Issuu

Andreas Laun Christine Ponsard

Vjera u obitelji

................... VERBUM

Za odgoj, kao ni za obiteljski život općenito, nema recepata. Kad želimo rastaviti motor ili spraviti jelo, dovoljno je pažljivo poštovati upute i – ako nismo pobrkali vijke ili lonce – uglavnom ćemo postići očekivani rezultat. Sasvim je druga stvar pomagati djetetu da odraste: nema nepogrješive metode ni unaprijed pripremljenog odgovora. Roditelji sami, iz dana u dan, kao tapkajući moraju iznaći ono što će svakom djetetu omogućiti da postane solidna i sretna odrasla osoba. Ova knjiga, dakle, nema ambiciju davati upute. Ona nudi orijentire, elemente za razmišljanje i konkretne savjete, dodirujući na jednostavan način mnogobrojna pitanja koja se postavljaju kršćanskim obiteljima. Detaljni sadržaj i kazalo pojmova omogućuju čitatelju da se ovom knjigom služi kao vodičem koji se može upotrijebiti u svakom trenutku.

Christine Ponsard VJERA U OBITELJI

Biblioteka:

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: Lidija Paris BrajĹĄa, prof.

Za nakladnika: Miro Radalj

Christine Ponsard

VJERA U OBITELJI II. izdanje

VERBUM Split, 2008.

Naslov izvornika: Christine Ponsard, LA FOI EN FAMILLE © Éditione des Béatitudes, S.O.C., 2001 © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2006. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Irena Bratičević, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 265.5 PONSARD, Christine Vjera u obitelji / Christine Ponsard ; <prijevod Lidija Brajša>. - 2. izd. - Split : Verbum, 2008. - (Domus ; 4) Prijevod djela: La foi en famille. ISBN 978-953-235-066-1 121205058

PREDGOVOR

U časopisu »Kršćanska obitelj«, pišući jednostavnim i svima pristupačnim stilom, Christine Ponsard svakoga tjedna iznosi jednu temu, jedan vid života i odgoja u obitelji. U nekoliko jasnih odlomaka ona razvija ideju, pažljivim riječima rezbari stvarnost koju je očito i sama iskusila, čak se odvažuje dati dva-tri jednostavna savjeta. Njezini su tekstovi radosni, duboki, jasni, uvijek čvrsto ukorijenjeni u evanđelje, crkvenu predaju i crkveni nauk, i tako puni zdravog razuma! Čitatelji »Kršćanske obitelji« upravo s njezinim tekstovima već godinama započinju čitanje svojeg tjednika. Možemo ih usporediti s dnevnim psalmom ili s misnim čitanjima: ne biramo ih unaprijed, ali su nam uvijek korisna hrana. Dođu nam kao naručeni da bi nam odgovorili na neko pitanje, objasnili nešto što nas zabrinjava, umirili nas kad smo tjeskobni. Ako nas se neka tjedna problematika osobno baš i ne tiče, sigurno nas navodi na razmišljanje i daje nam mogućnost da bolje shvatimo radosti i brige obiteljskog odgoja. Riječ je o tako teškoj i važnoj temi! Evo jedne knjige koja se smiješi, iz koje struji svjež zrak, evo knjige pune »ozbiljne radosti«. Predivan vjenčani dar za sve mlade parove… I ne samo za njih: poznajem mnoge ne tako mlade bračne

VJERA U OBITELJI

parove, pa i one u celibatu − svećenike, redovnice i redovnike − koji bi joj se razveselili i u njoj našli lijepe teme za razmišljanje i meditaciju. Ova je knjiga u prvome redu niz jednostavnih i bitnih putokaza za hod po terenu na kojem nam upravo oni jako nedostaju – a to je odgoj. Ona je neka vrsta vodiča za kršćanski odgoj u obitelji. Sukob generacija do kojeg je došlo prije tri ili četiri desetljeća imao je strahovite posljedice koje i dan-danas osjećamo: neke odgojne smjernice, koje su izgledale tako očite da smo ih smatrali samorazumljivima, nisu se više prenosile. Malo-pomalo nestale su i one koje smo smatrali bitnima. Još gore. Podsjećam na misao koju je često ponavljao Ivan Pavao II. kad je govorio o ovim temama obraćajući se obiteljima: ovih zadnjih godina neke organizacije, neki svjetonazori, tvrdokorno ustraju u tome da unište i one smjernice koje još opstaju. Dobro pak znamo da tjeskoba nastupa kad nema putokaza. Kad se ne možemo orijentirati, izgubljeni smo, a kad smo izgubljeni, hvata nas strah. Činjenica je da nas naše današnje destrukturirano društvo lako obeshrabri i paralizira. U napasti smo da se jadamo ne poduzimajući ništa: toliko smo preplavljeni kulturom smrti. Ivan Pavao II., uvijek pozitivan, pozivao nas je da se suočimo s tim izazovom. Najprije, neumorno je ponavljao ono što će ostati poput slogana njegova pontifikata, ono glasovito: »Ne bojte se!« Zatim je izricao novo geslo za treće tisućljeće: »Izvezi na pučinu!« Prema njegovim riječima, sadašnja situacija može postati nova prilika, jer izaziva veliki polet vjere i nade: valja nam dublje istražiti razloge za ulazak u obiteljsku pusto-

PREDGOVOR

lovinu. Koliko je puta podsjetio da primjena civilizacije ljubavi, sposobne promicati istinsku kulturu života, leži na mladima i na obiteljima. Istina je da je ljudsko društvo možda manje strukturirano nego ikada. Istodobno, danas nalazimo obitelji koje su vjerojatno jače nego ikada. Pogledajte samo sve te zaručnike koji se pripremaju za vjenčanje kako se njihovi roditelji nikad nisu pripremali! Pogledajte samo roditelje, ohrabrene i pomlađene, kad sa zrncem zavisti gledaju svoju djecu koja se vraćaju sa Svjetskih susreta mladih! Da bi mogli nastaviti svoju pustolovinu, svi oni trebaju vodiče i putokaze. Kamo krenuti? Kako se suočiti s nekom poteškoćom? Kako ne izgubiti neku upravo otkrivenu radost? Christine Ponsard uvelike pomaže suočiti se s izazovom, ali ona to čini »kao slučajno«. Odgovarajući od stranice do stranice na sva moguća pitanja, ona istražuje ono bitno što čini radosti i boli obiteljskog života. Već i kratak pogled na sadržaj knjige uvjerit će nas u to. Istinsko blago koje nam ona s ovom knjigom daje sastoji se u ovome: pod njezinim vodstvom, polako i postupno, s mnogo radosne nade i sasvim jednostavno, hvatamo se u koštac sa svime onime što nam se u početku činilo poput nepremostive planine. Neizmjerno je lakše kad se ide korak po korak i kad nas vodi osoba koja nam s mnogo blagosti ulijeva povjerenje! Često sam sebi govorim, a moja služba mi to stalno potvrđuje: Život je lijep, ali kako je samo težak! Da, život je lijep i dobar, posebno obiteljski život. »I vidje Bog da je dobro«. Ima li doista išta

VJERA U OBITELJI

ljepše od smiješka djeteta, kontemplativne i mirne tišine starca, radosti zaručnika? Što je ljepše od osjećaja koje proživljavaju roditelji nagnuti nad kolijevku svojeg novorođenčeta, od nježnosti mlade mame kad doji dijete, od čiste i tankoćutne radosti mladenaca koji su se upustili u velik i lijep valcer? Ali tjeskoba uz bolesno dijete, bol zbog međusobnih povrjeda, poteškoće oko praštanja ili primanja oprosta, smrt ljubljene osobe! Što je teže negoli pratiti adolescenta dok odlučuje o stvarima koje će obilježiti cijeli njegov život? Što je bolnije negoli nemoćno promatrati propast jednoga mladog braka i nepodnošljivu patnju djece? Rekao bih da je patnja mnogo teža kad pogađa obitelj. Zašto je život tako lijep i tako težak? »Krist Otkupitelj ključ je svemira i povijesti«, podsjeća Ivan Pavao II. u uvodu svoje prve enciklike. Jedino nam Krist može pomoći nadići to proturječje. Ako sve vidove obiteljskog života gledamo u svjetlu Krista i Radosne vijesti koju nam je povjerio da bismo je širili, ova nam knjiga pomaže ljubiti život koji je lijep iako nam se katkada čini preteškim. Stigli smo na Mjesec i uskoro ćemo na Mars, no nije toliko važno hodati po nebu koliko stići na Nebo! … Želim zahvaliti Christine Ponsard što nam pomaže na svoj način. o. François Potez

PREDGOVOR

UVOD

Odgoj; uputa za uporabu? Kad je riječ o odgoju, ulog je tako visok – a i sam je odgoj tako teško savladiva vještina – da nam se čini kako uputa za uporabu ne bi bila naodmet. Bili smo bačeni u odgojnu pustolovinu bez prave pripreme. Sigurno smo u početku imali svoje mišljenje o tome kako namjeravamo odgajati svoju djecu. S godinama je svakodnevna stvarnost dovela u pitanje većinu naših najljepših načela! »A kako to rade drugi?«, pitamo se tada, pomalo zabrinuti za svoje odgojne sposobnosti. Ali gdje tražiti savjet? U knjigama? Postoje tisuće knjiga na tu temu, većinu su napisali mjerodavni i iskusni ljudi… Pa ipak se u njima može naći sve moguće i suprotno od toga, ili tako nekako… Jednako nas zbunjuju razna mišljenja koja prikupljamo slijeva i zdesna, kao i iskustva koja ih prate. U koga se dakle pouzdati? Gdje naći recept uspješnog odgoja? Možda bismo se najprije trebali zapitati što je uopće uspješan odgoj? Za kojim ciljem težimo kad odgajamo svoju djecu? Želimo li ih naučiti uobičajenom ponašanju? Želimo li djeci prvenstveno dati dobro zvanje koje će im omogućiti sigurnu zaradu, »uspjeh« u životu ili barem jamstvo da ne će biti siromašna? Kao kršćanski odgojitelji, smatramo

VJERA U OBITELJI

li da smo učinili sve što je potrebno ako smo djecu krstili i poslali ih na vjeronauk? Čemu pridajemo najveću pozornost, u kojim smo stvarima najzahtjevniji? Odgovor nije tako jednostavan. Sigurno ne će biti naodmet uzeti si vremena i postaviti dva pitanja: Što za nas znači uspješan odgoj? Što za njega činimo u praksi? Ova su dva pitanja komplementarna: katkad trošimo puno energije i dobre volje, ali u pogrješnom smjeru, a katkad imamo izvrsna načela, a u praktičnom životu činimo upravo suprotno. Naša djeca nisu plod slučaja: Bog ih je oduvijek želio i ljubio. Stvorio ih je da bi imala udjela u njegovu božanskom životu. »Za sebe si nas stvorio, Gospodine, i nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi.«1 Sukladno tomu, zar cilj odgoja nije djetetu dati mogućnost da odgovori na svoje zvanje djeteta Božjeg? Čim smo postavili ovo pitanje, vidimo da ne postoji samo jedan uspješan odgoj s dobro definiranim kriterijima, nego onoliko uspješnih odgoja koliko i osoba, budući da je svaki čovjek apsolutno jedinstven. Shvaćamo isto tako da ne možemo ovdje na zemlji suditi o uspjehu ili neuspjehu nekog odgoja. Uzmimo primjer dobrog razbojnika: njegovi su roditelji vjerojatno bili očajni zbog njegova ponašanja, možda su mislili da su potpuno promašili. Pa ipak: taj je razbojnik jedini svetac kanoniziran još za života, i kanonizirao ga je Isus osobno!2 U pitanjima odgoja nitko se ne može hvaliti da je uspio ili očajavati jer je promašio. I nitko ne može smatrati da je posao završen: naše roditeljsko poslanje ne prestaje kad djeca postanu punoljetna ili napuste kućno ognjište. Čak i onda kad ne možemo ništa izravno učiniti, možemo ih – i moramo – nositi u molitvi.

UVOD

Svako je dijete jedinstveno. Svi to znamo, dovoljno nam je gledati svoju djecu: iako su braća i sestre, vrlo su različiti, pa je iskustvo koje smo skupili s prvorođenim samo djelomično korisno pri odgoju najmlađeg. Zato nijedna knjiga o odgoju ne će moći potpuno odgovoriti na naša pitanja: trebalo bi onoliko knjiga koliko je djece. Na nama roditeljima ostaje prilagoditi metode i savjete potrebama različitih osobnosti koje su nam povjerene. Taj je zadatak katkad tako težak da bismo se najradije žalili Onomu koji je zaboravio dati nam upute za uporabu tim malim, kompleksnim i osjetljivim čudesima koja je stvorio. Kad nam je povjerio djecu bez odgovarajućih uputa za uporabu, Bog nam nije htio postaviti zamku niti nas dovesti u neugodnu situaciju. Samo nas je želio učiniti suradnicima svojega stvoriteljskog i očinskog djelovanja. Djecu je mogao stvoriti i bez nas, mogao ih je dovesti na svijet kao odrasle, mogao se poslužiti nama kao običnim izvršiteljima, ali je od nas učinio očeve i majke, na svoju sliku i priliku. Želio je da upotrebljavamo sve svoje ljudske sposobnosti i da, potpomognuti njegovom snagom, ispunjavamo svoje poslanje. Ali nije izašao iz igre. Uvijek je uz nas. U odgoju nema recepta. Kad želimo pokazati kako radi neki motor ili kad želimo pripremiti lazanje, dovoljno je strogo se držati uputa i – ako nismo napravili preveliku zbrku s alatom ili loncima − postići ćemo otprilike željeni rezultat. Sasvim je drukčije kad pomažemo djetetu da odraste: nema metode za uspjeh kao kad je riječ o pripravi majoneze. Pedagoške rasprave ne treba uzimati doslov-

VJERA U OBITELJI

no. Stajališta koja one zastupaju nikad nisu jedini mogući put. U najboljem slučaju mogu biti neke moguće putanje koje će pomoći roditeljima u nalaženju vlastitog puta. Iako nam knjige katkad mogu ponuditi dragocjene savjete, ohrabrenja ili pomoć u razmišljanju, iako stručni odgajatelji imaju svoju ulogu koja se nadopunjuje s našom, iako je važno posjedovati mudrost slušanja opaski ili savjeta okoline (jer oni koji našu djecu gledaju izvana katkada vide bolje od nas), nitko ne će moći bolje od nas odgajati našu djecu. Tajna uspješnog odgoja ne nalazi se u raspravama o odgoju nego u Bogu, jer je on najsavršeniji odgojitelj i jer je nas izabrao da imamo udjela u njegovu očinstvu. A Bog nam nikada ne daje gotove recepte ni unaprijed pripremljene odgovore. On nas poziva na veliku pustolovinu ljubavi u kojoj sve treba uvijek iznova izmisliti u radosnoj slobodi djece Božje.

I. ŠTO JE KRŠĆANSKA OBITELJ?

ŠTO JE KRŠĆANSKA OBITELJ?

Kršćanska obitelj – obitelj krštenih Po čemu se neku obitelj može nazvati »kršćanskom«? Nema sumnje da vrijedi uzeti malo vremena i razmisliti o tome. Ako želimo biti kršćanska obitelj, dobro je povremeno stati i zapitati se u kojoj je mjeri naš način života u skladu s našom vjerom. Pokušajmo se usmjeriti na ono bitno, da ne bismo taj lijepi pridjev »kršćanski« opteretili predrasudama ili etiketama koje stješnjavaju i stvaraju podjele tamo gdje bi trebali vladati samo sloboda i zajedništvo. Kršćanska obitelj je obitelj krštenih. Naš kršćanski identitet ne dolazi od našeg mišljenja ili našeg načina života, nego od Boga koji se osobno daje u sakramentu krštenja. Bog od nas čini kršćane. Krštenje člana obitelji nije samo neka lijepa, više ili manje davna uspomena, ni samo postaja na putu, nekakav obred inicijacije. Krštenje je kao kad provre izvor: izvor žive vode koju je obećao Isus, izvor ljubavi Božje s kojeg možemo neprestano piti. Kršćanska obitelj ne može se odrediti samo vertikalno, ali njezina vertikalna dimenzija ono je što je čini posebnom. Kršćanin se ne definira prvenstveno po svojim društvenim ili političkim odgovornostima, nego po svojem krštenju. Krsna milost od nas čini Kristove udove. Biti kršćanin najprije znači biti čovjek koji je primio izvanredan dar koji se zove

VJERA U OBITELJI

krštenje, »najljepši i najdivniji od svih Božjih darova«1. Kršćanin zna da ga je Bog stvorio, da ga je Krist po svojoj smrti i uskrsnuću spasio, da je građanin kraljevstva koje nije od ovoga svijeta. Ta vertikalna dimenzija usmjerava cijelo njegovo postojanje, sve do njegovih najmaterijalnijih odluka. Kršćanska obitelj je obitelj grješnika. Prečesto smo u napasti vjerovati da »biti dobra kršćanska obitelj« znači biti savršena obitelj! Iz oholosti, i napose zbog nedostatka povjerenja u Božje milosrđe, najvažnije nam je dati lijepu sliku o sebi, biti u skladu s onim što mislimo da je »prava« kršćanska obitelj, pa iz vidnog polja isključujemo sve što bi moglo narušiti tu sliku. Kršćanska obitelj zna da ju je Isus spasio. Nije najgora stvar griješiti, nego je najgore uživati u svojem grijehu ili odbijati priznati ga opravdavajući se, jer u oba slučaja zatvaramo vrata Božjem milosrđu. Pravedan je onaj koji dopusti da ga opravda Isus, jedini Pravednik. »On nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga.« (Tit 3,5−7) Kršćanska obitelj korača prema Bogu. Nije važna polazna točka. Sigurni smo da ćemo stići do cilja… pod uvjetom da krenemo, da ne ostanemo ležati na zemlji nakon pada, da se usudimo priznati da smo išli krivim putem. »Potrebno je trajno i postojano obraćenje, koje se, premda traži da se iznutra oslobodimo svakoga zla i prionemo uz dobro u njegovoj punini, konkretno ostvaruje u koracima koji uvijek

ŠTO JE KRŠĆANSKA OBITELJ?

vode sve dalje. (…) …obitelj ima poslanje da uvijek sve više postaje ono što ona jest, to jest zajednica života i ljubavi…«2. Postojano povjerenje kojim stavljamo svoju ruku u Isusovu, odbacujući taštinu kao i obeshrabrenje, pomoći će nam da stignemo do cilja. Prema tome, kršćanska obitelj ne može ostati izolirana na nekom oblaku ili iza zidova crkve. »Vi ste sol zemlje«, kaže Isus. Ako sol odbije ući u zemlju, kako će joj dati okus? Ako kvasac ne nestane u tijestu, kako će ga podići? »Ostavljaju istinu oni koji, zato što znaju da ovdje nemamo stalna prebivališta, nego da tražimo buduće, misle da zbog toga mogu zanemariti svoje zemaljske dužnosti, zaboravljajući da ih sama vjera još više obavezuje na njih, svakoga prema njegovu pozivu.«3 Kršćanin zna da je sin Očev, dakle brat svih ljudi. »Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe, jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga, a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu«4, i zato problemi koje današnji život stavlja pred nas imaju neposredan utjecaj na kršćanske obitelji. Ti su problemi poziv na konkretnu ljubav i na služenje na svim područjima društvenog, političkog i kulturnog života. Kršćanske su obitelji pozvane staviti sve svoje povjerenje u Boga, što pak ne znači da će čekati prekriženih ruku da Bog učini sav posao umjesto njih! Živjeti kao kršćanin znači moliti, ali i djelovati usred svijeta. »Kršćanin koji zanemaruje svoje vremenite dužnosti zanemaruje i svoje dužnosti prema bližnjemu i prema samom Bogu te dovodi u pogibelj svoje vječno spasenje.«5 Vjera nas ne oslobađa dužnosti

VJERA U OBITELJI

da skupljamo spoznaje potrebne za učinkovito djelovanje, ni obveze da zavrnemo rukave i radimo na ovoj zemlji ili da se angažiramo u političkom životu, u sindikalnoj akciji, u znanstvenom istraživanju itd. Kršćani žive iste stvarnosti kao i svi ostali, ali ih žive drukčije (ili to barem pokušavaju!). Sveta obitelj bila je kršćanska obitelj u pravom smislu riječi. Marija, Josip i Isus živjeli su u svojem selu prividno vrlo banalnim životom, poput obitelji bilo kojeg obrtnika. Nisu činili ništa posebno, ali su sve činili s posebnom ljubavlju: ne samo ljudskom ljubavlju nego nadnaravnom ljubavlju koja ih je u svemu povezivala s Ocem. Ta nadnaravna ljubav mijenja sve. Kršćanska obitelj ne svodi se samo na vertikalnu dimenziju, ali je ta dimenzija primarna. Istina je da postoji rizik da se kršćanska obitelj odvoji od svijeta i da živi u oblacima, ali postoji i jedan drugi, još opasniji rizik: svesti kršćanski život na sklop posve ljudskih načina ponašanja zaboravljajući da se »sve ljudske djelatnosti što se dnevno nalaze u opasnosti zbog oholosti i neurednog sebeljublja moraju pročišćavati i privoditi k savršenstvu Kristovim križem i uskrsnućem«6.

Obitelji na vjetrometini Postoji li kršćanska obitelj koja je pokušala živjeti prema evanđelju a da joj netko prije ili poslije nije rekao: »Vi ste staromodni, vrijeme vas je pregazilo. Otvorite oči: obiteljski model koji želite prenije-

ŠTO JE KRŠĆANSKA OBITELJ?

ti svojoj djeci nije više jedini. Obitelj ne mora nužno biti baš ono što vi živite!«? Doista, u naše je vrijeme obitelj prikazana kao institucija koja može imati različita lica, a medijska nas promidžba pokušava uvjeriti da su svi obiteljski modeli jednako vrijedni. Kaže se da se treba znati prilagoditi svojem vremenu. Iako se priznaje da neke obitelji stvaraju bolje uvjete za procvat djece, općenito se odbija zatvaranje u tradicionalnu sliku obitelji. Evolucija ćudoređa smatra se neizbježnom, pa čak i poželjnom. Istina je da ne možemo zatvarati oči i živjeti u svojem ograđenom svijetu. Pa čak i kad bismo to htjeli, ne bismo mogli osim kad bismo se izolirali u kulu bjelokosnu. Tolike su obitelji ranjene! Sva djeca, pa čak i ona koja imaju sreću da se njihovi roditelji ljube, imaju prijatelje, rođake ili školske kolege čiji su roditelji rastavljeni, razdvojeni, nevjenčani itd. Djeca vide i čuju mnoge stvari koje i ne razumiju baš uvijek. Od velike je važnosti da o tome mogu razgovarati kod kuće, kada i kako žele, da mogu postavljati sva moguća pitanja, sigurni u to da će im se reći istina i da se nikoga ne će osuđivati. Najprije istina: ona oslobađa. Imamo pravo žaliti što su djeca (katkad vrlo rano) posredno ili neposredno suočena s nekim stvarima. Njihov će nemir biti manji ako im na sva pitanja odgovorimo istinom. To ne znači da im treba okrutno i dokraja reći sve o svemu, nego istinu koja im je u trenutku kada postave pitanje potrebna. Laž uništava. Dobrohotnost prema osobama: nikada se ne smije uništiti povjerenje djeteta prema roditeljima (ili prema jednom od roditelja). To je katkad teško,

VJERA U OBITELJI

ali je bitno. Poznajemo izvanredne primjere žena ili muškaraca koje su bračni drugovi prevarili ili napustili, i koji su polako i ponizno pokušali oprostiti, učeći tako djecu da svojeg oca ili svoju majku ne svedu isključivo na njihovu nevjeru. Kad nisu posrijedi roditelji djeteta nego roditelji njegovih prijatelja ili bračni par kojeg dijete pozna i voli, potrebno je izraziti jasna i čvrsta stajališta o njihovu ponašanju, ali uvijek dobrohotno i prijateljski u odnosu na osobe o kojima je riječ. Bitno je da dijete nauči razlikovati te dvije razine: s jedne strane ponašanje, s druge strane osobu. Inače će smatrati dobrima odabire onih koji su mu simpatični, a lošima odabire onih koje baš ne voli; tada će nemilosrdno osuđivati i osobe čije ponašanje ne odobrava. Potrebno je da se djeca ukorijene u nadi, istinskoj nadi, nadi koja nam dopušta reći da evolucija ćudoređa nije neizbježna, da rastava braka nije sudbina, da vjernost i čistoća nisu utopija. Ta nada počiva u Bogu i samo u njemu. I tako, kad se kršćanski zaručnici na dan vjenčanja usude jedno drugom obećati vjernost zauvijek, to ne znači da misle da su bolji od drugih. Znaju da su ranjivi, bijedni i grješnici, ali su sigurni da je Bog s njima, da jamči za njihovu ljubav i da je On uvijek vjeran. Djeca trebaju naučiti potpuno živjeti u svojem vremenu i biti sretna zbog toga, jer ih upravo tu Bog čeka. Bog želi da žive danas, u svijetu u kojem jesu: to nije slučajnost. Kršćanska obitelj ne bi smjela živjeti strašljivo usmjerena na sebe samu; mora biti na vjetrometini, ali ne na bilo kojoj: ne na vjetrometini povijesti ni na vjetrometini svijeta, nego na vjetrometini Duha Svetoga. Ovo nije jeftina igra riječi: to

ŠTO JE KRŠĆANSKA OBITELJ?

je stvarnost zvanja kršćanskih obitelji, uvjet njihove slobode i njihove sreće.

Gledajte kako se ljube! »Gledajte kako se ljube!«: po tom bi se znaku trebalo moći prepoznati kršćansku obitelj. No nije li to nedohvatljiv ideal, lijep san dalek od stvarnosti? Ako pogledamo vlastitu obitelj, baš se i ne čini da izgleda kao idealna kršćanska obitelj: prepirke ili čak ozbiljnije svađe, sukobi među supružnicima ili među braćom i sestrama, mrzovolja i kivnost redovito su na programu… katkada čak i tijekom obiteljske molitve ili nakon mise, što je doista vrhunac (ali koja obitelj kroz to nije prošla?). Tako je s više-manje svim obiteljima: čini se da međusobna ljubav uopće nije kriterij po kojem se može prepoznati kršćansku obitelj. Puna nam je glava primjera! Mogli bismo navesti crkveno vjenčane parove koji se neprestano svađaju i neke nevjenčane koji žive u lijepom skladu. Zar to nije u suprotnosti s Isusovim riječima: »Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge« (Iv 13,35)? Ako Isus od nas traži da se međusobno ljubimo, to znači da je to moguće. Kratko prije svoje smrti Isus ustrajno ponavlja zapovijed ljubavi: »Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge« (Iv 13,34). »Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge« (Iv 15,17). Isus od nas nikada ne traži nešto za što nam ne će dati i mogućnost da to ostvarimo. Ako ne možemo priznati da je međusobna ljubav znak koji karakte-

VJERA U OBITELJI

rizira Isusove učenike, to znači da smo upali u dvije zamke. Prva je zamka svrstavati obitelji i ljude u dvije različite kategorije: u Isusove učenike i u one koji to nisu. No nije na nama da odlučujemo tko jesu a tko nisu Isusovi učenici: neki to jesu a da ni ne znaju, drugi uopće nisu iako se prave da jesu. Radujmo se što muškarci i žene koji ni ne poznaju Krista ili koji se naoko za njega uopće ne zanimaju, žive prema zapovijedi međusobne ljubavi. Zar to nije znak da su, i ne znajući, na putu prema Isusu? Duh Sveti puše kamo hoće. Druga nas zamka zatvara u vlastite neuspjehe i grijehe. Umjesto da se potpuno uzdamo u Isusa, mi mislimo da je realnije gledati vlastita ograničenja! Ne usuđujemo se vjerovati da »Bogu ništa nije nemoguće«. Vidimo da se svađamo kao i (gotovo) sve obitelji, pa brzo zaključujemo da je Isusova riječ lijepa bajka, daleka od stvarnosti, koju potvrđuju samo neke iznimne obitelji. Ali ako mi ne uspijevamo živjeti svoje zvanje u potpunosti, to ne znači da je to zvanje utopija. Isus nam pokazuje vrhunce planina. Ne traži od nas da ih osvojimo u jednom času! Uostalom, kršćanske obitelji koje se doista ljube stvarno postoje! Primjeri ne nedostaju ni u prošlosti ni u sadašnjosti. Na primjer, obitelj Soubirous: iako je prošla kroz teške kušnje i živjela u velikoj bijedi, ta je obitelj bila poznata po izvanrednoj ljubavi. Kaže se da se roditelji svete Bernardice nikada nisu svađali. Nešto bliže nama − čak i u našoj kući, iako na nesavršen način − koliko je kršćanskih obitelji u kojima se živi pravo sebedarje, praštanje, sućut,

ŠTO JE KRŠĆANSKA OBITELJ?

slušanje, prihvaćanje, na često skriven ali herojski način! Mnogo se govori o rastavama braka, ali ćemo tek na nebu saznati za izniman boj ljubavi koji su vojevali mnogi muževi i žene, te su – oslanjajući se na milost svojega vjenčanja – ostali sjedinjeni unatoč strahovitim olujama. »Gledajte kako se ljube!« To je nekad konstatacija, a uvijek poziv. Naučimo živjeti sve više i više kao braća, primajući jedni druge iz ruku Onoga koji je izvor svake ljubavi.

Svi grješnici, svi pozvani na svetost »Svi vaši prijedlozi i savjeti jako me zanimaju«, kaže jedna čitateljica, »ali sve to nažalost nije za mene. Moja obitelj uopće ne nalikuje na ‘pravu’ kršćansku obitelj o kojoj vi govorite. Kad čitam vaše tekstove, čak sam obeshrabrena…« Što odgovoriti ovoj majci i svima onima koji se osjećaju vrlo daleko od »prave« kršćanske obitelji i koji smatraju da su nesposobni pružiti kršćanski odgoj svojoj djeci? »Prave« kršćanske obitelji nema u tom smislu da postoji neki model s kojim bismo se trebali pokušati suobličiti. Budući da ne postoje dvije identične osobe, ne postoje ni dvije identične obitelji. Svaka je osoba pozvana živjeti ljubav prema Bogu na izvoran način. Sveci nisu modeli koje treba slijepo oponašati; oni su primjeri koje možemo slobodno slijediti. To vrijedi i za obitelji. Poteškoća ove (i svake) knjige jest što se obraća svima i uopćeno, dok se u konkretnom životu tiče samo pojedinih slučajeva. Za Boga ne postoji »općenita« obitelj, »općenita« svetost. Za

VJERA U OBITELJI

njega postoje samo osobe, jedinstvene i nezamjenjive, koje ljubi posebnom ljubavlju. S iznimkom Svete obitelji, ne postoji »prava« savršena obitelj. Ne postoje s jedne strane dobre, a s druge loše obitelji. Postoje samo obitelji koje sačinjavaju ljudi grješnici. Postoje samo obitelji koje neprestano trebaju spasenje, iscjeljenje i praštanje. To je u pojedinim slučajevima možda vidljivije – neke je obitelji grijeh teže ranio nego druge – ali to vrijedi za sve. Sve su obitelji pozvane na svetost. Drugim riječima: sve su pozvane dopustiti Bogu da ih posvećuje kako bi postale mjesto na kojem svatko može postati svet. Taj poziv vrijedi u sadašnjosti: Bog ne će sutra ili preksutra posvećivati moju obitelj, On to čini danas. Bog mi ne kaže: »Najprije sredi svoj život, pomiri se sa suprugom, obrati se, pa ćeš me onda ljubiti«, nego: »Izruči se mojoj ljubavi, usudi se vjerovati u moje beskrajno milosrđe. Priznaj se grješnikom i dopusti mi da te izliječim i spasim; tada ću ti dati hrabrost i snagu da središ svoj život«. Isto tako Bog roditelje poziva danas, a ne sutra, da djecu odgajaju u vjeri. Nitko nije nedostojan te zadaće… Zato što je nitko nije dostojan! Nema dobrih roditelja koji su »zavrijedili« kršćanski odgajati svoju djecu. Svim je roditeljima to poslanje i Božji dar. Nijedan otac, nijedna majka nisu zavrijedili povjerenje koje im je Bog ukazao kad im je povjerio ono što mu je najdragocjenije: dijete, djecu. To je dar, besplatan dar, dar ljubavi. To naravno ne znači da nema nikakve veze između kršćanskog odgoja djece i životnih izbora roditelja. Roditelji koji duboko žele svoju djecu odgoji-

ŠTO JE KRŠĆANSKA OBITELJ?

ti kršćanski, neizbježno su pozvani prije ili poslije srediti svoj život. Julien i Mathilde su se vjenčali tek nakon što su zatražili da im dijete bude kršteno. Razmišljajući o tome što sa sobom donosi krštenje, došli su do crkvenog vjenčanja. Primjer roditelja jedno je od najmoćnijih sredstava da bi djeca rasla u ljubavi prema Bogu. To nije primjer savršenih supružnika, nego supružnika koji si međusobno praštaju, kao i roditelja koji najprije pokušavaju i sami živjeti ono čemu uče svoju djecu. Gdje god da se nalazili na putu koji vodi prema Bogu, primjer koji dajemo svojoj djeci primjer je grješnika koji ustaje i koji ide dalje ne dajući se obeshrabriti. Obeshrabrenost vreba sve roditelje, prije ili poslije. Često prije nego što uopće krenu. »Zar se to uopće isplati, ne ću biti sposoban…« Razlozi obeshrabrenosti mogu biti vrlo različiti. Treba naučiti raspoznati ih da ne bismo upali u zamku. Upravo je obeshrabrenje jedno od oružja kojim se đavao na sve moguće načine služi da bi nas odvratio od ljubavi Božje. Kad bi naše zvanje kršćanskih roditelja počivalo na našim zaslugama, mogli bismo – ponekad ili često – imati mnogo razloga za obeshrabrenost. Ali sam Bog povjerio nam je to poslanje. Nas − i nikog drugog − izabrao je za roditelje naše djece. On zna da smo grješnici, a ipak nas poziva na svetost.

II. BRAČNI ŽIVOT

BRAČNI ŽIVOT

Brak, temelj obitelji »Po Božjem naumu ženidba je temelj šire zajednice obitelji« – u ovim se riječima Ivana Pavla II.1 odražava tradicionalni nauk Crkve. Pa ipak, pojam »obitelj« danas pokriva vrlo raznovrsne stvarnosti: tradicionalne obitelji, nevjenčane parove, obitelji sastavljene od više obitelji, obitelji sa samo jednim roditeljem, poligamne obitelji, homoseksualne obitelji… Može li se u tom kontekstu i dalje govoriti da je brak temelj obitelji? Crkveni nauk o braku nije sklop krutih pravila kojima bi cilj bio nametanje određenog obiteljskog modela. Upravo je suprotno: brak je, mogli bismo reći, »povratak prirodi«, dubokoj prirodi muškarca i žene kakve je Bog stvorio. Đavao uništava taj sklad, ali ga Isus ponovno uspostavlja i posvećuje. »Zvanje za ženidbu upisano je u samu narav muškarca i žene kakvi su izašli iz ruke Stvoriteljeve. (…) Došavši obnoviti izvorni red stvaranja, poremećen grijehom, on sam daje snagu i milost za življenje braka u novim mjerilima kraljevstva Božjega.«2 Crkva nije ništa izumila: ona uzima u obzir ono što jest. Brak nije samo dan vjenčanja. Ako se brak svodi na obred sa svećenikom (shvaćen na isti način kao i obred na općini), ako se ljudi vjenčaju u crkvi zato što je to svečanije ili jer je to obvezan ritual, taj pri-

VJERA U OBITELJI

stup ne može nikoga oduševiti, pa dobro razumijemo mlade ljude koji se ne žele podvrgnuti nečemu što im se čini izvještačenim. Ali brak nije samo pitanje rituala: tijekom cijeloga bračnog i obiteljskog života milost ženidbe je poput beskrajnog blaga iz kojeg supružnici uvijek mogu crpiti. Steknimo naviku govoriti o braku, svjedočiti o svojem braku kao o snazi koja nam je pružena za svaki dan, kao o Ljubavi koja hrani našu ljubav. Obilježavajmo obljetnice braka, ne kao nostalgične komemoracije nekog lijepog dana iz prošlosti, nego kao oduševljeno slavljenje jedne uvijek žive i nazočne stvarnosti. Uvijek živa stvarnost? »Ma nemojte mi reći, to vrijedi samo za mali broj ljudi… A što je sa svima onima koji se međusobno razdiru, koji se rastaju ili postaju stranci jedan drugomu?« Naglasimo najprije da su, iako se mnogo govori o obiteljima koje su se raspale i o rastavljenim brakovima, sjedinjene obitelji ipak u većini. Nemojmo zaboraviti ni najvažnije: kršćanski brak je brak utroje, u njemu su supružnici zajedno s Gospodinom. Ako se i dogodi da su supružnici nevjerni, Bog uvijek ostaje vjeran. U Bogu je stvarnost braka uvijek živa. Ljepotu kršćanskog braka čini ljubav supružnika, ali i nepokolebljiva vjernost Božja, kao i nježnost s kojom on čuva tu bračnu ljubav, pa čak i onda kad u očima ljudi dođe do rastave braka. Kad ljudska ljubav izgleda mrtva, Božja ljubav ostaje. Otuda i snaga onima koji nakon rastave braka ne ulaze u novi brak nego ostaju vjerni svojemu kršćanskom braku: oni znaju da nisu sami jer je Bog s njima, u trojnom savezu. Da bi stolčić bio stabilan, potrebne su mu barem tri noge. Obitelj koja počiva na braku sjedi na tro-

BRAČNI ŽIVOT

nošcu (dvoje supružnika i Bog), dok obitelj koja ne počiva na braku kao da sjedi na stolčiću s dvije noge, a tu je ravnoteža nesigurna. Ova je usporedba dosta nezgrapna jer tri »noge« u braku nisu iste prirode, ali ipak: slika tronošca nam kaže da za stabilno sjedenje teret tijela mora počivati na tri noge. No što se to tako često događa, pa čak i u kršćanskim obiteljima? Oslanjamo se samo na dvije noge (supružnici) i zaboravljamo Trećega… Nije dovoljno znati da obitelj počiva na sakramentu braka, od toga treba živjeti! Obitelj je kršćanska ne zato što zaslužuje tu etiketu jer ide u crkvu, nego zato što se trudi živjeti, iz dana u dan, milost sakramenta ženidbe.

Uzimam te za muža – uzimam te za ženu »Ja uzimam tebe za muža – uzimam tebe za ženu, ljubit ću te i poštovati u sve dane života svojega.« Obred vjenčanja vrlo jasno kaže da su supružnici dar jedno drugomu, jedno po drugome. Taj dar, primljen iz Božjih ruku, obnavlja se iz dana u dan tijekom bračnog života. Svakog mi jutra Bog daje mojega bračnog druga kao dar ljubavi, svakog me jutra poziva da ga uzmem za muža – za ženu. »Da, Gospodine, uzimam ga/je za muža/ženu i dajem se njemu/njoj da bih njega/nju vjerno ljubila/ljubio tijekom cijelog ovog dana«: to bi mogla biti naša bračna molitva, naša svakodnevna obnova ženidbenih obećanja. U nekim posebno teškim situacijama čini se grubo, čak nepodnošljivo, poimati svojega bračnog

VJERA U OBITELJI

druga kao Božji dar. Neki muževi, neke žene najradije bi rekli: »Rado bismo se odrekli takvog dara«. Pa ipak: supružnici su zatražili da se Bog uključi u njihov brak, da ih daruje jedno drugomu kao bračne drugove. Ako se pak Bog angažira u tome bračnom darivanju, to je zauvijek, dakle za svaki dan! Ako nas Bog daruje jedno drugomu svakog jutra, to je zato što smo to od Njega tražili kad smo se vjenčali. Budući da me sam Bog daruje mojem bračnom drugu, ne moram se brinuti. Nakon nekoliko mjeseci ili godina braka, kad dođu kušnje i oluje, neki se pitaju jesu li pogriješili. »To je bila pogrješka. To nije osoba s kojom sam trebao/trebala ući u brak.« Ili: »Jesam li ja uopće za brak?« Sumnja se uvukla poput crva… Đavao je vrlo spretan i brzo nas smota brdom svojih laži. Da smo bračnog druga odabrali na svoju ruku, mogli bismo sumnjati u ispravnost te odluke. No u braku se angažira i Bog: on jamči za moj izbor. Od dana vjenčanja svojega bračnog druga primam od Boga koji me ljubi više nego što će me itko ikad ljubiti, od njega koji želi moju sreću i sreću mojega supružnika. Bračni drug kojeg primam danas onaj je isti kojeg sam primio/primila na dan vjenčanja. Možda se čini da se promijenio/promijenila: postarao se, životne teškoće izmijenile su njegov karakter, bolest ili nesreća narušili su njegovo tjelesno ili duševno zdravlje, itd. I moj pogled na njega se promijenio, posebno ako sam ranjen/ranjena nevjerom, nekom zlobom za koju je/ga nisam smatrao/smatrala sposobnim. I želim se buniti: »To nije onaj čovjek, ona žena, s kojim/kojom sam se vjenčala/vjenčao!« No

BRAČNI ŽIVOT

promijenio se samo privid: u onome što je jedinstveno i beskrajno dragocjeno, osoba je ostala ista, i još je tu. »Uzimam te za muža – za ženu – i dajem se tebi.« Ako je katkad teško prihvatiti drugog s njegovim nedostatcima i ograničenjima, katkad je još teže predati mu se kakvi jesmo, s vlastitim slabostima. Koliki nesporazumi nastaju zbog straha supružnika da ne razočaraju jedno drugo… zaboravljajući da je uvijek najgore razočaranje nedostatak povjerenja. »Misliš li da sam te oženio (da sam se za te udala) zbog izgleda, umjetničkog talenta, profesionalnih uspjeha?« »Uzimam te i tebi se dajem.« Jedna od divota bračnog života jest postupno otkrivanje istine o tome tko moj bračni drug doista jest. Radujmo se kad se sruše iluzije, jer iluzije su lažne. Stvarnost je uvijek veća od snova zato što je istinita. Tražimo od Duha Svetoga blistavu pronicavost ljubavi, a ne ubitačnu oštrovidnost osobe koja nemilosrdno analizira nečije pukotine i pogrješke. Nitko ne vidi kakvi doista jesmo bolje od Boga i nitko se poput njega ne divi onomu što jesmo. Gledati svojega bračnog druga Božjim očima znači otkriti, pod ranama koje ga izobličuju, neizrecivu ljepotu djeteta Božjeg.

Razgovarati, praštati, moliti »Kad god k meni dođu zaručnici«, piše nam jedan svećenik, »dajem im u zalog tri riječi: razgovarati, praštati, moliti.« To je program bračnog života sažet u tri riječi koje su poput tri stupa ljubavi. Tri

VJERA U OBITELJI

riječi koje nam pomažu da ispitamo sami sebe i da vidimo na čemu smo: što je s našom međusobnom komunikacijom? Ima li nešto što treba oprostiti? Je li molitva u središtu našeg života? Razgovarati. Svi znamo da se može razgovarati i pritom ništa ne reći i da se komunikacija među supružnicima ne mjeri brojem razmijenjenih riječi. O tome svjedoče parovi kod kojih jedan od supružnika više ne može govoriti zbog bolesti ili nesreće, a koji ipak duboko komuniciraju. Da bi riječ bila u službi ljubavi, najprije treba slušati. »Mnogi se parovi žale na nedostatak razgovora, ali ih je malo koji se žale zbog premalo slušanja. A upravo nedostatak slušanja uništava razgovor: tek što je jedan otvorio usta, drugi – već znajući što će čuti – postane zlovoljan prije nego što je ovaj dovršio rečenicu. Onda se traži druga tema razgovora, pa treća, itd., sve dok više ništa ne ostane. Zapada se u anonimnost i mučnu tišinu koje nemaju veze sa srcem koje sluša. Ako uzmemo vremena da ‘okusimo’ međusobnu nazočnost, moći ćemo naći riječ ljubavi, a onda i porazgovarati o nekoj možda teškoj temi, koja će biti prihvatljiva jer je ljubav nosi. I tako ćemo se ponovno naći.«3 Za razgovor treba vremena. Treba znati »gubiti vrijeme« na brbljanje o svemu i svačemu, treba biti na raspolaganju bračnom drugu. Najdublji razgovori često dolaze nepredvidivo, kroz nevezano brbljanje, jer smo uzeli vremena i »pripitomili« se jedno drugom istinskim slušanjem. Praštati. Na brak se može primijeniti ono što Jean Vanier kaže o zajednici općenito: »Ako netko ulazi u zajednicu a ne zna da se u nju ulazi da bi

BRAČNI ŽIVOT

se naučilo praštati i primati oproštenje sedamdeset puta sedam puta, brzo će se razočarati«4. Do mnogih rastava braka dolazi vjerojatno zato što većina zaručnika nije uopće shvatila da je brak mjesto gdje treba najviše praštati i primati oproštenje. Mnogi zamišljaju da »ljubav znači da nikada ne treba reći ‘žao mi je’«5. Kad dođe do toga da supružnici povrijede jedno drugo – a to će se dogoditi prije ili poslije upravo zato što se ljube i zato što ljubav čini ranjivim – oni započnu s time da se prave kao da se ništa nije dogodilo, a završe s time da misle da više nema ljubavi. Praštanje nije neuspjeh ljubavi nego upravo obrnuto: ono je znak istinske ljubavi. Promatrajući stari bračni par kako šeće ruku pod ruku, jedan se svećenik divio: »Ljubav koja tako traje podrazumijeva stotine i stotine razmijenjenih oprosta!« Moliti. Muž i žena (od pedesetak godina) jednog su dana dobili savjet: »Svake večeri bez iznimke, držeći se za ruke, izmolite zajedno jedan Očenaš i jednu Zdravomariju, te tako prikažite Bogu svoj dan i svoju noć«. Iako malo skeptičan zbog tako jednostavnog zahtjeva, muž je ipak prihvatio moliti sa svojom ženom na taj način. Nekoliko godina poslije svjedoči: »Naš je brak preobražen, uglavnom zahvaljujući tom kratkom vremenu koje smo zajedno vjerno provodili pred Bogom i posvećivali njemu. Jednostavnost koja sada obilježava naš bračni život posljedica je tog predanja u Božje ruke«6. Mnogi bračni parovi ne uspijevaju zajedno moliti jer se odlučuju na nešto što je dugoročno neizvedivo. Za postojanu zajedničku molitvu ne treba tražiti komplicirane stvari. Što je jednostavnije od jednog

VJERA U OBITELJI

Očenaša i jedne Zdravomarije? To je gotovo ništa, a mijenja sve. To »gotovo ništa« je poput onih pet hljebova i dvije ribe iz Evanđelja: Gospodin ih beskrajno umnožava.

Mogu li si supružnici baš sve reći? Zaručnici često sanjaju o ljubavi koja će im omogućiti potpunu otvorenost u međusobnim odnosima. Vrlo brzo uviđaju da je jako teško reći baš sve. Je li to uopće moguće? Je li poželjno? Bračno zajedništvo pretpostavlja komunikaciju. Koliki supružnici prolaze kroz velike krize − koje mogu dovesti čak i do raskida − zato što nisu znali razgovarati! Poznajemo moguće preprjeke razgovoru među supružnicima: preopterećena satnica, aktivan život koji ne dopušta da se ljudi na duže vrijeme nađu oči u oči… Razgovori se svode na praktična pitanja vezana uz svakodnevne potrebe, a bitna pitanja ostaju po strani. Što se manje razgovara, to se manje ima reći. To vrijedi za prijatelje, za roditelje i djecu, i naravno za supružnike. To je začaran krug u koji se lako uđe ako se ne pazi. Možemo živjeti pod istim krovom i postati stranci jedni drugima. Mudro je dakle dogovoriti susrete, pa čak i kad se vidimo svaki dan! Ti susreti mogu biti jedna večer u tjednu kada ćemo pod svaku cijenu odbiti bilo kakav sastanak ili poziv; jedan vikend u tri mjeseca kada ćemo naći nekoga da se brine za djecu i ostati sami; nekoliko dana godišnjeg odmora kao obnova bračnog putovanja svake godine.

SADRŽAJ

PREDGOVOR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 UVOD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 I. ŠTO JE KRŠĆANSKA OBITELJ? . . . . . . . . . . . . . . . Kršćanska obitelj – obitelj krštenih. . . . . . . . . . . . . . . Obitelji na vjetrometini . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Gledajte kako se ljube! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Svi grješnici, svi pozvani na svetost. . . . . . . . . . . . . .

13 15 18 21 23

II. BRAČNI ŽIVOT . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Brak, temelj obitelji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Uzimam te za muža – uzimam te za ženu . . . . . . . . Razgovarati, praštati, moliti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Mogu li si supružnici baš sve reći? . . . . . . . . . . . . . .

27 29 31 33 36

III. OTAC I MAJKA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Vječni šegrti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Mjesta za oca!. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Sveti Josip, primjer očevima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Odgajati dvoglasno. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Ne slažemo se . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Marija, majka svih majki . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Kad smrt razdvoji roditelje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

39 41 43 48 50 52 57 59

IV. ODNOSI IZMEĐU RODITELJA I DJECE . . . . . . Umnažati ljubav . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Želiš li da rastem? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Razumijevati ili odobravati? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

65 67 69 71

343

SADRŽAJ

More strpljenja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Nov način gledanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . To je njegov problem! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Može li se reći baš svaka istina? . . . . . . . . . . . . . . . . . Hrabriti bez laskanja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . S punim povjerenjem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . »Možeš mi sve reći« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

74 79 81 83 86 88 90

V. MOLITVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 Molitva na prvome mjestu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 Molitva supružnika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 Moliti s malenima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101 Materinski jezik molitve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 104 »Naša starija djeca više ne će moliti«. . . . . . . . . . . . 106 Marija, odgojiteljica u molitvi . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109 Molitvena borba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111 Moliti za pokojne . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 VI. SVAKI DAN S BOGOM . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Svi smo pozvani na svetost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Svetost iz dana u dan . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Koliko vremena posvetiti Bogu?. . . . . . . . . . . . . . . . Vitamini . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Bilanca na kraju školske godine . . . . . . . . . . . . . . . . Radosti današnjega dana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Odmoriti se u Bogu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Za stolom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Rad, sudjelovanje u Božjem djelu. . . . . . . . . . . . . . .

117 119 121 123 126 128 131 133 135 138

VII. RASTI U LJUBAVI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Obitelj, mirna luka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Stvoreni za sreću . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Htjeti i moći . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Služba i sluge. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

141 143 145 148 150

344

SADRŽAJ

Podignuti pribadaču s poda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . »Prestanite se svađati!« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Je li doista bitno osjetiti »vibru«? . . . . . . . . . . . . . . . Naučiti slušati . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Imati pravo biti što jesi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

153 155 157 160 162

VIII. AFEKTIVNI ODGOJ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Za doista ljudsku seksualnost. . . . . . . . . . . . . . . . . . Obitelj, škola čistoće . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Narod života . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Ljubav u adolescenciji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zaručnici, svjedoci istinske ljubavi . . . . . . . . . . . . . Zaručnici ili priležnici?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Voli me, ne voli me… . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

167 169 171 174 176 180 182 185

IX. BUĐENJE ZVANJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 189 Obitelj, kolijevka zvanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 191 Zašto i naš sin ne bi bio svećenik? . . . . . . . . . . . . . . 193 X. PRAŠTANJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Kilogram perja i kilogram olova. . . . . . . . . . . . . . . . Od svađe do praštanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Milosrđe nije izlika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zaboraviti ili oprostiti?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Treba li se bojati praštanja? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Moliti djecu za oprost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Usuditi se vjerovati u Božje praštanje . . . . . . . . . . . Voditi djecu prema Božjem praštanju . . . . . . . . . . .

197 199 201 203 206 208 210 212 215

XI. OTVORENOST PREMA DRUGIMA . . . . . . . . . Odgajati za mir . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Djeca koja »nisu poput drugih« . . . . . . . . . . . . . . . . Dobrodošli!. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Obitelji raširenih ruku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

219 221 223 226 228

345

SADRŽAJ

Prijatelji za cijeli život. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Jesam li u toku događaja? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Svjetlost svijeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Tuđa djeca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

230 233 235 238

XII. BLAGDANSKA SLAVLJA . . . . . . . . . . . . . . . . . Mjesta za blagdanska slavlja! . . . . . . . . . . . . . . . . . . Nedjelja, dan slavlja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Nedjeljni odmor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Sretna obljetnica! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Slavlja djedova i baka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Slaviti Božić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Slaviti Uskrs u obitelji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

241 243 246 248 250 252 255 257

XIII. ŠKOLA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Bog i škola . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Škola i kršćanski odgoj. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pred novim bilježnicama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Poteškoće u školi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Strah od neuspjeha . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Staleška dužnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Prošao ili pao? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

261 263 265 268 271 273 275 278

XIV. PRAZNICI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Iskoristimo praznike. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Radost ponovnog susreta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Novi obzori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pisma s praznika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Oni koji ne odlaze nikamo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Evanđelje za upravljačem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

281 283 285 287 290 292 294

XV. KUŠNJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 297 »Iz dubine vapijem tebi!«. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 299 Teška kušnja neplodnosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 301

346

SADRŽAJ

»Moj unuk je hendikepiran« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Bolest, vrijeme milosti? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Govoriti djeci o smrti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Kult mrtvih ili ljubav prema živima? . . . . . . . . . . . Govoriti djeci o samoubojstvu . . . . . . . . . . . . . . . . . »Hvala ti na tolikoj sreći!« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Zime života . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Starenje: kušnja ili poziv? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Obeshrabrenim roditeljima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . U iščekivanju rasipnog sina. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Sa svetom Monikom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

303 306 308 310 312 315 317 319 322 325 327

BILJEŠKE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 331 KAZALO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 339 SADRŽAJ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 343

347

PREPORUČAMO

U ovoj zanimljivoj knjizi mogu se pronaći odgovori na mnoga pitanja o mladenačkim vezama, spolnosti i braku kojima autorica Mary Beth Bonacci daje obuhvatnu katehezu crkvenog nauka o tim područjima. 218 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČAMO

Poznati katolički teolog dr. Andreas Laun daje sveobuhvatan i detaljan pogled na ljudsku ljubav te vrlo konkretno progovara o mnogim temama ljubavi i partnerstva: spolnoj ljubavi, napasti, požudi, sakramentu braka, ljubavi prije braka i u braku, bračnoj krizi, roditeljstvu, kontracepciji, pobačaju i umjetnoj oplodnji te mnogim drugim aspektima ljubavi i partnerstva. 288 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČAMO

Ovo klasično djelo na području obiteljske tematike namijenjeno je svima onima koji žele znati više o tome što bi otac trebao biti, te služi kao autentičan vodič svim muškarcima kršćanima, u kojem se njihova uloga kao očeva, supruga, učitelja i skrbnika u potpunosti ispituje s biblijske, psihološke i društvene perspektive. 168 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČAMO Bogato ilustriran te sadržajem primjeren i djeci i mladima, životopis središnje osobe kršćanskog svijeta - Isusa Krista. Najvažniji događaji iz Isusova života prikazani su u 17 jednostavnih, ali sadržajnih priča i svakako će privući pozornost djece, ali i mladih koji žele svoj život nadahnuti Isusovom porukom. 64 str. Meki uvez.

Bogato ilustrirana abeceda kršćanskog života: Vjerovanje, sakramenti, Deset zapovijedi. Biblijsko-simboličnim pristupom, slike, znakovi i ključne riječi povijesti spasenja objašnjeni su jednostavnim rječnikom. Na dnu svake stranice nalaze se prijedlozi za roditelje, učitelje i odgajatelja. 48 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ‡eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: JAFRA PRINT, Split I. izdanje tiskano u srpnju 2006. II. izdanje tiskano u rujnu 2008.

Christine Ponsard rođena je 1956. Udana je i majka je troje djece. Ugledna je francuska novinarka, kolumnistica poznatog časopisa “Famille Chrétienne” u kojem objavljuje tekstove s obiteljskom tematikom. Autorica je i više knjiga vjerskog sadržaja namijenjenih djeci.

U ovoj knjizi poznata francuska autorica Christine Ponsard jednostavnim i svima pristupačnim stilom progovara o odgoju u obitelji dotičući mnogobrojne teme obiteljskog života: • Identitet kršćanske obitelji • Bračni život • Uloga oca i majke • Odnosi između roditelja i djece • Molitva i život s Bogom • Rast u ljubavi • Afektivni odgoj • Buđenje zvanja • Praštanje • Otvorenost prema drugima • Blagdanska slavlja • Škola i obrazovanje • Praznici i slobodno vrijeme • Obiteljske kušnje

Cijena: 70 kn

ISBN 978-953-235-066-1