Issuu

Čovjek u špilji Profesori i pretpovijesni ljudi Drevnost civilizacije Bog i komparativna religija Čovjek i mitologije Demoni i filozofi Rat bogova i demona Kraj svijeta Bog u špilji Zagonetka Evanđelja Najčudnija priča na svijetu Svjedočanstvo heretikâ Bijeg od poganstva Pet smrti vjere Čovjek u špilji Profesori i pretpovijesni ljudi Drevnost civilizacije Bog i komparativna religija Čovjek i mitologije Demoni i filozofi Rat bogova i demona Kraj svijeta Bog u špilji Zagonetka Evanđelja Najčudnija priča na svijetu Svjedočanstvo heretikâ Bijeg od poganstva Pet smrti vjere Čovjek u špilji Profesori i pretpovijesni ljudi Drevnost civilizacije Bog i komparativna religija Čovjek i mitologije Demoni i filozofi Rat bogova i demona Kraj svijeta Bog u špilji Zagonetka Evanđelja Najčudnija priča na svijetu Svjedočanstvo heretikâ Bijeg od poganstva Pet smrti vjere Čovjek u špilji Profesori i pretpovijesni ljudi Drevnost civilizacije Bog i komparativna religija Čovjek i mitologije Demoni

i filozofi Rat bogova i demona Kraj svijeta Bog u špilji Zagonetka Evanđelja Najčudnija priča na svijetu Svjedočanstvo heretikâ Bijeg od poganstva Pet smrti vjere Čovjek u špilji Profesori i pretpovijesni ljudi Drevnost civilizacije Bog i komparativna religija Čovjek i mitologije Demoni i filozofi Rat bogova i demona Kraj svijeta Bog u špilji Zagonetka Evanđelja Najčudnija priča na svijetu Svjedočanstvo heretikâ Bijeg od poganstva Pet smrti vjere Čovjek u špilji Profesori i pretpovijesni ljudi Drevnost civilizacije Bog i komparativna religija Čovjek i mitologije Demoni i filozofi Rat bogova i demona Kraj svijeta Bog u špilji Zagonetka Evanđelja Najčudnija priča na svijetu Svjedočanstvo heretikâ Bijeg od poganstva Pet smrti vjere Čovjek u špilji Profesori i pretpovijesni ljudi Drevnost civilizacije Bog i komparativna religija Čoovjek i mitologije Demoni i filozofi Rat bogova i demona Kraj svijeta Bog u špilji Zagonetka Evanđelja Najčudnija priča na svijetu

G. K. Chesterton

Vje ni ovjek

VER BUM

G. K. Chesterton VJEČNI ČOVJEK

Biblioteka:

IDEA 9.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

G. K. Chesterton

VJEČNI ČOVJEK

VERBUM Split, 2005.

Naslov izvornika: G. K. Chesterton, The Everlasting Man © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2005. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Sva prava pridržana. Nĳedan se dio ove knjige ne smĳe umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prĳevod: Robert Martinov Redaktura i lektura: Zdravko Gavran Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. CIP-Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK

233

CHESTERTON, Gilbert Keith Vječni čovjek / G.<Gilbert> K.<Keith> Chesterton ; <prijevod Robert Martinov>. - Split : Verbum, 2005. (Biblioteka Idea ; 9) Prijevod djela: The everlasting man. - Str. 309-324: Pogovor / Zdravko Gavran. ISBN 953-235-037-3 120201073 ISBN 953-235-037-3

UVODNA BILJEŠKA

Ova knjiga treba preliminarnu bilješku kako se ne bi pogrješno razumio njezin raspon i dometi. Gledište koje ona zastupa više je povĳesno negoli teološko, i ona se ne bavi izravno promjenom koja je bila središnji događaj mojega života;1 o tome već pišem jednu drugu, čisto polemičku knjigu. Nemoguće je, vjerujem, bilo kojem katoliku pisati bilo kakvu knjigu o bilo kojoj temi, a ponajprĳe o toj temi, a da pritom ne pokaže da je katolik; ali ovo proučavanje ne bavi se posebice razlikama između katolika i protestanata. Njegov veći dio posvećen je mnogim vrstama pogana više nego nekim vrstama kršćana; njegova je postavka da oni koji govore da Krist stoji rame uz rame sa sličnim mitovima, a njegova religĳa rame uz rame sa sličnim religijama, samo ponavljaju veoma ustaljenu formulu kojoj protuslovi jedna vrlo važna činjenica. Kako bih ukazao na to, nĳe mi trebalo ići mnogo dalje od činjenica koje su svima nama poznate; ne tvrdim da sam pravi znanstvenik i morao sam se u nekim stvarima osloniti, kako je to već ušlo u modu, na one koji su učenĳi od mene. Kako sam se više puta pokazao nesuglasan s gledištem gospodina H. G. Wellsa o povĳesti, time je još opravdanĳe od mene ovdje mu čestitati na hrabrosti i stvaralačkoj mašti koja izbĳa iz svega njegova široka, raznolika i veoma zanimljiva opusa; ali još i više na polaganju prava amatera da se, u okviru razumnih granica, okoristi koliko god može činjenicama što ih podastru stručnjaci. 1

središnji događaj mojega života – Chesterton misli na svoje obraćenje na katoličku vjeru (prim. red.)

UVOD NACRT OVE KNJIGE

Postoje dva načina da dođemo kući; jedan od njih jest da uopće i ne odlazimo od kuće. Drugi je da hodamo oko cĳelog svĳeta sve dok se ne vratimo na početno mjesto. Pokušao sam ocrtati takvo putovanje u priči koju sam jednom napisao. Ipak, olakšanje mi je okrenuti se od te teme prema drugoj priči koju nisam nikada napisao. Kao i svaka knjiga koju nisam nikada napisao, ona je neusporedivo najbolja od onih koje bih ikada napisao. Vrlo je vjerojatno da ju nikada i ne ću napisati pa ću se ovdje njome koristiti simbolički; jer ona simbolizira onu istu istinu. Zamislio sam ju kao priču o onim širokim dolinama s obroncima sa svake strane, kao što su oni na kojima su ocrtani drevni “bijeli konji Wessexa”, na bokovima brežuljaka. Priča govori o jednom dječaku čĳa je farma ili koliba stajala na jednom takvu obronku i koji je krenuo na putovanje u potrazi za nečim kao što su ﬁgura i grob nekog diva; a kada je bio dovoljno daleko od svoga doma, pogledao je za sobom i vidio da su njegova vlastita farma i vrt iza kuhinje, dok blistaju na obronku kao boje i polja na štitu, zapravo dĳelovi jedne takve divovske ﬁgure, na kojoj je oduvĳek živio, ali koja je bila prevelika i odveć blizu da bi se uočila. Takva je, po mom mišljenju, istinska slika napredovanja svake doista neovisne inteligencĳe danas; a to je i pouka ove knjige. Pouka ove knjige jest, drugim rĳečima, da je najbolje biti unutar kršćanstva, a da je sljedeća najbolja stvar iza toga biti stvarno izvan njega. A neobično u svemu tome jest to da se popularni kritičari kršćanstva ne nalaze uistinu izvan njega. Nalaze se na prĳepornu teritorĳu, u svakom smislu

VJEČNI ČOVJEK

te rĳeči. Sumnjaju u vlastite sumnje. Njihova se kritika služi čudnovatim tonom; kao da je rĳeč o nasumičnom i nepismenom zanovĳetanju. Koriste se pomodnim antiklerikalnim žargonom koji zvuči kao kakvo brbljanje. Pa će se tako žaliti na svećenike koji se odĳevaju kao svećenici; kao da bismo svi mi bili imalo slobodnĳi kada bi svi policajci koji su nas ikada pratili ili hvatali bili odjeveni kao detektivi u civilu. Ili će se žaliti na to što se propovĳed ne smĳe prekidati, a propovjedaonicu nazivati kukavičkom utvrdom; no oni ne će istodobno urednički ured nazivati kukavičkom utvrdom. Bilo bi to nepravedno kako prema novinarima, tako i prema svećenicima; ali bi u slučaju novinara to bilo mnogo opravdanĳe. Svećenik se pojavljuje osobno i lako ga je udariti kada izađe iz crkve; novinar skriva čak i svoje ime tako da ga nitko ne bi mogao udariti. Pišu razuzdana i besmislena pisma i članke u novinama o tome zašto su crkve prazne, a da sami nikada i ne otiđu onamo provjeriti jesu li uistinu prazne i koje su od njih prazne. Ono što govore bljutavĳe je i ispraznĳe od najlošĳeg prikaza kakva kapelana u nekoj farsi u tri čina, što nas potiče da ga tješimo po uzoru na kapelana iz zbirke Bab Ballads: “Vaš um nĳe tako prazan kao um Hopleyja Portera.” Možemo stoga kazati i najslabĳem kleriku: “Vaš um nĳe tako prazan kao um Ogorčenog Laika ili Običnog Čovjeka ili Čovjeka s Ulice, ili pak bilo kojeg od vaših kritičara u novinama, jer oni nemaju pojma ni o onome što sami žele, a još manje o onome što biste im vi trebali pružiti.” Naglo će se okrenuti i optužiti Crkvu jer da nĳe sprĳečila Rat, a oni ga sami nisu htjeli sprĳečiti; Rat za koji nikada nitko nĳe ni rekao da ga može sprĳečiti, osim nekolicine pripadnika one iste progresivne i kozmopolitske škole skeptika koji su glavni neprĳatelji Crkve. Upravo je antiklerikalni i agnostički svĳet oduvĳek zagovarao dolazak sveopćeg mira; upravo je taj svĳet bio, ili je morao biti, užasnut i zatečen dolaskom sveopćeg rata. Što se tiče općenitog gledišta da je Crkva diskreditirana samim Ratom, mogu onda na isti način kazati i da je Arka bila diskreditirana Potopom. Kada stvari u svĳetu krenu

NACRT OVE KNJIGE

loše, to zapravo dokazuje da je Crkva u pravu. Crkva je opravdana ne zato što njezina djeca ne grĳeše, nego upravo zato što grĳeše. Ali sve to pokazatelj je stavova spomenutih individua spram čitave religiozne tradicĳe: oni su u stavu reakcĳe protiv nje. Sve je dobro kada dječak živi na očevu imanju; i sve je još uvĳek dobro kada se dovoljno udalji od imanja da bi se okrenuo i iz daljine ga vidio kao cjelinu. Ali ovakvi ljudi nalaze se u nekakvu polovičnu stanju; upali su u postraničnu dolinu iz koje ne vide ni uzvisine iza sebe ni ispred sebe. Ne znaju se izvući iz polusjene kršćanskog osporavanja. Ne uspĳeva im biti kršćanima niti otići s poprišta i postati anti-kršćanima. Njihova cjelokupna atmosfera jest atmosfera reagiranja: zluradost, izopačenost, sitničavo kritiziranje. Takvi još žive u sjeni vjere, a izgubili su njezino svjetlo. Uistinu je najbolji odnos prema našem duhovnom domu biti mu dovoljno blizu da ga volimo. Ali sljedeća najbolja stvar jest biti dovoljno daleko od njega da ga ne mrzimo. Stranice koje čitate zagovaraju gledište da je najbolji sudac kršćanstva sam kršćanin, a njegov sljedeći najbolji sudac bio bi netko poput konfucĳevca. Najgori je pak od svih njegovih sudaca upravo čovjek koji je danas najspremnĳi na prosudbe; loše obrazovan kršćanin koji se polako okreće ka zluradom agnosticizmu, upleten u sam kraj dugotrajnog sukoba čĳi početak nikada nĳe dobro razumio, zaražen nekom vrstom nasljednog stanja u kojemu su mu dosadne stvari za koje ni sam ne zna što su, i unaprĳed mu je zamorno slušati ono što nikada prĳe nĳe čuo. Takvi ne prosuđuju o kršćanstvu staloženo, kao što bi to učinio konfucĳevac; takvi ne prosuđuju kršćanstvo na način na koji bi prosuđivali konfucĳanizam. Izvan je njihove moći da maštom postave Katoličku Crkvu na udaljenost od nekoliko tisuća milja, u čudesne kutke jutarnjeg neba, i prosude o njoj objektivno kao da je kakva kineska pagoda. Kažu da veliki sv. Franjo Ksaverski, kojemu je zamalo uspjelo tamo postaviti Crkvu kao kulu koja bi nadvisivala sve pagode, nĳe uspio dĳelom i zbog toga što su njegove sljedbenike

VJEČNI ČOVJEK

kolege misionari optužili da predstavljaju dvanaestoricu apostola odjevenih kao Kinezi ili sa svojstvima kakva imaju Kinezi. Ali bilo bi mnogo bolje gledati ih kao Kineze i prosuđivati ih pravedno kao Kineze negoli gledati na njih kao na bezlične idole koji su tu samo zato da bi ih ikonoklasti rušili; ili pak kao na mete za zabavu lokalnim grubijanima koje će ovi gađati praznih ruku. Bilo bi bolje čitavu stvar vidjeti kao da je posrĳedi nekakav daleki azĳski kult; biskupske mitre kao nadvisujuća pokrivala za glavu misterioznih bonza; biskupske štapove kao zmĳoliko uvĳene štapove koji se nose u nekim azĳskim procesĳama; molitvenike kao fantastične molitvene kotače, a Križ kao kukastu Svastiku. Tada se bar ne bi gubili živci, kao što je neki skeptični kritičari gube, njihovu pamet da i ne spominjem. Njihov antiklerikalizam prerastao je u atmosferu, atmosferu negiranja i neprĳateljstva od koje ne mogu pobjeći. S obzirom na to, bolje bi bilo na cĳelu stvar gledati kao da pripada nekom drugom kontinentu, ili nekom drugom planetu. Bilo bi više ﬁlozofski nezainteresirano gledati u bonze nego stalno i besmisleno mrmljati protiv biskupâ. Bilo bi bolje prolaziti pokraj crkve kao da je ona pagoda negoli neprestano stajati na ulazu, bez snage da se uđe unutra i pomogne, i bez snage da se iziđe i sve zaboravi. Onima kojima je najobičnĳa negativna reakcĳa postala opsesĳom najozbiljnĳe savjetujem da upregnu maštu i zamisle Dvanaest Apostola kao Dvanaest Kineza. Drugim rĳečima, preporučujem tim kritičarima da pokušaju pokazati bar toliko pravednosti prema kršćanskim svecima kao što bi učinili da je rĳeč o poganskim mudracima. Time stižemo do našeg ﬁnalnog i vitalnog poučka. Na sljedećim stranicama pokušat ću ukazati na to da kada uistinu ovako upregnemo maštu kako bismo vidjeli cĳelu stvar izvana, tada uviđamo da stvar izgleda upravo onako kako se o njoj tradicionalno govori unutra. Kada dječak ode dovoljno daleko da bi vidio diva, baš tada uviđa da je on sam zapravo div. Kada napokon vidimo kršćansku Crkvu iz daljine, pod jasnim istočnjačkim nebom, baš tada

NACRT OVE KNJIGE

uviđamo da ona uistinu jest Kristova Crkva. Ukratko, u trenutku kada stvarno postanemo nepristrani glede Crkve, znat ćemo zašto su ljudi pristrani glede nje. No ova druga postavka ipak zahtĳeva ozbiljnĳu diskusĳu; nastojat ću ovdje o tome raspraviti. Čim se u mojoj svĳesti posve razbistrila ideja o nečemu čvrstom unutar samotne i jedinstvene naravi božanske priče, sinulo mi je da postoji ista takva neobična, no ipak čvrsta kvaliteta i unutar ljudske priče koja je bila dovela do one božanske; to je zbog toga što je i ljudska priča imala korĳene koji su božanski. Mislim time reći da baš kao što Crkva izgleda veličanstvenĳa kada se pravo usporedi s uobičajenim religioznim životom čovječanstva, tako i samo čovječanstvo izgleda veličanstvenĳe kada se pravo usporedi sa svakodnevnim životom prirode. Primĳetio sam da se glavnina moderne povĳesti kreće prema nekoj vrsti soﬁstike, prvo kako bi se ublažio oštri prĳelaz od životinja prema ljudima, a onda kako bi se umekšao oštri prĳelaz od pogana prema kršćanima. Doista, što s više realističkoga duha čitamo o tim dvama prĳelazima, to ćemo više uviđati koliko su oni uistinu oštri. Zato što kritičari ni sami nisu distancirani od činjenica, oni ne vide tu distancu; zbog toga što na stvari ne gledaju hladne glave oni ne mogu vidjeti razliku između crnoga i bĳeloga. Zato što su u osobitom raspoloženju reakcĳe i revolta, oni su motivirani dokazivati da je bĳelo zapravo prljavo sivo, a da crno i nĳe onako crno kako se prikazuje. Ne kažem da ne postoje ljudske isprike za njihov revolt; ne kažem ni da taj revolt nĳe u neku ruku i simpatičan; ono što želim kazati jest da taj revolt nĳe nipošto znanstven. Ikonoklast može biti ogorčen; ikonoklast može biti s pravom ogorčen; ali ikonoklast nĳe nepristran. A grubo je licemjerstvo praviti se kao da devet desetina viših kritičara i znanstvenih pobornika evolucĳe te profesora komparativne religĳe nisu nimalo pristrani. Zašto bi oni bili nepristrani, i što je uopće nepristranost, kada sav svĳet ratuje oko toga je li nešto proždiruće praznovjerje ili pak božanska nada? Sam se ne pravim ne-

VJEČNI ČOVJEK

pristranim u smislu da krajnji čin vjere snažno utječe i na čovjekovu svĳest zato što zadovoljava njegovu svĳest. Ali istodobno tvrdim da sam mnogo manje pristran od njih; u smislu da sam sposoban ispričati priču pošteno, sa stanovitom misaonom pravednošću prema gledištima svĳu strana; oni to ne mogu. Tvrdim da sam nepristran u smislu da bi me bilo sram kada bih o tibetanskom lami govorio takve besmislice kakve oni govore o rimskomu papi, ili kada bih pokazao toliko malo simpatĳe prema caru Julĳanu Apostati koliko oni pokazuju prema Družbi Isusovoj. Oni nisu nepristrani; oni nikada ni pukim slučajem ne zagovaraju povĳesnu ravnotežu; a iznad svega nikada nisu nepristrani u ovom pitanju evolucĳe i tranzicĳe. Posvuda zagovaraju sive nĳanse sumraka, jer vjeruju da je to sumrak bogova. Ja i dalje kanim tvrditi da to može biti ili ne biti sumrak bogova, ali da to nĳe i čovjekova zora. Držim se mišljenja da kada se sljedeće dvĳe stvari iznesu na svjetlo dana, one izgledaju kao posve neobične i jedincate; te da ih se jedino pod svjetlošću lažnog sumraka u izmišljenom razdoblju tranzicĳe može učiniti da bar malo izgledaju kao nešto drugo. Prva od njih jest stvorenje zvano čovjek, a druga čovjek zvan Krist. Zbog toga sam podĳelio ovu knjigu u dva dĳela: prvi je skica središnje pustolovine ljudske rase za vrĳeme poganstva; drugi je dio pregled istinskih razlika do kojih je došlo time što je ona postala kršćanskom. Oba motiva zahtĳevaju određenu metodu kojom nĳe lako upravljati, a možda ju je još i teže deﬁnirati ili obraniti. Kako bi se istaknula nota nepristranosti, u jedinom zdravom i mogućem smislu, nužno je dirnuti u živac onoga što je novo. Smatram da u određenom smislu stvari vidimo ispravno kada ih vidimo prvi put. Slobodan sam uzgredice dodati da je to razlog zbog kojeg djeca općenito imaju vrlo malo problema s crkvenim dogmama. Ali kako je Crkva praktična stvar potrebna u radu i borbi, ona je nužno namĳenjena odraslim ljudima, a ne samo djeci. Iz funkcionalnih razloga u njoj mora postojati velika količi-

NACRT OVE KNJIGE

na tradicĳe, ili onoga što svi znaju, ili čak rutine. Sve dok se ono što je za nju temeljno istinski osjeća, takvo stanje može biti zdravo. Ali kada se pojavi sumnja u ono što je za nju temeljno, kao što je to danas slučaj, moramo pokušati povratiti djetinju iskrenost i otvorenost; neiskvareni realizam i nevinu objektivnost. Ako pak to ne možemo, moramo se bar pokušati rĳešiti oblaka naših običaja i nastojati vidjeti stvar kao da je nova, čak i ako to znači da ju vidimo kao neprirodnu. Za sve ono što nam je blisko dotle dok bliskost rađa privrženošću mnogo je bolje da postane ne-bliskim kada bliskost stane rađati prĳezirom. Što se tiče velikih stvari kojima se ovdje bavimo, kakvo god naše gledište o njima bilo, njihovo preziranje svakako je pogrješan stav. Prĳezir mora biti zavaravanje. Treba nam dozvati u pomoć najbujnĳu i najpoletnĳu maštu; maštu koja je sposobna vidjeti kako stvari stoje. Jedini način da se dočara ono što je bitno jest u nalaženju primjera nečega, zapravo gotovo bilo čega, što se sve dosad smatralo lĳepim ili čudesnim. George Wyndham jednom mi je rekao da je vidio jednog od prvih zrakoplova kako prvi put polĳeće, i to je za njega bilo čudesno, ali ne tako čudesno kao što je konj koji dopušta da čovjek jaše na njemu. Netko je jednom rekao kako je dobar čovjek na dobrom konju najplemenitĳe tjelesno biće na svĳetu. Sve je dakle dobro dok ljudi to osjećaju na pravi način. Prvi i najbolji način da to doživite jest ako ste od onih ljudi koji imaju tradicĳu dobrog odnošenja prema životinjama; ako ste od onih ljudi koji imaju pravi odnos prema konjima. Dječak koji se sjeća svojeg oca koji je jahao konja, koji je dobro jahao i dobro se ponašao prema konju, znat će da taj odnos može biti zadovoljavajući i bit će zadovoljan. Bit će još i više ogorčen lošim odnošenjem prema konjima jer zna kako se prema njima treba ponašati; te on u čovjeku koji jaše konja ne želi vidjeti ništa drugo doli nešto posve normalno. Ne želi slušati velikog modernog ﬁlozofa koji mu tumači da bi konj zapravo trebao jahati čovjeka. Ne želi se prikloniti Swi ovoj pesimističkoj duhovitosti pa kazati da

VJEČNI ČOVJEK

ljude treba prezirati kao majmune, a konje štovati kao bogove. Konj i čovjek zajedno će tvoriti sliku koja je za nj ljudska i civilizirana, pa će mu biti lako, kao da je doista tako, uzdignuti konja i čovjeka do neke junačke i simboličke razine; kao u viđenju sv. Jurja u oblacima. Bajka o krilatom konju ne će mu biti posve neprirodna: znat će zašto je Ariosto postavio mnoge kršćanske junake u takvo leteće sedlo i načinio od njih nebeske jahače. Konj je uzdignut zajedno s čovjekom na najnevjerojatnĳi način samom rĳečju kojom se koristimo kada govorimo o “viteštvu”.2 Po konju je dano ime čovjekovu najuzvišenĳem stanju i raspoloženju; pa bismo mogli gotovo kazati da je najzgodnĳi kompliment čovjeku kada ga nazovu konjem. No ako je čovjek zapao u stanje u kojem nĳe sposoban osjetiti tako čudesnu stvar, njegovo iscjeljenje mora tada započeti na suprotnom kraju. Uzmimo sada da je otupio toliko te mu osoba koja jaše na konju ne znači ništa više od osobe koja sjedi na sjedalici. Čudo o kojem je Wyndham govorio, ljepota koja je nešto učinila sličnim obličju konjskoga stasa, značenje viteškog konjanika, sve to možda mu je postalo nečim uobičajenim i dosadnim. Možda su za njega te stvari bile samo prolazna moda; možda su izašle iz mode; možda se o njima previše govorilo ili se možda o njima govorilo na pogrješan način; možda je u njegovo vrĳeme bilo teško brinuti se o konjima bez strašnog rizika da se ne poprimi konjušarske manire. Bilo ovako ili onako, došao je u stanje u kojem za konja mari koliko i za stalak za vješanje ručnika u obliku konja. Juriš njegova djeda kod Balaklave3 čini mu se nezanimljivim i prašnjavim poput albuma u kojemu se nalaze takvi obiteljski portreti. Takav čovjek uopće nĳe postao prosvĳetljen s obzirom na album; naprotiv, zaslĳepila ga je prašina. Ali kada je došao do tog stupnja slje2

“viteštvo” – engl. chivalry, od starofr. chevalery (viteštvo), od chevaler (vitez, konjanik), od cheval (konj) (prim. red.) Balaklava – morska luka na Krimu, poznata kao poprište sukoba i mjesto junaštava u Krimskom ratu (1854.) što ih je opjevao engl. pjesnik Lord Tennyson (prim. red.)

NACRT OVE KNJIGE

poće, više uopće ne će moći gledati na konja i na konjanika sve dok čitavu stvar jednom ne ugleda kao sasvim nepoznatu i gotovo nadnaravnu. Iz neke mračne šume, u neko pradavno praskozorje, mora prema nama dolaziti, štropotavim, no ipak gipkim korakom, jedno od najčudnĳih pretpovĳesnih stvorenja. Moramo prvi put vidjeti neobičnu, malu glavu na vratu koji je ne samo dulji, nego i deblji od nje same, kao što je nekoć lice uklesane glave bilo nasađeno na kraju žlĳeba za odvod vode, neproporcionalnu grivu od dlake koja se spušta niz taj teški vrat poput brade na krivomu mjestu; a noge, svaka kao da je čvrsta štapina načinjena od roga, jedine takve među nogama tolike druge stoke; stoga se razlog za onaj istinski strah ne javlja kad se ugledaju raskoljeni papci, nego neraskoljena kopita. Gledati ga tako, kao da je rĳeč o kakvu jedincatu čudovištu, nĳe puko verbalno dočaravanje; jer u određenom smislu čudovište označava neku jedincatost, a konj zaista jest jedinstven. Bit je u tome da nam se kada ga vidimo na način na koji ga je prvi čovjek vidio može u svĳesti iznova na neki način pojaviti predodžba o tome što je prvom čovjeku značilo jahati konja. Možda on u takvu predočivanju izgleda kao ružno, ali sigurno ne i kao neupečatljivo biće; a sigurno je i to da onaj dvonožni patuljak kojemu uspĳe popeti se navrh njega ne će izgledati neupečatljivo. Duljim i manje utrtim putem vratit ćemo se do toga istoga čuda od čovjeka i konja; a tada će to čudo, ako je to uopće moguće, biti još čudesnije. Ponovo ćemo baciti pogled na sv. Jurja; i bit će taj prizor još veličanstvenĳi utoliko što sv. Juraj ne jaše konja, nego će prĳe biti da je zajahao zmaja. U ovom oglednom primjeru, koji sam uzeo jednostavno zato što je rĳeč o oglednom primjeru, primĳetit ćete da ne kažem kako je prizor iz noćne more prvog čovjeka iz šume istinitĳi ili čudesnĳi od običnog prizora kobile u staji, koju vidi civilizirana osoba koja zna što je obično. Smatram da je, sve u svemu, od tih dvĳu krajnosti bolja ona koja se odnosi na tradicionalno poimanje istine. Ali kažem da se

VJEČNI ČOVJEK

istina može pronaći na polovima obaju krajnosti, a da se gubi na području pukoga zamora i zaborava tradicĳe koje se nalazi između njih. Drugim rĳečima, držim da je bolje gledati na konja kao na čudovište negoli kao na sporĳu zamjenu za automobil. Ako smo zapali u takvo stanje svĳesti da nam je konj nešto ustajalo, mnogo je bolje bojati se konja jer to u velikoj mjeri znači i nešto svježe. Pa tako, s čudovištem zvanim konj isto je kao i s čudovištem zvanim čovjek. Naravno, po mom mišljenju, najbolje je stanje ono kada se na čovjeka gleda kao što se na nj gleda u mojoj filozofiji. Onaj tko ima kršćanski i katolički pogled na ljudsku narav bit će uvjeren da je to sveopće, a time i zdravo naziranje i to će mu biti dovoljno. Ali ako je izgubio moć zdravog gledanja, može ju povratiti samo pomoću nečega što je nalik na ludo gledanje; a to znači tako da na čovjeka gleda kao na neku čudnu životinju te spoznaje koliko on čudna životinja zaista jest. Ali baš kao što nas je gledanje na konja s pretpovĳesnog stajališta na kraju dovelo natrag k divljenju ljudskom majstorskom umĳeću, a nĳe nas odvelo na drugu stranu, tako će i uistinu distancirano razmatranje čudnovata čovjekova napredovanja na kraju voditi k drevnoj vjeri u nerazvidne Božje nacrte, a ne će nas udaljiti od nje. Drugim rĳečima, baš kada uvidimo kako je čudnovat četveronožac, tada ćemo slaviti čovjeka koji ga jaše; a baš kada uvidimo kako je čudnovat dvonožac, tada ćemo slaviti Providnost koja ga je stvorila. Ukratko, svrha je ovog uvoda postaviti sljedeću tezu: Kada gledamo na čovjeka kao da je životinja, upravo tada uviđamo koliko on to zapravo nĳe. Kada ga pokušamo oslikati kao nekakva konja na stražnjim nogama, naglo uvidimo da on mora biti nešto čudesno poput krilatog konja koji se diže nebu pod oblake. Svi putovi vode u Rim, sva razmišljanja vode ukrug i natrag do središnje i uljuđene filozofije, što uključuje i ovaj put kroz vilenjačke zemlje i izokrenute svjetove. Moglo bi biti da je bolje nikada i ne napustiti zemlju razumne tradicĳe, u kojoj ljudi s lakoćom jašu na konjima i silni su lovci pred Gospodinom.

NACRT OVE KNJIGE

Tako smo i u osobitom slučaju kršćanstva dužni reagirati protiv teških utega zamora. Gotovo da je nemoguće učiniti stvari živahnima jer su sve činjenice dobro poznate; a glede palih ljudi često je istina da je ono što je blisko i poznato ujedno i zamorno. Uvjeren sam da kada bismo mogli ispričati nadnaravnu priču o Kristu, rĳeč po rĳeč, kao da je rĳeč o nekom kineskom junaku, nazvati ga Sinom Neba umjesto Sinom Božjim, pronaći njegovu blještavu aureolu u zlatnim nitima kineskog veza ili u pozlati na kineskoj keramici, umjesto u zlatnim listićima na našim vlastitim starim katoličkim slikama, tada bi došlo do jednodušnog svjedočenja u prilog duhovnoj čistoći te priče. Ne bismo tada slušali ni o nepravednosti trpljenja umjesto drugih na križu ili nelogičnosti otkupljenja, ni o praznovjernom pretjerivanju glede tereta grĳeha ili o nečuvenoj drskosti invazĳe na prirodne zakone. Divili bismo se viteškoj dimenzĳi kineske ideje o bogu koji je pao s neba kako bi se borio sa zmajevima i kako bi spasio zle ljude da po svojoj vlastitoj zasluzi i ludosti ne budu proždrti. Divili bismo se tankoćutnosti kineskog pogleda na život, koji uviđa da je svaka ljudska nesavršenost u samoj svojoj srži vapĳuća nesavršenost. Divili bismo se kineskoj ezoteričnoj i nadmoćnoj mudrosti, koja kaže da postoje svemirski zakoni viši od onih koje poznajemo; vjerujemo svakom, pa i najobičnĳem indĳskom čarobnjaku kojemu se svidi doći do nas i govoriti nam takvim stilom. Kad bi kršćanstvo samo bilo nova istočnjačka moda, nikada mu se ne bi spočitavalo da je stara i istočnjačka vjera. Ne predlažem u ovoj knjizi da se povedemo za navodnim primjerom sv. Franje Ksaverskog s ciljem da stvorimo predodžbu posve obrnutu spomenutoj te Dvanaestoricu Apostola pretvorimo u Mandarine; ne toliko da bi oni izgledali poput domorodaca koliko da bi izgledali poput stranaca. Ne predlažem da pretvorite u zbilju ono za što mislim da bi bila posve uspješna neslana šala; to jest, da ispričate cĳelo evanđelje i priču o Crkvi tako kao da se radnja događa u svĳetu pagoda i perčinâ; niti sa zluradim humorom predlažem da se vidi koliko bi udivljenja ta pri-

VJEČNI ČOVJEK

ča izazvala kao poganska, na istim onim mjestima na kojima ju se osuđuje kao kršćansku. Ali zato predlažem pojačavanje svega onoga što je novo i neobično, pa upravo zbog toga moj stil, iako je rĳeč o ozbiljnoj temi, može namjerno postati groteskan i maštovit. Želja mi je pomoći čitatelju da vidi kršćanstvo izvana, u smislu da ga vidi kao cjelinu, u kontrastu s ostalim povĳesnim činjenicama kao s vizualnom podlogom; upravo onako kao što želim da čovječanstvo vidi u kontrastu s prirodnim činjenicama kao s vizualnom podlogom. Tvrdim da obje stvari, viđene na taj način, odudaraju od svoje vizualne podloge kao nadnaravne. Ne stapaju se s ostatkom u impresionističkom prelĳevanju boja; odudaraju od svega ostaloga kao boje na grbovima; onako živopisno kao crveni križ na bĳelom štitu ili crni lav na zlatnom polju. Tako odudara Crvena Glina od zelenog polja prirode i Bĳeli Krist od crvene gline svoje rase. Ali da bismo ih vidjeli jasno, moramo ih vidjeti kao cjelinu. Moramo vidjeti kako su se razvili i kako su počeli, jer najnevjerojatnĳi dio priče jest da se ono što je tako započelo, tako moralo i razvĳati. Svatko tko odluči igrati se običnim maštanjem može zamisliti da su se i druge stvari mogle dogoditi i drugi entiteti razviti. Svatko tko razmišlja o onome što se moglo dogoditi može pojmiti svojevrsnu evolucĳsku jednakost; ali svatko tko se suoči s onim što se uistinu dogodilo mora se suočiti s iznimkom i čudesnošću. Ako je ikada postojao neki trenutak u kojemu je čovjek bio samo puka životinja, možemo, ako hoćemo, načiniti fantastičnu sliku njegova napredovanja prenesenu u lik neke druge životinje. Zabavna maštarĳa mogla bi se načiniti s likovima slonova koji grade u slonovskoj arhitekturi, s kulama i tornjevima nalik na kljove i surle, s gradovima većih dimenzĳa nego onih bilo kojeg kolosa. Simpatična bajka mogla bi se zamisliti s kravom koja je razvila izradu odjeće i navukla četiri čizme i dva para hlača. Mogli bismo zamisliti Supermajmuna čudesnĳeg od Supermena, četveroruko biće koje rukama kleše i slika, a nogama kuha odnosno djela drvo. Ali ako uzmemo u obzir ono što se zai-

NACRT OVE KNJIGE

sta dogodilo, svakako ćemo zaključiti da je čovjek odĳeljen od svega ostalog udaljenošću koja je nalik astronomskim daljinama, i brzinom bezvučna munjina sĳevanja. Na isti način, dok Crkvu možemo, ako hoćemo, vidjeti posred gomile ljudi pripadnih mitraističkim ili manihejskim praznovjerjima koji se među sobom prepiru i ubĳaju jedni druge u trenutcima svršetka Rimskoga Carstva, i dok možemo, ako hoćemo, zamisliti i Crkvu usmrćenu u borbi i to kako neki drugi slučajni kult zauzima njezino mjesto, bit ćemo još više iznenađeni (a možda i zbunjeni) ako ju nakon dvije tisuće godina susretnemo kako i dalje juri kroz stoljeća poput krilate munje misli i vječita poleta; što je pojava bez premca i sličnosti; i još uvĳek jednako nova koliko i stara.

Dio prvi O STVORENJU ZVANOM ÄŒOVJEK

I. ČOVJEK U ŠPILJI

Daleko odavde, u nekom čudnom zvĳežđu, na beskrajno udaljenom nebu, postoji mala zvĳezda koju će astronomi možda jednog dana otkriti. Ja, u najmanju ruku, nisam na licima ili u ponašanju većine astronoma ili znanstvenika mogao naslutiti nikakav dokaz da su tu zvĳezdu otkrili, iako su ustvari cĳelo vrĳeme hodali po njoj. Zvĳezda je to na kojoj i iz koje rastu čudnovate biljke i vrlo neobične životinje; ali nĳedan stranac, osim znanstvenikâ. Ovo je način na koji bih započeo pripovĳest o nastanku svĳeta kada bih morao poštovati znanstveni običaj da se započne pričom o astronomskom svemiru. Pokušao bih čak i ovu zemaljsku kuglu vidjeti izvana, ne držeći se uporno njezina relativnog položaja s obzirom na sunce, nego maštovita nastojanja da dočaram njezinu udaljenost s obzirom na onečovječena promatrača. Stvar je u tome da ne vjerujem kako je potrebno biti onečovječen promatrač da bi se proučavalo čovječanstvo. Ne vjerujem u inzistiranje na daljinama kojima bi se svĳet imalo umanjiti, mislim čak da ima nečega pomalo vulgarna u toj zamisli kojom se duh pokušava ukoriti veličinom. Pa kako prva zamisao, ona da se zemlja prikaže kao čudnovat planet kako bi dobila na važnosti, nĳe ostvariva, ne ću nasjesti na drugi trik, onaj kojim se ona prikazuje kao mali planet s namjerom da ju se učini nevažnom. Radĳe bih ustvrdio kako uopće i ne znamo da je zemlja planet na isti onaj način na koji znamo da je zemlja mjesto u prostoru, i to veoma posebno mjesto. To je tvrdnja koju želim istaknuti odmah na početku, ako ne u astronomskom, a onda bar u nekom svima bližem smislu.

VJEČNI ČOVJEK

Jedna od mojih prvih novinarskih avantura, ili pak novinarskih nesreća, odnosila se na komentar o Grantu Allenu, koji je bio napisao knjigu o Evolucĳi ideje o Bogu. Dogodilo se da sam izjavio kako bi bilo mnogo zanimljivĳe kada bi Bog napisao knjigu o evolucĳi ideje o Grantu Allenu. Sjećam se urednikove primjedbe da je moja izjava bogohulna, što me je nemalo zabavilo i nasmĳalo. Šaljivo je naravno bilo to što mu nikada nĳe palo na pamet zamĳetiti sam naslov koji je zapravo bogohulan, jer kada ga se prevede na naš jezik, on zvuči ovako: “Pokazat ću vam kako je među ljudima stvorena ta besmislena ideja da postoji Bog.” Moj je komentar bio sasvim pobožan i na mjestu, njime sam priznao postojanje božanskoga smisla čak u njegovu naizgled najmračnĳem ili najbesmislenĳem manifestiranju. Naučio sam tada mnogo toga, uključujući i činjenicu da postoji nešto čisto akustično u većem dĳelu tog agnostičkog strahopoštovanja. Urednik nĳe razumio poruku jer je u naslovu knjige dugačka rĳeč postavljena na početku, a kratka na kraju, dok je u mojem komentaru kratka rĳeč stajala na početku pa ga je time na neki način šokirala. Zamĳetio sam da ako rĳeč kao što je “Bog” stavite u istu rečenicu s rĳečju kao što je “pas,” te kratke i oštre rĳeči djeluju na ljude kao pucnji iz pištolja. Kao da uopće nĳe važno kažete li da je Bog stvorio psa ili da je Bog stvoren od psa ; to je samo jedna od onih sterilnih raspri kojima se bave pretjerano tankoćutni teolozi. Ali sve dok započinjete dugačkom rĳečju kao što je “evolucĳa,” ostatak prolazi bez poteškoća. Vrlo je vjerojatno da urednik nĳe ni pročitao čitav naslov jer je to predugačak naslov, a on je bio prezaposlen čovjek. No taj mali incident zauvĳek je ostao u mojem sjećanju kao svojevrsna parabola. Većina modernih pregleda povijesti čovječanstva započinje rĳečju “evolucĳa” uz poprilično opširno izlaganje evolucĳe, i to iz posve istog razloga kao i u spomenutom slučaju. Ima nečega polaganog i utješnog u toj rĳeči, pa čak i u samoj ideji. Ustvari, što se tiče tih temeljnih stvari, to baš i nĳe neka naročito praktična rĳeč ili osobito proﬁtabilna misao. Nitko ne može zamisliti kako

ČOVJEK U ŠPILJI

se ništa moglo pretvoriti u nešto. Nitko se tome ne može ni za pedalj približiti time što objašnjava kako se nešto moglo pretvoriti u nešto drugo. Zaista je mnogo logičnĳe početi tvrdnjom: “U početku je Bog stvorio nebo i zemlju”, čak i ako se time misli: “U početku je neka nezamisliva sila započela neki nezamisliv proces.” Jer Bog je po naravi ime za misterĳ, pa nitko nikada nĳe ni tvrdio da bi čovjek mogao imalo bolje zamisliti to kako je svĳet stvoren negoli što bi ga bio sposoban sam stvoriti. Ali se ipak evolucĳa zabludom uzima kao objašnjenje. Ona ima kobno svojstvo da na mnoge umove ostavlja dojam kako oni razumĳu nju i sve ostalo; jednako kao što mnogi od njih žive u svojevrsnoj iluzĳi da su pročitali Podrĳetlo vrsta. Ali ta ideja o nečemu glatkom i polaganom, poput obronka, glavna je sastavnica te iluzĳe. Rĳeč je ne samo o iluzĳi, nego i o nelogičnosti, jer polaganost uistinu nema nikakve veze s problemom. Događaj u svojoj srži nĳe nimalo jasnĳi ili nejasnĳi zbog same brzine kojom se odvija. Čovjeku koji ne vjeruje u čuda, polagano bi čudo bilo jednako nevjerojatno kao i ono hitro. Grčka vještica možda je i pretvorila mornare u svinje potezom svojega žezla. No i kada bismo gledali kako gospodin pomorac kojega i sami poznajemo svakim danom polagano sve više poprima izgled svinje, sve dok ne postane četveronožac s podvĳenim repićem, to nam ne bi izgledalo nimalo utješnĳe. Možda bi naprotiv bilo još i stravičnĳe i nastranĳe. Srednjovjekovni bi čarobnjak možda s vrha tornja i poletio zrakom, ali kada bismo vidjeli nekog starĳeg gospodina kako se lĳeno i nemarno šeta zrakom, to bi još uvĳek iziskivalo nekakvo objašnjenje. Ipak, kroz čitavo racionalističko tretiranje povĳesti provlači se ta neobična i konfuzna ideja po kojoj bi se poteškoća zaobišla, ili se čak misterĳ eliminiralo, samim inzistiranjem na odgađanju ili nekakvu otezanju u procesima razvoja stvari. O konkretnim primjerima govorit će se poslĳe, tema je ovdje lažna atmosfera lakoće i jednostavnosti koju se stvara samim sugeriranjem polaganosti kretanja, što je od one vrste sredstava za umirenje kakva

VJEČNI ČOVJEK

se mogu dati nervoznoj starĳoj ženi kada se prvi put vozi u motornom vozilu. Gospodin H. G. Wells priznao se je prorokom, a u ovoj je stvari bio prorok na vlastiti račun. Zanimljivo je da je njegova prva bajka bila cjelovit odgovor na njegovu posljednju knjigu o povĳesti. Vremenski stroj unaprĳed je uništio sve umirujuće zaključke koji se zasnivaju na čistoj relativnosti vremena. U toj uzvišenoj noćnoj mori, junak je vidio stabla kako rastu uvis poput zelenih raketa, a vegetacĳu kako se, golim okom vidljivo, širi kao zeleni požar, ili sunce kako juri preko neba s istoka na zapad brzinom meteora. Ipak, za njega su te pojave bile jednako prirodne i kada su se zbivale brzo, a za nas su jednako natprirodne kada se zbivaju polako. Krajnje pitanje jest zašto se uopće zbivaju, a svatko tko uistinu razumĳe to pitanje znat će da je to oduvĳek bilo i bit će religiozno pitanje; ili, u svakom slučaju, ﬁlozofsko odnosno metaﬁzičko. Svakako ne će misliti da je na pitanje odgovoreno nekakvom zamjenom nagle promjene za polaganu, ili, drugim rĳečima, čisto relativnim pitanjem bržeg odvĳanja iste priče naprosto tako da se dotičnu stvar iz te iste priče samo naglo zavrti ili se poveća brzina okretanje, a što se u svakom kinematografu može postići pomicanjem ručice. Za razumĳevanje problema primitivnog postojanja potrebno je nešto više nalik na primitivan duh. Dok prizivam u misli takav pogled na početne stvari, želim da čitatelj načini zajedno sa mnom svojevrstan eksperiment iz priprostosti. Pod priprostošću ne mislim na glupost, nego na onu jasnoću koja vidi stvari kao što je život, umjesto da vidi riječi kao što je “evolucĳa.” U tu svrhu bilo bi uistinu bolje pokretati ručicu Vremenskog stroja još brže pa vidjeti kako trava raste i kako stabla izrastaju k nebu, kad bi taj eksperiment mogao skratiti, sažeti i dočarati izrastanje cjelokupne stvari. Ono što znamo, na način na koji ne znamo ništa drugo, jest da su stabla i trava uistinu izrasli i da se niz drugih izvanrednih stvari uistinu događa, da se čudnovata bića održavaju u zraku mlateći po njemu krilima različitih ne-

ČOVJEK U ŠPILJI

vjerojatnih oblika, da se druga čudna stvorenja kreću pod moćnim gomilama vode, da druga pak neobična bića hodaju unaokolo na četverim nogama i da najčudnĳe biće od svih njih hoda okolo na dvjema. To su činjenice, a ne teorije; u usporedbi s njima evolucĳa i atom, pa čak i Sunčev sustav, puke su teorĳe. Rĳeč je ovdje o povĳesti, a ne o filozofiji, i bit će dovoljno napomenuti da nĳedan filozof ne poriče misterĳ koji se još uvĳek vezuje uz dvĳe velike tranzicĳe: uz podrĳetlo samog svemira i uz podrĳetlo principa samog života. Većina filozofa bila je dovoljno prosvĳetljena da bi dodali i treći misterĳ, koji se vezuje uz podrĳetlo samog čovjeka. Drugim rĳečima, treći most podignut je iznad trećeg ponora nezamislivoga kada je na svĳet došlo ono što nazivamo umom i ono što nazivamo voljom. Čovjek nĳe puka evolucĳa, nego će prĳe biti da je on revolucĳa. Čovjek ima kralježnicu i druge dĳelove po obrascu koji je sličan pticama i ribama, i to je očita činjenica, što god da bilo njezino značenje. Ali pokušamo li na nj gledati, a što se i činilo, kao na četveronošca koji stoji na stražnjim nogama, otkrit ćemo da je ono što slĳedi mnogo fantastičnĳe i subverzivnĳe negoli kad bi on stajao na glavi. Posegnut ću za primjerom koji će nam poslužiti kao uvod u priču o čovjeku. Taj primjer ilustrira ono na što mislim kada tvrdim da je potrebna stanovita djetinja izravnost kako bi se uvidjela istina o djetinjstvu svĳeta. On oslikava i ono na što mislim kada kažem da je mĳešanje popularne znanosti s novinarskim žargonom pobrkalo činjenice koje se tiču prvih i početnih stvari, tako da više ne možemo razabrati koje su od njih uistinu bile prve i početne. Primjer oslikava, iako u samo jednoj prikladnoj slici, sve ono na što mislim govoreći o prĳekoj potrebi da uviđamo oštre različitosti koje povĳesti daju njezin oblik, umjesto da se utapamo u svim ovim generaliziranjima o usporenosti i istovjetnosti. Jer uistinu nam treba, rĳečima g. Wellsa, nacrt povijesti. No mogli bismo se usuditi kazati, rĳečima g. Mantalinĳa, da ta evolucĳska povĳest nema nacrta ili je i sama loš nacrt. No primjer više od svega oslikava ono na što mislim

VJEČNI ČOVJEK

kada tvrdim da što više gledamo na čovjeka kao na životinju, to će nam on manje izgledati kao životinja. Danas vidimo da su sve naše knjige i novine prepune bezbrojnih aluzĳa na popularni lik nazvan Špiljski Čovjek. Čini se da nam je on sasvim blizak, ne samo kao javna ličnost, nego i kao lik iz privatnog života. Njegova se psihologĳa ozbiljno uzima u obzir u psihološkoj literaturi i psihološkoj medicini. Koliko ja mogu razumjeti, ono čime je on u životu bio najviše zaokupljen bilo je to da mlati okolo svoju ženu ili da općenito postupa prema ženama onako kako je to u ﬁlmskom svĳetu, mislim, poznato pod nazivom “grubĳanski”. Nĳe mi se nikada dogodilo da naiđem na neki dokaz za ideju da je bilo tako i ne znam na kojim se primitivnim dnevnicima ili pretpovĳesnim izvješćima o razvodu ona uopće zasniva. Nisam ju također, kako sam već spomenuo drugdje, nikada uspio doživjeti kao vjerojatnu, čak ni uzetu a priori. Uvĳek nam se govori, bez ikakva objašnjenja ili potkrjepe, da je primitivni čovjek mahao toljagom i obarao ženu na zemlju prĳe negoli bi ju osvojio. Ali u svakoj životinjskoj analogĳi izgledalo bi to inzistiranje da ju se uvĳek prvo obori prĳe negoli ona pristane da biti osvojenom kao damina gotovo morbidna skromnost i nevoljkost. Ponavljam da nikada nisam mogao razumjeti zašto bi, ako je mužjak bio tako iznimno grub, ženka bila tako raﬁnirana. Špiljski čovjek možda je bio poput životinje, ali nema smisla tvrditi da je bio brutalnĳi od životinja. Vođenje ljubavi kod žirafa i rĳečne romance nilskih konja izvode se bez takve prethodne borbe i kavge. Špiljski čovjek možda nĳe bio bolji od špiljskog medvjeda, ali mlada špiljska medvjedica, tako poznata u himnologĳi, nĳe obučavana tako da želi živjeti sama. Ukratko, ti detalji kućnog života u špilji iznenađuju me bilo revolucionarnošću bilo statičnošću teorĳe, i svakako bih volio vidjeti dokaze za njihovu istinitost, ali ih na nesreću nisam nikada uspio pronaći. No ono što je stvarno zanimljivo jest ovo: dok je desetak tisuća jezika iz više-manje znanstvenih ili knjiških trač-rubrika uglas govorilo o tom nesretniku pod nazivom “špilj-

ČOVJEK U ŠPILJI

ski čovjek”, jedina uistinu relevantna veza zbog koje ga je pametno nazivati špiljskim čovjekom razmjerno je zanemarena. Ljudi su se proizvoljno koristili tim nazivom na dvadesetak proizvoljnih načina, ali nisu nikad ni pogledali na vlastiti naziv tako da iz njega nešto doista i nauče. Ljude je zapravo o špiljskom čovjeku zanimalo sve osim onoga što je on u špilji radio. No sada o tome što je on u špilji radio postoje ipak nekakvi realni dokazi. Malo ih je, kao što je slučaj sa svim pretpovĳesnim dokazima, ali se oni odnose na istinskoga špiljskog čovjeka i na njegovu špilju, a ne na špiljskog čovjeka kakav postoji u knjigama i na njegovu toljagu. Za naš smisao za realnost bit će dragocjeno ako samo razmotrimo istinske dokaze, ne tražeći ono što je iznad njih. U špilji nĳe pronađena toljaga, užasna krvava toljaga s tragovima brojnih žena njome udaranih po glavi. Špilja nĳe bila nikakva odaja Modrobradog ispunjena kosturima pobĳenih žena; nĳe bila ispunjena ženskim lubanjama nanizanima u redove poput polupanih jaja. Bilo je to nešto što nema nikakve veze sa svom tom modernom frazeologĳom, s filozofskim implikacĳama i knjiškim tračevima koji nam sve to skupa čine mutnim i zbrkanim. Želimo li taj autentični prizor praskozorja svĳeta vidjeti onakvim kakav on uistinu jest, bilo bi bolje čak i samo kazivanje o njegovu otkriću zasnovati kao nekakvu legendu o zemlji u praskozorje. Bilo bi bolje ispripovjediti priču o onomu što je uistinu pronađeno na onako jednostavan način kako se pripovĳedalo o junacima koji su pronašli zlatno runo ili vrtove Hesperida, kada bismo tako mogli izbjeći magli protuslovnih teorĳa i doći do jasnih boja i jasnih obrisa takva praskozorja. Stari epski pjesnici bar su znali kako ispričati priču, možda nevjerojatnu, ali nikada izopačenu, nikada priču koja je nasilu izobličena kako bi se uklopila u teorĳe i filozofije koje su smišljene stoljećima nakon toga. Bilo bi dobro kada bi moderni istraživači mogli opisati svoje nalaze u golom narativnom stilu najranĳih putopisaca i bez onih dugačkih aluzivnih rĳeči koje su prepune

VJEČNI ČOVJEK

irelevantnih implikacĳa i sugestĳa. Tada bismo mogli razumjeti što točno znamo o špiljskom čovjeku, ili bar o špilji. Svećenik i dječak ušli su nekoć u neku rupu u brdima te su se našli u nekakvu podzemnom tunelu koji je vodio do labirinta zatvorenih i tajnih kamenih hodnika. Puzali su kroz procjepe koji su izgledali gotovo neprohodni, provlačili su se kroz tunele koji su mogli biti za krtice, propadali su u rupe koje su naličile bunarima, izgledalo im je da se sve više ukopavaju, da je svaka nada u uskrsnuće već sedmerostruko izgubljena. Poprište je naime svih takvih hrabrih istraživanja najčešće takvo; ali ono što nama treba jest netko tko će priče o tome dati u tako iskonskom osvjetljenju da one ne izgledaju kao opća mjesta. Postoji, na primjer, nešto neobično simbolično u slučajnosti da su prvi uljezi u tom potonulom svĳetu bili svećenik i dječak, simboli vremešnosti i mladosti svĳeta. Ovdje me ipak više zanima simbol dječaka negoli svećenika. Nikomu tko se sjeća svoga dječaštva nĳe potrebno govoriti kakav to mora biti osjećaj ući poput Petra Pana pod krov ispod korĳenja svih stabala i otići sve dublje i dublje, sve dok ne stignemo do onoga što je William Morris nazivao samim korĳenima planina. Zamislimo nekoga s takvim priprostim i neiskvarenim smislom za stvarnost koji je dio nevinosti kako nastavlja tim putem sve do kraja, ne kako bi izveo nekakve zaključke ili nešto demonstrirao tĳekom prepucavanja u nekom prašnjavu časopisu, nego samo radi onoga što ondje može vidjeti. Ono što je na kraju vidio bila je dvorana toliko udaljena od danjeg svjetla da se moglo raditi o legendarnoj velikoj špilji Domdaniel ispod oceanskoga dna. Ta je tajna kamena prostorĳa, kada je nakon nebrojenih stoljeća napokon osvĳetljena, otkrila na svojim zidovima velike i razvučene linĳe obojene različitim zemljanim bojama; pa kada su pratili te linĳe, idući slĳedom nepreglednih i praznih vjekova, prepoznavali su u njima kretnje i geste ljudske ruke. Bili su to crteži ili slike životinja; takvi da ih nĳe crtao ili oslikao samo čovjek, nego i umjetnik. Koliko god bili podvrgnuti arhaičnim ograničenjima, u njima se poka-

ČOVJEK U ŠPILJI

zivala ona ljubav prema dugačkim potezima ili prema dugoj krivudavoj linĳi koju će prepoznati svaki čovjek koji je ikada slikao ili pokušavao slikati; i u pogledu koje nĳedan umjetnik ne će dopustiti da mu protuslovi neki znanstvenik. Te linĳe pokazivale su istraživački i pustolovni duh umjetnika, duh koji ne izbjegava, nego pokušava učiniti ono što nĳe lako, kao na primjer kada je crtač bio prikazao pokret jelena koji posve okreće glavu i usmjerava nos prema svomu repu, što je pokret tako uobičajen kod konja. Ima pak mnogo modernih slikara životinja koji bi si zadali ozbiljan posao kada bi taj pokret htjeli uvjerljivo prikazati. U tome, a tako i u dvadesetak drugih detalja, jasno je da taj umjetnik bĳaše promatrao životinje s određenim zanimanjem i zasigurno uz određeno zadovoljstvo. U tom smislu reklo bi se da je on bio ne samo umjetnik, nego i naturalist; rĳeč je o onoj vrsti naturalista koji je doista i prirodan. Nĳe potrebno ni napominjati, osim uzgredice, da u atmosferi te špilje nema ničega što bi ukazivalo na opasnu i pesimističnu atmosferu novinarske špilje kroz koju vjetar nadire u zapusima i urla okolo, s nebrojenim odjecima koji se tiču špiljskoga čovjeka. U onoj mjeri u kojoj se po takvim ostatcima iz prošlosti može nagađati o ljudskom liku uopće, taj je ljudski lik bio uvelike čovjekom i doista čovječnim. To zasigurno nĳe posve neljudski lik, kao što je to njegova apstrakcĳa za kakvom poseže popularna znanost. Kada romanopisci i didaktičari i psiholozi svih vrsta govore o špiljskom čovjeku, nikada ga ne opisuju tako da bi to imalo ikakve veze s bilo čime čega uistinu ima u špilji. Kada realist seksi-romana piše: “Crvene iskre plesale su u mozgu Dagmara Doubledicka; osjetio je kako se duh špiljskog čovjeka budi u njemu”, njegovi bi se čitatelji veoma razočarali ako bi Dagmar kojim slučajem pošao do zida radne sobe i na njemu nacrtao velike crteže krava. Kada psihoanalitičar piše o pacĳentu: “Potisnuti instinkti špiljskoga čovjeka nedvojbeno vas potiču da si priuštite nasilnu radnju”, on ne govori o poticaju na crtanje vodenim bojama ili na svjesno proučavanje načina na koji stoka saginje glavu dok

VJEČNI ČOVJEK

pase. Mi pak dobro znamo kako je činjenica to da je špiljski čovjek činio te blage i nevine radnje; nasuprot tomu, nemamo ni najmanjeg dokaza da bi činio bilo koju od spomenutih nasilnih i grubih radnji. Drugim rĳečima, špiljski čovjek kakva nam najčešće prikazuju naprosto je mit ili, bolje rečeno, izmišljotina; jer mit ima u sebi bar maštovit obris istine. Cjelokupni način današnjeg govora jednostavno je zbrka i nesporazum, ne temelji se ni na kakvim znanstvenim dokazima, a vrĳednost ima jedino kao izlika za neko naročito moderno stanje anarhĳe. Ako bilo koji gospodin želi zlostavljati ženu, on u svakom slučaju može biti grubĳan i tako da ne uzurpira lik špiljskoga čovjeka, o kojemu ne znamo gotovo ništa osim onoga što možemo razaznati iz nekolicine bezopasnih i ugodnih slika na zidu. Ali to što je ovdje bitno nĳe u slikama ili u nekoj posebnoj pouci koju treba iz njih izvući. Pouka je mnogo šira i jednostavnĳa, toliko široka i jednostavna da će, kada bude izrečena, zazvučati djetinjasto. Ona uistinu i jest djetinjasta u višem smislu, i to je razlog zbog čega sam ju u ovoj priči i vidio očima djeteta. Rĳeč je o najvećoj od svih činjenica s kojima se suočava dječak u špilji, a ona je možda prevelika da bi se vidjela. Ako je dječak pripadao svećenikovu stadu, može se pretpostaviti da je bio obučen u određenoj vrsti zdravog razuma, onoga koji nam često stiže u obliku tradicĳe. U tom slučaju dječak je jednostavno prepoznao rad primitivnog čovjeka kao čovjekovo djelo, zanimljivo, ali ni u čemu nevjerojatno time što je primitivno. Vidio je ono što se tu moglo vidjeti i nĳe bio u napasti vidjeti ono čega nema ponukan na to bilo kakvom evolucionarnom uzbuđenošću ili pomodnom spekulativnošću. Da je već čuo za takve stvari, priznao bi, naravno, da spekulacĳe mogu biti istinite i da nisu nespojive s činjenicama koje jesu istinite. Umjetnik je mogao imati i drugu stranu svoga karaktera osim one koju je jedinu ostavio zabilježenu u djelima svoje umjetnosti. Primitivni je čovjek možda uživao u mlaćenju žena kao što je uživao u slikanju životinja. Sve što možemo kazati jest da slike pokazuju jedno, ali ne i drugo. Možda

SADRŽAJ

Uvodna bilješka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Uvod: Nacrt ove knjige. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 DIO PRVI: O STVORENJU ZVANOM ČOVJEK . . . . . . . 21 I. II. III. IV. V. VI. VII. VIII.

Čovjek u špilji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 Profesori i pretpovĳesni ljudi . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42 Drevnost civilizacĳe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60 Bog i komparativna religĳa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89 Čovjek i mitologĳe. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110 Demoni i ﬁlozoﬁ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 128 Rat bogova i demona . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 152 Kraj svĳeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 168

DIO DRUGI: O ČOVJEKU ZVANOM KRIST. . . . . . . . . 185 I. II. III. IV. V. VI.

Bog u špilji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187 Zagonetke Evanđelja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 205 Najčudnĳa priča na svĳetu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 219 Svjedočanstvo heretikâ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 236 Bĳeg od poganstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 256 Pet smrti vjere . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 276

ZAKLJUČAK: SAŽETAK OVE KNJIGE . . . . . . . . . . . . . 291 Dodatak I.: O pretpovĳesnom čovjeku . . . . . . . . . . . . . . 305 Dodatak II.: O autoritetu i točnosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . 307 Pogovor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 309

PREPORUČAMO U ovom iznimnom djelu, koje ga je učinilo slavnim na Zapadu, poznati ruski ﬁlozof Nikolaj Berdjajev propituje bit, izvor, razloge, značenje i ciljeve povĳesne drame te daje vrlo pronicavu analizu razvoja i krize zapadne kulture. 252 str. Tvrdi uvez.

U potrazi za europskim duhovnim identitetom, ﬁlozof i povjesničar Christopher Dawson daje kritiku Europe “bez duše” te istodobno nudi i vizĳu istinskog europskog preporoda. 250 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČAMO Ovo djelo jednog od najznačajnĳih kršćanskih ﬁlozofa i teologa 20. stoljeća daje lucidnu analizu krize suvremene kulture, anticipira mnoga kretanja svojstvena postmodernoj te iznosi perspektive koje se nameću u budućnosti. 118 str. Tvrdi uvez.

Kroz ‘strah i drhtanje’ poznatog danskog ﬁlozofa Sørena Kierkegaarda moći ćemo shvatiti dinamiku vjere, osjetiti veličinu, zahtjeve i blagoslov koji stoje pred onima koji se upuste u tu božansku avanturu. 184 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Graﬁčki zavod Hrvatske

i filozofi Rat bogova i Čovjek u špilji Profesori i pretpovijesni ljudi demona Kraj svijeta Bog u Drevnost civilizacije Bog špilji Zagonetka Evanđelja i komparativna religija Najčudnija priča na svijetu Čovjek i mitologije Demoni Svjedočanstvo heretikâ i filozofi Rat bogova i Bijeg od poganstva Pet demona Kraj svijeta Bog u smrti vjere Čovjek u špilji špilji Zagonetka Evanđelja Profesori i pretpovijesni Najčudnija priča na svijetu Drevnost civilizacije uveni engleskiljudi gorostas Svjedočanstvo heretikâ Bog i komparativna religija duha rije i G.iK. Bijeg od poganstva Pet i pisane Čovjek mitologije Demoni u špilji smrti vjere Čovjek Chesterton filozofi u iovom (poRat bogova i Profesori i pretpovijesni demona Kraj svijeta Bog u mnogima svom najboljem) ljudi Drevnost civilizacije špilji Zagonetka Evanđelja djelu na briljantan Bog i komparativna religija Najčudnija priča na svijetu na in daje pogled na Čovjek i mitologije Demoni Svjedočanstvo heretikâ i filozofi Rat bogova i Bijeg od poganstva Pet ukupnu ljudsku povijest i demona Kraj svijeta Bog u smrti vjere Čovjek u špilji postojanje suprotstavljajući špilji Zagonetka Evanđelja Profesori i pretpovijesni evolucionisti kim i Najčudnija priča na se svijetu ljudi Drevnost civilizacije Svjedočanstvo heretikâ i komparativna religija materijalisti kimBog teorijama. Bijeg od poganstva Pet i mitologije Demoni Zapo injući odČovjek postanka smrti vjere Čovjek u špilji i filozofi Rat bogova i ovjeka i razli itih religioznih Profesori i pretpovijesni demona Kraj svijeta Bog u ljudi Drevnost civilizacije Zagonetka Evanđelja oblika krozšpilji povijest Bog i komparativna religija Najčudnija Chesterton pokazuje kako sepriča na svijetu Čovjek i mitologije Demoni Svjedočanstvo heretikâ ispunjenje svih ljudskih želja i filozofi Rat bogova i Bijeg od poganstva Pet nalaziBog u osobi Isusa demona Kraj svijeta u smrtiKrista vjere iČovjek u špilji špilji Zagonetka Evanđelja Profesori i pretpovijesni njegovoj Crkvi. Najčudnija priča na svijetu ljudi Drevnost civilizacije Svjedočanstvo heretikâ Bog i komparativna religija Bijeg od poganstva Pet Čoovjek i mitologije smrti vjere Čovjek u špilji Demoni i filozofi Rat Profesori i pretpovijesniISBN 953-235-037-3 bogova i demona Kraj ljudi Drevnost civilizacije svijeta Bog u špilji Bog i komparativna religija Zagonetka Evanđelja Čovjek i mitologije Demoni Najčudnija priča na svijetu