Vjera u pitanjima

VERBUM

......................................

Vjera u pitanjima

U vremenu koje obiluje mnoštvom raznih informacija, istodobno se uočava i nedostatak znanja o temeljnim ljudskim stvarnostima.

Zbog toga je još potrebnije tražiti odgovore na bitna pitanja. Za vjernike to znači promišljati o vlastitoj vjeri, tražeći odgovore na pitanja koja se nameću.

Oni koji postavljaju najsmjelija pitanja i aktivno traže odgovore na njih jesu mladi. Ova je knjiga nastala upravo na temelju otvorenih i vrlo konkretnih pitanja mladih vjernika koje su oni na različite teme postavljali teolozima – svećenicima.

U knjizi su tako obuhvaćene razne vjerske i životne teme, obrađene vrlo stručno, a opet i jednostavno, tako da je knjiga pristupačna svakom vjerniku, kao i svakom čovjeku koji traga za istinom.

VJERA U PITANJIMA

Biblioteka:

Posebna izdanja

28.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

VJERA U PITANJIMA Priredio: Vinko Sanader II. izdanje

VERBUM Split, 2008.

© Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2007.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Josipa Korljan, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 24 VJERA u pitanjima / priredio Vinko Sanader. - 2. izd.

- Split : Verbum, 2008. - (Biblioteka Posebna izdanja ; 28) ISBN 978-953-235-081-4 1. Sanader, Vinko 121026005

PREDGOVOR

Vjerovati znači prihvaćati za istinu sve ono što je Bog objavio i to na način kako nam Crkva nalaže vjerovati. Crkva je učiteljica vjere koju je sam naš Spasitelj Isus Krist utemeljio kako bi nas vodila vječnome spasenju. Apostoli i njihovi nasljednici dobili su izravnu zadaću od samoga Krista: Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju (Mk 16,15). Na drugom mjestu Isus je upozorio slušatelje i pozvao ih na poslušnost hijerarhiji Crkve, apostolima: Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla (Lk 10,16).

U današnjem svijetu, koji je pun različitih ideja, ideologija i samozvanih proroka, navodno zabrinutih za dobro ljudi, prijeti opasnost da se iz vida izgubi prava istina sadržana u Kristovoj poruci i Svetome pismu.

U vremenu razvijenoga ljudskog uma i spoznajne moći ipak se kod dobroga dijela vjernika uočava veliko vjersko neznanje ili površno znanje kršćanske vjere i učenja Crkve. Puno je upitnika, nejasnoća i sumnji u srcima vjernika, čak i krive vjerničke prakse, pa je razumljivo tražiti odgovore. Čovjek po prirodi i jest tragalačko biće. Prvi koji traže odgovore najčešće su mladi. Ova je knjiga nastala upravo na osnovi otvorenih pitanja mladih vjernika, koje su oni na različite teme postavljali teolozima – svećenicima. Jedan dio tih pitanja i odgovara već je objavljen u knjizi Mladi pitaju Hrvatskoga katoličkog zbora MI iz Solina.

5

PREDGOVOR

Knjiga Vjera u pitanjima sabrala je dobar dio tih tekstova, dodavši i jedan broj novih, do sada neobjavljenih pitanja i odgovora na različite teme.

Na mnoge nedoumice i pitanja iz vjere i života vrsno su odgovorili naši ugledni svećenici – profesori i župnici. Cilj je knjige jasan: doprinijeti većemu vjerskom znanju, informaciji i formaciji vjernika, kao i svih drugih koji istinu traže i ljube.

U neznanju se čine mnogi pogrješni životni potezi, a nerijetko zlo i grijeh. Ako ova knjiga barem nekima pomogne upoznati smisao života i ukazati na put vjere i spasenja, ispunila je svoju svrhu.

Zahvaljujem svim suradnicima i mladima, a posebno svećenicima na uloženom trudu.

Neka dobri Bog blagoslovi svačiji trud i pripravi srca čitatelja kao plodno tlo za njegovu riječ spasenja.

Solin, 31. prosinca 2006.

6

Vinko Sanader

I. O CRKVENOM NAUKU

BOŽJA PORUKA U BIBLIJI

BOŽJA PORUKA U BIBLIJI

Poznato je da su Bibliju napisali ljudi. Kako možemo sa sigurnošću znati da je u njoj sadržana Božja poruka i da je sve u njoj istinito? Kako znati koja je Biblija prava, kad danas postoje razni prijevodi Biblije?

Točno je da su biblijske spise napisali ljudi. Ali ti pisci – predaja ih naziva svetim piscima – pišući Bibliju, bili su pod posebnim Božjim utjecajem, tj. nadahnuti od Boga. Upravo zato je Sveto pismo od Boga nadahnuto, u njemu nam sam Bog progovara i ono se s pravom zove Božjom riječju. U Bibliji je na više mjesta izraženo temeljno uvjerenje da su knjige Svetoga pisma od Boga nadahnute, da njihovi autori nisu, dakle, govorili sami od sebe, nego su govorili Duhom Svetim poneseni od Boga (2 Tim 3,14–16; 2 Pt 1,19–21).

Budući je Bog autor ili začetnik Pisma, ono za Crkvu i kršćanske vjernike ima posebnu važnost i dostojanstvo kao norma naše vjere.

U vezi s tim nameće se nekoliko pitanja: Kako odrediti međusobni odnos između Boga i ljudskoga autora u događaju inspiracije? Koji je sadržaj svetih knjiga i kakav je odnos Crkve i Biblije? Odgovor na ova važna i složena pitanja možemo tek naznačiti.

1) Glede međusobnoga odnosa ova dva autora u događaju inspiracije bilo je različitih teoloških tumačenja – od onoga da je ljudski pisac samo puko sredstvo u Božjim rukama, što je zacijelo umanjivanje udjela svetoga pisca u bogonadahnuću – do onoga da je Biblija

9

O CRKVENOM NAUKU

napisana marom ljudskih autora koje je Bog samo očuvao od pogrješaka pri pisanju, što je opet umanjivanje božanskoga utjecaja u inspiraciji. Odnos Boga i ljudskoga autora u nastajanju svetih knjiga ne valja shvatiti u smislu konkurencije, nego međusobne suradnje. Bog je začetnik koji nadahnjuje i omogućuje ljudsko autorstvo Pisma. Biblijski pisac piše pak potaknut od Boga, služeći se svim svojim ljudskim sposobnostima i koristeći se svim raspoloživim izražajnim sredstvima svoga vremena i kulture. Ali on, unoseći u biblijski tekst sebe, ipak piše samo ono i sve ono što je Bog htio da radi našega spasenja bude zapisano. Zavjetni su autori povrh toga svjedoci objavljene vjere te u prvoj Crkvi imaju posebnu karizmu da u svim fazama svoga djelovanja vjerno shvate i zapišu riječ Božju.

2) Biblija i Crkva. Bog je htio ustanoviti Crkvu kao zajednicu spasenja i posrednicu svoje objave. Dok nastaje prva Crkva apostolskoga vremena, u njoj nastaje i Sveto pismo kao objektivizacija i konkretizacija Božje objave i vjere Crkve koja ima normativni karakter za Crkvu svih vremena. Da bi Crkva mogla ispuniti od Boga joj namijenjenu zadaću i biti valjano sredstvo spasenja, Bog ju je morao opskrbiti nezabludivom sposobnošću da jasno utvrdi koji su spisi za nju bitni, tj. od Boga nadahnuti. Crkva je, dakle, na temelju darovane joj sposobnosti prepoznala nadahnute knjige koje se nazivaju kanonskim spisima. Biblija je zapravo zbirka od Boga nadahnutih i kao takvih od Crkve prepoznatih spisa. Proces prepoznavanja nadahnutih knjiga ili nastajanja kanona potrajao je određeno vrijeme i odvijao se po određenim kriterijima. Glavni je kriterij zacijelo bio da je Crkva prepoznavala i odredila za nju bitne spise konaturalno, tj. pazeći sadržavaju li bitne značajke kršćanske vjere koju ona priznaje i svjedoči.

10

BOŽJA PORUKA U BIBLIJI

3) Sadržaj Biblije. Crkva je uvijek isticala da je Sveto pismo u svim svojim dijelovima od Boga nadahnuto.

Odbacivala je shvaćanja koja su inspiraciju ograničavala samo na neke dijelove Pisma. U Bibliji ima doduše niz izvještaja o profanim događajima, tu se nalaze i pojedinačne povijesne netočnosti i pogrješke. Što na to reći? Što se tiče profanih događaja, i oni služe kao okvir ili medij za posredovanje poruke spasenja. Biblija nema nakanu posredovati nam spoznaje ili informacije koje pripadaju području znanosti ili zadiru u ta područja.

Biblijske knjige prenose nam ponajprije poruku spasenja, istinu o našemu spasenju za koju je Bog htio da bude zapisana u Svetom pismu. Tu nam poruku Biblija posreduje posve čvrsto, vjerno i bez ikakve zablude.

Crkveno učiteljstvo, tj. biskupi na čelu s papom, jesu ona mjerodavna ustanova u Katoličkoj Crkvi koja ima zadaću sve to čuvati i autentično tumačiti riječ Božju sadržanu u Bibliji. Oni to čine u suradnji s drugim ustanovama u Crkvi, posebno teolozima, i potpomognuti posebnim darom Duha u konačnici jamče da riječ Božja i danas do nas dopire cjelovita i neiskrivljena u svoj svojoj snazi i jasnoći. (dr. don Nedjeljko Ante Ančić)

11

O CRKVENOM NAUKU

PODRIJETLO ZLA

Vjera nas uči da je Bog sve stvorio i da je sve bilo dobro.

Odakle onda zlo u svijetu? Može li čovjek u konačnici pobijediti zlo?

Na prvim stranicama Biblije u prikazu Knjige Postanka uočavamo našu vlastitu borbu, ali zapažamo i nešto od univerzalne grješnosti, o kojoj govori Pavao, promotrimo li zlo u svijetu: pokvarenost, izrabljivanje, mučenja, milijune koji umiru jer ne mogu podmiriti najosnovnije potrebe te zlo u nama samima, agresiju, mržnju, osvetu, strah i toliko toga drugog što nam onemogućuje odražavati slavu kako je to Bog zamislio.

Teško je povjerovati da je zlo u svijetu posljedica grijeha jednoga čovjeka s početka povijesti.

Treće poglavlje Knjige Postanka ne opisuje doslovno prvi grijeh u povijesti. Taj tekst predstavlja genijalan psihološki opis svih grijeha i ništa nam ne govori o tome što se dogodilo u početku ljudske povijesti, već nas podsjeća na nešto što se neprekidno događa u našemu grješnom postojanju. Taj opis ne treba čitati u ključu prošloga vremena, već u ključu trajnoga sadašnjeg vremena.

Drugi vatikanski sabor ističe da čovjek otkriva da je nesposoban da sam od sebe upješno suzbija nasrtaje zla, tako se svatko osjeća kao okovan verigama (GS 13).

Suvremena teologija ističe da biti čovjek znači biti smješten u grješnom svijetu, biti izložen njegovu utjecaju čak i prije nego što postane moguć osobni izbor, znači biti proi-

12

PODRIJETLO ZLA

zvod grješne ljudske povijesti i posjedovati prirođenu sklonost prema grijehu.

Bog je sve stvorio i sve je stvorio ni iz čega i sve je dobro. Bog je samo čovjeka stvorio na svoju sliku i nije ga mogao ne stvoriti relativno slobodnoga. To znači da onaj tko je stvoren, ne može imati istu slobodu koju ima Bog Stvoritelj. Jedino Bog nema vremena, prostora niti ograničenja. Čovjekova je sloboda ograničena.

Zlo u svijetu nastalo je jer čovjek nije znao živjeti svijet slobode s Bogom. Usmjerio ju je protiv Boga zato što je htio doći na Božje mjesto. Čovjek ne može u konačnici sam pobijediti zlo, nego milošću Božjom. To znači da će, ako s Bogom surađuje, uz pomoć Božju pobijediti zlo. Isus je pobijedio zlo i grijeh svojom smrću na križu. Kao suprotnost Kristu, koji je izvor života, oslikan je Adam kao uzrok naše grješnosti. Kasnije su teolozi i crkveno učiteljstvo tu grješnost s kojom se rađaju svi ljudi označili kao istočni grijeh, pri čemu se mislilo da Post 3 predstavlja biblijsku osnovu za taj nauk. Naša povijest ne započinje s grijehom, već s beskrajnom i posve osobnom Božjom ljubavi koju ne možemo nikada izgubiti. Grijeh je nešto što se događa usput.

Shvaćanje da su zlo i grijeh vjerska stvarnost utemeljeno je u Bibliji. Stari zavjet opisuje grijeh kao nepravednost, krivnju, bezakonje, odvratnost, laž i ludost, ali je uvijek očito da grijeh znači nešto više od kršenja zakona. Grijeh se doživljava kao prekid odnosa ljubavi s Bogom, izostanak nastojanja da živimo u skladu s dostojanstvom i planom koji nam je namijenio Bog. Grijeh znači kazati Bogu: Ne! On znači otuđiti se od samoga sebe, od naših najbližih, od sredine u kojoj živimo i koja nam se sada čini neprijateljskom, a najviše od Boga od kojega se krijemo puni krivnje i srama. Ovakav pristup govori i o položaju u kojem se nalaze današnji

13

O CRKVENOM NAUKU

kršćani. On daje smisao njihovu iskustvu, ali više od svega on im pruža utjehu i nadu.

Istočni grijeh kao objašnjenje postojanja zla u svijetu središnja je tema katoličkoga nauka. Istočni je grijeh osobni i stvarni grijeh prvoga čovjeka koji je čovjeku oduzeo mogućnost življenja u stanju iskonske pravednosti ili svetosti. Grijeh je ranio ljudsku narav, a ta ranjivost prenijela se na njegove potomke zatamnjujući njihovo razumijevanje i slabost njihove volje te ih ostavljajući podložne boli i smrti.

Istočni je grijeh odsutnost posvećujuće milosti ili svetosti koju je Bog u osobi prvoga čovjeka, Adama, namijenio i ponudio čovječanstvu. Nauk o istočnom grijehu jest okvir koji nam omogućuje reći da gdje obiluje grijeh, još više obiluje milost te kako je u Kristu punina opraštanja i ozdravljenja.

Zlo i patnja prisutni su u svijetu. Povezani su s ljudskom egzistencijom. Oni nas prate kao životna sjena.

Odakle dolaze? Od čovjeka? Od Boga? Zlo je trajni čovjekov upitnik. Pitanje je to vjernika i nevjernika. To je iskonsko pitanje. Nad zlom i patnjom razmatrali su proroci i filozofi, razmatraju sve religije i svjetonazori.

Zlo dira naše tijelo i duh. Zašto patnja, zašto bol? Ima li patnja smisla? Sama u sebi očito nema. Samo kroz ljubav patnja može dobiti smisao i otvoriti čovjeka prema transcendenciji. Čovjek kroz nju postaje svjestan samoga sebe i svoje krhkosti. Razumjeti činjenicu postojanosti zla ne znači i razumjeti njegov smisao.

Naše ljudsko spasenje nije u tome što ćemo biti bez grijeha, nego u oproštenju našega zla, u izbavljenju od zla. To je Isus učinio za sve nas. To je njegova Radosna vijest koju je riječju navijestio ljudskom rodu. Oprašta i izbavlja nas od zla. Njegov princip i stav je – što je više ljubavi u svijetu, manje je zla. Zlo se dokida ljubavlju i dobrotom. Zlo se može definirati kao bilo koja akcija,

14

PODRIJETLO ZLA

tendencija, stanje stvari ili ustanova koja se suprotstavlja Božjoj volji. Grijeh je akcija suprotstavljanja Božjoj volji. Ljudska bića slobodno odabiru protivljenje Bogu kad čine grijeh i tako svojevoljno štete sebi i drugima te narušavaju svoje prijateljstvo s Bogom. Istočni je grijeh ljudska sklonost suprotstavljanju Božjoj volji. Svatko od nas naslijedio je tu sklonost grijehu. Bog je Gospodar ne samo Izraela, već i drugih naroda i cijeloga svemira.

Svijet je u biti dobar, on potpuno ovisi o Bogu i stoga je stvoren ni iz čega, a ne iz prije postojeće materije.

Ljudska bića, stvorena na Božju sliku i priliku, imaju vlast nad svijetom, ali i odgovornost prema stvorenom svijetu. Ljudska bića moraju cijeniti Boga i vjerovati mu zbog Božjega stvaralačkog djela. Stvaranje je čin koji je slobodno poduzeo svemogući Bog i koji je izvršila Božja riječ prema Božjemu planu punom ljubavi. Stvaranje nije samo Božje djelo na početku, to je stalno uključivanje Boga u povijest u prilog njegovu savezničkom narodu. Crkva uči da je Bog ontološki različit od svijeta i da svijet potpuno ovisi o Bogu. Crkva tvrdi da Bog stvara svijet ni iz čega. To znači da je Bog jedini isključivi izvor bivanja, istine, ljepote i dobrote u svijetu. (don Ivo Zečević)

15

O CRKVENOM NAUKU

ISTOČNI GRIJEH

Što je istočni grijeh i na što se on odnosi? Kako to da je Blažena Djevica Marija bila izuzeta od istočnoga grijeha ako se on prenosi začećem?

Postavljeno pitanje u sebi uključuje brojna druga pitanja i potpitanja na koja dobronamjerni ljudi uma, vjere, teologije i Crkve do naših dana nisu našli primjeren odgovor koji bi umirio i zadovoljio traganje čovjeka vjere za odgovorom. Zapravo, sva pitanja koja dotiču dobro i zlo, vjeru i nevjeru, ne mogu naći potpuni odgovor, uz puno poštovanje prema intelektu, samo uz razumska obrazloženja. Umjesto pojma istočni grijeh upotrebljavajmo iskonski ili izvorni grijeh. Pitanje svakoga zla pa tako i izvornoga grijeha, odnosno njegova nastanka, usko je i nerazdruživo povezano s pitanjem podrijetla zla. Čovjek se oduvijek pitao odakle zlo i što je to čovjeka nagnalo da se pobuni protiv Boga i pokuša staviti sebe povrh i namjesto Boga. Stoga je potrebno i poželjno proučavati i razmišljati kroz Katekizam Katoličke Crkve, koji u broju 398 kaže da je čovjek u izvornom grijehu sam sebe pretpostavio Bogu, a time je prezreo Boga: izabrao je sebe nasuprot Boga, protiv zahtjeva svoga položaja kao stvorenja, a otud i protiv vlastitoga dobra. Čovjek stvoren u stanju svetosti bio je određen da bude od Boga pobožastvenjen u slavi. Zaveden od đavla htio je biti kao Bog, ali bez Boga i ispred Boga, a ne u skladu s Bogom. Pitanje izvornoga grijeha i svakoga osobnog grijeha vezano je uz slobodu čovjeka. Zaveden je od đavla

16

ISTOČNI GRIJEH

– zavođenje se uvijek odvija lijepim riječima i lijepim obećanjima – a kad zlo postigne cilj, ostavlja čovjeka sama u drami i besmislu.

U tome zavođenju od đavla, Adamu kao da je zamrlo povjerenje u Boga i rodio se izvorni grijeh.

Povjerenje znači živjeti po vjeri u nekoga – u ovom slučaju u Boga – ali Adam se argumentom i pravom svoje slobode opredijelio za povjerenje u zlo, protiv Boga, protiv njegove dobrote i ljubavi, protiv Božjih obećanja.

Izvorni grijeh tako postaje baština svakoga čovjeka, jer je čovjekova narav ranjena i time je čovjek skloniji grijehu. Time što je izvorni grijeh i naša osobna baština, a nismo krivi zbog ranjene naravi i ne niječemo ljudsku slabost, ipak se čovjek ne smije poistovjetiti s grješnom naravi. U tom bi slučaju čovjek griješio bez prestanka.

Ali to nije tako i čovjek nije samo narav. U našoj je naravi i moć protiv grijeha – savjest, milost, ljubav, dobrota, opraštanje, sakramenti...

Griješi čovjek koji se u svom izboru više pouzdaje u sebe nego u Boga i njegovu ljubav. Iz izvornoga Adamova grijeha izlaze svi grijesi. Svaki osobni grijeh pokušaj je ostvarenja čovjeka na krivi i razarajući način.

Zlo je pokušaj čovjeka da se ostvari na krivi način, sam bez Boga. Grijeh nije nešto što se jednima sviđa, a drugima ne sviđa – on je jednostavno zabranjen. Grijeh nije samo okamenjen u zakonima i paragrafima – Krist kaže da grijeh izlazi iz čovjekova srca. Iluzija je i varka ako čovjek misli da je s onu stranu dobra i zla, s onu stranu moralnosti. Grijeh je prekoračenje Božje ljubavi.

Koliko je god zlo naše i u nama i naša stvarnost, poželio bih da mlade kršćane više zanima Isus Krist i njegova dobrota i ljubav prema čovjeku, njegovo oslobađanje čovjeka od zla sakramentima koji su drugi Krist. Krist zlo uzima i definira ozbiljno. Nema izjed-

17

O CRKVENOM NAUKU

načenja dobra i zla, nema brisanja granice. I baš je Isus Krist preuzeo na sebe slučaj čovjeka i na ramenima ga ponio svojom ljubavlju na Kalvariju, proveo kroz smrt i grob i uskrsnućem mu vratio nadu.

Katekizam Katoličke Crkve donosi citat sv. Leona Velikoga: Neizreciva Kristova milost darovala nam je bolja dobra od onih koje nam je demonska zavist otela. Bitnije je, dakle, da nakon pada čovjek nije od Boga napušten.

Tko je od Isusa Krista tražio iskreno oproštenje u skladu sa zaokretom života, Krist ga nikada nikome nije odgađao niti ga je vratio.

Sv. Pavao: Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno obilova milost (Rim 5,20). U vazmenoj noći: O sretne li krivice, koja je zavrijedila takvoga i tolikoga Otkupitelja. Isus Krist je Put, Istina i Život.

Katekizam Katoličke Crkve: Blažena Djevica Marija je prva i na jedinstven način uživala pobjedu nad grijehom koju je Isus Krist izvojevao: bila je očuvana od svake ljage izvornoga ili iskonskoga grijeha i kroz cijeli svoj zemaljski život, posebnom Božjom milošću, nije počinila nikakav grijeh.

Mislim da nitko nema pravo prozivati Boga za ovu istinu. Puno više Bogu trebamo vjerovati nego o njemu znati. Potrebno je i znati, ali ne možemo sve.

Izvorni je grijeh kao mrlja ljudske naravi za koju nisam kriv, a za rješenje se pobrinuo Isus Krist. Mislim da ste ispravno mislili, a nespretno se izrazili da se izvorni grijeh prenosi začećem. Začeće kroz supružničku ljubav po Kristovu sakramentu ženidbe ne začima grijeh. Roditelji su kroz sakramentalnu bračnu ljubav produžena stvaralačka ruka Boga. (don Tomislav Ćubelić)

18

ZAŠTO BOG KAŽNJAVA?

ZAŠTO BOG KAŽNJAVA?

Vjerujemo da je Bog sama ljubav i milosrđe. Zašto onda kažnjava i osuđuje čovjeka na vremenite, pa čak i vječne muke u paklu?

Bog nam se zaista očitovao kao sama neizmjerna ljubav. Sve što on čini, proizlazi iz njegove božanske ljubavi: stvaranje svijeta i čovjeka kao slike Božje, objava u događaju Isusa Krista te nada u konačno dovršenje i proslavljenje svega stvorenja. Iz ljubavi Bog u povijesti zapodijeva razgovor s ljudima kao prijateljima kako bi ih pozvao u svoje zajedništvo i prigrlio sebi. Opći Božji naum spasenja svih ljudi počeo se ostvarivati u povijesti Staroga i Novoga zavjeta i dostiže svoj vrhunac u utjelovljenju, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. On je od Boga postavljen za jedinoga posrednika spasenja.

Zajedništvo s njim imamo vjerom i krštenjem kojim ulazimo u Crkvu, vidljivu zajednicu i posrednicu spasenja.

Ona je Božji narod, Tijelo Kristovo, vidljivi znak i sredstvo, jer nam posreduje Kristovo spasonosno djelo. I ovdje se može postaviti pitanje kako je moguće da pojedini čovjek ipak promaši ili proigra svoje vječno spasenje, iako Bog hoće da se svi ljudi spase? Božja volja ipak nije neki automatizam, jer se njegova ljubav susreće s našom ljudskom slobodom pa ishod toga susreta ne mora uvijek biti zajedništvo ljubavi, nego i odbijanje zajedništva s Bogom. Bog nudi svoje spasenje čovjeku, poziva ga, stavlja pred odluku, ali ga ne prisiljava, nego očekuje od čovjeka slobodan pristanak i odgovor.

19

O CRKVENOM NAUKU

Dakle, iako je Božja ponuda spasenja upravljena svakom čovjeku i svim ljudima, pojedinac se može oglušiti na taj poziv, zatvoriti u sebe, zaveden i zaslijepljen od zloga može uskratiti svoj pristanak Bogu u vjeri i tako se zatvoriti Božjemu planu da ga privede u svoje zajedništvo tj. spasi. Mogućnost vječne odbačenosti i prokletstva leži u čovjekovoj slobodi da se može zatvoriti Bogu, a ne u nekom manjku Božjega milosrđa i ljubavi.

Tako čovjek koji ne traži Boga, prema kojemu je svim svojim bićem usmjeren ili koji ga, dapače, svjesno odbacuje, sam sebi zatvara mogućnost vječnoga spasenja. To je pak odbačenost od Boga ili pakao. (dr. don Nedjeljko Ante Ančić)

20

ČISTILIŠTE

ČISTILIŠTE

Što je čistilište i koja je sudbina duša koje dospiju na to mjesto?

Katekizam Katoličke Crkve (KKC) kratko nam na to odgovara: To je mjesto čišćenja umrlih u milosti i prijateljstvu s Bogom da bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost (br. 1030).

Osvijetlio bih to jednom poredbom: Postoje svjetlo i tama. Svjetlo je sastavljeno od sedam glavnih spektralnih boja i bezbroj nijansi tih boja. Nigdje oko nas nema ni čistoga svjetla ni čiste tame, nigdje na svijetu nema čiste boje: sve je neka mješavina različitih boja. To je naš svijet. Primjenimo li to na naš duhovni život i hod prema Bogu, možemo reći: Bog je svjetlo i stanuje u svjetlu nedostupnom (usp. 1 Tim 6,16). Slikovito je to rečeno. Svjetlo Božje obasjava svakoga čovjeka koji dolazi na ovaj svijet (usp. Iv 1,9), ali Bog nam ostaje nedostupan. Mi smo stvoreni da budemo uvedeni u Svjetlo Božje jer smo djeca Božja. Čitav život naš je rast u tom usponu. Budući Bogu ne može pristupiti ništa nečisto, znači da se moramo posve očistiti od svake ljage grijeha, bilo u vremenu, bilo poslije smrti u nadvremenu. To mjesto u kojemu se duša i dalje čisti da bi postala posve čista, bez ikakve ljage, i došla pred lice Božje, u raj, gledati Boga licem u lice, to mjesto nazivamo čistilištem.

Kakvo je to čišćenje? Tradicija Crkve mnogo je puta to povezivala s bolnim čišćenjem (usp. KKC 1031) koje se i ovdje na zemlji doživljava: križem se duša čisti i

21

O CRKVENOM NAUKU

uspinje k pravoj ljubavi jer se kida od sebe. Mistici nam govore o noći sjetila i noći duha (primjerice sv. Ivan od Križa). Biblija nam govori o vatri koja čisti. Netko je razmišljajući o Isusovoj usporedbi raja sa svadbenom gozbom ovako domislio stvar: Na svadbu se dolazi u čistom i najljepšem odijelu. Pretpostavimo da neka djevojka pozvana na svadbenu gozbu svoje drage prijateljice najednom zapazi da je njezina haljina prljava. Što misliš, bi li ona ušla u takvoj haljini u svadbenu dvoranu? Zacijelo ne bi, jer bi trpjela zbog svoje zamazane haljine više negoli se radovala svadbenomu piru! U raju je svadba ljubavi pa se onda duše u čistilištu čiste ljubavlju; čisti ih vatra ljubavi, koja ujedno i boli svojim paljenjem! Sudbina duša u čistilištu bila bi, prema tome, slikovito rečeno, sudbina osobe koja ljubi i koja čezne za ljubljenim, i kroz tu čežnju ljubavi ona se čisti i uspinje u predjele raja.

Još nešto. Dok osobe u čistilištu mogu pridonijeti svojem čišćenju jedino po čežnji i vatri ljubavi, mi im možemo posredovati moćne slapove ljubavi božanskoga Srca po euharistiji, molitvama, našim činima ljubavi koje za njih Bogu prikazujemo! Duše u čistilištu su već sjedinjene s Kristom i njegove su te ih s pravom zovemo svetim dušama čistilišta i one mole za nas! (usp. KKC 1032) (dr. fra Josip Marcelić)

22

VJEČNI ŽIVOT

VJEČNI ŽIVOT

Kako bismo trebali zamišljati vječni život?

Katekizam Katoličke Crkve nam kaže: To je punina života, zajedništvo života i ljubavi s Presvetim Trojstvom, s Djevicom Marijom i svim blaženicima; to je krajnji cilj i ostvarenje čovječjih najdubljih težnja, stanje najveće konačne sreće (KKC 1024).

Kao osvjetljenje možemo navesti neke slike koje nam Biblija donosi o Nebu i Vječnom životu, kao što su Očeva radost, svadba s Kristom, hram Božji.

Mi smo djeca Božja i kada se otkrije u punini ta naša stvarnost, mi ćemo se veseliti i rado boraviti uz nebeskoga Oca više negoli ijedno dijete uza svoga zemaljskog oca (usp. 1 Iv 3,2). Slobodno dajmo mjesta našoj mašti, jer rajska stvarnost neizmjerno nadilazi sva naša zamišljanja: Što oko ne vidje i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube (1 Kor 2,9).

Ljubav je bit Božja, i mi u Vječnome životu trajno sve više uranjamo u tu ljubav, koja je neizmjerna: jer to je ljubav Oca i Sina u Duhu Svetome! Slobodno možemo i dalje razmišljati o Vječnome životu slijedeći poredbe iz Biblije: mi smo obitelj Božja, koja se sjedinjuje u jedno potpuno zajedništvo s obitelji Božjom (usp. Iv 17,21–24). U Vječnome životu će, dakle, biti posebna naša radost živjeti zajedno sa svima milima i dragima (roditeljima, braćom i sestrama, rodbinom, prijateljima i znancima). Ta mi smo tijelo Kristovo i udovi jedni drugima, a svaki se ud raduje zbog drugoga uda (usp.

23

O CRKVENOM NAUKU

Pavao 1 Kor 12,26). Možemo, dapače, dati oduška mašti i srcu s dosjetljivom Malom Terezijom govoreći: Ja ću u raju biti sretnija od Gospe. Divit ću se svojoj Gospi, Marija ne će imati tu sreću da ima svoju Gospu, nego će imati Malu Tereziju! Biblija nam govori o slavlju i trajnoj radosti u raju (usp. Otk 19,3–9). Dakako, budući da ćemo imati i uskrsla tjelesa i novu zemlju i novo nebo (usp. Otk 21,1– 4sl.), naša će sjetila na novi način uživati u svim stvorenim stvarima i uspinjati se Gospodinu i na novi ga način slaviti i pjevati novu pjesmu (usp. Otk 5,9;14,3).

Nije stoga tek slučajno da su oni koji su imali sreću susresti se, po posebnom Božjem daru, s nebesnicima (npr. ukazanja Gospe), padali u zanos, ekstazu i da nisu mogli opisati tu sreću (npr. sv. Bernardica u Lurdu, fatimski pastiri). (dr. fra Josip Marcelić)

24

O SAKRAMENTU KRŠTENJA

O SAKRAMENTU KRŠTENJA

Koja je razlika između Ivanova krštenja na Jordanu i krštenja Crkve po Kristovu nalogu?

Ivan je bio glasnik Kristova dolaska pa je u tu svrhu okupljao učenike pod obvezom da se činom krštenja u Jordanu izjasne kao članovi njegova pokreta, a to sve u očekivanju javnoga Kristova nastupa. Prvi su Isusovi učenici bili Galilejci, koji su s drugim ljudima svoga kraja bili došli uključiti se u Ivanov pokret. Oni su neko vrijeme ostali u društvu Krstitelja kao njegovi učenici, vršeći pokornička djela, i to im je iskustvo kasnije poslužilo da postanu Isusovim učenicima.

Da bi se lakše shvatila razlika Ivanova krštenja, smatram da nam vrlo lijepo može poslužiti Isusov razgovor s Nikodemom (Iv 3,1–12). Isus se u toj prigodi otkriva govoreći Nikodemu o jednomu bitnom predmetu, i to o potrebi nekoga novog stanja čovjeka u vidu novih stvarnosti koje on donosi. Kazao je Nikodemu da je potrebno roditi se iznova (ili odozgo) – od Boga. Ovaj izraz može značiti obje stvari. Svode se na isto, da se vidi kraljevstvo Božje: Kraljevstvo Božje na ovom mjestu isto je što i sjedinjenje s Bogom. Vidjeti kraljevstvo isto je što i ući u njega (r. 5), tj. sudjelovati u njemu, iskusiti ga. Dakle, kako bi se došlo do toga iskustva, potrebno je novo rođenje (preporođaj) ili rođenje od Boga. Znači da treba promijeniti potpuni način života, postati novim čovjekom, kao novorođenče.

25

O CRKVENOM NAUKU

Nijedna razumna osoba ne može ovdje pomišljati na nekakvo novo fizičko rođenje. Ali Nikodem se pretvarao da ga tako razumijeva u želji da nastavi dijalog i dobije neka razjašnjenja. Njemu je ova tvrdnja jednostavno apsurdna pa mu Isus stvarno bolje razjašnjava svoju tvrdnju. Kako bi se ušlo u kraljevstvo Božje – sudjelovalo u božanskom životu – treba se preporoditi u jednu novu narav, što se postiže jedino po Duhu ili snazi Božjoj, koja djeluje po vodi krštenja. Možda je Isus govorio Nikodemu jedino o Duhu, a vodu (krštenje) nadodao evanđelist tumačeći potpuni smisao Isusovih riječi onako kako ih je razumijevao sakramentalni život zajednice. U svakom slučaju, istinska preporodna snaga jest djelo Duha Božjega. Krštenje je učinkoviti simbol ovoga Duha. Nauk ovdje izražen kao i kod Tit 3,5 kaže da se spašavamo u kupelji preporoda i obnove Duha Svetoga.

Logično je da je to tako. Čovjeka možemo vidjeti u dvije dimenzije: u svojstvu naravnoga čovjeka (tijelo) i u njegovu duhovnom postojanju – duhu. Čisto ljudska narav ne nadvisuje čisto naravne mogućnosti.

Kako bi čovjek došao do duhovnoga postojanja, mora se uteći jednakom duhovnom principu, jer u svojoj ljudskoj naravi ne nalazi tu mogućnost, kakvu nikako nije imalo Ivanovo krštenje. Međutim, iz Matejeva evanđelja (28,16–20) jasno se može zaključiti Isusov nalog apostolima da propovijedaju i krštavaju. Uz onaj: Učinite učenicima sve narode (r. 19), formulacija je teksta dvovaljana. Krštenje dolazi poslije onoga naloga učiniti učenicima, što znači da se ne može krštenje dati bez vjere. Ali s druge strane, učenici se čine krsteći (perući se vodom). Čvrsto vjerujemo da se to pranje uistinu mora obaviti u ime Oca i Sina i Duha Svetoga (r. 19). Ime je isto što i osoba, što znači da se osoba uranja u osobe Svetoga Trojstva, u njihov život. Postoji, dakle, nešto kao krug

26

O SAKRAMENTU KRŠTENJA

uvjeta: vjera učenika vodi do krštenja te vodi do djelotvorne vjere – biti učenik. Činjenica je da se danas redovito sumnja da je ovu trojstvenu formulu krštenja upravo u ovom obliku izgovorio sam Isus. Misli se da evanđelist pripisuje formulu koja se upotrebljava u liturgijsko vrijeme kad je pisano ovo evanđelje. A pod vidnim kutom na kristološku formulu, u ime Isusa Krista, koja se upotrebljavala u prvoj zajednici (usp. Dj 2,38; 8,16), može se stvarno doslovno uzeti da su one morale imati aluziju na Presveto Trojstvo što je jasno već iz liturgijskoga razvoja prema trojstvenoj formuli.

Osim toga, dobro se sjetiti opaske teologa A. Hammana: Htjeti suprotstaviti krštenje u ime Isusovo trojstvenoj formuli znači ne znati ono što je Isusovo krštenje i što cijelo evanđelje proglašuje; Mesijino poslanje izražava Očevu moć i djelo Duha. Pozivanje na Krista uvijek je izravno pozivanje na cijelo Trojstvo.

Time je utvrđena jasna razlika između krštenja Ivanova i sakramenta krštenja. (mons. Jozo Marendić)

27

O CRKVENOM NAUKU

HULA PROTIV DUHA SVETOGA

Što znači da se grijeh nazvan hula protiv Duha Svetoga ne će oprostiti, dok s druge strane Crkva uči da Bog oprašta svaki grijeh?

Tvrdnja o neoprostivosti grijeha protiv Duha Svetoga je, prema sinopticima Mateju, Marku i Luki, potekla direktno od Isusa. »Svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali rekne li tko bogohulstvo protiv Duha, neće se oprostiti... Tko rekne (riječ) protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti« (Mt 12,31–32). Ili: »Sve će se oprostiti sinovima ljudskim, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.« Jer govorahu: »Duha nečistoga ima!« (Mk 3,28–30). Ili: »I tko god rekne riječ na Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali, tko pohuli protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti« (Lk 12,10). Što je Isus ovim htio reći? Iz konteksta proizlazi da taj grijeh ima veze s osporavanjem Isusova autoriteta (Jer govorahu...). U starim katekizmima može se naći formula o šest grijeha protiv Duha Svetoga među kojima je kao treći spomenut protiviti se istini poznatoj. Ovdje ono poznatoj treba shvatiti kao prepoznatoj, uočenoj, očitoj. I to bi bilo upravo ovo na što nas navodi evanđeoski kontekst dotične Isusove izjave. I egzegeti (tumači svetopisamskih tekstova) misle da se o tome radi. U Isusu bi valjalo prepoznati Boga na djelu. Ono što on čini, čini prstom Božjim (Lk 11,20). Ako netko njegovo djelovanje pripisuje đavolskom nadahnuću, taj je sve okrenuo

28

HULA PROTIV DUHA SVETOGA

naopako. Naravno, ne bi imali grijeha da su se slučajno prevarili u procjeni Isusova djelovanja, ali oni to čine (zlo)namjerno. Jedan egzeget piše: Taj grijeh čine oni koji su hotimično slijepi, koji dosljedno odbijaju svako prosvjetljenje Duha, koji se protive djelu Duha i koji takav svoj postupak opravdavaju njegovim namjerno lažnim prikazivanjem.

Za takve, kao što je gore rečeno, ne može biti oproštenja, jer su oni odbacili jedini put oproštenja koji je Bog priskrbio.

Ostali (katekizamski) grijesi protiv Duha Svetoga vrte se oko grijeha i kajanja za grijeh iz čega se može zaključiti da je grijeh protiv Duha Svetoga zapravo odsutnost kajanja za grijehe. Netko može odbiti pokajati se ili zato jer grijeh čini svjesno i slobodno, po vlastitom izboru, ili zato što sumnja/ne vjeruje u smislenost kajanja, tj. u Božje oproštenje. Ako ne vjerujem u Božje oproštenje, ne ću to oproštenje ni tražiti. Ako oproštenje ne tražim, ne ću ga ni dobiti. Dakle, ne da mi Bog ne može ili ne želi oprostiti, nego mi ne će svoje oproštenje na silu ugurati u ruke, ne će mi biti oprošteno jer oproštenje i ne tražim. Usporedite to sa slučajem rasipnoga sina. Iz priče nije teško zaključiti da je otac sinu oprostio čim je okrenuo leđa očinskoj kući. Ali sin to ne zna. U jednom trenutku on počinje razmišljati: Vratiti se ili se ne vratiti kući očinskoj? Iako nije bio siguran u oproštenje, odlučio se na povratak. Tako je čuo riječi oproštenja. Ali da je odlučio ne vratiti se, nikada ne bi čuo te riječi. (don Mili Plenković)

29

O CRKVENOM NAUKU

CRKVENA DOGMA

Što je crkvena dogma i koliko ona obvezuje kršćanina na vjerovanje i priznavanje? Koje su najvažnije dogme? Često se u svakidašnjem govoru čuje pojam dogma i podsjeća nas na crkvenu terminologiju. Pojam dogma dolazi od grčke riječi dokeo i u temeljnom je značenju filozofsko mišljenje, nauk, zaključak što se čini pravilnim.

U kršćanskom smislu dogma je ono što je istina (nepobitna). Ona je postojala kod poganskih filozofa, u Starom zavjetu, Novom zavjetu, kod crkvenih otaca i u službenom naučavanju Crkve. Danas dogma izražava istinit nauk vjere (ono što se u vjeri ne može mijenjati).

Od početka kršćanstva oni koji vrše poglavarsku službu u zajednici prihvaćaju odgovornost tumačenja značenja susretanja s Kristom kao Bogom. U novozavjetnim spisima, kao i u najranijim dokumentima kršćanstva, takvo autoritativno učenje rijetko je nazivano dogmom. Nekoliko novozavjetnih ranokršćanskih podataka o dogmama govore kao o jednoj konkretnoj odluci zajednice (Dj 16,4), kršćanskoj vjeri kao cjelini ili o razlikovanju između kršćanstva i nekršćanskih religija. Dogma je u daljnjem razvitku počela označavati one izjave koje je crkveno učiteljstvo izričito iskazalo kao sastavni dio božanske, javne i službene objave, tj.

Svetoga pisma i tradicije.

Kršćanski nauk došao je pod udar zagovornika prosvjetiteljstva koji su shvatljivu stvarnost svodili na empirijsko i dokazljivo. Crkveni su poglavari, u nasto-

30

CRKVENA DOGMA

janju da odgovore na prevladavajuću kulturu, proglasili vjersku istinu objavom izvora istine. Poznati suvremeni teolog Karl Rahner određuje današnje shvaćanje dogme: To je tvrdnja koju Crkva izričito iznosi kao objavljenu od Boga na takav način da Crkva njezino odbacivanje osuđuje kao krivovjerje, a uporne pristaše takvoga nijekanja izdvaja iz svoga punog zajedništva.

Suvremene dogmatske izjave imaju za svrhu otklanjanje zablude i uspostavljanje parametara vjere. Iako je to nužna funkcija autentičnoga naučavanja, takve izjave ne obuhvaćaju sveukupnu istinu koja je božanski misterij. Bit dogme u današnjoj je uporabi u Crkvi i teologiji jednoznačna i općenita tek od 18. stoljeća. To je predmet vjere koju Crkva izričito redovitim učiteljstvom ili nekom papinskom ili saborskom definicijom tako navješćuje kao od Boga objavljenu da je njezino nijekanje hereza.

Danas se u Crkvi mnogo toga uči kao dogma što kao takvo sadržano u objavi nije bilo uvijek izričito naučavano ili reflektirano. Crkva vjeruje i objavljuje ono što je Bog priopćio kao od Boga priopćeno i pritom pretpostavlja da vjera u neko priopćenje Božje unaprijed ne bi imala smisla kad bi u temelju postojala mogućnost da bi sam Bog pri percepciji svoga priopćenja vodio u zabludu one koji je prihvaćaju. Dogme su uvjetovane društvenim, psihološkim i drugim interesima. Može se dogoditi da neka dogma danas nije više razumljiva sama po sebi, tako da se pod novim okolnostima ne može više iznova i aktualno interpretirati u svakom povijesnom trenutku pa se zaboravlja, iako se mora sačuvati u povijesnom sjećanju Crkve u nadi u kasnije situacije. Ne smije se zabaciti, jer povijest dogmi ne mora nužno teći uvijek samo u jednom smjeru. Drugi vatikanski sabor naučavao je izričito da postoji red ili hije-

31

O CRKVENOM NAUKU

rarhija istina katoličkog nauka, jer je različita njihova povezanost s temeljem kršćanske vjere.

Bit dogme ne može se izvesti samo iz apstraktnoga pojma nekoga mogućeg priopćenja Božje istine, nego iz onoga što je Isus Krist rekao čovjeku o Bogu i što je o čovjeku određeno. Objava nije samo govor, nego događaj spasenja ukoliko se sam Bog priopćuje, a to priopćenje stvara si samo svoj subjekt koji ponizno prihvaća i izričito sluša, a to je Crkva. Dogma čini jedinstvo Crkve vidljivim (utvrđena je u zajedničkom jezičnom izrazu) i time je oblik trajne vrijednosti Božje riječi koja je Crkvi upućena i od nje prihvaćena.

Crkvena dogma vjerska je istina koja potpuno obvezuje kršćane na vjerovanje i priznavanje. Kršćanin ne može reći da je za njega Isus pravi čovjek, a nije Bog. Tko ne priznaje dogmu, on sam sebe isključuje iz zajedništva vjernika i Crkve.

Treba usmjeriti pozornost na razliku imeđu dogme i naučavanja. Dogma se tehnički odnosi na deklarativnu izjavu koja otkriva objavljenu istinu, a crkveno naučavanje odnosi se na pojašnjenja kako se takve istine mogu shvatiti. Crkva dopušta pluralizam na razini teološkoga učenja, ne dogme.

U Katoličkoj su Crkvi prihvaćene glavne kršćanske dogme (pet glavnih istina) definirane na prvih osam ekumenskih koncila. Katolicizam je u drugome kršćanskom tisućljeću dalje raščlanjivao i precizirao svoj dogmatski nauk (učenje o čistilištu, sakramentima, o odnosu pisane objave i tradicije, o bezgrješnom začeću, papinoj nezabludivosti, Marijinu uznesenju na nebo) na još trinaest ekumenskih koncila, koje ne prihvaćaju ostale kršćanske konfesije. Dogme u katolicizmu imaju veću važnost nego u pravoslavlju i protestantizmu pa su precizno definirane i po kanonskom pravu obvezne. Izvor su dogmi Sveto pismo i predaja, a pri njihovu tumačenju u obzir

32

CRKVENA DOGMA

se uzima vjernički osjećaj, teološko tumačenje i u konačnici crkveno učiteljstvo.

Glavne kršćanske vjerske istine definirane su u antici na prvim ekumenskim koncilima i uglavnom ih prihvaćaju sve kršćanske vjeroispovijesti. U kršćanstvu je pet glavnih istina: 1) monoteizam (postojanje jednoga transcendentnoga Boga, različitoga od svijeta, čija je objava sadržana u Svetom pismu) i Trojstvo (u Bogu su tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti); 2) stvaranje i providnost (Bog je sve stvorio, sve uzdržava i svime upravlja); 3) utjelovljenje i otkupljenje (Sin je Božji postao čovjekom radi našega spasenja); 4) besmrtnost ljudske duše i uskrsnuće tijela; 5) posljednje stvari (raj ili pakao) uvjetovane su milošću Božjom i čovjekovim etičkim ponašanjem. (don Ivo Zečević)

33

SADRŽAJ

SADRŽAJ

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 I. O CRKVENOM NAUKU Božja poruka u Bibliji. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Podrijetlo zla . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12 Istočni grijeh . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16 Zašto Bog kažnjava?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 Čistilište . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 Vječni život . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 O sakramentu krštenja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 Hula protiv Duha Svetoga . . . . . . . . . . . . . . . . . 28 Crkvena dogma. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30 II. O SLUŽBAMA U CRKVI Izbor pape . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37 Papina nezabludivost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 Kardinalski zbor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41 Izbor biskupa. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42 Ad limina apostolorum . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44 Velikosvećenički palij . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46 Koncil . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49 Đakonat . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51 Pop ili svećenik . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52 Ređenje ženâ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 Celibat. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58 Redovničke zajednice. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60 Vojni i policijski kapelan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62

221

SADRŽAJ

III. O CRKVENOJ PRAKSI I POBOŽNOSTI Misni kanon. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67 Nedjeljna misa. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71 Svetkovina, blagdan i spomendan. . . . . . . . . . . 74 Datum proslave Uskrsa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 76 Svi sveti i Dušni dan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 Beatifikacija i kanonizacija . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 Štovanje svetaca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 86 Uskraćenje odrješenja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87 O uvjetima i načinima primanja pričesti. . . . . . 89 Post i nemrs . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 Kvatre . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 94 Kumovanje na krštenju i krizmi. . . . . . . . . . . . . 96 Ekskomunikacija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98 Crkveni sprovod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102 Crkveno sprovođenje samoubojica . . . . . . . . . 104 Kremiranje mrtvaca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106 Škapular i moći . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109 Znak tau . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111 IV. O UKAZANJIMA, UROCIMA, OPSJEDNUĆU Stigme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 Gospina ukazanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118 Horoskopi, gatanja… . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120 Vjerovanje u snove . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 124 Bioenergija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 126 Uroci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127 Opsjednuće . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130 Obrana od sotone . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 133 Manipulacija glazbom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 134 V. O LJUBAVI, BRAKU I SPOLNOSTI Izbor pravoga prijatelja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 141 Zaljubljenost i ljubav . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143

222

SADRŽAJ

Uzdržavanje od intimnih odnosa. . . . . . . . . . . 145 Predbračna seksualnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147 Ljubav osoba različite vjere. . . . . . . . . . . . . . . . 149 Mješovita ženidba. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151 Nerazrješivost ženidbe. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 154 Nevaljanost ženidbe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 156 Nasilje u braku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 159 VI. O NEKIM MORALNIM PITANJIMA Grješnost kontracepcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 163 Pobačaj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 165 Umjetna oplodnja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169 Kloniranje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171 Eutanazija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173 Doniranje organa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 175 VII. O CRKVI I SVIJETU Gubljenje vjere. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181 Religija i vjera . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 183 Duhovni seminari . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187 Molitvene zajednice, crkveni pokreti, neokatekumeni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 192 Kršćanin i moralni preobražaj društva . . . . . . 194 Ekumenizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 196 Pravoslavci i katolici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 198 Jehovini svjedoci i subotari . . . . . . . . . . . . . . . . 201 Da Vincijev kod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 204 Judino evanđelje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 208 Masoni i Crkva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 211 Masonske organizacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 213 Globalizacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 218 Sadržaj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 221

223

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: JAfRA PRiNT, Split

Gotovo tridesetak svećenika – uglednih profesora različitih teoloških disciplina, pastoralnih djelatnika i župnika s dugogodišnjih iskustvom – odgovara na mnoga konkretna pitanja o crkvenome nauku i službama u Crkvi, o različitim oblicima crkvene prakse i različitim oblicima pobožnosti, o nadnaravnim pojavama, o ljubavi i spolnosti, o moralnim pitanjima, o društvenoj problematici itd.

O CRKVENOM NAUKU Božja poruka u Bibliji • Podrijetlo zla • Istočni grijeh • Zašto Bog kažnjava? • Čistilište • Vječni život • O sakramentu krštenja • Hula protiv Duha Svetoga • Crkvena dogma

O SLUŽBAMA U CRKVI Izbor pape • Papina nezabludivost • Kardinalski zbor • Izbor biskupa • Ad limina apostolorum • Velikosvećenički palij • Koncil • Đakonat • Pop ili svećenik • Ređenje ženâ • Celibat • Redovničke zajednice • Vojni i policijski kapelan

O CRKVENOJ PRAKSI I POBOŽNOSTI Misni kanon • Nedjeljna misa • Svetkovina, blagdan i spomendan • Datum proslave Uskrsa • Svi sveti i Dušni dan • Beatifikacija i kanonizacija • Štovanje svetaca • Uskraćenje odrješenja • O uvjetima i načinima primanja pričesti • Post i nemrs • Kvatre • Kumovanje na krštenju i krizmi • Ekskomunikacija • Crkveni sprovod • Crkveno sprovođenje samoubojica • Kremiranje mrtvaca • Škapular i moći • Znak tau

O UKAZANJIMA, UROCIMA, OPSJEDNUĆU Stigme • Gospina ukazanja • Horoskop, gatanja… • Vjerovanje u snove • Bioenergija • Uroci • Opsjednuće • Obrana od sotone • Manipulacija glazbom

O LJUBAVI, BRAKU I SPOLNOSTI Izbor pravoga prijatelja • Zaljubljenost i ljubav • Uzdržavanje od intimnih odnosa • Predbračna seksualnost • Ljubav osoba različite vjere • Mješovita ženidba • Nerazrješivost ženidbe • Nevaljanost ženidbe • Nasilje u braku

O NEKIM MORALNIM PITANJIMA Grješnost kontracepcije • Pobačaj • Umjetna oplodnja • Kloniranje • Eutanazija • Doniranje organa

O CRKVI I SVIJETU Gubljenje vjere • Religija i vjera • Duhovni seminari • Molitvene zajednice i crkveni pokreti, neokatekumeni • Kršćanin i moralni preobražaj društva • Ekumenizam • Pravoslavci i katolici • Jehovini svjedoci i subotari • Da Vincijev kod • Judino evanđelje • Masoni i Crkva • Masonske organizacije • Globalizacija

Cijena: 75 kn

ISBN 978-953-235-081-4

www.verbum.hr