Velika Pasija - web listanje

James Runcie VELIKA PASIJA

S engleskoga prevela Karmela Cindrić

Biblioteka: Stilus 75.

Glavni urednik: Petar Balta

Naslov izvornika: James Runcie, The Great Passion

This translation of The Great Passion is published by arrangement with Bloomsbury Publishing Plc.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Katarina Gugić

Lektura: Perica Oreč

Za nakladnika: Miro Radalj

Knjiga je objavljena uz potporu Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

ISBN 978-953-235-976-3

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001281253.

PREDGOVOR HRVATSKOG IZDAVAČA

Vjerojatno na svijetu nema čovjeka koji nije makar čuo za Johanna Sebastiana Bacha (1685.–1750.), jednoga od najvećih skladatelja svih vremena, koji, uz Beethovena i Mozarta, izvan svake sumnje spada u klasike klasične glazbe, u sam glazbeni Olimp. Osim što je bio vrlo plodan skladatelj koji je iza sebe ostavio golemi opus od više od 1000 skladbi, Bach je bio i virtuoz koji je uveo pravu revoluciju u glazbeni kanon svojega vremena, u improvizacije unutar osnovnih glazbenih oblika, kao i u izražajnost izvedbe. Kao violinist, čembalist, orguljaš i skladatelj djelovao je u više njemačkih gradova (Weimar, Arnstadt, Mühlhausen, Köthen i Leipzig). No Bach nije bio samo nadareni glazbenik i skladatelj. U prvom je redu bio muž i otac, te učitelj. Najveći dio svojega života – punih 27 godina, do svoje smrti – služio je kao kantor u crkvi sv. Tome u Leipzigu, poučavajući tamošnje učenike sviranju i pjevanju, skladajući te predvodeći sviranje i pjevanje za sva bogoslužja u crkvi te škole.

Poznati suvremeni engleski književnik James Runcie u Velikoj Pasiji opisuje Bacha kroz oči njegova trinaestogodišnjega učenika, prikazujući ga kao ambiciozna i strastvena glazbenika, muža i oca koji se hrva s boli, gubitkom, ali i ljubomorom i natjecanjem među kolegama glazbenicima.

Prikazuje ga, nadasve, kao gorljiva vjernika, koji sve životne poteškoće i radosti promatra u svjetlu duboke vjere, kroz prizmu predanosti, ljubavi i glazbe.

Roman Velika Pasija opisuje jednu godinu u životu Johanna Sebastiana Bacha, godinu u kojoj je napisao i prvi put izveo Muku po Mateju. Bila je to 1727. kada je na Veliki petak u crkvi sv. Tome u Leipzigu Bach izveo remek-djelo kojim je zapanjio svijet i koje je ubrzo postalo poznato kao

Velika Pasija.

Autor James Runcie živo nam i vjerno predočava život u maloj zajednici oblikovan strogom vjerskom i školskom poukom te bogoštovljem. Zajednicu koju autor opisuje lako je predočiti: ljudska narav, zavist, niske strasti i podrugivanje svugdje su isti. Tako se na jednom mjestu u romanu pojavljuje i primjedba na račun katolika u podrugljivu tonu, no upravo time prizor dobiva na autentičnosti i otkriva uskogrudnost svojstvenu ljudima u svim vremenima i okolnostima.

Ovaj je roman uistinu divna meditacija o prolaznosti vremena, o ljudskim slabostima i grijesima, o tuzi, umiranju i smrti, o prijateljstvu, ljubavi i nepokolebljivoj vjeri u Boga koji nas sve nadilazi. I, dakako, o glazbi, koja ima moć uzdići nas iznad svega ovozemaljskoga i privući nas bliže k njemu.

Na Veliki petak 1727., pri kraju svoje četvrte godine u Leipzigu, Bach je u crkvi sv. Tome predstavio djelo iznimnih glazbenih dimenzija, Muku po Mateju, BWV 244. Kada je Anna Magdalena Bach poslije jednu naoko nepovezanu continuo dionicu označila kao dio koji pripada zur groß Passion (velikoj Muci ili Pasiji), svi u obitelji Bach znali su na što misli, jer ne samo što je „velika Pasija“ zasjenila sve ostale Bachove inscenacije biblijske priče o Isusovoj muci nego su i njezine goleme formalne proporcije i izvedbeni zahtjevi, njezina skladateljska proﬁnjenost i tehničko majstorstvo te njezine snažne i dirljive izražajne kvalitete nadmašile sve što je bilo uobičajeno ili čak zamislivo u crkvenoj glazbi onoga vremena.

C ristoph W olff , Johann Sebastian Bach: The Learned Musician

Kantor (lat. cantor ‘pjevač’, nomen agentis od canere ‘pjevati’).

Onaj čija je dužnost predvoditi pjevanje u crkvi.

N. B. Ondje gdje ima pobožne glazbe, uvijek je prisutan Bog sa svojom milošću.

J. S. B ach , bilješka na margini njegove Biblije A. Caloviusa

Postoje ponori u vremenu u koje katkada upadamo, kada se ustaljeni obrazac naših dana prekida. To se događa u situacijama rođenja ili smrti, dolaska ili odlaska, pri čemu trenuci prije i poslije njih poprimaju oblik pada i oporavka, kada ne znamo što nam je točno činiti ni koliko će dugo ta neočekivana zbunjenost trajati.

Općenito, radije ne pričam o tim godinama sada kada mi je kosa prorijeđena i sijeda, ali čim ljudi saznaju koliko sam dobro poznavao Bachovu obitelj, zapitkuju kako je bilo biti među prvima koji su pjevali njegovu glazbu. Nisam oženjen i nemam djece pa je to često jedina tema o kojoj me uopće žele nešto pitati. Čime se trenutno bavim i kakva sam zdravlja – to malo koga zanima. Čini se da je moj život prestao biti zanimljiv u trenutku kada mi je glas počeo mutirati.

Bilo mi je dosadilo pričati ljudima o tome, ali kada je stigla vijest o njegovoj smrti, shvatio sam da ne želim govoriti ni o čemu drugome. Pokušao sam se još jednom sjetiti svega što me je kantor naučio: kako me je uveo u jedan posve drukčiji svijet, omogućio mi da pjevam novim glasom, ohrabrio me da postanem više od onoga što sam ikada mislio da bih mogao biti.

Danas gradim orgulje. Naša se radionica nalazi u predgrađu, u čvrstoj i prostranoj zgradi od opeke, dobro zaštićenoj od požara. Kada je vijest stigla, bio je topao dan pa su prozori i vrata bili otvoreni. Miris smole, kovana željeza i

svježe izrezbarene slonovače miješao se s mirisom cedra i smreke, talijanskoga čempresa i norveškoga bora iz obližnje šume. Obično je to bučno i živahno mjesto, ali kada netko umre, vrijeme staje. Kada sam otvorio pismo, zamolio sam ostalu petoricu muškaraca u radionici za minutu šutnje.

Odložili su alat, ustali, oprašili odjeću, sklopili ruke i pomolili se. Svi su znali toga čovjeka, makar samo po čuvenju.

Osjetio sam kako mi se u životu rastvara ponor, kao da gledam u dolinu s visoka brda. Ni slutio nisam da je spust tako strm, da se dubine pretapaju u tminu još bezdaniju od sjećanja, jednostavnu i vječnu poput groba.

„Sada otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru…“, molio sam.

Čuli smo pjevanje kosova, djecu koja su se igrala lovice i kloparanje kola na povratku iz grada. Vozač je pjevao staru narodnu pjesmu čiji je ritam bio u neskladu s topotom konjskih kopita.

Kada su se svi vratili na posao, otkrio sam da se ne mogu usredotočiti. Sklapaš instrument, pomislio sam, kao što sklapaš život: drveni blokovi u radionici bili su nalik fragmentima sjećanja; rezonator orgulja odjekivao je razgovorima koje sam vodio u prošlosti. Bio sam poput staroga glazbenika kojega sam jednom vidio kako sjedi uz manual ne dodirujući ga. Pokušavao se sjetiti nečega što je nekoć svirao, ali više nije mogao jer su mu prsti bili artritični i pamćenje ga je izdavalo.

Bio je spomendan svetih Marte, Marije i Lazara. Kantor je umro dan prije, malo poslije osam sati navečer. Nisam razmišljao posebno o njemu, ali sjetio sam se svoga djetinjstva toga jutra u crkvi dok smo slušali priču o tome kako je Krist vratio Lazara u život. Palo mi je na pamet bogohulno gunđanje moga oca koji je pitao zašto se Isus toliko potru-

dio uskrsnuti svoga prijatelja kada je ovaj ionako kad-tad morao umrijeti.

Možda je svaka smrt podsjetnik na onu prvu koju doživimo. Razmišljao sam o posljednjim danima svoje majke, koja je umirala od spore bolesti kojoj nitko nije znao ime. Naučio sam što znači prevrtljivost nade dok sam se u ranim tjednima njezine nemoći molio da ozdravi, a onda, kada su se mjeseci njezina bolovanja odužili, tražio od Boga da je milosrdno oslobodi od patnje. Poslije je naša tuga bila tako velika da je moj otac pomislio kako će biti najbolje da me pošalje od kuće na godinu dana. Smatrao je da nije najbolja osoba za brigu o meni. Bio sam stidljiv riđokosi dječak koji je trebao odrasti. A možda sam ga i previše podsjećao na majku.

Obrazovanje je bolje u Leipzigu, rekao je, a planiram li raditi u obiteljskoj tvrtki koja se bavila proizvodnjom, održavanjem i popravljanjem crkvenih orgulja, trebam iskoristiti priliku da izučim zanat kod dobroga učitelja. „Ne možeš izraditi instrument ako ga ne znaš dobro svirati“, rekao je.

Malo mi je uspomena ostalo iz tih dana: neke sitnice koje su pripadale mojoj majci, moja prva Biblija, primjerak Tacitove Germanije i uokvireni preparirani leptir bakrenastih krila s crnim točkicama – podsjetnik na jednu davnašnju šetnju uz rijeku s prvom djevojkom koju sam volio.

Ponekad kada odem u polja, a preda mnom iskrsne oblak leptira, prisjetim se onoga ljeta prije „velike Muke“. Dani su bili sjajni kao zlato. Kažem zlato jer ne mogu podnijeti žutu boju.

To je povezano s posljednjim danima moje majke. Da umire, posumnjao sam prije svih drugih. Njezina koža, nekoć bijela poput mlijeka, poprimila je bolesnu žućkastu

boju jesenskoga lišća. Na kraju je bila žuta poput voska, pa sam se počeo bojati svijeća. Nijansa njezina lica podsjećala me je na njihovu površinu bez sjaja, oči su joj bile tamne kao stijenj, a duh zgasnuo.

Otada mrzim određene nijanse te boje – ne toliko jarko žutu nijansu limuna ili mimoze koliko blijedo žutilo prvoga jaglaca, ili pšenice u polju prije no što dozrije, ili pak pisma napisana na pergamentu poput onoga koje je donijelo vijest o smrti moga staroga učitelja. Toliko mi se ne sviđa ta boja da nikada u kući nemam žuto cvijeće, čak ni u proljeće.

Potražio sam stare partiture iz kojih i dan-danas ponekad pjevam, bilježnice, pera, olovke, školske pločice, note i uspomene. Pronašao sam čak i preporuku koju mi je kantor napisao kada sam napustio školu:

Donositelj ovoga pisma, gospodin Stefan Silbermann, zamolio je mene, niže potpisana, da izdam potvrdu o njegovu ponašanju tijekom boravka na ovome mjestu s jedne strane te o njegovu znanju in Musicis s druge.

Mogu, dakle, podosta o njemu reći: da je njegovo ponašanje bilo u svemu poćudno te da je, konkretnije, zbog svojega znanja in Musicis bio posvuda dobrodošao gost, osobito stoga što dobro vlada orguljama, a k tomu je itekako kadar izraziti se i vokalno. Pružao mi je podjednako vrijednu pomoć i u crkvenoj i u ostaloj glazbi.

Stoga sam napisao ovu potvrdu vlastoručno, a ostalo mu prepuštam da vam sam dokaže.

JOH. SEBAST. BACH

Kapellmeister vojvode od Saske i Weißenfelsa, i princa od Anhalt-Köthena

Director Chori Musices Lipsiensis i kantor ovdje, u crkvi sv. Tome

Leipzig, 12. travnja 1727.

Otac se smijao što sam to sačuvao. „Teško da će ti trebati te stare škrabotine u tvojoj dobi.“

Imam trideset sedam godina. Nisam mu mogao objasniti koliko bi mi život bio drukčiji da nisam učio kod kantora i upoznao ga – bio bih neki drugi dječak i čovjek.

Ugovorio sam vožnju na sprovod. Kočijaš je bio sin čovjeka koji me je prvi put odvezao u Leipzig, prije dvadeset četiri godine. Imao je lice izborano od sunca i vjetra, na njemu isti oprezni osmijeh kao i u njegova oca, i iste ruke prošarane venama, spremne zategnuti uzde.

„Hoćemo li stići na vrijeme?“ upitao sam.

„Ako krenemo u zoru, bit ćemo ondje prije mraka“, odgovorio je. Dobro bi pjevao bas. „Danja svjetlost sada dugo traje.“

Svjetlost. Sjećam se kako je rektor propovijedao u Leipzigu kada sam bio dječak. Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?

Osjećao sam čudan strah odlazeći na taj sprovod. Stezanje u grlu, napetost u prsima – sve one osjećaje koje sam iskusio kada su me prvi put poslali u školu prije mnogo godina.

Bilo je to u tjednu nakon U skrsa 1726. godine i, premda je dan bio dovoljno hladan da podsjeti ljude kako još uvijek nije gotovo s mrazovima, moj je otac odlučio biti veseo. Zviždukao je neku od svojih iritantno veselih melodija i jako mu je bilo stalo do toga da se složim s njim kako mu je to što me šalje od kuće jedna od boljih ideja u životu. Imao je rumeno lice, široka ramena i snažna, izbačena prsa. Nosio je sako vjeveričje smeđe boje iznad omiljene košulje koja mu je bila preuska oko vrata. Nije oprao ruke otkako je toga jutra ustao – znao je da će ih ionako poslije zaprljati. Nekoliko dana prije porezao je lijevu šaku i nije išao na posao jer je još uvijek krvarila. To mu je dalo izliku da ponovi jednu od svojih omiljenih izreka: „U svim mojim instrumentima ima krvi i kože.“

Nismo previše razgovarali tijekom putovanja, ali otac je stalno opravdavao svoju odluku. „Samo želim da iskoristiš svoje talente najbolje što možeš, Stefane. U početku će ti možda biti teško. U školi će biti mnogo dječaka i neće ti biti kao kod kuće. Nedostajat će ti majka. Možda ću ti čak nedostajati i ja, ako možeš takvo što zamisliti. Ali imaj na umu da je tako najbolje. Moramo biti zahvalni na svakome blagoslovu koji nam Bog daje umjesto da tugujemo zbog svake nepravde. Biti nesretan svojevrsna je nezahvalnost.“

Kimnuo je na kraju rečenice, kao da odaje priznanje vlastitoj mudrosti.

Vjetar je bio blag i lepršav – iskušavao je snagu prvih cvjetova jorgovana.

Dok smo se približavali Leipzigu, primijetio sam kako je grad mnogo užurbaniji od našega Freiberga. Prošli smo pokraj brojnih zidara, staklara, tesara, vodoinstalatera i krovopokrivača – stajali su na ljestvama i prozorima, izvikivali upozorenja i upute. Vidio sam pijance u svratištu, stare vojnike koji su pružali prema prolaznicima limene lončiće, djecu koja su prosila, trgovce koji su izvikivali posljednje cijene žita i ogrjeva, obješene zaklane životinje, svinje koje su bazale po slami, pse dolutale s obližnjih farmi. Svi su izgledali zaposleno.

Kočijaš je zaustavio konje ispred škole na zapadnom rubu staroga grada. Prva osoba koju smo sreli bila je školska kuharica, žena široka gotovo koliko i visoka, ruku punih ožiljaka od opeklina, snažnih od dugogodišnjega miješanja tijesta i prenošenja kotlića s juhom po kuhinji. „Kakvu kosu ima!“ rekla je momu ocu unoseći vreću krumpira. „Nikada nisam vidjela tako riđu kosu. Zadirkivat će ga zbog toga.“

Udovica Schelle rekla nam je da je bila udana za prethodnoga kantora. Škola ju je zadržala jer je bila štedljiva i svjesna važnosti zdravoga, ali strogoga režima prehrane. „Djeca se naviknu na glad“, nastavila je. „Ako ih previše dobro hraniš, uvijek žele još, ali ako paziš, nauče izići na kraj s onime što imaju. Jednostavna vjera zahtijeva jednostavnu hranu. To nas je naučio sv. Pavao.“

Nisam bio siguran da je sveti apostol rekao nešto takvo. Kuharica je naglasila kako pazi da dječaci ipak imaju dovoljno hrane da mogu pjevati, ali ne previše, jer osjećaj nadutosti škodi glasu.

„Svaki put kada vidim debelo dijete pomislim da sam u nečemu pogriješila.“

Imala je psa, Ullija, šnaucera boje tamnoga piva. U mlađim danima bio je uspješan lovac na štakore, ali sada je bio star i poluslijep, a djeca su od njega dobivala buhe. „Računajući u psećim godinama, u dobi je u kojoj bi bio moj muž da je živ. On me jedini razumije. Svi su naši prijatelji pomrli. Ostali smo još samo ja, Ulli i dječaci. Morate najprije vidjeti rektora. Odvest ću vas u njegov kabinet.“

Otvorila je glavna vrata škole. U hodniku se osjećao vonj kuhanoga kupusa i svinjetine, pomiješan sa zadahom znoja neopranih dječaka. Na zidu pred nama visio je križ. Sunce je udaralo u ranu na Kristovim prsima. Johann Heinrich Ernesti imao je sedamdeset četiri godine i naborano, ali glatko izbrijano lice iznad nabrana ovratnika. Koža mu je imala nekakvu žućkastu nijansu, kao da je balzamar već počeo raditi na njemu, ali je u međuvremenu otišao na ručak. Njegova perika i baršunasti frak vidjeli su boljih dana. I cipele su mu bile iznošene. Ali, objasnio nam je, previše je star da kupuje išta novo. Ta će ga odjeća ispratiti u grob. Barem je dobro održavana. „Jednako kao prijateljstvo i vjeru“, rekao je lagano mahnuvši rukom u neodređenu smjeru, „sve moramo dobro održavati“.

Na tri zida stajali su portreti prijašnjih biskupa, pastora i rektora. Trenutni nositelj potonje dužnosti bio je u tako visokim godinama da su već objesili i njegov portret pa smo se otac i ja našli pred dvostrukom slikom – izvornikom i kopijom.

Rektor je pitao jesam li odgojen u pobožnome duhu, a otac je toliko pretjerao u mome opisu da sam se jedva mogao prepoznati. Bio sam pobožan, poslušan, veseo, srdačan, otvoren i nikomu nisam stvarao nevolje. Treba mi samo godina dana da dovršim glazbenu obuku i oporavim se od majčine smrti.

Ernesti je odgovorio da je sve to lijepo, ali da je samo jedno važno, a to je poštivati slogan škole: Najviša mudrost leži u istinskom poznavanju Boga i strahu Božjem.

„Samo tražimo, monsieur Silbermann, da vaš sin bude marljiv, uredan, čist i poslušan. Mislite li da to može postići?“

„Uvjeravam vas da može.“

„Poslušnost je jedini put do vrline, a vrlina jedini put do sreće.“ Okrenuo se prema meni. „Shvaćate li to, mladiću?“

Govorio je ležernim, samopouzdanim tonom, ali ja nisam bio navikao na ljude koji drže govore pa sam pretpostavio da mi je najsigurnije oprezno se složiti s njim. „Mislim da shvaćam“, odgovorio sam.

„Čak i ako ne shvaćate, potrudit ćemo se da uskoro shvatite. Drago mi je što sam vas upoznao, ali nadam se da ću vas rijetko viđati. Radije provodim vrijeme u čitanju, molitvi i pisanju. Dječaci dolaze u ovu sobu samo ako privuku preveliku pozornost. Sjetite se Mudrih izreka: ‘Tko čuva usta i jezik svoj, čuva sebe od nevolje.’ Vani bi trebao biti dječak koji će vas povesti u obilazak. Sretno!“

Zazvonio je zvoncem na svome stolu i u sobu je uveden drugi učenik. Predstavljen je kao Ludwig Krebs, koji mi je trebao biti mentoris amicum, prijatelj i vodič. Pjevao je alt u prvome zboru i svirao violinu, a potjecao je iz velike i sretne glazbene obitelji iz Buttelstedta.

Moj je otac to shvatio kao znak da bi trebao otići i rukovao se sa mnom. „Nemoj nas iznevjeriti, sine. Obiteljski ugled je važan. Sjeti se da sve što dobro činimo koristi našem poslu, dok nas bilo što loše može uništiti. Pokušaj ne razmišljati previše o svojoj majci. To će te samo uznemiriti. I uzmi ovo.“

Dao mi je nov džepni nožić koji je zacijelo izradio za mene. Drška mu je bila od slonovače, na hrptu je imao ugravirano kitnjasto S, prvo slovo našega prezimena „Silbermann“, a na balčaku lava iz grba našega grada.

„Dječak uvijek treba imati dobar nož. Redovno ga čisti i oštri.“

U radionici bih to lako mogao, jer je ondje bilo mnogo alata, ali pitao sam se kako ću ovdje izvršavati taj očev nalog.

„Zbogom, sine.“

Krebs me je odveo pokazati mi moj kutak za rad. Tu sam trebao držati svoje knjige, navečer pisati zadaću i provjeravati raspored sati. Bio je ljubazan, ali oprezan – nije želio ugroziti svoju popularnost kod drugih dječaka sprijateljujući se s novim učenikom. Pokazao mi je spavaonicu. Imala je osam kreveta, po četiri u dva reda. Na podu ispod svakoga kreveta bile su noćne posude koje još uvijek nisu bile ispražnjene, napukli vrč s vodom i porazbacana odjeća po cijeloj prostoriji. „Obično je urednije“, rekao mi je, „ali upravo smo imali tuču.“ Jedini prazan krevet bio je pokraj vrata. Taj je očito trebao biti moj – a jamčio je najviše ometanja i najmanje spavanja.

Zazvonilo je školsko zvono. S hodnika se čulo čavrljanje, vika nastavnika koji su zahtijevali tišinu i uredan prelazak iz jedne učionice u drugu – prestani s tim, ne trči, hodaj! – zvuk ispadanja knjiga iz ruku i lupa vrata. Potom se začuo himan za početak sata, recitiranje, ponavljanje izreka i redaka iz Biblije.

Pedeset petero učenika potjecalo je iz svih dijelova Saske, s obližnjih farmi i iz obitelji veletrgovaca, vlasnika dućana i gradskih vijećnika. Neki su bili sinovi glazbenika, bivših učenika škole, čiji su je preci pohađali od sama

osnutka. Jedan je dječak hodao na štakama zbog rahitisa, drugi nije imao ruku. Među mlađim i manje nadarenim učenicima vladala je raslojenost utemeljena na strahovima i iščekivanjima: bijahu različiti u visini i zdravlju; bilo je tu nasilnika i žrtava; čistih i prljavih; bolesnih i zdravih.

Dječaci su se obraćali jedni drugima na elegantnom francuskom – monsieur Krause, monsieur Schmid, monsieur Stolle; nastavnici prema svojim titulama i na njemačkom: doktor Deyling, pastor Weiss, herr Wender, herr Menser, herr Neucke. U blagovaonici su mi za večerom dali mjesto odmah uz Krebsa i rekli da ga se trebam držati, jednako kao i dodijeljena mi mjesta u učionici, crkvi i spavaonici. Život će mi se sastojati od kretanja između mjestā koja su mi dodijeljena – pravovremenoga i bez odstupanja.

Dežurni prefekt izdao je niz upozorenja vezan uz raspored sati i podsjetio nas da u učionicama moramo jedni s drugima razgovarati na latinskom. Bilo je uputa koje nisam razumio i rečenica koje nisam uspijevao pratiti, a onda je uslijedilo čitanje jednog Lutherova teksta u kojem nam je rečeno da se ne trebamo brinuti ako se ikada osjećamo tjeskobno. Zdravo je bojati se, pod uvjetom da je naš glavni strah uvijek strah od Boga.

„Ako se ne bojimo Boga, riskiramo da postanemo samozadovoljni i oholi. Tada nužno veličamo stvoreni svijet, umjesto da veličamo Stvoritelja. Kada se to i dogodi, svoje štovanje moramo odmah nastojati preusmjeriti na Boga.“

Večeru u blagovaonici trebalo je jesti u tišini dok slušamo čitanje tekstova koji će nam poboljšati duhovno blagostanje, ali dječake je više zanimalo da se dovoljno najedu. Poslužena nam je samo juha od ječma i čudna mješavina cvjetače i krumpira prelivena žutozelenim umakom od sira koji mi se nije svidio, ali sam morao pojesti jer sam bio jako

gladan. Tješio sam se da barem još uvijek imam nekoliko kolača s jabukama koje mi je strina dala za put, ali kada sam se vratio u spavaonicu, otkrio sam da su mi stvari već ispreturane, kolači pojedeni i džepni nožić ukraden.

„U tome je ova škola najbolja“, rekao je Krebs.

„U krađi?“

„Ne. U tome da te nauči da uvijek trebaš očekivati nesreću.“

Bili smo pod prismotrom od pet ujutro do posljednje molitve u osam navečer. Svjetla su se gasila u devet, a onda je podvornik Hans Hoﬀmann, zadužen za loženje vatre i paljenje svijeća, išao u noćne obilaske i provjeravao da negdje ne prijeti opasnost od požara. K tomu je morao paziti da dječaci ne lutaju uokolo u vrijeme kada bi trebali biti u krevetu.

„Ako želiš ići u pohod na kuhinju, moraš dobro tempirati kada ćeš potrčati“, počeo mi je govoriti ljubazni dječak duboka glasa, ali ubrzo je bio prekinut.

„Samo što si ti toliko debeo, Krause, da ne možeš ni trčati“, rekao mu je Krebs.

Krause je već bio bas i bio je opsjednut hranom. Razradio je plan za nadopunjavanje školske prehrane šparogama i kupusom s obližnje farme te delicijama koje će dobiti od mljekarice u zamjenu za „hopa-cupa“ s njom u sijenu – aktivnost za koju nitko nije vjerovao da je u njoj imao priliku uživati. Prišapnuo mi je da moram biti spreman na sve: uvijek imati svoju Bibliju, bilježnicu i katekizam, ne smijem kasniti na nastavu ili u crkvu i moram pokušati ne skretati previše pozornosti na sebe, „iako će to biti teško s tom tvojom kosom“.

Bili smo potaknuti težiti čistoći uma i tijela u svemu što činimo, izbjegavati sramotne žudnje, moliti se, čitati, pisa-

ti i zatim vježbati koral za iduću nedjelju. Navečer, nakon molitvi, morali smo se ponovno oprati, složiti odjeću, pregledati je da vidimo je li je potrebno zakrpati, a zatim leći i proći u mislima sve što smo doživjeli toga dana, osnaživati pamćenje, razmišljati o tome gdje smo možda zakazali i donositi odluke o tome kako bismo sutra mogli biti bolji.

Ako nam je škola željela pobuditi nostalgiju za domom, osmislila je savršenu strategiju. Dok smo provodili svoje ablucije, nisam mogao da se ne prisjetim kako mi je majka prala kosu i pjevala jednu od svojih omiljenih pjesama, „Tanzen und springen“, kada sam još uvijek bio dovoljno malen i lagan da me baci u zrak na kraju prvog stiha:

Plesati i skakati, Pjevati i zvoniti…

Zajedno bismo otpjevali refren „fa-la-la“, a potom se pomolili i ugnijezdili u krevetu.

Jednom mi je rekla da sam „zgodan dečko“, a sjećam se kako sam čak i tada pomislio: kako mogu biti zgodan kada imam riđu kosu?

Razgovori u spavaonici nakon gašenja svjetla vrtjeli su se oko planiranja invazije na kuhinju i organiziranja ponoćne gozbe, pitanja privlačnosti nove mlade nadzornice i nagađanja o tome kada će stići sljedeća pošiljka piva u školske podrume. Vođa razgovora bio je David Stolle, sin poznatoga bas-pjevača koji je bio omiljeni učenik prethodnoga kantora.

Bio je visok, snažan dječak s velikim čelom i rimskim nosom, bujnom crnom kosom, očima boje lješnjaka i ustima koja su se činila premalena za njegovo lice.

„Jesi li uvijek imao takvu kosu?“ pitao me. Glas mu je bio čist, još uvijek nije počeo mutirati.

„Mislim da jesam.“

„Riđe stidne dlake?“ Ostali su se dječaci smijali.

„Još ih nemam.“

„Kladim se da imaš.“

Nisam znao što da učinim ili kažem da me pusti na miru. Želio sam da je moja majka sa mnom. Razmišljao sam o svome domu kakav je bio prije godinu dana, kada sam slušao roditelje dok su razgovarali i smijali se s prijateljima u prizemlju. Sjećao sam se glazbe koju su svirali i pjesama koje su pjevali i kako mi je ugodno bilo ležati u krevetu i slušati kako vani pada kiša po prozorskom staklu i huji vjetar. Uvijek sam se nadao da će me majka doći pogledati polovicom večeri, a onda, kada bi došla, pravio sam se da spavam dok je sjedila na mome krevetu i milovala mi kosu. Ponekad je čak pjevala, dijelom meni, a dijelom samoj sebi, pjesme o vojnicima, mornarima i lugarskim kćerima. Nije mi bilo ni nakraj pameti da bi mogla umrijeti prije Božića.

U pet ujutro budilo nas je zvono i imali smo petnaest minuta da se operemo, presvučemo i pripremimo za školu. Kupaonice je nadzirao nastavnik koji je stalno ponavljao jedno te isto, govoreći upute sada na njemačkom sada na latinskom. „Spustite hlače, operite ruke, obrišite guzicu i očistite genitalije. Ponovno operite ruke, podignite hlače. Skinite potkošulje, operite ruke, očistite pazuha. Obucite potkošulje, operite ruke i lice. Obrišite se i krenite!“

Čim bismo se odjenuli, otrčali bismo u prizemlje na jutarnju molitvu, a potom odlazili u blagovaonicu po zdjelicu zobene kaše i komadić kruha prije nastave. Naša učionica bila je na prvome katu i, premda su pravila nalagala tišinu, u njoj je uvijek vladala mješavina vike, smijeha, svađe i optužbi prije no što bi se začuo poznati školski zvuk struganja

drva po kamenu dok smo odgurivali stolice i ustajali da pozdravimo našega učitelja.

„Salve, magister!“

A na to bi on potvrdio prisutnost jedne više vlasti koja vlada nad svima nama.

„Salve, Dominum.“

Pred nama je stajao mršav muškarac masne kose koji je izgledao kao da će ga otpuhati vjetar. Krebs mi je rekao da je sklon krvarenjima iz nosa i da svi samo čekaju kada će mu otpasti od silna brisanja. Dečki ga nisu zvali monsieur Nagel, nego monsieur Nase, a zatim monsieur Nasenbluten, što znači: ‘gospodin Krvavi Nos’.

Prozivao nas je, a ja sam nervozno čekao slovo S, to jest Silbermann, ali prije nego što je pročitao moje prezime, pogledao me je kao da sam nekakva neobična stvarca tek pristigla iz inozemstva. Prvim riječima kojima mi se obratio, na latinskome, dao mi je nadimak:

„Salve Silbermann, et te nomino CAROTA, de crinibus ruﬁs.“

Mrkva. Pod tim ću imenom biti poznat. Dječaci su se nasmijali, ali učitelj im je rekao da budu tihi i „sačuvaju dah za hlađenje kaše“.

„Ionako je već hladna kada je dobijemo“, rekao je Krause.

Nagel je pitao jesmo li napisali zadaću koju nam je zadao dan prije. „Pretpostavljam da ste je i vi dobili, monsieur Silbermann?“

„Došao sam tek poslije ručka“, rekao sam.

„Znači, imali ste sasvim dovoljno vremena da je napišete. Je li mu itko rekao? Doista ne bih htio kazniti nekoga zato što nije obavijestio novoga učenika o pripremama koje je trebao obaviti za današnji sat.“

„Nisam znao za to“, kazao sam.

„Rekao sam ti“, pobunio se Krebs.

Znao sam da nije, ali u tome sam trenutku shvatio da mi nikada neće oprostiti kažem li istinu. „Valjda sam zaboravio“, odgovorio sam. „Ili nisam imao vremena.“

„Niste imali vremena.“ Nagel je krenuo prema meni, a ostali su dečki očito znali što mogu očekivati. Shvatio sam da je ono što sam rekao bilo gotovo jednako loše kao i da sam optužio Krebsa.

„Možda ste trebali pronaći vremena?“

Izvadio je džepni sat i stavio ga na moju klupu. „Ovo je, monsieur Silbermann, moj najdragocjeniji imetak. Darovao mi ga je otac na samrti. Ima kazaljku za minute. Vidite? Točniji je od pješčanoga sata. Ali služi istoj svrsi.“ Podigao je pogled. „A koja je to svrha, dečki?“

„Podsjetiti nas da ćemo umrijeti“, odgovorila je nekolicina, bez poleta i nesložno.

„To nije dovoljno dobro. Složno, molim. Podsjetiti nas da je naše vrijeme na zemlji posuđeno i da sigurno moramo umrijeti.“

Okrenuo se prema meni. „Koliko je sada sati?“

„Dvadeset do devet.“

„Ne. To nije točno, monsieur Silbermann. Sada je dvadeset jedna minuta do devet. Svaka minuta je važna. U svakoj sekundi koju nam Bog daje na zemlji netko se rodi i netko umre. Sjetite se toga kada se sljedeći put budete tako nemarno odnosili prema minutama. Nitko od nas ne zna kada će mu kucnuti posljednji čas. Mogli biste umrijeti za pedeset godina, mogli biste okončati svoj zemaljski život sutra ili…“, uzeo je štap koji je držao uz bok, a ja ga dotada nisam primijetio, i tresnuo njime po mojoj klupi, „…ili biste mogli umrijeti ovoga časa.“

Pogledao me je i podigao štap. „Znate li što je ovo?“

„Štap, gospodine.“

„To je više od toga. To je moj prijatelj, a vaš neprijatelj. A znate li što radim sa svojim neprijateljima?“

„Ne znam, gospodine.“

„Udaram po njima. Psalam 3, osmi redak: ‘Ustani, o Gospodine! Spasi me, o Bože moj! Ti udaraš po obrazu sve neprijatelje moje, opakima zube razbijaš.’ Jeste li vi opaki, dječače? Želite li ostati razbijenih zubi?“

„Ne, gospodine.“

„Onda morate napisati zadaću koju sam vam zadao. Inače ću udariti po vama. Razumijete li me sada?“

Čuo sam kako se netko nasmijao. Bio je to Stolle. Pitao sam se je li i on bio jednako nervozan kada je tek došao ovamo i koliko mu je vremena trebalo da se uklopi i pronađe prijatelje.

Prepirke i svađe izbijale su svake večeri. Većina dječaka imala je skrivene sablje ili bodeže ispod kreveta pa sam se pitao tko je želio ili morao ukrasti moj nož i kako ću se obraniti ako se nađem u okršaju. Za sprečavanje potonjih postojala su pravila, a oni koji su bili uhvaćeni u njihovu kršenju trebali su dobiti štapom po leđima ili biti poslani u Carcer, školski zatvor. S druge strane, ako bi prefekt i uočio bilo kakvo kršenje pravila, uvijek ga se moglo podmititi da pogleda na drugu stranu. Zlostavljanje i favoriziranje bilo je sveprisutno. Ako netko, poput mene, nije bio dovoljno snažan da druge zlostavlja ili dovoljno pametan da ih zabavi, jedina nada za miran život bila mu je u tome da bude što neprimjetniji.

To je teško kada imaš riđu kosu. I dječaci i učitelji podsjećali su me na silna praznovjerja o riđokosoj djeci, kao da nikada prije nisam za njih čuo – kako smo navodno začeti

tijekom menstruacije, lako dobijemo modrice, nakon smrti pretvaramo se u vampire i svaka pjegica na našem licu predstavlja jednu dušu koju smo okrali. Postojala je čak i izreka na latinskom: Niski su oholi, a riđokosi nepouzdani.

Rekli su mi da su prošle godine dva dječaka umrla, a još su trojica poslana kući jer su bili previše bolesni, ili previše nervozni, ili previše glupi da ostanu. Već sam se pitao koliko ću dugo ja tu preživjeti.

Bilješka o piscu

James Runcie nagrađivani je ﬁlmski redatelj, dramatičar i pisac. Autor je dvanaest romana koji su prevedeni na dvanaest jezika, uključujući sedam knjiga iz serije Grantchester Mysteries. Bio je umjetnički ravnatelj Književnoga festivala u Bathu, voditelj Odjela književnosti i govorne riječi za Southbank Centre u Londonu i urednik umjetničkoga programa za BBC Radio 4. Član je zaklade Royal Society of Literature. Živi u Škotskoj.

„Mudra, osvježavajuća knjiga, ujedno i dirljiva životna priča… Runcie zbilja ima znalačku maštu.“

Hilary Mantel

James Runcie, ugledni autor bestselera, donosi nam dirljivu meditaciju o tuzi i glazbi u ovoj bezvremenoj priči o tome kako je Bach napisao Muku po Mateju – svoju Veliku Pasiju.

Godina je 1727. Stefan Silbermann trinaestogodišnjak je shrvan tugom, koji se bori s majčinom smrću i svojim premještajem u školu u daleki Leipzig.

Unatoč očevu inzistiranju da ne misli previše na majku, Stefan je progonjen njezinom odsutnošću, a situaciju dodatno pogoršava činjenica da ga novi školske kolege zlostavljaju. No kada školski kantor, Johann Sebastian Bach, zapazi prelijep pjevački glas svoga novoga učenika i povuče ga iz zbora da postane solist, Stefanov se život zauvijek mijenja.

Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci, pod Bachovim brižnim vodstvom, Stefanov se glazbeni talent razvija, i on dobiva priliku raditi kao prepisivač Bachovih brojnih skladbi. No ponajviše, uključen u Bachov obiteljski život i odmaknut od okrutnosti u đačkom domu i osamljenih sati žalovanja, Stefan počinje osjećati da negdje pripada.

Kada se dogodi nova tragedija, ovaj put u Bachovoj obitelji, Stefan postaje svjedok dubine tuge, užasa smrti i utjehe vjere, ali i ljepote koja može proizići čak i iz najdubljih gubitaka. Usred tuge rađa se veličanstveno glazbeno djelo koje odiše vjerom i nadom – Bachova Muka po Mateju.

Duboko dirljiva, ujedno puna vedrine i životne mudrosti, Velika Pasija maštovito je pripovjedno remek-djelo koje oživljava svijet u kojemu je prvi put odjeknula glazba koja nadahnjuje već stoljećima.

ISBN 978-953-235-976-3 23,90 €

verbum.hr

Turn static files into dynamic content formats.

Create a flipbook