivanje. Ona upozorava na sve rašireniji formalizam u kršćanstvu i poručuje da je biti pravi kršćanin najviši ideal kojem se u životu uopće može težiti. Ujedno je i pravo ohrabrenje Crkvi našeg doba da se odupre “savjetima” s raznih strana koji od nje traže da revidira nauk, ublaži propise i prilagodi se vremenu.

ISBN 978-953-235-097-5

www.verbum.hr