Issuu

„Puno prije izbijanja terorizma i pošasti droge engleski autor i filozof C. S. Lewis skrenuo je pozornost na tešku opasnost od ukinuća čovjeka koja leži u urušavanju temelja moralnosti.“

UKINUĆE ČOVJEKA

C. S. LEWIS

U knjizi Ukinuće čovjeka čuveni C. S. Lewis, jedan od najvažnijih pisaca 20. stoljeća, raspravlja o važnosti univerzalnih vrijednosti i naravnoga zakona. Sam Lewis je Ukinuće čovjeka smatrao jednim od najdražih svojih djela, a National Review smjestio ga je na sedmo mjesto ljestvice „100 najboljih publicističkih knjiga dvadesetoga stoljeća“. Posebna je vrijednost knjige u tome što je Lewis kao profesor književnosti uspio sabrati i izložiti ključne filozofske ideje i argumente na koherentan i vrlo uvjerljiv način, sjajno ukazujući na objektivnost vrijednosti i morala koju su sve velike filozofske i religijske tradicije priznale kao samorazumljivu. Ako pak pokušamo zanijekati ili potkopati ovu etičku baštinu čovječanstva, ističe Lewis, činimo sebe (i one koje odgajamo ili na njih utječemo) bitno manje ljudskima, brišemo naš vlastiti istinski identitet, dovodimo do ukinuća čovjeka. Premda nas od nastanka knjige Ukinuće čovjeka dijele mnoga desetljeća, ona je i danas iznimno aktualna i svježa jer u njoj Lewis nije samo proročanski nagovijestio do kakvih bi posljedica mogao dovesti moralni relativizam – čemu danas svjedočimo, nego je pružio i snažnu argumentaciju za istinski ljudski razvoj i izgradnju društva utemeljena na objektivnim, općeljudskim vrijednostima.

C. S. LEWIS

BENEDIKT XVI. ISBN 978-953-235-786-8

VERBUM 110 kn

www.verbum.hr

VERBUM

C. S. Lewis UKINUĆE ČOVJEKA

C. S. Lewis

UKINUĆE ČOVJEKA

VERBUM

Biblioteka:

Posebna izdanja 179. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: The Abolition of Man © C. S. Lewis Pte Ltd. 1944. First published by Oxford University Press in 1944. Published by Collins in 1978 www.cslewis.com © Copyright Verbum, Split, 2022. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Prijevod i bilješke: Karlo Kovačić Lektura: Anđa Jakovljević Grafička priprema: Zvonko Bare Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-786-8 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 190319089.

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

C. S. Lewis opisao je Ukinuće čovjeka kao „meni gotovo najdražu od mojih knjiga“. Mnogi čitatelji slažu se s tim visokim mišljenjem o ovom djelu. Njegovu „iznimnu točnost“ pohvalio je papa Benedikt XVI. (još kao kardinal Ratzinger), „krajnju genijalnost“ slavio je teolog Hans Urs von Balthasar. Ateistički filozof John Gray naziva je „vidovitom“, „proročkom“ i „jednako relevantnom danas“ kao i kad je tek objavljena 1943. godine, „ako ne i više“. Leo Strauss, Francis Fukuyama i Wendell Berry među mnogim su drugim istaknutim pojedincima kojih su se analize iz te knjige dojmile i koji su se o njoj izrazili s odobravanjem ili je s divljenjem citirali. U našem 21. stoljeću koje je obilježila „post-istina“ Lewisova obrana objektivne vrijednosti iz godine u godinu sve više pokazuje koliko je važna i relevantna. Činjenica da knjigu Ukinuće čovjeka preporučuju i vjerski skeptici i kršćani podsjeća nas na to da je u njoj riječ o filozofskoj, a ne teološkoj argumentaciji. I to je ključno o čemu treba voditi računa. Kao što Lewis primjećuje u knjizi: „Iako sam osobno teist, i uistinu kršćanin, ne pokušavam ovdje predstaviti nikakav neizravni argument za teizam.“ Dakako, svoj argument smatra posve spojivim s kršćanstvom, ali 5

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

kad je riječ o tome, „pitanje podrazumijeva li taj stav nadnaravno porijeklo Taa nešto je čime se ovdje ne bavim“. Čitatelji koje ipak zanima kako je to kada se bavi tim pitanjem trebali bi pročitati knjigu Kršćanstvo nije iluzija (Mere Christianity), koju započinje istim filozofskim tvrdnjama (iako predstavljenima na puno jednostavniji način), ali potom s područja puke filozofije prelazi na teistički i kršćanski teritorij. Međutim, knjiga Ukinuće čovjeka cilja daleko niže nego knjiga Kršćanstvo nije iluzija. Cilj joj je tek braniti objektivnost vrijednosti, a ne uvjeravati ljude u to da je vjera u Boga, a osobito u kršćanskoga Boga, racionalna. Ukinuće čovjeka esej je koji se bavi etičkom antropologijom, a ne apologetsko djelo, još manje evangelizacijsko. Argumentacija u toj knjizi od poklonika ne traži da službeno pripadaju nekoj vjeroispovijesti. Ipak, Lewis priznaje da je „većina mojih knjiga evangelizacijska, upućena tous exo“1 (tj. onima izvan vjere) i u Ukinuću čovjeka s pravom možemo prepoznati temeljne misionarske porive, čak i ako su duboko usađeni i implicitni. U jednom pismu iz 1953. Lewis je napisao: Smatram da trebamo raditi ne samo na širenju evanđelja (to svakako), nego i na određenim pripremama za evanđelje. Prije govora o Bogu, potrebno je mnoge podsjetiti na zakon prirode. Jer Krist obećava 1

C. S. Lewis: „Rejoinder to Dr Pittenger“, The Christian Century, sv. LXXV (26. studenog 1958.)

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

oprost od grijeha: ali što je to onima koji, budući da ne poznaju zakon prirode, ne znaju da su sagriješili? Tko će uzeti lijek ako ne zna da ga je snašla bolest? Moralna je relativnost neprijatelj kojega moramo nadvladati prije nego što se pozabavimo ateizmom.2

Moralni relativizam, ili subjektivizam, prava je Lewisova meta u Ukinuću čovjeka. Dijelom i zbog toga što je riječ o filozofskoj pogrešci koju bi svaka racionalna osoba trebala pokušati izbjeći, a dijelom i jer ta filozofska pogreška ljudima zatvara oči pred logikom kršćanskoga Evanđelja. U tom smislu Ukinuće čovjeka možemo promatrati kao pred-evangelizacijsko djelo. Lewis nastoji dovesti čitatelje do svojevrsne „prve međupostaje“. Nada se da će pomoći stvaranju uvjeta u kojima će se lakše čuti i shvatiti kršćanska poruka u vezi s grijehom i otkupljenjem. Čovjek može biti kršćanin samo ako je ponajprije ljudsko biće: Ukinuće čovjeka nastoji ukorijeniti čovjekov identitet u svijest o objektivnoj vrijednosti. Kako bi obranio prirodni zakon, Lewis je mogao citirati riječi sv. Pavla o „zakonu upisanu u srcima“ (Rim 2,14–16), ali to ne čini. Mogao je navesti riječi sv. Tome Akvinskoga, najvećega zagovornika razmišljanja na temelju prirodnoga zakona u povijesti Crkve, ali ne čini ni to. Štoviše, i što je najnevjerojatnije, sv. Toma uopće se ne spominje u knjizi. Lewis je čvrsto naumio izbjeći mogućnost da se u argu2

C. S. Lewis, pismo Don Giovanniju Calabriji, 15. rujna 1953.

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

mentaciji oslanja na kršćanske autoritete, umjesto toga djeluje isključivo na načelima razuma i logike za koje se nada da će naići na plodno tlo kod svih čitatelja dobre volje. Ta odluka da kršćanstvu ne pridaje povlašten položaj očituje se i u Dodatku. Lewis ondje navodi osam temeljnih moralnih zahtjeva (poput dužnosti prema precima i djeci, obveza općih i posebnih dobročinstava itd.) te ih ilustrira citatima iz niza različitih vjerskih tradicija, među njima i iz budističkih, židovskih, drevnih babilonskih, indijanskih, australskih aboridžinskih, drevnih nordijskih i – da – kršćanskih izvora. Ali u Dodatku ne ističe kršćansku tradiciju, osim vrlo diskretno i nenametljivo, čime ću se još pozabaviti. Glavni mu je cilj pokazati što je kršćanstvu zajedničko s tim ostalim tradicijama, a ne naglašavati odlike po kojima se razlikuje. Jednostavno želi pokazati da se objektivna vrijednost prepoznaje širom svijeta, i to tijekom stoljeća. Ljudska bića u svim zakutcima svijeta i u svim povijesnim razdobljima shvaćaju da su određene moralne obveze očite već same po sebi. Lewis taj zbir ili riznicu moralnih uvida naziva „Tao“, posuđujući izraz iz konfucijanske filozofije. To što se odlučio za taj kineski izraz, a ne za „prirodni zakon“, ponovno naglašava njegovu nakanu da izgradi argumentaciju koja će biti prihvatljiva nekršćanima. A to odražava i ponešto Lewisove vlastite osobne prošlosti jer je i on prihvatio vjeru u objektivnost 8

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

vrijednosti davno prije nego što je postao teistom ili kršćaninom. U autobiografiji Surprised by Joy donosi opširnu i zamršenu priču o tome kako je od „žestoka subjektivizma“ došao do spoznaje da, izvan njegova vlastitoga uma i tijela, postoji nešto „posve objektivno“. Dovršivši to putovanje na posve filozofskim temeljima, čitateljima je silno htio pokazati kako bi i oni mogli prijeći taj put. On je godinama, kao tinejdžer i u dvadesetim godinama života, živio u svijetu u kojem su činjenice „bez i najmanjega tračka vrijednosti“ i osjećaji „bez i najmanjega tračka istinitosti ili lažnosti“ bili suprotstavljeni na suprotnim stranama velikoga jaza. Nakon što je osobno otkrio da je ta suprotstavljenost lažna, da činjenice i osjećaji nisu nužno međusobno nespojivi, tu je spoznaju svakako htio prenijeti čitateljima. I upravo zahvaljujući tome lakše ćemo shvatiti dio moralnoga žara i dijalektičke snage kojom piše knjigu Ukinuće čovjeka. Pritom ne skuplja samo olako zamisli s površine vlastitoga uma, nego s čitateljem dijeli teško izvojevanu pobjedu koju je ostvario u vlastitom životu. Shvatio je da je moguće udruživati činjenice i osjećaje. Moguće je pomiriti razum i strast. Kod čovjeka do toga pomirenja dolazi u „grudima“. Upravo grudi povezuju „glavu“ (u kojoj razmišljamo) i „trbuh“ (u kojem osjećamo) tako da postajemo i inteligentno emotivnima i emotivno inteligentnima. Ljudsko je biće sinteza čovjekova mozga i čovjekova 9

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

trbuha u čovjekovim grudima. Ujedinite anđela i životinju i – voilà! – dobivamo antropološko. I dok je David Hume moralnost temeljio na strastima, Immanuel Kant na razumu, a Søren Kierkegaard zaobišao i razum i strasti te se odlučio za kvalitativni skok u moralne spoznaje, C. S. Lewis moralno srce čovječanstva pronalazi u harmonizaciji razuma i strasti. Prema njegovim riječima: „emocionalna stanja mogu biti u skladu s razumom (kada nam se sviđa ono što bi trebalo odobravati) ili pak u neskladu s njim (kada opažamo da bi nam se nešto trebalo sviđati, no ne osjećamo to)“3. Zadaća je grudi da ostvare to usklađeno povezivanje. Grudi poput sidra ukorjenjuju intelekt u tijelo tako da se čovjek ne raspline u lažnu duhovnost. Grudi ujedno vežu tijelo i um tako da se čovjek ne mora spuštati u neobuzdano životinjsko stanje. Ukratko, grudi spajaju one dvije sposobnosti koje bi inače bile sklone tome da se ili udalje jedna od druge ili da se bolno taru jedna o drugu, to cerebralno ja i to instinktivno ja. Razviti vlastite grudi znači postati istinski čovječnim: čovjekove emocije tako postaju pravednima, stabilnima, pouzdanima, uljuđenima, a moralno se ponašanje iskazuje kao nešto što je više od hladne računice ili nepredvidiva poriva. Snažnu dramatizaciju tih zamisli čitatelj će pronaći u Lewisovu romanu That Hideous Strength, proznom pandanu Ukinuća čovjeka. 3

Ukinuće čovjeka, str. 31.

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

Osim što brani objektivnost vrijednosti i potrebu da se usklade razum i strast, Ukinuće čovjeka predviđa i gdje bi u konačnici mogao završiti radikalni subjektivizam. U trećem poglavlju Lewis predviđa sumornu budućnost svim društvima koja pokušavaju živjeti izvan granica „praktičnoga razuma“. Pokušaj stvaranja vrijednosti iz čovjekove vlastite volje, umjesto da se spozna vrijednost prirođena stvarnosti, mora završiti katastrofom. Zašto? Jer ako su ljudska bića tek ta vlastita sloboda da se preoblikuju, ako je njihova priroda samo snaga volje, nepovezana s čovjekovim tijelom, s čovjekovim društvom, s čovjekovom poviješću – drugim riječima, nepovezana s vremenom i prostorom – tada ne može postojati razlog da se preoblikuju na ovaj ili onaj način. Naša navodno racionalna volja, pokazalo se, tek je paravan za u osnovama iracionalne sile. Na odluke ne utječe ništa razumnije od prolaznih sklonosti ili trenutačne želje, koje motiviraju vrijeme, probava, naslijeđe ili nasumično povezivanje zamisli. Mislili smo da stvaranjem vrijednosti racionalno nadziremo prirodu, a zapravo smo pritom dolazili pod nadzor iracionalne prirode. Jer mi sami kao ljudska bića imamo prirodu, prirođen etički ustroj: već nastanjujemo tu sveprisutnu moralnu ekologiju („Tao“) i kad nastojimo živjeti izvan nje, nalik smo astronautu koji skida kacigu i pokušava disati u svemiru. To jednostavno nije moguće. Lewisov proročanski prikaz te post-humane budućnosti prepoznatljiv je toliko da duboko uznemi11

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

ruje. Kao što pišem u svojoj knjizi After Humanity: A Guide to C. S. Lewis’s The Abolition of Man: Sveprisutno, gotovo neizbježno prihvaćanje različitih oblika emotivizma i subjektivizma u suvremenoj zapadnjačkoj kulturi znači da ne može biti nikakve uvjerljivosti, odnosno racionalne argumentacije koja dovodi do slobodno prihvaćene promjene mišljenja. Umjesto toga, budući da vjera u objektivnu vrijednost nestaje, a iz javnoga se prostora izbacuje praktični razum, ono što se sad naziva moralnim diskursom sve više nalikuje na ratnu zonu u kojoj se politički propagandisti, komercijalni interesi, privatni hirovi i životinjski instinkti zubima i noktima bore u stalnu nadmetanju u koje se smiju uključiti svi… U toj racionalnoj pustinji ljudi mogu ishoditi društvene, političke ili zakonske promjene jedino ako mobiliziraju dovoljno velik kontingent prosvjednika s kojima dijele mišljenje i tako nadmaše svoje protivnike. Pitanje istine, kao takvo, protjeruje se u drugu ili treću kategoriju važnosti: pravo je pitanje pitanje moći.4

Budući da moć ima središnju ulogu u subjektivizmu, Lewis velik dio prostora u Ukinuću čovjeka posvećuje nemoći. Ključan ispit vjere u objektivnu vrijednost upravo je naša spremnost da patimo, pa čak i umremo u obrani ispravnoga cilja. Bol, slabost, poraz – bilo kakva nemoć – pokazuju da moć i ispravnost nisu isto. Jer sve dok ne moramo patiti radi dobra ili 4

Michael Ward, After Humanity: A Guide to C. S. Lewis’s The Abolition of Man (Word on Fire Academic, 2021), str. 42.

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

istine, teško je odrediti vjerujemo li u objektivnu dobrotu ili istinu, no čim za to vjerovanje nešto plaćamo, otkrivamo dominiraju li osobna pogodnost ili objektivno načelo. Upravo zbog toga Lewis se višekratno vraća na izreku Horacija, drevnoga rimskog pjesnika, koji je ustvrdio: „Dulce et decorum est pro patria mori” (Slatko je i dolično umrijeti za domovinu). Ta izreka našla se pod velikim povećalom tijekom Prvoga svjetskog rata dok su mladi vojnici na zapadnoj fronti otkrivali sve užase suvremenoga rovovskog ratovanja. Jedan od najboljih ratnih pjesnika Wilfred Owen Horacijeve je riječi u poznatom osvrtu proglasio „starom laži“. I sam Lewis bio je u Velikom ratu kao tinejdžer časnik u britanskoj kopnenoj vojsci te je oko pola godine služio u Francuskoj. Na frontu je došao na devetnaesti rođendan te je ondje ostao do proljeća 1918. godine, kada ga je teško ranila granata koja je pala u njegov rov, ubivši vojnika do njega, dok je njega obasula šrapnelima, čije je komadiće u tijelu nosio godinama. No Lewis na temelju vlastitoga iskustva nije zaključio da nikada nije bilo ili da više nikada ne bi moglo biti nečega što bi se moglo nazvati plemenitom smrću za domovinu, a kamoli da ne može postojati nešto što bi se moglo nazvati objektivnom moralnom vrijednošću. Slatkoća i doličnost smrti za ispravan cilj nikada se nisu pozivali na subjektivno iskustvo pojedinačnih vojnika koji na bojišnici umiru u mukama. Bila je to objektivna izjava, izjava o stvar13

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

nosti koja nadilazi čovjekove neposredne osjete i koja je po svoj prilici suprotna čovjekovim neposrednim interesima. Lewis ustraje u tome da propituje taj primjer ne, dakako, jer bi samožrtvovanje bilo jedina vrlina niti jer je vrlina jedina vrijednost, nego jer je to presudni test koji krajnje jasno osvjetljava razliku između subjektivnih i objektivnih sustava mišljenja. Važno je primijetiti kako Lewis, u drugom poglavlju, povezuje Horacijevu izreku s Kristovim riječima: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13). Lewis tako piše: Vrijednosni Inovator drži dulce et decorum i nitko nema veće ljubavi tek iracionalnim sentimentima kojih se valja osloboditi kako bismo mogli doći do „realističnoga“ ili „osnovnoga“ temelja te vrijednosti.5

Dodavanje Kristovih riječi na ovom mjestu vrlo je zanimljivo. Navod je kratak, Lewis na njega ne skreće osobitu pozornost, ali ipak otkriva puno. Pomaže objasniti zašto Lewis tako odlučno brani Horacijeve riječi; u njima vidi poganski pandan poznate Isusove izreke. Zahvaljujući tome lakše je objasniti i način na koji Lewis završava Dodatak, a tu se vraćamo na gornju tvrdnju o nenametljivo kršćanskom završetku djela. Zaključuje ga riječima preuzetima iz Evanđelja po Ivanu, Kristovim riječima: „Zaista, zaista, kažem 5

Ukinuće čovjeka, str. 39–40.

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi život svoj izgubit će ga“ (Iv 12,24–25). Ukinuće čovjeka tako završava spominjanjem smrti, dobre smrti, kao i mnogi Lewisovi tekstovi. Želi li čovjek izbjeći ukinuće koje mu se predviđa na ovim stranicama, postoje brojne i različite tradicije mudrosti na koje se možemo osloniti. Ali odluka o tome da knjigu završi riječima Krista, arhetipskoga nedužna patnika, dok govori o gubitku života onih koji beskonačno štite sami sebe, suptilno ukazuje na to gdje je, po Lewisovu mišljenju, mudrost dosegnula najvišu točku, gdje su se moralne grudi najpotpunije razvile, gdje se konačno iskazala čovječnost. o. Michael Ward,

viši znanstveni suradnik u Blackfriars Hall, Sveučilište u Oxfordu, i profesor Apologetike na Houston Baptist University u Texasu (preveo Damir Biličić)

LJUDI BEZ GRUDI

1. LJUDI BEZ GRUDI

I naredi im da ubiju te dječicu pobi. Tradicionalna božićna pjesma1

Sumnjam da dovoljno pozornosti pridajemo važnosti osnovnoškolskih udžbenika. Zato sam kao polaznu točku ovih predavanja odabrao knjižicu iz engleskoga namijenjenu „dječacima i djevojčicama viših razreda“. Ne mislim da su autori ove knjige (bila su dvojica) namjeravali počiniti bilo kakvu štetu te njima ili njihovu izdavaču dugujem zahvalu što su mi poslali besplatan primjerak. No istodobno nemam o njima reći ništa pohvalna. Eto neugodne situacije. Ne želim na stup srama stavljati dvojicu skromnih učitelja koji su radili najbolje što su znali, no ne mogu šutjeti o onom za što mislim da je bila stvarna namjera njihova rada. Stoga predlažem da ne napišem njihova imena. Tu ću gospodu zvati Gajem i Ticijem, a njihovu knjigu Zelenom knjigom. No jamčim vam da takva knjiga postoji i da je imam na polici. 1

Puer nobis nascitur (nap. prev.).

UKINUĆE ČOVJEKA

U drugom poglavlju Gaj i Ticije navode dobro poznatu priču o Coleridgeu kod vodopada. Sjećate se da je bilo prisutno dvoje turista i da ga je jedno nazvalo „uzvišenim“, a drugo „lijepim“ te da je Coleridge u sebi odobrio prvo mišljenje, a drugo odbacio s gnušanjem. Gaj i Ticije to ovako tumače: „Kad je čovjek rekao: Ovo je uzvišeno, čini se da je govorio o vodopadu… U stvari… nije govorio o vodopadu nego o vlastitim osjećajima. Zapravo je rekao: Ono što osjećam u svom umu povezujem s riječju ‘uzvišeno’ ili ukratko: Imam uzvišene osjećaje.“ Ovdje imamo mnoštvo dubokih pitanja riješenih na prilično sažet način. No autori još nisu završili, već dodaju: „Ta je zbrka stalno prisutna u našem jeziku. Čini se kako govorimo nešto vrlo važno glede nečega, a ustvari govorimo samo o vlastitim osjećajima.“2 Prije negoli razmotrimo probleme koje ovaj važni kratki paragraf zbilja postavlja (a koji je, sjećate se, namijenjen „višim razredima osnovne škole“), moramo otkloniti sićušnu zabunu u koju su Gaj i Ticije upali. Čak i s njihova gledišta – ili s bilo kojega zamislivog gledišta – čovjek koji kaže: Ovo je uzvišeno ne može nikako misliti: Imam uzvišene osjećaje. Čak i kad bismo prihvatili da se kvalitete poput uzvišenosti mogu jednostavno i isključivo projicirati u stvari iz naših emocija, ipak su emocije koje izazivaju projekciju korelativi, te stoga gotovo suprotnosti, proji2

Zelena knjiga, str. 19sl.

LJUDI BEZ GRUDI

ciranim kvalitetama. Osjećaji koji čovjeka tjeraju da objekt nazove uzvišenim nisu uzvišeni osjećaji već osjećaji poštovanja. Ako ćemo Ovo je uzvišeno uopće svesti na izjavu o govornikovim osjećajima, ispravan bi prijevod bio: Imam osjećaje poniznosti. Kad bi se Gajevo i Ticijevo gledište dosljedno primjenjivalo, to bi vodilo očitim apsurdima. Bili bi prisiljeni držati kako Ti si vrijedan prezira znači Imam prezira vrijedne osjećaje, u biti Tvoji su osjećaji vrijedni prezira znači Moji su osjećaji vrijedni prezira. No nemojmo se dulje zadržavati na ovom što je sam pons asinorum naše teme. Bilo bi nepravedno prema Gaju i Ticiju naglašavati nešto što je nesumnjivo bilo tek puka nesmotrenost. Školarac koji čita taj odlomak Zelene knjige povjerovat će u dvije pretpostavke: prvo, da su sve rečenice što sadrže vrijednosni iskaz izjave o emocionalnom stanju govornika te, drugo, da su sve takve izjave nevažne. Istina je da Gaj i Ticije ništa od toga nisu rekli u tako mnogo riječi. Bavili su se tek jednim određenim vrijednosnim iskazom (uzvišeno) kao riječju koja opisuje govornikove emocije. Učenicima je prepušteno da sami taj isti postupak prošire na sve vrijednosne iskaze, a u tome im na putu ne stoji ni najmanja zapreka. Autori su to proširivanje mogli željeti ili ne; možda tom pitanju u životu nisu posvetili ni pet minuta ozbiljna razmišljanja. Ne zanima me ono što su oni željeli, već učinak što će ga njihova knjiga zacijelo imati na školarčev um. Isto tako, nisu 19

SADRŽAJ

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU . . . . . .

1. LJUDI BEZ GRUDI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17 2. PUT . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37 3. UKINUĆE ČOVJEKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 DODATAK. PRIMJERI TAA . . . . . . . . . . . . . . . . . 81

PREPORUČUJEMO

Najpopularniji i najomiljeniji uvod u kršćansku vjeru ikada napisan svakako je knjiga Mere Christianity, koja je u Verbumovu hrvatskome izdanju naslovljena Kršćanstvo nije iluzija. U ovoj briljantnoj knjizi, nadilazeći granice koje dijele razne kršćanske denominacije, Lewis nalazi zajednički temelj na kojemu svi koji imaju kršćansku vjeru mogu zajedno stajati, dokazujući da „u središtu svake zajednice postoji nešto ili Netko tko unatoč svim razlikama u vjerovanju i temperamentu, unatoč sjećanju na uzajamne progone, govori istim glasom“. 215 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

U ovom remek-djelu briljantnog C. S. Lewisa kroz niz pisama „iskusniji“ đavao savjetuje mlađeg otkrivajući mu „đavolske tajne“ uspjeha u zavođenju ljudi. Tako na zanimljiv, duhovit i ironičan način Lewis otkriva mnoge istine o čovjeku, Bogu i zlodusima. Stoga nije čudno da su Pisma starijeg đavla mlađem djelovala kao prekretnica za mnoge ljude kojima je pristup vjeri bio opterećen sumnjama i oklijevanjima te postala neizostavan dio klasične literature religioznog sadržaja. 136 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-adresa: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u ožujku 2022.

„Puno prije izbijanja terorizma i pošasti droge engleski autor i filozof C. S. Lewis skrenuo je pozornost na tešku opasnost od ukinuća čovjeka koja leži u urušavanju temelja moralnosti.“

UKINUĆE ČOVJEKA

C. S. LEWIS

BENEDIKT XVI. ISBN 978-953-235-786-8

VERBUM 110 kn

www.verbum.hr

VERBUM