U zagrljaju Božje ljubavi

ZAHTJEVI LJUBAVI

SVETA TEREZIJA

OD DJETETA ISUSA

Reći „da“ ljubavi – znači prepustiti se da nas ona preplavi.

Ostani u mom srcu, nije li ono cvijetnjak, kojeg se svaki cvijet želi okrenuti k Tebi? (PJ 24).

(U dobi od četrnaest godina) rasla sam u ljubavi prema dragom Bogu, osjećala sam u svom srcu dotada nepoznate polete, a katkada sam imala prave zanose ljubavi.

POTICAJNE MEDITACIJE

I MISLI SV. MALE TEREZIJE

Jedne večeri, ne znajući kako reći Isusu da ga ljubim i koliko želim da ga posvuda ljube i slave, mislila sam sa žalošću kako On nikada neće primiti ni jedan jedini čin ljubavi iz pakla. Tada rekoh dragom Bogu da bih ja, da ugodim njemu, rado pristala da budem bačena onamo kako bi On bio vječno ljubljen i na tom mjestu hule... Znala sam da to njega ne može slaviti, jer on želi samo našu sreću, ali kad tko ljubi, osjeća potrebu da kaže tisuću ludosti. Ako sam i govorila tako, nije to bilo zato što ne bih čeznula za nebom, nego je tada moje nebo bilo samo ljubav i ja sam osjećala, poput svetog Pavla, da me ništa ne bi moglo otrgnuti od božanskog predmeta koji me očarao! (A, 52r i v).

Sveta Terezija od Djeteta Isusa U ZAGRLJAJU BOŽJE LJUBAVI

SVETA TEREZIJA

OD DJETETA ISUSA

U ZAGRLJAJU BOŽJE LJUBAVI

POTICAJNE MEDITACIJE I MISLI SV. MALE TEREZIJE

Odlomke izabrao i priredio o. Koen de Meester, OCD

Preveo o. Ivan Keravin, OCD

Biblioteka: ANIMA 31.

Glavni urednik: Petar Balta

Ovo izdanje objedinjuje ranija izdanja: Oči i srce (Les yeux et le coeur),

Neizreciva nježnost (Une tendresse ineffable) i Ljubiti sve do smrti iz ljubavi (Aimer jusqu’à mourir d’amour).

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršni urednik: Miodrag Vojvodić Grafička priprema: Mario Šantić

Za nakladnika: Miro Radalj

ISBN 978-953-399-068-2

CIP zapis je dostupan u nacionalnom skupnom katalogu knjižničnog sustava Bukinet pod brojem 991005956865909366.

Isus je žedan... On nalazi, na žalost, premalo srdaca koja mu se potpuno predaju, koja shvaćaju svu nježnost

njegove beskrajne ljubavi... O Isuse! Zašto ne mogu reći kako je neizreciva tvoja susretljivost!

(Rukopis B)

Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje?

Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.

(Izaija 49,15)

BOG JE LJUBAV

Terezija nikad ne polazi od teoretskih promatranja

Boga. Ona osjeća, ona vidi Boga na djelu. Za nju, koja je tako uvjerena u svoje siromaštvo, sve je dar. Nezaslužena ljubav Božja je ključ koji otvara otajstvo njezina opstanka. Uvod u njezin životopis je himan zahvalnosti.

Ja ću činiti samo jedno: počet ću pjevati ono što moram ponavljati dovijeka: „Milosrđe Gospodnje!“... (A, 2r).

„Isus, popevši se na goru, dozva k sebi one koje je htio; i oni dođoše k njemu“ (Mk 3,3). Evo tajne moga poziva, tajne cijelog moga života i nadasve tajne osobitih prava Isusovih na moju dušu... On ne zove one koji su toga dostojni, nego one koje hoće, ili, kako kaže sveti

Pavao:

„Bog će se smilovati kome hoće, i iskazat će milosrđe kome hoće da ga iskaže“ (A, 2r).

Cvijetak koji će pripovijedati svoju povijest raduje se što ima objaviti darove koje je posve nezasluženo dobio od Isusa, on spoznaje da ništa u njemu nije bilo podobno da privuče njegove božanske poglede i da je jedino njegovo milosrđe učinilo sve ono što je dobro u njemu (A, 3v).

Činjenica da opstojim već je osobni dar.

Moje je nebo osjećati u sebi sličnost Bogu koji me stvori svojim moćnim dahom (PJ 32). Ja, siromašno malo stvorenje, koja bih se vratila u ništavilo kad mi tvoj božanski pogled ne bi davao život svakog časa (B, 5v).

Svojom malenom rukom, kojom si milovao Mariju, podupirao si svijet i davao mu život, I mislio si na mene! (PJ 24).

Svakog časa, ti me slijediš, ti me čuvaš. Kad te zovem, ah! ne kasniš nikad (PJ 36). Primamo sve iz tvoje ruke (PJ 43).

...I mogu sebe nazvati djelom tvoje ljubavi (PJ 53).

Terezija ne bi bila toliko cijenila Milosrđe da nije bila, tijekom dugih godina i protiv volje, utonula u bolećivo pretjeranu osjetljivost. Iz tog sivila izaći će sjajno novo stvorenje, obnovljeno po Bogu. Za Tereziju nezaboravan preobražaj.

Božićna noć 1886. bila je, doista, odlučna za moje zvanje, ali da je imenujem jasnije, trebala bih je nazvati: noć moga obraćenja. U toj blagoslovljenoj noći, o kojoj je pisano da obasjava miline i samoga Boga, Isus, koji je postao dijete iz ljubavi prema meni, udostojao se izvući me iz pelena i nesavršenosti djetinjstva. Preobrazio me na takav način da više nisam prepoznavala samu sebe (P 201).

Trebalo je da dragi Bog učini malo čudo da bih ja postala velika u jedan čas, i to je čudo učinio na nezaboravni

dan Božića. Te je sjajne noći, koja obasjava miline Presvetog Trojstva, Isus, slatko Djetešce od jednoga sata, promijenio noć moje duše u bujicu svjetla... Te noći, kad je htio postati slab i trpjeti za moju ljubav, učinio me jakom i hrabrom. Oboružao me svojim oružjem i nakon te blagoslovljene noći nisam ni jednom bila poražena u boju, nego sam naprotiv išla od pobjede do pobjede i počela, da tako kažem, „stupati divovskim koracima“! Izvor mojih suza je presahnuo i otada se otvarao rijetko i teško (...).

U toj svijetloj noći započe treće razdoblje moga života, najljepše od svih, najpunije nebeskih milosti... U jednom je času Isus izvršio djelo koje ja nisam mogla izvršiti u deset godina; Isus ga je izvršio zadovoljavajući se mojom dobrom voljom koje mi nikada nije nedostajalo. Mogla sam mu reći poput njegovih apostola: „Gospodine, svu sam noć lovila, a ništa nisam uhvatila.“ Još milosrdniji prema meni nego prema svojim učenicima, Isus sam uze mrežu, baci je i izvuče je punu riba (...).

U zaista kratko vrijeme znao me je dragi Bog izvesti iz uskoga kruga u kojem sam se vrtjela ne znajući kako iz njega izaći. Gledajući put koji sam prevalila s njegovom pomoću, moja je zahvalnost velika (A, 44v-46v).

Druga milost: nikada nije grijehom prekinula traženje Boga.

Ja, dakle, nemam nikakve zasluge što nisam prionula uz ljubav stvorova jer me je od toga sačuvalo veliko milosrđe dragoga Boga! Priznajem da sam bez Njega mogla

pasti tako nisko kao sveta Magdalena, i duboka riječ našega Gospodina Šimunu odjekuje veoma blago u mojoj duši. Znam: „Onaj kome se manje oprašta manje ljubi“, ali znam također da je meni Isus oprostio unaprijed, ne dopustivši da padnem...

Bila sam predmet dalekovidne ljubavi jednoga Oca koji nije poslao svoju Riječ da otkupi pravedne, nego grešnike. On hoće da ga ljubim jer mi je oprostio, ne mnogo, nego sve. On nije čekao da ga ljubim mnogo kao sveta Magdalena, nego je htio da znam kako me je ljubio ljubavlju neiskazane brige da bih ga sada ljubila do ludila! Čula sam kako se govori da se još nije našla čista duša koja bi ljubila više od duše pokajnice, ah! kako bih rado da mogu opovrći tu riječ! (A, 38v-39v).

Milost još odlučnija: shvaćanje beskrajnoga Milosrđa, milosrdnoga jer je pravedno.

Onaj koji je u dane svoga zemaljskog života klicao od radosti: „Oče, blagoslivljam te što si ove stvari sakrio od učenih i mudrih i otkrio ih najmanjima“, htio je da u meni sine njegovo milosrđe; budući da sam bila malena i slaba, spuštao se k meni i potajno me upućivao u stvari svoje ljubavi (A, 494).

Shvaćam, međutim, da sve duše ne mogu biti jednake, treba da ih ima svakojakih, da posebice proslave svaku savršenost Božju. Meni je dao svoje neizmjerno milosrđe i kroza nj ja promatram i klanjam se ostalim savršenstvima Božjim! Tada mi se čini da sva ona odsijevaju ljubav-

lju, pa i sama Pravednost (i to možda još više nego svako drugo savršenstvo) čini mi se odjenuta ljubavlju. Kako je slatka radost misliti da je dragi Bog pravedan, to jest da uzima u obzir naše slabosti, da savršeno poznaje krhkost naše naravi. Čega bih se, dakle, bojala? (A, 83v).

Znam da treba biti vrlo čist da bi se pojavio pred Bogom sve svetosti, ali znam i to da je Gospodin beskrajno pravedan i da je ta pravednost, koja zastrašuje tolike duše, meni predmetom radosti i pouzdanja. Biti pravedan ne znači samo služiti se strogošću da se kazne krivci, nego i priznati dobre nakane i nagraditi krepost. Nadam se isto toliko od pravednosti Božje koliko i od njegova milosrđa.

Zato što je pravedan „on je milosrdan i milostiv, spor na srdžbu i vrlo dobrostiv. Jer dobro zna kako smo sazdani, spominje se da smo prašina. Kako je otac nježan prema nama!“ (Ps 102) (P 226).

Jednoga dana (pripovijeda sestra Genoveva) ušla sam u ćeliju naše drage Sestrice i bila sam iznenađena njezinim izrazom duboke sabranosti. Ona je vrlo marljivo vezla, a ipak je bila uronjena u duboko promatranje.

„Na što mislite?“ upitala sam je.

„Razmatram o Očenašu“, odgovorila mi je. „Tako je slatko zvati dragoga Boga našim Ocem!“

I suze su sjale u njezinim očima (Celina 81).

Jednom drugom zgodom sreli su Tereziju u vrtu kako gleda, sa suzama u očima, jednu kvočku sa svojim pilićima. Kasnije je rekla:

Plakala sam misleći kako je dragi Bog uzeo ovu prispodobu da bismo vjerovali u njegovu nježnost. Cijeloga moga života je tako postupao sa mnom! Posve me je sakrio pod svoja krila (JEV, 44).

Dosljedno (ali to je dosljednost svetaca) ona se potpuno prinosi toj milosrdnoj ljubavi.

O Bože moj! zavapih u dnu srca, zar će samo tvoja pravednost primati duše koje se prinose kao žrtve? Zar ih ne treba i Tvoja milosrdna ljubav?... Ona je svuda nepriznata, odbačena. Srca na koja je želiš izliti okreću se k stvorovima tražeći kod njih sreću i njihovu bijednu ljubav, umjesto da se bace u Tvoj naručaj i da prihvate Tvoju neizmjernu Ljubav... O moj Bože, zar će Tvoja prezrena ljubav ostati u Tvom Srcu? Čini mi se, kad bi našao duše koje bi se prikazale kao žrtve paljenice Tvojoj ljubavi, da bi ih Ti brzo spalio; čini mi se da bi bio sretan da ne moraš obuzdavati plimu svoje neizmjerne nježnosti koja je u Tebi (A, 84r). Dokle god ti budeš htio, o moj ljubljeni, tvoja će ptičica ostati bez snage i bez krila, uvijek će upirati oči u Tebe; ona želi biti očarana Tvojim božanskim pogledom, želi postati plijenom Tvoje Ljubavi! (B, 5v).

Bog prima ovo prikazanje, pripovijeda ona Majci Agnezi:

Vi, koji ste mi dopustili da se tako prikažem dragom Bogu, Vi znate one rijeke, ili bolje, one oceane milosti koji

su preplavili moju dušu... Ah! od onoga sretnoga dana čini mi se da me ljubav svu prožima i okružuje, čini mi se da me svakoga časa ta milosrdna ljubav obnavlja, čisti moju dušu ne ostavljajući u njoj ni traga grijeha (A, 84r).

Evo Terezije pred otajstvom ove osobite ljubavi:

Da, Isus ima svoje miljenike, u njegovu vrtu ima voća kojem sunce njegove ljubavi pomaže da dozrije skoro u tren oka. Zašto smo mi od tog broja? Pitanje puno tajne! Kakav nam razlog Isus može dati? Njegov razlog je da nema razloga... Služimo se Isusovim izborom koji nas je naučio toliko stvari u malo godina, ne zaboravimo ništa od onoga što bi mu se moglo sviđati! Ah! Pozlatimo se suncem njegove ljubavi. Ovo je sunce vatreno... Izgarajmo od ljubavi! (P 89).

O moj Isuse, to je možda obmana, ali čini mi se da ne možeš obasuti jednu dušu većom ljubavi nego što si obasuo moju. (...) Ovdje dolje ne mogu zamisliti veću neizmjernost ljubavi od one kojom si me milostivo obasuo badava, bez ikakve moje zasluge (C, 35r).

Za vrijeme njezine posljednje bolesti rečeno joj je: „Njeguju Vas s mnogo ljubavi...“

Da, vidim to vrlo dobro... To je slika ljubavi koju dragi Bog ima prema meni. Nikad mu nisam drugo davala osim ljubavi, sad mi on vraća ljubav, i tome nije kraj, uskoro će mi vratiti još više! (JEV, 88).

„Kako vas je dragi Bog osobito ljubio! Što Vi mislite o toj osobitoj ljubavi?“

„Mislim da Duh Božji puše gdje hoće“ (JEV, 71).

Ne, ne smatram se velikom sveticom! Smatram se posve malom sveticom, ali mislim da se dragom Bogu svidjelo da stavi u mene stvari koje čine dobro i meni i drugima (JEV, 112).

Terezija shvaća da ova obilata Ljubav može postati dio svakoga, samo ako joj se preda od sveg srca.

O Isuse! zašto ne mogu reći svim malim dušama kako je neizreciva Tvoja susretljivost... Ja osjećam, kad bi Ti –što je nemoguće – našao dušu slabiju i manju od moje. Ti bi se udostojao obasuti je još većim milostima kad bi se ona predala s potpunim pouzdanjem u Tvoje beskrajno milosrđe. Ali čemu željeti objavljivati tajne Tvoje ljubavi, o Isuse? Nisi li me Ti sam poučio o njima i zar ih ne možeš otkriti i drugima? Da, ja to znam, i ja Te žarko molim da to učiniš, ja Te zaklinjem da baciš svoj božanski pogled na velik broj malih duša... Zaklinjem Te da izabereš čitavu vojsku malih žrtava vrijednih tvoje ljubavi! (B, 5v).

Shvatila sam i to da se ljubav našega Gospodina otkriva isto tako u najprostijoj duši, koja se ni u čemu ne opire njegovoj milosti, kao i najuzvišenijoj duši. Doista, svojstvo je ljubavi da se ponizuje; kad bi sve duše bile slične dušama svetih učitelja koji su sjajem svoje nauke rasvijetlili Crkvu, čini se da se dragi Bog ne bi spuštao

dosta nisko dolazeći do njihovih srca. Ali On je stvorio dijete koje ne zna ništa i oglašuje se samo slabim plačem; On je stvorio bijednog divljaka koji ima samo prirodni zakon da se po njemu ravna, i On se udostojava silaziti sve do njihovih srdaca, i to su njegovi poljski cvjetovi kojih jednostavnost ga očarava. Spuštajući se tako, dragi Bog pokazuje svoju beskrajnu veličinu (A, 2v-3r).

Veliki ili mali, Bog nas sve ljubi. Ali maleni nas mogu osobito podsjetiti kako se Bog duboko spušta.

Kao što sunce u isti čas obasjava i visoke cedre i svaki mali cvijetak kao da je jedini na zemlji, isto se tako naš Gospodin napose bavi svakom dušom kao da nema njoj jednakih. I kao što su u prirodi sva godišnja doba raspoređena tako da se u određeni dan rascvjetava i najponiznija tratinčica, isto tako je kod njega sve usklađeno na dobro svake duše (A, 3r).

ISUS NAM JE DAROVAN

Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca (Iv 3,16).

Ah, ja poznajem onoga što je tražio piti: On je „Dar Božji“, izvor prave slave! (PJ 24). Ti si me toliko ljubio da si mi dao svoga jedinoga Sina da mi bude Spasiteljem i Zaručnikom (Čin prikazanja).

Bog je za vas postao smrtan (RP 5).

Terezija je voljela ovaj mali razgovor koji se pripisuje svetom Bernardu.

„Isuse, tko Te je učinio tako malenim?“ „Ljubav.“

Tko je, dakle, Isus u njezinim očima? On je ocean ljubavi (PJ 54).

Govorim ti prave ludosti, ali ne smeta, mislim još mnogo drugih stvari o Isusovoj ljubavi, koje su možda još mnogo jače... (P 82).

Tko će me odijeliti od njegove ljubavi (PJ 48).

Jedini zločin koji je Herod spočitnuo Isusu jest da je lud, i ja mislim kao i on! Da, bila je to ludost tražiti

siromašna mala srca smrtnika da od njih učini svoja prijestolja, on, Kralj Slave koji sjedi nad kerubinima! On, čija prisutnost ne može ispuniti nebesa! Bio je lud, naš Ljubljeni, da dođe na zemlju tražiti grešnike da ih učini svojim prijateljima, sebi sličnima, On koji je bio savršeno sretan u društvu dviju klanjanja vrijednih Osoba Presvetog Trojstva! Nikad mi nećemo moći činiti za njega ludosti što ih je on činio za nas, i naša djela ne zaslužuju to ime jer to su odveć promišljeni čini i prilično ispod onoga što bi naša ljubav trebala izvršiti (P 169).

Trebam jedno srce što izgara od nježnosti, da mi bude oslonac bez povratka, Ljubeći u meni sve, i moju slabost, Ne ostavljajući me ni noću ni danju.

Nisam mogla naći ni jedno stvorenje

Koje bi me ljubilo, a da nikad ne umre...

Trebao mi je Bog da uzme moju narav, Da mi bude brat i da može trpjeti! (PJ 23).

Ti znaš da ja ne vidim Srce Isusovo kao što ga vide drugi. Ja mislim da Srce moga Zaručnika pripada samo meni, kao što moje pripada samo njemu i da mu tada govorim u osami toga predivnog srca k srcu, očekujući da ga jednom promatram licem u lice (P 122).

Da, onome koji Isusa ljubi On je sva njegova obitelj, On u tom jedinom srcu kome nema slična nalazi sve ono što želi, On ondje nalazi svoje Nebo (P 130).

Tko ima Isusa, neizmjerno je bogat.

Sve je naše, sve je za nas, jer u Isusu imamo sve (P 182).

I Terezija opijeva njegovu „čudesnu ljepotu“ (P 95).

Pročitajmo koju kiticu iz njezine pjesme „Što sam ljubila“.

Da, Tvoja me ruka uvijek prati, U Tebi imam šume, polje,

Imam trstike, livadu, planinu, Kiše i pahuljicu snježnu, S nebesa.

Imam liru milozvučnu, Samoću skladnu,

Rijeke, stijenje, vodopade mile...

Blagi žubor potoka, Pticu.

Imam jezero krasno, imam dolinu

Osamljenu i svu pošumljenu; Od oceana, imam val srebrni, Ribe pozlaćene, razna bogatstva

Mora.

U Tebi imam zvijezdu sjajnu, Često se otkriva Tvoja ljubav, I vidim kao kroz koprenu,

Kad se dan približava kraju, Ruku Tvoju!

Ti, čija ruka svjetove podržava, Koja sadi šume duboke,

Ti, koji ih u tren oka oplođuješ, Ti me slijediš pogledom ljubavi Uvijek!

Imam Tvoje Srce, Tvoje sveto Lice.

Tvoj blagi pogled koji me ranio... Imam poljubac tvojih svetih usta,

Ljubim Te i ne želim ništa više Isuse! (PJ18)

Lice Isusovo, gledano očima vjere, postaje za Tereziju jedan sjajan svijet. Sestra se Genoveva ispravno izrazila: „Sveto Lice bilo je zrcalo u kojem je gledala dušu i srce svoga Ljubljenoga... Svojim novakinjama pokazivala je Lice Isusovo kao knjigu iz koje je crpila znanost ljubavi, umijeće kreposti“ (CSG, 82-83).

Dotada nisam bila prodrla do dubine blaga što se krije u Svetom Licu, (...) u tajne ljubavi što se kriju u Licu našega Zaručnika (A, 71r).

Ono je moje kraljevstvo ljubavi! (PJ 20). Isus gori od ljubavi prema nama... Promatraj njegovo klanjanja vrijedno Lice! Gledaj te oči ugašene i spuštene! Promatraj te

rane! Gledaj Isusa u njegovu Licu... Tu ćeš vidjeti koliko nas ljubi (P 87).

Rado navodi odlomke o Isusovu Licu, preobraženom ili u patnji.

Moj Ljubljeni je kao stručak smirne, On će se odmoriti na mom srcu. Moj Ljubljeni sja bjelinom i svjetlom svoga Lica, vlasi na njegovoj glavi slične su kraljevskom grimizu. Moj Ljubljeni je sama milina, njegovo Lice potiče me da mu uzvratim ljubav za Ljubav (PJ 1).

Ja sav pripadam njemu,

Sav posjed moj nek’ njemu služi sada: Prepustih se u svemu,

Nit’ sa mnom što već vlada

Do ljubav sama i njena naslada.

(Sv. Ivan od Križa)

Tko da povjeruje u ono što nam je objavljeno, kome se otkri ruka Gospodnja? Krist je izrastao pred njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje sasušene. Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio, prezren bijaše, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut... A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava... Za naše grijehe probodoše njega, za

opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše (Iz 53) (P 108).

Ona, dakle, slijedi Isusa.

Shvatila sam što je prava slava. Onaj, čije kraljevstvo nije od ovoga svijeta, pokazao mi je da se prava mudrost sastoji u tome da „hoćeš biti nepoznata i smatrana ništicom“ – i u tome da „tražiš radost u preziranju same sebe“... Ah, željela sam da poput Isusova lica i „moje lice bude uistinu sakriveno, da me nitko na zemlji ne pozna“. Žeđala sam za tim da trpim i da budem zaboravljena (A, 71r).

Otvorimo tada naša srca Isusovoj darežljivosti.

Zahvali dragom Bogu za sve milosti što ti čini i ne budi nezahvalna pa da ih ne bi priznala. Činiš mi se kao neka mala seljanka koju bi neki moćan kralj došao prositi za ženu i koja se ne bi usudila prihvatiti, pod izgovorom da nije dosta bogata niti dovoljno upućena u običaje dvora, a da i ne misli da njezin kraljevski zaručnik zna za njezino siromaštvo i njezinu slabost mnogo bolje nego što to zna ona sama... Marija, ako ti nisi ništa, ne treba zaboraviti da je Isus sve, tako da treba izgubiti tvoje malo ništa u njegovu beskrajnom sve i misliti samo na to ljubazno sve... Ne treba željeti da vidiš plod svojih napora, Isus uživa da čuva samo za sebe one male ništice koje ga tješe. (...) Rado daj čitavo svoje srce Isusu, On žeđa i gladuje za njim. (...) Ah, kako ne ljubiti jednog prijatelja koji se sveo na tako krajnju bijedu, kako se još usudi pozivati se

na svoje siromaštvo kada Isus postaje sličan svojoj zaručnici... On je bio bogat i postao je siromašan da bi sjedinio svoje siromaštvo sa siromaštvom Marije od Presvetoga Sakramenta. Kakvo otajstvo ljubavi! (P 109).

Ne boj se, što si siromašnija, to će te Isus više ljubiti.

On će ići daleko, vrlo daleko tražiti te, ako ponekad malo i zalutaš (P 211).

Isus je sličan svom Ocu, i On ima majčinsko srce!

U vrijeme zakona straha, prije dolaska našega Gospodina, već je rekao prorok Izaija govoreći u ime nebeskog

Kralja: „Može li žena zaboraviti svoje dojenče? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.“ Kakvo utješno obećanje! Ah, mi koji živimo pod zakonom ljubavi, kako da se ne okoristimo ljubaznim susretima što nam ih pokazuje naš Zaručnik? Kako se plašiti onoga koji se dade svezati jednom vlasi što leprša na našem vratu? (PJ 4,9).

Znajmo, dakle, zarobiti ovog Boga koji postaje prosjakom naše ljubavi. Govoreći nam kako jedna vlas može učiniti ovo čudo, pokazuje nam kako sitne stvari, učinjene iz ljubavi, zadivljuju njegovo Srce.

Ah, kad bi trebalo činiti velike stvari, kako bismo bile jadne! Ali, kako smo sretne budući da se Isus dâ svezati i najsitnijima! (P 191).

O Ti, koji si znao stvoriti srce majkama, Nalazim u Tebi najnježnijeg oca.

Isuse, moja jedina Ljubavi, vječna Riječi, Za mene, Tvoje je srce više nego majčinsko! (PJ 36)

Imajmo radi toga bezgranično pouzdanje!

Moj ljubljeni Zaručnik rekao nam je u dane svoga smrtnog života: „Sve što zamolite moga Oca u moje ime, dat će vam.“ Uvjerena sam, dakle, da ćeš uslišati moje želje. Znam, o moj Bože, ovo: što nam više želiš dati, to nam veću želju ulijevaš. Osjećam u svom srcu neizmjerne želje i s pouzdanjem Te molim da dođeš i zaposjedneš moju dušu (Čin prikazanja).

Da, ja to osjećam, Isus hoće da nam dade iste milosti. On nam želi dati svoje nebo besplatno (P 197).

Beskrajno bogatstvo njegovih zasluga pripada meni: ja Ti ga prinosim u sreći, moleći Te da gledaš na me samo kroz Lice Isusovo i u njegovu Srcu koje gori od ljubavi (Čin prikazanja).

U Tvojoj uvijek neizmjernoj dobroti, Želim se izgubiti, o Srce Isusovo (PJ 23).

Na jednoj sličici, što ju je sama naslikala, koja predstavlja novorođenog Isusa u hostiji, piše: Ne mogu se bojati Boga koji je radi mene postao tako malen. Ja ga ljubim!... Jer On je sama ljubav i milosrđe (P 226).

BOG ŽEĐA ZA TOBOM

Isus nam je darovan kako bi nas doveo do razmjene ljubavi. Njegova nas milost osposobljava kako bismo više ušli u Milosrđe. On žeđa za nama da bismo mi žeđali za Bogom.

Isusovu ljubav prema Celini shvatit će samo Isus!... Isus je za Celinu činio ludosti. Neka Celina čini ludosti za Isusa... Ljubav se plaća jedino ljubavlju i rane ljubavi liječe se samo ljubavlju (P 85).

Bilo mi je kao da čujem Isusa kako mi govori kao

Samarijanki: „Daj mi piti!“ To je bila prava uzajamna ljubav: dušama sam davala krv Isusovu, Isusu sam prikazivala te iste duše, osvježene božanskom rosom. Tako mi se činilo da mu gasim žeđ, i što sam mu više davala piti, to se više povećavala žeđ moje uboge male duše, i tu mi je žarku žeđ davao On kao najslađi napitak svoje ljubavi... (A, 46v).

Evo, dakle, što Isus traži od nas: ne trebaju mu naša djela, već samo naša ljubav, jer ovaj isti Bog koji izjavljuje da nema potrebe reći nam je li gladan, ne usteže se prositi malo vode od Samarijanke. Bio je žedan. Ali govoreći: „Daj mi piti“, Stvoritelj svemira je tražio ljubav svoga

jadnog stvora. Bio je žedan ljubavi... Ah, osjećam to više nego ikad da je Isus žedan i da susreće samo nezahvalnike... (P 196).

Isus je bolestan i treba primijetiti da se bolest ljubavi liječi samo ljubavlju (P 109).

To je „božanski Prosjak ljubavi“ koji moli gostoprimstvo i koji kaže „hvala“ tražeći uvijek više s obzirom na darove koje prima (P 172).

On ima toliku potrebu za ljubavlju i tako je žedan da očekuje od nas kapljicu vode koja bi ga trebala osvježiti. Ah, dajmo bez računa, jednoga dana znat će reći: „Sad je na meni red“ (P 107).

Čini mi se da ga zaborav najviše žalosti (P 108).

Život je često težak. Kakva gorčina, ali i kakva slast! Da, život košta, mučno je početi jedan dan rada. (...) Kad bismo se barem sjetili Isusa! Oh, učinili bismo sve za njega, ali ne, čini se da je na tisuću milja daleko, sami smo sa samima sobom. Oh, dosadnog li društva kad nema Isusa! (...) Gdje je On? Zašto ne dođe utješiti nas, budući da nemamo nekog drugog za prijatelja? O žalosti! Nije On daleko, posve je blizu i gleda nas, moli od nas ovu žalost, ovu smrtnu borbu. Treba mu za duše, za našu kuću. On hoće da nam dade tako lijepu nagradu, njegove su težnje prema nama tako velike! (P 57).

Oh, kakav napjev mome srcu, ova Isusova šutnja... On postaje siromašan da bismo mu mogli dati milostinju. On nam pruža ruku poput prosjaka da bismo na slavni dan suda, kad se pojavi u svojoj slavi, mogli čuti

njegove blage riječi: „Dođite blagoslovljeni Oca mojega. Jer ogladnjeh, i dadoste mi jesti. Ožednjeh i napojiste me. Stranac bijah i primiste me. Oboljeh, i pohodiste me, u tamnici bijah, i dođoste k meni!“ Ove je riječi izgovorio sam Isus, On hoće našu ljubav i prosi je... On se stavlja, da tako kažem, na našu milost i nemilost. On ništa neće uzeti ako mu mi to ne damo i najneznatnija stvar dragocjena je u njegovim božanskim očima (P 145).

Spomeni se, Isuse, Riječi života, Da si me ljubio do smrti za mene.

I ja Te želim ljubiti do ludosti.

I ja želim živjeti i umrijeti za Tebe (PJ 24).

Terezija je vrlo voljela ove misli sv. Ivana od Križa:

„U predvečerje ovog života polagat ćeš račun o ljubavi. Vrlo je, dakle, važno da se duša mnogo vježba u ljubavi kako bi se brzo istrošila ne zaustavljajući se uopće na zemlji i došla spremno vidjeti svoga Boga licem u lice.“

Razmišljajući o svom prošlom životu, Terezija često promatra dalekovidnu ljubav Božju koja je privlači...

Čini mi se, kad bi svi stvorovi imali iste milosti kao ja, da se nitko ne bi bojao dragoga Boga, nego bi ga svi ljubili preko svake mjere, i da iz ljubavi, a ne od straha, nikada nijedna duša ne bi pristala ražalostiti ga... (A, 83v).

Sjećam se da „onaj mora više ljubiti kome je više oprošteno“. Zato se trudim da mi život bude čin ljubavi i

više se ne uznemirujem što sam jedna mala duša, naprotiv, radujem se (P 224).

Naš Gospodin, htijući samo za sebe moj prvi pogled, udostojao se zamoliti me moje srce još od kolijevke, ako se mogu tako izraziti (P 201).

Da moje srce nije bilo uzdignuto prema Bogu od prvog časa svoga buđenja, što bi bilo od mene? (A, 40r).

Bila sam u najpogibeljnijoj dobi za mlade djevojke, ali dragi je Bog učinio za mene ono što pripovijeda prorok Ezekiel u svojim proroštvima: „Prolazeći kraj mene, Isus je vidio da je došlo vrijeme za mene da budem ljubljena. On je učinio savez sa mnom i ja sam postala njegova. On je nada mnom raširio svoj plašt, oprao me dragocjenim mirisima, odjenuo me u vezene haljine, dajući mi ogrlicu i uresa neprocjenjivih. Nahranio me najfinijim brašnom, medom i uljem u izobilju... Tada sam postala lijepom u njegovim očima, i On me je učinio moćnom kraljicom.“

Da, Isus je sve to učinio za mene. Mogla bih uzeti svaku riječ koju sam upravo napisala i pokazati kako se ostvarila na moje dobro (A, 47r).

Sad moraš biti posve Isusova. Više nego ikada, On je sav tvoj. On je već stavio na tvoj prst tajanstveni zaručnički prsten. On želi biti jedini gospodar tvoje duše (P 53).

Kad se moje mlado srce zapalilo tim plamenom što se zove ljubav, Ti si ga došao zaiskati. (PJ 53)

Krist je moja ljubav, on je sav moj život. (PJ 26)

Nemam više velikih želja, osim želje da ljubim dok ne umrem od ljubavi (C, 7v).

Terezija gleda i drugo lice medalje božanske dobrote. Tada priznaje da su joj neki neuspjesi u ljudskim prijateljstvima pomogli da konačno izabere samo Isusovu ljubav.

O sretne li nesposobnosti! Od kolikih me je velikih zala očuvala!... Kako sam zahvalna Isusu što mi je dao da nađem samo „gorčinu u zemaljskim prijateljstvima“! Sa srcem kao što je moje bila bih se pustila da me uhvate i podrežu mi krila, a kako bih onda mogla „letjeti i otpočinuti“? (...) Premda nisam pila iz čaše otrovane prežarkom ljubavi stvorova, osjećam da se ne mogu varati. Vidjela sam toliko duša što ih je zavelo to varavo svjetlo, kako lete poput bijednih leptira i spaljuju svoja krila, a onda se vraćaju k pravom, blagom svjetlu ljubavi, koje im daje nova krila, sjajnija i lakša, da mogu letjeti k Isusu, tom ognju nebeskom „koji gori, a ne spaljuje“. Ah, osjećam da je Isus znao da sam preslaba da me izvrgne napasti: možda bih bila dopustila da čitava izgorim na varavom svjetlu, da se njegov sjaj pokazao mojim očima (A, 38r/i v).

I evo mlade redovnice što sanja o ljubavi. Ali ljubav je naporan posao i Terezija neće nikada ostvariti svoj cilj na zemlji.

Što se mene tiče, ja ne poznajem drugoga sredstva da se dođe do savršenstva osim ljubavi... Ljubiti, kako nam

je srce za to stvoreno! Ponekad tražim neku drugu riječ da izrazim ljubav, ali na zemlji progonstva riječi ne mogu izraziti sve titraje duše tako da se treba držati te jedine riječi: Ljubiti!

No, kome darovati naše siromašno srce koje gladuje za ljubavlju? Ah, tko će biti dovoljno velik za to? Neko ljudsko biće, hoće li ga moći shvatiti? Marija, ima samo jedno biće koje može shvatiti dubinu te riječi: Ljubiti!

Samo nam Isus zna beskrajno više vratiti od onoga što mi njemu dajemo (P 109).

Kako je uskogrudno i prevrtljivo srce stvorova (A, 33r).

Što me se tiču sve stvorene ljepote. Bila bih nesretna kad bih ih posjedovala, moje bi srce bilo tako prazno! Nevjerojatno je kako mi se moje srce čini veliko kad promatram zemaljska bogatstva jer vidim da ga sva zajedno ne bi mogla zadovoljiti, ali kad promatram Isusa, kako mi se čini maleno! Tako bih ga htjela ljubiti!... Ljubiti ga kao što još nikada nije bio ljubljen! (P 74).

Da odgovori na svu Isusovu ljubav, ona bi htjela činiti za njega ono što je On činio za nju... (A, 85v).

Ti znaš, o moj Bože, da nikada nisam željela drugo nego ljubiti Tebe; ne težim ni za kakvom drugom slavom. Tvoja me je ljubav pretjecala od moga djetinjstva, rasla je sa mnom, i sada je to bezdan kojemu ne mogu izmjeriti dubine. Ali ljubav privlači ljubav. Tako se, moj Isuse, i moja ljubav diže k Tebi, ona bi htjela ispuniti bezdan koji je privlači, ali jao! to nije ni kaplja rose što se gubi u

oceanu!... Da bih Te mogla ljubiti kao što Ti mene ljubiš, moram posuditi Tvoju vlastitu ljubav, samo tada mogu naći odmora. O moj Isuse, to je možda obmana, ali čini mi se da ne možeš obasuti jednu dušu većom ljubavi nego što si obasuo moju (C, 34v-35r).

Ljubljeni Zaručniče naših duša, kad bismo imali ljubav sviju srdaca, sva bi ta ljubav bila za Tebe... (HA 260).

Moja jedina Ljubavi, usliši moju molitvu:

Ah, da bih Te ljubila, daj mi tisuću srdaca! No i to je još premalo, Isuse, ljepoto najviša!

Da bih Te ljubila, podaj mi i samo Tvoje božansko Srce. (PJ 24)

SADRŽAJ

I samo Ti, Isuse, možeš zadovoljiti dušu koja želi ljubiti neizmjerno! (PJ 53).

Osam dana nakon njezina primanja koprene, vjenčala se njezina sestrična Ivana.

Sveta Terezija od Djeteta Isusa jedna je od najomiljenijih svetica Katoličke Crkve. Srca milijuna vjernika nije osvojila izvanrednim i nedostižnim pothvatima, nego jednostavnošću svoje vjere i potpunim povjerenjem u Božju ljubav. Njezin „mali put“ i danas privlači jer pokazuje da se svetost ne živi mimo svakodnevice, nego upravo u njoj: u vjernosti, strpljivosti, molitvi i ljubavi.

U ovoj su knjizi sabrane najljepše Terezijine misli i najvažniji ulomci iz njezinih spisa. Oni čitatelja uvode u bogatstvo njezina unutarnjeg života i otkrivaju dušu potpuno zahvaćenu Božjom ljubavlju. Njezine su riječi jednostavne, no u njima nema ničega površnog. One ne nude lake odgovore, nego bude pouzdanje u Boga koji nas ljubi upravo u našoj krhkosti i ranjenosti.

Iz stranice u stranicu pred nama se otvara jednostavna, a duboka duhovnost koja ne odvaja ljubav prema Bogu od svakodnevnoga života, nego upravo u njemu prepoznaje mjesto predanja, vjernosti i svetosti.

Bilo bi mi nemoguće iskazati vam koliko me je njezin primjer poučio o nježnostima kojima zaručnica mora obasipati svoga zaručnika. Pohlepno sam slušala sve što sam mogla iz toga naučiti jer nisam htjela da ja činim manje za svoga ljubljenoga Isusa nego Ivana za svoga muža Francisa, koji je, bez sumnje, vrlo savršen čovjek, ali ipak samo čovjek... (A, 77r). Znanost ljubavi, oh, da! ta riječ slatko odjekuje u uhu moje duše i ne želim drugo osim ove znanosti. Za nju, budući da sam dala sva svoja bogatstva, smatram, kao zaručnica u Pjesmi nad pjesmama, da nisam dala ništa. Shvaćam vrlo dobro da nas samo ljubav može učiniti ugodnima dragom Bogu i da je ova ljubav jedino dobro za kojim čeznem (P 196).

Sveta Terezija od Djeteta Isusa poziva nas da je slijedimo na njezinu „malome putu“ svetosti i rastemo u ljubavi prema Bogu i bližnjima.

Tvoja je ljubav jedino moje mučeništvo, Što je više osjećam kako gori u meni, To više mi Te duša želi. (PJ 31)

Što znači ljubiti?

Ljubiti znači dati sve i dati samoga sebe (PJ 54).

Živjeti iz ljubavi, znači davati bez mjere, Ne tražeći plaće na zemlji.

ISBN 978-953-399-068-2 18,90 €