Umijeće življenja

.............................................................

Marko Ivan Rupnik

Umijeće življenja Svakodnevnica u ljepoti

VERBUM

Živimo neusporedivo lagodnije nego naši predci, obilujemo životnim ugodama, ovladali smo tehnikom i dostignućima, a ipak smo počesto duboko nezadovoljni i prazni nikako ne uspijevajući dohvatiti životnu sreću.

U privlačnom obliku jednostavnog razgovora djevojke Nataše i staroga monaha Bogoljuba ova nas knjiga uči da sreća nije cilj, nego posljedica života kakav živimo.

Umijeće življenja stoga ne upućuje kako dosegnuti sreću, nego kako živjeti da sreća dođe kao učinak ispunjena života. Poznati duhovni autor o. Marko Ivan Rupnik otkriva da je moguće živjeti drugačije nego što to diktiraju najnovije reklame, živjeti duhovno tako da ono što nosimo u srcu otkrivamo u svakodnevnom životu. Oni koji žive život po Duhu počinju ga zračiti i na okolinu u kojoj se nalaze jer ljubav se ne ostvaruje u mislima, nego se konkretizira i preobražava svu stvarnost počevši od toga kako se odnosimo prema drugim ljudima i prema svijetu općenito, kako upotrebljavamo misao, kreativnost i maštu, kako odgajamo, kako se odijevamo, kako uređujemo dom u kojem živimo, kako blagujemo, kako se zabavljamo, radimo, odmaramo i priređujemo slavlja, kako se suočavamo sa životnim ranama, neuspjesima i poteškoćama...

U svemu tome može se otkrivati novi život otkupljenog čovjeka koji smo zadobili na krštenju. Tada vjera postaje oslobađajuća sila, snaga ljubavi koja mijenja svaki detalj i svu cjelinu u sklad i ljepotu. Zahvaćajući iz drevne kršćanske riznice mudrosti, ova knjiga upućuje nas upravo u to otkrivajući nam tako istinsko umijeće radosnoga življenja.

Marko Ivan Rupnik UMIJEĆE ŽIVLJENJA

Biblioteka:

FIDES 79.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: Ivan Nekić

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

Marko Ivan Rupnik

UMIJEĆE ŽIVLJENJA Svakodnevnica u ljepoti

VERBUM Split, 2016.

Naslov izvornika: L’arte della vita. Il quotidiano nella bellezza © 2011 Lipa Srl, Roma © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2016.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Marija Kekelj Slika na naslovnoj stranici: Marko Ivan Rupnik, Abrahamova gostoljubivost, kapela Svećeničkoga bratstva sv. Karla Boromejskoga, Rim Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 231.13 248.1 RUPNIK, Marko Ivan Umijeće življenja : svakodnevnica u ljepoti / Marko Ivan Rupnik ; <prijevod Ivan Nekić>. - Split : Verbum, 2016. (Biblioteka Fides ; 79) Prijevod djela: L’arte della vita. - Bibliografija.

ISBN 978-953-235-521-5 I. Duhovni život -- Kršćanstvo 160701081

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

Romano Guardini, Nikolaj Berdjajev, Vjačeslav Ivanov, Pavel Florenskij i mnogi drugi istaknuti mislioci s početka 20. stoljeća smatraju kako je završeno razdoblje koje možemo nazivati kritičkim utoliko što je kulturni i duhovni primat imala misao, razrada ideja, strukturiranje mentalnih shema. Dominirala je metodologija, znanstveni pristup, uzdizanje razuma. Ljude je fasciniralo novo, formalno novo, otkrića i istraživanja o prirodi stvari. Kada završava jedno takvo kulturno razdoblje, proživljava se dramatična tranzicija, često nasilna, prijezir života. Jedno razdoblje gubi snagu, a novo koje dolazi još nije u stanju potvrditi se, a ono što želi reći upravo je suprotno razdoblju koje prolazi. Stoga razdoblje koje prolazi, iako već oslabljeno, ne prihvaća dolazak novoga. A kako nakon kritičkoga razdoblja dolazi organsko razdoblje, staro razdoblje, prethodno razdoblje odbacuje život, prezire ga upravo stoga što će organsko razdoblje dati prvenstvo životu. Ivanov ga naziva organskim upravo jer upućuje na organizam, na ono što je živo, što raste, zrije, donosi plodove. Florenskij pak precizira govoreći kako su ta kritička i organska razdoblja tipična za svaku kulturu, kako se izmjenjuju kao što opisuje Psalam 19,3.: “Dan danu to objavljuje, a noć noći glas predaje.” To znači kako kritičko razdoblje ne predaje svoju poruku razdoblju koje slijedi, nego onomu koje će doći poslije. Organsko razdoblje 5

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

koje dolazi poslije kritičkoga ne preuzima poruku od kritičkoga, nego od prethodnoga organskoga razdoblja: dan danu…

Prema Ivanovu, organskim se razdobljem smatra upravo ono koje daje prvenstvo životu i simboličkomu jeziku jer se život razumije živeći ga i otkrivajući u stvarnosti jednu dublju stvarnost. U životu, posjećujući ista mjesta, susrećući ista lica, iste kretnje, postupno se otkriva ono što oni objavljuju iznutra, a ono što objavljuju živo je, osobno, u odnosu s nama, uključuje nas jer nam objavljuje jedno lice. A to lice objavljuje nam jedan drugi odnos, još dublji i lice koje stoji na izvoru svega, koje je sasvim iza. Stoga je to razdoblje umjetnosti, poezije, glazbe, liturgije.

Još je Solovjev, međutim, govorio kako ćemo mi kršćani biti zaslijepljeni modernom racionalnošću i kako ćemo rasprodati svoju vjeru da bismo bili ukorak sa svijetom, ali ćemo ipak biti u zaostatku. Christos Yannaras u naše vrijeme pojašnjava kako smo, slijedeći taj mentalitet vremena, skliznuli od vjere k religiji institucija, djela, ideoloških i konceptualnih razrada s moralističkim posljedicama. U međuvremenu se vanjski svijet već uputio prema novom razdoblju. Na stranicama dnevnika velikoga Alexandera Schmemanna često nailazimo na tu tvrdnju, to jest kako se zavaravamo argumentativnom racionalno-ideološkom demonstracijom svodeći vjeru na etičko-moralnu religiju i kako smo iz vidika izgubili novost života koju je Krist došao proširiti na čovječanstvo. Riječ je o novom načinu postojanja koji nam je samo Bog mogao darovati, a koji je zajedničarski, relacijski, crkveni. Schmemann dalje tvrdi kako smo 6

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

se umjesto bavljenjem kršćanskim životom zaokupili očuvanjem svoga mjesta u društvu, masmedijima, političkim i ekonomskim sustavima. Promatrajući aktualnu situaciju Crkve u Europi teško je ne dati za pravo tim autorima jer posvuda vidimo kako ljudi sada odabiru život. No taj je život koji svijet odabire poganski, a to se događa upravo zbog izostanka našega naviještanja novoga života, života u skladu s Bogom, života ljudskosti življene u skladu s Kristom, života obilježenoga Onime koji taj život daruje, to jest Duhom Svetim, Gospodinom zajedništva.

Organsko razdoblje odvija se po načelu da je najprije život, zatim život razvija svoju filozofiju i stvara svoje zakone. Budući da je život koji danas napreduje, zauzimajući i naš vakuum, onaj poganski, on će stvoriti svoju filozofiju i promicati svoje zakone. Ali kako tvrde gore spomenuti autori, mi smo u takvom kašnjenju zbog naše tvrdoglavosti u dokazivanju kako imamo pravo, kako imamo bolju viziju čovjeka, savršeniju etiku i moralni život te kako uslijed toga znamo organizirati društvo na bolji način. No nismo primijetili kako to u svijetu ne zanima nikoga i kako nas takav način pristupa samo udaljava od mnogih te čak uzrokuje određenu alergiju. A vrijeme u kojemu se nalazimo žudi za objavom novoga života primljenoga u krštenju, novoga načina postojanja čovječanstva, žudi za očitovanjem inteligencije i mentaliteta u skladu s tim zajedničarskim životom, u skladu sa životom Božjim koji darivanjem sebe dovodi čovjeka do ispunjenja.

Proteklo je previše vremena a da se nismo duhovno bavili životom, nego smo ga promatrali isključivo 7

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

pod različitim reduciranim vidovima: etičkim, socijalnim, psihološkim, kulturološkim. No prema Prvoj poslanici Korinćanima “Navješćujemo, ne naučenim riječima čovječje mudrosti, nego naukom Duha izlažući duhovno duhovnima. Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može spoznati jer po Duhu valja prosuđivati.”

Još je Bazilije Veliki u 4. stoljeću ustvrdio kako za nas kršćane prvenstvo uvijek ima život. A to je novi život, onaj krsni, onaj primljeni od Duha Svetoga koji je zajedništvo, sinovski život koji rađa novu inteligenciju, novo shvaćanje, sinovski mentalitet koji stvara kulturu koja više ne podsjeća na ovaj svijet, nego na svijet dovršen u eshatonu. Više podsjeća na nebeski Jeruzalem nego na onaj zemaljski. Čovjek u Kristu, kako kaže sveti Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima, koji je sada novo stvorenje.

Pišem ove riječi kao predgovor hrvatskomu izdanju moje knjige Umijeće življenja s istinskom radošću. Zbog prijateljstva koje gajim s tolikim hrvatskim kršćanima, zbog dubokoga jedinstva koje dijelim s njima i zbog povijesti koja nas je uvijek gledala kao prijatelje. Ovu knjigu, Umijeće življenja, napisao sam nakon mnogo godina pastoralnoga rada, teološkoga promišljanja i umjetničkog stvaralaštva slijedeći poziv Crkve da se ponovno otvore velike životne teme pod duhovnim i teološkim vidom. Molim se kako bi barem pokojemu hrvatskomu čitatelju ova knjiga pružila okus ljepote života po Duhu Svetom, a to je sinovski život, život zajedništva.

Marko Ivan Rupnik 8

ODGOJ I FORMACIJA

1.

ODGOJ1 I FORMACIJA

Razgovor s Bogoljubom Djevojčica više ne može izdržati. Čitav se svijet oko nje okreće. Pokušava pogledom zadržati bar svoje prijatelje. No što više pokušava na njima zadržati pogled, oni se više kreću, smiju, a povrh svega okreću. Nešto joj dovikuju. Diraju je i guraju. Još vidi lice jedne od svojih najdražih prijateljica: jako se smije i sasvim je izbezumljena. Djevojčica osjeća neku blagu toplinu. Buka, povici i glazba počinju se udaljavati poput užasne i dosadne jeke, a sa stropa počinje teći neka ružičasto-ljubičasta tekućina, poput mlijeka kad kipi, mijenjajući boju u limunskožutu, a zatim kapajući crveno, jarkozeleno, nebeskoplavo i narančasto. Čitav svijet postaje prekriven bojom koja teče gusta i postupno se stvrdnjava. Djevojčica polako sklizne na zemlju. No mladići i djevojke oko nje i dalje plešu i zabavljaju se. Zatim odlaze i ostavljaju je tamo gdje je ostala, ispružena iza jednog stola, na klupi. Nekoliko sati kasnije pronalazi ju jedna od sobarica koje započinju svoju smjenu čišćenja. Pozove hitnu pomoć, ali ne zna objasniti tko je djevojčica ni o čemu se radi. “Njezini su ju prijatelji ostavili ovdje…” “Njezini prijatelji…”, ponavlja zabezeknuta 9

UMIJEĆE ŽIVLJENJA

nakon što je spustila slušalicu. Ukrcali su ju u bolničko vozilo i odvezli hitno, ali bez imena i bez ikoga tko bi se brinuo o njoj. Čitavih dvadeset dana djevojčica je morala ostati u bolnici. Nisu dopušteni posjeti prijatelja – samo pokoji SMS. No čim se vratila s liječenja, odmah su se za vikend ponovno okupili na još jednom tulumu.

Tipičan tulum današnjeg vremena. Mladi – pače, izuzetno mladi ljudi – sastaju se i piju, piju mnogo i miješaju sve. Nasilna glazba pojačana do kraja, nekoliko velikih plazma ekrana, pa i malo droge, barem za neke.

Nataša je razmišljala o tome jer je ta djevojčica – zvala se Valentina – stanovala blizu nje. Poznavala je njezine roditelje, uvijek su bili zauzeti mnogočime u neprekidnom koprcanju kako bi uspjeli u svijetu lažnih natjecanja.

Dok su joj te slike prolazile pred očima, a u srcu je osjećala gotovo fizičku gorčinu, pješice se uspinjala posljednjim dijelom ceste prema samostanu: bilo je mnogo snijega te se preostali dio puta pretvorio tek u usku stazicu. Snijeg je još padao, a monasi su čekali da posve prestane kako bi očistili cestu. Iskreno govoreći, opatu se jako sviđalo kad je bilo tako jer su se gosti prorjeđivali i moglo se doista uživati u snježnoj tišini. Samostan Majke Božje bio je poznat upravo kao dragocjena oaza mudrosti i duha te su dolazili mnogi posjetitelji.

Mlada je žena hitrim koracima prelazila posljednje metre koji su ju odvajali od vratarnice. Nataša je bila mlada žena osjećajna i meka srca. Od svoje je 10

ODGOJ I FORMACIJA

mladosti s velikom lakoćom stvarala prijateljstva.

Gdje god bi se zatekla, zadobivala je povjerenje drugih mladih ljudi, bilo djevojaka, bilo mladića, što znači da su ju njezini vršnjaci smatrali osobom kojoj se mogu otvoriti. Nakon završetka školovanja, upravo pod duhovnim vodstvom oca Bogoljuba, živjela je s dvjema prijateljicama s kojima je dijelila isto viđenje vjere i isti stil života. Sve tri našle su se uključene u pozivu pomaganja onima koji su nastojali otkriti vjeru ili ju dublje živjeti. Bez pompe i formalnosti, trijeznim, ali lijepim načinom isplele su razgranatu mrežu duhovnih odnosa s najrazličitijim osobama.

Nataša je bila kći brata oca Vasilija, monaha kojega su svi priznavali kao najvjernijeg i autentičnog učenika velikog Bogoljuba. No, iako stric, on je, u vjernosti Bogoljubu, uvijek odbijao duhovno se brinuti o Nataši. Nije htio miješati svoje svećeništvo i obitelj.

“Ne treba nikada miješati svećeništvo i rodbinske odnose. Nitko nije prorok u svojoj kući”, uvijek je govorio Bogoljub. “Koliko se nereda u Crkvi dogodilo zbog rođaka! Toliki neriješeni problemi zbog pogrješno življenoga celibata, zbog nepostojanja bratskoga zajedništva opterećuju nećake i rođake!”

Sam Bogoljub, orijaš duhovnoga života, govorio je kako je ispovjedio majku i oca samo u tjednu između svećeničkoga ređenja i mlade mise, ali nakon toga nijednom. A nikada nije ispovijedao ni ikojeg drugoga rođaka.

Zbog toga otac Vasilij, koji je u Nataši vidio rijetku duhovnu autentičnost, nije htio o duhovnim pitanjima govoriti ni s bratom, ni s nevjestom – a utoliko više ni s Natašom, nego ju je upravio k Bogoljubu.

11

UMIJEĆE ŽIVLJENJA

Nataša je bila specijalistica neurokirurgije. Bilo joj je nešto manje od četrdeset godina. Bila je atletske građe, brzih refleksa. Kad joj je bilo oko dvadeset, smiješila joj se karijera skijašice, bila je pobijedila na više važnih natjecanja. No zatim, kad joj je išlo najbolje, prekinula je sve i posvetila se studiju govoreći kako sve ima svoje vrijeme te da je njezino vrijeme sportskih natjecanja završilo. Skijala je i nakon toga, ali samo zbog užitka u skijanju. Stoga je strmi uspon do samostana godio njezinim nogama.

Već je dosta godina dolazila k ocu Bogoljubu.

Neki put radi ispovijedi, drugi put na mali razgovor, a katkad samo u kratki posjet. Bogoljub ju je uvijek posebno volio, još otkako je bila mala. Možda i stoga što je taj monah bio slab prema sportašima te je unatoč svojoj dobi znao zamoliti opata da mu dopusti gledati koje skijaško natjecanje na televiziji.

Ovaj put Nataša se uspinjala do samostana jer je skupa s Bogoljubom trebala početi pripremati jednu malu knjižicu. Odavno je uporno ustrajala u tome.

Na kraju je stari monah popustio, a opat mu je ne samo dao dopuštenje nego je čestitao Nataši što je uspjela na to nagovoriti njegova subrata.

Približivši se velikoj samostanskoj vratarnici, Nataša je sa sobom nosila misli koje je voljela, no ujedno i okrutne slike života mlađahne Valentine i njezinih prijatelja.

Otac Bogoljub primio ju je sa simpatijom. Skupa su otišli u gostinjsku sobicu za razgovor s velikim prozorom prema planini i šumi iza samostana. Krajolik se širio prema planinskim vrhovima u blizini koji su se, pokriveni snijegom, činili nadohvat ruke.

12

ODGOJ I FORMACIJA

Bogoljub je jako volio snijeg. Znajući kako ga i Nataša voli, odabrao je tu sobu. Došavši u prostoriju koja je bila dobro ugrijana još od ranoga jutra, monah je otvorio ostakljena vrata prema balkonu. Odatle je mali mostić, sada pun snijega, vodio do velikog vrta iza samostana. Bogoljub je izišao, a Nataša ga je slijedila. Kad je došao baš na snijeg, u vrt, zaustavio se. Polaganom kretnjom svojstvenom starcima stavljao je na glavu kapuljaču monaškoga habita. Nataša mu je spremno pomogla. I ona je stavila na glavu kapuljaču jakne čija se lijepa crvena boja isticala u snijegu.

“Sveti i vjerni Bože, koji si od smrti uskrisio svoga jedinoga Sina Isusa Krista, kojega si radi nas ljudi i radi našega spasenja poslao s nebesa, daj da uvijek nadvladamo zlo”, zaustio je Bogoljub.

“Jer je vječno tvoje milosrđe”, nadovezala se Nataša poput jeke.

“Ti spuštaš na nas ove mekane snježne pahulje…”, nastavio je Bogoljub.

“Jer je vječno tvoje milosrđe”, ponovno je odgovorila Nataša.

“Jer je vječna tvoja blagost, Oče, prema nama, otkupljenicima tvoga Sina”, dodao je monah. “Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.”

“Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova”, zaključila je Nataša.

13

UMIJEĆE ŽIVLJENJA

U djeci je nataložen zrak koji su disali roditelji “Sada možemo započeti”, rekao je Bogoljub.

Zadovoljna time, Nataša je učas uzela u ruku mali snimač, najnoviji proizvod tehnike. Prebirući još jednom misli koje je nosila dok je dolazila cestom i dok su joj pred očima poput filma prolazile slike mlade Valentine koju su pijani ili drogirani prijatelji ostavili u ponoru noći i vrtlozima zlouporabe, započne: “Danas se mnogi pitaju kako odgajati za život. Što učiniti za formaciju mladih koji kao da su se odvojili od svih vrjednota i od svake stvarnosti svijeta?” No dok je još govorila, osjetila je da to nije ono što je htjela, da čak ni način na koji je postavila pitanje nije bio njezin.

Pater Bogoljub gledao je malo naprijed prema snijegu i dugo je ostao u tišini. Vidjelo se kako ulazi u svoje sjećanje: u svome je srcu otišao u daleka vremena gdje se susretao sa svetim ocima, bio nazočan razgovoru između svete Makrine i njezine svete bake koji je zabilježio Grgur Nisenski, gdje se zaustavljao kako bi poslušao neke odlomke Ambrozijevih propovijedi nakon krštenja, miješao se među učenike svetog Antuna Velikog kako bi naučio koji njegov savjet…

Nakon što je neko vrijeme bio uronjen u misli, izvukao je ruku iz džepa i uzeo Natašinu koja je držala snimač kako bi ju približio ustima. Nataša je u toj kretnji osjetila svetu i dobru toplinu starca koji nije znao koliko su moćne i osjetljive te moderne male napravice.

14

ODGOJ I FORMACIJA

“Mladi su onakvi kakve su htjeli oni koji sada upravljaju svijetom. Roditelji vide u djeci nataložen zrak koji su oni udisali. Adolescent razmišlja u koordinatama koje je primio i koje susreće oko sebe.

Treba biti vrlo pažljiv kad se govori o odgoju. To je složena stvarnost s puno nijansi koju je nemoguće oslikati grubim crno-bijelim potezima kista. Svi veliki filozofski i ideološki sustavi, svi politički režimi uvijek su mnogo ulagali u odgoj. Iz toga je jasno kako je ta stvarnost izložena manipulaciji i ideologizaciji.

Ako mogu otvoreno reći ono što mislim, problem nisu mladi, a još manje djeca, nego generacija roditelja, odnosno onih koji stvaraju kulturne trendove. Mladi su bačeni među te trendove koji se pretvaraju u ubitačne bumerange za roditelje i za čitavo društvo. Nadasve za one roditelje koji su opterećeni općom klimom, koji se s njom ne slažu te se osjećaju nemoćnima svaki put kad se dijete vrati kući s nečim što oni prepoznaju kao posve strano svemu onomu što su mu htjeli prenijeti, štoviše kao štetno. Unatoč tomu, roditelji sve više doživljavaju posvemašnju nesposobnost za promjenu te situacije i zaštitu vlastite djece…”

Bogoljub se zaustavio, a zatim je nakon nekoliko trenutaka dodao: “Ne vidim puno smisla u govorenju o odgoju. U kojim kategorijama? Kolike su među njima upravo doprinijele ovoj situaciji u kojoj se nalazimo? Kolike su kategorije, odgojne i formativne metodologije, upravo one koje su stvorile odbojnost prema smislu života, prema Bogu, našem Ocu, Kristu i njegovu svetom Tijelu, Crkvi!

15

UMIJEĆE ŽIVLJENJA

Što znači odgajati? Jednostavno otvoriti školu?

Sve je moguće, ali povijest nas opominje pokazujući tolike strašne pogrješke. Odgoj se prenosi putem škole? Možda. Ali možda je putem škole prenesena i banalizacija istinskih životnih pitanja. Možda su tim putem i vjera, pa čak i Bog postali “školski”, svedeni na sadržaj koji treba naučiti kao tri ili četiri racionalna pojma. Možda je putem škole prenesen i moralistički formalizam… Nadalje, trebalo bi razmisliti i o činjenici da se radi o strukturama čija pravila određuje država i s kojima se moramo uskladiti bez imalo prostora za izražavanje kreativnosti. Osim toga, te strukture koštaju, a zbog novca lako se može dogoditi da Crkva izgubi slobodu koja je neophodna kako bi nastavila vršiti upravo svoje poslanje formacije i odgoja na cjelovit način. Sjeti se kako je veliko svjedočanstvo kreativnosti pružila naša Crkva u desetljećima totalitarizma kada nije mogla računati niti na jednu strukturu…

Kreativnost i vizija Za odgajanje danas neophodne su kreativnost i vizija. Naš pogled ne smije biti sputan s jedne strane metodologijom posuđenom od neke pedagoške znanosti, a s druge našom praksom od prije pedeset godina. Nekoć je vjera u Europi nadahnjivala čitavu kulturu, poput kvasca. A još ranije, na početku kršćanstva, mala je kršćanska zajednica, progonjena i posve raznolika, šarena, bez ikakva povijesnoga identiteta i pripadnosti ijednoj kulturi, poremetila 16

ODGOJ I FORMACIJA

moćni klasični sustav edukacije koji je bio prevladao i zagospodario u svim drugim kulturnim tradicijama… Danas, pak, svijet oponašamo gotovo u svemu: počevši od zgrada koje gradimo kako bismo od njih načinili svoje crkve pa sve do načina na koji provodimo skup pastoralnog vijeća, gotovo da se više ne možemo razumjeti bez uporabe komunikacijske tehnike, konzultanata, facilitatora – čuo sam da se tako zovu – i toliko toga još…

Potrebna nam je vizija cjeline, organska vizija.

Edukacija je jedan detalj. Naravno, ona je važna, ali ju treba smjestiti u cjelinu. A upravo je cjelina ono što smo izdali. Već nekoliko generacija svijet nas uvjerava da svaku pojedinu stvarnost uzimamo kao da je sve.

Kada je u Europi nakon Drugoga svjetskoga rata otpočeo plan ekonomskoga oporavka i čitava se generacija uvjerila da njihovoj djeci ne treba nedostajati ono čega oni nisu imali, čime smo rasvijetlili tu viziju? Propovijedima koje su govorile da se ne zaokupljamo ovozemaljskim stvarima dok smo se sami nastojali ukrcati u vlak ekonomskoga standarda na koji su se svi penjali te smo na taj način svjedočili koja je naša prva vrjednota. Ili pak isključivo sociološkim odgovorom tako organizirane asistencije da se ni na koji način ne bi vidjelo kako je Bog izvor ljubavi i pravednosti, a naša služba diakonia, služenje koje proizlazi iz Njega i upućuje na Njega. A ako tako temeljne stvarnosti nemaju svoj izvor u Bogu, onda će prije ili kasnije postati predmetom manipulacije političke, ekonomske ili društvene ideologije…”

17

UMIJEĆE ŽIVLJENJA

Nataša je već počinjala osjećati hladnoću na ruci kojom je držala snimač, ali bila je sva usredotočena na sjajno Bogoljubovo lice dok je on svoje poluzatvorene, a ipak vrlo živahne oči držao uprtima ispred sebe. Na bradu mu se počelo hvatati malo snijega.

“Gotovo se podrazumijeva da je odgoj podvrgnut trenutno dominantnoj vrjednoti”, nastavio je monah. “Obzor mlade osobe lako se može zatvoriti u oplatu koja može biti ili vrlo ideološka, ili vrlo materijalistička, pa čak i zatočena u konzumističku dinamiku želje i zadovoljenja: odati se kupovanju i zabavi kao načinu da se prevlada činjenica da smo ljudska bića…”

Bogoljub je, govoreći, počeo hodati po snijegu koji je već bio prilično dubok. Njegov monaški habit polagano je klizio po snijegu. Nataša se spretno kretala uza nj.

Dok je Bogoljub govorio, činio je to kao da u sebi neprestano prebire tekstove i slike te da razgovara sa svima onima koji su utkani u crkvenu predaju kao s dragim prijateljima.

Polazeći od kraja “Život se može razumjeti polazeći od njegova cilja. Počevši od ciljne crte, uočava se koji put treba prijeći. Sjetva se prosuđuje po ubiranju plodova, po žetvi. Čovjekov je život, kaže Apostol, kao sjeme bačeno u zemlju.2 Po klici se vidi vrijednost zrna i zemlje. Kada je život pred nama, lako je filozofirati.

Neki će, ustanovivši da su odabrali put koji ne vodi 18

ODGOJ I FORMACIJA

u istinski život, zbog nedostatka poniznosti kojom bi priznali vlastite pogrješke početi filozofirati kako bi opravdali svoje korake. Takvo opravdanje često je pokušaj da se njihov način djelovanja učini pravilom, da ga se prikaže ne samo normalnim nego i poželjnim. No to je moguće – ponavljam – jer se život ne sagledava počevši od skupljanja, od plodova, od ishoda.

Međutim, draga Nataša, kad je riječ o životu, moramo biti vrlo zahtjevni. Ne možemo se pouzdati ni u kakvo razmišljanje ako se ne vrjednuje ono što je čovjekov život na njegovoj posljednjoj postaji, na dolasku. Potrebno je sve ideje, teorije i pedagogije podvrgnuti ozbiljnomu ispitu propitujući njihovo odredište, odnosno što će na kraju biti čovjek koji je živio prema tim pretpostavkama. Sad već razumiješ slabost teorija jer – kako ti mogu jamčiti kakvo će biti čovjekovo stanje na kraju budući da je uvijek u igri osobna sloboda? Gle, to je nešto vrlo slično raspravama o stvaranju: točno je da se o njemu govori na prvim stranicama Biblije, ali je također točno da se dobro razumije o čemu je riječ tek polazeći od Evanđelja i od Knjige otkrivenja, odnosno od kraja.

Kad čovjek konkretno iskusi spasenje pa stoga ima iskustvenu i razumsku spoznaju Boga koji spašava, onda je daleko manje ranjiv mnogim teorijama o stvaranju. Stvaranje se može dobro razumjeti kada vidiš da ga izvodi onaj isti Bog kojega si upoznao kao svoga Otkupitelja. Tada nismo u kušnji promišljati o njemu na apstraktan način kao o nekoj dalekoj stvarnosti koja nas se ne tiče. Međutim, pitanje o Nekome tko će nas spasiti od života koji nam bježi 19

UMIJEĆE ŽIVLJENJA

iz ruke, koji ne uspijevamo zadržati darujući nam život koji ostaje – to je egzistencijalno i neposredno pitanje…

Upravo kao i stvaranje, i smisao i vrijednost svoga postojanja shvaćamo polazeći od našega života skrivenoga s Kristom u Bogu3 koji započinje našim krsnim uskrsnućem zahvaljujući kojemu živimo kao uskrsnici i kao takvi, uskrsli, idemo ususret svojoj smrti. Na isti se način u svetoj euharistiji sjećamo prošlosti našega Gospodina jedino utoliko što njegova smrt, muka i uskrsnuće predstavljaju naše otkupljenje i naš prijelaz u Njemu k Ocu. U euharistiji sudjelujemo u njegovu životu u eshatonu, dana nam je stvarna komunikacija s njegovim proslavljenim čovještvom kod Oca, a njegovo je čovještvo naše, ono koje je On preuzeo na se u utjelovljenju i koje je već nerazdjeljivo sjedinjeno s njegovim božanstvom. I samo polazeći od istinskog i stvarnog dioništva u eshatonu našega Gospodina uspijevamo stvoriti viziju za život žena i muškaraca.

Bez toga stvarnoga dioništva previše smo izloženi iluzijama. Stoga vidiš, Nataša, velika je tradicija uvijek povezivala pitanje formacije i odgoja s temom liturgije. Samo sudjelovanjem u Kristovu životu onako kako nam ga priopćuje liturgija možemo živjeti imajući na umu ono što smo pozvani postati.

Naš odgovor Onomu koji nas poziva dovršava se samo u onostranosti jer je dovršenje slavlje nebeske liturgije.

No prije nego što me povuče ovo o čemu govorim i nastavim dalje, kakva bi ti htjela da bude ta knjiga?” iznenada se prekinuo pater Bogoljub.

20

ODGOJ I FORMACIJA

Natašino lice ozario je vedar osmijeh, a i njoj se već pokoja pahulja snijega bila ulovila za rub kapuljače. “Oče Bogoljube, nije važno kakva je knjiga.

Htjela bih Vas samo navesti da govorite o onim pitanjima koja su vrlo važna, danas možda važnija nego ikad, kako bismo znali dobro živjeti.”

“Onda, ako je tako, prije nego što se vratimo unutra – jer ne treba pretjerivati s boravkom vani – htio bih samo napomenuti kako je umijeće življenja umijeće koje se razrađuje promatrajući kraj. Upravo kao što se, kako bi nastalo umjetničko djelo, nastoji oblikovati materija prema onoj viziji koja je umjetniku dana vidjeti na konačnom obzoru izvanrednom intuicijom.

Ako sebe već vidiš kao sudionika liturgije Jaganjca na zlatnome trgu, opisane na kraju Otkrivenja,4 u zajedništvu sa svima, onda ćeš živjeti i vršiti svoje izbore snagom one stvarne vizije koju nam liturgija i zajednica u vjeri otvaraju, čine nas njezinim dionicima i hrane nas njome.”

Polaganim koracima vratili su se u gostinjsku sobu. Na balkonu su dobro protresli cipele, a Nataša je pomogla monahu očistiti habit.

“Gospodine neba i snijega, sveto je i sjajno tvoje ime”, prozborio je tihim glasom monah.

Ulazeći u prostoriju gdje se ugodna toplina širila od stare peći na drva, Nataši se učinilo da osjeća miris suhih krušaka i jabuka. Monah je doista bio otvorio ormarić i izvadio lijepu košaricu osušenih krušaka i jabuka i stavio ju na stol za koji su sjeli. Postavili su stolice tako da mogu gledati krajolik. Stol 21

UMIJEĆE ŽIVLJENJA

je bio lijep, od masivnog drveta, od onog jasena koji s vremenom poprima nijanse staroga zlata.

“Koje li Božje nježnosti prema nama u padanju snijega poput ovog!” uzviknuo je kroz šapat otac Bogoljub i polagano uzeo krišku kruške.

Nataša je promatrala njegovu ruku i njegovo lice. Na njegovu izrazu i u njegovim kretnjama odražavalo se nešto poput duboke duhovne zrelosti. Doista, zrelost osobe najviše se izražava preko ruku i očiju. U njegove je oči svjetlo prodiralo bez otpora i davalo im izgled skromnosti. Sav je postajao otvoren onomu što je najudaljenije, a svjetlo je iznutra osvjetljavalo čovjeka i on se sav pretvarao u pogled5 anticipirajući kraj vremena kad će slava Duha dolaziti iznutra reseći i prekrivajući tijela svetih, slava koju već posjeduju, ali je skrivena u njima.6 Doista je točno kako je sinteza neke osobe njezin pogled. A ruke su najneposredniji tjelesni izraz te sinteze. Ruke, naime, odmah pokazuju svoju otvorenost.

Koža postaje suha i glatka jer sve daruju i ništa ne zadržavaju. “Kako lijepo!” poluglasno je izustila Nataša slijedeći njegove misli.

Ali ona još nije znala vidjeti bez gledanja. Starac Bogoljub vidio je pak Natašu, a da ona nije na sebi primijetila njegova pogleda. Bogoljub je uočio senzibilnost srca ove mlade žene i što ju je više susretao, to su više njezina pojava i njezin pristup drugima poprimali nešto tajanstveno i fascinirajuće, ljupko, ali istodobno neuhvatljivo, ujedno krotko i slobodno. Bogoljub je s radošću zapazio njezin sve cjelovitiji rast.

22

SADRŽAJ

SADRŽAJ

Predgovor hrvatskom izdanju. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 ODGOJ I FORMACIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Razgovor s Bogoljubom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 U djeci je nataložen zrak koji su disali roditelji . . . . 14 Kreativnost i vizija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16 Polazeći od kraja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 Na zlatnome trgu Otkrivenja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 Povratak starcima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 Večnaja pamjat’. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 Riječ je o inicijaciji. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 Život i njegov smisao proizlaze od Daha . . . . . . . . . 31 Dionici smo zajamčene vizije eshatona . . . . . . . . . . . 34 Božansko i ljudsko nerazdvojivo je . . . . . . . . . . . . . . 37 Božansko i ljudsko ujedinjeni u slobodi . . . . . . . . . . 41 Simbol, jedinstvo dvaju svjetova. . . . . . . . . . . . . . . . . 42 Duhovno oko primjećuje jedinstvo života u zajedništvu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 Znati živjeti kao manjina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50 Promatrati skrivene i osluškivati tihe. . . . . . . . . . . . . 55 MAŠTA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63 Slika neophodna za duhovni život. . . . . . . . . . . . . . . 63 Prema duhovnom tijelu s duhovnom maštom . . . . 69

235

SADRŽAJ

Mašti su potrebne stvarne slike. . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 Tragedija strastvene mašte . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78 Strast . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80 Savez s vlastitim očima i vlastitim ušima . . . . . . . . . 82 Kakva inteligencija dopire do duhovnoga? . . . . . . . 85 Blizanci osjetila . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87 Pročišćenje osjetila . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90 DOM PO MJERI NOVOGA ČOVJEKA . . . . . . . . . . . . . 95 Od otrova do lijeka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 Habit koji se proteže . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98 Oblikovati u skladu s ljubavlju . . . . . . . . . . . . . . . . . 101 Prostor objavljuje mjesto srca. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106 A gdje je ženidba? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109 Opasnost ideologije također i u dobru . . . . . . . . . . 112 ODJEĆA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117 Odjeća odražava identitet osobe . . . . . . . . . . . . . . . . 117 Odjeveni u svjetlo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118 Ugašeni stijenj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 120 Stid . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123 Odjenuti tijelo sukladno tjelesnomu. . . . . . . . . . . . . 125 Aludiranje na izgubljenu slavu . . . . . . . . . . . . . . . . . 127 Slijedeći modu. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 129 Odjeća govori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 142 Misliti u skladu s primljenim životom. . . . . . . . . . . 145 HRANA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151 Molitva i jelo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151

236

SADRŽAJ

Priprema i blagovanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 156 Za stolom kao vratima ljubavi. . . . . . . . . . . . . . . . . . 162 NEUSPJEH . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 167 Rane bole . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 167 Kontrast sjećanja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 175 Večernja molitva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 178 OBRAĆENJE PAMETI K ŽIVOTU . . . . . . . . . . . . . . . . 183 Epikleza nad ranjenom memorijom . . . . . . . . . . . . . 183 “Naša je misao u punom skladu s euharistijom, a euharistija s druge strane potvrđuje našu misao” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 186 Misliti isključivo razumom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 188 Psihosomatska inteligencija i duhovna inteligencija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 190 U skladu s duhovnom inteligencijom . . . . . . . . . . . 194 Jedinstvo inteligencije i ruku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 197 Prostor svetoga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 201 Pitanje vrjednota. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 204 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217

237

PREPORUČUJEMO

Dajući razrađen i dubok duhovni uvid u vjerojatno najpoznatiju biblijsku prispodobu, onu o izgubljenom sinu, o. Marko Ivan Rupnik omogućava da svatko tko uzme ovu knjigu u ruke doživi istinsko iskustvo Boga i njegove ljubavi. Očev zagrljaj izgubljenoga sina koji se vratio svome dome ključni je čin povijesti jednoga oca koji je ranjen u svojim odnosima sa sinovima: jednim koji napušta kuću i živi raspušteno dok nije sve potratio i drugim koji ostaje u očevoj kući, ali sa servilnom dušom…

103 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Danas je u poplavi “duhovnosti“ više nego ikada potrebno izbjeći višeznačnosti, odstraniti tuđe naslage kako bi se osvijetlila stvarna bit kršćanske duhovnosti. Iskusni duhovni učitelj o. Marko Ivan Rupnik u ovoj knjizi približava autentičnu kršćansku duhovnost suvremenom čitatelju, pozivajući ga da sam zakorači k Bogu koji ga čeka.

155 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Znanje d.o.o.

Tiskano u listopadu 2016.

Marko Ivan Rupnik poznati je teolog i umjetnik. Pripadnik je Družbe Isusove, rođen 1954. u Zadlogu u Sloveniji. Studirao je slikarstvo na Accademia di Belle Arti i teologiju u Rimu na Gregoriani gdje je doktorirao tezom o Vjačeslavu Ivanovu. Predaje na Papinskom orijentalnom institutu i na Papinskom sveučilištu Gregoriana. Ravnatelj je Centra za studije i istraživanja “Ezio Aletti“, koji proučava kulturne i religiozne odnose između europskoga Istoka i Zapada, te Umjetničkoga ateljea Centra Aletti, koji se bavi liturgijskom umjetnošću i koji je dosad izradio brojne mozaike diljem svijeta. Osim ove knjige, u izdanju Verbuma objavljene su njegove knjige U vatri gorućega grma i Bacio mu se oko vrata.

Kada način razmišljanja, uređenje doma, odijevanje, blagovanje, odgajanje, mašta, rad, pa čak i neuspjeh postanu objava novoga života, otkupljenoga čovječanstva, čovjek će ponovno biti ne tek zadovoljan nego sretan, a vjera će postati snaga Ljepote, duhovnost Mudrosti, sjaj Svjetla bez zalaza.

ISBN 978-953-235-521-5

VERBUM 89 kn

www.verbum.hr

VERBUM