Vjerovati ÂŽivjeti
Ivan Fuček MORALNO-DUHOVNI ŽIVOT
.
VJEROVATI ŽIVJETI
NAKLADNA KUĆA VERBUM Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta
Biblioteka:
SAPIENTIA CORDIS
10. Urednik: dr. sc. Marko Trogrlić
Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Za nakladnika: Miro Radalj
Objavljivanje ove knjige pomogli su: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Splitsko-dalmatinska županija, Upravni odjel za prosvjetu, kulturu i šport Grad Split, Služba za kulturu
Ivan Fuček
MORALNO-DUHOVNI ŽIVOT SVEZAK DESETI
VJEROVATI ŽIVJETI
VERBUM Split, 2010.
© Copyright Verbum, Split, 2010. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Tiskano s dopuštenjem crkvenih i redovničkih poglavara. Ilustracija na naslovnoj stranici: Caravaggio, Razapinjanje sv. Petra
CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 241 FUČEK, Ivan, teolog Moralno-duhovni život / Ivan Fuček. - Split : Verbum, 2003- . ISBN 953-6197-65-0 Sv. 10: Vjerovati, živjeti. - 2010. Biblioteka Sapientia cordis ; 10) Bibliografija ISBN 978-953-235-230-6 (sv. 10) I. Moralna teologija -- Studija II. Brak -- Vjersko gledište -Priručnik III. Obiteljski odgoj -- Moralnoteološko gledište 130903080
RIJEČ UREDNIKA
Na koncu ili na početku puta? Pitanje kojim započinjem ovu uredničku riječ, pišući je za zadnji, X. svezak, niza knjiga pod zajedničkim naslovom Moralno-duhovni život autora prof. dr. sc. Ivana Fučeka, dobiva svoj jedino ispravan odgovor u svjetlu naslova ovoga sveska: Vjerovati – Živjeti, takvim svjesno odabrana i formulirana. Doista, odgovor na ovo pitanje jednoznačan je, jasan, za vjernika kršćanina jedino moguć: na početku! Kršćanski život jest uvijek novo započimanje, jest – s milošću Božjom – hod u kojemu se iz dana u dan čini korak po korak – uvijek iznova, uvijek ispočetka: Svjesni svoje ranjenosti grijehom, ali s puno nade i pouzdanja u Onoga bez kojega ne možemo ništa, a s kime možemo sve. On, Uskrsli Gospodin, izvor je i temelj naše nade, našega optimizma, našega uvjerenja ne samo da život ima smisla, nego da, u svjetlu vjere, ima neizmjerno puno smisla. Neizmjerno, rekosmo, jer je upućen i usmjeren k neizmjernomu, k onomu što ljudsko uho nije čulo i ljudsko oko nije vidjelo, a Bog je pripravio onima koji ga ljube (usp. 1 Kor 2,9). Uskrsli Gospodin Isus jamac je tomu smislu, smislu koji vodi do neprevarljive sreće: »Uskrsli je Krist kršćanima Put, Istina i Život. Onima koji ga vjerno slijede jest Vrata kroz koja se ulazi u gledanje Boga ‘licem u lice’, odakle bez granica izvire potpuna i definitivna sreća« (papa Benedikt XVI. u Pismu umjetnicima, 21. studenog 2009.). Stoga, polazeći upravo od spomenutoga naslova ovoga desetog sveska, jasno je da vjerovati i živjeti za kršćanina jest jedna i jedinstvena cjelina, jest i treba biti jedinstvo jedne te iste stvarnosti: novoga stvorenja ucijepljena po krštenju u Isusa Krista i njegovo mistično tijelo – sv. Crkvu. Odabravši taj naslov za ovaj zaključni, deseti svezak niza Moralno-duhovni život, htjeli smo njime sažeti temeljnu misao vodilju pouke i po5
RIJEČ UREDNIKA
ruke koju je na više tisuća stranica, pod različitim vidicima i na različite načine, u onih prethodnih devet, htio odaslati njihov autor: nema kršćanskoga moralnog života bez autentična kršćanskoga vjerovanja. A samo autentično moralno življenje čini da vjera bude živa vjera, ona koja je prožeta ljubavlju. Dvije su to strane jedne te iste medalje. U tomu smislu: ovaj je naslov i poruka koja zaključuje cijeli spomenuti niz: vjeruj autentično da bi doista živio i živi autentično da bi doista mogao vjerovati – te da bi, svuda tamo gdje te je Bog postavio u ovomu svijetu – u obitelji, na poslu, u ovoj ili onoj tvojoj životnoj sredini – o svojoj vjeri mogao dati svjedočanstvo i drugima (usp. 1 Pt 3,15). U tomu se sažimlje bît i smisao apostolskoga poslanja svakoga kršćanina, posebice vjernika laika. Tako će svaki kršćanin izbjeći onu podvojenost u kojoj je vjera svedena na puku teoriju bez ikakva upliva na konkretni ljudski život, s kojom su, dapače, misli, riječi i djela konkretne čovjekove svakodnevice u trajnoj opreci i odstupanju, podložni tek autonomnoj moralnoj samoprosudbi po načelima situacijske etike, bez čvrstih i neprolaznih načela, izgrađenih na evanđeoskim temeljima »kuće sazdane na stijeni«, a ne na pijesku mjerila ovoga svijeta. Hoće se, dakle, življena vjera, hoće se trajno nastojanje oko osobne izgradnje i popravka u suradnji s Božjom milošću, kako bi svaki kršćanin konkretno doprinosio izgradnji kraljevstva Božjega u ovomu svijetu koje je zapravo već tu, u nama, ali još ne do kraja očitovano. Pri tomu mu temeljni i trajni zadatak jest i uvijek ostaje molitva, trajna komunikacija s Bogom, Jednim i Trojstvenim, te s njegovim svecima, u otajstvenu zajedništvu njegova mističnoga tijela. Doista: »Kraljevstvo Božje po riječi Gospodina i Spasitelja našega ne dolazi primjetljivo te se ne će moći kazati: ‘Evo ga ovdje! ili Eno ga ondje!’, nego kraljevstvo je Božje u nama. Ta blizu je Riječ, u ustima našim i u srcu našemu. Stoga, bez dvojbe, onaj tko moli za dolazak kraljevstva Božjega, zapravo moli za ono kraljevstvo Božje što ga u sebi nosi: da ono nastane, rod donosi i do kraja se razvije« (Origen, O molitvi, PG 11, 495–499). U svjetlu svega navedenog ovaj deseti svezak zadnji je kamen zdanja pod nazivom Moralno-duhovni život, započeta prije sedam 6
RIJEČ UREDNIKA
godina, početkom 2003. To je sažetak autorova učenja što ga je tijekom 40 godina (1960./61.–2000./01.) kao profesor moralne teologije, riječju i perom, izgrađivao i prenosio, najprije u Zagrebu, na Filozofsko-teološkomu institutu Družbe Isusove, odnosno na Katoličkomu bogoslovnom fakultetu, a potom u Rimu, na Papinskome sveučilištu Gregoriana. Taj je nauk ovdje sintetiziran s novom problematikom i novom bibliografijom, izgrađen na temelju nauka cjelokupne moralno-duhovno-pastoralne teologije. Temeljna načela moralno-duhovno-pastoralne teologije naš je autor razložio u svoja prva tri sveska: u prvomu, pod naslovom Osoba – Savjest (str. 460), u drugomu pod naslovom Zakon – Vjera (str. 469) te u trećemu pod naslovom: Grijeh – Obraćenje (str. 637). Deset pak Božjih zapovijedi, viđenih u svjetlu osam blaženstava i situiranih u današnjoj gorućoj problematici, o. Fuček obradio je u ostalim svescima: u četvrtomu (Predbračna ljubav – Bračna ljubav, str. 638) obradio je VI. i IX. Božju zapovijed, u petomu (Bogoštovlje – Molitva, str. 503) I., II. i III. Božju zapovijed, u šestomu (Roditelji – Djeca, str. 501) IV. Božju zapovijed, a u sedmomu (Život – Smrt, str. 518) V. Božju zapovijed. U osmomu pak svesku (Pravo – Pravda, str. 485) obrađene su VII. i X. Božja zapovijed te, konačno, u devetomu svesku (Istinoljubivost – Mediji, str. 558) VIII. Božja zapovijed. Svemu tomu je u ovim svescima pridodan i velik broj pitanja i odgovora iz životne prakse, što ih je naš autor, na temelju stvarnih upita vjernika iz Hrvatske i svijeta, dugi niz godina objavljivao u Glasniku Srca Isusova i Marijina, ali ih i, sabrane, objavio u nekoliko svojih knjiga. Ta su pitanja i odgovori na njih u naših devet svezaka raspoređeni po tematici temeljne i specijalne moralno-duhovno-pastoralne teologije, kako je to već prethodno naglašeno. Ovaj deseti svezak otvara upravo dio Pitanja i odgovori iz životne prakse: stotinjak do sada neobjavljenih pitanja i odgovora, raspoređenih u trinaest poglavlja, tematski popraćenih i prikazom onih objavljenih u dosadašnjim svescima, a koja sva odgovaraju na temeljni upit: Kako živjeti? Kako živjeti u odnosu s Bogom, s Kri7
RIJEČ UREDNIKA
stom, kako živjeti u braku, u obitelji, u odgoju i zvanju, u čistoći, daleko od duha svijeta, u sakramentima, prema zahtjevima znanstvene bioetike, poštenim i svetim životom protiv »kulture smrti«, nasuprot i usred toliko moćnih medija – a sve to kao oni koji su ucijepljeni u Krista, s teološkim i stožernim krjepostima? Uvjereni smo da je taj dio veoma znakovit i poticajan zaključak ovoga sadržajnog niza knjiga. Njihove odjeke donosimo u drugomu dijelu ovoga desetog sveska, u istoimenomu poglavlju (Odjeci), u devet osvrta iz pera dr. sc. Vladimira Lončarevića, vrsna poznavatelja novije hrvatske katoličke književne baštine. On je samoprijegorno proučavao svaki od ovih svezaka i napisao im prikaz i ocjenu. U ovomu ih dakle poglavlju sve donosimo i predlažemo kao izvrstan uvod i siguran vodič kroz ovaj niz. U trećemu pak dijelu ovoga sveska, nakon kratke bilješke o životu i djelu našega autora, donosimo cjelokupnu bibliografiju prof. dr. sc. Ivana Fučeka koju je s velikom ljubavlju i marom priredio mr. sc. Josip Markotić. Konačno, ovaj deseti svezak zaključujemo slikovnim prilozima iz raznih prigoda autorova bogata i plodna svećeničkoga i redovničkoga života, s čvrstim uvjerenjem da riječ, popraćena slikom onoga koji ju je napisao, može itekako dobro doprinijeti pojačanoj čitateljevoj bliskosti s ukupnim ovim djelom i njegovom porukom. A tu smo poruku nastojali izraziti i naslovnicama svakoga pojedinog sveska, donoseći na njima motive djela velikoga Caravaggia, umjetnika dosada nenadmašenih odnosa svjetla i tame. Da, svjetlo i tama prelijevaju se bojama njegovih genijalnih ostvarenja upravo onako kako se u životu svakoga vjernika kršćanina, dok putuje ovom zemljom, prelijevaju svjetlo i tama: tama grijeha i svjetlo Božje milosti... Ali, svjetlo prevladava! Točnije rečeno, svjetlo pobjeđuje i već je pobijedilo! Svjetlo Kristova uskrsnuća, svjetlo njegove ljubavi, istine i milosti, koje ne poznaje zalaza! Tako je na naslovnici prvoga sveska (Osoba – Savjest) prikazan sv. Ivan Krstitelj, preteča Gospodinov, najveći od žene rođeni, uzor-osoba koja je zbog svojega postupanja po savjesti platila životom. Na naslovnici je drugoga sveska (Zakon 8
RIJEČ UREDNIKA
– Vjera) praotac naš u vjeri Abraham – Abraham koji žrtvuje Izaka: »Vjerom je Abraham prikazao za žrtvu svoga sina jedinca« (Heb 11,17), i »budući da je bio jak u vjeri« (Rim 4,20), postat će »ocem« svih onih koji vjeruju (Rim 4,11.18), ocem potomstva brojnijega od zvijezda na nebu, iz kojega će proklijati Spasitelj svijeta: Objekt naše vjere – naš zakon i naša moralna norma! Na naslovnici trećega sveska (Grijeh – Obraćenje) prikazan je lik Gospe Loretske: pred njom, na pragu njezina doma, u molitvi, kleče hodočasnici – oni, iz Hrvatske možda…? Da, možda su upravo Hrvati ovdje prikazani jer ih je, možda, Caravaggio, poput, nekoć, velikoga Dantea, nekom prigodom tamo promatrao kako hodočaste Gospi i skrušeno joj se mole...? Jer stoljećima su Hrvati česti gosti njezinih svetišta, stoljećima hrle k njoj koja je Utočište grješnika i Pomoćnica kršćana, kršćana trajno pozvanih na borbu s grijehom i na obraćenje Bogu. Na naslovnici četvrtoga sveska (Predbračna ljubav – Bračna ljubav) jest Poziv sv. Mateja: Isus zatječe Mateja, u carinarnici, sva zaokupljena njegovim svakodnevnim poslom i poziva ga da ga slijedi, kao što poziva i svakoga od nas: bilo na bračni savez muškarca i žene, u kršćana uzdignuta na dostojanstvo sakramenta ženidbe, bilo na celibat, koji je Božji dar onima koji ga izbližega žele nasljedovati i posvema se posvetiti izgradnji njegova Kraljevstva. Gozba u Emausu ilustrira naslovnicu petoga sveska (Bogoštovlje –Molitva): doista, euharistija je vrhunac i izvorište svakoga bogoštovlja i svake molitve! Napajajući se na tomu nepresušnu vrelu u kojemu nam On sam daruje svoje Tijelo i svoju Krv, što drugo možemo reći doli: Ostani, ostani s nama, Gospodine! Ostani uvijek i u svemu! Naslovnicom šestoga sveska (Roditelji – Djeca) dominira prikaz Božićnoga otajstva: sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa model su i uzor svake kršćanske obitelji i svih odnosa unutar njih. Polaganje pak u grob zorno prikazuje epilog kalvarijske drame te svojom rječitošću najbolje navodi na razmišljanja o pitanjima života i smrti, bolje rečeno: o pitanjima njihova smisla, i odgovora na njih, u svoj punini te riječi, čime se bavi sedmi svezak (Život – Smrt). Osmi je pak posvećen pra9
RIJEČ UREDNIKA
vu i pravdi. Na njemu je naš sv. Jeronim, crkveni naučitelj. Kao da u svomu asketskom liku sažima svu jasnoću Kristova poziva da zaista naše da bude da i naše ne bude ne (usp. Mt 5,37), pa i kada je riječ o pitanjima prava i pravde, i u današnjemu svijetu toliko ispunjenu krivo shvaćenim i provođenim pravom, toliko ispunjenu svakovrsnom nepravdom. Svezak deveti (Istinoljubivost – Mediji) prikazuje sv. Mateja kojemu diktira anđeo nebeski: ta slika potiče na promišljanje koliko je danas kršćanima u svijetu, stavljenima pred izazove različitih medija, važno i prevažno svakodnevno se napajati na izvorima Božje istine, istine odozgo, i osluškujući je na svim područjima ljudskoga života, boriti se protiv mnogovrsnih laži i izgrađivati se u krjeposti istinoljubivosti. Konačno, ovaj nam deseti svezak donosi Caravaggiov prikaz razapinjanja sv. Petra, prvaka apostolskoga. Petar je u Rimu položio svoj život za Krista, razapet, ali s glavom okrenutom prema dolje, da se tako ponizno razlikuje od križa svoga raspetog Učitelja koji mu je, nazvavši ga stijenom, povjerio svoju Crkvu i dao ključeve svoga Kraljevstva. Svi su ovi svesci nastali u Rimu, u skromnoj sobici rimske Gregoriane, apud Petri sedem, pri Petrovoj stolici, pisani iz duboko proživljene i naučavane katoličke i apostolske vjere jednoga učena i Kristu i njegovoj Crkvi posvema odana svećenika – isusovca. Na toj se vjeri temelji i na toj je vjeri izrastao ovaj desetosveščani niz knjiga. On je dar jednoga pobožna, velikodušna i dobra kršćanskoga srca svakomu vjerniku-kršćaninu, ali i svakomu čovjeku dobre volje u našoj Domovini. To je biser, izbrušen u samozatajnu i požrtvovnu radu, kao kruna i zaglavak jednoga bogata i plodna kršćanskoga, svećeničkog, redovničkog i profesorskog života o. Ivana Fučeka, kao posljednji novčić kojega je još trebalo darovati, kao ono staro i novo, što gospodar nesebično vadi iz bogatih odaja svoga srca i posvema ga daruje. Da, iz dobrotom i vjerom bogata srca ovoga čovjeka, čiju je kršćansku toplinu i velikodušnost autor ovih redaka, ali i brojni njegovi prijatelji koji su nad ovim njegovim djelom bdjeli, strepili, oko njega nastojali i iskreno mu se radovali, 10
RIJEČ UREDNIKA
mogao bezbroj puta doživjeti i osjetiti, nastalo je ovo djelo. A to je srce takvo jer se svakodnevno obraća Bogu i s njime i od njega živi, jer je kucalo i kuca, uvijek iznova i iz početka, kako god da je bilo i kako god da jest, prožeto načelom za koje je prionulo još za svojih mladenačkih dana: Sve na veću slavu Božju!, i, konačno, jer je živjelo ono u što je vjerovalo i vjerovalo ono što je živjelo! I još nešto: ono je takvo zato što je prožeto sinovskom ljubavlju prema Presvetoj Božjoj Majci! Njoj je sav ovaj trud, sav ovaj rad, svaki redak i svako slovce ovih knjiga posvećeno: neka Ona koja je naša zvijezda danica i majka nove evangelizacije njime i upravi. Ona to najbolje zna! Ona to najbolje umije! Ona će najbolje znati kako napuniti vrčeve našega života vinom Božje ljubavi i naše prazne ruke Bogu milim djelima. Jer kakva god djela da smo učinili, gledajući njezino majčinsko srce ostaje nam samo tek ponizno kazati: »Sluge smo beskorisne! Učinili smo što smo bili dužni učiniti!« (Lk 17,10). Split, na Malu Gospu 2010. dr. sc. Marko Trogrlić urednik biblioteke Sapientia cordis
11
PRVI DIO
Pitanja i odgovori iz životne prakse _________
I. ŽIVJETI OSOBNI ODNOS S BOGOM OCEM GOSPODAROM POVIJESTI
OVA TISKANA PITANJA I ODGOVORE POTRAŽI U SVESCIMA I.–IX. 1. Može li čovjek imati točan pojam o Bogu?, svezak II., 333–336. 2. Može li čovjek susresti Boga?, svezak II., 337–348. 3. Bog naših slika i kipova, svezak II., 349–352. 4. Nije li Bog ipak okrutan?, svezak II., 353–357. 5. Ti bi htio bez Boga..., svezak II., 358–361. 6. Zna li Bog što je patnja?, svezak II., 362–365. 7. Ima li sreće na zemlji?, svezak VIII., 515–418. 8. Može li vjernik biti radostan?, svezak VI., 407–411. 9. Kako ću postići mir duše?, svezak III., 504–507. 10. U sinu zamire vjera – što ću učiniti?, svezak II., 373–376. 11. Magija: prokletstvo, karte, uroci..., svezak VIII., 358–362. 12. Uteći se »proricanju sudbine«, svezak VIII., 379–382. 13. Što misliti o pokretu »Novo doba«? , svezak V., 393–396. 14. Može li katolik biti član masonske lože?, svezak V., 397–402. 15. Sektaši o Katoličkoj Crkvi, svezak V., 436–439. 16. Proricanja, uroci, horoskop – novi bogovi, svezak V., 440–443. 17. Magija, spiritizam, sotonizam, svezak V., 444–448. 18. Jesmo li dužni vjerovati privatnim objavama?, svezak V., 379–383. 19. Mogu li sanje imati dublje značenje?, svezak V., 388–392.
15
PITANJA I ODGOVORI IZ ŽIVOTNE PRAKSE
KAKAV JE SUSRET TVOJEGA DJETETA S BOGOM?
Imam troje sitne djece. Učim ih moliti, ali ne mole rado. Mamim ih obećanjima, prijetnjama. Nekad ih i zastrašim: »Bogo će te kazniti!« Time se služim da ih umirim ili odvratim od neke dječje mane. Tako su i nas odgajali, ali osjećam da ipak ne radim dobro. Na žalost, nemam dosta vremena za njih. Vidim da njihov vjerski život ne napreduje usporedno s njihovim općenitim razvitkom. Kako da radim? Marijana U Vašemu pitanju o dječjoj molitvi, dječjemu susretu s Bogom, nazrijeva se živa potreba da se i kao obitelj zajedno nađete pred Bogom. Svaki roditelj koji svoje dijete želi dovesti Bogu i vjerski ga odgojiti, prije svega, treba da ga od malih nogu nauči ispravno moliti. Kao što s djecom razgovarate, igrate se, smijete se, plačete, jedete i odmarate se, tako treba da se s njima i pred Bogom nađete zajedno. Statistike pokazuju da razmjerno visok postotak roditelja, osobito majki, i danas moli sa svojom djecom. Veću djecu, nažalost, više zanemarujemo. No jesu li te molitve dobro sastavljene da budu razumljive djeci? Uvode li u pravi razgovor s Bogom? Stvaraju li istinski susret s njim? A dijete u susret s Bogom treba uvoditi tako da odmalena doživi radost u potrebi da dođe k njemu i da mu sve kaže kao što govori mami ili tati. Valja paziti da molitve budu prilagođene dječjoj dobi, da budu istinski dječje. Ako dijete razumije što moli, kao što razumi16
PITANJA I ODGOVORI IZ ŽIVOTNE PRAKSE
je ono što kaže mami ili tati, onda će ga to privući i oduševiti. Nerazumljiva ili teška molitva ne privlači djecu. Važno je, stoga, da dijete samo oblikuje i izriče molitvu. Osobito će majke, budući da odlično poznaju dušu svojega djeteta, pronaći ono što u određenomu trenutku dijete najviše obuzima: to će biti predmet molitve. Dnevni doživljaji, iskustva, posebna okolnost, liturgijska godina sa svojim blagdanima građa su za roditelje da zajedno s djecom zahvale Bogu i da ga mole za pomoć i blagoslov. Napisane molitve po molitvenicima bit će manje prikladne za dijete da ga uvedu u pravi razgovor s Bogom, a bolje će tome poslužiti mali napor da dijete samo izrekne molitvu kao u razgovoru s mamom ili tatom. U tome će mu roditelji pomoći velikom jednostavnošću. Tada djecu na molitvu ne ćete morati mamiti obećanjima, a pogotovu ne prijetnjama. Drugo je u Vašemu pitanju teže prirode. Nekada ih zastrašim, kažete: »Bogo će te kazniti!« Kažete da se tim »odgojnim sredstvom« služite i u drugim prigodama. To je loše. Bog tako djeci postaje strašilo. To znači pružiti im neispravnu predodžbu o Bogu. A Bog nije strašilo, »promatrač« koji pomno vreba i bilježi dječje nestašluke i pogrješke, koji samo kažnjava, koji je tužan pa se ne zna s ljudima lijepo radovati niti razumije djetetovu živahnost. Takav Bog djecu ne će privući. On će djeci biti dalek, težak, strog. A naš Bog evanđelja, kako nam ga Krist Gospodin u evanđelista Luke prikazuje u tri usporedbe (o izgubljenoj ovci, izgubljenoj drahmi i o izgubljenomu sinu – Lk 15), nije li Bog dobrote i ljubavi, praštanja i razumijevanja? Bog nam je blizak i uvijek spreman pomoći. Djeca s roditeljima to treba da osjete i da se od srca raduju što pripadaju tomu dobrom Bogu koji ih rado ima, koji im je najbolji prijatelj, dobri Otac, koji sudjeluje u svim njihovim brigama, radostima i žalostima. Ispravnoj predodžbi o Bogu pripada, napokon, i to da ga roditelji djeci prikažu kao velika, posve drukčijega od nas ljudi, kojim ne možemo raspolagati (manipulirati) kako hoćemo. On je gospodar ži17
PITANJA I ODGOVORI IZ ŽIVOTNE PRAKSE
vota i smrti. On nam se dariva u ljubavi predobra Oca. Ali on može i uskratiti svoj dar ako mi ne odgovaramo sebedarjem. Dijete pomalo stječe iskustvo o bolesti, trpljenju, grijehu, smrti. Roditelji treba da nauče dijete da sve te stvarnosti gleda Božjim očima; to su postaje u čovjekovoj izgradnji, stepenice prema Bogu. U tomu smislu roditelji s djecom mogu zajedno moliti, na primjer: »Dobri Bože, naša je baka preminula. Zbog toga smo vrlo žalosni. Stalno na nju mislimo jer smo je jako voljeli. Tebi je također bila draga. Molimo te, nemoj je zaboraviti. Amen.« Ili ovako: »Bože, naš susjed Andrija opet je danas pijan. Tukao je ženu. Ti si čovjeku dao grožđe i ono je dobro. Ti si darovao vino čovjeku. Ono nam je vrlo korisno. Oprosti susjedu Andriji što tvoj dar zlorabi. Utješi njegovu ženu i djecu. Neka on postane drukčiji. A nama daj da se uvijek dobro koristimo darom vina i svim ostalim tvojim darovima. Amen.« Malo veće dijete valja postupno i brižno uvoditi i u molitve koje su u molitveniku. Prije svega to vrijedi za velike kršćanske molitve koje će školskome djetetu trebati posve približiti: Očenaš, Zdravomariju, Slava Ocu, Vjerovanje, Djelo vjere, ufanja i ljubavi, Čin skrušenja itd. Ni roditelji ni vjeroučitelji ne bi smjeli od djece tražiti da te molitve samo nauče napamet. Mnogo je važnije i odgojnije pružati im molitve rečenicu po rečenicu s tumačenjem, postupno ih uvježbavati i upućivati da dobro razumiju njihov sadržaj. Tužite se da nemate dovoljno vremena za vjerski odgoj svoje djece. Opažate da »njihov vjerski život ne napreduje usporedno s njihovim općenitim razvitkom«. To je zaista šteta. Uz ovo što sam rekao o upućivanju djece u zdrav način njihove osobne molitve, ovdje bih posebno istaknuo zajedničku molitvu svih članova obitelji. Neka Vama i Vašemu mužu bude časna zadaća da kao roditelji sastavite čitav popis nakana i želja koje ćete s djecom u molitvi zajednički iznositi Gospodinu. Kad god je trenutak da se sva obitelj intenzivnije nađe, valja zajedno moliti. To je najprikladnije uvečer, posebno uoči blagdana, nedjeljom, na blagdane, kada obitelj nešto slavi, kada je osobito radosna ili žalosna... 18
PITANJA I ODGOVORI IZ ŽIVOTNE PRAKSE
A da zajednička molitva uvijek bude svježa, neka se roditelji brinu za njezinu prikladnu promjenu. I najljepša stvar gubi na svojemu sjaju ako se danomice ponavlja. Zato molitvu valja svakoga dana mijenjati. Liturgija je prebogata i uvijek donosi nešto novo; crkvene molitve, pjesme, svagdašnja, nedjeljna i blagdanska misna čitanja uoči određenoga dana obitelj može lijepo preraditi u zajedničkoj molitvi. Pokazalo se vrlo uspješnim kada su veća djeca zadužena da se uz pomoć roditelja brinu za oblikovanje obiteljske molitve. Oni to čine radosno. Važno je još napomenuti da razgovor s Bogom uspijeva samo u ozračju sabranosti i tišine. Tada se isključe radio i televizija, ostavi svaki posao i stvori se atmosfera sabranosti i šutnje pred Bogom. Takva se obiteljska molitva prilagođava starijoj djeci, a u popisu nakana ima svagdašnje događaje, siromaštvo, bijedu, glad, potrebe Crkve, naroda ... Ako se tako postupa, tada nema opasnosti za jednoličnost i dosadu u molitvi, a vjerski će razvitak djece zasigurno ići ukorak s njihovim »općenitim razvitkom«.
19
PITANJA I ODGOVORI IZ ŽIVOTNE PRAKSE
SMIJE LI SE MOJ MALI DRUŽITI S ATEISTIMA?
Naši susjedi ateisti imaju dvoje djece iste dobi kao što je i naš sinčić. Idu u drugi i treći razred osnovne škole. Ta djeca pokazuju dobre kvalitete i lijepo su odgojena, ali nisu ni krštena. Moj se mali s njima neprestano druži. Bojim se da će mu to škoditi za moralni i vjerski odgoj. Već mi je jednom rekao: »Mama, oni se ne mole, ali su svejedno dobri.« Kako da se postavim u trenutcima kad mi on nastoji dati na znanje da ne želi biti drukčiji od njih? Katkad mi se čini da već sada svoju vjeru smatra teretom. To me vrlo zabrinjava. Vera, majka Vaš je sinčić u dobi kada djeca mnogo toga zapažaju, daju primjedbe, kritički se odnose. Vjerojatno ga šaljete na vjeronauk, premda o tome ne govorite. Tamo susreće zajednicu svojih vršnjaka vjernika. Razborito se postavljate kada mu ne kratite prijateljstvo s ateističkim susjedima. Ta on ih već susreće i u školi i posvuda, a sutra će biti s njima na istomu radnom mjestu. Ipak u tome treba mnogo razbora i takta: kako maloga usmjeriti da on već sada počne postupati kao čovjek i kao opredijeljeni kršćanin-vjernik? Kažete da djeca vaših susjeda pokazuju »dobre kvalitete« i da su »lijepo odgojena«, ali da »nisu krštena«. To očito imaju zahvaliti svojim ateističkim roditeljima. Stoga je ovdje, odmah na početku, važno uočiti da je ćudoredni život duboko ukorijenjen u svakomu čovjeku kao jedna od temeljnih čovjekovih datosti i najdublji za20
PITANJA I ODGOVORI IZ ŽIVOTNE PRAKSE
htjev ljudske savjesti, neovisno o tome vjeruje li netko ili ne, je li kršten ili nije. Iskustvo govori da postoji i tzv. čovjekovo ćudoređe (humani moral), neovisno o bilo kakvoj religioznosti. Prije nekoliko desetaka godina to nije bilo svima jasno. Smatralo se: da bi netko bio ćudoredno ispravan, potrebno je da bude kršćanin, dapače katolik. Postojalo je čak i uvjerenje da je ćudoređe podvrgnuto vjerskomu usmjerenju: ako vjere nema, ni ćudoređe se ne može dulje održati. Tu misao pobijaju mnoge činjenice. Ima osoba koje vjeruju, ali se ne ponašaju ćudoredno; to se uvijek pripisivalo »ljudskoj slabosti«. No ima pojedinaca koji ništa ne vjeruju, ali u životu postupaju po ispravnim moralnim načelima. Ima i ateističkih obitelji u kojima je moralni život na višoj razini negoli u nekim katoličkim obiteljima. Ovdje pomišljam na neke mladiće i djevojke koji nisu kršteni, ali je njihov ćudoredni život do ženidbe ostao gotovo neporočan. Znači, ispravan ćudoredni život može postojati i u nevjernika. To je, uostalom, posve normalno. U svakomu je, naime, čovjeku ukorijenjena stanovita privlačnost prema određenim ćudorednim vrijednostima. Razum kaže svakomu čovjeku: želiš li se ostvariti kao čovjek, treba da poštuješ vrijednosti poštenja, pravednosti, ljubavi... Tako mlad čovjek brzo spoznaje da su jedna ponašanja u skladu s dubokim predjelima njegove naravi, a druga nisu. Prema tome, postoji »naravno ćudoređe« koje se posve spontano u svakomu čovjeku javlja kao zahtjev. To ćudoređe dolazi od Boga, ne izvana, nego iz ljudske prirode koju je Bog tako stvorio. Čovjek u sebi nosi određene težnje, a nije stvoren za bilo što. Zato u čovjeku postoji duboka svijest o ćudorednim vrijednostima, a tu svijest nazivamo »savjest«. Ona čovjeku omogućuje da razabere što odgovara ili ne odgovara njegovu najplemenitijemu dijelu bića. To je kao radar smješten duboko u srži ljudske osobe. Ipak taj je radar još neprecizan. U kontaktu s društvom, u odnosu s osobama, napose u iskustvu grupe i određene zajednice u kojoj živi, oblikuje se čovjekova »ćudoredna savjest«. 21
PITANJA I ODGOVORI IZ ŽIVOTNE PRAKSE
Zabrinjava vas, drugo: hoće li drugovanje vašega malog s ateističkim vršnjacima negativno utjecati na njegov »moralni i vjerski razvoj«? A zbunile su vas i neke izjave vašega dječaka. Sasvim opravdano. Kada bi se radilo o bilo kojoj vrsti ateističke propagande s njihove strane, trebalo bi maloga ograditi od takvih utjecaja, sve do zabrane daljnjega prijateljevanja s njima. Ali o tome se ovdje ne radi. Radi se o jasnu poimanju kršćanskoga ćudoređa i o opredjeljenju za njega. Djetetu, naime, valja na vrijeme predočiti neke kršćanske vrijednosti koje ateisti ne poznaju, npr. moliti za druge, biti na pričesti, živjeti u celibatu radi kraljevstva Božjega itd. Takve su vrijednosti vezane uz našu vjeru. Za nevjernika one znače malo ili ništa. Znači, postoje moralne vrijednosti koje imaju smisla samo zato što su vezane s kršćanskom vjerom. I one imaju smisla za naš život onoliko koliko nastojimo odgovoriti svojemu pozivu kao djeca Božja. Taj se poziv očituje preko Božjega plana, preko povijesti spasenja, preko Isusa Krista koji uskrsnuli sada nevidljivo živi među nama, a vratit će se na kraju vremena, pa preko zajednice svetih. Te stvarnosti dobivaju svoju vrijednost u funkciji Božjega plana spasenja. Dakle, pokraj dubokih prirodnih vrijednosti, otkrivamo originalne kršćanske vrijednosti vezane ne više za ljudski nego za Božji plan. A zajednica koju živimo (Crkva) ima važnu ulogu u praktičnomu određivanju kako treba da živimo kao pravi kršćani. Društvo, odnos prema drugim osobama, iskustvo života u crkvenoj zajednici, odnos prema Bogu u Isusu Kristu, velika su sredstva u oblikovanju kršćanske savjesti. Ima i svjedoka kršćanskoga života koji nam predočuju kako valja živjeti. To su velikani krjeposti i sveci. Isus Krist objavljuje nam se kao prvotni prauzor jer je svojim ljudskim ponašanjem jasno izrazio što treba i kakav treba biti život Božjega djeteta. Stoga, slijediti Krista za nas je kršćane osnovni zahtjev, iako različiti konkretni oblici toga »slijediti« podliježu društvenim promjenama. 22
PITANJA I ODGOVORI IZ ŽIVOTNE PRAKSE
»Kako da se postavim u trenucima kad on (moj sin) nastoji dati na znanje da ne želi biti drukčiji od njih« – tako pitate. Naprotiv, mi kršćani u različitim stvarima moramo biti »drukčiji«: molimo se, idemo u crkvu, primamo sakramente – to ne čine ni najbolji ateisti. Zato je važno djetetu razložiti originalne kršćanske vrijednosti koje ateisti nemaju i uskladiti ih s ljudskim ili humanim ćudoređem kakvo susrećemo u profesionalnom, obiteljskom, građanskom životu ljudi općenito. Kršćanske, naime, vrijednosti u sebi uključuju i autentične ljudske vrijednosti: isti je Bog stvoritelj čovjeka i promicatelj Božjega plana spasenja. Zato, kada djetetu dajete pouke o ćudorednomu životu i ponašanju, počnite s kršćanskim ćudoređem. Nije u tome potrebno stalno navoditi kršćanske motivacije. Dovoljno je nekada. Unutar kršćanskoga ćudoređa sadržano je i čovjekovo ili humano ćudoređe. Biti kršćanin znači više nego samo čovjek. Zašto? Prvo, zato što je svrha ćudorednoga ponašanja ostvarenje Božjega plana spasenja na zemlji u Isusu Kristu, a ne tek ostvarenje posve humana plana mimo Isusa Krista. Drugo, zato što su sredstva kršćanskoga života originalna: život vjere, ufanja, kršćanske ljubavi, molitva, Crkva, sakramenti... Ta sredstva imaju smisla ako se vjeruje, a nemaju smisla ako se ne vjeruje. Katkad Vam se čini da Vaš mali »već sada svoju vjeru smatra teretom«. To Vas s pravom »vrlo zabrinjava«. Pri tome je važno imati pred očima dvije stvari. Prvo, za dijete su mnogo značajniji Vaše vlastito ponašanje i Vaš život negoli Vaše riječi. Tjerati dijete npr. na misu, a sam ostati doma, loše je. Djeca upijaju od najranije dobi. Ona su oponašatelji. Drugo, djetetu treba jasno predočivati ljudske i kršćanske vrijednosti. Valja paziti kako se kod toga motivira. »To moraš činiti jer Isus zapovijeda«, nije dobar način. »Želiš li živjeti kao dijete Božje, to valja činiti kako je i Isus činio«, dobar je način. Razlika je između ta dva načina u tome što se u prvomu pozivate na autoritet, a to općenito mlade može odbijati, dok u drugomu načinu donosite zadnji smisao ćudoredne vrijednosti, a to je mnogo dublje i 23
PITANJA I ODGOVORI IZ ŽIVOTNE PRAKSE
općenito zanima i privlači. Važno je da dijete shvati da su sva njegova ponašanja redovito u odnosu i na službu drugima. Tako drugima iskazuje pažnju, ljubav i službu. Važno je, dakle, djetetu dati priliku da usvoji te vrijednosti. Važno je uvijek predočivati uzore kršćanskoga života – da bismo ih slijedili. Nadasve je važno shvatiti da su u tome roditelji najjači i prvi graditelji ili rušitelji. Stoga je temeljni primjer koji možete dati svojemu djetetu: Vaš vlastiti život, Vaše ćudoredno ponašanje, osobito Vaš postupak s djetetom. Naravno, kompliciran je i težak zadatak, ali nužan i iznad svih pouka: život prave kršćanske majke! Tada ne će biti bojazni da bi Vaš sin slijedio neki manje vrijedan, pogotovu ne ateistički uzor.
24
PITANJA I ODGOVORI IZ ŽIVOTNE PRAKSE
KĆERKA ZALJUBLJENA U ATEISTA
Moja je kćerka kršćanski odgojena. Na žalost, nikad se nije zauzimala za druge. Velik je egoist. Već je dugo zaljubljena u mladića ateista. On izjavljuje da se ne može zanimati niti prihvatiti kršćanstvo. Inače mi se čini pošten. Kao majka u velikoj sam brizi i bojim se da mi kćerka ne pođe za ateista. Kakav je zapravo njihov moral? I može li se tu što učiniti? Anita Kćerka je »kršćanka«, ali »egoist«, velite. Srž evanđelja i naše vjere jest Božja ljubav prema čovjeku i Božji poziv upravljen čovjeku da on u istoj ljubavi bude prava slika Boga. Biti »egoist«, »ne zauzimati se za druge« isto je što i nevjerovati: »Ako se tkogod za svoje, navlastito za ukućane ne stara, zanijekao je vjeru i gori je od nevjernika« (1 Tim 5,8). Slično čitamo u opisu posljednjega suda (usp. Mt 25,31–46). Prema tome, tko u svojemu životu ne pruža ljubav bližnjemu, radi protiv Boga, ma koliko se nazivao »kršćaninom«. Takav je zapravo »egoistički-ateist«. Nalazimo ga u skupinama svih usmjerenja: među kršćanima i nekršćanima. Svatko se onoliko koliko prakticira egoizam kreće u zoni bezbožnika. Ipak, u punu značenju bezbožnik je onaj koji je izvršio u svojemu srcu temeljni izbor protiv Boga i protiv dobra. Ako, dakle, netko tvrdi da Bog postoji, a život mu je u suprotnosti s Bogom, ne samo da živi nedosljedno, štoviše, takav je izgubio svoj identitet. Ako netko kaže da je vjernik radi »interesa«, nije bolji od onih koji radi interesa odbacuju vjeru. S druge strane, izjavi li 25
PITANJA I ODGOVORI IZ ŽIVOTNE PRAKSE
netko da je »ateist«, a poznaje bezuvjetnu vjernost, traži istinu, posvećuje se drugima, taj već nešto »zna« o Bogu, iako o tome ne misli ili čak niječe Boga: a niječe ga zato što o njemu ima krivu predodžbu. I deklarirani ateist i deklarirani vjernik mogu se ne zanimati za dobro, napose za dobro drugoga: tada su jednako daleko od Boga. U životu onih koji govore o Bogu jer im je »koristan« ne će se mnogo promijeniti ni onda kada otkriju da Bog »nije koristan«, pa se proglase ateistima. Nije, stoga, onaj koji uz vjeru pristaje radi koristi bolji od onoga koji ne želi biti »vjerski potrošač« pa izjavljuje da je »ateist«. Nažalost, Vaša kćerka nije pravi kršćanin. Ona zakriva pravo lice kršćanstva. Nalazi se negdje na istoj crti sa svojim mladićem ateistom. Kažete da je taj mladić »pošten« pa se zanimate »kakav je zapravo njihov moral«. Drugim riječima: je li moguć moral bez vjere? Iskustvo nam pokazuje da ima ateista koji posjeduju jaka moralna načela i po njima žive. Pošteni su, solidarni s drugima, savjesni pa ih se čuje kako izjavljuju: »Savjest mi to ne dopušta...« Kada današnji čovjek odbacuje ropstvo, rasnu diskriminaciju, kada se bori za socijalnu pravdu, za mir u svijetu, kada traži slobodu savjesti i slobodu vjere – takav pokazuje smisao za moralno. Ali postoje i »drski« ateisti koji su s korjenitom ohološću izvršili temeljni izbor protiv Boga: takvi su nanijeli nasilje svojoj savjesti, spoznaji i činjenju dobra. No odmah recimo da ima takvih i tzv. »vjernika« koji su u sebi izvršili temeljni izbor protiv dobra u svojemu srcu; takvi su u sebi dosljedno zamaglili spoznaju Boga i od njega se udaljili: to su u praksi ateisti. Sigurno, dakle, među ateistima može biti ljudi koji posjeduju temeljni izbor za dobro i pošteno, a to se izvana vidi u njihovoj savjesnosti i plemenitosti, u zauzimanju za slobodu svih, u ljubavi prema svima... Takvi su već »bezimeni kršćani«, tj. žive i rade kao kršćani, premda to izvana nisu ili čak ne žele biti. 26
PITANJA I ODGOVORI IZ ŽIVOTNE PRAKSE
Možemo reći: »Svaki je čovjek u svojoj nutrini oduvijek usmjeren na tajanstveno i sveto Biće, koje tvori temelj njegove egzistencije, bez obzira na to da li tu istinu zna ili ne... To Biće, na neizreciv način, grli i održava sićušno traženje naše spoznaje i naše svakodnevno iskustvo... Kada čovjek jednom prihvati vlastitu egzistenciju s osjećajem pune odgovornosti, on s pouzdanjem već teži prema svojoj konačnoj svrsi; on u tome nalazi Boga, kakvo god bilo ime koje mu daje« (K. Rahner). Tako se i kod ateista može naći »skrivena vjera« za koju ni on ne zna. Ali to se ne može općenito pretpostaviti, osobito ako se netko ne odnosi kritički prema svojemu ateizmu niti je otvoren za daljnje traženje istine. Upravo izjava mladića vaše kćerke zabrinjava. On se »ne može zanimati niti prihvatiti kršćanstvo«. Zašto ne? Čak je toliko zatvoren da se »ne može« ni zanimati? Nije li spreman tražiti istinu, studirati, diskutirati, razgovarati..., onda je ateist ne prema uvjerenju nego neobrazloženo, iracionalno. A to se teško može spojiti s njegovim »moralnim poštenjem«. Odakle njegov ateizam? Iz obitelji? Od utjecaja škole? Zato što je vjeru doživio negativno? Jer se u srcu pobunio protiv zla u svijetu? Jer smo mu mi kršćani pružili krivu predodžbu o Bogu? Zato što ga je praktički materijalizam sveo na puka proizvođača i potrošača? Jer je susreo učitelje koji vjeru tumače kao da u njoj nema tajni? Zbog toga što nema vremena za takva pitanja? Ili zato što tako hoće, jer je tako lakše, jer tako nema odgovornosti? Sve bi to pokazivalo jednostranost, zatvorenost pred traženjem istine, ne bi svjedočilo o »moralnomu poštenju«. Oni koji se bore protiv Boga, ne shvaćaju da se bore protiv životnoga smisla, čak protiv čovjeka za kojega se kršćanstvo iskreno zauzima: »Sve na zemlji treba biti uređeno prema čovjeku kao svome središtu i vrhuncu«, kaže Drugi vatikanski sabor (GS 12). Upravo prema evanđelju u spoju ili sintezi ljubavi prema Bogu i čovjeku pokazuje se da vjera i moral nisu rastavljeni nego organski povezani. Sjetimo se milosrdnoga Samaritanca i Isusovih riječi: »Idi i ti čini tako« (Lk 10,37). Nužno je da se takva ljubav kršćana ukaže u novo27
PITANJA I ODGOVORI IZ ŽIVOTNE PRAKSE
mu obliku danas kada se mijenjaju ekonomske, društvene, kulturne, političke, narodne i međunarodne strukture. Taj spoj vjere i morala u djelotvornoj ljubavi prema čovjeku (poput Majke Terezije i njezinih sestara) snažan je govor i izazov današnjemu čovjeku. Šteta, Vaša kćerka svojemu mladiću nije pokazala uzorno kršćanstvo. Bog i Krist veći su čak i od onoga što životom i radom pokazuju revni kršćani. U kontaktu s ateistima mi kršćani treba da pokazujemo dobrotu, razumijevanje, ljubav, da ih prihvaćamo kao ljude bez uvjeta, da vodimo s njima dijalog u poštovanju, da im pružamo »svjedočanstvo žive i zrele vjere« (GS 21), da budemo ponizni i skromni kada nam predbacuju slabosti i nedosljednosti. Ipak je važno znati da kršćanin može u dijalog s ateistom ući samo onda ako se pokaže u svojemu punom identitetu vjernika. Onome koji ne vjeruje naša vjera treba da se ukaže kao bratska, privlačna vjera. Na kraju: budući da se mladić Vaše kćerke »ne može« čak ni »zanimati« za kršćanstvo, ona u životu s njim ne će moći podijeliti najljepše časove; u najznačajnijim će se trenutcima osjetiti jezovito osamljena. Ona se unaprijed lišava toliko toga. Ali ona sama treba da postane bolji kršćanin. Dok su stvari takve, ne vidim perspektivu te veze.
28
PITANJA I ODGOVORI IZ ŽIVOTNE PRAKSE
DA ONA BUDE MOJA SNAHA? – NIPOŠTO!
Toliko da znate: ja je ne mogu prihvatiti kao svoju buduću snahu. Prvo, ona je ateist, iz marksističke obitelji, nekrst: nema pojma ni o vjeri ni o kršćanstvu. Osim toga, smrtno me je uvrijedila lažući i pišući sinu protiv mene. Odvukla ga je, a to je i željela. I zato ne dopuštam da prestupi prag mojega stana. Ne mogu joj oprostiti. Zato je ne želim vidjeti jer bi ona čula što je ide... Moj je stav onakav kako zahtijeva moja savjest. Savjest mi drukčije ne dopušta. Neka oni idu svojim putem. Ja sam u svojem čvrsta i sve su moje susjede uz mene. Svi koji me poznaju odobravaju mi. Oni znadu kakva sam ja poštena žena. Njega svi osuđuju jer uzima ateisticu i time gubi mamu. Nikad me nije molila za oproštenje. Stoga ja idem mirno na ispovijed i pričest i s takvim ljudima ne želim imati posla. Oni neka idu svojim putem i mene neka lijepo puste na miru. Sin, u ime nekakvih humanih odnosa, stalno navaljuje da je bar primim kao gosta na kavu. Ali ja to nikad neću učiniti. S nekrstom ne želim imati posla. N. N., mama Teško je čitati ove retke. Još Vas je teže, gospođo, razumjeti. »Ne mogu je prihvatiti« jer je »ateist«, jer je »iz marksističke obitelji«, jer je »nekrst«, jer »nema pojma o vjeri ni o kršćanstvu«, jer me je »smrtno uvrijedila«, jer je »lagala«, jer je sinu pisala »protiv mene« ... »svi koji me poznaju odobravaju mi«, jer sam »poštena žena«, jer s »nekrstom ne želim imati posla«. Ti i slični izrazi očituju stav osobe koja nema ništa zajedničkoga ni s normalnim, a kamoli plemenitim ljudskim stavom. A od kršćanstva, nažalost, tu ne vidim ništa 29
PITANJA I ODGOVORI IZ ŽIVOTNE PRAKSE
drugo osim teške nakaze koja samo može duboko sablazniti marksiste, ateiste i sve »nekrste«, kako se nelijepo izražavate. Takav stav očituje duboko nepoznavanje kršćanstva i života, ne po kršćanskim zasadama, nego posve proizvoljno, po osjećaju, i to neurednu osjećaju, pa se to onda još naziva i »savjest«, »moja savjest«. Nažalost, to nema veze sa savješću. O sinu, o budućoj snasi, o svojim susjedama, o onima koji »odobravaju« Vaš stav, a Vi kažete da su to »svi«, ne želim govoriti. Možda neću biti shvaćen ni od Vas »kršćanke«, ali moram kazati da je biti kršćanin i živjeti kao kršćanin nešto sasvim drugo negoli Vi činite. Štoviše, biti kršćanin dublja je i temeljitija obveza negoli biti samo »dobar« čovjek, dobar radnik, dobar vozač, dobra domaćica ... Vi ste, gospođo, možda dobra domaćica, možda kakav dobar stručni radnik, ali, nažalost, niste dobar čovjek ni dobar kršćanin. Dvije vam stvarnosti nedostaju, a one su za kršćanski život bitne: jedinstvo ili, možda jasnije, zajedništvo i sudjelovanje. Što želim kazati? Pođimo na temelje. Krist nam je objavio Oca i dao nam je Duha Svetoga. Tu su negdje zadnji korijeni našega zajedništva i sudjelovanja. Zato je nužno da najprije pogledamo zajedništvo i sudjelovanje u Bogu koji je Trojedan; jedan Bog, čiji je život u zajedništvu Trojice, tj. u zajedništvu Oca, Sina i Duha Svetoga. To je savršeno međuprihvaćanje i međupronicanje u ljubavi. To je najviša tajna jedinstva koje se uopće može zamisliti. Odatle, iz toga izvora, istječu svaka ljubav i svako zajedništvo. Sin sve što ima prima od Oca. Otac sve što ima, izuzevši odnos očinstva, posjeduje zato što se bez rezerve dariva Sinu. Sve što ima Duh Sveti, ima zato što prima od Oca i Sina. U Trojednomu Bogu nema rezerve u ljubavi, pridržaja u darivanju: čitavo Božje biće položeno je u taj zamah ljubavi prema Sinu od Oca i prema Duhu od Oca i Sina. Božje su osobe u svojoj »individualnosti«, ako se tako smije govoriti, sazdane od toga međudarivanja, od toga apsolutna davanja sebe drugome, a da nitko za sebe ne zadržava ništa osim imena. A upravo to darivanje u neusporedivoj ljubavi tvori jedinstvo Boga i njegovo nepojmljivo zajedništvo. 30
PITANJA I ODGOVORI IZ ŽIVOTNE PRAKSE
Ono je i za nas poziv i pravilo kako moramo živjeti u zajedništvu s Bogom i međusobno. Mi smo ljudi, dakle, pozvani da sudjelujemo u tomu Božjem životu po Isusu Kristu. Svaki je čovjek u Krista ugrađen time što je Krist uzeo čovječju narav i u nju se utjelovio. Mi smo kršćani u njega ugrađeni i krštenjem, a sakramenti nam pomažu da uzmognemo živjeti prema tomu dostojanstvu djece Božje i Kristove braće. Sav naš život i rad time su uzdignuti na višu vrhunaravnu razinu. Živimo, radimo i mučimo se ovdje na Zemlji, ali zapravo nikada sami nego uvijek s Kristom u Bogu koji je tu s nama i u nama, iako ga ne vidimo. Naravno, to zahtijeva čistoću srca, oko za nevidljive vrijednosti, nastojanje da budemo što sličniji onome s kim jesmo i u kojemu živimo. Krist Gospodin mjerilo je našega života i ponašanja: kao što je on u Betlehemu, Nazaretu, Jeruzalemu, Palestini sve do križa živio i radio, ljubio i molio, darivao se svima i trpio – tako i mi: to je put. Ali mi na svijetu nismo pojedinci odijeljeni od drugih. Živeći tako u Kristu i po njemu s Ocem i Duhom, postajemo njegovo »mistično tijelo« na Zemlji – a to je Kristova Crkva (ovdje ne mislimo na Crkvu kao organizaciju i društvo, nego na zajednicu živih koji žive po Kristu u Bogu). A mistično tijelo Kristovo jest Božji narod: to su braća i sestre sjedinjeni po ljubavi. Ljubav stanuje u našim srcima po Duhu Svetomu koji nam je darovan. To je zajedništvo na koje nas zove Otac u Kristu. U tomu zajedništvu naš život dobiva smisao. Na to je usmjerena sva povijest spasenja. U tomu smo zajedništvu svi ljudi, jedno ili, točnije, jedan jedini čovjek u Kristu, kako se izražava Pavao (usp. Gal 3,26–29), pa među nama nema više nacionalne, rasne i klasne razlike, razlike u naobrazbi, dobi i sposobnosti... Svi smo u najdubljemu smislu braća (jedan) u Kristu. A to je silna obveza, izvanredna zadaća jednih prema drugima, bez obzira na narodnost, krv, stavove i slično. To zajedništvo s Bogom i sa svim ljudima tvori korijen i izvor svake prave ljubavi. Svaka druga ljubav, koja nije iz ovoga izvora, za nas je kršćane blijeda. A ta se ljubav među braćom mora očitova31
PITANJA I ODGOVORI IZ ŽIVOTNE PRAKSE
ti i izvana. Znači, tu ljubav moramo djelima svjedočiti cijeloga života. Ona se mora očitovati u svim vidicima i dimenzijama našega društvenog, ekonomskog i političkog života. To znači trajno se truditi da trojstveno Božje jedinstvo živimo djelom na naš ljudski način – kako nas je Krist Gospodin poučio – ne praveći nikada i nigdje razlike među ljudima. Mi se kao ljudi ne možemo ostvariti, osim u odnosima: prema Bogu, braći ljudima i svijetu. Svaki je individualizam isključen i u toj kršćanskoj slici svijeta nakazan: on uništava sklad među ljudima i ubija nas same koji taj sklad rušimo. Evangelizirati druge, katehizirati druge znači pozvati ih na to sudjelovanje u Božjemu i međuljudskom zajedništvu. Svako, dakle, zajedništvo ima svoj korijen u Trojednomu Bogu: »Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima« (Mt 18,20). Svaki individualizam, egoizam, odbacivanje drugoga, proklinjanje drugoga, isključenje drugoga iz toga zajedništva zapravo je isključenje i uništenje sama sebe: takvim postupcima čovjek sebe izbacuje iz zajedništva s Bogom i braćom. Teško je pojmiti kako se takav može još mirno »moliti«, ići »na ispovijed i pričest«, misliti da radi »po savjesti« i da je »pošten«. Božje darivanje u ljubavi svim ljudima nama je uzor: »Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski« (Mt 5,48). Bog ni jednoga čovjeka ne isključuje iz svojega milosrđa, a Vi je ne možete »prihvatiti«. Ona »nema pojma ni o vjeri ni o kršćanstvu«, kažete, a Vi imate? Vi svojim stavovima i postupcima priječite da u nju dođe kršćanstvo: sablažnjavate, rušite kršćanstvo. Vi se oslanjate na svoje »susjede« koje Vam »odobravaju« i koje su čvrsto »uz vas«, a ne vidite da stav Vaših susjeda nema ništa zajedničko s kršćanskim stavom: ako su kršćanke, tada su to samo po imenu. Tu vrijedi ona Kristova: »Ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti« (Mt 15,14; Lk 6,39). Eto, gospođo, imati drugu sliku svijeta, a ne ovu koju nam je objavio Krist Gospodin, skrojiti sebi stavove prema ljudima po svojim osjećajima, prihvatiti one koji mi povlađuju, a druge odbaciti – to nas ne može spasiti. To bi značilo odbaciti sama sebe, teško po32
PITANJA I ODGOVORI IZ ŽIVOTNE PRAKSE
pustiti douškivanjima drugih koji nas upropaštavaju. Najteži je grijeh htjeti živjeti svoj individualizam i egoizam, uskratiti ljubav drugima (napose onima koji su najpotrebniji i koje ne smijemo sablazniti svojim ponašanjem jer će imati užasnu sliku o nama vjernicima), ne oprostiti uvrediteljima, živjeti odijeljen i odcijepljen od drugih, ne živjeti zajedništvo i sudjelovanje. Naprotiv, ako sam kršćanin, kako smo ga opisali, tada se ne moram brinuti da budem još i uzoran čovjek jer ću to biti sam po sebi, bit ću i više od toga budući da me pokreće onaj unutarnji motor ljubavi koji izvire iz kršćanskoga uvjerenja. Vi, gospođo, treba da promijenite svoj stav prema ateistima, marksistima i prema svojoj budućoj snahi, da se obratite i prihvatite Kristov stav. Ali to treba htjeti. Treba biti skroman i pokušati živjeti po evanđelju.
33
PITANJA I ODGOVORI IZ ŽIVOTNE PRAKSE
ŠTO ZNAŠ O »SELJENJU DUŠA«?
Sviđa mi se nauk o seljenju duša (metempsihoza), ali roditelji kažu da je on nespojiv s kršćanstvom. Zašto je nespojiv? Ne vidim razloga. Naprotiv, vidim da s naukom o reinkarnaciji imamo odgovore na mnoga dosada nerazjašnjena pitanja. Htio bih, uz vašu pomoć, to pitanje produbiti. Unaprijed vam hvala na trudu! Student A.V. Hvala za pitanje! Danas se ono sve češće postavlja, ne samo među mladima i još slabima u vjeri, nego i u starijoj dobi »pred licem smrti«. Tvoji se roditelji postavljaju ispravno, iako im možda manjka šira izobrazba s toga područja da ti sve dostatno protumače. Nisi naveo »mnoga pitanja« koja, navodno, rješava reinkarnacija. Student si pa ću se u odgovoru poslužiti metodikom (skraćena) predavanja: Odakle taj nauk (povijesno-geografski)? Koje su mu bitne postavke? Zašto se danas širi i u zapadnim zemljama? Napokon, u čemu se protivi našoj katoličkoj vjeri, napose o uskrsnuću? Odakle taj nauk? »Metempsihoza« i »reinkarnacija« nisu isti nego slični pojmovi. Mnogi ne opažaju razlike. Metempsihoza je grčki izraz. I u mitologiji znači »seljenje duša«, tj. čin kojim se čovjekova duša, egzistentna i prije nego što je sišla u tijelo, nakon smrti i rastave od tijela, seli u tijelo nekoga drugog čovjeka, životinje, biljke ili minerala. Takvih »seoba« iz jednoga tijela u drugo zločesti imaju na tisuće, a dobri na stotine. Čemu služe te seobe i ti novi životi? Služe tome da se duša »očisti« od zla. Pošto se očistila, ide li k Bogu? Metempsihoza o tome ništa ne zna. Naslućuje, više negoli dokazuje, »vječnost« (kakvu?) 34
PITANJA I ODGOVORI IZ ŽIVOTNE PRAKSE
ljudske duše, ali bez tijela; ta bila je u stotinama (tisućama) raspadljivih tjelesa. Takva vjerovanja nisu daleko ni od nekih grčkih filozofa (Pitagore, Empedokla, Platona, religioznoga pokreta stare Grčke zvana »orfizam«). Reinkarnacija je latinski izraz koji označava mitološko vjerovanje da se ljudska duša ili psihički element čovjeka, pošto se u smrti rastavi od tijela, nanovo »utjelovljuje« – reinkarnira (ne jednostavno »seli«) u drugo tijelo. To novo »tijelo« može biti tijelo čovjeka, životinje ili biljke. Tako se duša može nanovo utjelovljivati stotine i tisuće puta. Svrha je »oslobođenje« od svih zlih težnja, zla i briga, da se duša napokon smiri u »nirvani«: zakloništu od svake boli i svake daljnje seobe. Taj je nauk raširen u nekim primitivnim istočnjačkim predajama, ali i u drugim visoko etičko-religijskima (hinduizmu i budizmu). Od početka 20. stoljeća širi se i na Zapadu. Ako su grčki i istočnjački model kao dva »brata«, novi zapadnjački (model) znatno je drukčiji, što će biti jasnije iz daljnjega razlaganja. Bitne postavke – U hinduizmu, po Upanišadama (spisima koji čuvaju staroindijska filozofsko-religiozna tajna učenja), »utjelovljenje« duša u dugu povijesnomu lancu događa se po zakonu »karma«: zakonu prikupljanja zasluga i krivnje u prethodnim utjelovljenjima. Utjelovljenja prestaju kada se raskine lanac učinaka i uzroka, kada se duša oslobodi od maya, tj. od iluzija svjetovnih stvarnosti. Tada nastupa prosvjetljenje ili samadhi, tj. blaženstvo. Predaja budizma govori o prosvjetljenju Bude, koje se temelji na »četiri« istine. Čovjek se mora osloboditi boli. Zato treba da askezom svlada žeđ ili želju za nasladom koja neumoljivo zahtijeva mehanizam reinkarnacije. Žeđ rađa požudu, mržnju i zabludu (»tri korijena zla«). Iz njih nastaju zli čini sa zlim posljedicama. Osloboditi se sve do nestanka žeđi vrlo je dug proces sazrijevanja i prelazi granice jedne ljudske egzistencije. Svršetak je u »nirvani«. Ne svršava se u Bogu. Budizam ne pozna osobnoga Boga. Po orfičkoj mitologiji, čim duša napusti jedno tijelo, utjelovljuje se u drugomu. Tijelo (soma) je tamnica (semae) duše. Za one ljude 35
PITANJA I ODGOVORI IZ ŽIVOTNE PRAKSE
koji nisu prošli inicijaciju, nikada ne će prestati nova utjelovljenja. Spas se čovjeka sastoji u prestanku daljnjih utjelovljenja. Pitagori su potrebne reinkarnacije da se čovjek očisti. Platonu je normalno da se neke duše utjelovljuju u životinje jer će se samo tako očistiti i uspjeti unići u mjesto gdje žive bogovi. Reinkarnacija je dakle dug proces vrlo spora čišćenja od tijela i materije. Model današnje zapadnjačke reinkarnacije sastavljen je na sinkretistički način od hinduističkoga modela spajanjem raznovrsnih, pa i protuslovnih elemenata. Preko teozofističkih društava s ezoteričkim (»tajnim naukama«) i okultističkim predajama, tj. protuznanstvenim misteričkim izmišljotinama magije, astrologije i spiritizma, reinkarnacija je sredstvo »samoostvarenja« i mučna spora »uspona« prema »božanskome Duhu«. Ponovna rađanja recipročna su zaslugama, a slijede proces uspona. Zašto je danas u modi i na Zapadu? Bonci, razni gurui preplavili su Zapad svojim naucima. Usporedimo li hinduistički, budistički i grčki model sa zapadnim teozofističkim, tj. s praznovjerjem da se magijskim ili spiritističkim putem može stupiti u neposrednu vezu sa »zagrobnim svijetom«, onda zapadnjački model reinkarnacije ima nešto optimističkiji pojam o čovjeku. Reinkarnacija se u tomu modelu ne shvaća kao ulazak duše uvijek iznova u bolnu tamnicu, toga paklenskog lanca utjelovljivanja od kojega se mora osloboditi, nego kao nova mogućnost »napretka« jer se u tomu modelu reinkarnacija uvijek događa u ljudskomu tijelu. Ali i ovdje se čovjek rađa bezbroj puta s ciljem da se »oslobodi«. U tomu poimanju čovjek je u biti »duh« koji ima »dušu«, a ona je vezana uz materijalno, raspadljivo koje treba nadići. Što o tome kaže katolički nauk? Hvalevrijedan je nauk za oslobođenjem. Ali to ne ide bez Božje pomoći. Reinkarnacija (metempsihoza) nije spojiva s kršćanskom vjerom. Tu su oprečni pojmovi o Bogu, čovjeku, povijesti i svijetu. Kršćanski je Bog (Bog Isusa Krista) apsolutno duhovno biće. »Bog je ljubav« (1 Iv 4,8) u tri osobe (Ocu, Sinu i Duhu Svetomu). 36
PITANJA I ODGOVORI IZ ŽIVOTNE PRAKSE
Iz ljubavi stvara svijet i čovjeka (Post 1–2), koga po milosti čini sudionikom vlastitoga Božjeg života. Ne dakle nirvana, ne nejasan pojam neosobnoga boga, ne skup božanstava kojima bi čovjek pomoću magije ili spiritizma mogao manipulirati. Čovjek, stvoren »na sliku i priliku Božju« (Post 1,26), jedinstvena je tjelesno-duhovna osoba, po milosti uzdignuta u vrhunaravni red. Neposluhom čovjek je sagriješio (Post 3). Bog-ljubavi ga ne napušta, nego izbavlja krvlju vlastitoga Sina. Isus na Kalvariji na sebe preuzima »karmu« (ako se želimo tako izraziti) čitava čovječanstva. U jedinstvu s Bogom je dostojanstvo čovjeka, što se kvalitativno produljuje u blaženu gledanju. To se jedinstvo događa ugradnjom u Krista i Crkvu po krštenju, duhovnim rastom po ostalim sakramentima i sredstvima milosti (molitvom, pokorom, dobrim djelima). Naša vjera uči da će o uskrsnuću mrtvih Bog izvesti na svim ljudima ono što je u uskrsno jutro ostvario na svome Sinu. U vječnosti će uskrslo tijelo izabranika biti slično uskrslu Kristovu tijelu (II. lionski sabor, godine 1274.). Kršćanstvo je daleko od svakoga dualizma: tijelo nije negativan element od kojega se treba osloboditi, nije tamnica duše. Naprotiv, s dušom tvori jedinstvenu slobodnu osobu, određenu za uskrsnuće: »Krist uskrsnu od mrtvih« (1 Kor 15,20). »Bog koji je Gospodina uskrisio i nas će uskrisiti snagom svojom« (1 Kor 6,14). »Svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo« (2 Kor 5,10). Povijest se spasenja ne događa u ciklusima stalnih reinkarnacija, nego postoji istodobno s poviješću svijeta i u nju je utkana. Svijet (nebo i zemlja, svemir) djelo je Boga Stvoritelja (Post 1–2), a ne mutna neobjašnjiva činjenica. Ako čovjek živi u tko zna kojoj susljednoj egzistenciji, zašto se ne sjeća onoga što je prije bilo? Nema o tome iskustva, a ni znanstveno nije dokazivo. Bilo bi etički nedopustivo i nepravedno naprtiti čovjeku zlo koje sada u stotoj egzistenciji mora ispaštati, a učinio ga je u davnoj prošlosti koje se ne sjeća, i u posve različitim pri37
PITANJA I ODGOVORI IZ ŽIVOTNE PRAKSE
likama, svakako ne sa sadašnjim poznavanjem etičkih vrijednosti. Ako je živio u neljudskim tijelima (životinjama, biljkama...), onda je stvar još apsurdnija iz dva razloga: 1) ljudska je duša stvorena za ljudsko tijelo pa je filozofski apsurdno da u drugomu tijelu (u slonu, psu...) može živjeti i normalno djelovati; 2) u bićima koja nemaju slobode (slon, pas...) nije moguće ostvariti bilo kakvu nadoknadu za vlastite grijehe ni očistiti dušu. To se može dogoditi jedino svjesno i slobodno. U čitavu Svetomu pismu nema ni riječi o reinkarnaciji. Bog je umro da spasi čovjeka pa nije zamislivo da nas ne bi obavijestio o tako važnoj istini za vremeniti i vječni život. Nema nijedne riječi o tome da je reinkarnacija ustvari »čistilište«, dakako, posve različito od kršćanskoga shvaćanja. Napokon, učiteljstvo Crkve odbacuje postojanje ljudskih duša prije nego što su se utjelovile (papa Virgilije protiv Origena g. 543.). Svako ljudsko tijelo dobiva dušu individualno (V. lateranski sabor, godine 1513.).
38
PITANJA I ODGOVORI IZ ŽIVOTNE PRAKSE
ZAŠTO NE MOGU VJEROVATI U »DOBROGA BOGA«?
Čitajući malo ovu rubriku »Glasnika«, odlučila sam i ja potražiti koji stručniji odgovor i mišljenje na neke stvari koje me strašno muče. Kao dijete željela sam biti vjernik, ali nisam mogla imati dar da vjerujem. Htjela sam vjerovati, išla puno na mise, ali nikada nisam bila kadra vjerovati da Bog stvarno postoji. Poslije sam prestala... Moja je obitelj strahota, pa čak i više od toga. Nisam udana. Sada kao odrasloj stalno mi se nameće misao: život je previše strašan da bih ja mogla prihvatiti nauk vjere o dobrome Bogu, najsavršenijoj dobroti, samoj ljubavi... Upravo bih mogla pljusku prilijepiti onome tko tako kaže. Krenemo li od samog početka, već se rađamo na tako ljigav i neukusan način, prije svega, rekla bih, ponižavajući. Mogu tako psi i mačke, ali bića koja imaju osobnost, to je sramota i protudostojanstveno (pile na pristojniji način dolazi na svijet). Ja ne želim prihvatiti da je tako. Osim toga, žene u tijeku rađanja budu izvrgnute »izložbi«, u nekim slučajevima to se snima kamerama i fotoaparatima. Zatim se tijekom života mora živjeti u poniženju jer nema svatko mogućnosti da si osobno osigura pristojan i dostojanstven život. Čovjeku to nametnuti, a da ga se ne pita je li voljan to prihvatiti, po mojem mišljenju, nije u redu. Čovjek bi trebao imati pravo na svoju intimnost, ali život je takav da u masovnim situacijama to ne može sačuvati za sebe od drugih. 39
SADRŽAJ
SADRŽAJ
Riječ urednika .....................................................................................5 PRVI DIO: PITANJA I ODGOVORI IZ ŽIVOTNE PRAKSE .........13 I. ŽIVJETI OSOBNI ODNOS S BOGOM OCEM GOSPODAROM POVIJESTI............................................15 Kakav je susret tvojega djeteta s Bogom? ..........................16 Smije li se moj mali družiti s ateistima? ............................20 Kćerka zaljubljena u ateista................................................25 Da ona bude moja snaha? – Nipošto! .................................29 Što znaš o »seljenju duša«? ................................................34 Zašto ne mogu vjerovati u »dobroga Boga«?.....................39 Smije li svetac sebi oduzeti život? .....................................44 Nema li i životinja prekogrobni život? ...............................48 II. ŽIVJETI OSOBNI ODNOS S ISUSOM KRISTOM SPASITELJEM, BRATOM I PRIJATELJEM ..................53 Sole nam pamet – kako da se postavim? ............................54 Ima li Sveta godina smisla? ................................................58 Svećenička godina – nov korak obraćenju? .......................62 Da sam musliman, hinduist ili budist...? ............................66 Zašto neslaganja, antagonizmi, hereze u Crkvi? ................74 A što je s progonom heretika i spaljivanjem »vještica«? ........84 III. ŽIVJETI SAKRAMENT BRAČNOGA ŽIVOTA U SVETOSTI .....................................................................88 Je li brak samo za zdrave? ..................................................89 Brak neizvršen dvije godine ...............................................93 Rizik neplodna braka ..........................................................97 Neke nejasnoće iz bračnoga života?.................................101 Crkva i kontracepcija .......................................................105
540
SADRŽAJ
Obesplođivanjem osigurati obitelj? ..................................109 Kontracepcija jednaka periodičnoj uzdržljivosti? ............113 »Rasti u ljubavi« kontracepcijom: je li moguće? .............118 Što reći o crkvenomu vjenčanju rastavljenih?..................122 Pričest rastavljenih i civilno opet vjenčanih (?) ...............126 Ljekarnik prodavač kontraceptiva ....................................131 IV. ŽIVJETI KRJEPOSTAN OBITELJSKI ŽIVOT U »DOMAĆOJ CRKVI« .................................................136 Kakav odnos roditelja i djece Bog želi? ...........................137 Vrijedi li još izreka: »Kakav otac, takav sin«? .................141 Mama kaže da sam dobar – znači da sam krjepostan? .......145 Radost pjesme i glazbe – kršćanska radost?.....................149 Kako pomoći ženi muža pijanca?.....................................153 Zeleni demon u braku i obitelji ........................................157 V. ŽIVJETI ODGOJ PREMA ONOM ZVANJU NA KOJE TE BOG ZOVE ..............................................161 Kada je optimalan trenutak zvanja? .................................162 Najprije »sve« iskusiti, a zatim se odlučiti .......................166 Zašto celibat za svećenike? ..............................................170 Bez grižnje savjesti sve dopušteno? .................................174 Nalazim se na rubu... ........................................................179 Samoubojstvom svemu učiniti kraj? ................................183 VI. ŽIVJETI BORBOM MLADENAČKU KREPOST ČISTOĆE, I POBJEDOM DO ZRELE LJUBAVI (NIZ I.) .............................................................................187 Je li čistoća samo za izabrane? .........................................188 Mladić mi je bolestan – što da radim?..............................192 Ući u brak s »kršćankom« na drugi način? ......................196 Zaručnici: ona je zdrava – on ima sidu ............................201 Smiju li se vjenčati zaraženi od side?...............................205 Čista ljubav s rastavljenim: što da radim? ........................209 VII. ŽIVJETI RADOSNO SVOJE RAZVOJNO DOBA DALEKO OD DUHA SVIJETA (NIZ II.) .......................214 Nije li nas Bog stvorio gole? ............................................215 Zašto ne bismo mogli živjeti zajedno? .............................220
541
SADRŽAJ
Živi s kolegom da mogne studirati ...................................224 Ropkinja zbog njemačkih »papira« ..................................228 »Mama, Ivanka je trudna!« ..............................................233 Zašto je homoseksualno ponašanje moralno zlo? ............238 VIII. ŽIVJETI PO ZAHTJEVU SVETIH SAKRAMENATA: KRŠTENJA, ISPOVIJEDI, PRIČESTI... ........................242 Želi se krstiti, a ne napušta nezakonit brak ......................243 Posao za svećenika ili psihijatra? .....................................247 Smije li rastavljena na sakramente? .................................251 Petting i sakramenti ..........................................................256 Znamo li primati oproštenje i opraštati? ..........................261 IX. ŽIVJETI NA KATOLIČKI NAČIN PROBLEME IZ ZNANSTVENE BIOETIKE (NIZ I.) ..............................265 Dva pitanja iz bioetike......................................................266 Bioetička pitanja unutar braka..........................................270 Dvojbe oko nepravilnih ciklusa i pilule drugoga dana .....274 Apsurdna sudbina zamrznutih embrija .............................278 Studentski suživot s »pilulom drugoga dana« ..................282 Višestruki carski rezovi i »podvezivanje« ........................286 Pilula nekadašnjega Belgijskog Konga ............................290 X. ŽIVJETI NA KATOLIČKI NAČIN PROBLEME IZ ZNANSTVENE BIOETIKE (NIZ II.) .............................294 Crkva i sida – Uganda poučava! ......................................295 Prijetnja eutanazijom realna? ...........................................299 Je li dopuštena operacija za uljepšavanje? .......................304 Što s nepovratnim bolesnikom? .......................................308 Sin majci poklanja bubreg ................................................312 Djevojka Eluana 16 godina u komi ..................................317 XI. ŽIVJETI »KULTURU ŽIVOTA« PROTIV POBAČAJA »KULTURE SMRTI« ................................321 Je li pobačaj zaista štetan? ................................................322 Je li dopušten pobačaj u slučaju silovanja? ......................328 Silovana smije učiniti pobačaj, zar ne? ............................333 Demokracija osigurava »pravo« i »slobodu« pobačaja? ..........................................................................337
542
SADRŽAJ
Kontracepcija rađa pobačajima ........................................342 Brazilska djevojčica pretrpjela nasilje i pobačaj ..............346 Pomirenje s pobačenim čedom – moguće? ......................350 Dva medicinsko-moralna slučaja .....................................354 XII. ŽIVJETI POŠTENIM I SVETIM ŽIVOTOM DALEKO OD GRIJEHA .................................................358 Grijehom uvrijediti Boga – moguće? ...............................359 Kako poučiti dijete o grijehu? ..........................................363 »Čovjek iz moga djetinjstva« ...........................................367 Propast Hrvata zbog bogopsovke i bludne psovke...........372 Što Katolička Crkva uči o obrambenom ratu? .................377 XIII. ŽIVJETI I POMOĆU MEDIJA U PRAKSI: VJERU, MORAL I DUHOVNOST .................................382 Nije li svaka politika prljava?...........................................384 Šport izgrađuje ljudsku osobu ..........................................388 Junaci »Grozda« uspjeli... ................................................392 S križem i Boga ukloniti...................................................396 Istinoljubivost i laž u medijima... .....................................400 Božje lice na Torinskom platnu ........................................404 Mogu li biti siguran da me Bog zove? .............................408 Pobačaj i kontracepcija su bitno različiti grijesi...............412 Može li moral biti posve privatna stvar? ..........................416 Vijeće Europe usvojilo »prigovor savjesti« .....................420 DRUGI DIO: ODJECI .....................................................................425 TREĆI DIO: BIBLIOGRAFIJA ......................................................481 Bilješka o autoru ........................................................................483 Autorova opća bibliografija ........................................................485 Autorova posebna bibliografija ...................................................508 Bibliografija o autorovim djelima ...............................................521 RIJEČ ZAHVALE ...........................................................................524 ČETVRTI DIO: SLIKOVNI PRILOG ............................................527 Sadržaj..............................................................................................540
543
Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Recom, Zagreb Tiskano u studenom 2010.
Niz knjiga pod zajednièkim nazivom Moralno-duhovni ivot predstavlja najbolje od onoga to je autor prof. dr. Ivan Fuèek tijekom èetrdeset godina studirao, nauèavao i pisao te je stoga ovo svojevrsna kruna njegova stvaralaèkog rada, njegov nesebièan i iznimno vrijedan dar hrvatskoj teolo koj znanosti i vjerskoj kulturi. Djelo je pisano jednostavnim stilom i suvremenim jezikom, a odi e sigurno æu vrhunskoga i iskusnog teologa voðena Sv. pismom, Predajom i Uèiteljstvom te najnovijim postignuæima teolo kih, filozofskih i mnogih drugih znanstvenih disciplina. Stoga se ovaj niz nameæe kao jedinstven i siguran kompendij katolièkoga vjersko-moralno-duhovnog nauka. "Na koncu, ili na poèetku puta? Pitanje koje se javlja uz ovaj zadnji, X. svezak, niza knjiga pod zajednièkim naslovom Moralnoduhovni ivot autora prof. dr. sc. Ivana Fuèeka, dobiva svoj jedino ispravni odgovor u svjetlu naslova ovoga sveska: Vjerovati ivjeti. Doista, odgovor na ovo pitanje je jednoznaèan, jasan, za vjernika kr æanina jedino moguæ: na poèetku! Kr æanski ivot jest uvijek novo zapoèimanje, jest s milo æu Bo jom hod u vjeri, u kojem se iz dana u dan, èini korak po korak uvijek iznova, uvijek ispoèetka: Svjesni svoje ranjenosti grijehom, ali s puno nade i pouzdanja u Onoga bez kojega ne mo emo ni ta, a s kime mo emo sve." Ivan Fuèek, DI, (1926.), jedan je od najuglednijih hrvatskih teologa-moralista i iznimno plodan vjerski pisac. Predavao je niz godina na Filozofsko-teolo kom institutu Dru be Isusove (FTI), kao i na Katolièkom bogoslovnom fakultetu (KBF) u Zagrebu. Od 1980. godine do umirovljenja predavao je moralnu teologiju na èuvenom Papinskom sveuèili tu Gregoriana u Rimu, postav i, nakon Ruðera Bo koviæa, prvim Hrvatom redovnim profesorom na tom uèili tu. Autor je dvadesetak knjiga i nekoliko stotina znanstvenih radova na hrvatskom i drugim jezicima, a kroz gotovo 16 godina obna ao je veoma odgovornu slu bu teologa Apostolske penitencijarije u Rimu.
Cijena: 150 kn
ISBN 978-953-235-230-6