Issuu

IVAN PAVAO II. S T A N I T E,, HAJDEMO HAJDEMO! ! UUSTANITE

VERBUM USKL ÄŒNIK

Ivan Pavao II. USTANITE, HAJDEMO!

Biblioteka:

24. Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Ivan Pavao II.

USTANITE, HAJDEMO!

VERBUM Split, 2014.

Naslov izvornika: Wstańcie, chodźmy! © 2004 Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano © 2004 Arnoldo Mondadori Editore S.p.A., Milano © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2004. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: Mato Mrkonjić Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 262.13 Iohannes Paulus II, papa(0:82-94) IOHANNES Paulus II, beatus Ustanite, hajdemo! / Ivan Pavao II ; <prijevod Mato Mrkonjić>. - Split : Verbum, 2014. - (Biblioteka Uskličnik ; 24) Prijevod djela: Wastancie chodzmy!. - Kazala. ISBN 978-953-235-370-9 150711032

Uvod

Kada se pojavila knjiga Dar i otajstvo,1 koja govori o uspomenama i razmišljanjima o početku mojega svećeničkog života, s mnogo strana mi je rečeno, posebno od mladih, da je knjiga srdačno prihvaćena. Kako sam čuo, za mnoge je od njih ova osobna nadopuna apostolske pobudnice Pastores dabo vobis postala dragocjena pomoć za prikladno raspoznavanje u svezi s vlastitim zvanjem. To me je posebno obradovalo. Želja mi je da se Krist nastavi služiti ovim razmišljanjima kako bi i drugi mladići i djevojke poslušali njegov poziv: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!« (Mk 1,17). U prigodi 45. obljetnice mojega biskupskog ređenja i 25. obljetnice papinstva zamoljen sam da napišem nastavak uspomena, počevši od godine 1958. kada sam postao biskup. Smatrao sam da moram prihvatiti ovu molbu upravo kako sam prihvatio i molbu iz koje je nastala ona prva knjiga. Dodatan razlog da prikupim i sredim ove uspomene i razmišljanja bila je izradba dokumenta o biskupskoj službi, odnosno izradba apostolske pobudnice Pastores gregis, u kojoj sam sažeto iznio misli proizišle iz Desetoga redovitog sabora Biskupske sinode, održanoga za vrijeme Velikoga jubileja ljeta Gospodnjega 2000. Slušajući u dvorani izlaganja sinodskih otaca i čitajući potom njihove prijedloge, 7

IVAN PAVAO II.

osjetio sam kako se u meni bude brojne uspomene kako iz razdoblja kada mi je zadaća bila služiti Crkvi u Krakowu, tako i iz razdoblja novih iskustava koje sam doživio u Rimu kao Petrov nasljednik. Pokušao sam zapisati te misli u želji da i druge učinim dionicima svjedočanstva Kristove ljubavi koja iz stoljeća u stoljeće poziva nove nasljednike apostolâ kako bi oni krhkim posudama obilno lijevali Božju milost u srca ostale svoje braće i sestara. Prisjećajući se svega, neprestano sam imao na umu riječi svetoga Pavla upućene mladomu biskupu Timoteju: »Bog nas je spasio i pozvao pozivom svetim – ne po našim djelima, nego po svojem naumu i milosti, koja nam je dana u Kristu Isusu prije vremena vjekovječnih« (2 Tim 1,9). Nudim ovu svoju knjigu kao znak ljubavi prema braći u biskupstvu i svemu Božjem narodu. Neka posluži svima koji žele upoznati veličinu biskupske službe, napor što ga ta služba nosi sa sobom zajedno s radošću koja je prati u njezinu svakodnevnom ispunjenju. Pozivam sve da zajedno sa mnom veličaju Boga i zahvaljuju mu govoreći Tebe Boga hvalimo. Pogledom uprtim u Krista, oslonjeni na nadu koja ne vara, pođimo zajedno putovima novoga tisućljeća: »Ustanite, hajdemo!« (Mk 14,42).

P R V O

P O G L A V L J E

Zvanje

ÂťNe izabraste vi mene, nego ja izabrah vasÂŤ (Iv 15,16)

Izvor zvanja Tražim izvor svojega zvanja. On žubori tamo… u dvorani Posljednje večere u Jeruzalemu. Zahvaljujem Bogu što sam imao prigodu za Velikoga jubileja ljeta Gospodnjega 2000. moliti upravo tamo, u velikome blagovalištu na katu (usp. Mk 14,15), u kojemu se slavila Posljednja večera. I sada u mislima idem do onoga nezaboravnog četvrtka kada je Krist, budući da je ljubio svoje do kraja (usp. Iv 13,1), postavio apostole za svećenike Novoga saveza. Gledam ga kako se saginje i pred svakim od nas nasljednika apostolâ kako bi nam oprao noge. I čujem kako meni, nama, govori ove riječi: »Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih« (Iv 13,12–15). Zajedno s Petrom, Andrijom, Jakovom, Ivanom… slušamo dalje: »Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj. To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost 11

IVAN PAVAO II.

bude potpuna. Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio. Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam« (Iv 15,9–14). Zar u ovim riječima nije sadržan mysterium caritatis našega poziva? Te Kristove riječi, izrečene u trenutku zbog kojega je bio došao na svijet (usp. Iv 12, 27), korijen su svakoga poziva u Crkvi. Iz tih riječi teče životvorni sok što hrani svaki poziv, poziv apostolâ i njihovih nasljednika, jednako kao i poziv svakoga čovjeka, jer Sin želi biti »prijatelj« svakoga od njih: za sve je, naime, predao svoj život. U tim se riječima susreće sve ono što je najbitnije, što je najvrjednije i najsvetije: Očeva ljubav i Kristova ljubav prema nama, Kristova i naša radost, kao i naše prijateljstvo i vjernost, što se očituje u ispunjavanju zapovijedi. U tim riječima sadržana je i svrha i smisao našega poziva: da idemo i rod donosimo i rod naš da ostane (usp. Iv 15,16). U konačnici, ljubav sve spaja. Ona na bitan način ujedinjuje Božanske Osobe te isto tako, iako na posve drukčiji način, ujedinjuje ljudske osobe i njihova različita zvanja. Svoj smo život povjerili Kristu koji nas je prvi uzljubio i koji je, kao Dobri Pastir, radi nas žrtvovao svoj život. Kristovi su apostoli čuli ove riječi, suočili se s njima i u njima otkrili svoje osobno zvanje. Tako i mi, njihovi nasljednici, pastiri Kristove Crkve, ne možemo se ne osjetiti dužni prvi odgovoriti na tu ljubav vjernošću i ispunjavanjem zapovijedi i sva12

USTANITE, HAJDEMO!

kodnevnim polaganjem svojega života za prijatelje našega Gospodina. »Pastir dobri život svoj polaže za ovce« (Iv 10, 11). O tome u propovijedi održanoj na Trgu svetoga Petra 16. listopada 2003. u prigodi 25. obljetnice svoje papinske službe rekoh: »Dok je Isus izgovarao te riječi, apostoli nisu znali da on govori o sebi. Nije to znao čak ni Ivan, ljubljeni apostol. Ali shvatio je to na Kalvariji, podno križa, gledajući ga kako tiho polaže vlastiti život ‘za ovce svoje’. A kada je pak za Ivana i za druge apostole došao čas da prihvate isto poslanje, sjetiše se zajedno njegovih riječi. Bili su svjesni da će zadaću, koju im je povjerio, moći ispuniti samo zato što će on sam, kako im je obećao, u njima djelovati.«1 »Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane« (Iv 15,16). Ne vi, nego ja! – kaže Krist. To je temelj uspješnosti biskupove pastirske službe.

Poziv Bijaše godina 1958. Sa skupinom oduševljenih kajakaša nalazio sam se u vlaku koji je išao u Olsztyn. Bili smo na samome početku odmora u skladu s programom koji je bio na snazi još 1953. godine: dio smo odmora provodili u planinama, najčešće u Beskidima, a dio na Mazurskim jezerima. Naš je cilj bila rijeka Łyna. Upravo smo se zato – bilo je to u srpnju – našli u vlaku koji vozi u Olsztyn. Obrativši se onome koji je bio »admiral« – koliko se sjećam, tu je službu tada obavljao Zdzisław Heydel – 13

IVAN PAVAO II.

rekoh mu: »Zdzisławe, uskoro ću morati napustiti kajakaštvo jer sam dobio poziv od Primasa (od smrti kardinala Augusta Hlonda godine 1948. primas je bio kardinal Stefan Wyszyński) i moram mu se javiti.« Na to će »admiral«: »U redu. Ja preuzimam skrb za sve.« Kada je došao taj dan, napustili smo skupinu te krenuli k najbližemu željezničkom kolodvoru – u Olsztynek. Znajući da se kod Kardinala Primasa moram naći za vrijeme plovidbe po Łyni, namjerno sam u Varšavi kod poznanika ostavio svečanu reverendu. Ne bi mi bilo lako poći Primasu u reverendi koju sam sa sobom nosio na kajakaške plovidbe (uvijek sam, naime, sa sobom na izlete nosio reverendu i sveto ruho za slavljenje Svete mise). Uputih se tako dakle u Olsztynek te prvo pođoh kajakom po valovitoj rijeci, a potom kamionom natovarenim vrećama brašna. Vlak za Varšavu polazio je kasno u noć. Uzeo sam sa sobom vreću za spavanje misleći da ću čekajući vlak malo pridrijemati i zamoliti koga da me probudi. No to nije bilo potrebno jer uopće nisam zaspao. U Varšavi, u Miodowoj ulici, javio sam se u naznačeni sat. Tamo sam saznao da su zajedno sa mnom bila pozvana još trojica svećenika: Šležanin, velečasni Wilhelm Pluta, župnik iz Bochnie u Tarnovskoj biskupiji, velečasni Michał Blecharczyk i velečasni Józef Drzazga iz Lublina. U početku nisam primijetio tu slučajnost. Kasnije sam shvatio da su i oni bili pozvani zbog istoga razloga kao i ja. 14

USTANITE, HAJDEMO!

Kada sam ušao u ured primasa kardinala Stefana Wyszyńskoga, priopćio mi je da me je Sveti Otac imenovao pomoćnim biskupom krakowskoga nadbiskupa. Naime, u veljači one iste godine preminuo je biskup Stanisław Rospond koji je dugi niz godina bio pomoćnim biskupom u Krakowu, u vrijeme kada je dijecezanski nadbiskup metropolit bio knez kardinal Adam Sapieha. Čuvši Primasove riječi o odluci Apostolske Stolice, uzviknuo sam: »Uzoriti, premlad sam. Imam tek 38 godina.« Primas je na to uzvratio: »To je slabost od koje se brzo oslobađa. Molim vas, nemojte se protiviti volji Svetoga Oca.« Na to izustih samo jednu jedinu riječ: »Prihvaćam!« »Onda pođimo na objed«, zaključi Primas. Kardinal nas je svu četvoricu pozvao na objed. Tako sam doznao da je velečasni Wilhelm Pluta imenovan biskupom u Gorzówu Wielkopolskom, koji je tada bio najveće apostolsko upravno područje u Poljskoj. Obuhvaćalo je Szczecin i Kołobrzeg, jednu od najstarijih poljskih biskupija (osnovanu 1000. godine, istodobno kada je osnovana i nadbiskupija metropolija u Gnieznu, u čijem su sastavu osim Kołobrzega bili i Krakow i Wrocław). Velečasni Józef Drzazga imenovan je pomoćnim biskupom u Lublinu (kasnije je prešao u Olsztyn), a velečasni Michał Blecharczyk pomoćnim biskupom u Tarnówu. Po završetku toga susreta, koji je vrlo značajan za moj život, shvatio sam da se ne mogu odmah 15

IVAN PAVAO II.

vratiti prijateljima i kajakaštvu. Morao sam, naime, prvo poći u Krakow i sa svime upoznati nadbiskupa Eugeniusza Baziaka, svoga ordinarija. Čekajući noćni vlak za Krakow, molio sam se više sati u kapelici sestara uršulinki u Varšavi u Wiİlanskoj ulici. Nadbiskup Baziak, metropolit latinskoga obreda u Lavovu, podijelivši sudbinu svih takozvanih iseljenika, morao je napustiti svoj grad te se nastanio u Lubaczówu, onome djeliću lavovske nadbiskupije koji se nakon dogovora i odredaba u Jalti našao u granicama Narodne Republike Poljske. Knez Adam Sapieha, krakowski nadbiskup, pred kraj života, godinu prije smrti, zamolio je nadbiskupa Baziaka, prisiljena napustiti svoju biskupiju, da bude njegov koadjutor. Tako se, dakle, moja biskupska služba kronološki veže s tim silno napaćenim čovjekom. Sljedećega dana, stigavši u Krakow, dođoh na kućni broj u Franciszkańsku ulicu k nadbiskupu Baziaku te mu uručih pismo Kardinala Primasa. Sjećam se toga kao da je bilo danas. Nadbiskup me je uzeo ispod ruke i uveo u čekaonicu gdje je sjedilo nekoliko svećenika te je rekao: »Habemus papam.« U svjetlu kasnijih događaja može se slobodno reći da su to bile proročke riječi. Kada napokon rekoh nadbiskupu da se želim vratiti na Mazure k prijateljima koje sam bio ostavio i koji su kajacima plovili po rijeci Łyni, odgovorio mi je: »Možda vam to ipak sada više ne dolikuje!« 16

USTANITE, HAJDEMO!

Prilično žalostan zbog toga odgovora pođoh u crkvu franjevaca konventualaca gdje sam izmolio Križni put motreći postaje što ih je naslikao Józef Mehoﬀer. Rado sam išao u tu crkvu na Put križa jer su mi se njegove postaje sviđale zbog svoje izvornosti i suvremenosti. Vratih se potom nadbiskupu Baziaku te mu ponovih svoju molbu rekavši: »Preuzvišeni, razumijem vašu zabrinutost. Ali vas ipak molim da mi dopustite poći na Mazure!« Ovoga je puta odgovorio: »Da, da, samo idite. Ali, molim vas«, dobacio je s osmijehom, »vratite se na vrijeme za biskupsko ređenje.« Tako još one iste večeri ponovno sjedoh u vlak i pođoh u Olsztyn. Imao sam uza se Hemingwayevu knjigu Starac i more. Gotovo cijelu noć sam proveo čitajući je. S vremena bih na vrijeme ipak malo zadrijemao. Osjećao sam se nekako čudno… Kada stigoh u Olsztyn, nađoh tamo svoje prijatelje koji su došli ploveći kajacima po rijeci Łyni. Na kolodvor preda me dođe »admiral« koji mi je rekao: »I što, Ujko, imenovali su vas biskupom?« Uzvratih mu: »Da.« A on će na to: »Upravo tako… To sam u sebi i zamišljao i to sam vam i želio.« Naime, ne mnogo vremena prije toga, kada sam slavio 10. obljetnicu misništva, on mi je to isto poželio. U vrijeme mojega imenovanja za biskupa nepunih sam dvanaest godina bio svećenik. Slabo sam spavao i kada sam stigao na odredište, bio sam umoran. Prije nego što sam se pošao odmoriti, zaputih se u crkvu služiti Svetu misu. Crkvom je upravljao dušobrižnik za studente, i budu17

IVAN PAVAO II.

ći biskup, velečasni Ignacy Tokarczuk. Tek sam se tada mogao prepustiti snu. Probudivši se, uočih da se vijest o mojemu imenovanju već proširila jer mi se velečasni Ignacy, susrevši me, ovako obratio: »Dakle, novi biskupe, čestitam!« Nasmiješih se i udaljih krenuvši k svojim prijateljima i kajacima. Sjedajući za vesla, ponovno sam se osjetio nekako čudno. Dirnulo me poklapanje datuma: datum imenovanja bio je 4. srpnja, a toga dana je obljetnica posvete wawelske prvostolnice. Ta je obljetnica budila uvijek poseban osjećaj u mojoj duši. Činilo mi se da to poklapanje datuma nešto želi poručiti. Dođe mi i misao da je ovo možda i posljednja vožnja kajakom. Ipak sam, moram to priznati, imao puno prigoda uzeti veslo u ruke i prikupljati snagu po vodama Mazurskih rijeka i jezera. Zapravo, sve tamo do 1978.

Nasljednik apostolâ Nakon ljetnoga odmora vratio sam se u Krakow gdje su počele priprave za biskupsko ređenje, određeno za 28. rujna, blagdan svetoga Vjenceslava, zaštitnika wawelske prvostolnice. Posveta toga povijesnog hrama spomenutome svecu svjedoči o starim vezama poljskih zemalja s Češkom. Sveti Vjenceslav je, naime, bio češki knez koji je kao mučenik poginuo od bratove ruke. I njegova ga domovina slavi kao svojega zaštitnika. Glavni trenutak moje priprave za biskupsko ređenje bile su duhovne vježbe. Obavio sam ih u Ty18

USTANITE, HAJDEMO!

niecu. Često sam putovao u tu staru opatiju. Ovoga je puta boravak u njoj za mene bio vrlo značajan. Spremao sam se postati biskupom i već sam bio imenovan. Imao sam još dosta vremena do ređenja, više od dva mjeseca. Morao sam to vrijeme što bolje iskoristiti. Duhovne su vježbe trajale šest dana – šest dana razmatranja. Moj Bože, kakav sadržaj! »Nasljednik apostolâ.« Upravo sam tih dana te riječi čuo iz usta jednoga mojeg znanca, ﬁzičara. Očito, oni koji vjeruju pridaju posebno značenje ovom apostolskom nasljedstvu. Ja – »nasljednik« – s posebno velikom poniznošću mislio sam o Kristovim apostolima i o onome dugu neprekinutu lancu biskupâ koji su, polaganjem ruku, prenosili svojim nasljednicima dioništvo u apostolskoj službi. Sada su ga, eto, trebali prenijeti i meni... Osjećao sam se osobno povezan sa svakim od njih. Neke od onih koji u lancu nasljedstva bijahu prije nas, današnjih biskupa, znamo po imenu. Vrlo često su poznata, jer su nezaboravna, njihova pastirska djela. Pa čak i u slučajevima biskupâ iz najstarijih vremena, koji su nam danas posve nepoznati, možemo ustvrditi da njihov biskupski poziv i njihova djelo traju: »i rod vaš da ostane« (Iv 15, 16). To se zbiva zahvaljujući i nama, njihovim nasljednicima, koji smo upravo po njihovim rukama, snagom sakramenta, povezani s Kristom koji je izabrao i njih i nas »prije postanka svijeta« (Ef 1,4). Velebna li dara i otajstva! »Ecce sacerdos magnus, qui in diebus suis placuit Deo… Ideo iureiurando fecit illum Dominus cresce19

IVAN PAVAO II.

re in plebem suam«, pjeva se u bogoslužju. Ovaj veliki i jedini Svećenik novoga i vječnoga saveza jest sam Isus Krist. Prinio je žrtvu svojega svećeništva umirući na križu, dajući svoj život za stado, za cijelo čovječanstvo. Upravo je On dan prije krvave žrtve prinijete na križu, na Posljednjoj večeri, ustanovio sakrament svećeništva. Upravo je On uzeo u svoje ruke kruh i nad njim izgovorio riječi: »Ovo je moje Tijelo, koje će se za vas predati.« Upravo je On onaj koji je potom, uzevši u svoje ruke kalež, izgovorio nad njim riječi: »Ovo je kalež moje krvi novoga i vječnoga Saveza, koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha.« Na kraju je dodao: »Ovo činite meni na spomen.« Rekao je to pred apostolima, pred onom dvanaestoricom kojoj je prvi bio Petar. Njima reče: »Ovo činite meni na spomen.« Na taj ih je način učinio svećenicima na priliku samoga sebe, jedinoga i velikoga Svećenika Novoga saveza. Možda apostoli, sudjelujući na Posljednjoj večeri, nisu odmah u potpunosti shvatili što znače te riječi koje su se imale ispuniti sutradan kada je Kristovo tijelo doista predano smrti i kada se njegova krv prolila u muci na križu. Možda su tada razumjeli jedino to da im je zadaća ponavljati obred Večere s kruhom i vinom. Djela apostolska uistinu govore kako su prvi kršćani nakon vazmenih događaja bili postojani u lomljenju kruha i molitvama (usp. 2,42). Tada je pak značenje obreda bilo već svima jasno. U bogoslužju Crkve Veliki četvrtak je dan kada se spominje Posljednja večera, ustanova Euharisti20

USTANITE, HAJDEMO!

je. Slavljenje Euharistije je iz dvorane Posljednje večere u Jeruzalemu postupno prošireno po svemu tadašnjem svijetu. Prvo su mu predsjedali apostoli u Jeruzalemu. Kasnije, kako se je evanđelje postupno širilo, predsjedali su mu kako sami apostoli tako i oni na koje su oni »položili ruke«, u sve većemu broju novih mjesta, počevši od Male Azije. Konačno, sa svetim Petrom i svetim Pavlom Euharistija stiže i u Rim koji je u ono doba bio glavnim gradom tadašnjega svijeta. Nakon više stoljeća stiže i do Visle. Sjećam se kako sam za vrijeme duhovnih vježba pred biskupsko ređenje na poseban način zahvaljivao Bogu upravo za to što su evanđelje i Euharistija došli i do Visle, što su stigli i u Tyniec. Opatija u Tyniecu, blizu Krakowa, čiji početci sežu u XI. stoljeće, bila je doista prikladno mjesto za moju pripravu biskupskog ređenja u wawelskoj katedrali. Uspio sam ponovno doći u Tyniec prigodom mojega pohoda Krakowu 2002. Bio sam tamo vrlo kratko prije samoga polijetanja u Rim. Bilo je to svojevrsno vraćanje osobnoga duga zahvalnosti. Mnogo dugujem Tyniecu. I vjerojatno ne samo ja nego i cijela Poljska. Polagano se bližio 28. rujan 1958. Još prije negoli sam bio zaređen za biskupa, službeno sam nastupio kao imenovani biskup u Lubaczówu u prigodi srebrnoga biskupskog jubileja nadbiskupa Baziaka. Bio je blagdan Blažene Djevice Marije Žalosne koji je u Lavovu slavljen 22. rujna. Bio sam tamo zajedno s dvojicom biskupa iz Przemyİla: preuzvišenim Franciszekom Bardom i preuzvišenim Woj21

IVAN PAVAO II.

ciechom Tomakom. Obojica su bili sijedi starci, a ja među njima mladac od svega 38 godina. Osjećao sam se malo zbunjen. Upravo sam se tu »okušao« u biskupstvu. Biskupsko je ređenje bilo tjedan dana kasnije na Wawelu.

Wawel S wawelskom sam prvostolnicom na poseban način povezan sve tamo od djetinjstva. Ne sjećam se kad sam u njoj bio prvi put, ali otkad sam počeo tamo navraćati, osjećao sam se posebno očaran i povezan s tom katedralom. Wawel u sebi na neki način nosi cijelu povijest Poljske. Doživio sam tragičan trenutak kada su hitlerovci tamo nastanili svojega upravitelja Hansa Franka i kad se je nad dvorcem vijorila zastava sa svastikom. Bio je to za mene posebno bolan doživljaj. No ipak je osvanuo dan kada je zastava sa svastikom nestala i kada je tamo vraćeno poljsko državno znakovlje. Današnja prvostolnica potječe iz vremena kralja Kazimira III. Velikoga. Uvijek su mi pred očima sva mjesta toga hrama s njegovim spomenicima. Idući glavnom lađom i onim pobočnim, vide se sarkofazi poljskih kraljeva. Kada se pak siđe u kriptu pjesničkih velikana, nailazi se na grobove Mickiewicza, Słowackoga i, od nedavna, Norwida. Kako sam već spomenuo u knjizi Dar i otajstvo, jako sam želio slaviti svoju prvu Misu na Wawelu, u kripti svetoga Leonarda, koja se nalazi u zemlji ispod same prvostolnice. Tako je i bilo. Ova je želja sigurno potekla iz duboke ljubavi koju sam imao 22

USTANITE, HAJDEMO!

prema svemu što je u sebi nosilo tragove moje domovine. Drago mi je to mjesto u kojemu svaki kamen govori o Poljskoj, o njezinoj veličini. Drago mi je cijelo to zdanje na Wawelu: prvostolnica, dvorac, dvorište. I kada sam nedavno bio u Krakowu, išao sam na Wawel i tamo molio na grobu svetoga Stanislava. Nisam mogao ne posjetiti tu prvostolnicu koja me je ugošćivala puna dva desetljeća. U samoj prvostolnici na Wawelu posebno mi je draga kripta svetoga Leonarda. Ona je dio stare katedrale još iz doba Boleslava III. Krivoustoga. Sama je pak kripta svjedok još davnijih vremena. Ona, naime, pamti prve biskupe s početka XI. stoljeća, iz vremenâ kada počinje redoslijed krakowskih biskupa. Prvi biskupi nose tajnovita imena: Prokop i Prokulf. Kao da su grčkoga podrijetla. A onda se postupno sve češće javljaju slavenska imena kao što je Stanislav iz Szczepanówa. On je postao krakowskim biskupom 1072., a ljudi vjerni kralju Boleslavu II. Hrabrome smaknuše ga 1079. Kralj je nakon toga morao pobjeći iz zemlje i vjerojatno je završio svoj život u Osjaku, kao pokornik. Kada sam postao krakowskim nadbiskupom metropolitom, u Osjaku sam, na povratku iz Rima, služio Svetu misu. Tu je i nastao moj pjesnički zapis o onome događaju što se je zbio prije više stoljeća: spjev naslovljen Stanislav.2 Sveti Stanislav, »Otac domovine«. Svake je godine u nedjelju nakon 8. svibnja velika procesija s Wawela na Skałku. Cijelim putem puk pjeva pjesme naizmjenično s predpjevom: »Sveti Stanislave, zaštitniče naš, moli za nas!« Procesija silazi s Waw23

IVAN PAVAO II.

ela, prolazi Stradomom i Krakowskom te stiže do Skałke gdje se služi Sveta misa koju obično predvodi pozvani biskup. Nakon Svete mise procesija se istim putem vraća u prvostolnicu gdje se ostaci glave svetoga Stanislava, koji se u procesiji nose u prekrasnome relikvijaru, polažu na oltar. Od početka su Poljaci bili uvjereni u svetost ovoga biskupa i veoma su se gorljivo zalagali da ga se proglasi svetim, što se je i dogodilo u Asizu u XIII. stoljeću. U tome su se umbrijskome gradu sve do danas očuvale freske s likom svetoga Stanislava. U prvostolnici se uz mučenički grob svetoga Stanislava biskupa nalazi i jedno drugo blago neprocjenjive vrijednosti: grob svete kraljice Hedvige. Njezine su moći 1987., u prigodi mojega trećeg hodočašća u domovinu, položene ispod slavnoga Križa na Wawelu. U podnožju toga križa dvanaestogodišnja Hedviga odlučila je vjenčati se s litvanskim knezom Vladislavom Jagelom. Ta je odluka – a bilo je to 1386. – uvela Litvu u zajednicu kršćanskih naroda. S ganućem se sjećam 9. lipnja 1997. kada sam na Błonjama u Krakowu, za vrijeme kanonizacije, propovijed počeo riječima: »Dugo si, Hedvigo, čekala ovaj svečani dan… Gotovo šest stoljeća.« Kašnjenju su pridonijele razne okolnosti o kojima bi sada bilo predugo govoriti. Moja je davna želja bila da se »Wawelskoj gospođi« udijeli naslov svetice u kanonskome, službenome smislu te riječi i ta je moja želja onoga dana ispunjena. Zahvalih Bogu što mi je, nakon toliko stoljeća, bilo dano ispuniti tu čežnju koja je živjela u srcima tolikih poljskih naraštaja. 24

USTANITE, HAJDEMO!

Sve se ove uspomene nekako vežu s danom mojega biskupskog ređenja koje je na neki način bilo povijesni događaj. Zadnje je biskupsko ređenje na Wawelu prije toga bilo davne 1926. Te je, naime, godine za biskupa ređen Stanisław Rospond, a sada je, eto, red bio na meni.

Dan ređenja – posred Crkve I došao je tako 28. rujan, spomen svetoga Vjenceslava. To je, naime, bio dan određen za moje biskupsko ređenje. Neprestano mi je pred očima to velebno slavlje (bogoslužje je tada bilo još bogatije od ovoga današnjega) i sjećam se svakoga pojedinog sudionika. Bio je običaj da se biskupu reditelju prinesu znakoviti darovi, među kojima su bačvica s vinom i pogača. Nosili su ih neki moji prijatelji: kolega iz gimnazije Zbigniew Siłkowski i, danas sluga Božji, Jerzy Ciesielski te Marian Wójtowicz i Zdzisław Heydel. Bio je, čini mi se, i Stanisław Rybicki. Najviše je trčao velečasni Kazimierz Figlewicz. Dan je osvanuo oblačan, ali je kasnije zasjalo sunce. Kao dobar predznak, sunčana zraka pade na onoga siromašnog ređenika. Kada je pročitano evanđelje, zbor je zapjevao: »O dođi, Stvorče, Duše Svet, / pohodi duše vjernika, / poteci višnjom milosti / u grudi štono stvori ih…« Udubljivao sam se u pjevanje te se ponovno, kao i za vrijeme svećeničkoga ređenja, učvršćivala u meni svijest da je tvorac posvete, u stvari, Duh Sveti. Bila mi je to prava utjeha i ohrabrenje 25

IVAN PAVAO II.

usred tolikih ljudskih strahova koji se javljaju kada se preuzimaju na se tako velike odgovornosti. Ta mi je misao u duši budila veliko pouzdanje: Duh Sveti će me osvjetljivati, snažiti, tješiti, poučavati… Nije li to sam Krist obećao svojim apostolima? U bogoslužju se redaju znakoviti čini, svaki sa svojim značenjem. Biskup reditelj postavlja pitanja koja se odnose na vjeru i život. Posljednje pitanje glasi: »Hoćeš li se moliti bez prestanka svemogućemu Bogu za sveti narod njegov i besprijekorno obavljati službu vrhovnoga svećeništva?« Ređenik odgovara: »Hoću, s Božjom pomoću.« Potom biskup glavni reditelj zaključi: »Bog, koji je u tebi započeo dobro djelo, neka ga i dovrši.« Ponovno se je u mojoj duši, šireći smireno pouzdanje, javila ova misao: Gospodin u tebi počinje svoje djelo. Ne boj se. Njemu povjeri svoj put. On će sam osobno djelovati i privesti kraju djelo koje i započe (usp. Ps 37 [36],5). Kod svakoga ređenja (ređenja đakonâ, svećenikâ i biskupâ ili, kako se još kaže, posvete biskupâ) izabranik leži prostrijet na podu. To je znak ređenikove potpune predanosti Kristu; predanosti Onome koji, kako bi ispunio svoje svećeničko poslanje, »sam sebe oplijeni, uzevši lik sluge, (...) obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu« (Fil 2,7–8). Sličan se čin ponavlja svakoga Velikog petka kada se svećenik, koji predsjeda bogoslužnoj zajednici, u šutnji prostire licem prema podu. Toga se dana Svetoga trodnevlja ne služi Sveta misa, nego se Crkva okuplja na razmatranje o Kristovoj Muci, počevši od njegove smrtne borbe u Getsemaniju, gdje je On molio prostrijet licem na zemlju. U slavitelje26

USTANITE, HAJDEMO!

voj duši pritom snažno odjekuje Kristova prošnja: »Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!« (Mt 26,38). Sjećam se onih trenutaka kada sam stajao na podu ležeći u obliku križa, a nazočni su pjevali Litanije svih svetih. Biskup glavni reditelj pozvao je okupljene: »Pomolimo se, predragi, da svemogući i milosrdni Bog obilno izlije svoju milost na ovoga izabranika, na dobro Crkve.« Potom bi počeo pjev litanija: Gospodine, smiluj se. Kriste, smiluj se (...) Sveta Marijo, Majko Božja, Sveti Mihovile, Svi sveti Božji anđeli… molite za nas!

Gajim posebnu pobožnost prema Anđelu čuvaru. Još sam od samoga djetinjstva, vjerojatno kao i sva druga djeca, puno puta ponavljajući molio: »Anđele Božji, čuvaru moj, koga mi je za čuvara dao dobri Bog, ti me danas prosvjetljuj, čuvaj, vodi i upravljaj…« Moj Anđeo čuvar zna što ja radim. Moje pouzdanje u njega i u njegovu zaštitničku prisutnost u meni stalno raste. Sveti Mihael, sveti Gabriel i sveti Rafael su arkanđeli koje često zazivam u molitvi. Sjećam se također vrlo lijepe rasprave svetoga Tome o anđelima kao čistim duhovima. Sveti Ivane Krstitelju, Sveti Josipe, Sveti Petre i Pavle, Sveti Andrija, Sveti Karlo… molite za nas!

Sadržaj

Uvod.....................................................................................5 Prvo poglavlje: Zvanje ......................................................9 Izvor zvanja ................................................................11 Poziv ............................................................................13 Nasljednik apostolâ ...................................................18 Wawel ..........................................................................22 Dan ređenja – posred Crkve ....................................25 Biskupi reditelji ..........................................................29 Bogoslužni čini biskupskoga ređenja .....................30 Krizma .........................................................................32 Prsten i racional .........................................................34 »Poklad čuvaj« (1 Tim 6,20) .....................................36 Mitra i biskupski štap ...............................................38 Hodočašće u Marijino svetište .................................42 Drugo poglavlje: Biskupska djelatnost ........................49 Biskupske dužnosti ...................................................51 Pastir ............................................................................53 »Poznajem svoje ovce« (Iv 10,14) ............................55 Dijeljenje sakramenata ..............................................57 Pastirski pohodi .........................................................59 Borba za crkvu ...........................................................62 Treće poglavlje: Znanstvene i pastirske obveze .........67 Bogoslovni fakultet u okviru drugih fakulteta na sveučilištu .........................................69 Biskup i svijet kulture ...............................................70 Knjige i studij .............................................................71 Djeca i mladež ............................................................75

166

Kateheza......................................................................80 Caritas .........................................................................81 Četvrto poglavlje: Biskupovo očinstvo ........................85 Suradnja s laicima ......................................................87 Suradnja s redovničkim zajednicama .....................90 Svećenstvo ..................................................................93 Biskupov dvor ............................................................97 Očinstvo po uzoru na svetoga Josipa ...................101 Biti sa svojim narodom ...........................................106 Kapela u Franciszkańskoj ulici br. 3 ......................107 Peto poglavlje: Biskupska kolegijalnost .....................109 Biskup u biskupiji ....................................................111 Palij ............................................................................112 Biskup u svojoj mjesnoj Crkvi ...............................113 Kolegijalnost .............................................................115 Saborski oci ...............................................................118 Kardinalski zbor ......................................................121 Sinode ........................................................................122 Duhovne vježbe Kuriji u vrijeme pape Pavla VI. .. 124 Provedba Sabora ......................................................126 Poljski biskupi ..........................................................129 Šesto poglavlje: Bog i hrabrost ....................................133 Jaki u vjeri .................................................................135 Krakowski sveci .......................................................137 »Martyres« – mučenici ............................................139 Sveti Stanislav ........................................................... 141 Sveta zemlja ..............................................................144 Abraham i Krist: »Evo dolazim… vršiti, Bože, volju tvoju!« (Heb 10,7) .......................................146 Bilješke .............................................................................151 Navodi biblijskih tekstova i crkvenih dokumenata ...............................................................155 Kazalo imena .................................................................161

167

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ‡eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u travnju 2014.

VERBUM USKLIČNIK

Poznata knjiga pape Ivana Pavla II. Ustanite, hajdemo! postala je bestseler na mnogim svjetskim jezicima. Na samo početku ovaj sveti Papa objašnjava razloge koji su ga potakli da napiše ovo autobiografsko djelo, a slijede poglavlja u kojima opisuje svoje pastoralno i ljudsko iskustvo u tijeku obnašanja biskupske službe u Krakowu, pa sve do izbora za papu 16. listopada 1978. godine. U knjizi se prepoznaje snažan i vedar Papin duh, prepuna je životne snage i svježine koja se očituje i u naslovu. Jednostavno i prisno on otvara dušu i pripovijeda doživljaje iz svoga života, ne izostavljajući ni najintimnija razmišljanja i osjećaje. Oživljujući svoja sjećanja, Ivan Pavao II. u ovoj knjizi dotiče i mnoge vječno aktualne teme pa tako posvećuje prostor i svećeničkom celibatu, ulozi vjernika laika, mladima, pitanjima kateheze i pastorala itd.

ISBN 978-953-235-370-9

VERBUM

9 789532 353709

49 kn