Učenik

Paul Bourget

ˇ

UCENIK

VERBUM

Paul Bourget UÄŒENIK

Paul Bourget

UÄŒENIK

VERBUM

Biblioteka:

Stilus 49.

Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Paul Bourget, Le Disciple © Copyright za ovo izdanje: Verbum, Split, 2018.

Izvršna urednica: Katarina Gugić Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: Božidar Petrač Lektura: Anđa Jakovljević Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

Knjiga je objavljena uz potporu Grada Zagreba.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

ISBN 978-953-235-632-8 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 170607088.

Mladcu

Tebi, mladiću moje zemlje, želim posvetiti ovu knjigu, tebi koga tako dobro poznajem, iako o tebi ne znam ništa, ne znam ni tvoj rodni grad, ni tvoje ime, ni tvoje roditelje, ni tvoju sudbinu, ni tvoje ambicije – znam samo to da imaš više od osamnaest i manje od dvadeset pet godina i da, tražeći u našim knjigama, u nama starijima nalaziš odgovore na pitanja koja te muče. No koje ćeš odgovore u tim knjigama naći, to jednim dijelom ovisi i o tvojemu moralnom životu i tvojoj duši – i tvoj moralni život moralni je život same Francuske; tvoja duša njezina je duša. Za dvadeset godina ti i tvoja braća imat ćete u ruci sudbinu ove stare domovine, naše zajedničke majke. Vi ćete biti sama ta domovina. Što ćeš skupiti, što ćete skupiti u našim djelima? Pri pomisli na to nema časna književnika, ma kako bio bezvrijedan, koji ne bi trebao zadrhtati od odgovornosti…

U Učeniku ćeš naći studiju o takvoj odgovornosti. Nadam se da ćeš u njemu naći dokaz da prijatelj koji ti piše ove retke posjeduje, u pomanjkanju druge vrijednosti, onu da duboko vjeruje u ozbiljnost svoje umjetnosti.

Mogao bi u samim ovim redcima naći dokaz da sa strahom misli na tebe. Da, misli na tebe, i to već odavno, od dana kad si počinjao učiti čitati dok smo mi ostali ko5

ji danas zalazimo u četrdesetu godinu već črčkali svoje prve stihove i svoje prve prozne stranice uz buku topova što je grmjela nad Parizom. U našim školskim sobama u to doba nije bilo veselo. Najstariji među nama upravo su pošli u rat, a mi koji smo morali ostati u školi, u napol opustjelim razredima, iz dubine smo osjećali kako na nama leži velika dužnost podizanja Domovine. Često smo te tada, te sudbonosne 1871. godine, prizivali, mladi današnji Francuzu – svi mi koji smo sve svoje sile željeli posvetiti književnosti. Moji prijatelji i ja ponavljali smo lijepe stihove Théodorea de Banvillea: „Vi u kojima pozdravljam jednu novu zoru, svi što me voljet ćete, mladići iz doba što još nisu na obzoru, o, posvećene čete.“ Htjeli smo da ta sutrašnja zora bude blistava, a ne tužna i zamagljena krvavom parom poput naše zore. Željeli smo zaslužiti vašu ljubav, naša mlađa braćo, ostavljajući vam nešto što vrijedi više nego što smo mi sami vrijedili. Govorili smo sami sebi da je na nama da vam svojim privatnim i javnim djelovanjem, svojim djelima i riječima, svojom gorljivošću i primjerom stvorimo novu Francusku, Francusku iskupljenu od poraza, Francusku ponovno izgrađenu u njezinu vanjskom i unutarnjem životu. Iako smo tada svi bili mladi, znali smo, jer smo to naučili od svojih učitelja – i bila je to njihova najbolja pouka – da izvanjske pobjede i porazi proizlaze iz unutarnjih vrlina i nedostataka. Znali smo da je uskrsnuće Njemačke na početku 19. stoljeća bilo u prvom redu djelo duše pa smo uvidjeli da je francu6

ska duša 1870. bila duboko ranjena i da joj treba pomoći, da ju treba vidati i liječiti. Nismo jedini u plemenitoj prostodušnosti svoga odrastanja shvatili da je moralna kriza bila velika kriza ove zemlje jer je 1873. naš najsrčaniji vođa, Alexandre Dumas, obraćajući se Francuzu svoje dobi kao što se ja obraćam tebi, mlađi moj brate, govorio u predgovoru svoje drame Claudeova žena: „Pazi, prolaziš kroz teška vremena… Skupo si platio, no još uvijek nisi otplatio sve svoje negdašnje pogrješke. Ne treba više biti oštrouman, lakouman, slobodouman, podrugljiv, skeptičan i nestašan: toga je barem za neko vrijeme dosta. Bog, priroda, posao, ženidba, ljubav, dijete, sve je to ozbiljno, vrlo ozbiljno i postavlja se pred tebe. Sve to treba živjeti ili ćeš umrijeti.“ Za naraštaj kojemu pripadam i koji je podizao tu plemenitu nadu u oporavak Francuske ne mogu reći da je uspio, čak ni da je bio dovoljno zaokupljen svojim djelom.

Samo znam da je mnogo radio – da, mnogo. Bez dovoljno sustava – nažalost! – ali sa stalnom marljivošću koja me dira kad se sjetim koliko su malo za nas učinili ljudi na vlasti i koliko smo bili prepušteni sebi samima, one ravnodušnosti u kojoj su nas držali nesretnici koji su upravljali javnim poslovima i kojima nikada nije palo na pamet da nas ohrabre, da nas podupru, da nas usmjere. Ah! Odvažna srednja klasa, čvrsta i hrabra buržoazija koju Francuska još uvijek posjeduje! Ta je buržoazija u ovih dvadeset godina pribavila vrijedne časnike, vješte i jake diplomate, izvrsne profesore, nepodmitljive umjetnike! Katkada čujem kako govore: „Kakve li žilavosti u toj zemlji! Ona nastavlja napredovati ondje gdje bi se neka druga pogubila…“ No dobro! Ako u ovih dvadeset godina za7

ista napreduje, napreduje u prvom redu dobrom voljom ove mlade buržoazije koja je sve prihvatila da služi zemlji. Vidjela je besramne učitelje kako u ime slobode zabranjuju njezina najdraža vjerovanja, odvratne političare kako se igraju općim pravom glasa kao sredstvom vladanja i kako svoju lažnu osrednjost postavljaju na najviša mjesta. Podnijela je to opće pravo glasa, najčudovišniju i najnepravedniju tiraniju – jer snaga broja najsurovija je snaga koja nema ni odvažnosti ni sposobnosti. Mlada buržoazija pomirila se sa svime, sve je prihvatila da stekne pravo izvršiti potreban posao. Ako naši vojnici dolaze i odlaze, ako nas poštuju strane sile, ako se razvija naše više obrazovanje, ako naše umjetnosti i naša književnost nastavljaju potvrđivati nacionalni genij, onda to njoj, buržoaziji, dugujemo. Taj ratni naraštaj mladih ljudi na svom računu nema pobjede, to je istina. On nije znao ponovno uspostaviti tradicionalni oblik vladavine, ni razriješiti užasne probleme što nam ih nameću strana politika i socijalizam. Pa ipak, mladi čovječe iz 1889., ne preziri ga.

Znaj odati priznanje svojim starijima. Po njima je Francuska preživjela!

Kako će ona po tebi živjeti, to je pitanje koje danas uznemiruje starije koji su, unatoč svemu, sačuvali vjeru u oporavak zemlje. Tebi se, da se održiš, ne trebaju priviđati pruski konjanici kako pobjednički galopiraju između jablanova rodne zemlje. A od strašnoga građanskog rata znaš samo za krasnu ruševinu Cour des Comptes* iz koje stabla tjeraju svoju bujnu vegetaciju među opaljenim kamenjem koje poprima pjesničke * Cour des Comptes (Državno računarsko vijeće) izgorjelo je potkraj svibnja 1871., za vrijeme krvavoga tjedna.

8

oblike starih palača u očekivanju da i taj trag nestane.

Mi nikada nismo mogli pomisliti da bi mir iz ʽ71. sve zauvijek sredio… Kako bih želio znati da misliš kao i mi! Kako bih želio biti siguran da nisi spreman odreći se onoga potajna sna, utješne nade svakoga od nas, čak i onih koji o tome nisu nikada govorili! Ali ne, siguran sam da se i ti osjećaš tužnim kad prolaziš ispred Slavoluka gdje su prošli drugi, pa i s prijateljem i za lijepih ljetnih večeri. Sve bi veselo ostavio da odeš u smrt – ako to sutra zatreba. Još uvijek sam u to siguran. No nije dovoljno znati umrijeti. Jesi li se odlučio znati živjeti?

Kad ugledaš taj Slavoluk pobjede i kad se sjetiš epopeje Velike armije, žališ li što u svojoj kosi nemaš junački dah tadašnjih novaka? Kad se sjetiš restauracije i borbā za romantizam, osjetiš li nostalgiju što ne moraš, poput onih u borbi za Hernani*, braniti veliku književnu zastavu? Osjećaš li, kad susrećeš današnje učitelje, jednoga Dumasa, jednoga Tainea, jednoga Lecontea de Lislea, uzbuđenje pri pomisli da pred sobom imaš čuvare genija svoga naroda? Kad čitaš knjige poput ovih koje moramo pisati i prikazivati grješne strasti i njihove muke, želiš li ljubiti više nego što su ljubili autori tih knjiga? Napokon, imaš li više ideala nego mi; više vjere nego mi; više nade nego mi? Ako imaš, daj mi ruku i dopusti mi da ti kažem: hvala. Ako nemaš?...

Ako nemaš?... Danas postoje dvije vrste mladih ljudi što ih danas vidim pred sobom i što su i pred tobom kao dva oblika napasti, jednako pogibeljna i zlokobna.

Jedan je cinik i obično vesele ćudi. Već s dvadeset godi* Romantična drama Victora Hugoa koju smatraju utemeljiteljskim činom romantizma (veljača 1830.).

9

na obračunao se je sa životom i njegova religija drži se jedne jedine riječi: uživanja – koja se tumači i drugom riječi: uspjehom. Bavio se on politikom ili javnim poslovima, književnošću ili umjetnošću, športom ili industrijom; bio on časnik, diplomat ili odvjetnik, sâm je sebi bog, načelo i svrha. Od prirodne filozofije uzajmio je veliki zakon o životnom nadmetanju i primjenjuje ga u izgradnji svoga bogatstva s gorljivim pozitivizmom koji od njega stvara civilizirana barbara, najopasniju vrstu. Alphonse Daudet, koji je to čudesno znao vidjeti i odrediti, krstio je toga mladog modernog čovjeka struggle-for-lifeur* – a ova osoba sama sebe rado naziva „krajem stoljeća“. Cijeni samo uspjeh, a u uspjehu samo novac. Uvjeren je, dok čita ovo što ja pišem – jer me čita, baš kao što čita sve kako bi bio „upućen“ – da se, ocrtavajući ovaj portret, podrugujem čitateljstvu i da sam mu sličan. On je tako duboki nihilist da mu se ideal kod svakoga drugog čini komedijom kao što bi bilo i kao što jest kod njega kad se primjerice pravi socijalistom i laže narodu da dobije njegove glasove. Takav je mladac čudovište, zar ne? Jer to znači s dvadeset pet godina biti čudovište i umjesto duše imati stroj za računanje u službi stroja za uživanje. No od toga ipak manje strahujem za tebe nego od onoga drugog koji ima svu aristokraciju živaca i duha, i koji je intelektualni i istančan epikurejac, kao što je prvi bio okrutan i učen epikurejac. Kako je strašno susresti takva profinjena nihilista, a ima ih u izobilju! U dvadeset petoj godini prevrtio je * U romanu Besmrtnik (1888.): „Da, jedan od naših struggleforlifeursa! (boraca za život) /…/ Struggle-for-lifeurs! koji označuju tu novu rasu malih divljaka kojima bezazleno darvinovsko iznašašće ‘borbe za život’ služi kao znanstveno opravdanje u svim vrstama ružnih djela.“

10

sve ideje. Njegov prerano probuđeni kritički duh dokučio je posljednje rezultate najistančanijih filozofija toga vremena. Nemojte mu govoriti o bezbožnosti i materijalizmu. On zna da riječ materija nema precizno značenje, a s druge strane suviše je razborit da ne bi prihvatio da su sve religije, svaka u svojemu dobu, mogle biti legitimne. Samo što on nije nikada vjerovao, nikada ne će vjerovati ni u jednu, kao što nikada ne će vjerovati ni u što osim u zanimljivu igru svoga duha kojega je pretvorio u oruđe otmjene izopačenosti. Dobro i zlo, ljepota i ružnoća, mana i vrlina čine mu se predmetima puke znatiželje. Za njega je sva ljudska duša učen mehanizam i njegovo rasklapanje ga zanima kao predmet istraživanja. Za njega ništa nije istinito, ništa nije lažno, ništa nije moralno, ništa nije nemoralno. On je istančan i profinjen egoist i sva se njegova ambicija, kako je to rekao značajni analitičar Maurice Barrès u svom lijepom romanu Slobodan čovjek – remek-djelu ironije kojemu nedostaje samo zaključak – sastoji u „obožavanju svoga ja“, u ukrašivanju samoga sebe novim senzacijama.

Religiozni život čovječanstva njemu je samo izlika za ove senzacije, poput intelektualnoga i osjećajnoga života. Njegova pokvarenost drukčijega je kova od pokvarenosti barbarskoga uživatelja; složenija je, a lijepo ime diletantizma kojim ju ukrašuje prekriva joj ledenu surovost i odvratnu suhoću. Suviše dobro poznajemo toga mladića; svi mi smo to zamalo postali, mi koje su paradoksi odveć rječita učitelja suviše opčinili*; svi smo mi * Aluzija na Ernesta Renana (1823.–1892.), drugoga, poslije Baudelairea, od Bourgetovih „svjetionika“ i uzora diletantizma u Esejima o suvremenoj psihologiji.

11

to jedan dan, jedan sat bili. I ako sam napisao ovu knjigu, napisao sam ju da ti pokažem, dječače od dvadeset godina kojemu se duša tek oblikuje, napisao sam ju da pokažem samomu sebi kakvu opačinu taj egoizam može sakriti u svojoj dubini.

Ne budi nalik ni na jednoga ni na drugoga od ta dva mlada čovjeka, mladi današnji Francuzu! Ne budi ni okrutan pozitivist koji zlorabi ćutilni svijet, ni prijezirni i prerano pokvareni sofist koji zlorabi intelektualni i čuvstveni svijet. Da oholost života i oholost razuma ne učine od tebe cinika i opsjenara ideja! U današnje doba smućene svijesti i protuslovnih doktrina drži se, kao za slamku spasa, svete Kristove rečenice: „Ta svako se stablo po svom plodu poznaje.“ Postoji stvarnost u koju ne možeš sumnjati, jer ju svakoga časa nosiš u sebi, osjećaš i vidiš: to je tvoja duša. Među idejama koje te salijeću ima ih koje dušu čine manje sposobnom da ljubi, manje sposobnom da želi. Budi uvjeren da su te ideje pogrješne, ma kako ti se činile istančanima, nosile one ma kako lijepa imena i ma kako bile ukrašene čarolijom najljepših talenata. Veličaj i njeguj u sebi dvije velike vrline, dvije snage bez kojih postoji samo današnja sramota i konačna smrt: ljubav i volju. Današnja znanost, iskrena, skromna, priznaje da se onkraj njezine analize prostire područje Nespoznatljivoga. Stari Littré, koji je bio gotovo svetac, veličanstveno je govorio o tom oceanu tajne koji zapljuskuje našu obalu, kojega vidimo pred sobom stvarnoga, a za kojega nemamo ni lađe ni jedra*. Onima koji će ti reći da se iza toga oceana tajne prostire praznina, bezdan tame i smrti, imaj hrabrosti odgovoriti: „Vi to ne znate…“ A budući da * Émile Littré (1801.–1881.), francuski filozof

12

ti znaš i da u sebi osjećaš dušu, radi na tom da ta duša u tebi ne umre prije tebe. Francuskoj je potrebno da svi tako mislimo i neka ti ova knjiga pomogne da i ti tako misliš. Ne traži u njoj ono što u njoj nikako ne bi mogao naći, aluzije na nove događaje*. Skica je za nj bila načinjena i jedan njezin dio napisan kad su dvije tragedije, jedna francuska i druga europska, potvrdile kako su tada isti metež ideja i osjećaja potaknule visoke i neznatne životne sudbine. Učini mi čast i vjeruj da nisam mislio na drame koje su prouzročile i koje uzrokuju patnju tolikih osoba.

Moralisti čiji je posao tražiti uzroke katkada susreću istovjetne situacije koje im potvrđuju da su točno vidjeli. Tada bi više voljeli da su se prevarili. Kako bih ja htio, primjerice, da nikada u stvarnom životu, ni izbliza ni izdaleka, nisu postojale osobe slične nesretnom učeniku po kojem se ovaj roman zove! No da takve nisu postojale, da još uvijek ne postoje, ne bih ti rekao ono što ti upravo govorim, mladi čovječe moje zemlje, za kojega bih želio da jednom postane dobročinitelj i od kojega tako strastveno želim da me voli – i da ja toga budem dostojan.

Pariz, 5. lipnja 1889.

P. B. * Bourget nije htio da čitatelji u Učeniku prepoznaju aferu Chambige, kao ni aferu Mayerling. Afera Chambige nastala je 25. siječnja 1888. kada je dvadesetdvogodišnji student prava Henri Chambige (1865.–1909.) nađen ranjen hitcima iz revolvera u Sidi-Mabruku u Alžiru u vili svoje majke. Pokraj njega ležala je ubijena tridesetogodišnja Magdeleine Grille, stroga protestantkinja, majka dviju djevojčica. Oporavljeni Chambige optužen je za ubojstvo. Francusko javno mnijenje duboko je usijala ova nikada razriješena tajna. Afera Mayerling zbila se u noći 29. i 30. siječnja 1889. kada je nadvojvoda Rudolf, sin austrijskoga cara Franje Josipa, oduzeo život sebi i svojoj ljubavnici Mariji Vetzera.

13

I.

Moderni filozof

Legenda koja nikada nije bila opovrgnuta kazuje da su građani grada Königsberga, vidjevši filozofa Immanuela Kanta kako mijenja smjer svoje svakodnevne šetnje, prozreli da je neki čudesan događaj potresao civilizirani svijet. Slavni autor Kritike čistoga uma doznao je toga dana da je upravo buknula Francuska revolucija. Iako je Pariz malo sklon takvim naivnim začuđenjima, većina stanovnika ulice Guy-de-la-Brosse doživjela je jednoga siječanjskog poslijepodneva 1887. oko trinaest sati gotovo slično zaprepaštenje pri izlasku iz stana filozofa manje poznata od staroga Kanta, ali isto tako točna, isto tako zanesena svojim djelima, ne računajući da je u svojoj analizi bio još razorniji – gospodina Adriena Sixtea, kojega Englezi rado nazivaju francuskim Spencerom*. Treba odmah dodati da je ta ulica, Guy-de-la-Brosse, koja ide od ulice Jussieu do ulice Linné, dio prave male pokrajine omeđene Botaničkim vrtom, bolnicom Pitié, skladištem vina i prvim padinama brježuljka Sainte-Geneviève. To znači da omoguću* Herbert Spencer (1820.–1903.), engleski filozof i sociolog, branitelj teorije evolucije, u Francuskoj slavan kao i Darwin čije je učenje o psihologiji i sociologiji širio.

15

je ona jednostavna brza razgledavanja koja su u velikim gradskim četvrtima u kojima životna vreva neprestano obnavlja bujicu kola i prolaznika nemoguća. Tu stanuju samo mali rentijeri, skromni profesori, zaposlenici Muzeja, studenti željni učenja, mladi književnici koji se u svojoj samoći boje zavodljivosti Latinske četvrti. Dućane posjećuju stalni kupci kao u kakvu predgrađu. Pekar, mesar, sitničar, pralja, ljekarnik – sluškinje koje idu u kupovinu sve ih izgovaraju u jednini. U toj četvorini kuća koju od stanice Glacière opslužuje linija omnibusa i koju krasi fontana hirovito pretrpana prikazima životinja u čast Botaničkoga vrta, uopće nema konkurencije. Posjetitelji toga vrta rijetko prolaze kroz vrata koja su okrenuta prema bolnici. Isto tako, čak za lijepih proljetnih dana kad svjetina vrvi ispod ozelenjelih stabala toga parka, omiljela utočišta vojnika i dadilja, ulica Linné obično ostaje mirnija, a još više susjedne ulice. U tom samotnom kutu Pariza dogodi se neuobičajena navala ljudi samo kad se posjetiteljima bolesnika otvore vrata bolnice Pitié te se pločnicima protegne povorka jadnih i potištenih ljudi. Ti bijedni hodočasnici dolaze opskrbljeni slatkišima, namijenjenima rođaku koji pati iza starih posivjelih zidova bolnice, ali stanovnike prizemlja, loža i dućana zavarati ne mogu. Oni se jedva obaziru na te slučajne šetače; njihovu pozornost privlače prolaznici koji se svakoga dana u isto vrijeme pojavljuju na pločnicima. Tako trgovci i pazikuće, poput lovca u polju, imaju točne znakove o satu i vremenu po polascima i dolascima šetača ove četvrti kojom katkada odjekuju divlji zvuci životinja iz obližnjega zvjerinjaka: papagajski krikovi, slonovska ri16

ka, orlovsko kliktanje i tigrovo zavijanje. Kad ulične uhode opaze privatnoga profesora kako sitnim koracima hoda noseći pod rukom svoju staru torbu od zelene kože i gricka kiflu od jednoga sua koju je na brzinu kupio, znaju da će izbiti osam sati. Kad iziđe slastičarski pomoćnik sa svojim pokrivenim zdjelama, znaju da je jedanaest sati i da će umirovljeni bojnik koji posve sam stanuje na petom katu jedne kuće doručkovati – i tako redom za svaki sat u danu. Dvadeset brbljavih i bezobzirnih jezika kleveće, kritizira i ismijava izmjenu haljina u gospođa koje ovdje izlažu svoju više ili manje koketnu eleganciju. Napokon, da upotrijebimo vrlo slikovit izraz iz središnje Francuske, i najmanji čini i kretnje stalnih posjetitelja ovih četiriju ili pet ulica dolaze „na jezik“, a čini i kretnje gospodina Adriena Sixtea više nego mnogih drugih, što ćemo razumjeti iz jednostavna opisa njegove ličnosti. Uostalom, pojedinosti iz života toga čovjeka pružit će znatiželjnicima ljudske prirode pouzdan dokaz o toj vrlo rijetkoj društvenoj vrsti, naime filozofa stručnjaka. Neke primjerke te vrste dali su nam stari, a nedavno Colerus o Spinozi* te Darwin i Stuart Mill o sebi samima**. No Spinoza je bio Nizozemac 17. stoljeća. Darwin i Mill odrastoše među imućnim i marljivim engleskim građanstvom, dok je gospodin Sixte proveo svoj filozofski život u srcu Pariza potkraj 19. stoljeća. U svojoj mladosti upoznao sam, kad su me takva istraživanja zanimala, više pojedinaca koji su poput njega bili zatočeni u ozračju apstraktnih umova* Jean Colerus objavio je 1706. Spinozinu biografiju na temelju njegovih filozofskih spisa i svjedočanstava njegovih prijatelja. ** Darwinova autobiografija objavljena je posmrtno, u Londonu 1887.

Autobiografija Johna Stuarta Milla objavljena je u Londonu 1873.

17

nja. Nisam susreo nikoga tko bi bolje od njega dočarao Descartesov život u njegovoj zagrijanoj sobi u srcu Nizozemske* ili život onoga mislioca Etike koji nije imao, kako znamo, drugih razonoda u svojim sanjarijama nego da katkada popuši lulu duhana i da ubija pauke**.

Upravo prije četrnaest godina, netom poslije rata, gospodin Sixte došao je i nastanio se u kući u ulici Guy-de-la-Brosse te ga danas poznaju svi domaći ljudi. U to već davno doba bio je on čovjek od trideset i četiri godine čiji je mladenački izgled bio gotovo uništen stalnom zadubljenošću duha u ideje te se na njegovu obrijanu licu nisu opažali ni dob ni zvanje. Liječnici, svećenici, policajci i glumci imaju iz različitih razloga hladno, glatko i istodobno zategnuto i bezizražajno lice. Visoko i koso čelo, ispružena i dobroćudna usta s tankim usnicama, žučna put, boležljive oči od suviše čitanja, sakrivene pod tamnim naočalama, tijelo vitko i koštunjavo, zimi vječito zaogrnuto dugim suknenim plišanim kaputom, ljeti tankim odijelom, s cipelama vezanim vezicama, suviše duga, prerano gotovo posve bijela i vrlo istančana kosa pod šeširom zvanim „gibus“ koji se mehanički savija i odmah izobličuje – eto, takva je bila vanjština toga učenjaka čiji je svaki čin od prvoga časa dana bio u tančine uređen kao u kakva svećenika.

Za stan je, smješten na četvrtom katu, koji je imao spavaću i radnu sobu, veliku blagovaonicu poput brodske kabine, kuhinju, služinsku sobu te pogled koji je pucao * U drugomu dijelu svoje Rasprave o metodi Descartes piše: „…cijeli dan ostajao sam sâm zatvoren u zagrijanoj sobi u kojoj sam raspolagao svim slobodnim vremenom te sam se zabavljao svojim mislima.“ ** Bourget ovdje govori o Spinozi.

18

na cijelu okolicu, plaćao sedamsto franaka. Filozof je sa svojih prozora vidio čitav prostor Botaničkoga vrta i brježuljak Père-La-Chaise, a još dalje, vrlo daleko, nalijevo, vidio je i neku vrstu udubine koja je označivala Seinu. Orleanska stanica i kupola Salpêtrière uspravljahu se njemu nasuprot, a na desnoj strani cedrova gromada pocrnjivala je, već prema godišnjem dobu, zelenu ili ogoljelu gomilu, stabla Labirinta*. Tvornički dimovi vili su se na sivu ili vedru nebu na sve strane toga prostranog krajolika od kojeg je dopirao zvuk nalik buci daleka oceana, isprekidan zvižducima lokomotive ili parobroda. Bez sumnje se gospodin Sixte, odabirući ovo samotno mjesto, pokorio općem, iako još neprotumačivu zakonu meditativnih naravi. Nisu li gotovo svi samostani sagrađeni na mjestima koja omogućuju da se pogledom obuhvati velika količina prostora?

Možda ti beskrajni i nejasni vidici pomažu usredotočenosti misli koju bi inače kakav suviše blizak, suviše podroban detalj rastresao? Možda pustinjaci traže nasladu u opreci između svoga sanjarskog mirovanja i širine područja u kojem se razvija djelatnost drugih ljudi? Ma kakvo bilo rješenje toga malog problema koga se vezuje uz drugi, odveć malo istraženi problem – naime, animalnu osjećajnost umnih ljudi – sigurno je da je taj melankolični krajolik već petnaest godina bio prijatelj s kojim je ovaj šutljivi pregalac najviše ćaskao. Njegovo kućanstvo vodila je sluškinja o kojoj sanjaju svi stari neženje i ne sluteći da vrsnoća određenih službi pretpostavlja kod gospodara odgovarajući uredan život. Po svom dolasku filozof je jednostavno od pazikuće zatra* Misli na Botanički vrt.

19

žio da mu nađe ženu koja će mu pospremati stan i gostionicu iz koje će dobavljati hranu. Ta dva zahtjeva izvrgla su ga opasnosti od najgorih posljedica: stanom uvijek u neredu i pokvarenim jelom. No imala su neočekivan uspjeh i u kućni život Adriena Sixtea uvela su upravo osobu o kojoj su sanjale njegove nestvarne želje tako da u svemu tome ovaj cjepidlaka, kako Rablais naziva takve sanjare, uščuva slobodno vrijeme za oblikovanje svojih želja.

Taj pazikuća – prema navikama i običajima svih pazikuća u kućama s malim stanovima – povećavao je svoj suviše slab prihod od vratarske službe ručnim zanatom. Bio je čizmar „za novo i staro“, kako je kazivala cedulja prilijepljena na ulično prozorsko staklo. Među svoje mušterije gospodin Carbonnet – to mu je bilo ime – ubrajao je svećenika koji je stanovao u ulici Cuvier.

Taj svećenik bio je vremešan, sklanjao se od svijeta, a imao je za sluškinju gospođicu Mariette Trapenard, ženu od otprilike četrdeset godina, godinama naviknutu da kod svoga gospodara svime upravlja. Uza sve to ostala je vrlo priprosta, bez ikakve želje da izigrava kakvu gospođu, tvrda u poslu, ali ni po koju cijenu nije htjela ući u kuću u kojoj bi se sukobljavala sa ženskim autoritetom. Stari je svećenik umro prilično iznenada tjedan dana prije nego što se filozof nastanio u ulici Guy-de-la-Brosse. Gospodin Carbonnet, na čijem se je najamničkom listu došljak jednostavno upisao kao rentijer, bez muke je pogodio vrstu ljudi kojoj gospodin Sixte pripada, najprije po količini knjiga njegove knjižnice, zatim po pričanju služavke profesora s Collège de France koji je stanovao na prvom katu. – Tako su po20

tvrđivale bijele cedulje prilijepljene na zidu na kojima je bio ispisan program tečajeva te slavne ustanove. U tim falansterama* građanskoga Pariza sve postaje događaj. Sluškinja je svojoj gazdarici rekla za budućega susjeda s četvrtoga kata. Gazdarica pak svojemu mužu. Ovaj je o tom odmah za stolom progovorio riječima koje je sluškinja dobro razumjela da se stanar vodi „u papirima kao gospodin“. Carbonnet ne bi bio dostojan vući konce u velikoj pariškoj zgradi da njegova žena i on odmah nisu osjetili potrebu upoznati gospodina Adriena Sixtea s gospođicom Trapenard, tim više što se gospođa Carbonnet, stara i gotovo nemoćna, već smatrala suviše zaposlenom vođenjem triju domaćinstava u kući da bi prihvatila još i ovo. Sklonost kućnom spletkarenju koje je cvjetalo po stanovima pazikuća poput fuksija, geranija i bosiljka, navelo je ovo dvoje da učenjaku potvrde kako gostioničari ove četvrti loše kuhaju i kako u susjedstvu postoji samo jedna sluškinja za koju bi mogli jamčiti: sluškinja pokojnoga velečasnog Vayssiera, „biser“ obzirnosti, reda, štednje i kuharske vještine. Ukratko, filozof pristade upoznati takvu uzornu domaćicu. Očara ga očita djevojačka čestitost, ali i pomisao kako će mu takvo uređenje uvelike olakšati život i osloboditi ga mrske rabote da sam dijeli određen broj praktičnih naloga. Gospođica Trapenard uđe dakle trajno u njegovu službu za plaću od četrdeset i pet franaka mjesečno koji vrlo brzo dosegnuše šezdeset franaka. Osim toga, učenjak bi joj o novoj godini davao još pedeset franaka. Nikada nije provjeravao knjigu troškova koje je svake nedjelje ujutro bez * falanstera (franc.), velika kuća s mnogo stanova; „ljudska košnica“

21

prigovora podmirivao. Sama se pogađala s dobavljačima i gospodin Sixte ju u njezinim kombinacijama koje su uostalom bile poštene nimalo nije uznemirivao. Napokon, ona je u stanu vladala kao apsolutna gospodarica, a ta je situacija pobuđivala opću zavist među priprostim svijetom koji je bez prestanka odlazio i dolazio zajedničkim stubištem što ga je svakoga ponedjeljka meo jedan čistač. „Ha! Gospođice Mariette, je li vam pala sjekira u med, je li vam pala?...“ govorio joj je Carbonnet kad bi se filozofova sluškinja časkom zaustavila da popriča s ostarjelim sugovornikom. Sada je bio prisiljen na zdepastu nosu nositi naočale i s mukom je usmjeravao udarce čekićem po čavlima koje je zabijao u pete čizama, stisnuvši kalup među nogama i svezavši oko svoga tijela kožnu pregaču. Već nekoliko godina gojio je pijetla kojemu je dao ime Ferdinand, a da nitko nikada tomu nije znao razloga. Ta je životinja lutala među kožama, pobuđujući divljenje posjetilaca svojom lakomošću kojom bi ščepala dugmad čizme. U trenutcima zastrašenosti taj bi se pitomi pijetao sklanjao kod svoga gospodara, turao jednu nogu u džep njegova prsluka i skrivao svoju glavu pod ruku staroga pazikuće. „Hajde, Ferdinande, pozdravi gospođicu Mariette…“, nastavio je Carbonnet. Pijetao joj nježno kljucnu ruku, a njegov gospodar nastavi: „Ja vazda govorim: Ne očajavajte zbog jedne loše godine, za njom će odmah doći dvije dobre; slijede jedna za drugom kao što Ferdinand slijedi kokoši; zar ne, razvratniče?“ 22

„Istina,“ odgovorila je Mariette, „treba to priznati za čestita čovjeka, gospodin je čestit; iako je, što se vjere tiče, bezbožnik koji nije ušao u crkvu već petnaest godina…“ „Ima ih toliko koji idu…,“ odvrati Carbonnet, „a koji su veseljaci što vam potajno provode život između četiri i ponoći…“ Ovaj dio razgovora može poslužiti kao prikaz mišljenja što ga je gospođica Mariette gojila prema svome gospodaru. No ovo mišljenje ostalo bi nerazumljivo kad se na ovom mjestu ne bismo prisjetili filozofovih radova i povijesti njegove misli. Rođen 1839. u Nancyju, gdje je njegov otac držao malu trgovinu satova, i rano zapažen po razvijenosti svoga uma, Adrien Sixte ostao je među drugovima u sjećanju kao slabunjavo i šutljivo dijete, obdareno snagom moralne otpornosti koja je zazirala od familijarnosti. Isprva je izvrsno učio, zatim osrednje, dok se u filozofskoj nastavi koja se zvala logika isticao iznimnim sposobnostima. Njegov profesor, zapanjen njegovim darom za metafiziku, htjede ga nagovoriti da spremi ispit za učiteljsku školu. Adrien to odbije i izjavi ocu da od svih zanimanja najviše želi izučiti kakav zanat. „Bit ću urar kao i ti…“, bio je njegov odgovor na prijekore oca koji je, poput bezbrojnih francuskih zanatlija i trgovaca čija djeca pohađaju gimnaziju, sanjao da mu sin postane činovnikom. Gospodin i gospođa Sixte – jer je Adrienova majka u to vrijeme još bila živa – nisu mogli ništa prigovoriti tomu mladiću koji nije pušio, nije zalazio u kavanu, nikada se nije pojavljivao s kakvom djevojkom, napokon, koji je bio njima na ponos i s čijim su se željama na koncu teška srca 23

pomirili. Odrekoše se toga da prihvati kakvu službu, ali ne pristaše ga dati ni u šegrtovanje; i mladić je tako kod njih živio bez druge obveze osim što je po svojoj volji učio. Tako je proveo deset godina usavršavajući se u izučavanju engleske i njemačke filozofije, prirodnih znanosti i osobito fiziologije mozga i matematičkih znanosti; ukratko, posvetio se, kako je o sebi rekao jedan veliki pisac našega vremena, onomu „silovitom encefalitisu“*, onoj vrsti apopleksije pozitivnih znanja što je bila odgojna metoda Carlylea i Milla, Tainea i Renana, gotovo svih učitelja moderne filozofije. Godine 1868. taj sin neznatnoga urara iz Nancyja, istom star dvadeset devet godina, objavio je golemu knjigu od 500 stranica, naslovljenu Božja psihologija, koju je poslao samo petnaestorici ljudi, ali koja je zbog sablažnjiva odjeka imala neočekivan uspjeh. Ta je knjiga, napisana u samoći nepodmitljive misli, predočivala onaj dvostruki karakter kritičke analize, oštre do okrutnosti i gorljiva poricanja, pretjerana do zaslijepljenosti. Slabiji pjesnik od gospodina Tainea, nesposobna napisati veličanstveni predgovor knjizi O inteligenciji i esej o općem fenomenalizmu**; zanimljiviji od gospodina Ribota*** koji se već svojim Engleskim psiholozima okušao u lijepom nizu svojih rasprava; Božja psihologija spajala je istodobno rječitost jednoga s pronicavošću drugoga, a imala je nesvjesnu sreću da izravno udari na najuzbudljiviji problem metafizike. Brošura jednoga uglednog biskupa, nedostojna aluzija jednoga kardinala u govoru u se* Ernest Renan, Uspomene iz djetinjstva i mladosti (1883.) ** Djelo O inteligenciji najznačajniji je Taineov doprinos psihologiji.

Bourget misli na kraj uvoda u trećemu izdanju iz 1878. *** Théodule Ribot (1839.–1916.), utemeljitelj francuske psihologije

24

natu i oštar članak najpoznatijega kritičara spiritualista u čuvenoj Reviji bili su dostatni da potaknu radoznalost omladine koja je bila zapahnuta revolucionarnim vjetrom, simptomom i pretečom budućih nemira*. Autorova teza sastojala se u tome da dokaže nužnu izradbu „pretpostavke-Boga“ djelovanjem nekih psihologijskih zakona koji su povezani s nekim cerebralnim promjenama posve fizičkoga reda. Ta je teza bila izrađena, potpomognuta i objašnjena s ateističkom oštrinom koja je podsjećala na Lukrecijevu žestinu protiv vjerovanja njegova vremena. Dogodilo se dakle samotniku iz Nancyja da je njegovo djelo, zamišljeno i sastavljeno u ćeliji, odmah bilo bučno umiješano u borbu suvremenih ideja. Godinama nismo susreli sličnu snagu općih ideja povezanih s takvom širinom učenosti, ni tako bogato obilje gledišta spojeno s tako odvažnim nihilizmom. No dok je ime pisca postajalo u Parizu slavno, njegovi roditelji koji su živjeli s njime, a da ga nisu poznavali, koji su ga odgajali, ostali su užasnuti njegovim uspjehom. Neki članci iz katoličkih novina bacali su u očaj gospođu Sixte. Stari urar bojao se da ne izgubi svoje mušterije među nancyjevskom aristokracijom. Sve nevolje provincije razapeše filozofa koji je na kraju odlučio napustiti svoju obitelj kadli njemačka najezda i stravični nacionalni slom odvratiše od njega pozornost njegovih sunarodnjaka i njegovih roditelja. Ovi potonji umriješe u proljeće 1871. U ljetu iste godine izgubio je i tetu te se, nakon što je sredio sve vezano uz * Bourget govori o javnim govorima protiv optjecaja protuvjerskih knjiga – to je bitno povećalo radoznalost francuske mladeži za Taineove i Renanove knjige i ideje.

25

imutak, nastanio u Parizu. Njegova novčana sredstva su se, zahvaljujući očevu i tetinu nasljedstvu, sastojala od osam tisuća franaka mjesečne rente kao doživotni prihod. Odlučio je da se ne će ženiti, da nikada ne će ići među svijet ni težiti za slavom, položajima i ugledom.

Jedino pravilo njegova života sažimala je riječ: misliti.

Da bismo bolje odredili toga čovjeka tako rijetkih kvaliteta, tako da se ova skica njegove naravi čitaocu koji je malo upućen u životopis velikih manipulatora idejama ne bi učinila nevjerojatnom, potrebno je iznijeti letimičan pregled jednoga dana toga snažnog pregaoca. Ljeti i zimi gospodin Sixte sjedio bi za svojim stolom već od šest sati ujutro, okrijepljen samo šalicom crne kave. U deset sati brzo bi doručkovao, što mu je omogućivalo da u deset i pol uđe na vrata Botaničkoga vrta. Ondje je šetao do podneva, kadšto proširujući svoju šetnju prema obalama Seine i blizu Notre Dame.

Jedna od najmilijih njegovih zabava sastojala se od dugih sjedenja pred kavezima s majmunima i boksom za slona. Djeca i sluškinje koji su ga gledali kako se smije, kako se tiho i dugo smije divljaštvu i bezočnosti morskih mačaka i vjeveričastih majmuna, uopće nisu pomišljali na mizantropske misli što ih je taj prizor pobuđivao u učenjaku koji je u sebi uspoređivao ljudsku šaljivu igru s majmunskom šaljivom igrom, jednako kao što je i mudrost tako plemenite životinje koja je prije nas vladala zemljom uspoređivao s našom uobičajenom ludošću. Oko podneva bi se gospodin Sixte vraćao kući i iznova radio do četiri sata. Od četiri do šest triput je tjedno primao posjetitelje, a to su gotovo uvijek bili studenti, učitelji koji su se bavili istim istraživa26

njima kao i on ili stranci koje je privlačio njegov europski ugled. Triput tjedno izlazio je i odlazio u neophodne posjete. U šest je sati večerao, opet izlazio, idući uzduž zatvorena vrta sve do orleanske stanice. U osam sati se vraćao, sređivao prepisku ili čitao. U deset sati kod njega su se gasila sva svjetla. Takav redovnički život imao bi ponedjeljkom tjedni predah jer je filozof opazio kako nedjeljom nebrojeno mnoštvo šetača nahrupi u prirodu. Tih dana odlazio bi rano ujutro, ulazio u lokalni vlak i vraćao se istom navečer. U petnaest godina nijednom nije odustao od te savršene točnosti. Nijednom nije prihvatio poziv da jede vani niti je ikada bio u kazalištu. Nikada nije čitao novine, svojemu nakladniku povjeravao je tiskanje svojih djela i nikada nije zahvaljivao za članak. Njegova politička ravnodušnost bila je tako potpuna da nikada nije izvadio svoju biračku iskaznicu. Priliči dodati, kako bi se odredile glavne crte ovoga neobičnog čovjeka, da je prekinuo svaku vezu sa svojom obitelji i da se taj prekid temeljio, kao i najmanja njegova djela u životu, na teoriji. U predgovoru svojoj drugoj knjizi Anatomija volje napisao je ovu značajnu rečenicu: „Društvene veze onoga koji hoće upoznati i izreći istinu u području psihologijskih znanosti moraju biti svedene na minimum.“ Zbog slična razloga taj blagi čovjek koji u petnaest godina nije svojoj sluškinji ni jednom prigovorio sustavno je zabranjivao milosrđe. O tom je mislio jednako kao i Spinoza koji je u svojoj četvrtoj knjizi Etike napisao: „Milosrđe je, za mudra čovjeka koji razumno živi, zlo i beskorisno.“ Taj je sveti laik, kako su ga s pravom nazivali kao i poštovanoga Émilea Littréa, u kršćanstvu mrzio 27

ljudsku pokvarenost. Pružao je za to dva razloga, govoreći najprije da je pretpostavka o nebeskom Ocu i beskrajnoj sreći pretjerano razvijala u duši prijezir prema stvarnomu i umanjivala snagu prihvaćanja zakona prirode – zatim, temeljeći društveni poredak na ljubavi, a to znači na osjećajnosti, ta je religija otvarala put najgorim hirovitostima u najosobnijim učenjima. Međutim, uopće nije slutio da mu je vjerna domaćica ušivala u sve prsluke blagoslovljene medaljice i njegova nepažnja prema izvanjskom svijetu bila je tako savršena da je petkom i drugim danima što ih Crkva propisuje obdržavao nemrs, a da nije ni primjećivao taj skriveni napor stare djevojke da svojemu gospodaru osigura spasenje o kojemu je katkada govorila, i nesvjesno ponavljajući slavnu rečenicu: „Dobri Bog ne bi bio dobri Bog kad bi imao srca osuditi ga.“ Godine neprestana rada u pustinjačkom životu ulice Guy-de-la-Brosse proizvele su, osim Anatomije volje, Teoriju strasti u tri sveska čija bi objava izazvala još veću sablazan nego Božja psihologija da prevelika sloboda tiska i knjige već prije deset godina nije čitatelje privikla na smione opise s kojima se mirna tehnička surovost učenjaka ne bi mogla mjeriti. U tim dvjema knjigama nalazilo se točno određeno učenje gospodina Sixtea te ga je prijeko potrebno ovdje u nekoliko glavnih crta, zbog razumijevanja drame kojoj ovaj kratki životopis služi, kao uvod sažeti. S kritičkom školom koja proizlazi od Kanta autor tih triju rasprava dopušta da je duh nemoćan spoznati uzroke i supstancije i da jedino treba usklađivati pojave. S engleskim psiholozima do28

pušta da jedna skupina tih pojava koju nazivamo dušom može biti predmet znanstvene spoznaje pod uvjetom da se istražuje prema znanstvenoj metodi. Dovde nema, kako vidimo, ničega u tim teorijama što bi ih razlikovalo od teorija koje su u svojim glavnim radovima razvijali Taine, Ribot i njihovi učenici. Dvije izvorne značajke istraživanja gospodina Sixtea nalaze se na drugom mjestu*. Prva leži u negativnoj analizi onoga što Herbert Spencer naziva Nespoznatljivim. Zna se da veliki engleski mislilac dopušta da svaka stvarnost počiva na tajnovitosti koju je nemoguće dokučiti; zato tu tajnovitost treba, da upotrijebimo Fichteov izraz, razumjeti kao neshvatljivu**. Ali, kao što to snažno potvrđuje početak Prvih principa, za gospodina Spencera to Nespoznatljivo je stvarno. Ono živi jer mi od njega živimo. Odatle je samo korak dalje do poimanja da tajnovitost svake stvarnosti sakriva misao jer naša misao iz nje izlazi, sakriva dušu, jer naša duša iz nje proizlazi.

Mnogi današnji vrsni duhovi opažaju moguće pomirenje Znanosti i Vjere na području Nespoznatljivoga.

Po gospodinu Sixteu, u tom se nalazi posljednji oblik metafizičke iluzije koju je strastveno nastojao uništiti snagom dokaza kakvoj se nikada poslije Kanta do toga stupnja nismo divili. Njegov drugi počasni naslov * Sixte više pretjeruje od svojih uzora: za razliku od Tainea, on je ravnodušan u odnosu na moral; ne poštuje poput Spencera granice nespoznatljivoga; odvažuje se na sinteze što Ribot ocjenjuje preuranjenim; zauzima gledište o metafizičkim problemima koje Littré smatra nerješivima. On je predstavnik negativnoga pozitivizma i uskoga scijentizma. ** Izraz donosi gospođa de Staël u svom djelu O Njemačkoj (1810.): „Treba, govorio je Fichte, razumjeti ono što je kao takvo nerazumljivo.“

29

psihologa osniva se na posve novom i vrlo domišljatu izlaganju o životinjskom podrijetlu ljudske osjećajnosti.

Zahvaljujući golemoj načitanosti i podrobnu poznavanju prirodnih znanosti mogao se okušati u radu na postanku oblika mišljenja kao što je to pokušao Darwin u pogledu postanka živih oblika. Primjenjujući zakon o evoluciji na različite činjenice što tvore ljudsku dušu, nastojao je pokazati da su naši najistančaniji osjeti, naše najtananije moralne osjetljivosti, kao i naši najsramotniji padovi posljednji ishod, krajnja preobrazba vrlo običnih nagona, promjena svojstava osnovne stanice; tako da moralni svijet točno reproducira fizički svijet i da je prvi samo bolna i ekstatična svijest drugoga. Ovakav zaključak, predstavljen kao pretpostavka, zbog svoga metafizičkog obilježja, služi kao završna točka čudesnu nizu analiza među kojima valja spomenuti dvjesto stranica o ljubavi gotovo šaljive smjelosti pod perom tako vrlo čista, ako ne djevičanskoga čovjeka. No nije li sam Spinoza ponudio teoriju o ljubomori kakvu po okrutnosti nije dosegnuo ni jedan suvremeni romanopisac? I ne nadmeće li se Schopenhauer u svojim dosjetkama protiv žena s Chamfortom? Gotovo je suvišno dodati da se najsavršeniji determinizam u tim knjigama kreće od jedne krajnosti do druge. Gospodinu Sixteu dugujemo neke rečenice koje pretjeranom snagom izražavaju uvjerenje kako je duši sve potrebno, čak i iluzija da smo slobodni: „Svaki čin“, napisao je on, „nije ništa drugo nego zbroj. Reći da je čovjek slobodan znači reći da u zbroju ima više nego u zbirnim elementima. To je besmisleno u psihologiji kao i u matematici.“ A na drugom mjestu: „Da zaista poznaje30

mo relativno stanje svih pojava koje tvore zbiljski svijet, mogli bismo već sada s jednakom sigurnošću kao i astronomi izračunati dan, sat, minutu kada će, primjerice, Engleska napustiti Indiju, kada će Europa zapaliti svoj posljednji komad ugljena, kada će zločinac koji se tek ima roditi ubiti svoga oca, kada će pjesma, koja se tek ima osmisliti, biti ispjevana. Sva se budućnost nalazi u sadašnjosti kao što se sva svojstva trokuta nalaze u njegovoj definiciji…“ Ni muhamedanski fatalizam nije izražen potpunijom jasnoćom. Čini se da umovanja takve vrste sadrže samo najstrašniju jalovost imaginacije. Kao što se i izreka koju je Sixte često govorio o sebi: „Prihvaćam život s njegove pjesničke strane…“ činila onima koji su ga slušali najapsurdnijom od svih čudnovatih tvrdnja. Pa ipak, ništa nije točnije s obzirom na posebnu narav duha u filozofa. Rođeni filozof bitno se razlikuje od drugih ljudi po tome što njegovu umu ideje nisu više ili manje jasne formule, nego žive i stvarne poput bića. Kod njega se osjećanje oblikuje prema mišljenju dok kod svih nas dolazi do više ili manje potpune rastave duše i mozga. Neki kršćanski propovjednik divno je označio narav te rastave kada je izgovorio ovu neobičnu i duboku rečenicu: „Mi dobro znamo da ćemo umrijeti, ali u to ne vjerujemo.“* Filozof po strasti, po naravi, ne shvaća to dvojstvo, taj rasuti život između protuslovnih osje* Louis Bourdaloue (1632.–1704.), francuski isusovac i poznati propovjednik, u jednoj propovijedi pred kraljem rekao je: „Mi uglavnom dobro znamo da će svi ljudi umrijeti /…/ Recimo radije: Očito nam je i teoretski smo uvjereni da ćemo umrijeti; ali u isto vrijeme tisuću praktičnih zabluda prisiljava nas vjerovati da ne ćemo umrijeti.“

31

ćaja i misli. Za gospodina Sixtea to nisu bili samo jednostavni predmeti promatranja, nego ona opća nužda stvari, ona beskrajna i stalna preobrazba pojava jednih u druge, onaj golemi rad prirode koja je bez prestanka u stvaranju i rastvaranju, bez početka, bez kraja, samom igrom osnovne stanice, onaj usporedni rad ljudske duše koji se stvara u obliku misli, osjećaja i želja, ono kretanje fiziološkoga života. Uranjao je u razmatranje tih ideja s nekom vrstom zanosa, osjećao ih je cijelim svojim bićem; taj je dobričina, bolećiva lica, sjedeći za svojim stolom u radnoj sobi namještenoj pretrpanim policama, nogama na grijalici, tijela umotana u istrošeni ogrtač maštao o beskrajnu oranju svemira dok ga je posluživala stara sluškinja koja je u blizini kuhala. Živio je životom svih stvorova. Poprimao je sve oblike, drijemao je s rudom, vegetirao s biljkom, oduševljavao se nerazvijenim životinjama, zapletao se s višim organizmima, kao čovjek, napokon, otvarao se u prostranstvima duha kadar odraziti neizmjerni svijet. To su ona uživanja u općim idejama, istovjetna s uživanjima opijuma, koja čine ove mislitelje ravnodušnima na sporedne sitnice izvanjskoga života i isto tako – zašto to ne reći? – gotovo posve tuđima običnim životnim uzbuđenjima. Posvećujemo se samo onomu što osjećamo vrlo stvarnim; dakle, za ove neobične glave ta je apstrakcija stvarnost, a svakodnevna stvarnost sjena, surov i pokvaren otisak nevidljivih zakona. Možda je gospodin Sixte ljubio svoju majku. Jamačno se na to ograničavao njegov osjećajni život. Ako je prema svim ljudima bio mio i popustljiv, bilo je to po samu nagonu koji ga je, kad bi u svojoj radnoj sobi premještao stolac, prisiljavao 32

da uzme taj dio pokućstva bez žestine. No nikada nije osjetio potrebu za vatrenom zaljubljenošću, za obitelji, predanošću, ljubavlju, pa čak ni za prijateljstvom. Neki učenjaci s kojima je bio povezan vodili su s njim samo profesionalne razgovore, jedan o kemiji, drugi o višoj matematici, treći o bolestima živčanoga sustava. Jesu li ti ljudi bili oženjeni, jesu li bili zabavljeni odgojem svoje djece ili se brinuli o napredovanju u karijeri, o tome u svojim odnosima s njima uopće nije vodio računa. I ma kako čudnovat morao biti zaključak poslije ovakve skice, on je bio sretan čovjek.

Zamislimo učinak na takva čovjeka, na takvu dušu, na takav život što su ga proizvela dva događaja koja su se istoga poslijepodneva u njegovoj radnoj sobi u ulici Guy-de-la-Brosse iznenada dogodila: najprije sudski poziv naslovljen na gospodina Adriena Sixtea da se mora pojaviti u kabinetu gospodina Valettea, istražnoga suca, kako bi bio ispitan „o činjenicama i okolnostima s kojima će ga upoznati“; zatim, pismo udovice gospođe Greslou koja traži od gospodina Sixtea da je sutradan oko četiri sata primi „radi razgovora o zločinu za koji je lažno optuženo njezino nesretno dijete“. Rekao sam da filozof nikada nije čitao novine. Da je prije petnaest dana slučajno otvorio samo jedne, našao bi aluzije na priču o mladom Greslouu koju su nove parnice u međuvremenu bacile u zaborav. U pomanjkanju tih podataka, iz sudskoga poziva i majčine posjetnice nije mogao dokučiti njihovo točno značenje. Međutim, po vezi toga poziva i majčina pisma shvatio je da su vjerojatno te dvije činjenice međusobno povezane i odmah pomisli da je riječ o mladu čovjeku, izvjesnom Ro33

bertu Greslouu, kojega je uostalom prošle godine upoznao u vrlo običnim prilikama. No te su okolnosti suviše odskakale od svake pomisli na kakav kazneni postupak da bi to sjećanje na ikoji način vodilo do učenjakovih pretpostavki i dugo je ostao promatrajući naizmjence poziv i pismo mučen gotovo bolnim nemirom što ga i najmanji neočekivan i vrlo nejasan događaj zadaje ljudima stalnih navika.

Robert Greslou – gospodin Sixte pročitao je to ime prvi put prije dvije godine na kraju pisma koje je bilo priloženo rukopisu. Taj je rukopis nosio naslov: Doprinos proučavanju višestrukoga „Ja“, a pismo je skromno izražavalo želju da slavni pisac htjedne pregledati prvi ogled posve mlada čovjeka. Autor je svojemu potpisu dodao: „nekadašnji učenik filozofije na gimnaziji u Clermont-Ferrandu.“ Taj rad koji je imao oko šezdeset stranica otkrivao je prerano oblikovanu istančanu darovitost, vrlo precizno poznavanje najnovijih teorija o suvremenoj psihologiji i, napokon, takvu oštroumnost u analizi da je gospodin Sixte smatrao svojom dužnošću odgovoriti dugim pismom. Odmah je stigla zahvalnica u kojoj je mladi čovjek najavio kako je prisiljen doći u Pariz radi usmenih ispita na učiteljskoj školi pa će imati čast predstaviti se učitelju. Gospodin Sixte je dakle jednoga poslijepodneva vidio kako mu ulazi mladić od dvadesetak godina, krasnih crnih, živih i nemirnih očiju koje su osvjetljivale sitno, odveć blijedo lice. Bila je to jedina pojedinost koja je ostala u filozofovu sjećanju. U tom je bio sličan svim teoretičarima, iz vidljiva svijeta primao je samo nesiguran dojam i čuvao je samo nejasno sjećanje posve nalik tome dojmu. Ali njegovo pam34

ćenje ideja bilo je iznenađujuće te se do najmanje sitnice prisjećao razgovora s Robertom Greslouom. Među mladim ljudima što ih je k njemu privlačila njegova slava nijedan ga nije više zadivio svojom izvanrednom učenošću i rasuđivanjem. Bez sumnje u duhu toga mladića lebdjele su uzavrele misli koje su se vrlo brzo stapale sa suviše različitim znanjima; ali kakve li divne sposobnosti dedukcije! Kakve li prirodne rječitosti i kakve li očite iskrenosti u zanosu! Učenjak ga je gledao u tijeku razgovora kako pomalo maše rukama i kako mu govori: „Ne, gospodine, vi ne znate što ste vi nama ni što mi doživljavamo čitajući vaše knjige… Vi ste onaj koji prihvaća cjelovitu istinu, komu možemo vjerovati…

Gledajte, u vašoj Teoriji o strastima, analiza ljubavi, pa to je svima nama časoslov… U gimnaziji je knjiga zabranjena. Ja sam ju pribavio i dva moja prijatelja došla su o slobodnim danima k meni prepisati ta poglavlja…“ A kako se taština pisca skriva u duši svakoga čovjeka koji je tiskao svoje djelo, pa bio on i posve iskren kao gospodin Sixte, takvo štovanje skupine školaraca, što ga je jedan od njih naivno izrazio, filozofu je osobito laskalo.

Robert Greslou zamolio je čast da ga drugi put posjeti i priznajući svoj neuspjeh na Učiteljskoj školi, donekle mu otkrio svoje nakane. Gospodin Sixte ga je protiv svojih običaja ispitao o intimnim pojedinostima. Tako je doznao da je mladac bio jedini sin inženjera koji je umro bez imutka i da ga je s velikom mukom odgojila majka. „No ja od nje više ništa ne primam“, govorio je Robert. „Moja je nakana da ove godine steknem diplomu, zatim da odmah zatražim na kakvu zavodu katedru za filozofiju i da radim na velikom djelu o va35

rijacijama ličnosti o kojem sam vam ogled u početnom obliku predao…“ Oči mladoga psihologa postajahu još sjajnije dok je obrazlagao svoj životni program. Ta dva posjeta bijahu u kolovozu 1885. i veljači 1887. i od tada je gospodin Sixte od svoga mladog učenika primio pet ili šest pisama. Posljednje mu je najavljivalo ulazak Roberta Gresloua kao kućnoga učitelja u neku uglednu obitelj što je ljetne mjesece provodila u dvorcu smještenu u blizini jednoga od najljepših planinskih jezera u Auvergnei: jezera Aydat. Jednostavan detalj odredit će razmjer zabrinutosti kad se gospodin Sixte zaprepastio podudarnošću poslanoga sudskog poziva iz sučeva kabineta i pisma gospođe Greslou. Iako je na stolu imao otiske dugoga članka za Filozofijsku reviju koje je morao pregledati, poče iste večeri tražiti korespondenciju s mladim čovjekom. Odmah ju pronađe u kutiji u kojoj je brižljivo sredio svoje najneznatnije papire. Bila je svrstana s istovrsnim pismima pod natpisom: „Suvremeni dokumenti o izobrazbi umova“. Bilo je otprilike trideset stranica koje je učenjak s osobitom pažnjom pročitao, ne nalazeći u njima ništa drugo nego umne misli, pitanja o štivu koje treba čitati i objašnjenje nekih nacrta zapisa. Koja je nit mogla povezati slične zaokupljenosti s kaznenim postupkom o kojem je govorila majka?

Taj je mladac, koga je on jedva dvaput vidio, morao filozofa jako potresti jer ga je sama pomisao na to da je tajna skrivena iza poziva u Palaču pravde ista kao i tajna najavljenoga posjeta očajne majke držala budnim dobar dio noći. Prvi put poslije niza godina okosi se na gospođicu Trapenard zbog sitna nemara u službi i kad u jedan sat popodne prođe ispred vratarova stana, nje36

govo lice, obično vrlo mirno, izražavalo je tako očitu zabrinutost da se stari gospodin Carbonnet – koji je već bio uzrujan sudskim pozivom koji je primaocu stigao otvoren, prema ustaljenu, prilično barbarskom običaju, i koji ga je dakako pročitao – ovako povjerio svojoj ženi, a već je o tome govorio po čitavoj četvrti: „Mene se doduše ne tiču tuđi poslovi, no dao bih dvadeset godina života da znam što sud hoće od jadnoga gospodina Sixtea kad u ovo doba dana prolazi kao mahnit…“ „Gle, gospodin Sixte je promijenio vrijeme šetnje“, govorila je majci mlada djevojka, sjedeći za tezgom pekarnice. „Izgleda da ima ročište radi nasljedstva?“ „Viš’ gospodina Sixtea; kidnuo ko zec!... Čini se da ga sudski gone“, pripovijedao je učenik farmacije svom drugu. „Ti starci, izgleda kao da nisu ni za što, a onda kad otkrijemo po skrovitim kutovima gomile prljavih priča… Na kraju, sve su ti to fukare…“ „Još je prostiji nego inače. Više nas i ne pozdravlja.“ – Bila je to žena profesora s Collège de France koja stanuje u istoj kući kao i slavni filozof i koja se s njime mimoišla. „Utoliko bolje, uostalom; namjeravaju ga sudski goniti zbog njegovih knjiga. Nije ni šteta…“ Evo kako se i najčedniji ljudi koji sami misle da ih nitko ne poznaje ne mogu maknuti, a da se ne izlože klevetama što ih širi nebrojena čeljad kad stanuju u, kako se to u Parizu naziva, mirnoj četvrti. Dodajmo da bi se, kad bi to i naslućivao, gospodin Sixte zbog takve radoznalosti zabrinjavao kao i za svezak sveučilišne filozofije. Bio je to za njega zadnji izraz prijezira.

37

Sadržaj

POSVETA: Mladcu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 I. MODERNI FILOZOF . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 II. SLUČAJ GRESLOU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39 III. JEDNOSTAVNA BOL. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 IV. ISPOVIJEST SUVREMENOGA MLADIĆA . . . . . . . 77 1. Moje nasljedne osobine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 2. Moja idejna sredina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102 3. Preseljenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 4. Prva kriza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 150 5. Druga kriza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 193 6. Treća kriza. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 215 7. Zaključak. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 242 V. IDEJNE MUKE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 247 VI. GROF ANDRÉ. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 267 POGOVOR: Paul Bourget i njegov roman Učenik. . . . . . . . . . . . . . . . 287

297

PREPORUČUJEMO

Nakon što je razvratni vlastelin Fjodor Pavlovič pronađen mrtav, život trojice njegovih sinova nepovratno se mijenja: Mitja, njegov prvenac, i sâm strastvena duša obuzeta zemaljskim zadovoljstvima, odmah pada pod sumnju za ocoubojstvo.

Drugi sin Ivan intelektualac je kojega duševne oluje dovode do potpuna sloma. Treći sin Aljoša duhovan je mladić koji daje sve od sebe da zaliječi duboke obiteljske podjele, a tu je još i sumnjivi lik njihova nepriznatoga polubrata Smerdjakova.

Opisujući sudsku istragu i suđenje koje slijedi nakon ubojstva ovo vrhunsko remek-djelo dočarava svijet u kojemu su posve zamućene granice između nevinosti i pokvarenosti, dobra i zla, i u kojemu je vjera u čovječanstvo stavljena na najtežu kušnju. Duboko ponirući u ljudsku dušu i ocrtavajući psihološke portrete svojih likova Dostojevski iz temelja propituje najvažnije teme ljudske egzistencije stvarajući svoje najbolje djelo i jedno od najdragocjenijih djela svjetske književnosti.

Prvi svezak: 400 str. Tvrdi uvez Drugi svezak: 568 str. Tvrdi uvez

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

U ovomu svojem posljednjem djelu Mark Twain opisuje izniman život svete Ivane Orleanske, djevojke koja je ostala zabilježena u povijesti kao junakinja bez premca. Kako je izgledao njezin životni put i što je izvor njezine čudesne preobrazbe? Odakle je crpila sposobnosti i snagu za nevjerojatni pothvat koji je izvela? Fasciniran njezinim likom i djelom veliki je književnik o njoj napisao ovu – po njegovu mišljenju svoju najbolju – knjigu kao krunu svojega stvarateljskog opusa.

472 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Kako životne nevolje i tragedije spojiti s Božjom providnošću koja bi trebala brinuti o dobru svakog čovjeka?

U ovom književnom remek-djelu, dobitniku Pulitzerove nagrade, Thornton Wilder vrhunskom spisateljskom umješnošću postavlja vječna pitanja o ljudskoj nesreći, konačnosti i smrti, o tajanstvenoj kompleksnosti slučajnosti i sudbine, o istinskoj ljubavi i životnom smislu koji muče sve ljude.

152 str. Tvrdi uvez

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Ovaj poznati postapokaliptični roman američkoga pisca Waltera M. Millera dobitnik je prestižne književne nagrade Hugo i općenito se drži jednim od najvažnijih i najsnažnijih klasika moderne literature. Svojom iznimnošću i maštovitošću ostaje vječno svježe, posebice stoga što zanimljivom radnjom na duhovit način postavlja i danas aktualna pitanja o smislenosti napredovanja ljudske civilizacije i zastranjenjima svijeta u kojemu živimo.

368 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

U Bjesovima Dostojevski na sebi svojstven i neponovljiv način slika mračnu stranu čovjekova bića, osobnog i kolektivnog, onu demonsku snagu što potiče na najrazornije ideje i djela.

Knjiga gotovo proročanski, desetljećima prije Listopadske revolucije i Drugoga svjetskog rata, upozorava na neizbježnost stravičnih povijesnih događaja koji će se, po autoru ne bez demonskoga nadahnuća, odigrati u stoljeću koje slijedi. Ovaj roman o ateizmu, komunizmu i nihilizmu i čovjeka današnjice podsjeća na nužnost izbora: ili svijet s Bogom ili svijet bez Boga sa svim posljedicama koje uz to idu.

Prvi svezak: 400 str. Tvrdi uvez.

Drugi svezak: 448 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Ovo poznato remek-djelo čuvene norveške književnice Sigrid Undset velika je srednjovjekovna saga u tri sveska za koju je autorica dobila i Nobelovu nagradu. Oslikavši vrsnim književnim umijećem svu psihološku dubinu svojih likova i zorno predočivši okolnosti onodobnoga života, autorica je istodobno stvorila i nadvremensko, uvijek aktualno djelo dubokih misli i neprolazne vrijednosti koje naraštaji čitatelja širom svijeta ne ispuštaju iz ruku.

Prvi dio: VIJENAC, 246 str. Tvrdi uvez.

Drugi dio: ŽENA, 392 str. Tvrdi uvez.

Treći dio: KRIŽ, 358 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u studenom 2018.

Adrien Sixte ugledni je filozof koji objavljuje uspješne knjige i omiljen je u intelektualnim krugovima. Jednoga dana pozvan je na sud zbog slučaja koji se vodi protiv mladića Roberta Gresloua, optuženoga za ubojstvo mlade djevojke, a sumnja se da je to ubojstvo počinio potaknut upravo filozofskim idejama iz knjige svojega voljenog učitelja Adriena Sixtea. Slijedi intrigantna istraga ubojstva koja će dovesti do neočekivanih zaključaka i pouka o i danas vrlo aktualnu pitanju odgovornosti pisca prema čitatelju, učitelja prema učeniku, ali u širemu smislu i odgovornosti starijih naraštaja prema mlađima te u konačnici o odgovornosti svakoga čovjeka.

Paul Charles Joseph Bourget (1852.–1935.) ugledni je francuski spisatelj koji je svojim najpoznatijim i najprevođenijim romanom Učenik zasluženo ušao u povijest lijepe književnosti. Ovaj roman s intrigantnom kriminalističkom pričom i istragom ubojstva predstavlja psihološku studiju o ljudskim emocijama, motivima i strastima, ali i literaturi, tradiciji, odgovornosti, općeprihvaćenim idejama i mladenačkim idealima. Ovaj književni klasik s ponosom predstavljamo u novomu hrvatskom prijevodu Božidara Petrača.

ISBN 978-953-235-632-8

VERBUM 150 kn

www.verbum.hr