C. S. Lewis
VELIKA RASTAVA FantastiÄ?na pripovijest o raju i paklu
VERBUM
C. S. Lewis VELIKA RASTAVA
Biblioteka:
Stilus
29.
Urednik: mr. sc. Petar Balta
Za nakladnika: Miro Radalj
C. S. Lewis
VELIKA RASTAVA FantastiÄ?na pripovijest o raju i paklu
VERBUM Split, 2011.
Naslov izvornika: C. S. Lewis, The Great Divorce: A Dream Copyright © C. S. Lewis Pte Ltd 1946 Objavio Verbum d.o.o. pod licencijom CS Lewis Company Ltd © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2011. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: Mijo Pavić Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111-32=163.42 LEWIS, Clive Staples Velika rastava : fantastična pripovijest o raju i paklu / C. S. Lewis ; <prijevod Mijo Pavić>. - Split : Verbum, 2011. - (Biblioteka Stilus ; 29) Prijevod djela: The Great Divorce: A Dream. ISBN 978-953-235-244-3 131213021
”Ne, nema mogućnosti bijega. Ne postoji nebo s malo pakla u sebi – plan da se zadrži ovo ili ono od đavla u našim srcima ili u našim džepovima. Sotona mora van, do zadnje dlake i pera.” George MacDonald
Barbari Wall, najvrsnijemu i najstrpljivijemu od svih prepisivaÄ?a
PREDGOVOR
Blake je napisao Vjenčanje Raja i Pakla. Ako ja pišem o njihovoj Rastavi, ne činim to zato što sebe držim primjerenim suparnikom ovomu velikom geniju niti čak zato što sam siguran da znam što je imao na umu kada je svojoj knjizi davao takav naslov. Ali, u nekomu smislu, nastojanje da do toga vjenčanja dođe traje oduvijek. To se nastojanje temelji na uvjerenju da nam stvarnost nikada ne podastire apsolutno neizbježni “ili-ili”; da, pod uvjetom da posjedujemo vještinu i strpljivost te (iznad svega) dovoljno vremena, možemo uvijek pronaći način da prigrlimo obje alternative; da će se zlo, zahvaljujući pukomu razvoju, ili prilagođenju, ili pročišćenju, već nekako pretvoriti u dobro te da ne ćemo biti pozvani da konačno i u potpunosti odbacimo bilo što što bismo rado zadržali. Takvo uvjerenje držim kobnom pogrješkom. Ne možete sa sobom na sva putovanja ponijeti svu svoju prtljagu; za jednoga od njih možda ćete biti prisiljeni ostaviti za sobom čak i svoju desnu ruku i svoje desno oko. Ne živimo u svijetu u kojemu su svi putovi polumjeri kruga i u kojemu će se svi oni, ustrajemo li dovoljno dugo na njima, postupno i neizbježno sve više približavati jedan drugome i konačno se sastati u središtu: bolje reći, živimo u svijetu u kojemu se svaki put nakon nekoliko kilometara grana na dvoje, i svaki od njih opet na dvoje, a vi na svakomu raskrižju morate donijeti odluku. Čak ni na pukoj biološkoj razini život nije nalik rijeci već stablu. Ne približava 9
se jedinstvu, već se od njega udaljava, a što su stvorenja savršenija, sve se više udaljavaju jedno od drugoga. Dok zrije, dobro se neprekidno sve više razlikuje ne samo od zla, već i od drugoga dobra. Ne mislim da svi oni koji odaberu pogrješan put propadaju, ali njihov je spas u tome da ih se vrati na pravi put. Rezultat zbrajanja moguće je popraviti, ali samo tako da se istim putem vratite natrag i pronađete grješku te, započevši od te točke, otpočnete sve iznova, a ne tako da jednostavno nastavite započetim putem. Zlo je moguće poništiti, ali ono se ne može “razviti” u dobro. Njega vrijeme ne ublažava. Čîni je potrebno uklanjati, malo-pomalo, “s opirućim mrmljanjima razdvajajuće snage” – drukčije ne ide. Još uvijek vrijedi “ili-ili”. Ako se odlučimo za Pakao (ili čak zemlju), ne ćemo vidjeti Raja; ako prihvatimo Raj, ne ćemo moći zadržati uza se čak ni najmanje i najprisnije suvenire Pakla. Vjerujem, naravno, da će svaki čovjek koji zasluži Raj shvatiti da ono što je napustio (čak i ako je iskopao svoje desno oko) nije izgubljeno, da će srž onoga za čim je, u svojim najizopačenijim željama, doista težio neočekivano pronaći ondje, da će ga to čekati u “tomu Raskošnom Kraju”. U tomu smislu će se, za one koji su završili putovanje (i ni za koje druge), moći s pravom reći da je dobro sve i da je Raj posvuda. No mi koji tek započinjemo kročiti tim putem ne smijemo se unaprijed radovati, vjerujući da će i nama biti dano da dođemo do toga zaključka. Učinimo li to, dogodit će nam se da ćemo prihvatiti pogrješno i kobno obratno uvjerenje, zamišljajući da je sve dobro i da je posvuda Raj. Ali, što je sa zemljom? pitate. Zemlju, na kraju, nitko ne će doživjeti kao neko posebno mjesto. Poka10
zat će se, vjerujem, da je zemlja, ukoliko je izaberete umjesto Raja, cijelo vrijeme bila tek predio u Paklu; i obratno, ako je shvatite kao nešto od drugotne važnosti u usporedbi s Rajem, pokazat će se da je ona od početka bila dio samoga Raja. O ovoj je malenoj knjizi moguće reći još samo dvije stvari. Ponajprije, dužan sam iskazati zahvalnost jednomu piscu čije sam ime zaboravio, no čiji sam tekst o nečemu što oni nazivaju “znanstvenim romanom” pročitao prije nekoliko godina u jednomu od onih šarenih američkih časopisa. Nesavitljivost i neslomljivost moje nebeske materije sugerirao mi je upravo on, premda je on ovu ideju iskoristio za jednu posve drugu i nadasve domišljatu svrhu. Njegov je junak putovao u prošlost: ondje su ga, kako i priliči, kišne kapi probadale poput metaka, a sendviče, ma kako ih se trudio zagristi, nije mogao zagristi – jer, to se razumije samo po sebi, prošlost nije moguće promijeniti. Ja sam, s manje originalnosti, ali (nadam se) s umješnošću nalik njegovoj, čitavu stvar premjestio u vječnost. Ako pisac te priče ikada pročita ove retke, molim ga da prihvati moju iskrenu zahvalnost. Druga je stvar ova: molim čitatelje da imaju na umu da je knjiga koju drže u rukama puka fantazija. Ona, naravno, ima određenu moralnu pouku – barem sam je ja tako zamislio. No o stanju nakon smrti možemo samo više ili manje maštovito pretpostavljati; ono nije čak ni nagađanje ni špekulacija o onome što nas tamo možda doista čeka. Posljednje što bih želio jest potaknuti kod čitatelja znatiželju o pojedinostima zagrobnoga života. C. S. Lewis travanj 1945. 11
1.
Stajao sam, čini se, u uskomešanu redu u nekoj dugačkoj ulici u sirotinjskomu kvartu. Primicala se večer i kišilo je. Satima sam lunjao sličnim sirotinjskim ulicama, stalno na kiši, a večernji se sumrak nikako nije pretvarao u noć. Vrijeme kao da se bilo zaustavilo u onomu tmurnom trenutku kada se u nekolicini dućana pali svjetlo i kada još nije dovoljno mračno da bi vas njihovi izlozi razveselili. I baš kao što se večer nikako nije htjela pretvoriti u noć, tako me i moje lunjanje nikako nije dovodilo u neke druge, bolje dijelove grada. Ma koliko da sam hodao, posvuda oko mene bile su samo prljave kuće sa stanovima i sobama za iznajmljivanje, sićušne prodavaonice duhana, visoke ograde oko gradnji na kojima su visjeli razderani plakati, skladišta bez prozora, teretni kolodvori bez vlakova te knjižare, onakve u kojima prodaju Aristotelova sabrana djela. Nikoga nisam sretao. Da se na autobusnoj postaji nije okupila malena skupina ljudi, čitav bi se grad doimao potpuno praznim. Čini mi se da je upravo to bio razlog što sam i sâm stao u red. Odmah sam imao sreću jer upravo u trenutku kada sam zauzeo svoje mjesto u redu, neka sitna i zajedljiva ženica koja je stajala ispred mene otrese se na muškarca koji je, po svemu sudeći, bio u društvu s njom: “U redu, kada baš tako hoćeš. Ne ću ići. Eto ti”, i iziđe iz reda. “Molim te, ne umišljaj si”, reče joj muškarac dostojanstvenim i profinjenim glasom, “da mi 13
je i najmanje stalo do toga da odem tamo. Samo sam nastojao ugoditi tebi, mira radi. Moji osjećaji nisu ni najmanje važni, naravno, razumijem to potpuno” – i uskladivši čin sa svojim riječima, također ode. “Gle,” pomislih, “pomaknuo sam se za dva mjesta naprijed.” Sada sam se nalazio blizu muškarca vrlo sitna rasta i mrgodna izraza lica, koji me pogleda s izrazom krajnje nesklonosti i primijeti, nepotrebno glasno, rekao bih, muškarcu iza sebe: “Takvo što doista tjera čovjeka da dvaput promisli prije no što uopće ode.” “Takvo što?” zareža onaj drugi, koji je bio krupan i vrlo mišićav. “Hm,” reče Niski, “iskreno govoreći, nisam baš navikao na ovakvo društvo.” “Ha!” reče Krupni, a zatim, bacivši pogled prema meni, doda: “Ne dopustite mu da bude drzak prema vama, gospodine. Ne bojite ga se, zar ne?” Zatim, vidjevši da se ne mičem, odmjeri iznenada Niskoga i reče: “Nismo dovoljno dobri za vas, zar ne? Sviđa mi se vaša drskost.” Sljedećega trenutka dade Niskome žestoku pljusku, na što se onaj nađe raskrečen u žlijebu uz pločnik. “Pustite ga da leži, pustite ga da leži”, reče Krupni, ne obraćajući se nikome posebno. “Priprost sam čovjek, takav sam kakav sam i imam svoja prava kao i bilo tko drugi, shvaćate?” S obzirom na to da Niski nije pokazivao namjeru da ponovno stane u red, već se ubrzo, šepajući, počeo udaljavati, oprezno sam se zbio iza Krupnoga i čestitao sam sebi na tome što sam se sada mogao pomaknuti za još jedno mjesto. Trenutak kasnije dvoje mladih ljudi koji su stajali ispred njega također su otišli, ruku pod ruku. Oboje su nosili hlače i bili vitka stasa, hihotali se i govorili u falsetu tako da nisam mogao sa sigurnošću odrediti spol ni jednome od njih, no bilo je očito da i jedno 14
i drugo trenutno više vole ono drugo negoli da dođu do mjesta u autobusu. “Ne ćemo moći svi ući”, oglasi se plačljivo ženski glas, otprilike četiri mjesta ispred mene. “Promijenit ću svoje mjesto za vaše za pet šilinga, gospođo”, reče netko drugi. Začuh zveket novca, a zatim vrisak u ženskomu glasu, pomiješan s grohotnim smijehom što je dolazio od ostalih u skupini. Žena poskoči sa svojega mjesta i poleti prema muškarcu koji ju je prevario, no ostali se odmah zbiše i izguraše je iz reda... Tako se red, zahvaljujući sad ovome sad onome, smanjio na prihvatljivu dužinu puno prije no što se autobus pojavio. Bilo je to prekrasno vozilo: sjalo je zlaćanim svjetlom i bilo obojeno poput nekoga starog grba. Čak se i Vozač doimao nekako blještavim, a vozilom je upravljao samo jednom rukom. Drugom je mahao ispred lica, kao da želi rastjerati prljavu paru što ju je stvarala kiša. Čim su ga ugledali, među ljudima koji su stajali u redu začu se gunđanje. “Čini se da je njemu zabavno, ha?... Okladio bih se da je vraški zadovoljan sobom... Moj Bože, zašto se ne ponaša prirodno? – Misli da je previše dobar da bi nas uopće pogledao... Što on zamišlja, tko je on?... Sva ta pozlata, pa još i ta ljubičasta boja, to je ono što ja nazivam razuzdanošću i rasipanjem... Zašto dio novca ne potroše na svoje kuće ovdje dolje? – Bože! Tako bih mu rado opalio jednu zaušnicu.” U Vozačevu izrazu lica nisam vidio ništa što bi opravdalo sve ove primjedbe, osim ako to nije bilo njegovo autoritativno držanje te očita želja da svoj posao radi kako treba. Moji su se suputnici borili kao kokoši tko će se prvi ukrcati u autobus, iako je u njemu bilo dovoljno mjesta za sve nas. Ušao sam zadnji. Autobus je bio 15
poluprazan pa sam se smjestio u stražnjemu dijelu, podalje od ostalih putnika. No odjednom mi priđe neki mladić s raskuštranom kosom i sjede na mjesto do mojega. Upravo u tomu trenutku autobus je krenuo. “Pomislio sam da vam ne će smetati ako vam se prikačim”, reče, “jer sam primijetio da o ovomu našem društvancetu mislite isto što i ja. Zašto, zaboga, dolaze tako uporno – to mi nikako ne ide u glavu. Ne će im se nimalo svidjeti kada dođemo tamo; bilo bi im puno udobnije da su ostali kod kuće. Drugo smo vi i ja.” “Sviđa li im se ovdje?” upitah ga. “Kao i bilo gdje drugdje”, odgovori on. “Imaju kina, trgovine u kojima mogu kupiti pohanu bijelu ribu s pomfritom, reklame i sve ostalo što žele. Strahovit manjak bilo kakva intelektualnoga života njih ne zabrinjava. Čim sam stigao ovamo, shvatio sam da je posrijedi neka grješka. Trebao sam se ukrcati u prvi autobus, no prtljao sam, pokušavajući trgnuti ljude iz mrtvila. Pronašao sam nekoliko individua koje poznajem otprije i pokušao osnovati mali kružok, no čini se da su svi oni potonuli na razinu na kojoj je njihovo susjedstvo. Čak i prije no što smo došli ovamo, imao sam određene sumnje u ljude kakav je Cyril Blellow. Uvijek mi se činilo da radi u pogrješnu idiomu. No barem je bio inteligentan: od njega ste mogli čuti neku kritiku koju vrijedi čuti, iako je, kada je o kreativnosti riječ, bio čist promašaj. Sada se, pak, čini da mu nije ostalo ništa drugo osim njegova uobražavanja. Posljednji put kada sam mu pokušao pročitati nešto od onoga što sam napisao... ali, pričekajte načas, baš bih volio da to pogledate.” 16
Vidjevši sa strepnjom da iz džepa izvlači debeo svežanj papira otisnuta na pisaćemu stroju, promrmljao sam nešto o tome kako nisam ponio naočale i uzviknuo: “Hej! Poletjeli smo.” Tako je i bilo. Nekoliko desetaka metara ispod nas, već napola skriveni iza zavjese što su je stvarale kiša i magla, pojaviše se vlažni krovovi kuća grada koji se bez prekida rasprostirao sve dokle je pogled sezao.
17
2.
Nisam bio dugo prepušten na milost i nemilost Pjesniku S Raskuštranom Kosom jer je naš razgovor ubrzo prekinuo jedan drugi putnik, no prije no što se to dogodilo, saznao sam mnogo o njemu. Činilo se da je to čovjek koga su veoma zlostavljali. Roditelji ga nisu uvažavali i činilo se da se ni jedna od pet škola koje je pohađao nije pobrinula da razvije talent i temperament kakav je njegov. Još gore, bio je jedan od onih dječaka kod kojih se školski sustav, koji se temelji na redovitu provjeravanju je li đak usvojio gradivo, pokazuje u svom svojemu nepoštenju i apsurdnosti. Tek kada se upisao na fakultet, počeo je shvaćati da mu se sve nepravde što ih je doživio nisu dogodile slučajno, već da su one neizbježna posljedica našega gospodarskog sustava. Kapitalizam nije samo zarobljavao radnike; on je i kvario ukus i činio intelekt vulgarnim: otuda obrazovni sustav koji imamo i otuda njegova nesposobnost da “Prepozna” novi genij. To ga je otkriće učinilo Komunistom. No kada je izbio rat i kada je vidio da Rusija djeluje u čvrstu savezu s kapitalističkim vladama, shvatio je još jednom da je osamljen i zbog svojih je uvjerenja bio primoran odbiti služiti vojsku. Poniženja što ih je doživio u ovoj fazi života ogorčila su ga, priznao mi je. Odlučio je da će svojim idealima najbolje služiti tako što će otići u Ameriku, ali nedugo zatim u rat je ušla i Amerika. Upravo u to vrijeme Švedska mu se iznenada učinila zemljom u kojoj nastaje doista nova i radikalna umjetnost, no 19
razni su se tlačitelji pobrinuli da mu onemoguće odlazak u tu zemlju. Bilo je poteškoća s novcem. Njegov otac, koji se u svojemu duhu nikada nije odijelio od najogavnije intelektualne samodopadnosti i uskogrudnosti viktorijanske epohe, davao mu je smiješno malenu novčanu pripomoć koja mu nije bila dovoljna ni za pokriće osnovnih troškova života. Usto, i njegova se djevojka loše ponašala prema njemu. Držao ju je doista civiliziranom i odraslom osobom, a onda je neočekivano otkrio da u njezinoj glavi vrvi od buržujskih predrasuda i monogamnih poriva. Posebno mu se nisu sviđale njezine ljubomora i posesivnost. Pri kraju njihove veze čak se pokazala škrtom. To je bilo ono što je prevršilo mjeru. Bacio se pod vlak... Lecnuo sam se, ali on to nije primijetio. Čak i tada, nastavio je, progonila ga je zla sreća. Poslali su ga u ovaj sivi grad. No to je, naravno, bila grješka. Vidjet ću, uvjeravao me je, da će na povratku svi putnici biti uza me. Ali on ne će. On će ostati “ondje”. Bio je potpuno siguran da odlazi nekamo gdje odbojna sredina napokon više ne će vrijeđati njegov istančan i kritički duh, gdje će biti “Prepoznat” i gdje će ga “Cijeniti”. U međuvremenu on će mi, s obzirom na to da nisam ponio naočale, pročitati odlomak koji se Cyrila Blellowa nije nimalo dojmio... Upravo u tomu trenutku nešto nas je prekinulo u razgovoru. Jedna od mnoštva prepirki koje su u autobusu neprekidno poluglasno trajale od trenutka kada smo se ukrcali dosegnula je točku vrenja i odjednom je nastao stampedo. Sijevnuli su noževi: pucalo se iz pištolja, no sve se to činilo neobično bezazlenim, a kada je završilo, na sebi nisam našao ni jedne ozljede ni ogrebotine, iako sam sada sjedio na drugomu sjedalu 20
i uza me je sjedio netko drugi, a ne onaj mladić. Bio je to muškarac inteligentnih crta lica s prilično gomoljastim nosom i polucilindrom na glavi. Pogledao sam kroz prozor. Sada smo već bili tako visoko da su svi predmeti ispod nas polako gubili obrise. No polja, rijeke i planine nisam vidio te sam stekao dojam da sivi grad i dalje ispunja čitavo moje vidno polje. “Đavolskoga li grada,” dobacih, “nikako to ne razumijem. Neki njegovi dijelovi koje sam vidio potpuno su prazni. Je li nekada bio napučeniji?” “Ma kakvi”, oglasi se moj susjed. “Nevolja je u tome što se njegovi stanovnici vole svađati. Čim netko dođe, nastani se u nekoj ulici. Ne prođu ni dvadeset četiri sata, a on zapodjene svađu sa susjedom. Prije isteka tjedna već se toliko isposvađao sa susjedima da se odlučuje preseliti. Postoji velika vjerojatnost da će sljedeća ulica u koju dođe biti prazna jer su se svi ljudi koji su živjeli u njoj posvađali sa svojim susjedima – i preselili se. U tome slučaju on se nastanjuje. Ako je ulica slučajno puna, ide dalje. No čak i ako ostane, to nije ništa neobično. Siguran je da će se ubrzo posvađati sa svojim susjedima, nakon čega će ponovno otići. Naposljetku će se preseliti na sam rub grada i ondje izgraditi novu kuću. Vidite, ovdje je lako. Dovoljno je samo pomisliti na kuću i ona je već tu. Tako se grad neprekidno širi.” “Tako što sve više i više ulica biva prazno?” “Tako je. A i vrijeme je ovdje nekako čudnovato. Mjesto na kojemu smo se ukrcali udaljeno je tisuće milja od Građanskoga Centra kamo dolaze sve pridošlice iz svijeta. Svi ljudi koje ste upoznali živjeli su u blizini autobusne postaje, no trebala su im stoljeća 21
– mjereno našim vremenom – da stignu tamo, seleći se postupno s mjesta na mjesto.” “A što je s onima koji su došli ranije? Hoću reći... sigurno ima ljudi koji su još davno prije došli sa Zemlje u vaš grad?” “Tako je. Ima ih. Oni su se neprekidno selili. Sve su se više razdvajali. Sada su već toliko daleko da više i ne pomišljaju na to da dođu na autobusnu postaju. Astronomske su to udaljenosti. U blizini mjesta gdje živim nalazi se neka uzvisina i neki čovjek ima teleskop. Otuda možete vidjeti svjetla nastanjenih kuća u kojima žive ti stari, milijune milja odavde. Milijune kilometara daleko od nas i jedni od drugih. Svako toliko sele se još dalje. To je jedno od razočaranja. Mislio sam da ćete upoznati zanimljive povijesne ličnosti. Ali ne ćete ih upoznati, predaleko su.” “Hoće li stići na autobusnu postaju na vrijeme, ako se ikada zapute?” “Hm... teoretski da. Ali to je udaljenost koja se mjeri svjetlosnim godinama. Osim toga, sada više to ne žele, ne ti stari poput Tamerlana ili Džingis-kana, ili poput Julija Cezara ili Henrika Petoga.” “Ne žele?” “Tako je. Najbliži od tih starih jest Napoleon. Znamo to zato što su dvojica otputovala da ga vide. Krenuli su na put puno prije no što sam ja došao, naravno, no bio sam ondje kada su se vratili. Trebalo im je petnaest tisuća godina, računajući prema našemu vremenu. Sada smo uhvatili signal te kuće. Tek svjetlo veličine uboda pribadače, a u blizini njega ničega, na milijune kilometara.” “Ali, stigli su tamo?” 22
“Tako je. Podigao je golemu kuću u stilu Empirea: nizovi prozora obasjanih svjetlom, iako se odande gdje ja živim doimaju sitnima poput uboda pribadače.” “Jesu li vidjeli Napoleona?” “Jesu. Uspeli su se gore i pogledali kroz jedan od prozora. Napoleon je bio tamo.” “Što je radio?” “Šetkao je gore-dolje, gore-dolje cijelo vrijeme – lijevo-desno, lijevo-desno – ne zaustavljajući se ni trenutka. Ova su ga dvojica momaka promatrala oko godinu dana i nikada nisu vidjeli da se odmara. Cijelo je vrijeme mrmljao sebi u bradu: ‘To je bila Soultova grješka. To je bila Neyeva grješka. To je bila Josephineina grješka. To je bila grješka Rusa. To je bila grješka Engleza.’ Neprekidno jedno te isto. Nije se zaustavio ni za trenutak. Sićušan, debeo čovjek, a doimao se nekako umorno. No činilo se da ne može prestati s time.” Sudeći po vibracijama, razabrao sam da se autobus i dalje kreće, ali sada se s prozora koji su to potvrđivali ništa nije moglo vidjeti, ništa osim goleme praznine iznad i ispod nas. “To znači da će se grad nastaviti širiti do u beskraj?” rekoh. “Tako je”, reče Inteligentni. “Osim ako netko nešto ne poduzme.” “Kako to mislite?” “Hm, u stvari, reći ću vam to u povjerenju, sada je to moj posao. Što ne valja s ovim krajem? Ne to što su ljudi svadljivi, to je u ljudskoj prirodi, a ona je čak i na Zemlji uvijek ista. Problem je u tome što oni nemaju Potreba. Dobijete sve što želite (ne osobite kvali23
tete, naravno), dovoljno je samo to zamisliti. Zato vas ne stoji nikakva napora da se preselite u neku drugu ulicu ili da sagradite novu kuću. Drugim riječima, ne postoji odgovarajuća ekonomska osnova za bilo kakav život u zajedništvu. Ako su im trebali pravi dućani, ljudi su morali ostati u blizini mjesta gdje su se pravi dućani nalazili. Ako su im trebale prave kuće, ljudi su morali ostati blizu mjesta gdje su se nalazili graditelji. Da bi neko društvo postojalo, potrebna je oskudica. E, tada nastupam ja. Ne krećem na ovo putovanje radi zdravlja. Što se toga tiče, ne vjerujem da bi mi tamo gore odgovaralo. Ali ako se mogu vratiti s pravim potrepštinama – s bilo čime što možete stvarno zagristi ili popiti ili na čemu možete sjediti – no!, netko u našemu gradu odmah će to zatražiti od vas. Mogao bih započeti neki poslić. Imao bih nešto što bih prodavao. Ljudi bi uskoro počeli dolaziti i naselili bi se u vašoj blizini – centralizacija. U dvjema potpuno nastanjenim ulicama mogli bi se smjestiti ljudi koji su sada rasprostranjeni na preko milijun četvornih kilometara potpuno pustih ulica. Stekao bih zgodan mali imetak i mogao bih biti javni dobrotvor.” “Mislite, kada bi bili prisiljeni živjeti zajedno, s vremenom bi naučili da se manje svađaju?” “Hm, ne znam. Valjda bi bili prisiljeni biti malo tiši. Pružila bi vam se prilika da ustanovite policiju. Da im zabijete u glavu neku disciplinu. Bilo kako bilo” (na ovomu mjestu stišao je glas), “bilo bi bolje, znate. To svi kažu. Sigurnost u mnoštvu.” “Sigurnost od čega?” zaustih, no moj me suputnik podbode laktom, dajući mi tako znak da zašutim. Promijenio sam pitanje. 24
“Ali gledajte,” rekoh, “ako mogu doći do bilo čega tako da to samo zamisle, zašto bi željeli prave stvari, kako ih vi nazivate?” “A? Voljeli bi imati kuće koje ne prokišnjavaju.” “Sadašnje im kuće prokišnjavaju?” “Naravno da ne prokišnjavaju. Kako bi i mogle?” “Kakva je onda, dovraga, korist od njihove gradnje?” Inteligentni približi svoju glavu mojoj. “Radi sigurnosti, opet”, promrsi. “U najmanju ruku, radi osjećaja sigurnosti. Za sada je sve u redu, ali kasnije... shvaćate.” “Što?” rekoh, prigušivši gotovo i nehotice svoj glas do razine šapata. Riječi je izgovarao nečujno, očekujući valjda da umijem čitati s usana. Približio sam uho posve blizu njegovih usta. “Govorite glasnije”, rekoh mu. “Uskoro će se smračiti”, izgovori on pompozno i previše razgovijetno. “Želite reći da će se večer na kraju zaista pretvoriti u noć?” On kimne glavom. “Kakve veze to ima s ovim o čemu govorimo?” upitah ga. “Hm... nitko ne želi ostati vani kada se to dogodi.” “Zašto?” Njegov je odgovor bio tako kradomičan da sam ga morao nekoliko puta zamoliti da ga ponovi. Kada je to napokon učinio, ponešto ozlovoljen (kao što to često biva sa šaptačima), ja mu odgovorih, zaboravivši pritom prigušiti glas. “Tko su ‘Oni’?” upitah ga. “I što se bojite da će vam učiniti? I zašto bi oni izlazili kada je mračno? I 25
kakvu bi zaštitu neka zamišljena kuća mogla pružiti u slučaju neke opasnosti?” “Slušajte vi!” poviče Krupni. “Tko to priča sve te gluposti? Prestanite šaptati, vas dvojica, ako ne želite dobiti batine, čujete li me? Širenje glasina, tako ja to zovem. Tiše, Ikey, čuješ li?” “Tako je. Skandalozno. S takvima treba u zatvor. Kako su se uopće našli u autobusu?” zarežaše ostali putnici. Debeo, glatko izbrijan muškarac koji je sjedio na sjedalu ispred mene nagne se prema natrag i obrati mi se kulturnim glasom. “Oprostite, molim vas, ali nisam mogao da ne prisluškujem dijelove vašega razgovora. Začuđujuće je kako se te primitivne predrasude zadržavaju tako dugo. Molim? Oh, za Boga miloga, to je sve što se o tome može reći. Ne postoji ni najmanji dokaz da će se ovaj suton pretvoriti u noć. U učenim je krugovima nastala čitava revolucija u vezi s tim pitanjem. Čudi me da ništa niste čuli o tome. Sve tlapnje koje su poput noćne more progonile naše pretke raspršuju se i nestaju u nepovrat. Ono što sada vidimo pri ovomu mirnu i slabašnu polusvjetlu jest obećanje zore: polagano okretanje cijeloga naroda prema svjetlu. Polagano i neprimjetno, dakako. ‘I ne samo kroz prozore što gledaju prema istoku, kada danje svjetlo dođe, ulazi svjetlost.’ A ono čeznuće za ‘pravim’ potrepštinama o kojima naš prijatelj govori najobičniji je materijalizam, znate. On je nazadan. Vezan za zemlju! Čeznuće za materijom. Ali mi gledamo prema ovomu duhovnom gradu – jer unatoč svim svojim nedostatcima on jest duhovan – poput rasadnika u kojemu stvaralačke 26
funkcije čovjekove, sada oslobođene okova materije, otpočinju isprobavati svoja krila. Uzvišena misao.” Nekoliko sati kasnije došlo je do promjene. U autobusu je počelo bivati sve svjetlije. Sivilo s druge strane prozora boje gliba poče se prometati u sedef, zatim u blijedoplavu boju te napokon u sjajno plavetnilo koje je peklo oči. Činilo se da lebdimo u zrakopraznomu prostoru. Kamo god ste pogledali, niste mogli vidjeti ni zemlju, ni sunce, ni zvijezde: samo blistav bezdan. Spustio sam prozor pored svojega sjedala. Na trenutak u autobus prodre vrlo ugodna svježina, a onda... “Što, dovraga, radite?” poviče Inteligentni, naginjući se grubo preko mene i povlačeći prozor naglim trzajem prema gore. “Hoćete li da svi umremo od studeni?” “Zvekni ga”, reče Krupni. Zaokružih pogledom po autobusu. Iako su prozori bili zatvoreni i uskoro zastrti, autobus je bio ispunjen svjetlom. Bilo je to okrutno svjetlo. Ustuknuo sam pred licima i likovima kojima sam bio okružen. Sva ta lica bijahu nepomična, ispunjena – ne mogućnostima već nemogućnostima, neka od njih upala, druga naduta, neka su, opet, zračila idiotskom surovošću, neka nepovratno uronjena u snove, no sva ona bijahu na ovaj ili onaj način izobličena i uvenula. Činilo vam se da se mogu svakoga trenutka raspasti ako se svjetlost još više pojača. A onda sam – na stražnjemu zidu autobusa visilo je ogledalo – ugledao odraz vlastitoga lica. A svjetlo je i dalje jačalo.
27
Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u lipnju 2011.
Koristeći se svojim nenadmašnim talentom za pisanje bajki i alegorija, C. S. Lewis nas u ovoj alegoričnoj priči vodi na nutarnje putovanje kroz raj i pakao i upoznaje nas s anđelima i nadnaravnim bićima koji mijenjaju način na koji razmišljamo o dobru i zlu. Zamišljajući sama sebe u snu u kojemu se nalazi u autobusu koji vozi između pakla i raja, Lewis započinje izvrsnu književnu pripovijest o vječnim pitanjima postojanja pakla i raja, kao i o tome može li postojati jedan bez drugoga. Privlačnim slikama, zabavnom satirom i uzbudljivim špekulacijama Lewis majstorski izaziva znatiželju o životu nakon smrti, istodobno izoštravajući svijest o ovome svijetu. Njegovi zorni opisi grijeha i napasti, kao i genij za opisivanje zapletenih mreža taštine i samoobmane čine ovo djelo izrazito duhovno korisnim, potičući čitatelja da se zapita o krajnjim posljedicama svakodnevnih samo naizgled sitnih odluka i čina.
ISBN 978-953-235-244-3
VERBUM 95 kn
www.verbum.hr