Issuu

..........................................................

Joseph Ratzinger

U početku stvori Bog Promišljanja o stvaranju i grijehu

VERBUM

Joseph Ratzinger U POÄŒETKU STVORI BOG

Biblioteka:

FIDES 39.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

PrÄłevod: dr. fra Ivan Ivanda

Za nakladnika: Miro Radalj

Joseph Ratzinger

U POČETKU STVORI BOG Promišljanja o stvaranju i grĳehu

VERBUM Split, 2008.

Naslov izvornika: Joseph Cardinal Ratzinger IM ANFANG SCHUF GOTT Vier Konsequenzen des Schöpfungsglaubens (1979) über Schöpfung und Fall © Libreria Editrice Vaticana © Johannes Verlag Einsiedeln, Freiburg (1996, 22005) © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2008. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nĳedan se dio ove knjige ne smĳe umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Zaklade Hrvatske akademĳe znanosti i umjetnosti. CIP - Katalogizacĳa u publikacĳi SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 241 RATZINGER, Joseph U početku stvori Bog : promišljanja o stvaranju i grĳehu / Joseph Ratzinger ; <prĳevod Ivan Ivanda>. - Split : Verbum, 2008. - (Biblioteka Fides ; 39) Prĳevod djela: Im Anfang schuf Gott. ISBN 978-953-235-139-2 121028023

Svojim slušateljima u katedrali Naše Gospe u Münchenu sa zahvalnošću posvećujem

U POČETKU STVORI BOG

PREDGOVOR

Ugrožavanje svega živoga čovjekovim postupcima, o kojemu se danas posvuda govori, dalo je novu hitnost temi stvaranja. No protuslovno je da istodobno možemo ustanoviti gotovo potpuno iščeznuće poruke stvaranja iz kateheze, propovĳedi i same teologĳe.* Izvješća o stvara* Za praktično napuštanje nauka o stvaranju u jednom utjecajnom sloju moderne teologĳe, želio bih navesti samo dva znakovita primjera. U poznatome djelu Neues Glaubensbuch. Der gemeinsame christliche Glaube (Basel-Zürich 1973), kojeg su izdali J. Feiner i L. Vischer, tema stvaranja je skrivena u poglavlju naslovljenu »Geschichte und Kosmos«, koji sa svoje strane pripada četvrtome dĳelu knjige naslovljenu »Glaube und Welt«, a kojemu prethode »Die Frage nach Gott« (1. dio), »Gott in Jesus Christus« (2. dio), »Der Neue Mensch« (3. dio). Ako se nakon ovakvoga smještanja ne možemo više nadati ničemu pozitivnom, ipak tekst za kojega su odgovorni A. Dumas i O. H. Pesch premašuje najgora strahovanja. Čitatelj ovdje doznaje: »Pojmovi kao što su selekcĳa i mutacĳa mnogo su ispravnĳi od pojma stvaranja« (str. 433). »Stvaranje kao kozmički plan jest misao koja je došla do svoga kraja« (na nav. mj.). »Stoga je pojam stvaranja irealan pojam« (435). »Stvaranje znači poziv za čovjeka – i što god se još o tomu moglo reći, i u samoj Biblĳi, nĳe poruka o samome stvaranju, nego njegovo djelomično mitološko, apokaliptičko formuliranje« (435s.). Sudimo li preoštro ako kažemo da uz ove pretpostavke daljnja uporaba pojma »stvaranje« nalikuje semantičkoj varci? Ovu redukcionističku pozicĳu, iako formuliranu s nešto manjom oštrinom, ponovno nalazimo u: La foi des catholiques, Cathéchèse fondamentale (Le Centurion, Paris 1984). Djelo koje ima 736 stranica posvećuje temi stvaranja čitavih pet stranica. One se nalaze u trećemu dĳelu »Une humanité selon l’Evangile« (dio 1.: »Une foi vivante«; dio 2.: »La révélation chrétienne«). Stvaranje se deﬁnira ovako: »Ainsi, en parlant de Dieu comme créatur, on aﬃrme que le sens premier et dernier da la vie se trouve en Dieu même, présent au plus intime de notre être...« (356). I ovdje pojam »stvaranje« potpu-

JOSEPH RATZINGER

nju su prikrivena; drži se da njihove tvrdnje više nisu prihvatljive. Imajući na umu ovu situacĳu, odlučio sam u proljeće 1981. izraditi katehezu o stvaranju za odrasle, u okviru četirĳu korizmenih propovĳedi što sam ih držao u katedrali Naše Gospe u Münchenu. Višestrukim željama za njihovim objavljivanjem u obliku knjige tada nisam mogao udovoljiti jer mi je nedostajalo vremena da preradim zapise s vrpca koje su mi srdačno uručivali sa svih strana. U godinama koje su potom slĳedile i u novoj zadaći u kojoj sam se nalazio još mi je jasnĳim postao nezavidan položaj teme stvaranja u današnjemu navĳeštanju. Osjetio sam se ponukanim da ponovno izvučem stare rukopise i preradim ih za tisak. Pri tomu je njihovo temeljno obilježje ostalo nepromĳenjeno, a morao sam prihvatiti i ograničenja koja sa sobom donosi iznošenje u obliku propovĳedi. Nadam se da ova knjižica može biti poticaj drugima da to učine bolje od mene kako bi poruka Boga Stvoritelja u našemu navĳeštanju ponovno zauzela ono mjesto koje joj i pripada. Rim, na blagdan sv. Augustina 1985. Joseph Ratzinger no gubi svoj izvorni jezični smisao. Osim toga, tipografskim su nam slovima, koja se razlikuju od ostaloga teksta, koje se inače upotrebljava za nadopune, citate ili dodatne tekstove, ponuđeni »uobičajeni prigovori protiv stvaranja« u četiri točke, tako da običan čitatelj (a i ja se ubrajam u takvoga) u tekstu ne nalazi nikakav odgovor – osim odgovora da stvaranje treba tumačiti kao smisao egzistencĳe. No, s ovakvom »egzistencĳalnom« redukcĳom teme stvaranja dolazi do znatnoga (ako ne i posvemašnjega) gubitka stvarnosti vjere, čĳi Bog u svakom slučaju više nema nikakve veze s materĳom.

U POČETKU STVORI BOG

NAPOMENA UZ NOVO IZDANJE

Od objavljivanja korizmenih propovĳedi koje sam o temi stvaranja i pada držao u münchenskoj katedrali 1981., prošlo je više od jednoga desetljeća, u kojemu se sve jasnĳim pokazivalo značanje vjere u stvaranje. Premda sam danas više nego prĳe svjestan granica svoga tadašnjeg pokušaja da predstavim bitne elemente ove teme u opće razumljivu obliku, ipak mi se čini da ova mala knjižica može biti korisna i danas, da može ponovno posvĳestiti bitne sadržaje kršćanske vjere u stvaranje i ohrabriti njezinu primjenu u navĳeštanju i teologĳi. Stoga sam se rado usuglasio s prĳedlogom »Johannes Verlaga« da ovu knjižicu ponovno tiska u njezinu nepromĳenjenu obliku. Držim da u sadržajnome pogledu nisu nužne nikakve promjene. Ne čini mi se smislenim ni pridodavati nove navode o literaturi, što po sebi ne bi bio težak posao. Predavanje »Posljedice vjere u stvaranje«, koje je ušlo u ovo novo izdanje, pripada području stručne teologĳe. U njemu sam pokušao osvĳetliti duhovno-povijesnu pozadinu koja je vjeru u stvaranje postupno odgurivala na rub kršćanske svĳesti. 9

JOSEPH RATZINGER

Upravo nam gubitak koji je tako nastao može iznova predočiti istinsko značenje te vjere i njezinu ljudsku težinu koja uvelike nadilazi područje Crkve. Ako se u novĳe vrĳeme oštro razdvajaju i suprotstavljaju »duhovnost stvaranja« i kršćanska vjera u otkupljenje, ovom se malom knjigom pokušava pokazati da je to dvoje iznutra vrlo povezano i nerazdvojno. Samo ako stvaranje i otkupljenje promišljamo kao povezanu stvarnost, ako vjeru živimo u njezinoj cjelovitosti, stvaranje postaje opravdano, a čovjek istinit, to jest otkupljen. Rim, na svetkovinu sv. Petra i Pavla 1996. Joseph Ratzinger

ČETIRI PROPOVĲEDI O STVARANJU I GRĲEHU

PRVA PROPOVÄ²ED

BOG STVORITELJ

U POČETKU STVORI BOG

U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom, i Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: »Neka bude svjetlost!« I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro – dan prvi. I reče Bog: »Neka bude svod posred voda da dĳeli vode od voda!« I bi tako. Bog načini svod, i vode pod svodom odĳeli od voda nad svodom. A svod prozva Bog nebo. Tako bude večer, pa jutro – dan drugi. I reče Bog: »Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto, i neka se pokaže kopno!« I bi tako. Kopno prozva Bog zemlja, a skupljene vode mora. I vidje Bog da je dobro. I reče Bog: »Neka proklĳa zemlja zelenilom – travom sjemenitom, stablima plodonosnim koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donose plod što u sebi nosi svoje sjeme, svako prema svojoj vrsti.« I vidje Bog da je dobro. Tako bude večer, pa jutro – dan treći. I reče Bog: »Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama, i neka svĳetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju!« I bi tako. I načini Bog dva velika svjetlila – veće da vlada danom, manje da 15

JOSEPH RATZINGER

vlada noću – i zvĳezde. I Bog ih postavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju, da vladaju danom i noću i da rastavljaju svjetlost od tame. I vidje Bog da je dobro. Tako bude večer, pa jutro – dan četvrti. (Post 1,1–19) Ove rĳeči, kojima počinje Sveto pismo, uvĳek na mene djeluju kao svečan zvuk velika staroga zvona, koje mi izdaleka dodiruje srce svojom ljepotom i dostojanstvenošću i daje mu naslutiti nešto od tajne vječnoga. Za mnoge od nas ove su rĳeči povezane sa sjećanjem na prvi susret sa svetom Božjom knjigom, Biblĳom, koju smo otvorili na ovome mjestu. Ona nas je izvela iz našega malog, djetinjeg svĳeta, osvojila nas svojom poezĳom i dala nam naslutiti nešto od neizmjernosti stvorenja i njegova Stvoritelja. Unatoč tomu, ipak postoji određena dvojnost spram ovih rĳeči. One su lĳepe i poznate, no, jesu li i istinite? Čini se da sve govori protiv toga jer prirodna je znanost odavno odbacila predodžbe koje smo upravo čuli: misao o svĳetu pregledivu u prostoru i vremenu, misao da je ovo stvorenje izgrađeno u sedam dana dio po dio. Umjesto toga, susrećemo se s mjerama koje nadilaze našu sposobnost zamišljanja. Govori se o prvomu prasku prĳe mnogo milĳarda godina, koji sada neprekidno nastavlja 16

U POČETKU STVORI BOG

svoj put. A zvĳezde i zvĳežđa nisu ovješeni o nebo jedno za drugim niti je zelenilo stvoreno, nego su se zemlja i svĳet oblikovali postupno, u velikim vremenskim razmacima i na zamršene načine, i konačno došli do stanja koje mi sada poznajemo. Slĳedom toga, zar ovo izvješće o stvaranju više ne vrĳedi? Prĳe nekoga vremena jedan je teolog rekao da je stvaranje postalo irealan pojam. Intelektualno nam poštenje nalaže da više ne govorimo o stvaranju, nego samo o mutacĳi i selekcĳi. Jesu li ove rĳeči istinite? Ili su one, zajedno s čitavom Božjom rĳečju, s čitavom biblĳskom predajom, samo odraz snova iz djetinjega doba ljudske povĳesti, snova za kojima možda žalimo, ali ih ipak ne možemo prihvatiti jer se od nostalgĳe ne može živjeti. Postoji li pozitivan odgovor iza kojega možemo stajati u ovomu našem vremenu? 1. Razlika između oblika i sadržaja u izvješću o stvaranju Prvi je način odgovora izrađen davno prĳe nego što se postupno iskristalizirala znanstvena slika svĳeta. Vjerojatno su se mnogi od vas s njime susreli u vjeronaučnoj poduci. On nam kaže: Biblĳa nĳe udžbenik prirodne znanosti, niti to želi biti. Ona je religiozna knjiga, i zbog 17

JOSEPH RATZINGER

toga iz nje ne možemo zadobivati nikakvo prirodoznanstveno znanje, ne možemo iz nje doznati kako je tekao nastanak svĳeta u prirodnopovĳesnomu smislu, nego iz nje možemo zadobivati samo religioznu spoznaju. Sve drugo je slika, način da se čovjeku učini shvatljivim ono dublje i istinsko. Treba razlikovati formu prikazivanja i prikazani sadržaj. Uzeta je forma razumĳevanja onoga vremena, slike s kojima su tada ljudi živjeli, kojima su se služili u svomu govoru i razmišljanju, kojima su mogli shvatiti ono veće i istinsko. Samo je ovo istinsko, koje slike osvjetljavaju, ono uistinu trajno i značajno. Stoga nam Pismo ne želi pripovijedati kako su postupno nastajale razne vrste biljaka, sunce, mjesec i zvĳezde, nego nam u konačnici želi reći samo jedno: Bog je stvorio svĳet. Svĳet nĳe – kao što su uvelike mislili ondašnji ljudi – poprište međusobno suprotstavljenih i sukobljenih sila, nĳe boravište demonskih moći od kojih se čovjek mora braniti. Sunce i mjesec nisu božanstva koja nad njim vladaju, i ovo nebo nad nama ne nastanjuju oprječna i tajanstvena božanstva, nego sve to dolazi samo iz jedne moći, iz Božjega vječnog uma, koji je u rĳeči postao stvaralačka snaga. Sve to dolazi iz Božje rĳeči, iste one rĳeči s kojom se susrećemo u događaju vjere. Kada su ljudi doznali da je svĳet nastao iz rĳeči, nĳe im 18

U POČETKU STVORI BOG

oduzet samo strah od bogova i demona, nego je i sam svĳet postao slobodan za um koji se uzdiže k Bogu, a čovjeku je otvoren put da se bez straha susretne s ovim Bogom. U ovim je rĳečima doživio pravo prosvjetljenje koje odbacuje bogove i tajanstvene sile, koje ga dovodi do spoznaje da je samo jedna moć »posvuda i da smo mi svi u njezinim rukama«: živi Bog, i da je ova moć koja je stvorila zemlju i zvĳezde, ista ona moć, koja nosi sav svemir i da se s njome susrećemo u rĳeči Svetoga pisma. U toj rĳeči dotičemo istinsku iskonsku silu svĳeta, istinsku moć nad svim moćima.1 Vjerujem da je ova spoznaja ispravna. Ali ona još nĳe dovoljna. Jer, ako nam je rečeno da moramo razlikovati slike i ono što se njima izriče, možemo postaviti pitanje: zašto nam to nĳe rečeno prĳe? Očito se prĳe drukčĳe naučavalo jer inače ne bi došlo do procesa protiv Galileija. Tako nastaje sumnja da je ova spoznaja na koncu samo smicalica Crkve i teologâ, koji zapravo pripadaju prošlosti sa svojim latinskim, ali to ne žele priznati i zbog toga pronalaze varku iza koje se skrivaju. Sve u svemu, nastaje dojam da je povĳest kršćanstva u posljednja četiri stoljeća bila stalno nazadovanje i povlačenje, u kojemu su jedna za drugom žrtvovane tvrdnje vjere i teologĳe. Dakako, uvĳek je bila pronađena neka smicalica kojom se opravda19

JOSEPH RATZINGER

valo ovo povlačenje. No, gotovo je neuklonjiv strah da smo tako postupno dospjeli u prazninu i da će doći trenutak kada više ne ćemo imati što braniti i zastupati, kada će čitavo područje Pisma i vjere osvojiti um koji ga više ne će ozbiljno shvaćati u njegovoj opstojnosti. S time je povezana i druga neugodna činjenica. Može se, naime, postaviti pitanje: ako teolozi, kao i Crkva, tako mogu pomicati granice između slike i tvrdnje, između onoga što je utonulo u prošlost i onoga što vrĳedi, zašto je onda ne pomiču i na drugim područjima, primjerice u pitanju Isusovih čudesa. Ako se to događa ondje, zašto se ne događa i u središtu, u Gospodinovu križu i njegovu uskrsnuću. Operacĳa koja želi zaštititi vjeru govoreći: iza onoga što je ovdje i onoga što više ne možemo braniti, krĳe se nešto istinskĳe i stvarnĳe, često se pretvara u kušnju vjere jer nastaje pitanje o iskrenosti njezinih izlagatelja, pitanje o tomu postoji li tu uopće još nešto čvrsto i sigurno. Nakon takvih teoloških načela kod mnogih nastaje dojam da je vjera Crkve poput meduze koju ne možemo dohvatiti, nešto čĳu bit ne možemo uočiti, onu bit na koju se u konačnici moramo osloniti. Ovo bolesno u kršćanstvu potječe od mnogih polovičnih tumačenja biblĳske rĳeči koja su danas u opticaju, koja su više izmicanje negoli samo izlaganje. Tako kršćanstvo više ne stoji 20

U POČETKU STVORI BOG

iza svojih stavova, više ne može pružati svjetlo, ohrabrivati i oduševljavati. Štoviše, izgleda poput udruženja koje i dalje govori iako nema više što reći, jer se uvĳenim rĳečima više ne navĳešta istinsko uvjerenje, nego se još samo pokušava prikriti gubitak toga uvjerenja. 2. Jedinstvo Biblĳe kao mjerilo izlaganja Stoga se još jednom moramo upitati: je li razlikovanje slike i stvarnoga izlaganja samo izlika jer više ne možemo stajati iza teksta, ali unatoč tomu ne želimo odustati, ili pak postoje mjerila iz same Biblĳe koja nam naznačuju takve putove? Potkrjepljuje li sama Biblĳa ovo razlikovanje? Daje li nam u ruku smjernice ove vrste i je li vjera Crkve i prĳe znala za ove smjernice i je li ih kao takve priznavala? S ovim pitanjima ponovno otvaramo Sveto pismo. Tu ponajprĳe možemo ustvrditi da izvješće o stvaranju iz Knjige Postanka 1, koje smo upravo čuli, ne stoji pred nama kao kamena gromada, od početka u sebi zaokružena i zatvorena. Štoviše, ni Sveto pismo u cjelini nĳe napisano kao roman ili kao priručnik od početka do kraja. Ono je odjek Božje povĳesti s njegovim narodom. Izraslo je iz hrvanja i putova ove povĳesti. Kroz Pismo možemo vidjeti uspone i padove, patnje, nade, veli21

JOSEPH RATZINGER

činu i pogrješke ove povĳesti. Biblĳa je izraz Božjega hrvanja s čovjekom, da bi ga čovjek postupno shvatio. No ona je istodobno i izraz čovjekove borbe da postupno pojmi Boga. Stoga tema stvaranja nĳe iscrpljena u jednome, ona ide s Izraelom tĳekom čitave njegove povĳesti. Štoviše, čitav je Stari zavjet »biti na putu« s Božjom rĳečju. Samo se u takvu »biti na putu« korak po korak uobličavao stvarni iskaz Biblĳe. Stoga i mi istinski pravac Biblĳe možemo vidjeti samo u cjelini ovoga puta. Na ovaj način – kao put – Stari i Novi zavjet pripadaju zajedno. Kršćanin poima Stari zavjet kao hod naprĳed prema Kristu. Tek kada stigne do Krista, postaje razvidno što se njime htjelo reći, što je on značio u svakoj svojoj etapi. Tako svaka pojedinost zadobiva smisao od cjeline, a cjelina zadobiva značenje od svoga cilja – od Krista. Crkveni oci i vjera Crkve svih vremena držali su da pojedini tekst tumačimo teološki ispravno samo ako ga poimamo kao dio puta kojim se uvĳek ide dalje, ako u njemu uočimo ustroj i nutarnji pravac ovoga puta.2 No, što znači ovaj uvid za shvaćanje pripovĳesti o stvaranju? Prva tvrdnja mora glasiti: Izrael je uvĳek vjerovao u Boga Stvoritelja i u toj je vjeri komunicirao sa svim velikim kulturama staroga svĳeta. Jer, čak i kroz pomračenje monoteizma velike su kulture uvĳek znale 22

U POČETKU STVORI BOG

za Stvoritelja neba i zemlje, s iznenađujućim zajedničkim crtama i između civilizacĳa koje se izvanjski nikada nisu mogle dodirivati. U ovome zajedničkom možemo jamačno vidjeti nešto od onoga najdubljeg doticaja čovječanstva s Božjom istinom koje se nikada nĳe posve izgubilo. U samomu je Izraelu tema stvaranja prošla određen usud. Nikada nĳe bila posve odsutna, ali nĳe uvĳek zadržala istu važnost. Postojala su vremena kada se Izrael toliko bavio patnjama ili nadama svoje povĳesti, tako neposredno privezan uz sadašnje, da gotovo i nĳe trebao niti mogao bacati pogled natrag na stvaranje. Stvaran veliki čas, u kojemu je stvaranje postalo prevladavajućom temom, bĳaše babilonsko izgnanstvo. U ovomu je vremenu i izvješće koje smo upravo čuli poprimilo svoj stvaran, sadašnji oblik, dakako na temelju vrlo starih predaja. Izrael je izgubio svoju zemlju, izgubio je svoj hram. Za ondašnji je mentalitet to bilo nešto nepojmljivo. Jer to je značilo da je Izraelov Bog bio pobĳeđen – Bog kojemu su mogli oduzeti njegov narod, njegovu zemlju, njegove štovatelje. Bog koji nĳe mogao zaštititi svoje štovatelje i svoje štovanje, pokazao se tada kao slab, ništavan Bog. Odstupio je kao Bog. Tako je istjerivanje iz zemlje, brisanje s karte narodâ, za Izrael bila velika kušnja vjere: je li naš Bog pobĳeđen, a naša vjera prazna? 23

JOSEPH RATZINGER

U tomu su času proroci okrenuli novu stranicu i Izrael poučili da se tek sada pokazalo pravo lice njegova Boga koji nĳe bio navezan na taj komad zemlje. Nikada to nĳe bio: ovaj je djelić zemlje obećao Abrahamu prĳe nego što je on došao ovamo. Mogao je izvesti svoj narod iz Egipta. Mogao je jedno i drugo, jer nĳe bio Bog jedne zemlje, nego je raspolagao i nebom i čitavim svĳetom. Stoga je mogao i svoj nevjerni narod otjerati u drugu zemlju, da sebe posvjedoči i ondje. Sada je postalo razumljivo da ovaj Izraelov Bog nĳe bio poput drugih bogova, nego Bog koji je raspolagao svim zemljama i svim narodima. To je mogao zbog toga što je sam stvorio sve, i nebo i zemlju. U progonstvu, u prividnu Izraelovu porazu događa se prekretnica u spoznaji Boga koji u rukama drži sve narode i svu povĳest, koji nosi sve jer je Stvoritelj svega, jer ima svu moć. Ova je vjera sada morala naći svoj pravi izraz upravo naspram kušnja prividno pobjedničke religĳe Babilona, koja se predstavljala u raskošnim liturgĳama, primjerice u liturgĳi Nove godine, u kojoj se na liturgĳski način slavilo novo stvaranje svĳeta. Morala je naći svoje lice naspram velikoga babilonskog izvješća o stvaranju Enuma Eliša, koji na svoj način opisuje podrĳetlo svĳeta. Ondje se kaže da je svĳet nastao iz borbe oprječnih sila, da je 24

U POČETKU STVORI BOG

došao do svoga konačnog oblika kada je nastupio bog svjetla Marduk i raspolovio tĳelo pra-zmaja. Iz ovoga raspolovljenog tĳela nastali su nebo i zemlja. Oboje zajedno, nebo i zemlja, rascĳepljeno su tĳelo ubĳenoga zmaja, a od njegove je krvi Marduk stvorio ljude. Ovdje se susrećemo s jezivom slikom svĳeta i čovjeka. Svĳet je zapravo zmajevo tĳelo, a čovjek u sebi nosi zmajevu krv. U temelju svĳeta je jezivost, a u čovjekovoj se dubini krĳe pobuna, ono demonsko i zlo. To je predodžba prema kojoj samo Mardukov predstavnik, diktator i babilonski kralj, može zadržati ovo demonsko i urediti svĳet.3 Takve predodžbe nisu bile čiste bajke. One izražavaju čovjekova jeziva iskustva sa svĳetom i sa samim sobom. Jer doista se često čini tako kao da je svĳet zmajeva kuća, a čovjekova krv zmajeva krv. No, naspram svih ovih tjeskobnih iskustava, izvješće nam Svetoga pisma kaže da nĳe bilo tako. Sva se pripovĳest o jezivim silama rasplinjuje ovom kratkom rečenicom: »Zemlja bĳaše pusta i prazna.« U ovdje uporabljenim hebrejskim rĳečima krĳu se i izričaji kojima je opisivan zmaj, demonska moć. Ali ona je sada samo ništa, spram kojega stoji Bog kao jedina stvarna moć. A s obzirom na strah od ovih demonskih sila, kaže nam se: svĳet je stvorio jedino Bog, vječni um, koji je vječna ljubav, i on stoji 25

JOSEPH RATZINGER

u njegovim rukama. Tek na ovoj pozadini shvaćamo borbu koja stoji iza ovoga biblĳskog teksta. Njegova je stvarna drama u tomu što odbacuje sve ove zamršene mitove i nastanak svĳeta povezuje s Božjim umom i Božjom rĳečju. To bi se moglo pokazati na ovomu tekstu, dio po dio, primjerice kada se sunce i mjesec naziva svjetlilima koja Bog stavlja na nebeski svod kako bi mjerio vremena. Za ondašnje je ljude to moralo biti neka vrsta velika zlodjela, velika božanstva sunce i mjesec proglasiti svjetlilima radi mjerenja vremena. To je odvažnost, trĳeznost vjere koja u hrvanju s poganskim mitovima naglašava svjetlo istine pokazujući da svĳet nĳe sukob demonâ, nego da dolazi iz Božjega uma i da ovisi o Božjoj rĳeči. Tako se ovo izvješće o stvaranju pokazuje kao odlučujuće »prosvjetljenje« povĳesti, kao izlazak iz strahova koji su mučili čovjeka. Njime se izriče činjenica da je svĳet predan umu, spoznavanju njegove razumnosti i slobode. Kao istinsko prosvjetljenje, ono se pokazuje i u tomu što ljudski um povezuje s pratemeljem svega, s Božjim stvaralačkim umom, da bi ga tako povezao i s istinom i ljubavlju, bez kojih prosvjetljenje u konačnici postaje besmisleno i nerazumno. K tomu moramo pridodati i nešto drugo. Upravo sam rekao da ovaj narod polagano, u borbi s poganskim okružjem, u borbi s Izra26

U POČETKU STVORI BOG

elovim srcem, doznaje što je »stvaranje«. To uključuje da klasično izvješće o stvaranju nĳe jedini tekst o stvaranju u svetoj knjizi. Odmah nakon njega slĳedi jedan drugi tekst, napisan ranĳe, s drugim slikama. U psalmima se opet pojavljuju druge slike, a nakon njih se nastavlja borba oko razbistrenja vjere u stvaranje: u susretu s grčkom kulturom mudrosna literatura ponovno preuzima ovu temu, ne držeći se slĳepo starih slika – kao što je primjerice slika »sedam dana«. Tako u samoj Biblĳi možemo vidjeti kako ona primjenjuje slike u skladu s razvojem mišljenja. Uvĳek ih iznova mĳenja, da bi uvĳek iznova izricala ono jedno, koje je uistinu proizišlo iz Božje rĳeči: poruka o njegovu stvaralačkom djelovanju. U samoj su Biblĳi slike slobodne, neprekidno se ispravljaju te u ovome postupnu, tragajućem koračanju možemo uočiti da su one samo slike koje nam razotkrivaju nešto dublje i veće. 3. Kristološko mjerilo Moramo nadodati i nešto što je od velike važnosti: put ne završava sa Starim zavjetom. Ono što se promišlja u takozvanoj mudrosnoj literaturi, zadnji je most jednoga duga puta. On vodi k poruci Isusa Krista, k Novomu zavjetu. Tek ondje nalazimo konačno, mjerodavno iz27

JOSEPH RATZINGER

vješće o stvaranju Svetoga pisma. Ono glasi: »U početku bĳaše Rĳeč, i Rĳeč bĳaše kod Boga i Bog bĳaše Rĳeč... Sve je po njoj stvoreno, i ništa nĳe stvoreno bez Rĳeči« (Iv 1,1.3). Ivan je ovdje posve svjesno još jednom preuzeo rĳeči s početka Biblĳe, na nov način iščitavajući izvješće o stvaranju, povezujući ga s Kristom, da bi nanovo i konačno rekao što je kroz sve ove slike Rĳeč kojom Bog želi potresti naša srca. Tako postaje razvidno: mi, kršćani, ne čitamo Stari zavjet u njemu samome i radi njega samoga; uvĳek ga čitamo s Njime i po Njemu. Zbog toga je tako da mi ne moramo izvršavati Mojsĳev zakon, propise o čistoći i hrani, i sve ostalo, a biblĳska rĳeč zbog toga ne će postati besmislena i beznačajna. Sve to mi ne čitamo kao nešto što je u sebi dovršeno i samostojno. Mi čitamo s onim u kojemu je sve to ispunjeno, u kojemu sve nalazi svoju konačnu i stvarnu valjanost i istinitost. S njime ne čitamo samo Zakon, nego i izvješće o stvaranju, i tek od njega – a ne od neke naknadno pronađene smicalice – znademo što je Bog tĳekom stoljeća postupno htio spustiti u čovjekovo srce i dušu. Krist nas oslobađa od ropstva slova i upravo nam tako iznova vraća istinu slikâ. To je znala rana Crkva, kao i Crkva srednjega vĳeka. One su znale da je Biblĳa cjelina i da je možemo slušati na istinit način samo ako je 28

U POČETKU STVORI BOG

slušamo polazeći od Krista: ako je slušamo iz one slobode koju nam je on dao, iz one dubine kojom nam on kroz mnoštvo slika objavljuje ono trajno i neprolazno, čvrsto tlo na kojemu možemo stajati u svako vrĳeme. Tek se s novim vĳekom počela zaboravljati ova dinamika, živo jedinstvo Pisma, koje uvĳek možemo shvaćati jedino s Kristom u slobodi koju nam on daje, a time i u sigurnosti koja dolazi iz ove slobode. Napredujuće je historĳsko mišljenje htjelo svaki tekst čitati samo još u njemu samome, u njegovoj goloj doslovnosti. Tražilo je još samo točno tumačenje pojedinačnoga, zaboravljajući da je Biblĳa cjelina. Jednom riječju, tekstove više nĳe čitalo prema naprĳed, nego prema natrag, to jest nĳe ih čitalo kao tekstove usmjerene prema Kristu, nego polazeći od njihova vjerojatna nastanka. To što neki tekst ili neka činjenica u njemu kaže, nĳe se htjelo spoznati polazeći od njegova potpuna oblika, nego od njegova početka, od njegova nastanka. Zbog ovoga je izoliranja cjeline, ove doslovnosti pojedinačnoga – koja proturječi nutarnjoj biti bibljiskih tekstova, a sada je postavljena kao jedino mjerilo znanstvenosti – nastao onaj sukob između prirodne znanosti i teologĳe koji je do danas opterećenje za vjeru. Nĳe moralo doći do njega jer je vjera od početka veća, šira i dublja. Vjera u stvaranje ni da29

JOSEPH RATZINGER

nas nĳe irealna, ona je i danas razumna. Ona je – i s gledišta rezultata prirodne znanosti – »bolja hipoteza«, koja više i bolje objašnjava od svih drugih teorĳa. Vjera je razumna. Vjera potječe od Božjega razuma: nema drugoga, uistinu uvjerljiva odgovora. I danas još vrĳedi ono što je rekao poganin Aristotel 400 godina prĳe Krista protiv onih koji su tvrdili da je sve nastalo slučajem – ek t’automatou. On je to rekao premda nĳe poznavao vjeru u stvaranje.4 Po umu svĳeta spoznajemo Božji um, a Biblĳa jest i ostaje istinsko »prosvjetljenje« koje svĳet ne predaje čovjekovu iskorištavanju, nego čovjekovu umu, jer je taj um otvorila Božjoj istini i ljubavi. Zbog toga ni danas nĳe potrebno zastirati vjeru u stvaranje. Štoviše, ne smĳemo je zastirati, jer samo ako svĳet dolazi iz slobode, iz ljubavi i uma, samo ako su to istinske sile koje ga nose, možemo imati povjerenja jedni u druge, možemo ići prema budućnosti, možemo živjeti kao ljudi. Samo ako je Bog Stvoritelj svega, on je njihov gospodar i mi možemo upravljati svoje molitve njemu. Jer to onda znači da sloboda i ljubav nisu nemoćne ideje, nego su temeljne sile svekolike stvarnosti. Stoga i danas smĳemo i želimo zahvalno i radosno izgovarati Vjerovanje Crkve: »Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje.« Amen. 30

DRUGA PROPOVĲED

SMISAO BIBLĲSKIH IZVJEŠĆA O STVARANJU

JOSEPH RATZINGER

SADRŽAJ

Predgovor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .7 Napomena uz novo izdanje. . . . . . . . . . . . . . . . . . .9

ČETIRI PROPOVĲEDI O STVARANJU I GRĲEHU . . . . . . . . . . . . . . .11 PRVA PROPOVĲED: BOG STVORITELJ . . . . . .13 1. Razlika između oblika i sadržaja u izvješću o stvaranju . . . . . . . . . . . . . . . . . . .17 2. Jedinstvo Biblĳe kao mjerilo izlaganja . . . .21 3. Kristološko mjerilo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .27 DRUGA PROPOVĲED: SMISAO BIBLĲSKIH IZVJEŠĆA O STVARANJU . . . . . . .31 1. Razumnost vjere u stvaranje . . . . . . . . . . . .34 2. Trajno značenje simboličkih elemenata teksta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .37 a) Stvaranje i kult. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .39 b) Šabat – struktura stvaranja. . . . . . . . . . . . .42 c) Iskorištavanje zemlje? . . . . . . . . . . . . . . . . .44 TREĆA PROPOVĲED: STVARANJE ČOVJEKA . . .51 1. Čovjek – uzet iz zemlje . . . . . . . . . . . . . . . . .54 2. Slika i prilika Božja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .56 3. Stvaranje i evolucĳa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .60 118

SADRŽAJ

ČETVRTA PROPOVĲED: GRĲEH I OTKUPLJENJE. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .69 1. O temi grĳeha . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .72 2. Čovjekova granica i sloboda. . . . . . . . . . . . .75 3. Istočni grĳeh . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .82 4. Odgovor Novoga zavjeta . . . . . . . . . . . . . . .85

POSLJEDICE VJERE U STVARANJE . . . .89 1. Potiskivanje vjere u stvaranje u novovjekovnomu mišljenju . . . . . . . . . . . . .94 2. Tri načina prikrivanja pojma stvaranja u suvremenomu mišljenju . . . . . . . . . . . . .102 3. Vjera u stvaranje kao temeljna antropološka odluka. . . . . . . . . . . . . . . . . .105 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .111 Sadržaj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .118

119

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Graﬁčki zavod Hrvatske Tiskano u svibnju 2008.

U ovoj knjizi Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) progovara o biblĳskomu konceptu pojma stvaranja. Upravo ta tema često dovodi do konﬂikata između fundamentalista koji biblĳski tekst drže znanstvenim i povĳesnim te racionalista koji nastoje odvojiti Boga od stvaranja. Ratzinger u ovoj knjizi, nasuprot tome, iznosi autentično katoličko stajalište. Obilno navodeći tekstove Svetoga pisma, on rasvjetljava mnoge teme kao što su razložnost vjere u Boga stvoritelja, razumnost stvaranja, značenje biblĳskoga izvještaja o stvaranju, stvaranje čovjeka, grĳeh, otkupljenje itd. Posljednje poglavlje posvećeno je posljedicama koje za čovjeka ima vjerovanje u svĳet stvoren od Boga, nesvodiv na samu materĳu. Progovarajući o tim vrlo aktualnim temama jasnim i zanimljivim jezikom, ova knjiga bit će od koristi široku krugu vjernika, kao i svima onima koje zanima odnos između vjere i znanosti.

Cijena: 68 kn

ISBN 978-953-235-139-2