Issuu

JULIE

KLASSEN POPULUS

Julie Klassen UČITELJEVA KĆI Roman

Biblioteka

POPULUS 13 .

Naslov izvornika: Julie Klassen, The Tutor’s Daughter Copyright © 2013 Julie Klassen Izvorno objavio Bethany House Publishers, odio Baker Publishing Group, Grand Rapids, Michigan Copyright © za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2020. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Prijevod: Ivana Krencer Lektura: Ema Botica

Split, 2020. Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21 000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 e-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Glavni urednik: Petar Balta Za nakladnika: Miro Radalj

POPULUS

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

ISBN 978-953-235-731-8 CIP zapis dostupan u katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 181024030.

S ljubavlju mojim striÄ?evima Alu, Edu, Hanku i Johnu i u drag spomen na strica Billa

MLADA GOSPODA primaju se na smještaj i poduku iz engleskoga, pisanja i aritmetike za osamnaest gvineja Per Annum. Dobivaju jednako dobru poduku iz KLASIČNIH NAUKA. Za crtanje, zemljopis i korištenje globusa zasebna poduka uz umjerenu cijenu. OGLAS IZ HAMPSHIRE CHRONICLEA, 1797.

England begs leave to acquaint his prijatelji E. England E. moli dopuštenje da ovim putem njegovi i javnost budu upoznati s tim da prima ograničen broj učenika pod svoju skrb i smješta ih po cijeni od četrnaest gvineja, pružajući im pažljive poduke iz gramatike engleskoga jezika i krasopisa, uz redovan tečaj iz matematike, zajedno s poviješću, zemljopisom i korištenjem globusa te metodom crtanja u perspektivi. OGLAS IZ STAMFORD MERCURYJA, 1808.

Klassen_TutorsDaughter_KS_djm.indd 6

10/15/12 3:34 PM

Prolog

L ongstapLe , D evonshire 1812.

ešto nije u redu, pomislila je Emma odmah po ulasku u svoju urednu spavaću sobu. Što bi to moglo biti...? Pogledom je prešla preko pažljivo namještenoga kreveta, urednoga noćnog ormarića i ormara s odjećom... To je to. Korakne naprijed stisnuta srca. U jednoj posebnoj šalici, koju je držala za ukras, gnijezdila se šačica malih ružičastih ruža. Ruže su vjerojatno bile ubrane u vrtu njezine tetke, koja je živjela u susjednoj kući, ali sve što je bilo važno bilo je to da su ubrane za nju i da ih je ubrao on. Odmah je znala tko ih je tu stavio – Phillip Weston. Njezin ljubimac među mnoštvom učenika njezina oca. I vjerojatno jedini koji je znao da joj je rođendan – njezin šesnaesti. Koliko li je ljubazniji Phillip bio od njegova starijega brata Henryja, koji se došao kod njih školovati prije nekoliko godina. Emma je pažljivo podigla šalicu i, prinijevši ruže nosu, udahnula sladak voćni miris cvijeća i svježega zelenila. Mmm… Odmaknula je šalicu da bi se divila ružičastim cvjetnim laticama i zelenome lišću, koji su zajedno činili živopisnu sliku. Zatekla se kako se vraća u dan prije tri godine, kada joj je majka darovala ovu šalicu za čaj. Taj isti dan Henry Weston ju je umalo razbio…

Emma je odvezala vrpcu, uklonila ukrasni papir – pažljivo, da ga ne podere – i otvorila kutiju. Pogledavši što je u njoj, ispuni je zadovoljstvo. Imala je pravo što se tiče njezinoga sadržaja. Jer primijetila je da Klassen_TutorsDaughter_KS_djm.indd 7 10/15/12 dragocjena šalica nedostaje sa svojega mjesta u ormariću s porculanom.

3:34 PM

„Pripadala je tvojoj baki“, rekla joj je majka. „Kupila ju je na svom bračnom putovanju. Tamo daleko u Italiji. Možeš li to zamisliti?“ „Da“, uzdahnula je Emma, iznova se diveći oslikanoj šalici obrubljenoj zlatom s motivom venecijanske gondole i mosta. „Prelijepa je. Uvijek sam joj se divila.“ Rupica koju se rijetko viđalo pojavila se na blijedom majčinom obrazu. „Znam da jesi.“ Emma se nasmiješila. „Hvala, mama.“ „Sretan rođendan, draga.“ Emma je oprezno vratila šalicu s tanjurićem u kutiju namjeravajući je odnijeti u svoju spavaću sobu. Izašla je iz dnevne sobe i – bam – drvena kugla zabila se u zid nasuprot, zamalo izbivši kutiju iz njezinih ruku. Podigla je glavu i razljutila se kada je ugledala kako joj se jedan od učenika njezina oca smiješi. „Henry Weston!“ Emma je pritisnula kutiju na svoja mlada prsa zaštitivši je rukama. „Pazi malo.“ Njegove zelene oči kliznule su s njezina lica na ruke i on joj priđe bliže. „Što je u kutiji?“ „Poklon.“ „Ah, tako je. Rođendan ti je. Koliko imaš godina – deset?“ Podigla je bradu.“Imam trinaest godina, kao što i sam dobro znaš.“ Pružio je ruku, odmaknuo papir i zavirio u kutiju. Oči su mu zablistale, a zatim se nasmiješio i smiješak je ubrzo prerastao u smijeh. Gledala je u samozadovoljnoga šesnaestogodišnjaka. „Ne vidim što je tako smiješno.“ „To je savršen dar za tebe, Emma Smallwood. Šalica za jednu osobu. Jedna jedina šalica za čaj. Nisam li često znao reći da ćeš završiti kao usidjelica?“ „Neću“, usprotivila se. „Sjedeći i čitajući po cijele dane, glava će ti i dalje rasti, ali udovi će ti zakržljati i tko će te onda takvu htjeti za ženu?“ „Netko daleko bolji od tebe.“ Otpuhnuo je. „Ako se netko oženi tobom, Emma Smallwood, ja ću... Izvest ću ples s mačevima za tvoj svadbeni doručak.“ Nacerio se. „Gol.“ Namrštila se od gađenja. „Tko bi to želio vidjeti? Osim toga, tko kaže da bih te pozvala na svoje vjenčanje?“ Uštipnuo ju je za bradu na pokroviteljski način. „Umna ženo.“

Namrštila se. „Uobraženko!“ „Emma Smallwood...“ Njezina se majka pojavila na vratima sijevajući očima. „Koju sam to riječ čula kako izlazi iz tvojih usta? Darujem ti lijepi poklon, a ti mi uzvraćaš ružnom riječi?“ „Oprosti, mama.“ „Dobar dan, gospodine Westone.“ Njezina majka iskosa i svisoka pogleda Henryja. „Ispričajte nas.“ „Gospođo Smallwood.“ Naklonio se i krenuo prema stubama. „Emma“, prosiktala je majka. „Mlade dame ne razgovaraju s gospodom na takav način.“ „On nije gospodin“, rekla je Emma nadajući se da će je Henry čuti. „Sasvim sigurno se ne vlada tako.“ Majčine su se usne stisnule. „Kako god bilo, ne pristoji se. Želim da odeš u svoju sobu i pročitaš poglavlje o pristojnome ponašanju iz knjige koju sam ti dala.“ Emma se pobunila. „Mama...“ Majka je podigla ruku. „Ni riječi više. Znam da inače govorim da čitaš previše knjiga, ali radije bih da pročitaš jednu o ženstvenome ponašanju, nego sve one učene tomove svojega oca.“ „Da, mama.“ Emma je uzdahnula i odnijela svoju šalicu na kat. Dok je ova nesretna uspomena blijedjela, Emma se nasmiješila slatkome buketu koji joj je ostavio Henryjev mlađi brat Phillip. Pitala se što bi Henry Weston rekao da je sada vidi i sazna tko joj ga je dao. Kada je Henry Weston napustio Akademiju, Emmi Smallwood je laknulo, ali rastužilo bi je da ode i Phillip. Bilo je teško povjerovati da se dva rođena brata mogu toliko razlikovati.

Prije negoli je Lucy provela i jedan puni sat kod kuće smislila je mjesto za svaku stvar i sve ih je stavila na svoje mjesto. THE NAUGHTY GIRL WON, OKO 1800.

Prvo poglavlje p et

goDina kasnije

travanj

1817.

vadesetjednogodišnja Emma Smallwood pažljivo je brisala prašinu s kolekcije svojih omiljenih knjiga koje su stajale ponad ormarića s odjećom. To je bio kućni poslić na kojemu je inzistirala da ga sama obavlja usprkos protivljenju gđe Malloy. Potom je brižljivo obrisala ljubljenu šalicu da se ni jedno zrnce prašine ne bi ni slučajno odvažilo smjestiti na njoj. Šalica i tanjurić bili su majčin poklon – fini porculan obrubljen pravim zlatom. Emma je vratila šalicu i tanjurić na njihovo mjesto, iznad u kožu uvezanoga sveska Sterneovoga Sentimentalnog putovanja kroz Francusku i Italiju. Šalicu je okrenula pod kutem iz kojega se najbolje vidjela bočna sličica – ljupki prikaz skladne gondole u Veneciji. Emma nikada nije otpila ni gutljaja iz ove šalice sa zlatnim obrubom, ali voljela ju je promatrati. Tako bi se prisjećala majke, od čije su smrti prošle već dvije godine. Prisjećala bi se i mladića koji joj je jednom u njoj ostavio ruže i zamišljala kako će jednoga dana posjetiti Italiju. Završivši s jutarnjim ritualom, Emma je pospremila pribor za čišćenje i pogledala na sat koji je visio na lancu pričvršćenu za njezinu haljinu. Zadovoljno je zalupila poklopcem sata. Upravo je onoliko sati koliko je i mislila da jest. Vrijeme da siđe i isprati njihova posljednjega preostalog učenika. Stigavši do dna stubišta, ugledala je

11 Klassen_TutorsDaughter_KS_djm.indd 7

10/15/12 3:34 PM

Edwarda Simsa kako stoji u hodniku i vrpolji se uz svoju putnu torbu. Bio je obučen u frak i cilindar te je izgledao kao mladić koji je spreman osvojiti svijet. „Sve spremno, gospodine Sims?“ Okrenuo se. „Da, gospođice Smallwood.“ Iako je bila samo četiri godine starija od njega, Emma je gledajući u mladića koji je živio s njima većinu posljednje tri godine osjećala naklonost koja je graničila s majčinskom. Osvrnula se po praznoj dvorani. „Je li se moj otac oprostio od vas?“ G. Sims se odmaknuo i odmahnuo glavom. „Nisam ga vidio jutros.“ Emma se prisili na osmijeh. „Kakva šteta. Bit će mu tako žao što ste se mimoišli. Znam da je želio biti ovdje da vas isprati.“ Njezin je otac trebao biti tamo. Ali nema sumnje da je otišao u crkveno dvorište u posjet supruginu grobu. Opet. G. Sims se zbunjeno nasmiješi. „Pozdravite ga umjesto mene i zahvalite mu na svemu.“ „Hoću.“ „A posebno zahvaljujem vama, gospođice Smallwood. Od vas sam mnogo naučio.“ „Vrlo ste dobrodošli, gospodine Sims. Želim vam puno uspjeha na sveučilištu.“ S prednjega je prozora promatrala mladića kako prolazi pored znaka Akademija Smallwood i odlazi niz popločanu ulicu osjećajući sjetnu razočaranost koju je nerijetko osjećala kada bi ih učenik napustio. Ovaj put još i više, jer nije bilo novih učenika koji bi ga zamijenili. Kuća je odjednom postala tiha i prazna. Poželjela je da g. Sims ima mlađega brata. Šestero mlađe braće. Uzdahnula je. Vjerojatno će čak i susretljivi g. Sims oklijevati preporučiti gospodina Smallwooda za učitelja s obzirom na to koliko je malo njezin otac zapravo bio uključen u njegovo obrazovanje. Ali kako će platiti kuharici i sobarici, da ne spominjemo nagomilanu hrpu računa, bez više učenika? Emma je otišla do radnoga stola u obiteljskoj dnevnoj sobi, iz njega izvadila bilježnicu koju je tamo čuvala i prelistala je prethodne popise: Knjige pročitane ove godine. Knjige za pročitati. Poboljšanja potrebna u sobama za dječake.

Mjere štednje. Mjesta za posjetiti jednoga dana. Novi tekstovi i početnice za sljedeće razdoblje: Nema. Razonode za popraviti tatino raspoloženje / Primijećeno poboljšanje: Nema. Učenici po godini. Njezini su popisi učenika, koji su se skraćivali sa svakom narednom godinom, uključivali opaske o karakteru svakoga pojedinoga mladića i njegovim planovima za budućnost. Okrenula je popis otprije tri godine i prstom prešla preko nekoliko imena, zadržavši se na jednom određenom. Phillip Weston. Ljubazan i susretljiv. Drugi sin. Planira za bratom na Oxford studirati pravo. Ova kratka napomena bila je nedostatna da bi ga opisala. Phillip Weston je tijekom svih ovih godina bio njezin jedini pravi prijatelj među učenicima njezina oca. Obnovivši sjećanja na njega, okrenula je sljedeću stranicu. S novim popisom. Mogući budući učenici: Rowan i Julian Weston? Emma opet pomisli na pismo koje je poslala prije dva tjedna. Vrlo je dobro znala da Henry i Phillip Weston imaju dva mlađa polubrata. Phillip ih je dovoljno često spominjao. Julian i Rowan bi sada trebali imati barem petnaest godina – što znači da su stariji nego što je bio Phillip kada su ga poslali na akademiju. Ali oni nisu došli. Ranije je nekoliko puta znala načinjati ovu temu s ocem, potičući ga da napiše pismo ocu ovih dječaka. No on bi zastao i uzdahnuo rekavši da je siguran da bi sir Giles da mu je želio poslati svoje mlađe sinove to već bio učinio. Međutim, vjerojatnije je da su sir Giles i njegova druga supruga zaobišli njihovu skromnu ustanovu i odlučili se za prestižni Winchester, Harrow ili Eton. „Pa, ne bi škodilo pitati“, nagovarala ga je Emma. Ali otac bi se namrštio i odvratio da će to možda učiniti neki drugi dan. Stoga je Emma, koja se sve učestalije ponašala kao tajnica svoje-

mu ocu, uzela pero i tintu te pisala sir Gilesu umjesto oca, zamolivši ga da razmotri slanje svojih mlađih sinova u Smallwood kao što im je bio povjerio i svoja starija dva. Još uvijek nije mogla vjerovati da je to učinila. Što ju je bilo spopalo? Gledajući unatrag, dobro je znala odgovor. Pročitala je izvješće o odvažnim putovanjima ruske princeze Katarine Daškove. Čitanje o princezinim podvizima nadahnulo je Emmin rijedak čin hrabrosti – ili gluposti – što god pisanje toga pisma bilo. Na kraju, njezino pismo očito nije ništa promijenilo. Pouzdavala se uzalud, jer odgovor nije stigao. Nadala se da, ako je sir Giles bio uvrijeđen njihovom preuzetnošću, vijest o tome nije došla do Phillipa koji je, vjerovala je, još uvijek bio na sveučilištu. Okrenuvši stranicu u svojoj bilježnici, Emma je umočila pero u tintu i započela pisati novi popis. Mjere za pridobivanje novih učenika. Netko je pokucao na dovratnik i Emma je podigla pogled. Tamo je stajala tetka Jane koja je, kao i obično, ušla kroz sporedna vrata. „Gospodin Sims otputovao je prema rasporedu?“ upitala je Jane uz jedan od svojih čestih osmijeha, naglašenih blago ukrivljenim očnjacima. „Da. Upravo ste se mimoišli.“ Emma je vratila pero u držalo. Teta je odložila šeširić na bočni stolić i zagladila kosu. Usred smeđih, Emma je u njezinoj kosi zapazila nekoliko srebrnih vlasi koje su izbjegle nemilosrdnomu čupanju. Jane, očeva šest godina mlađa sestra, nikada se nije udavala. Živjela je u roditeljskoj kući odmah do njihove. Tamo je vodila školu sestrinsku Akademiji Smallwood – internat za mlade dame. Jane je skinula rukavice. „Smijem li pitati gdje ti je otac?“ Emma odmahne glavom. „Nema ga od doručka.“ Tetka Jane uvuče usnice s izrazom žaljenja i odmahne glavom na isti način kao i Emma. Gđa Malloy, domaćica i kuharica Smallwooda, unijela je pladanj s čajem i činilo se da nije ni najmanje iznenađena time što je tamo zatekla Jane Smallwood. Zapravo su na pladnju već stajale tri šalice. „Nadam se da ćeš mi se pridružiti“, pristojno je zamolila Emma, dobro znajući da je njezina tetka cijelo vrijeme to i planirala učiniti. „Hvala ti, draga moja.“

Kao privučen vrućim tragom pare iz kotlića ili mirisom kolačića gđe Malloy, ulazna se vrata otvore i Emmin otac uniđe pognute glave i spuštenih tankih usana, izgledajući starije od četrdeset i osam godina koliko je imao. Gđa Malloy pojurila je prihvatiti mu šešir i šal koreći ga: „Gospodine Smallwood... vaše cipele su pravo uneređene! A tek mokrih li nogav’ca. Jeste l’ to plivali do kuće?“ „Oprostite mi, gospođo Malloy“, suho je rekao. Ironija je blistala u njegovim okruglim, plavim očima. „Nisam ugazio u tu lokvu da bih vama napakostio.“ Obrisao je cipele i pogledao prijeko u kćer i sestru. „Jesam li stigao na vrijeme za čaj?“ „Da“, odgovorila je Emma. „Iako si propustio gospodina Simsa.“ Njezin je otac trepnuo, očito iznenađen i zgranut. „Već je otišao? O, Bože. Htio sam biti ovdje. Nadam se da si proslijedila moju zahvalnost i pozdrave.“ „Jasno da jesam.“ Otac je sjeo i protrljao ruke. „Prohladan dan. I pun vlage.“ „Ne bi trebao toliko dugo ostajati na otvorenom, Johne“, rekla je Jane. „Uhvatit ćeš svoju smrt.“ „Kamo sreće“, promrmljao je. Teta i nećakinja razmijenile su zabrinut pogled. Emma je nasula čaj u obične svakodnevne šalice, a razgovor je splasnuo kada su se upustili u jednostavno pijuckanje vrućega čaja i grickanje kruha, sira i kolačića. Njezin je otac uzeo pomalo od svega, primijetila je, iako njegov apetit nije bio kakav je nekada bio. Emma je grickala kruh i sir, ali se odupirala kolačićima, iako su joj oni bili najdraži. Njezin je vitak izgled bio jedna od rijetkih stvari zbog kojih ju je majka znala pohvaliti. Emma je sebi dopuštala jesti slatko samo za Božić i svoj rođendan. Otpila je čaj, a potom odložila šalicu. „Dakle, tata“, započela je, „počela sam sastavljati popis.“ „Još jedan? Što je ovaj put u pitanju?“ Osjetila je treptaj uzrujanosti u njegovu pokroviteljskomu tonu, ali smireno je odgovorila: „Popis stvari koje bismo mogli pokušati poduzeti da privučemo nove učenike.“ Odmahnuo je rukom kao da bi ta tema bila trivijalna. Tetka je ohrabri: „Što si dosad smislila?“

Emma je pogleda sa zahvalnošću: „Nov oglas u novinama. Možda da se proširi i na druge novine, iako bi to bilo skupo. Dobro bi došao i veći znak. Bojim se da naša stara tabla pokazuje znakove istrošenosti i teško ju je zapaziti osim ako je netko baš ne traži.“ Teta Jane potvrdno kimne. „Da, vjerujem da je prikladan i dobro održavan znak vrlo važan.“ „Naš je znak sasvim dobar“, promrmlja John Smallwood u svoj čaj. „Nije da roditelji lutaju ulicama u potrazi za učiteljem.“ Emma dobro odvaže svoj odgovor, a zatim reče: „Imaš pravo, tata. Nisu slučajni prolaznici ti koje trebamo privući, već dobrostojeće obitelji koje žive u okolici.“ Oči su mu potamnile, a usne se opustile. „Jednostavno nemam snage za sve to, Emma. Nisam više mladić.“ „Oh, Johne, daj“, reče mu sestra. „Pred tobom su još mnoge dobre godine.“ Uzdahnuo je. „Kakva depresivna misao.“ Bacivši pogled na nećakinju, Jane nastavi: „Moraš misliti na Emmu, Johne, ako već nećeš na sebe.“ Slegnuo je ramenima, neuvjeren. „Emma je više nego sposobna brinuti se o sebi. Kao i ti.“ Na to Emma i njezina tetka razmijene još jedan dug pogled. Ako uskoro ne smisli neki način da pomogne ocu, Emma će se naći u ozbiljnoj nevolji, kako financijskoj tako i svakoj drugoj. Mogli bi vrlo lako ostati i bez doma i bez škole – njegova jedinoga izvora prihoda... a i njezina.

Sljedeća dva dana Emma je provela pročešljavajući svoja sjećanja i novine u potrazi za imenima obitelji sa sinovima koji, koliko je ona znala, još nisu bili upisani negdje drugdje. Bila je nagnuta nad stolom kada je gđa Malloy ušla u salon s pristiglom poštom. „Ev’ ti, ljubavi.“ Emma je, želeći se protegnuti, ustala i počela nevoljko pregledavati hrpicu, u strahu od novih računa ili opomena. Ruka joj zastane na jednome od pisama, naslovljenome na oca. Adresa pošiljatelja: Ebbington Manor, Ebford, Cornwall. Dvorac Ebbington bio je primarno imanje sir Gilesa Westona i njegove obitelji. Uzbuđenje i strah uzburkali su joj želudac i pojurili uzduž kralježnice. Već je bila izgubila svaku nadu u odgovor.

Budući da joj je otac prepustio otvaranje njegove pošte – osobito računa čiji su iznosi bivali sve depresivniji – osjetila je tek mrvu grižnje savjesti pri skidanju pečata i rastvaranju ovoga pisma, baš kao što je to već činila s mnogima drugima prije njega. Bacila je jedan pogled prema vratima da bi se uvjerila da nema nikoga, a zatim pročitala retke napisane, činilo se, pomalo užurbanom rukom: Moj dragi g. Smallwood, Hvala Vam na Vašemu pismu i Vašem ljubaznome zanimanju za moje mlađe sinove. Imate pravo da su dosegli – ne, premašili su dob u kojoj su me moja dva starija momka napustila da bi provela nekoliko godina kod Vas u Longstapleu. Međutim, lady Weston smatra da su naši najmlađi previše osjetljivi da bi živjeli odvojeni od svoje mame. Iako ja osobno mislim da bi to iskustvo bilo dobro za njih jednako kao što je bilo i za Henryja i Phillipa, i bez sumnje bi ojačalo njihove karaktere u razvoju, osjećam da se u ovom pitanju moram prepustiti željama svoje žene. Pretpostavljam da nećete niti razmatrati mogućnost dolaska u Ebbington Manor da biste dječake podučavali ovdje za, recimo, dvostruko višu naknadu? Kada biste mogli provesti svega godinu dana ovdje pripremajući ih za sveučilište, koliko bi to idealno bilo za nas. Jasno, shvaćam da puno tražim, osobito uzevši u obzir gubitak Vaše supruge, silno sam se ražalostio kada sam saznao tu vijest, ali ako ikada poželite promijeniti mjesto boravka, ne ustručavajte se javiti mi to. Bit ćete izuzetno dobrodošli. I Vaša kći također. Srdačno Vaš, Sir Giles Weston, Bart Dobri Bože, kakve li pomisli. Da će se njezin otac odreći svoje uhodane akademije da bi podučavao dvojicu učenika. Kakav bi to osobni ustupak bio! Mnoga mlada gospoda, svježa sa sveučilišta, ali bez imetka, služila su kao učitelji po važnim kućama, ali pretpostaviti da će g. John Smallwood napustiti svoj dom i akademiju da bi to radio...? Emma se osjećala uvrijeđeno u očevo ime. Je li se pročuo glas da su Smallwoodovi zapali u nevolje? Emma otpuhne i baci pismo natrag na hrpu. Stajala je tamo dok je u njoj kipjelo. No nakon što ju je prošla ljutnja, ona još jednom pročita pismo. Zapravo je sir Gilesov ton bio posve pristojan i gotovo se ispričavao što uopće predlaže takvo nešto. Jed-

nostavno je želio vidjeti svoje sinove dobro obrazovane – a usput se povinovati ženinom iracionalnom tetošenju ovih dječaka. Prva lady Weston, Phillipova i Henryjeva majka, umrla je dok su dječaci bili još vrlo mladi. A Emma je iz Phillipovih opaski razaznala da je njegova maćeha, druga lady Weston, bila pomalo teška – i da je u usporedbi sa sinovima koje je stekla brakom, daleko više bila naklonjena svojim rođenim sinovima. Emma se sjećala da se bila sažalila nad Phillipom dok joj je opisivao svoju slabu povezanost s tom ženom. Emma se nije sjećala da joj je Henry na bilo koji način govorio o maćehi, iako ona i Henry nisu bili prijatelji i stoga nisu ni razgovarali o osobnim stvarima. Emma je razmišljala o plemićkom imanju Ebbington, mjestu koje nikada nije vidjela, ali ga je često znala zamišljati kako stoji visoko na litici na vjetrovitoj obali Cornwalla. Jasno je da bi voljela opet vidjeti Phillipa Westona, ali podsjetila se na to da je on bio daleko u Oxfordu, vjerojatno na trećoj godini na Balliolu. I da ne sjedi kod kuće u očekivanju njezina posjeta. Treba li pokazati pismo svomu ocu? Dvojila je da će on uopće razmotriti ovu zamisao, osobito sada kada svakodnevno provodi sate u obilasku ženina groba. A ako bi on i pristao, što bi njoj bilo činiti – spakirati oca i poslati ga u Cornwall na godinu dana i ostati ovdje s tetkom Jane? S jedne strane, taj scenarij joj se sviđao. Koliko li je već puta tetka predlagala Emmi da jednoga dana krene podučavati s njom i s vremenom postane Janeina partnerica u djevojačkoj školi – ako i kada osjeti da ocu može prepustiti njegovu? Ali otac ju je i dalje trebao. Emma mu je godinama pomagala – isprva tijekom majčine duge bolesti, a još više nakon što je majka preminula, a otac počeo klonuti duhom. Emma nije bila sigurna da je sposoban samostalno raditi. Iako bi u Ebbington Manoru bio odgovoran samo za obrazovanje dječaka i ne bi trebao upravljati čitavom akademijom – žonglirati s rasporedom dnevnih učenika, obavijestima o terminima poduka, kao i posebnim sesijama s plesnim majstorom, instruktorom iz crtanja i učiteljem francuskoga jezika. Da, ocu bi moglo koristiti da mu se količina posla smanji. Ipak, Emma nije mogla biti sigurna u to, i nije mogla izdržati pomisao na to da ga pošalje samoga. Što ako ne uspije? Osramoti se i pretrpi poniženje otkaza? To bi bilo previše za njega u stanju u kojem je sada.

Brineš se ni oko čega, Emma, korila se. On ionako neće htjeti ići. Ali kada je nakon ručka spomenula ovu temu, otac ju je zapanjio uspravivši se i razbudivši. Pogledao je u nju s više živosti nego što ju je u njega vidjela svih ovih posljednjih godina. „Je li nas sir Giles doista pozvao da dođemo živjeti tamo?“ upitao je. „Da, ali...“ „Zanimljiva ideja...“ Oči su mu se rasvijetlile dok je zamišljeno gledao prema stropu. „Oče, uvjeravam te da nisam poticala takav dogovor, nego sam samo upitala može li razmotriti slanje svojih mlađih sinova ovamo.“ Otac je kimnuo, ali činilo se da nije nimalo ljut ni zbog poziva niti zbog njezine preuzetnosti pri pisanju pisma. Zamolio ju je da mu pokaže pismo i ona mu ga je pružila. Pročitao ga je, spustio naočale i rekao: „Najiskrenije, draga moja, čeznem za promjenom. Biti ovdje u ovoj kući, iz dana u dan, iz noći u noć, na mjestu gdje je moja draga toliko dugo trpjela... Neprestano okružen stvarima koje me podsjećaju, ne na sretne godine, kao što bih volio, nego na posljednje godine. Bolne godine. Što misliš, zašto tako često izbivam?“ „Ja... sam mislila da je posjećuješ u crkvenom dvorištu“, tiho je rekla Emma. On slegne ramenima. „Odlazim tamo s vremena na vrijeme da bih održavao parcelu. Počupao korov ili položio nekoliko cvjetova. Ali ne da bih posjetio nju. Ona nije tamo, Emma. Ona je na nekom daleko boljem mjestu nego što je sumorno crkveno dvorište u Longstapleu.“ Suze su mu zasjale u očima i Emma je odmah uzvratila vlastitim suzama. U tom se trenutku previše brinula za budućnost da bi oplakivala prošlost. „Ali... Ebford je... tako daleko“, promucala je. „Na samom sjeveru Cornwalla.“ „Nije tako daleko. I bilo bi to samo na godinu dana.“ Naslonio se u sjedalu, promišljajući. „Sjećam se da je Phillip opisivao Ebbington Manor. Osamljena stara kućerina, visoko na litici blizu mora. Prekrasne staze duž obale...“ „Ali ti ne bi išao tamo da šećeš obalom“, podsjetila ga je Emma. „Ti bi bio tamo da podučavaš.“ „Da, znam. Ali zasigurno bismo imali vremena i za uživanje vani.“ Po prvi put je oklijevao prije nego što je nastavio. „Iako ne bih smio

pretpostaviti da želiš poći sa mnom, draga moja. Shvaćam da više nisi djevojčica.“ Emma je ustala i prišla prozoru dok su joj misli vrvjele po glavi. Bi li doista mogla to učiniti – iskorijeniti se i ostaviti sve što je poznavala da bi otišla živjeti u Cornwall na godinu dana? Emma osjeti da gubi osjećaj kontrole, a panika u njoj raste. „Ja... Moram razmisliti.“ „Jasno da trebaš, draga moja. Ovo je sve vrlo iznenadno. Priličan šok, iako ugodan, barem za mene. Ali ti razluči što je najbolje za tebe. Poštivat ću tvoju odluku.“ Kakva odgovornost! Bi li trebala, bi li mogla prihvatiti ponudu i time se smjestiti pod isti krov s Henryjem i Phillipom Westonom? Pretpostavljala je da će Phillip biti tamo barem u vrijeme školskih odmora. Nije bila sigurna gdje je danas njegov stariji brat. U glavi joj se prikazala slika Henryja Westona, valovite tamne kose divlje raspuštene oko njegova izražajnoga lica. Njegove sablasno zelene oči bile su prijeteći sužene dok joj je zapovijedao da ne ulazi u njegovu sobu ili izvodio neku gadnu psinu na njezin račun. Zadrhtala je. Iz prizemlja se začuo zveket metalnog pribora za poticanje vatre u kaminu i Emma poskoči. Kako sam budalasta, pomisli, odbacivši iracionalne osjećaje. Odlučno je ustala. Znala je što joj je činiti. Otići će i porazgovarati s trezvenom tetkom Jane. Tetkom Jane koja nikako ne bi željela da odu. Tetkom Jane koja je tako često govorila o dragom „jednom danu“ kada bi ona i Emma mogle zajednički podučavati u njezinoj školi. Opreznom tetkom Jane koja je kroz sve svoje dane izbjegavala pozornost muškaraca. Da, tetka Jane pomoći će joj da se odluči.

Sjedeći u udobnom tetkinom salonu te večeri, Emma joj je predala pismo i naslonila se dok ga je Jane čitala. Čekajući, Emma skrene pogled s jednostavne istrošene šalice koju je držala u ruci na lijepi ružičasto-bijeli servis za čaj – šalice, tanjuriće, još manje tanjuriće – izložen u kutnoj vitrini. Koliko se često divila tome servisu. Prisjetila se dana kada je upitala tetku Jane zašto ga nikada ne koristi – godinama je koristila uvijek iste stare i neusklađene šalice i tanjure.

„Previše je fin za svakodnevnu upotrebu“, rekla je. „Čuvam ga.“ „Čuvaš ga za što?“ upitala je mlada Emma. „Svoje vjenčanje?“ „Moje vjenčanje? Nebesa, ne.“ Jane je namignula i uštipnula Emmu za nos. „Možda tvoje.“ Tada joj oči postanu zamišljene i pogled joj odluta. „Ja... stvarno ne znam. Jednoga dana ću ga upotrijebiti. Ali ne danas.“ Kada je nakon toga Emma ponovno pogledala u ljupki čajni servis koji je stajao na polici, srce joj se stislo i taj ju je prizor rastužio, iako je znala da ne bi trebao. Pomislila je na svoju posebnu šalicu koju je dobila od majke. Emma ju je laštila i divila joj se, ali nikada je nije koristila – pa tko je onda ona da ispituje tetku Jane? Emma vrati pogled na četvrtasto lice Jane Smallwood, obilježeno istaknutim nosom i bradom. Oči su joj bile krupne i svijetlozelene poput Emminih. Bilo je to lice koje je Emma voljela, oduvijek ga je voljela. Sa svakom godinom crte oko tetinih očiju i one uzduž čela postajale su sve izraženije. Unatoč tome, Emma je ovo lice smatrala lijepim, iako je pretpostavljala da nisu svi dijelili njezino mišljenje. Stigavši do kraja pisma Jane se namršti. Tiho je rekla: „Spominje svoje sinove, Henryja i Phillipa... Sjećam ih se obojice.“ Da, njezina teta ih je srela u više navrata – kada bi navratila na čaj kako je običavala, ili bi zajedno s njima išla u crkvu ili bi kasnije ostala na objedu, što je često znala činiti. Gledala je u Emmu ispod trepavica. „Vjerujem da ti se jedan od njih prilično sviđao.“ Emma osjeti kako joj se obrazi zagrijavaju. „Phillip i ja bili smo prijatelji, to je sve. A od toga je prošlo već puno godina.“ Teta Jane stisnula je svoje tanke usne. „Što ti je otac rekao?“ „Začudo, čini se da mu se svidjela ta ideja. Iako kaže da će odluku prepustiti meni. Ali nemam želju spakirati se i preseliti. I što bi onda bilo s našom kućom? I svim našim knjigama?“ „Ne bi bilo teško naći podstanara“, reče Jane. „A u vašoj odsutnosti mogu pripaziti na kuću.“ Emma je zurila u nevjerici. To nije bila reakcija koju je očekivala. Kojoj se nadala. „Ali ja ne želim ići.“ Glas joj se molećivo povisio, za razliku od uobičajeno rezerviranog tona. Jane odvrati: „Znam da si čitala o Cornwallu. Evo ti prilike da ga doživiš iz prve ruke.“ „Želiš da odemo?“

„Emma...“, Janeino čelo još se jednom nabora, a oči okrupne i postanu još izražajnije. „Nije riječ o tome što ja želim.“ „Ali...“ Emma se snuždi. „Nikada nisi osjećala potrebnim otići odavde, odtumarati u neki loše osmišljen pothvat. Staviti se na put gospodi.“ Jane je pogledala u daljinu. „Možda sam trebala.“ Emma je sjedila bez riječi. Pitala se misli li njezina teta na gospodina Farleya, obožavatelja kojega je davnih dana odbila da bi mogla nastaviti poučavati. Emma nikada nije upoznala g. Farleyja, ali tetka joj je opisala njihov susret i dozvolila joj je da pročita njegovo pismo. Jane Smallwood posegne i položi ruku na njezinu. „Nemoj me krivo shvatiti, Emma. Ja sam zadovoljna svojim usudom. Podučavanje mi donosi veliko zadovoljstvo. Ali to ne znači da se ponekad ne pitam što sam propustila. Kakav bi mogao biti moj život da sam rekla ‘da’ i upustila se u malo pustolovine.“

Edward Ferrars dobivao je privatne poduke u domu velečasnoga g. Pratta u Longstapleu pored Plymoutha. . . DEIRDRE LE FAYE, JANE AUSTEN: THE WORLD OF HER NOVELS

Drugo poglavlje

očevo ime Emma je otpisala sir Gilesu i prihvatila njegov poziv da godinu dana daje poduke njegovim mlađim sinovima za ponuđenu plaću na imanju Ebbington. Emma je i dalje bila uznemirena oko izgleda ovoga poduhvata i brinulo ju je kako će Phillip i Henry Weston reagirati kada budu čuli da oni – ona – dolaze u njihov dom. Žarko se nadala da nijedan od njih nije pomislio da je ona to bila unaprijed smislila ili posumnjao u bilo kakav motiv osim onoga koji je stvarno postojao – da je to dobra prilika za njezina oca. Barem se nadala da će to biti dobro za njega. Gotovo se molila za to da bude tako. Ali, istinu govoreći, Emma se tih dana rijetko molila. Činilo joj se prilično jasnim da je Bog prestao odgovarati na njezine molitve, pa je prestala moliti. Tijekom godina, posebno od majčine smrti, naučila je oslanjati se ni na koga osim na samu sebe. Ako je nešto trebalo učiniti, on bi to uglavnom prepustio njoj. Nije li i njezin nedavni čin – slanje upita sir Gilesu – još jednom dokazao tu istinu? Dakle, koliko god ona od toga strepila, da bi popravila njihovu materijalnu situaciju, a i u nadi da će se popraviti očevo raspoloženje, ona će napustiti svoj siguran, uređen život da bi ispomagala svojega oca pri podučavanju dvojice učenika u Cornwallu. U kući Phillipa i Henryja Westona. Mada je izrekla ove riječi samo u mislima, Emmi su se dlanovi oznojili. Kao što je teta Jane predvidjela, bilo je lako pronaći stanare

23 Klassen_TutorsDaughter_KS_djm.indd 7

10/15/12 3:34 PM

za kuću. Jane se prisjetila da je župnik tražio neki smještaj u blizini za svoju udanu sestru dok joj je suprug plovio. Mogla je odsjesti i kod njega, ali župna je kuća imala samo jednu rezervnu sobu, a svećenikova je sestra imala mnogo djece. Emmin je otac obavio razgovor s velečasnim Lewisom i dogovor je brzo sklopljen. Brže nego što je Emma željela. Poznavala je župnika, da, ali ne i njegovu sestru ili njezinu djecu. Što ako ne budu pazili na namještaj i stvari koje ona i njezin otac ostavljaju za sobom? Emma se preispita. Istina je bila to da joj nije bilo osobito stalo kako će se pokućstvo držati u njihovoj odsutnosti. Bilo joj je stalo jedino do majčine šalice i njihovih knjiga. Pitala se koliko će svezaka moći ponijeti sa sobom. Istoga dana kada je otac pristao na uvjete najma, od sir Gilesa stigao je kratak odgovor u kojemu je stajalo da je iznenađen, ali zadovoljan što su Smallwoodovi spremni prihvatiti njegovu ponudu i da su dobrodošli u bilo koje vrijeme koje njima bude odgovaralo. Sljedećega jutra Emma i njezin otac otišli su do službenika u lokalno kočijaško svratište rezervirati kočiju te su, uz pomoć voznoga rasporeda i njegovih savjeta, isplanirali najbolju rutu do svojega odredišta. Emma je ponovno pisala sir Gilesu da ga obavijesti kojega dana ih može očekivati i u koje vrijeme. Tada su se počeli ozbiljno pakirati. S obzirom na troškove prijevoza prtljage, Emma je shvatila da bi bilo razumno da ona i otac uzmu svaki po samo jedan putni kovčeg skromnoga obima. Neće moći ponijeti sve svoje knjige. Niti približno. Trebat će odabrati samo najdraže. Teška srca Emma je započela mučan postupak razvrstavanja i izbora. U jedan je sanduk spremila knjige koje neće nositi sa sobom, jer ne bi mogla podnijeti pomisao da leže negdje po kući gdje ih mogu pronaći ljepljivi prstići. Odnijela ih je teti Jane i zamolila je da joj dopusti tamo ih pohraniti. Jane prstom prijeđe po svescima u sanduku. Robinson Crusoe, Povijest Petra Velikoga, Gulliverova putovanja, Mladenačke anegdote i još mnogo toga. „Toliko dječjih knjiga, Emma“, primijetila je Jane. „Sumnjam da ćeš ih ikada više čitati. Zašto ih ne daruješ crkvi ili siromasima u župi?“ Emmi se prevrne želudac. „Ali ja volim ove stare knjige. Nikada ih se neću moći odreći. Nikada.“ Jane izvadi stari svezak Ezopovih basni. „Njih si do sada zasigurno naučila napamet.“

Odmahnuvši glavom u znak isprike, Emma nježno uzme knjigu iz tetkine ruke i gurne je natrag u sanduk. „Samo mi obećaj da ćeš ih čuvati.“ Tog je popodneva otac zastao na otvorenim vratima Emmine spavaće sobe. Pogledao je u nju, pa u otvoren putni kovčeg, pa u haljine raširene po krevetu. „Kako ide pakiranje, draga moja?“ „Izuzetno mi je teško sve što želim ponijeti ubaciti u jednu torbu.“ Grizući usnicu, izvadila je kutiju sa šeširom i ispražnjen prostor popunila s još knjiga. Jedan šešir i jedna kapica morat će biti dovoljni. Zatim je bacila oko na dvije večernje haljine. Otac ju je promatrao i rekao: „Zapamti, draga moja, to neće biti zauvijek. Tvoje će te knjige ovdje čekati kada se vratimo.“ Emma odloži sa strane jednu večernju haljinu. Koliko će ih joj stvarno trebati? Malo je vjerojatno da će se od njih tražiti da se pridruže bilo kojoj svečanoj večeri ili zabavi. Vjerojatno će ih smatrati malo višima od slugu. Da, njezine bi joj knjige bile mnogo udobnije za hladnih kornvolskih večeri nego haljine od prohladne svile ili tankoga muslina. Ostale potrebe? Njezin čajnik, jasno. Mala garnitura za igranje šaha koja će njoj i njezinu ocu pomoći da prebrode duge večeri. Par kućne obuće i par polučizmica za obalne šetnje na kojima je otac bio odlučan ustrajati. Topli ogrtač, kaput, šal i rukavice, jasno. Emma je stajala i pokušavala se odlučiti između romana Ann Radcliffe koji je držala u jednoj ruci i kutije za nakit koju je držala u drugoj. Doista, možda bi bilo sigurnije kod tete Jane ostaviti i većinu nakita, koliko god skroman bio. Na kraju se odlučivala oko bočice kolonjske vode. Dobila ju je na dar od Phillipa Westona na dan kada je napuštao Akademiju Smallwood. Uručio joj je ovaj darak bez fanfara, slegnuvši ramenima i promrmljavši: „Mislio sam da bi ti bilo drago da je imaš.“ Izgledalo je gotovo nezahvalno ne uzeti je sada sa sobom. Donijevši odluku, Emma strpa bočicu u već natrpanu žensku torbicu i čvrsto je zategne.

Prvoga ponedjeljka u svibnju, Emma i njezin otac posjetili su grob Rachel Smallwood u crkvenom dvorištu zaustavili se da se oproste sa župnikom, a zatim su se pošli pozdraviti s tetkom Jane. Stojeći na stazi

između njihovih dvaju kuća, Emma je primila poljubac od svoje tetke i uzvratila joj hrabrim osmijehom. Dok se njezin otac grlio sa sestrom, Emma odlučno šmrkne i krene za momkom i kolicima koja su prevozila njihove kovčege do kočijaške gostionice. Od Longstaplea u Devonshireu do Ebforda u Cornwallu putovali su dionicu po dionicu, zaustavljajući se svakih desetak do petnaest milja da bi platili cestarinu ili promijenili konje u jednome od kočijaških svratišta. Ostali putnici ulazili bi i izlazili na raznim usputnim stajalištima – neki bi se stisnuli pored njih u kolima, drugi su sjedili na krovu. Emma i njezin otac barem su imali sjedala u kolima tijekom cjelodnevnoga putovanja. S vremena na vrijeme osjetila bi kako je otac proučava. Kada su im se oči naposljetku srele, podigao je obrve u neizgovoren upit: Jesi li dobro? Emma se natjera na potvrdan smiješak. Nije dijelila njegov entuzijazam, ali podsjetila se – čak si je i predbacila – da si je sve ovo sama priskrbila. Više se nije moglo nazad. I dok je kočija jurila prema naprijed, Emma je pokušavala otjerati slike i sjećanja na Henryja Westona, ali ona su se vraćala i zadavala joj brigu. Pokušala je čitati, ali joj je to u kolima koja se ljuljaju izazivalo mučninu. Pritisnula si je svezak The Female Travellers na prsa i zadala si da misli na Phillipa Westona. Ona i Phillip vježbaju menuet u učionici ili noću promatraju zvijezde. Nježni je Phillip tješi kada joj se majka razboljela... No, misli na njegova brata prijeke naravi nadvladavale su i napastovale je tijekom cijeloga truckavog putovanja. Kada je Henry Weston prvi put došao u Longstaple, bio je mrzovoljan i ogorčen, držao se svoje sobe, otresao se na nju kad god bi se usudila obratiti mu se i zabranio joj je da dira njegove stvari. Brzo je naučila da ga izbjegava. Sljedeći je semestar Henry stigao rano, prije ostalih učenika. Činio se manje ljutitim i pomirenijim s činjenicom da je tamo. Ubrzo mu je postalo dosadno jer ni jednoga dječaka nije bilo u blizini, pa je čak zamolio nju da mu se pridruži u jednoj, pa zatim i drugim igrama – nogometu, kriketu, pucanju, mačevanju... No, s obzirom na to da nije bila sklona atletskim vještinama, Emma je odbijala svaku burnu aktivnost. „Karte?“ predložio je prilično očajnički. „Prezirem kartanje“, rekla je Emma. „Jahanje?“

„Nemam konja, s čime si već vrlo dobro upoznat.“ Frustrirano je dobacio: „Zar baš ni za što nisi sposobna?“ Kako mu je žarko željela na ovu uvredu uzvratiti jednom svojom, ali se suspregnula od ljutita odgovora koji joj je gorio na usnama. Veoma smireno rekla mu je da mogu odigrati partiju šaha ako to želi. Henry se nevoljko složio. Brzo je shvatila da su poprilično ujednačeni i mudro mu je dopustila da pobijedi. Nakon toga, šah je bio jedina igra koju je tražio da je igra s njim. Međutim, kada su ostali dječaci stigli, Henry se opet počeo ponašati nabusito i podcjenjivački. Kada bi je zatekao da čita – što je bila česta pojava – izrekao bi sljedeću zlokobnu prognozu: „Znaš, dječaci ne vole knjiške moljce. Završit ćeš kao stara cura. Samo čekaj.“ A onda je počeo s podvalama... Ne, Emma se nije radovala ponovnom susretu s Henryjem Westonom. Kada bi barem umjesto njega tamo bio samo Phillip. Uzdahnula je utješivši se činjenicom da je vrlo malo vjerojatno da će osoba puna sebe poput Henryja Westona uopće tražiti društvo kćeri skromnoga učitelja koju je nekada prezirao.

Te su večeri stigli u selo Ebford i tamo nije bilo nikoga da ih dočeka. Kočijaš i konjušar iskrcali su njihove kovčege pred gostionicu, a domaćini su umorne konje odveli otraga u štale. Ebford je očito bio zadnja postaja, barem do jutra. Emma i njezin otac oklijevajući su stupili u gostionicu. Mračna, slabo osvijetljena prostorija bila je ispunjena grubo odjevenim muškarcima, dimom od lula i treseta te mirisima piva i ribe. „Pričekaj ovdje“, prošaptao je i Emma je ostala stajati pored vrata, dok je njezin otac prilazio krčmaru. Muškarci uokolo sumnjičavo su ga promatrali. Emma je nervozno gledala oko sebe, ali nije bilo ni traga sir Gilesu ili ikome drugome dovoljno dobro odjevenom da bi radio za njega. Otac upita krčmara je li netko s imanja Ebbington navraćao te večeri. Čovjek s prorijeđenim zubima odmahne ćelavom glavom i reče: „Ne. Dakle, ‘oš li pintu il’ neš?“ „Ne, moj dobri čovječe, ja se samo raspitujem.“

Čovjek je još tren zurio u Johna Smallwooda, a onda se vratio brisanju krigle što ju je držao u rukama. Otac odustane, okrene se i izvede je van. Emma pogleda ulijevo pa zatim udesno niz kamenu uličicu. Malo je selo imalo zakrivljen oblik polumjeseca koji obujmljuje luku. Na oba kraja uvale uzdizale su se litice. Otac je upita: „Pisala si sir Gilesu i obavijestila ga kada nas može očekivati, zar ne?“ „Jesam. Možda je zaboravio. Ili se nenadano pojavilo nešto važnije.“ Frustrirano je odmahnuo glavom. „Sir Giles previše je obziran da bi nas svjesno zanemario. Vjerojatnije je da je pismo završilo na krivoj adresi ili da je kočijaša kojega je poslao po nas nešto zadržalo.“ Emma se nadala da je otac u pravu. Nakon što su čekali još četvrt sata, odustali su od čekanja i unajmili mladića s kolima koja je vukao magarac da njih i njihove kovčege preveze do imanja Ebbington. „Idete u onu vel’ku kuću, ne?“ upitao je mladić sočnim naglaskom. „Da“, odgovorila je Emma. „Znaš li gdje je?“ „Jasno da znam. Nema tu duše koja ne b’ znala za Ebb-ton.“ Pokazao je na liticu na drugoj strani luke. Tamo se u sumraku nazirao dvorac od crvenoga zlata. Tamnoputi mladić pomogao joj je popeti se u kola. Njezin se otac uspeo i smjestio pored nje i mladić je potjerao magarca. Napustili su selo, prešli most nad rječicom i strmom se stazom započeli uspinjati liticom. Dok su se penjali vjetar je jačao, a temperatura padala. Emma se još bolje umotala u svoj ogrtač. Skrenuli su u jedan oštar zavoj i nastavili se uspinjati. Ispod njih su selo i čamci usidreni u luci bivali sve manji i manji. Magarac se naprezao, a mladić ga poticao sve dok konačno nisu svladali uspon i poravnata se staza nastavila protezati travnatim rtom. Ponovno su ugledali kameni dvorac čije su linije krova bile različitih visina i bio je okrunjen poput tvrđave masivnim dimnjakom, izgrađenim, bez sumnje, kako bi izdržao pustošenje olujnih vjetrova sa zapada. Staza se pred dvorcem širila u put koji se račvao u dva smjera. „Ispred il’ iza kuće?“ upita ih njihov vozač. „Oh...“ Emma je oklijevala, prisjećajući se svoje ranije pretpostavke da će njihov status u dvorcu Ebbington biti malo viši od onoga slugu. No, koliko viši?

„Prednja strana, jasno“, odgovori otac visoko podigavši bradu. „Ja sam stari prijatelj sir Gilesa i obitelji Weston.“ Mladić je slegnuo ramenima nimalo impresioniran i usmjerio magarca prema pročelju kuće. Emma se namrštila zbog dojma koji će zasigurno izazvati svojom pojavom na glavnom ulazu u kolima s magarcem umjesto u otmjenoj kočiji. Pitala se kakav bi podrugljiv komentar Henry Weston mogao dati na to. „Možda smo trebali otići otraga, tata“, šapnula je. „S našim kovčezima i svime tim.“ „Gluposti.“ Već vrlo blizu građevine, Emma je uočavala sve više pojedinosti. Kamena vanjština u sumrak je poprimila ružičasto-siv odsjaj i na jednom dijelu fasade nalazila su se novija prozorska krila u georgijanskom stilu, a na drugome su bili starije bifore i trifore. Ulazna vrata bila su masivna i srednjovjekovna – tamni hrast s crnim željeznim okovima. Nije bilo sluge da ih dočeka, pa njezin otac stane na noge, ode do ulaza i triput snažno pokuca svojim štapom dok je njoj mladić još pomagao da siđe s kola. Vrata gotovo odmah odškrine jedan sluga u kasnim pedesetima. „Da?“ upita on, žmirkajući od oca prema kolicima s magaracem i kovčezima pored. „Ja sam gospodin Smallwood, a ovo je moja kći, gospođica Smallwood.“ Sluga trepne. „Očekuju li vas?“ „Da. Došao sam podučavati mlađe Westonove sinove.“ Lice se nabora i muškarac pogleda u oca zabrinuto zagrizavši usnu. „Tko je to, Davies?“ upita neka žena s onu stranu vrata, glasa uglađenoga i otmjenoga. Sluga se okrene da odgovori. „Kaže da se zove Smallwood, milady. Kaže da je on novi učitelj.“ „Učitelj? Kakav učitelj?“ Na nevjericu u ženinom tonu Emmin se želudac prevrne. Ona otvori svoju torbicu da bi izvukla sir Gilesovo pismo i podastrla ga kao dokaz da su pozvani. Nije mislila da će joj trebati. Sluga se povuče s ulaza, a njegovo lice ubrzo zamijeni lice lijepe otmjene žene u večernjoj haljini, iako je Emma primijetila da joj je kosa pomalo raščupana i da nastavlja držati vrata djelomično zatvorena.

Rekla je: „Vi ste gospodin Smallwood?“ Otac skine šešir i pokloni se. „John Smallwood. A vi ste lady Weston, pretpostavljam. Nismo se imali priliku osobno upoznati, ali imao sam zadovoljstvo biti domaćin vašim sinovima Henryju i Phillipu na mojoj akademiji u Longstapleu.“ „Mojim posincima. Da. Sjećam se da sam čula kako spominju vaše ime.“ Njezinim licem prolete neke emocije, no prebrzo da bi ih Emma uspjela iščitati. Tada se žena usiljeno osmijehne u znak isprike. „Oprostite. Nismo vas očekivali.“ Emma osjeti da joj se obrazi počinju žariti. Pri slabom svjetlu nije uspijevala razaznati očev izraz lica, ali je čula da mu je glas poprimio blago obrambeni ton. „Niste li? Ali sir Giles moju je kćer i mene pozvao da podučavamo vaše mlađe sinove ovdje, u udobnosti vašega vlastita doma.“ Jedna se ženina obrva izvije: „Doista?“ „Da. U pismu poslanom prije već više od dva tjedna potvrdno smo odgovorili na poziv.“ Emma nadoda: „A poslali smo i obavijest o našem planu puta.“ Lady Weston baci pogled na nju, ali obrati se ocu. „Sigurno mi je zaboravio spomenuti.“ Pogledala je preko ramena, a zatim rekla: „Nažalost, naišli ste u za nas neprikladan čas.“ Potom je pogledala u putne kovčege koji su čekali pred vratima. „Ali mi savjest ne dopušta, pretpostavljam, zamoliti vas da se vratite u neko drugo vrijeme, s obzirom na to koliko je sati...“ Otac se ukoči. „Jako nam je žao što smo vam priredili neugodnost, gospođo. Možda ovaj mladić neće imati ništa protiv da nas vrati u selo...“ S onu stranu vrata začuje se još jedan glas. Tihi muški glas: „Što? Tko?... Nebesa. Zaboravio sam da je to večeras... Znam, ali sada tu više nema pomoći.“ Vrata se još malo otvore i tamo je stajao pedeset i nešto godina star sir Giles u večernjem odijelu, ali bez kravate, što je otkrilo mlohavu kožu postarijega vrata ovješenu oko ovratnika košulje. „Gospodine Smallwood. Molim vas, oprostite na nepristojnom dočeku. Moja krivnja u cijelosti. Bojim se da komunikacija nije jedna od mojih jačih strana, na što me draga lady Weston stalno podsjeća, i s dobrim razlogom, bojim se.“ Pogne glavu u znak isprike, pa pogleda uvis ispod gustih obrva. „Molim, uđite.“

Otac se okrene prema njoj. „Sjećate li se moje kćeri, Emme?“ Baronetove se oči rašire. „Ovo je mala Emma? Pa, zadnji put kada sam je vidio nije bila veća od toliko.“ Ispružio je ruku u visini prsiju. „Da, pa, djeca rastu. Kao što su, ne sumnjam, odrasli i Henry i Phillip.“ Iza njih se njihov vozač nakašlje i Emmin otac stane prekapati po torbi. No, sir Giles izvuče krunu iz džepa i reče: „Dopustite mi.“ On dobaci srebrni novčić prijevozniku. „Hvala ti, Tommy. Laku noć.“ Mladić ga spretno uhvati. „Hvala v’m, gospodine.“ Otac se sagne da podigne svoj manji kovčeg, ali ga sir Giles zadrži. „Ne, ne. Ostavite ih. Naš upravitelj će vam ih donijeti ravno u vaše... uh, sobe... Pa, ne baš ravno, ali samo izvolite, uđite.“ Širom je otvorio vrata. Otac pokretom naznači Emmi da ga slijedi. Emma je ušla u golemo unutrašnje predvorje na dvije razine i trudila se da ne zine. Ova je dvorana očigledno bila prilično stara, za razliku od modernih prozora na bočnim krilima koje je vidjela izvana. Po tamno obloženim zidovima visjeli su ukršteni mačevi i štitovi. Sir Giles ih popločanim podom povede prema otvorenim vratima na drugom kraju dvorane. „Izvolite, uđite u primaću sobu.“ Okrenuo se prema svojoj ženi. „Draga, mogu li te zamoliti da pošalješ po čaj i nešto za prigristi? Siguran sam da su gospodin i gospođica Smallwood ogladnjeli nakon tako duga putovanja.“ Osmijeh lady Weston bio je slabašan. „Dobro, dragi.“ Ona krene i osvrne se. „Želiš li da se pripreme neke određene sobe?“ Sir Giles djelovao je posramljeno, jer je nesumnjivo želio poštedjeti svoje goste saznanja da sobe za njih nisu bile spremne. Otpratio je Smallwoodove do primaćega salona, uputio im još jedan pokajnički pogled i zamolio ih da ga ispričaju na trenutak. Iako je sir Giles zatvorio vrata za sobom, do Emme je doprlo nekoliko riječi napetoga razgovora koji se odvijao s druge strane. „... sjeverno krilo.“ „Ne može se predvidjeti...“ „... ništa o mladoj ženi...“ „Zasad.“ Trenutak kasnije, sir Giles je zakoračio natrag u sobu. Emma se pretvarala da proučava uokvirenu kartu Cornwalla na zidu.

Sir Giles se nasmiješio i protrljao ruke. „Čaj i okrepa uskoro stižu. Mogu li vas ponuditi čašicom nečega dok čekamo?“ „Ne bih odbio čašicu veselja“, rekao je otac. Emma se nadovezala: „Pričekat ću čaj, hvala.“ Sir Giles odčepi kristalni vrč i natoči dvije čašice brandyja. „Pretpostavljam da je ovo bio prilično naporan dan za vas. Najprije putovanje, a zatim nemaran doček. Nadam se da ću vam to nadoknaditi.“ John Smallwood odvrati: „Ne mislite o tome. Nadamo se samo da nismo bili previše preuzetni u dolasku.“ „Nikako. Nikako. Samo sam iznenađen i presretan što ste došli.“ „Ali... zar niste primili naša pisma?“ „Oh... uh... jesam. Ali, dakle, zatekla su me dok sam bio vrlo zauzet i bojim se da im nisam uspio posvetiti svoju punu pozornost. No, sve će se to riješiti sada kada ste ovdje.“ Sir Giles odnese čašu Emminom ocu, a zatim reče: „Bit će vam drago čuti da nismo u potpunosti zanemarili obrazovanje dječaka. Lokalni župnik poučavao ih je latinskom i grčkom jeziku, tako da oni nisu potpuni divljaci.“ Nespretno se nasmijao. Otac se nasmiješio. „Drago mi je što to čujem.“ Sir Giles ponio je svoju čašu do naslonjača među čije se jastuke udobno zavalio. „Spomenuli ste se Henryja i Phillipa.“ „Kako su?“ upitao je otac. „Hoćemo li ih vidjeti dok smo ovdje?“ „Da. Phillip je u Oxfordu, ali vratit će se kući na kraju semestra. Henry je otišao na svega nekoliko dana nekim... hm, obiteljskim poslom, ali uskoro se vraća.“ Očevo lice zasja. „Odlično.“ Emma se prisili na osmijeh, mada joj se na ovu pomisao želudac zgrčio.

Kakvo je to sjajno putovanje u Cornwall bilo... da ste nas barem mogli pratiti u stare zemljane crkve... i neobične špilje uz tmurnu morsku obalu, i dolje u dubine rudnika, pa sve do vrhova vrtoglavih visova, gdje huči neopisivo zelena voda. CHARLES DICKENS

Treće poglavlje

mma i njezin otac ostavljeni su sami jesti laganu večeru. Potom se pojavila domaćica da ih odvede u njihove sobe, sa svijećom u ruci da im osvijetli put. „Dobili ste sobe u južnome krilu“, rekla je gospođa Prowse dok su prelazili preko dvorane do jednostavnoga georgijanskoga stubišta, još jednoga dodatka mnogo starijoj središnjoj dvorani. Kada su stigli na pola puta do gornjega kata, otac je zastao i podigao pogled. Emma je pratila njegov pogled dok je promatrao visoki strop isprugan drevnim krovnim gredama, masivnim i crnim poput smole. On upita domaćicu: „Koliko je star ovaj dvorac?“ Gđa Prowse se okrenula i zamahnula rukom u širokome luku. „Sama ulazna dvorana stara je tristo godina. Izvorno je to bilo sve od kuće, uz dodatak bočnih krila za kuhinje i štale. Ali tijekom stoljeća nadograđeno je još krila i katova.“ Ah, pomisli Emma. To objašnjava neobičan spoj srednjovjekovne, tudorske i georgijanske arhitekture koji je zamijetila na vanjštini, a sada i u unutrašnjosti građevine. Srednjovječna domaćica vodila ih je uz dva niza škripavih stuba, zastajući na svakom platou između redova stuba da upali svijeće. „Sje-

verno krilo leži u onome smjeru“, rekla je trznuvši bradom. „Ne idite tamo.“ Zatim skrene u suprotnome smjeru i povede ih niz dugački hodnik, čiji je pod bio nakrivljen nakon godina i godina prolaženja i pomicanja. Zaustavila se pred vratima na sredini hodnika. „Ovo je vaša soba, gospodine Smallwood. A gospođica Smallwood bit će iza ugla, pri dnu sljedećega hodnika.“ Njezin se otac namršti. „Ne možemo li biti smješteni bliže jedno drugome?“ Znajući kolikim su naporima domaćica i njezine pomoćnice večeras već bile izložene, Emma je požurila reći: „Sve je u redu, tata. Lako ćemo pronaći put.“ Gđa Prowse kimne u znak odobravanja, a zatim službeno nastavi: „Nemate svoga čovjeka, pretpostavljam, gospodine Smallwood?“ „Ne, bojim se da nemam. Ali neće mi trebati osobita pomoć.“ „Naš sluga, Jory, posluživat će vas. A vi, gospođice? Putujete bez sluškinje, koliko vidim?“ „Tako je.“ Kod kuće su joj gđa Malloy ili njihova sluškinja Nancy pomagale pri odijevanju. A Emma se sama brinula o vlastitoj kosi. „Tada ću vam poslati kućnu pomoćnicu u ispomoć.“ Emma je osjetila trunku nelagode kao i uvijek kada bi priznala da joj je potrebna nečija pomoć. Ali trebala joj je. Većina se njezine odjeće vezala na leđima. „Hvala“, promrmljala je. Gđa Prowse počela se okretati da ode, no potom podigne prst. „Oh, prije nego što zaboravim. Od sada ćete oboje objedovati u upraviteljevu uredu. Gospodin Davies tamo će čekati na vas.“ „Razumijem. Hvala.“ Emma zaključi da je točno predvidjela njihov status na imanju Ebbington, kao malo viši od slugu. Ali nije osjećala zadovoljstvo zbog toga što je bila u pravu. Emma ocu zaželi laku noć i za domaćicom skrene iza ugla pa niz uži hodnik. Pogledavši prema gore, Emma uoči starinske portrete visoko na zidovima, odakle su brojni parovi očiju gledali u nju pod treperavom svjetlošću svijeća. Drhtaj joj prođe leđima do vrata i Emma iznenada podijeli očevu želju da im sobe budu bliže. Kada je gđa Prowse otvorila vrata pri dnu hodnika, Emma je ušla u sobu i bila je zadovoljna što vidi svijeću da gori na noćnom ormariću i skromnu vatricu u ognjištu.

„Javite mi ako vam nešto zatreba“, reče žena, s naznakom ljubaznosti u glasu. „Hvala“, rekla je Emma još jednom, osjećajući se kao papagaj koji je napamet naučio jednu jedinu frazu. Dodala je i osmijeh kako bi unijela toplinu u svoje riječi. Uvjerivši Emmu da će je sluškinja uskoro obići, domaćica je ostavi zatvorivši vrata za sobom. Emma zakorači dublje u unutrašnjost sobe i stade je promatrati. Njezin je kovčeg stajao pored ormara, ali nije imala snage za raspakiravanje. Dobro je učinila što je u ručnu prtljagu stavila spavaćicu, češalj i zubni prah, to će joj za noćas biti dovoljno. Čim je ove stvari postavila na umivaonik, začulo se tiho kucanje. Emma se okrene. „Da?“ Vrata su se otvorila i pojavila se jedna djevojačka glava. „Smijem li ući?“ Emma je bila iznenađena što sluškinja pita za dopuštenje. „Jasno.“ Mlada se žena nestašno smiješila dok su joj tamni uvojci poskakivali oko njezina šarmantna, pjegava lica. Nije nosila pregaču, a haljina boje bjelokosti djelovala je previše otmjeno za njezin status. Emma je otvoreno rekla: „Ne izgledaš kao kućna pomoćnica.“ Djevojka se lagano nakloni. „Zahvaljujem vam, gospođice. Jer ja i nisam kućna pomoćnica.“ Emmino se lice zarumeni. „Oprostite. To sam zaključila samo zato što je domaćica rekla da će odmah poslati sluškinju do mene.“ „A tako? Dobro. Bojala sam se da se stara kost neće toga sjetiti i ostavit će vas da se sami pobrinete za sebe. Pa sam pomislila da bih mogla navratiti i vidjeti treba li vam pomoć. Ni ja nemam osobnu sluškinju. I meni priskače kućna pomoćnica.“ „Shvaćam.“ Emma je čekala da se mlada žena predstavi, ali ona je samo stajala i slatko se smiješila. Zgodna djevojka, pomisli Emma. Vjerojatno joj je sedamnaest ili tako nešto. Nekoliko godina mlađa od nje. Emma uze stvar u svoje ruke i reče: „Dopustite da se predstavim. Ja sam gospođica Emma Smallwood.“ I u očekivanju podigne obrve. „Oh!“ uzviknula je djevojka. „Oprostite mi. Kako sam glupa. Ja sam Lizzie. Lizzie Henshaw.“ Emma je čekala da joj djevojka objasni svoju povezanost s obitelji. Budući da nije rekla ništa, Emma je potakne: „A vi ste...?“ Djevojka zine: „Niste čuli ništa o meni?“ Frkne. „Ti dječaci. Ne bi me trebalo čuditi. Ja sam štićenica lady Weston. Mislila sam da znate. Živim ovdje već više od tri godine. Phillip me nikada nije spomenuo?“

Tisak: Kerschoffset d.o.o. Tiskano u studenom 2020.

što je internat koji je vodio njezin otac nepovratno propao, N akon Emma Smallwood odlazi na imanje Ebbington na litici u vjetrovitu Cornwallu gdje će zajedno s ocem privatno poučavati dvojicu od četvorice sinova bogata baroneta. No ubrzo po dolasku počinju se događati tajanstvene stvari. Je li moguće da Emma doista čuje klavir u noći ili joj se pričinja, jer svaki put kad ode u glazbenu sobu, nađe je praznu? I tko li se to noću šulja u njezinu sobu, ostavljajući neobične tragove? Što to kriju članovi obitelji Weston? Baronetovi stariji sinovi Phillip i Henry i sami se bore s poteškoćama i tajnama. Oni su bivši učenici internata Smallwood i sjećaju se Emme, a jedan od njih osjetit će i da ga ona neodoljivo privlači. Kada neobični događaji dođu do vrhunca, hoće li Emma shvatiti kojem od braće može pokloniti srce? I može li se u tom području u kojem vreba tama, gdje je svačija vjera na kušnji, nočekivano dogoditi i prava ljubav?

Izvrsno okarakterizirani likovi, zaplet i osobita pažnja prema povijesnim detaljima oduševit će ljubitelje povijesnih romana smještenih u prvu polovicu 19. stoljeća. L      J     Ako ste ljubitelj knjiga Jane Austen ili Charlotte Brontë – ili obje – kad pročitate ovu divnu knjigu, vrlo ćete brzo zavoljeti i Julie Klassen. G      

J K , hrvatskim čitateljima već poznata po bestseleru Tajnovita guvernanta, također objavljenu u izdavačkom nizu Populus, poznata je autorica popularnih romana s velikim iskustvom u izdavaštvu. Njezin roman Učiteljeva kći ISBN 978-953-235-731-8

129 kn

dobitnik je prve nagrade za povijesni roman ljubavne tematike časopisa Christian Retailing, a dospio je i u ﬁnale književne nagrade Minnesota Book Award te u ﬁnale nagrade INSPY za najbolje vjerski nadahnuto književno djelo, u kategoriji povijesnoga ljubavnog romana.

/bibliotekapopulus

POPULUS P o p u l a r n o . O p u š t a j u ć e . O p l e m e n j u j u ć e .