Issuu

Ulf i Birgitta Ekman

NaĹĄ put iz protestantizma u KatoliÄ?ku Crkvu

Ulf i Birgitta Ekman VELIKO OTKRIÄ†E

Ulf i Birgitta Ekman

Naš put iz protestantizma u Katoličku Crkvu

VERBUM

Biblioteka:

Svjedocanstva 14.˝ Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: The Great Discovery: Our Journey to the Catholic Church © Copyright: Ulf i Birgitta Ekman, 2015. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2021. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Katarina Gugić, mag. theol. Redaktura: doc. dr. sc. Boris Havel Prijevod: Ana Naletilić, mag. philol. angl. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-699-1 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 181010012.

Ovu knjigu želimo na poseban način posvetiti svojoj četvorici sinova. Svih ovih godina ljubav naše obitelji bila nam je velika radost i okosnica u životu. Obitelj je predivan Božji dar čovjeku i mi smo za svoju vječno zahvalni!

PREDGOVOR

Godine 1989. papa Ivan Pavao II. posjetio je Švedsku. Mnogima u našoj zemlji taj je posjet otvorio oči. Ljudi su se počeli otresati stoljećâ antikatoličke indoktrinacije i predrasuda. Taj nedavno kanonizirani Papa budio je poštovanje i nadahnjivao povjerenje, no ne među svima. Bio sam prisutan kada je Papa u Vadsteni slavio misu za katoličku mladež iz svih nordijskih zemalja. Za vrijeme velikoga dijela mise mogli su se iz daljine čuti članovi skupine Maranatha s povicima mržnje. Protiv Pape i njegova posjeta otvoreno je govorio i pastor Ulf Ekman iz kongregacije Riječ života iz Uppsale. Kada je taj isti Ulf Ekman sa svojom suprugom Birgittom 25 godina kasnije primljen u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom, to je kod mnogih izazvalo iznenađenje i nerazumijevanje. Mnogo se toga može dogoditi u četvrt stoljeća. Ova je knjiga svjedočanstvo o tome kako su dvoje supružnika – a pritom je važno naglasiti da je riječ o dvoje jedinstvenih ljudi koji su zajednički, ali ipak s punim poštovanjem prema integritetu drugoga – prošli kroz zahtjevan proces kušnje i obraćenja. Duboka čežnja za istinom prožima to dvoje ljudi, ništa više. Ništa nisu mogli dobiti postajući katolicima – upravo suprotno. Važan položaj u društvu koji su i jedno i drugo imali, cijela njihova prošlost – sve kao da se protivilo tome koraku koji su tako odlučno učinili. Sa svih su strana stizale vrlo burne i snažne reakcije, no to se moglo i očekivati. Kada vođa jedne neovisne kršćanske crkve1, kojega jedni veoma cijene, a drugi propituju, postane katolikom, to u našoj zemlji uzrokuje snažne reakcije, no na naslovnicama nikada ne

PREDGOVOR

ćete naći da su tisuće imigranata katolika ostavili svoju vjeru i pridružili se nekoj slobodnoj crkvi. Kako je to putovanje počelo? Važno je naglasiti da je to bio vrlo dug i temeljit proces, predana potraga za potpunom istinom otkrivenom u Isusu Kristu i koja je, kako mi katolici vjerujemo, povjerena Katoličkoj Crkvi. Čitatelj može zamisliti snagu Boga koji privlači ljude na različite načine, tihim šapatom Duha Svetoga, želeći otvoriti naša srca za sve što nam želi dati. Korak po korak Birgitta i Ulf opisuju svoj put do otkrića blaga kršćanske predaje. Na samu početku toga procesa važnu je ulogu na njihovu putu imala sv. Brigita Švedska. „Pokaži mi istinu i učini me spremnom da u njoj hodim.” Te Brigitine proročanske riječi doista su se ispunile u životu njezine imenjakinje, naše suvremenice Birgitte Ekman. I jednu i drugu Brigitu, ili Birgittu, Bog je, kao nepobitan dokaz svojega božanskog humora, blagoslovio mužem po imenu Ulf. Opet moram istaknuti da ovo nije samo Ulfova ispovijest, nego u jednakoj mjeri i Birgittina i upravo je zbog toga jedinstvena. Klasične knjige o obraćenjima kao što su Ispovijesti sv. Augustina, Moj život sv. Terezije Avilske i Apologija vlastitoga života Johna Henryja Newmana djela su pojedinaca, kao što je i knjiga Sveti put jednoga hodočasnika, obraćenika iz 17. stoljeća Larsa Skyttea2. Također, nisam mogao ne zapaziti sličnosti između Ulfove i Birgittine priče i priče jednoga drugog para – Raisse i Jacquesa Maritaina3. Što je vodilo ovo dvoje supružnika na njihovu putu do Katoličke Crkve? Ulf i Birgitta vrlo živo opisuju ljude – kako nebeske prijatelje, osobito Djevicu Mariju, tako i one koji su još ovdje na zemlji – i one istine koje su ih na tomu putu vodile naprijed. Vrijeme koje su zajedno proveli u Svetoj Zemlji iz više je razloga bilo presudno za taj put. Ulfa Ekmana prvi sam put susreo upravo tamo, i to u Notre Dame, vatikanskom centru u Jeruzalemu. Možda i nije ta-

PREDGOVOR

ko neobično što se katolička vjera može pronaći upravo u zemlji u kojoj je Isus živio i u kojoj kao da sve govori o potpunoj kršćanskoj tradiciji. No svatko tko posjeti tu zemlju zna da će tamo vidjeti i slabost i podjelu u svoj njihovoj nesmiljenoj stvarnosti. Čak je i to dio sveobuhvatna katoličkoga pogleda. Bog ne napušta svoju Crkvu. Bog nam ne dopušta da zamračimo istinu i unutarnju ljepotu Crkve, koliko god se mi katolici oko toga trudili svojim grijesima i promašajima. No da bismo to prihvatili, potrebna je doista duboka vjera! U Svetoj su Zemlji također jasni dubok kontinuitet i jedinstvo s našim korijenima u Starome zavjetu. To je integralan dio Predaje, s velikim početnim slovom, i kada počnete prihvaćati tu činjenicu naše vjere, na dobru ste putu prema katoličkoj stvarnosti. Ekmanovi su korak po korak nastavili svoj put do otkrića katoličanstva. Supružnici su cijelo vrijeme intenzivno razgovarali o svemu i upravo je taj njihov dijalog jedna od najvažnijih poruka ove knjige našemu individualističkom vremenu. Toliko smo naviknuti na to da je pojedinac uvijek mjerilo svega! U isto vrijeme u najdubljemu dijelu svojega bića čeznemo za zajedništvom, ali često smo usredotočeni sami na sebe. Zajednička potraga za istinom u dijalogu s drugom osobom klasična je pojava u kršćanskoj tradiciji – prisjetimo se samo teoloških rasprava, disputacija u srednjemu vijeku! Vidimo da takve perspektive u suvremenomu svijetu najčešće nema i upravo je zato tako uzbudljivo vidjeti kako su se Ulf i Birgitta međusobno nosili sa svojim otkrićima o Katoličkoj Crkvi: sakramentima, Djevici Mariji, papi. To je sasvim sigurno bio ključan dio procesa. Držim da mnogi tražitelji istine „zapnu” na polovici puta samo zato što nemaju s kime razgovarati, dijalogizirati. Vjera raste u zajedništvu. Stvoreni smo na sliku Trojedinoga Boga i naš put u puninu vjere nije samo stvar pojedinca – zajedništvo Cr-

PREDGOVOR

kve čovjek ne otkriva sam. Ovdje doista vidimo da je zajednički moguće ući u zajedništvo Crkve. Što treba učiniti čovjek, muškarac ili žena, kada shvati da uistinu vjeruje u to da katolička vjera sadrži puninu istine koju je Isus ostavio svojoj Crkvi? Prema katoličkomu vjerovanju, ta osoba ima obvezu stupiti u potpuno, vidljivo zajedništvo s Katoličkom Crkvom. Kada je u pitanju vjera, u pitanju su istina i spasenje. To potvrđuje i jedna od najstrožih izjava Drugoga vatikanskog sabora: „Zato se ne bi mogli spasiti oni ljudi koji – iako im nije nepoznato da je Bog po Isusu Kristu ustanovio Katoličku Crkvu kao nužnu – ipak ne bi u nju htjeli ući ili u njoj ustrajati.”4 Na ovo mnogi žestoko reagiraju zato što ne zvuči ekumenski ili tolerantno. Pa ipak, tu je riječ o beskompromisnu zahtjevu: osoba koja je istinski uvidjela i shvatila da je Bog ustanovio Katoličku Crkvu radi našega spasenja i da joj je povjerio poslanje da naviješta i čuva potpunu istinu Objave mora toj Crkvi i pripadati. Za svaku osobu koja razmišlja smisleno i logično ta je tvrdnja samo očita činjenica. Ipak, našemu relativističkom i navodno tolerantnom vremenu upravo je tu tvrdnju vrlo teško prihvatiti. No onaj tko želi postati katolikom mora to shvatiti, to je neizostavan uvjet. Ne postaje se katolikom iz emocionalnih razloga, zbog lijepe liturgije, iznimnih svetaca ili pak lijepe duhovnosti. To osobu može privući Crkvi, ali u konačnici odluka se donosi zbog pitanja istine i spasenja. Kada osoba to shvati, tada je – i samo tada – pravo vrijeme za pristupanje u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom. Birgitta i Ulf su to shvatili i zato su morali poduzeti taj korak, iako se u stvarnosti sve u njihovim životima i društvenome ozračju tome protivilo. U isto vrijeme mnogima je teško vidjeti da Katolička Crkva pridaje veliku važnost ekumenizmu. Oni misle da to što Crkva vjeruje da joj je Bog povjerio ulogu čuvarice punine istine i spasenja znači aroganciju i nedostatak ponizno-

PREDGOVOR

sti. No to znači da Crkva želi rasti u jedinstvu ljubavi s onima koji, u većoj ili manjoj mjeri, imaju udjela u toj istoj istini i pozvani su na isto spasenje. Mi kao katolici istinski se radujemo svemu što nas sjedinjuje s drugim crkvama i denominacijama. Nitko ne bi smio pristupati Katoličkoj Crkvi zbog nezadovoljstva svojom nekadašnjom denominacijom. Osjetiti istinsku zahvalnost i pomirenje s crkvom u kojoj ste primili krštenje i u kojoj ste imali mogućnost primiti toliko toga od kršćanske vjere – to je dio procesa obraćenja. Obraćenik koji ružno govori o svojoj nekadašnjoj denominaciji ili na nju gleda svisoka još uvijek nije potpuno stupio u katoličko jedinstvo i izgledno je da će prije ili kasnije zaglaviti u negativnu stavu i prema Crkvi u koju je primljen. To ne znači da treba zatvarati oči pred nedostatcima u nekatoličkim denominacijama, ali kako bi one mogle imati i komunicirati sve ako su se odvojile od potpunoga jedinstva? Umjesto toga, radujemo se zbog svega pravoga i istinitoga što se u tim denominacijama može naći. Taj je stav u ovoj knjizi jasan. Možda su neki čitatelji očekivali, ili se čak nadali pročitati, kritične i grube riječi prema kongregaciji Riječ života. Kako su se samo prevarili! U ovoj knjizi vidimo kako su Ulf i Birgitta prisvojili katolički pogled na ekumenizam. Oni sa zahvalnošću gledaju na sve dobro koje su primili od Riječi života. Nisu si uzeli u zadatak grditi ili prozivati svoju nekadašnju kongregaciju. Vjerujem da članovi Riječi života to razumiju. Jako me se dojmilo što su mnogi od vođa Riječi života biti prisutni kada su Birgitta i Ulf primljeni u puno zajedništvo s Crkvom u kapeli sestara brigitinki u Djursholmu. Kao obraćenik na katoličanstvo čovjek može sudjelovati u punini vjere koju ona čuva i nad kojom bdije. Za onoga tko je primljen u Crkvu to je često prvi dojam, koji ga ostavlja bez daha. Ipak, često se zaboravlja da obraćenik donosi i nešto iz svoje nekadašnje denominacije, a što može dijeliti s drugima. Na globalnoj razini vidimo

PREDGOVOR

kako se zbližuju Katolička Crkva i denominacije koje su po naravi više pentekostalne. Kao i u svakome dijalogu, uvijek je posrijedi pitanje međusobnoga davanja i uzimanja. Što mi kao katolici možemo primiti od tih denominacija? Po cijelome svijetu vidimo da bezbrojni katolici, ne samo u Latinskoj Americi, nego i u Europi, prelaze u naglašeno pentekostalne i karizmatske kongregacije. Ondje očito pronalaze nešto što im u Katoličkoj Crkvi nedostaje: uglavnom nešto što smo mi zaboravili ili smo to zanemarili razviti: osobniji odnos s Isusom, posvećenost i revnost za misije, propovijedi naglašeno biblijskoga nadahnuća i dubine, veća uključenost vjernika laika, čežnja za darovima Duha Svetoga. Dade se primijetiti kako su neki katolici, potaknuti Ulfovim i Birgittinim obraćenjem, počeli više razmišljati o toj potrebi unutar Crkve. Zapravo, ovi su novopečeni katolici bili pozivani u razne dijelove svijeta gdje je njihovo svjedočanstvo o obraćenju pobudilo još veću pozornost i zanimanje nego u Švedskoj, na primjer u Kazahstanu i Etiopiji. Taj naglašeno proročanski i karizmatski element naše vjere moramo ojačati na različite načine: to je sasvim sigurno u planu Božje providnosti i zato je i naša odgovornost kao katolika da budemo poslušni i jasno razlučujemo na koje načine možemo slijediti nadahnuća i poticaje Duha. Na blagdan Preobraženja, 6. kolovoza 2015. kardinal Anders Arborelius, OCD

ULF: KATOLIČKI FRAGMENTI U POZADINI

1. ULF: KATOLIČKI FRAGMENTI U POZADINI

U travnju 1992. godine bio sam u uredu novoizabranoga albanskog predsjednika Salija Berishe. Bilo je to drugi put što sam u kratku razdoblju posjetio Albaniju. Prvi sam put doputovao u tu zemlju godinu dana prije, u rujnu 1991. godine, kao sudionik nečega nevjerojatnog. U to sam vrijeme bio pastor Riječi života, velike švedske nedenominacijske crkve s brojnim misijama na području bivšega Sovjetskog Saveza. Dobili smo dopuštenje komunističkoga režima da predstavimo svoju „kulturnu razmjenu”: bilo je to veliko, javno kršćansko okupljanje na stadionu u Tirani. Švedska pop-pjevačica Carola Häggkvist, koja je netom odnijela pobjedu na Eurosongu, doputovala je s nama i s velikim zborom Riječi života. Bila mi je to fantastična prilika da propovijedam Isusovu Radosnu vijest pred dvadesetak tisuća ljudi. Nakon intenzivnih pregovora dobili smo dopuštenje da se na albanskoj nacionalnoj televiziji, koju je kontrolirala država, naš program emitira čak dva sata. Bilo je to prvi put da se takvo što dogodilo u toj rigorozno komunističkoj zemlji. Susret na stadionu u Tirani za mene je bilo snažno i iznimno dramatično iskustvo. Taj je događaj potresao i tisuće ljudi u Albaniji koji su prvi put mogli čuti kako se otvoreno i javno govori o Isusu Kristu. Mnogi su Albanci tada otvorili svoja srca Isusu i odlučili slijediti ga. Godinama poslije ponekad bih čuo svjedočanstvo o tome

VELIKO OTKRIĆE

što se nekome te večeri dogodilo na stadionu u Tirani ili pred televizijskim ekranima širom zemlje. A sada smo se opet našli u Albaniji. Komunistički je režim upravo bio pao. Sa mnom je u uredu novoizabranoga predsjednika bio njegov radostan, postariji tajnik. Vidio sam da ima silnu želju razgovarati sa mnom. Bio je to visok, mršav muškarac sijede kose, odjeća mu je jasno odražavala siromaštvo iza željezne zavjese. Prišao mi je i veselo mi rekao, na lošemu engleskom: „I ja sam katolik.” Bio je očito oduševljen što je susreo brata u vjeri. Bio sam iznenađen njegovim riječima, ali i radošću kojom je doslovce zračio. Za toga je tajnika vjerska sloboda već bila činjenica – on je preživio dugu tiraniju okrutnoga režima. Mnogi drugi nisu doživjeli tu slobodu, nego su bili ubijeni ili su trunuli po zatvorima i trpjeli komunističko ugnjetavanje. Taj strogi režim zločinom je proglasio čak i samo izgovaranje Isusova imena i hvalio se da su oni prva ateistička zemlja na svijetu. No moja reakcija na veseli pozdrav toga postarijeg katolika nije bila potaknuta takvim razmišljanjima. U trenu sam pred očima svojega duha vidio velike dijelove povijesti Crkve. Ja sam, naravno, bio protestant, a ne katolik i nisam znao kako da mu odgovorim. Luteranstvo, metodisti, baptisti, pentekostalci, karizmatski pokreti, razni vjerski pokreti – sve su mi te različite varijante kršćanstva brzo prošle pred očima i vidio sam sebe kao da sjedim najdalje od svih, na maloj grani, negdje visoko na velikome stablu. Sjedio sam tako, njišući se na vjetru, zabavljen nekom internom kontroverzijom o različitim načinima govorenja u jezicima. Sve mi se to učinilo veoma neobičnim. Shvatio sam da je nemoguće sve to objasniti čovjeku koji stoji preda mnom. Kako bih mu mogao pojasniti da ja zapravo nisam katolik, nego da sam iz organiza-

ULF: KATOLIČKI FRAGMENTI U POZADINI

cije pod nazivom Riječ života? Podjela Crkve odjednom je iskrsnula preda mnom u svoj svojoj konkretnoj stvarnosti. U tome djeliću sekunde vidio sam da sam se, iako usred našega uspješnog misionarskog rada, našao daleko na rubu kršćanske Crkve. I ja sam bio dijelom tragične podjele Tijela Kristova. Zato sam mu samo uzvratio osmijeh, pomalo posramljen, pogledao ga u oči i rekao: „Oh, to je predivno, brate!” Bilo je nemoguće reći bilo što drugo. Od toga trenutka – da, točno od toga trenutka – nešto me počelo izjedati, i nije me htjelo pustiti, i to nešto imalo je veze s Katoličkom Crkvom. Uvjeren sam da je to veoma neočekivano iskustvo bilo prvi trenutak koji me je protresao i probudio, a zatim me poveo, korak po korak, u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom, no trebale su proći još 22 godine dok sjeme koje je taj čovjek posijao nije izraslo i sazrelo. Kakvo je bilo moje iskustvo i kontakt s Katoličkom Crkvom u godinama prije ovoga događaja? Katolička Crkva uglavnom nije bila prisutna u mojoj svijesti. Odgojen sam u sekulariziranoj sredini radničke klase u Göteborgu i jednostavno nisam nikada dolazio u kontakt s katolicima, zapravo više-manje ni s bilo kojim drugim kršćanima. O katoličanstvu jednostavno nisam razmišljao. Sjećam se nekoliko fotografija iz udžbenika povijesti na kojima je bilo prikazano hodočasničko odredište Lurd. Mutno se sjećam i Drugoga vatikanskog sabora, nekolicine papa koje su nakratko spominjali na televiziji i fotografija pape Ivana XXIII., koji je otvorio Sabor. Sjećam se kritičnih komentara jedne nastavnice na nekoliko predavanja iz etike. Uglavnom je govorila o katoličkomu pogledu na spolnost i o nevjerojatnoj činjenici da u modernomu svijetu još uvijek postoje ljudi koji ne shvaćaju prednosti kontracepcije, što je sekulariziranim Šveđanima bilo neshvatljivo. Godine 1968. papa Pavao VI. javno

VELIKO OTKRIĆE

se usprotivio kontracepciji, a posljedični napadi proširili su se po svim medijima zapadnoga svijeta poput šumskoga požara. U mojemu ljevičarskom svijetu u Göteborgu nije bilo gotovo nikoga tko je htio ili mogao razumjeti Papine nazore. Jako se dobro sjećam jedinoga spontanog posjeta katoličkoj crkvi Krista Kralja u Göteborgu s prijateljem, krajem 1960-ih. Bilo je to tmurnoga poslijepodneva kada nismo imali što raditi. Oprezno smo provirili unutra. Dočekala nas je srdačna žena koja nam je ljubazno i podrobno objasnila što se nalazi pred nama, blizu oltara. Nakon nekoga vremena bilo nam je dosta pa smo krenuli prema izlazu i otišli. Kod svoje sam tete u novinama pročitao kritički članak o tome kako je jedan švedski mladić negdje u Europi postao redovnikom, što me je zaprepastilo. Kako bi itko mogao shvatiti tako neobičnu odluku da čovjek ostavi sva uzbuđenja ovoga svijeta i zakopa se u neki tamo samostan? Da, to je sve što se tiče mojih fragmentiranih dojmova o Katoličkoj Crkvi koje sam stekao dok sam odrastao. Moja je majka odrasla u luteranskoj obitelji i imala je dubok osjećaj za kršćansku vjeru. Njezin je otac, vrlo pobožan čovjek, bio supredsjednik crkvenoga odbora. Moj je pak otac bio kritičan prema institucionaliziranoj vjeri i volio je raspravljati o skandalima u Luteranskoj crkvi. No ipak su me krstili dok sam bio malo dijete, uostalom kao i većina Šveđana u to vrijeme. U školi sam od vrlo rane dobi stekao dobre dojmove o vjeri preko svojih učitelja pa sam sve do svoje luteranske potvrde s 15 godina bio prilično otvoren prema svemu tome. No naredne tinejdžerske godine bile su prilično nemirne i postupno sam postajao sve kritičniji, iako sebe nikada nisam nazivao ateistom. U tome sam smislu zacijelo bio poput većine sekulariziranih mladih ljudi 1960-ih – bez znanja, nezainteresiran i općenito pun predrasuda. Bio sam takav u većini stvari

ULF: KATOLIČKI FRAGMENTI U POZADINI

koje su se ticale vjere. Shvaćao sam kršćanstvo kao nešto zastarjelo, konzervativno i praznovjerno, a katoličanstvo, koje je stoljećima u Švedskoj bilo zabranjeno, činilo mi se jako čudnim – izvan moje perspektive, onkraj mojih obzorja, nepoznato, strano i pomalo zastrašujuće. *** No onda je, krajem svibnja 1970. godine, Isus došao u moj život. Imao sam prijatelja koji je odjednom postao kršćaninom, što me je zbilja iznenadilo. Promjena u njegovu životu snažno je utjecala na mene i počeo sam ga pomalo izbjegavati zato što me je činio nervoznim. No jednoga dana, dok sam bio u njegovu stanu, pitao me je može li se pomoliti za mene. Kada je počeo moliti, osjetio sam jaku nelagodu i istrčao iz stana. Na putu kući, u tramvaju, u sebi sam čuo glas kako ponavlja riječi: „Tvoji grijesi mogu biti oprošteni.” Obuzeli su me duboko uvjerenje i sigurnost. Shvatio sam da mi samo Isus može pomoći. Kada sam došao kući i ušao u svoju sobu, kleknuo sam i zamolio Isusa da mi oprosti grijehe i da bude moj Gospodin i Spasitelj. Od toga sam se dana počeo nazivati kršćaninom. To je ljeto za mene bilo revolucionarno, predivno i intenzivno vrijeme. Otkrio sam Isusa i osobno ga upoznao. S vjerom u Isusa moj je život dobio nov početak: htio sam ga slijediti. Sve se u meni promijenilo, sve do temelja mojega bića. Postao sam kršćaninom i to je bilo potpuno drukčije od onoga kako sam to prije zamišljao: osjećao sam se, uistinu, kao da sam napokon došao kući i to je odjeknulo u dubinama mojega bića. Božja je ljubav u mojemu životu bila opipljiva i bliska i konkretna i nisam joj mogao odoljeti. Staro je doista nestalo, a počelo je nešto posve novo. Od tada sam raskrstio s raznim vrludanjima svojih tinejdžerskih godina i s duhom kasnih šezdesetih, s ljevi-

VELIKO OTKRIĆE

čarskim pokretom i hipijevskim valom, čega sam bio dijelom nekoliko godina. Imao sam osjećaj da su se različiti, razdvojeni dijelovi mojega života, mojih interesa i talenata konačno sastavili u cjelinu. Odjednom je život imao pravo značenje, kontekst s vrijednošću i funkcijom. Biti čitav, biti ljudsko biće, doći kući i biti Božje dijete zbog Krista, u Kristu i s Kristom bilo je uistinu sveprožimajuće iskustvo Božje milosti. To me je iskustvo preobrazilo i nosilo tijekom godina koje su uslijedile. Temeljni osjećaji koji su me ispunjali bijahu radost i sigurnost u Bogu i isti me osjećaji prate sve otada. Vjera koju sam tada pronašao imala je širinu: kršćani raznih denominacija okupljali su se, zajedno molili, čitali Bibliju i evangelizirali. Većinom su to bili dragi, dobri ljudi, vjernici neovisnih crkava, čije je zajedništvo prelazilo granice denominacija. Vladala je mješavina raznih elemenata: od luteranske državne Crkve, Švedske crkve, novoga, karizmatskog pokreta, koji je u to vrijeme bio preplavio svijet. To je za mene bio nov i uzbudljiv svijet čije postojanje samo nekoliko mjeseci unatrag nisam mogao ni zamisliti. Kada sam se otvorio Kristu, otvorio mi se i taj svijet. Moj se kršćanski život nastavio tijekom mojega studentskog života u Uppsali. Bile su to rane sedamdesete, kada mnogo mladih kršćana nije marilo za denominacije. Najvažnije je bilo voljeti Isusa. Naravno, nije bilo tako posvuda u Švedskoj, ali ja sam tada stupio u srdačno duhovno ozračje, zbog čega sam jako zahvalan. Slobodno sam vrijeme potpuno posvetio studentskoj evangelizaciji i proučavanju Biblije u evanđelističkoj5 studentskoj organizaciji zvanoj Navigatori. To je mojemu kršćanskom životu pružilo stabilnost, smjer, disciplinu i korijene. Biblija je za mene postala živa i fascinantna knjiga koju sam čitao (i dalje je čitam) svakoga dana.

ULF: KATOLIČKI FRAGMENTI U POZADINI

Nakon što sam završio preddiplomski studij filozofije, počeo sam studirati teologiju. U meni se sve više razvijala želja da postanem svećenik Švedske crkve. I Katolička mi je Crkva, korak po korak, postajala sve bliža, ali ja to tada nisam primjećivao. Zajedno s nekoliko kolega studenata teologije otišao sam u studentski posjet katoličkoj župi sv. Larsa u Uppsali. To mi je iskustvo bilo zanimljivo, no malo neobično, iako sam već bio kršćanin. Ni u Švedskoj crkvi nisam imao nikakve korijene ni temelje, ni osobne ni obiteljske. Pojedini dijelovi liturgije nalazili su odjeka u mojoj duši, no i dalje mi se sve činilo pomalo prestrogim i formalnim. Jednostavno nisam bio navikao ići u crkvu gdje ima liturgije, a sa svojim evangelizatorskim, otvorenim stavom i inzistiranjem da nikakva denominacija nije potrebna u kršćanskomu životu arogantno sam mislio da je liturgija nepotrebna i da samo guši. Nekoliko godina poslije neki su me prijatelji počeli voditi sa sobom u crkvu sv. Ansgara, luteransku crkvu iz reda tzv. „Visokih crkava”6 koju je pohađalo mnogo studenata. Upravo sam tamo počeo sve više razumijevati, cijeniti i doživljavati misu i njezino bogato značenje, no iz toga nisam izvlačio daljnje zaključke, iako neki od mojih prijatelja jesu, i za njih je to bila odskočna daska do Katoličke Crkve. Ja sam ipak bio pod prevelikim utjecajem evanđelističkoga kršćanstva i karizmatskoga pokreta da bih dopustio da ta nadahnuća utječu na mene. Draže mi je bilo izlaziti van i evangelizirati, govoriti studentima o Isusu, tumačiti i braniti evanđelje te se okupljati i moliti s drugima u molitvenim skupinama. Ipak, redovito sam posjećivao Koinoniu, luteransku visokocrkvenu studentsku zajednicu, veoma otvorenu Katoličkoj Crkvi, u kojoj se redovito slavila misa. Iz nje je proizišao luteranski samostan u Östanbäcku, s mnogo luteranskih redovnika koji su slijedili pravilo sv. Benedikta. Gajio sam veliko poštovanje prema Caesariusu Cavallinu,

VELIKO OTKRIĆE

jednomu od mojih profesora, koji je bio postavljen za opata toga malog samostana, ali nijednom za vrijeme studija nisam posjetio te redovnike. Različiti katolički impulsi dolazili su sa svih strana, ali ja ih nisam mogao razumjeti niti na njih reagirati. Tijekom studija teologije pokatkad sam nailazio na sjajan, autentičan katolički nauk. Proučavali smo Uvod u kršćanstvo Josepha Ratzingera i mnogo sam dobio od te knjige. Također sam, među ostalim, pročitao i četiri dnevnika Gunnel Vallquist7 s Drugoga vatikanskog sabora, koji se održavao od 1962. do 1965. godine. To mi je bilo fascinantno štivo, ali te sam dnevnike više doživio kao duhovni orijentir i sredstvo općega obrazovanja nego kao izravan vodič. Ipak, znanje o Saboru, koji je bio tako revolucionaran, bilo je poput sjemena u meni koje će jednoga dana početi donositi plod. Na Uskrs 1976. godine pošao sam s prijateljem na put u Rim, gdje smo proveli tjedan dana šećući i razgledavajući znamenitosti. Nismo si mogli priuštiti većinu dnevnih izleta, jer ih je trebalo dodatno plaćati, pa smo uglavnom razgledavali sami. Ipak nas je to putovanje silno obogatilo. Vrhunac je bila uskrsna noć, kada smo uspjeli uhvatiti sjedala u bazilici sv. Petra. Nisam mogao vjerovati vlastitim očima kada sam vidio s kojim entuzijazmom ljudi gledaju kako papu Pavla VI. nose na prijestolju (sedia gestatoria). Redovnice su bile neopisivo radosne i veselje je vladalo u cijeloj bazilici. Sjetio sam se da je to Papa koji je 1968. progovorio protiv kontracepcije, zbog čega su ga zamrzili. Ovo je sada bilo potpuno drukčije, vidjeti ga tako blizu i doživjeti koliko je omiljen među ljudima, a ne samo napadan od agresivnih ljevičara. Izgledao je umorno. Bio je bolestan i nije još dugo poživio, ali sjedio je tamo strpljivo i vrlo ljubazno sve pozdravljao. To je na mene ostavilo snažan dojam. Nažalost, morali smo otići ranije kako bismo stigli na vrijeme u hotel, prije ne-

ULF: KATOLIČKI FRAGMENTI U POZADINI

go što zaključaju vrata. Izišli smo upravo u trenutku kada su zvona odzvanjala Trgom sv. Petra. Bilo nam je žao otići baš tada. Nekoliko sam godina molio za suprugu. Nakon što sam šest godina studija na Sveučilištu u Uppsali bio samac, bio sam doista spreman da se i ona pojavi u mojemu životu. Jednoga dana, nedugo nakon što sam se vratio iz Rima, jedan me je svećenik pozvao da mu se pridružim na duhovnoj obnovi. Dok smo proučavali Bibliju i razgovarali o Duhu Svetome, došli su i neki gosti. Jedna djevojka među njima odmah mi je privukla pozornost. Bila je to Birgitta. Kasnije smo zajedno otišli u šetnju i otkrili da imamo zajedničke interese i ciljeve. Bila je lijepa, ljubazna i inteligentna i voljela je Gospodina. Ludo sam se zaljubio u nju. Vjenčali smo se u prosincu iste, 1976., godine i bio sam sretan kao nikada do tada. U mojemu je duhovnom životu sve značajnije mjesto postupno zauzimala tzv. „Niska crkva” (Low Church) i karizmatsko izražavanje vjere. Imao sam snažan osjećaj da trebam raditi na tome da budem zaređen za svećenika u Švedskoj luteranskoj crkvi. Birgitta i ja molili smo na tu nakanu i osjetili smo da je to Božji poziv. S velikim sam se entuzijazmom pripremao za život svećenika, žudio sam propovijedati i naučavati riječ Božju i evangelizirati u sekularnomu društvu. U siječnju 1979. za luteranskoga me svećenika u biskupiji Göteborg zaredio biskup Bertil Gärtner i dodijeljena mi je služba studentskoga kapelana u luteranskomu studentskom pokretu u Uppsali. Ponekad bih se nakratko susreo sa svojim kolegom, katoličkim kapelanom. Bio je veoma srdačan, ali kako smo živjeli u drukčijim svjetovima, zapravo nismo imali nikakvih izravnih teoloških razgovora. Ja sam uz to imao uobičajena luteranska i karizmatska mišljenja i predrasude o katoličanstvu. Uglavnom nisam bio svjestan univer-

VELIKO OTKRIĆE

zalnije Crkve i ekumenskih teoloških rasprava toga vremena. Osim obvezna čitanja teoloških udžbenika za vrijeme studiranja čitao sam i ponešto pentekostalne karizmatske literature koja je kružila među studentima teologije. Iako su ih neki zvali „laganom” teologijom, te su knjige zapravo bile pravo osvježenje, poticale su i uzdizale duh. Čitanje takvih knjiga predstavljalo je promjenu u odnosu na sterilnu, akademsku i prilično liberalnu teologiju na Sveučilištu u Uppsali. Ta je literatura uglavnom govorila o djelovanju Duha Svetoga u životu čovjeka, no u opise zadivljujućih iskustava i pustolovina misionara često su se zavlačila antikatolička razmišljanja. Mnoge od priča i svjedočanstava govorili su o ljudima koji su dolazili iz nominalnih, formalnijih vjerskih sredina, često iz katoličkih zemalja, i zatim dolazili do „življe i osobnije vjere”. Za autore tih knjiga često je bilo samo po sebi jasno da katolike treba preobratiti i da ih se baš i ne može smatrati pravim kršćanima. Katoličku su Crkvu gledali kao rigidna diva, stara i izvan vremena, koji se protivi novim pokretima i ne gleda pozitivno na osobni kršćanski život. Gledali su na nju kao na manje-više mrtvu crkvu ili, grublje rečeno, kao na babilonsku bludnicu iz Knjige Otkrivenja. Interpretacije su varirale, ali svoj literaturi neovisnih crkava koju sam čitao zajednička je bila intenzivna kritika i izričito odbacivanje svega katoličkog. To je odbacivanje proizlazilo iz snažnih teoloških strujanja ne samo iz nekih neovisnih crkava, nego možda još i više iz niskocrkvenoga pokreta i biblijskoga luteranizma. Sve je to postupno utjecalo na moje stajalište o Katoličkoj Crkvi koje je u to vrijeme postajalo sve negativnije. Jednostavno mi nije bilo ni na kraj pameti da provjerim informacije i vidim jesu li te tvrdnje stvarno istinite niti da ih usporedim s onime što sami katolici kažu o svojoj vjeri i duhovnome životu. Ipak, sjećam se da sam u kršćanskoj knjiža-

ULF: KATOLIČKI FRAGMENTI U POZADINI

ri u Uppsali među karizmatskom literaturom vidio i karmelićansku literaturu sv. Ivana od Križa i sv. Terezije Avilske. U toj mi je knjižari bio ured i sjećam se da sam osjećao znatiželju u vezi s tim knjigama. Osjećao sam nutarnji poriv da ih pročitam, ali nisam to učinio. No ostao mi je neki dojam u vezi s tim knjigama i nastavio sam osjećati tihe nutarnje poticaje da ih pročitam. U to me je vrijeme sve više privlačilo pentekostalno karizmatsko kršćanstvo, sa svojim svježim naglaskom na darove i život Duha Svetoga u životu obična kršćanina. U isto sam vrijeme bio skeptičan prema preliberalnoj, akademski suhoj i intelektualiziranoj vjeri, ali i prema previše ljevičarskoj, politiziranoj, sekularno orijentiranoj vjeri u kojoj se činilo da horizontalni aspekt vjere posve eliminira onaj vertikalni. Držao sam da oba gledišta relativiziraju i iskrivljuju vjeru. Činilo mi se da ruše klasične dogme i doktrinalne koncepte, a u isto se vrijeme prema Svetomu pismu odnose subjektivno i individualistički. Za mene su najbitniji elementi vjere bili: poslušnost i osobna ljubav prema Isusu, vjernost Svetome pismu i klasičnim dogmama i otvorenost karizmatskome životu. U takvo sam ozračje ušao kada sam postao pravim kršćaninom, s time sam se upoznao i to sam naučio voljeti. Nisam mogao zamisliti kompromise ni u jednomu od tih elemenata. Od Luthera sam usvojio značenje pojma „adiafora”8, tj. naučio sam da postoje stvari koje nisu toliko važne i koje nisu nužne za spasenje, i na previše evanđelistički način prihvatio sam da je mnogo toga u povijesti Crkve zapravo bilo nadstruktura, teološki „viškovi”, koji skrivaju jednostavnost i snagu Evanđelja. Što sam više ulazio u karizmatski život koji je, treba priznati, imao mnogo pozitivnih strana, postajao sam sve kritičniji prema liberalnoj teologiji tradicionalne Luteranske crkve. Sve ono što sam smatrao samo praznom fasa-

VELIKO OTKRIĆE

dom u različitim izvanjskim oblicima gledao sam najviše kao zaprjeku rastu vjere u životima ljudi. Nisam imao pojma s koliko ću se izazova susresti upravo na tome području niti sam shvaćao koliko predrasuda ima u tim takozvanim „istinama”. Godine koje sam proveo kao studentski kapelan u Uppsali bile su za mene pune plodova. No u isto vrijeme sve su me više privlačile misije i u meni je rasla želja da postanem misionar. Tu sam želju dijelio s Birgittom. Ona je rođena i odrasla u Indiji, gdje su njezini roditelji, metodisti, služili kao propovjednici pa je od malih nogu odgojena u misionarskomu duhu. Oboje smo bili potpuno spremni za život u službi Gospodinu, ali nakon nekoliko godina za mene se otvorila prilika da godinu dana studiram u karizmatskoj biblijskoj školi Rhema u Oklahomi. Završio sam službu studentskoga kapelana u Uppsali i preselili smo se u Tulsu. Do tada smo već bili mala obitelj i našim je dječacima godina dana u Americi predstavljala priličnu pustolovinu. Bilo je zabavno čuti mališane kako koriste neke engleske riječi dok se igraju s novim prijateljima. Ta je godina na nas utjecala na mnogo načina. Vidio sam koliko su Amerikanci pragmatični u strastvenu pronalaženju različitih načina širenja evanđelja i kako nove zajednice nastaju i brzo rastu. To je za mene bilo posve novo. Moja je želja, naravno, bila poučavati i upućivati laike, obične vjernike, riječi Božjoj, osobnomu življenju vjere i životu Duha. Htio sam ih mobilizirati za evangelizaciju i misije. Za tu sam želju primio snažno nadahnuće tijekom boravka u Americi. Mislim da cijele te godine nisam upoznao nijednoga katolika. Vrijeme koje smo proveli u Sjedinjenim Američkim Državama nije promijenilo moj kritičan stav prema povijesnim crkvama, dapače, čak ga je i pojačalo, i nastavio sam gajiti taj stav. Zbog liberalne teološke pozicije pre-

SADRŽAJ

PREDGOVOR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 1. ULF: Katolički fragmenti u pozadini . . . . . . . . . . . . . 13 2. ULF: Otkriće koje vodi do preispitivanja . . . . . . . . . . 30 3. BIRGITTA: Pogled u prošlost i u budućnost . . . . . . . 48 4. ULF: Jeruzalem – uvod u nešto novo . . . . . . . . . . . . . 66 5. BIRGITTA: Doista želim shvatiti Marijinu ulogu . . . 85 6. ULF: Ponovno u Švedskoj, s novim pitanjima . . . . 105 7. ULF: Sveci, čuda i važni susreti . . . . . . . . . . . . . . . . . 120 8. BIRGITTA: U nama raste želja da podijelimo svoja iskustva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138 9. ULF: A što s Crkvom i papom? . . . . . . . . . . . . . . . . . 154 10. BIRGITTA: Uvjereni smo, ali odgađamo . . . . . . . . 173 11. ULF: Vrijeme za povezivanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195 12. ULF: Olujni oblaci i blagoslovi. . . . . . . . . . . . . . . . . 216 13. ULF I BIRGITTA: Konačno smo stigli! . . . . . . . . . . 222 BILJEŠKE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 235

237

PREPORUČUJEMO

Pakistanka Asia Bibi osuđena je na smrt zbog bogohuljenja, samo zato što je bila kršćanka. Nudili su joj slobodu ako se odrekne Krista, a ona je radije prihvatila smrt. Provela je devet godina u zatvoru mučena i ponižavana čekajući izvršenje smrtne kazne vješanjem. Postala je svjetski simbol progona kršćana u 21. stoljeću. Ovo je njezina potresna priča o devet godina zatvorskoga mučenja i ponižavanja u iščekivanju izvršenja smrtne kazne zbog vjere u Krista. 184 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Dobar boj istinita je ljubavna priča o Susanni i Luigiju, gorljivoj vjernici i ateistu. Vjenčali su se i dobili dvije kćeri a onda je Luigi dobio tumor na mozgu koji se, unatoč brojnim liječenjima, stalno vraćao. Malo-pomalo, ateist Luigi je taj koji će, kako mu se tijelo polako gasi, shvatiti da patnja ima smisao kada se prinosi dok će Susanna otkriti posve drukčiju vjeru od one koju je uzimala zdravo za gotovo. Potresna ispovijest koja će vam dati snage za život i ispuniti vas vjerom i nadom. 200 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Kerschoffset d.o.o. Tiskano u sijeÄ?nju 2021.

Ulf i Birgitta Ekman cijeloga su života budili kontroverze. Kao luteranski svećenik na Sveučilištu u Uppsali Ulf je 80-ih godina vodio studentski duhovni pokret da bi na kraju javno istupio iz Švedske Crkve. Zajedno sa suprugom Birgittom utemeljio je Riječ života, veliku nedenominacijsku crkvenu zajednicu kojoj se s vremenom pridružilo više tisuća članova i misionara koji su diljem svijeta osnivali brojne zajednice i škole za proučavanje Biblije. Riječ života tako je postala prva tzv. „mega crkva“ u Švedskoj, a Ulf Ekman jedan od najuglednijih kršćanskih vođa. Voditi kršćansku crkvenu zajednicu u jednoj od najsekularnijih država svijeta podrazumijeva mnogo izazova i poteškoća. Supružnike Ekman povlačili su po medijima, kritizirali njihov nauk i vodstvo. Ipak, najveći izazov i najveća kritika došla je iz samoga kršćanskog okružja, i to osobito u trenutku kad su, nakon više desetljeća propitivanja, Ekmanovi odgovorili na ustrajan i snažan Božji poticaj i stupili u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom. Vijest da Ekmanovi napuštaju Riječ života i pridružuju se Katoličkoj Crkvi bila je prava medijska bomba u Švedskoj, izazvavši veliku pozornost i mnoštvo burnih reakcija. Suočivši se s brojnim napadima i nerazumijevanjem, supružnici Ekman odlučili su iznijeti zajedničko svjedočanstvo i opisati svoju dugogodišnju intelektualnu i vjersku potragu. Tako je nastala knjiga Veliko otkriće u kojoj iznose nadahnjujuću životnu ispovijest o tome kako su od početne duboke odbojnosti prema Katoličkoj Crkvi došli do spoznaje da ona posjeduje puninu istine i da im je u njoj mjesto. Nezaboravna priča koja spaja teologiju, potragu za istinitim odgovorima, ustrajnu ljubav, nezadovoljstvo i, na koncu, milinu konačnoga rješenja. TYLER BLANSKI

Ulf i Birgitta Ekman desetljećima su bili zauzeti i gorljivi evanđelistički kršćani. Ulfa su čak zvali „švedskim Billyjem Grahamom“. Ova je knjiga njihova fascinantna priča. Ne morate biti katolik da bi vam se svidjela. Čovjek ste, i to je dovoljno da vas dirne. SCOTT HAHN ISBN 978-953-235-699-1

VERBUM 108 kn