U buri i oluji

POPULARNI HRVATSKI ROMAN

VERBUM M

Velimir Deželić

Velimir Deželić U BURI I OLUJI Roman

NAKLADNA KUĆA VERBUM Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta

Biblioteka: PoPularni hrvatski roman 2.

Urednik: dr. sc. Vladimir Lončarević

Za nakladnika: Miro Radalj

Velimir Deželić

Roman

VERBUM Split, 2011.

© Copyright za ovo izdanje: Verbum, Split, 2011.

Izvršni urednik: Ivan Peroš, dipl. anglist i kroatist Korektura: Ivan Peroš, dipl. anglist i kroatist Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Ilustracija na naslovnoj stranici: Oton Iveković, Dolazak Hrvata na more

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.163.42-31 DEŽELIĆ, Velimir, st.

U buri i oluji : roman / Velimir Deželić. - Split : Verbum, 2011. - (Biblioteka Popularni hrvatski roman ; 2) Str. 476-479: Pogovor / Vladimir Lončarević.

ISBN 978-953-235-262-7 140225006

I.

Dvor kneza Braslava, vladara Posavske Hrvatske, bio je sjajno iskićen. Na kulama treperile kneževske zastave, a zidine dvora zelenjele se od granja i vijenaca. Čitavi kneževski dvor pokazao se u svom sjaju. Sagrađen još za vrijeme kneza Ljudevita od ruku najboljih oglajskih majstora, odlikovao se svojom ljepotom i raskošju za ono doba.

Knez Braslav vidio je mnogo svijeta, i ljubio je raskoš.

Sve što je lijepa vidio u Carigradu na dvoru moćnih bizantinskih careva, sve što mu je u oči palo u Achenu, Ingelsheimu, u dvorovima cara Karla Velikoga, sve je to ostalo u njegovoj duši, pa ako i nije mogao oponašati istočni čar velike Sofije i monumentalne građevine u Raveni i divne palače franačkih careva, on je ipak nastojao ispuniti svoj dvor najvećim umjetninama svojega doba.

O toj ljubavi za umjetnost govorile su sve odaje plemenitoga kneza, u svakoj bi se našlo nešto zanimljiva, nova i skupa. Bilo je tu nakrcano blaga u izobilju, srebrnih i zlatnih ogromnih zdjela iz Bizanta, zlatnih vrčeva i pozlaćenih štitova s bogatim uresima iz južne Francuske, divnih radova iz škole slavnoga zlatara svetoga Eligija, raskošnih vaza i mačeva, koje je darovao Braslavu sam Sveti Otac Papa. I Arapi su morali pridonijeti svoje umjetnine.

Na obalama Quadalquivira štitio je Hrvat arapsko prijestolje. Arapski vladari bojali se, kao nekoć rimski cezari, svojih vlastitih zemljaka, pak su stvorili tjelesnu stražu u koju su uvrstili same strance. U toj je tjelesnoj straži bilo preko dvije tisuće samih Hrvata. Ova je tjelesna straža obitavala u vojarnama kraj kraljevske palače Alkazarije i poput redovite vojske dobivala plaću. Ti vojnici nisu zaboravljali svoje domovine, a mnogi su od njih stekli osobi5

tu milost arapskih vladara, koji su od njih saznali da daleko žive vladari hrvatskoga roda, te su nastojali da s njima uspostave prijateljske, osobito trgovačke sveze. Nerijetko izmjenjivali bi s hrvatskim vladarima i darove. I tako se nalazilo u kneževoj riznici divne skrletne, grimizne, svijetlozelene, svijetlomodre i druge svile španjolsko-maurskih kalifa. Nalazila se u njih i vrata od prebijele slonove kosti, a u kneževim stajama rzali su konji najplemenitije pasmine, darovi arapskih kalifa, ali i franačkih vladara.

Ovi potonji nisu štedjeli s milostima knezu Braslavu, kojega su smatrali ne samo svojim vjernim vazalom nego i najboljim prijateljem.

Kako je dvor kneza Braslava stajao na klasičnom tlu prastare rimske Siscie i kako se svaki čas našlo obilje rimskih kipova, moglo se gdjegdje naći i pokoji klasični kip, glavu kojega rimskoga cezara ili poprsje kojega grčkoga filozofa, ali uglavnom su prevladavale umjetnine u bizantinskom stilu. A to nije bilo nikakvo čudo.

Lukavi bizantinski dvor darivao je također obilno posavske knezove, jer nije želio s Hrvatima kavge, a uz to se uvijek nadao da će i Posavska Hrvatska jednom opet, zbacivši sa sebe franačku premoć, postati vjernim slugom Heraklijevih potomaka.

Sve odaje posavskoga dvora bile su krcate bogatstvom, a isticale se zamjernom ljepotom. Ipak se iznad svih drugih odaja isticala osobito prekrasna velika dvorana, u kojoj se nalazio i prijestol kneza Braslava.

Na zidinama vidjeli se mozaici u zlatu, koji su predočivali s jedne strane važnije zgode iz svjetske povijesti, a s druge strane slike najpoznatijih događaja iz Svetoga pisma Staroga i Novoga zavjeta.

Dvorana je bila ukrašena mramornim nakitima, koje su isklesali hrvatski majstori u svojem posebnom stilu.

Bijahu tu isklesani uresi, koji su se odlikovali osobitim mističnim, simboličnim ornamentalnim motivima, onim čudnim trakastim zapletajima i pleterima koji se u svojoj 6

složenoj raznolikosti uvijek ponavljaju, a da ipak ne dosađuju, pleterima, koji se prepleću, križaju i uzlaju stvarajući četverokute i kružnice, rešetke i mrežice, izmjenjujući se katkad s umišljenim, himeričkim životinjskim likovima.

Neki stupovi s nadstupinama sjećali su doduše na korintski oblik ukoliko su se nadstupine sastojale od dva reda naizmjence postavljena lišća, ali su se razlikovali oblikom i izradbom, razmjerjem i međusobnim odnosom lišća i vitica.

Najsjajnije pak u čitavoj dvorani bilo je kneževsko prijestolje. To je bilo u mnogome nalik carigradskom prijestolju. Pred njim stajahu, kao stražari, dva velika lava od pozlaćena tuča s dragim kamenima mjesto očiju. Ti lavovi znali su repovima udarati o tlo i, nadaleko raširivši svoje čeljusti, isplaziti jezik i glasno rikati poput živih lavova.

Samo pak prijestolje na uzvišenu mjestu s baldahinom bilo je iskićeno biserjem i dragim kamenjem, rubinima i ametistima, draguljima i topazima, te je svojim sjajem i nakitima od suhoga zlata nadaleko natkriljavalo i ono prijestolje hrvatskoga kneza Mutimira, koje se smatrali remek-djelom najboljih hrvatskih zlatara.

Na stolcima bijahu plastični nakiti, koji pokazivahu vladarsku moć raznim znakovima. Bijahu tu lavovi i orlovi i drugi simboli snage i vlasti.

Danas je kneževska dvorana bila još iskićena i sagovima i cvijećem, najljepšim i najmirisnijim što su ga imale hrvatske strane.

Miomiris ruža i karanfila razlijevao se čitavom dvoranom i rasprostirao svoj vonj kao u kakvu perivoju.

Dvoranom letjeli amo-tamo kneževski sluge u svečanim odorama i namještali još u posljednji čas ono što još nije bilo gotovo.

Na njihovim licima vidjela se neka vesela žurba, koja je svjedočila da se i oni raduju današnjemu danu.

Inače nije bilo u dvorani nikoga od onih gostiju koji su se iščekivali, a koji su već većinom i boravili u starome 7

kneževskom gradu Sisku, sabravši se iz raznih strana svijeta, što slučajno, što na izričit poziv samoga posavskoga kneza, koji je htio da se taj dan što sjajnije proslavi i prodiči i da ostavi trajnu uspomenu u što više srdaca.

Nije bila ni sila. Dugotrajni njegov san i san mnogih njegovih pređa napokon se ispunio. Po milosti franačkih vladara mogao je svojoj Posavskoj Hrvatskoj pripojiti i Panoniju, kao njezin vladar.

Danas se imao proslaviti taj važni događaj. Poslanstvo cara Arnolfa imalo je predati knezu Braslavu ručno carevo pismo i u nazočnosti panonskih župana i plemića proglasiti ga knezom Panonije. Tim se znatno proširila kneževa vlast i on je time stupio u red otmjenih i uglednih knezova, pak nije čudo da se tome vrlo radovao i da je pozvao na taj dan ne samo uglednike iz bratinske Bijele Hrvatske, Budimira Tomislava, već i mnoge druge ugledne susjede ukoliko već nisu sami najavili svoj dolazak.

U dvoranu uđoše najprije dva stranca. Bio je to Tihomil, krasan mladić iz pratnje kneževića Tomislava u sjajnom oklopu, i župan posavski Mironja. Ovaj se neprestano smiješio i gladio rukom po omašnu trbuhu.

— No, kako ti se sviđa dvor našega kneza — pitao je župan Mironja.

— Zaista lijepo. Oni tamo lavovi baš su kao živi. Nisu mi se bolje svidjeli ni oni u Carigradu — i mladić stane promatrati one lavove kraj prijestolja očima vještaka.

Stari ga upitno pogleda.

— Mladi gospodine, oprosti da te tako zovem, ali tvoje riječi kazuju da si bio i u Carevu gradu?

— Pa i jesam — odgovori nehajno mladić, popravljajući rukom svoju plavu kosu.

— E, borami, i ja sam nešto svijeta vidio i po svim se franačkim dvorovima skitao, ali tako mi kneževske brade, u Carigradu me još nije bilo. Pa kako bih ja i bio u Carigradu, kad smo mi svezani s Arnolfom i Francima. A kako si ti onamo došao?

8

— E, bio sam u poslanstvu kod samoga cara Leona, mudraca, kako ga zovu.

— Brr, tamo si imao što vidjeti... E, moj mladiću, ako si u Carigradu bio, onda si stariji od mene. Jer odonud se nitko mlad ne vraća. O, one žene, one žene... Čuo sam ja strahote. A jesi li se što nasrkao onih bajnih usana, koje izgledaju kao da se ne znadu nikad smiješiti, a tako slatko ljube da sami carevi ližu prste, kad ih se dotaknu. No, u lijepo si mi gnijezdo sašao, mladi moj brate... Ej, ti mi to moraš pripovijedati. Ali da, što to reče, kako si ono došao caru? Pa kako, da je tamo prijestolje...

— E, da ti pravo kažem, dva eunuha uvedoše me pred cara u divnu dvoranu. Pred carskim prijestoljem diže ti se zlatno drvo. Na granama toga drva sjede razne vrsti ptica od pozlaćene kovi. A čudo nad čudesima, svaka ti ta ptica svojim glasom pjeva. Ima tu cvrkuta i žvrgoljanja, i cike i vike.

Carski prijesto bio je sličan ovomu. Braslavov je slično građen onomu, samo na njem nema onako velikih dragulja i alemova. Taj prijesto daje se dizati i spuštati. Ispred prijestolja stoje baš takvi lavovi.

— Da, da, čuo sam, i sam se svijetli knez hvalio da ih je dao učiniti prema onima.

— Pa i jesu slični.

— Ali pričaj dalje.

— Kad me eunusi uvedoše u dvoranu, a to ti nastade cika i vika. Ptice zacvrkutaše, lavovi zarikaše. Ja ni ne lecnuh ramenima. Bilo bi sramotno po hrvatskog plemića da se začudi i prestraši, premda sam se vrlo udivio. Po bizantinskom ceremonijalu tri puta padoh pred carem ničice na zemlju. Nisam ga pravo smio ni pogledati; kad sam opet digao glavu, vidjeh gdje se prijestolje za mnogo uzdignulo, jer je prije još sjedio car dosta nisko, a sada me je gledao s visoka. A pri tom nije progovorio ni riječi. Ali zato se propitao kod logoteta za zdravlje kneza Mutimira.

9

— Tu mora da je silno blago... — reče sav u čudu župan Mironja, koji ga dosele slušao iskolačenih očiju, otvorenih usta, češući se za ušima.

— Pa i jest — odvrati Tihomil.

— Mogu zamisliti.

— Kad car na dan utjelovljenja Kristova priređuje velikašima objed, ne nose na stol srebrne zdjele, već zdjele od suhoga zlata, a te su tako teške da ih ne nose ljudi već ih voze na kolima, koja su grimiznim zastorima prekrivena.

— Je li to moguće? — pogleda gotovo ne vjerujući Mironja, ali se pri tom sjeti na silno bogatstvo franačkih careva pak ušuti, no da nešto ipak kaže, produlji: — Ali i naš svijetli knez Braslav nije iz prosjakove kuće.

— To se zaista i vidi. Ta meni je gotovo čudo otkuda mu to silno blago. Dobro mi je poznato kolike ste borbe imali s Francima, kolike ratove! A tu su se vaši knezovi morali dobrano istrošiti. Meni je poznat zulum markgrofa Kodolacha, poznato mi je kako je knez Ljudevit Posavski, koji je toliko junaštva počinio i devet franačkih vojska suzbio, ipak morao pobjeći. Poznato mi je da je junački knez Ratimir opet Posavske Hrvate oslobodio, te ne samo zavladao Ljudevitovim pokrajinama već i preko Save u Bosni, a znam i to da je franački knez Ratbold protjerao Ratimira, a Franak opet zavladao vašim krajem. I danas stenjete, ipak... Župan Mironja mahnu mu prestrašeno rukom i ogledavajući se na sve strane šapne mu: — Šuti zaboga... Ovdje i zidine čuju. Ako ne ćeš da me upropastiš, nemoj tako glasno. Mogli bi nas ovi prokleti Franci čuti i optužiti pred samim carem, a tada me ne bi ni sam knez Braslav mogao spasiti.

— Zar je Braslav takav rob Francima? — upita gotovo u čudu mladi Tomislavov drug.

Mironja se ponovno stade ogledavati po dvorani i kad se uvjerio na vlastite oči da u istinu nema ništa sumnjiva, reče: 10

— E, moj brajko, to su ti druge diple. Knez Braslav lukav je čovjek i sve će on Franke žedne preko vode prevesti.

Rastao je on na njihovim dvorovima, u franačkoj zemlji, i pozna sve njihove dobre i zle strane. Sto puta ih je već nadmudrio. Lukavi su oni, ta znamo mi to, ali našemu knezu Braslavu nisu dorasli. Bogami, sve mi se nekako čine kao štakori prema lavu.

— Ali kako to da im je tako vjeran?

— Hej, brajane, vjeran, vjeran, što to znači. Lukav je on, lukav. Da im nije vjeran, ne bi on danas niti bio knezom, a niti nama ne bi bolje bilo, jer bi nama gospodario Franak. A kakav je franački jaram, to si valjda čuo.

— Ta kako nisam. Pričao mi je djed da su i nama u Dalmaciji zavladali ti prokleti divljaci. Sitnu su djecu trgali s materinjih grudi, te je ubijali i psima za hranu bacali. Prokleto im bilo sjeme i pleme.

Mironja mu stavi svoju medvjeđu šapu na usta.

— I opet te molim, šuti. Ta oni nama još uvijek vladaju. Istina je, Braslav ovdje slobodno upravlja zemljom, ali da se nije prije kakvih dvanaest godina na sastanku s carem Karlom u Königshuttenu caru predao kao vazal, našom bi zemljom još uvijek vladali furlanski knezovi i tlačili nas kao pse.

— Možda...

— Ne možda, nego zacijelo. Samo lukavštini kneza Braslava imamo zahvaliti da imamo svoju državu.

— Pa neka ti bude. Arnolf se pokazao zahvalnim Braslavu za sve usluge koje mu je učinio. Ništa mu nije zabadava dao.

— Kako to misliš?

— Kako mislim?

— Reci, kako misliš?

— Lijepo! Zar mu nije Braslav bio vjeran njemački vazal. Zar se nije u Hengstfeldu pridružio Arnolfu i obećao mu pomoć protiv naše krvi, protiv krvi moravskomu knezu Svatopluku? Zar mu nije sam on savjetovao da sa tri 11

vojske provali u Moravu? Zar mu nije preporučio savez s Bugarima? Zar nije sam s jednom vojskom navalio na Svatopluka?

— Jest, jest, ja sve to znam. Ta gledao sam na svoje oči kad su franački poslanici polazili u Bugarsku našom zemljom, najprije okolicom kraj Sljemena, onda po rijeci Odri preko Turopolja do utoka Odre u Kupu, napokon Kupom i Savom. Oni su imali sklonuti bugarskoga kneza Vladimira da obnovi Tulinski mir, a zatim da ne dopusti više izvoziti soli iz svojih zemalja u Moravu. Tek mjeseca svibnja druge godine vratiše se istim putem u Moravu. Hej, svejedno je Svatopluk bio velik čovjek. Bog mu se smilovao duši. Da nije umro, i sad bismo imali s njim posla.

Tihomil zaklima glavom.

— A što ti misliš? Vjeruješ li da je Svatopluk, knez moravski, zaista umro?

Mironja ga samo iz prikrajka pogleda.

— Ej, bijes bi ti to znao. Narod priča o njem čudne stvari. Kazuju jedni da je pred smrt dozvao svoje sinove i opomenuo ih da budu složni, jer će samo tako biti jaki. Da ih u to uvjeri, dao je donijeti k svome samrtnom logu šibe, te naloži sinovima da pretrgaju svežanj šiba. Kad im to nije pošlo za rukom, podade im svakome po jednu šibu i tu je svaki lako sam slomio. Tako je starac htio pokazati kako slogom rastu male stvari, a nesloga sve pokvari. Ej, pričaju ljudi o njegovoj smrti i drugačije. Kažu da on nije umro u dvoru, već da je jednoga dana pošao u gustu, tavnu šumu na brdu Zoboru kod Nitre. Tu da je odložio oružje, oklop, i ostavio konja, te da je stao živjeti sa tri pustinjaka nepoznat. Oni koji tako pričaju kažu da će se vratiti. Ne dao Bog toga...

A Tihomil se umalo glasno ne nasmije.

— Zar ne, zadao bi on vama još dosta brige da živi.

— I te kako.

— Eto vidiš. Franak ljubi Braslava jer mu je bio od koristi, a sad će mu koristiti još i više.

12

— To znam.

— Iza Svatoplukove smrti postadoše Panoniji opasni Mađari, koje je sam car Arnolf sebi naprtio na vrat, kad ih je pozvao protiv Svatopluka. Ti znaš da su ti nemili gosti doljnju Panoniju svu poplijenili.

— To i jest razlogom da je Arnolf dao Braslavu Panoniju, jer je sam ionako ne bi mogao braniti.

Htjede još nešto reći, ali u taj čas zatrubiše trublje po prvi put i dvorana se stane puniti.

Među došljacima isticali se poslanici s bizantinskoga dvora u svojim sjajnim dugim odorama. Najviše je pak zanimao gospođe, koje su sve više dolazile, arapski poslanik koji je već dulje vremena boravio na dvoru kneza Braslava.

Bili su tu već i franački poslanici i razgovarali s posavskima i panonskima velikašima, koji su došli u velikom broju i u sjajnim odijelima.

Dvorana se gotovo sva napunila. Šarena nošnja svih tih vitezova i viteških gospođa lijepo se skladala u neki poetički sklad, u harmoniju boja, i ugađala svim očima koje su tu vrevu pratile.

Mironja ode u kneževe odaje, a Tihomil zapazi kako sa svojom pratnjom ulazi poslanik Bijele Hrvatske, Tomislav, i on se požuri k njemu.

Tomislav je bio stasom orijaš. U sjajnom odijelu, kojim se odjenuo da se vidi kakva je roda i plemena, isticao se između drugih velikaša, a njegova je pratnja bila također sjajna, jer je njegov otac htio da mu bude na čast i diku. Njegovim licem zrcalila se djevojačka blagost, ali njegovo visoko čelo i pronicav pogled pokazivali su neku odlučnost.

Kad zapazi Tihomila, prijazno mu se nasmiješi i poda mu ruku.

— Ti si nas, Tihomile, pretekao, a ja sam želio da zajedno dođemo.

Tihomil se stade nešto ispričavati. No Tomislav, koji nije volio da mu se mili drug ispričava, mahnu samo ru13

kom. U taj čas zatrubiše ponovno trublje, a kroz vrata u zadnjem dijelu palače stadoše ulaziti stražari i dvorjani kneza Braslava i supruge mu Gertrude.

Najprije iđahu kneževi sluge i dvorjanici. Za njima dođe i pratnja kneginje Gertrude. Iza te pratnje došla je i sama kneginja, krasna žena, posavskom knezu druga žena iza pokojne njegove supruge Ventescele. Kovrčaste vlasi nadvisivale visoko, lijepo čelo i bile kao prekrasna kruna nad blijedim njenim licem uzornih crta. U kosama je imala grimizne vrpce. Grimizni plašt, učvršćen zlatnim kopčama, padao je niz ramena i produljivao se u dugu povlaku. Na glavi joj se krijesilo mnoštvo najbistrijih alemova u prekrasnoj kneževskoj kruni. Bijelo grlo sapinjala je ogrlica prekrasnih kamena, koje je dobila na vjenčani dan, kao dar njemačkoga cara. I njeno bijelo odijelo bilo je urešeno alemovima, topazima, berilima i smaragdima. Iza kneginje slijedio je red sjajnih dvorskih gospođa, koje su bile prve u hrvatskom narodu i po obličju i po ljepoti.

Sam pak knez obukao je danas na sebe najsjajnije odijelo, jer mu je podavalo prilike da više istakne svoje bogatstvo. To se odijelo samo malo razlikovalo od odijela bizantskih careva. Imao je bijelo donje ruho iskićeno zlatnim rubovima. Plašt mu je bio od morsko-zelene boje isprepleten srebrom, a podstavljen crvenom bojom. Njegova agrafa bila je crvena sa zlatom. Postole mu nisu bile crvene kao kod bizantskih careva, već bijele, ali su bile, kao i bijelo ruho, bogato izvezene zlatom i biserjem. Na glavi je knez Braslav nosio kneževsku krunu, koja je sjajila od zlata, biserja i dragog kamena.

Preda nj stupiše poslanici franačkoga cara Arnolfa.

Na čelu bio im Gottschalk, debeli njemački grof, odavna prijatelj kneza Braslava.

I on se pokloni po običaju, kako je doličilo, i stade govoriti jasno i glasno: »Mi, poslanici cara i kralja Arnolfa, dolazimo k tebi, visoki kneže slovinskih i posavskih hrvatskih zemalja, i no14

simo ti njegov pozdrav. Uvjeravajući te o njegovoj carskoj milosti, čast nam je da ti možemo predati izraz njegove volje i ljubavi. Budući da si se pokazao vjernim njegovim prijateljem i vazalom, našao je za shodno da u tvoje ruke preda nove za tebe zemlje, da te ojača, uzdigne i počasti. Odlučio je da ti preda panonske krajeve, koje su nekoć posjedovali Rastislav i Kocel, a koje su sada izvrgnute raznim neprijateljskim navalama. On ti te zemlje povjerava, imenuje te njihovim gospodarom, vladarom i upravljačem. Ti pak, veliki kneže, zavjerit ćeš se pred Bogom i svim svecima da ćeš mu ostati vjeran prijatelj, da ćeš spomenutim zemljama vjerno i pošteno upravljati, da ćeš ih od svakoga zla braniti i čuvati, da ćeš ih i novcem i vojskom štititi od dušmana i svih zlih moći i bijede. Svim pak živim u zemlji panonskoj poručuje po meni car Arnolf, da te imaju slušati i da ti imaju vjerno služiti. Tko tebe ne sluša, njega ne sluša, tko tebe prezire, njega prezire. I jao njemu. Tko bi se usprotivio, ne bojeći se Boga, toj njegovoj odluci pod srdžbu Boga svemogućega Oca i Sina i Duha Svetoga, neka padne, i prokletstvo Oca i Sina i Duha Svetoga i od osamnaest svetih otaca, neka na nj dođe. Guba Naamana Sirca neka ga muči, i neka u paklu bude proklet zajedno s vragom i njegovim slugama i Judom Iškariotom i svim prokletnicima u vijeke vjekova. Tako budi, to je volja moga gospodara i cara Arnolfa.« I, kleknuvši na jednu nogu, poljubi diplomu koju je dosele na zlatom izvezenom grimiznom jastuku držao njegov mladi momak. Zatim ustane i preda je svome bilježniku, a taj stade čitati rukom napisano carevo pismo s kojim se Braslavu podjeljuje Panonija.

A kad je pismo pročitano, uze ga opet u ruke Gottschalk i preda ga Braslavu. A taj, uzdigavši ruku k nebu, stroga i ozbiljna pogleda reče: — Hvala i slava Bogu i sva čast caru i kralju Arnolfu, ja iz njegovih ruku primam panonske zemlje i prisižem pred Bogom i svim svecima da ću mu ostati vjernim prijateljem, 15

i da ću svim silama nastojati da mudro upravljam svoje zemlje.

Kad je to knez izrekao, uskliknu prvi dvorski kapelan Mojmir: — Živio na mnogaja naš sjajni knez Braslav.

I dvorana zaori usklicima i gromornom vikom: Živio knez Braslav.

A kad se ta vika slegla, viknu opet kapelan Mojmir: — Neka živi i svijetla kneginja Gertruda.

Vika se ponovi, ali ne više onako zanosna kao prije.

Kneginja, koja je mirno sjedjela na svom stolcu, učini se da to nije opazila, ali oni koji su joj bili blizu, vidjeli su, da joj je preko čela preletio laki oblak.

Kad su usklici zatihnuli, dođoše izaslanici, velikaši i plemići panonskih krajeva, pred kojima su išli njihovi dvorjani, u njihovim bojama, i nosili na jastucima ključeve i darove.

Bilo je tu sijedih staraca, koji su proživjeli mnogo bojeva i kojima su brazgotine pokazivale burnu prošlost, bilo je mladih junaka, koji su tek nekoliko puta izašli na junačko mezevo. Bilo je plavokosih i crnih mladića, koji su bolje poznavali lutnje i cjelov djevojačkih usana nego mač i štit, ali bilo je i takvih junaka koji su svojom jakošću i oružjem svojim bili na glasu, te su bili strah i trepet svojih neprijatelja, a ponos i slava Panonije. Svi ti veliki i mali dođoše da se poklone svom novom gospodaru, koji ih ljubezno primi i sa svakim nekoliko riječi progovori.

Dok je taj službeni dio trajao, nisu gospođe mirovale i gospođe i djevojke pogledavale su na mlade vitezove, a ovi su im poglede odvraćali. Samo Milena, prva dvorjanka kneginje Gertrude, gledala je u zemlju. A baš to se svidjelo Tihomilu, koji nije s nje skinuo očiju od časa kad je stupila u dvoranu. Njezina sjajna pojava za čudo ga je privlačila, njega, koji je bez opasnosti prošao tolike krajeve svijeta, njega, koji je dapače izašao bez neugodnih uspomena iz samoga Carigrada.

16

Na prvi pogled Milena mu se svidjela, ali ona jedva da ga je opazila, i to je baš ljutilo mladoga junaka i jedva je čekao da joj kojim god načinom i javnim činom pokaže svoju naklonost. Ali tome se nije tako lako nadala prilika.

Najviše ga je ljutilo što je, nekako instinktivno pogledavši na grofa Gottschalka, zapazio kako ovaj strastvenim pogledima guta Milenu. Iako mu je Milena bila posve tuđa i premda je nikad nije ni vidio, a kamoli nagovorio, ipak je osjećao već od prvoga početka neki ljubomor prema Gottschalku. Odmah bi se s njim bio pobio ili na noževe, ili na mačeve, ili na sjekire. A tu borbu zapodjenuo bi on drage volje, ne znajući sam zašto, borbu na život i smrt.

Njegovi pogledi kazivali su to jasno Mileni, ali ova jedva da je to i opazila. To je najboljemu prijatelju Tomislava malo davalo nade.

Kad je službeni dio ove svečanosti bio završen, stade se cijelom dvoranom i opet oriti gromorna vika: — Živio knez Braslav!

— Živio!

Iza toga odoše svi kneževi uzvanici k sjajnoj gozbi, koja se odlikovala ne samo obiljem jela već također i biranim posuđem. Gospođe i gospoda sjedoše ispremiješano. Zdjelu za zdjelom donošahu na stol.

Bilo je tu medvjeđe butine, tečne srnetine i fazana, trčaka i izvrsnih riba, pilića i janjetine, svega i svačega u izobilju.

Već sam miris ovih jela opajao je uzvanike. Tihomil, koji je sjedio uz Milenu, reče: — Gospođice, vaš knez umije pogostiti.

A ona mu, pogledavši ga svojim velikim očima, na to odgovori: — On je moćan gospodar.

Njemu uzdrhta srce od tih riječi, jer se nije sjećao da je ikad u svom životu čuo tako mio nježan i srebren glasić, pa zato nastavi: — Vi ste već, gospođice, dugo na dvoru?

17

Ona uzdahne.

— Od smrti moje majke. Moj otac umro je još mnogo prije, dok sam bila malena.

— Ostadoste siroče?

— Ostadoh siroče, i dobar knez, kome sam u rodu, uze me k sebi i svojoj gospođi, te sam joj dvorjankom.

— I lijepo vam je?

— Jest, lijepo mi je.

On se sve više opajao njenim govorom.

— O, kad bi vam dobri Bog uvijek dao sve dobro.

Ona ga plaho pogleda i zapita: — Kako to, gospodine, da mi vi, koji me još nikad niste vidjeli i koji me niti ne poznate, tako tople želje izražavate.

On joj još tiše odgovori, ali tako nježno da se vidjelo da joj govori iz duše: — Jer ste tako lijepi, gospođice.

Ona porumeni preko ušiju i ne odgovori ništa.

Kod stola posluživali sjajni dvorjani. A pjevači dječaci zabavljali goste svojim latinskim pjesmama.

Ali ne samo gore u dvoru, nego i dolje na ulicama bilo je bučno. Knez je narodu dao prirediti velike svečanosti, neka se naraduje i naveseli.

Svečani prohod išao je gradom od jedne strane, pa okolo naokolo, a onda na veliki trg, gdje je bila prava pučka svečanost. Naprijed su išle čete vojnika i oklopnika s dugim kopljima i gvozdenim kacigama i jahači na vilovitim konjima. Lijepa povorka djevojaka i mladića zapjevala bi svaki čas kakvu veselu pjesmu u slavu knezu Braslavu.

Prekidali su te pjesme samo usklici vesele svjetine, koja se sve više i više gomilala i umnožavala.

Najveće je veselje po dječake bilo kad su pojedini starješine stali bacati u narod novac, bizantine i solide, tj. zlatni i srebrni novac, najviše pak bakrenih dinara i numa. Tu je bilo vike i strke, vesele tučnjave i meteža.

18

Nekako u sredini svečane povorke iđahu dva golema orijaška čovjeka. Ti su vodili ogromnoga vola, koji je bio okićen cvijećem i vijencima rumenih ruža i karanfila.

Taj je pobuđivao osobitu pozornost ne samo radi svoje veličine već i poradi toga, što je bio po starom običaju namijenjen da bude masnom poslasticom puku. Na velikom javnom trgu već je plamsao oganj na kojem se imao peći noć i dan na velikom ražnju, da ga onda rasijeku na malene komade, koji su se imali baciti u puk. Nedaleko je stajala ogromna bačva s vinom, a i ta je bila knežev dar narodu i puku.

Puk se, gledajući kako vode bijela vola i kako ovaj ponosno stupa između svjetine, radovao i pokazivao svoju radost glasnim povicima i usklicima, koji su postajali sve jači i jači, te se napokon pretvoriše u pravu buru odobravanja. Sad se već skupila tolika množina svjetine da je postajala ljudskom životu opasna. A ta je svjetina već sada urlikala: — Živio knez, živio knez!

Kad je svečana povorka prolazila mimo dvora kneza Braslava, stiša se nešto vika, sve je napeto očekivalo hoće li se sam knez pokazati narodu.

Pa kad se ovaj zaista i pokazao, nastane tolika vika da se čula daleko dolje preko hladne Save i vidjelo se da je oduševljenje dostiglo neki vrhunac: Iz tisuću i tisuću grla orilo se: — Živio knez, živio knez!

Glasovi jakih muškaraca i slabih žena, sijedih staraca i nejake djece ispremiješali se u neki neopisivi kaos, u neki potresni zbor, koji kao da će srušiti svojom silom zidine, kao nekoć trublje jerihonske.

A knezu Braslavu veselo se smiješilo lice kao kakvom rimskom trijumfatoru kad se vraćao kao pobjednik iz kojega strašnoga boja kući. On je mahao rukom narodu u znak hvale. Tek iza nekoliko časaka nestane ga s prozora. I tad krene povorka dalje neprestano vičući i pjevajući. Kad su 19

već i zadnji redovi povorke minuli ispred kneževa dvora, skoči pred vrata dvora neka žena i htjede silom prodrijeti u dvor.

Zapriječena od vojnika, koji su stražarili ispred dvora, stade ona vikati hrapavim, kreštavirn glasom, što ju je grlo nosilo: — Pustite me, pustite me!

Ali kad je ipak nisu htjeli pustiti, počne rukama bijesno mahati i nastavi: — Pustite me knezu, pustite me, neka mi vrati dijete što su mi ga ugrabili Saraceni. Pustite me... odmah... ja moram do kneza. Pustite me, vi ništarije, vi nitkovi. Vi se smijete, vi cikćete, a ja sam očajna...

I objema rukama htjede da se progura.

— Pustite me, vi hulje, vi lopovi... vi bijednici... — stade vikati žena kad joj stražari kopljem zakrčiše put. Tek kad je vidjela da joj to ništa ne pomaže, stade tući oko sebe rukama. I sad su i oni stranci, koji je nisu poznavali, mogli uvidjeti da je bila suluda.

Stražari su je već odavna poznavali, ali nisu upotrijebili silu, jer su luđake i luđakinje u ono vrijeme smatrali nekim svetim bićima.

Ipak je taj čas bio vrlo neugodan. Ona je tako vikala da se moglo čuti i gore u kneževski dvor, a u tom bi slučaju čitava svečanost bila upropaštena, to više što je sada luđakinja bila već tako bijesna da je stala vikati prema svjetini: — Glupaci... babe... slabići... vi kličete knezu živio. Vičite radije neka bude proklet. Vičite, dolje s njim. On dopušta da nam djecu Saraceni kupuju. On je obični franački rob, on nas je prodao... on tjera naše, s franačkim lopovima, hrvatske svećenike koji su krv naše krvi, a one franačke zove... Proklet... — I ona stade prijetiti objema rukama. A svijet oko nje stao se je sabirati sve više i više, a ipak nije bilo nikoga koji bi se usudio dotaknuti je. Još manje je pak bilo takvih koji bi se usudili da joj povlađuju. Lju20

di su dobro znali da ono što luđakinja smije, njih može začas upropastiti.

Međutim, ni vojnici nisu više mirovali. Njihov vođa približi se ženi i reče: — Ženo, umiri se. Ti ne znaš što govoriš. Mi ti ne bismo htjeli nažao učiniti, ali budeš li dalje tako vikala, morat ćemo te vezati...

Ali ona nije prestala.

— Vezati... vezati... vezati... mene ubogu ženu vezati.

Znala sam da ste lopovi, znala sam da nemate srca. Kćer ste mi bacili u ropstvo... ubijte i mene... ubijte, jeste li čuli, ja ću mirno čekati... Ubojice, pripuzi, oruđe lopova i...

I mršavu ruku digne uvis, prijeteći prema dvorskoj kuli i prozoru na kom je malo prije stajao knez. Sada već nije vojnicima preostalo drugo, nego joj jedan pristupi i zgrabi je poput kliješta za ruku, da je ona samo zajaukala, a na oči joj briznuše suze.

U taj čas pojavi se na vratima s Mironjom, kojemu su sluge javili šta se dolje zbiva, Tihomil u svom sjajnom odijelu. On zapazi ženu, vojnike i svjetinu.

Brzo pristupi vojnicima i saznavši o čem se radi, reče: — Pustite je na miru, ta vidite da je bolesna... A ti, ženo, čuj me. Sam ću govoriti svijetlome knezu o tvojoj kćeri.

Pa ako je moguće, on će je iskupiti od Saracena, a ako ne, onda će to učiniti moj gospodar.

Svijetla pojava mladoga Tihomila u jedan čas iznenadi ubogu suludu i ona se počne, kao da vidi viziju, kroz suze smiješiti. Odmah padne pred njega na koljena i uzdigne obje ruke k njemu moleći: — A tko je tvoj gospodar?

Tihomil je pridigne iz prašine i reče tiho: — Moj gospodar je Budimir Tomislav, sin kneza Mutimira.

A ona, kad je začula to ime, stade veselo vikati: — Živio hrvatski knez Mutimir, živio Budimir Tomislav...

21

Svjetina, koja je bila kraj nje, stade vikati isto. I ta se vika miješala s onom već udaljenom vikom svečane povorke, koja je već dospjela na glavni trg, na trg svečanosti. Župan Mironja, koji je pratio Tihomila, uhvati ovoga za ruku i šapne mu naglašavajući svaku riječ: — Iz usta ovih malih čut ćete istinu. Pametni ludo govore, a ludi pametno...

Ove je riječi rekao tako tiho da ih nije nitko čuo već jedini Tihomil, a tomu se samo zakrijesiše oči.

Napokon je Tihomilu, Mironji i vojnicima pošlo za rukom umiriti ženu, i ona se nekako dala nagovoriti da se udalji. Tihomil pak i Mironja vratiše se na gozbu u dvor kao uzvanici kneževi.

Gore je sjajna gozba bila u punom jeku.

Sve što je hrvatski posavski knez mogao dati gostima, on im je dao.

I franački poslanici, koji su često bili uzvanici na carskim dvorima, gosti samoga cara, morali su priznati da je objed kneza Braslava dostigao u svemu, ako ne i prestigao, gozbe franačkih careva.

Sladokusac Grk zadovoljno je gutao kapljice odličnoga vina i lizao svoje usnice omašćene masnom pečenkom i slatkišima.

Gottschalk je iskapljivao vrč za vrčem i neprestano hvalio hrvatsko vino.

Ni Mironja nije se baš ustručavao prazniti vrčeve te je neprestano namigivao Tihomilu, koji je nedaleko sjedio, neka gutne i on. Svi su bili dobro raspoloženi.

Sam Tomislav sjedio je mirno na svom mjestu, tek je kadikad dobacio koju riječ svojoj susjedi.

Lice mu je bilo ozbiljno i strogo i vidjelo se da o nečem razmišlja.

Njegov drugar Tihomil bio je posve drugačiji. On je danas bio neobično dobre volje i razgovoran. Njegova susjeda Milena slušala ga i odgovarala na njegova pitanja.

22

Njegove je riječi omamljivahu kao miris šumskoga cvijeća i na časke joj se pričinjalo kao da je posve sama s njim, u dalekim gajevima, punim prekrasnoga cvijeća i cvrkuta nebeskih ptica, koje bi u svojim zlatnim odijelima svaki čas sjedale na grančice i promatrale njih dvoje, kako razgovaraju. I bilo joj je na časke kao da sluša neku tajanstvenu glazbu nevidljivih bića, neizrecivo lijepu, vilinsku. U tim trenucima nije ni čula mnogu njegovu riječ, toliko se zanijela u sanjarenje. Ali tad bi se on lako dotaknuo svojom rukom njezine ruke i upitao: — Zar me ne slušaš, Mileno?

Ona se prenu i pogleda ga u oči. A te oči kao da su se htjele nasititi njenom ljepotom, palile su joj lice, spuštale se na njezin vrat i, kao da su tražile da saznaju svu tajnu njene djevojačke duše, stale zirkati i u njeno srce. I njegov se zanos poveća i on joj reče: — Znaš li, gospođice, da mi srce obuzimlje neopisiva radost što te mogu gledati, što mogu sjediti pored tebe i što mogu slušati tvoj slatki glas.

Milena, koja je na posavskom dvoru slušala mnogo milolaža i ulagivača, i takve je riječi slušala uvijek nekom nehajnošću, čudila se sama sebi kako ove njegove riječi na nju posve drugačije djeluju. Dok se drugim muškarcima, kad bi joj šta slična rekli, naprosto izrugavala, ove njegove riječi napunjale su je nekom slatkom čežnjom i željom da nisu tek slično laskanje.

A on, videći da ga sluša, stade još zanosnije pričati, kako je putovao po velikom svijetu, kako je bio i u dalekom Carigradu i u Italiji i kako je vidio mnogo lijepih žena, ali da mu ni jedna nije ugrabila srce. Pripovijedao joj o časti na dvoru kneza Mutimira, pripovijedao joj o ratovima u kojima je već bio, i o onim sjajnim dvorovima u kojima su pasle njegove oči. Govorio joj o svem i svačem, ali najradije o svojoj domovini, o Bijeloj Hrvatskoj. Pričao joj o srebrnom svojem moru, s kojim je na čamcu često znao bojak biti, kad se uzbibalo i uzburkalo, pričao joj o čarobnim ostrvi23

ma pokrivenim gustim mirisnim gajevima, o bistrom zraku i obilju morskih riba. Pričao joj o šarenom stabalju i cvijeću, o planinkama i česminu, borju, vrijesu i ružmarinu, o lijehama cvijeća i čitavoj krasoti južnoga podneblja, o grimizu i plaveti neba, o talasanju vode, o burnim i olujnim slapovima pjenaste Krke, o hrvatskim mjestima Biogradu na Moru, Hlijevnu, Belčinu, Skradinu, Klobuku, Splitu, Kninu, Ninu, Šibeniku i o svim divnim gradovima svoje mile domovine. Pripovijedao joj kako krasnih dvoraca imade ondje. Spomenu joj Trpimirov Klis, a napokon i svoj dvor, ne velik doduše, ali na visu i klisuri iznad sinjega mora, koje je ispod njega puklo u nedoglednu dalj, pak se ljeska na Božjemu suncu u tisuću dragulja i alemova i cjeliva one hridi, kao otac i majka.

Milena je slušala to zanosno pripovijedanje nepoznatoga joj dosad mladića. Prvi put je čula takve riječi iz takvih usta i, što je više slušala, sve se više u njenoj duši stvarala slika kako ona s njim putuje, kako je vodi u bajne nepoznate strane, i sve joj se više činilo da se nešto budi u njoj i da je obuzimlje neka nenadana sreća, kakve prije nije osjećala. Slušala ga sada pozorno, otvorenih ustašca, i zagledala se u nj, obrazi joj bijahu rumeni poput ružica, a srce joj je sve glasnije i glasnije kucalo. I njene oči stadoše krijesiti neobičnim sjajem i gledati u Tihomila nekim žarom, ali i nekim stidom. Osjećala je kako je omamljuje njegov govor, kako je razdragava njegov doticaj, kako je rasplamćuje njegov pogled.

A očito je i on opazio kako ga rado sluša, jer ne samo da nije prestao nego je nastavio s još većim žarom. Lica mu se zažarila i on je bio sav omamljen od njena pogleda. I ti pogledi uzburkaše njegovu krv koja je stala sve jače i jače udarati u žilama. I ono srce, koje je tako često odolijevalo ženskim čarima u tuđim zemljama, kao da je postalo posve drugačije pred ovom nježnom posavskom djevicom.

Dok je on tako zanosno, gotovo zatravljeno gledao Milenu, osjeti na svom ramenu tešku gvozdenu šaku. On se 24

trgne i pogleda. Za njim je stajao debeli zdepasti Franak s omašnom trbušinom i crvenim krupnim licem. Bio je to Gottschalk.

— Ha, kako vidim, vi se izvrsno zabavljate, mladi gospodine — reče on lukavo se smijući.

Mladić ga ponosno pogleda, ljutit što ga je upravo smeo. Pričinjalo mu se kao da ga se dotaknuo mlaz hladne vode.

— Pa kako i ne bih? Zar je moguće da to bude drugačije kad čovjek sjedi uz takvu gospođicu. Ili, mislite li vi, da ja ne znam što je ona. Ja znam da je ona najljepša gospođica na čitavom svijetu i vi, gospodine, ako imate plemenito srce u svojim grudima, morate priznati da nema nigdje na svijetu, a bome ni u vašoj rođenoj zemlji, ljepših djevojaka.

I on je bio pripravan izazvati toga Franka na dvoboj, ako se njegovim riječima usprotivi.

Ali Franak se samo zadovoljno nasmije i ponovi za Tihomilom doslovno njegove riječi: — Ja znam da je ona najljepša gospođica na čitavom svijetu i vi, gospodine, ako imate plemenito srce u svojim grudima, morate to priznati, da nema nigdje na svijetu, a bome ni u vašoj rođenoj zemlji, ljepših djevojaka.

Tihomil ga pogleda začuđeno, oštro, gotovo bijesno, ali mu nije mogao ništa odgovoriti, jer je napokon franački grof samo povladio njegovim vlastitim riječima. Zato ne reče ni riječi, već pogleda svoju susjedu.

Milena je spustila glavu na prsa i sva joj veselost iščezla iz lica. Gledala je tako tužno, tako tužno.

Dugo u noć trajala je gozba. A kneževo je društvo postajalo sve veselije i raskalašenije. Žene su se napokon povukle u svoje odaje, ali to nije završilo gozbe.

Sad tek dođoše grčke plesačice. Polunage, razbludnih pogleda, obnaženih grudi, raspuštenih vlasi, lijepe i nasmijane, stadoše izvoditi svakojake igre.

Oči napola pijanih muškaraca iskolačiše se na njih. Gosti stadoše doduše slušati plesnu glazbu, ali još više gutati 25

očima divna tjelesa, koja kao da su isklesali najslavniji grčki majstori.

A plesačicama kao da je uzavrela mlada krv, lica im se upališe, oči im sjajile i krijesile poput alemova, ruže u onom pomamnom plesu padale im s kose, ali nožice nisu htjele da prestanu, već su neprestano letjele i letjele, jer se biserne papučice nisu ni doticale tla. Bio je to zaista raskošan prizor.

I svi, svi su na nj pogledavali, i Arapin s valova Quadalquivira i sijedi poslanik s carigradskog dvora i franački vitezovi i hrvatski velmože.

A istočne se ljepotice smiješile razbludno i strasno poput sirena, i na koncu se stadoše iz velikih košara nabacivati ružama, jasminom, karanfilom i jorgovanom u one muškarce, koji su očarani tim plesom zašutjeli, prestali razgovarati i piti i gledali samo u njih kao u kakva čudesa.

Pa kad je ples svršio, posjedaše plesačice k stolovima i stadoše piti iz zlatnih vrčeva vino.

Uzvanici, župani, velmože, poslanici i vitezovi, svi hvaljahu kneza Braslava, i pokazivahu svoju radost što ih je tako lijepo pogostio i počastio, i pobrinuo se i za mnoge raskošne igre.

Knez Braslav je očito uživao radi tih pohvala i zadovoljno promatrao lica pojedinih razdraganih gostiju. Ali kad je tako stao promatrati stolice, zapazi da je jedna prazna i on zapita dvorjanika koji ga je posluživao i koji je iza njega stajao: — A gdje je poslanik Bijele Hrvatske?

— On je ustao i otišao još dok su te plesačice plesale.

Braslavu se namršti čelo, ali ne odgovori ništa, već samo iskapi veliku kupu vina.

Uto k njemu dotetura pijan i nespretno debeli grof Gottschalk s čašom u ruci...

— Prekrasno... sjajno... veličanstveno... Došao sam čestitati... ali... ali...

— Što ali — zapita knez.

26

— Sve su lijepe, ali najljepše nema.

— A koja je to?

Gottschalk se glasno nasmiješi.

— Ta koja druga nego ona koju si mi obećao ako ti ishodim Kocelovu Panoniju.

— Milena?

— Da, Milena.

— Ona je zaista prekrasna djevojka.

— A Panonija je tvoja...

— Je li to tvoja zasluga? — zapita zlovoljno knez.

— Ne ću reći da je samo moja, ali da sam ja najviše tome pridonio, u to sam uvjeren. I milom i silom, i mitom i laskanjem, ja sam nastojao predobiti carsku okolinu, a govorio sam dosta o tvojim zaslugama i samomu caru. I eto, tvoj se san ispunio, a sad treba da se sjetiš svojih prijatelja koji su zaslužni da ti se taj krasni san ispunio.

— Lijepo je to... ali taj san pretvorio se u javu, i nemoj zaboraviti, ja nisam glup da ne bih znao zašto je Kocelova Panonija, kao lijepa jabuka, baš meni pala u dio. Prije kakvih deset, petnaest godina veselilo bi me mnogo više.

— A Svatopluk?

— Istina, Svatopluk je bio moćan vladar i sjajan, a opasan neprijatelj, ali ja sam ga napokon mogao lijepim načinom pretvoriti u prijatelja. Sad imam za susjeda novo pleme, koje je tek došlo u naše krajeve, ali koje već dobro poznaju svi dvorovi u Europi, jer se u to kratko vrijeme istaklo nezasitnom žeđi za krvlju. Ti barbari...

— Da, ali ti barbari, koji su sad još nepokršteni, mogu s vremenom postati najkršćanskiji i najdivniji narod. Ti barbari mogu još biti plemenitijima od našega naroda i vašega. Ti barbari...

Braslav prekine riječ franačkom grofu.

— Što biti može, što će se možda jednoć i dogoditi, to na mene ne spada. Ja samo znam ono što sam sam doživio i što mi moji kroničari o njima pričaju.

— A što kažu oni?

27

— Kažu oni što i ja sam znam.

— Reci!

— Oni su crna lica, ukopanih očiju, niska stasa. Okrutni su, da je strahota. Kažu da sirovo meso jedu. Ljeti obitavaju u čadorima, zimi pak u kolibama od drva i trstike.

Konj, mač, strjelica, rogovi i luk svakidašnja su im zabava.

Jašući, sigurno pogađaju strjelicama. Njihovi vojnici privikli se na svaku vremensku nepogodu. Ali jao pobijeđenome. Oni ne znadu praštati. Ubijaju odrasle ljude, a stare i starce zarobljuju, žene oskvrnjuju.

— Ah, ta to su strašni ljudi — zavapi Franak.

Knez mu odvrati: — Jest, istina je da su strašni ljudi, ali vjeruj mi, ni vaši Franci za svoje strahovlade nisu bili bolji.

— Ti nas ne smiješ uspoređivati s Mađarima, nego neka nas od njih očuva Gospodin Isukrst i preblažena Gospa Blažena Djevica Marija.

— Vidiš, dakle. To su moji susjedi. Tvoj gospodar nije podoban da od njih čuva svoju veliku državu. Trebalo mu je da nađe moćnoga branitelja. Svatoplukovi sinovi kolju se između sebe, uz to je pleme njihovo omraženo Francima radi njihova oca. Nije mu preostalo drugo nego da bira mene, koji sam mu uvijek bio prijateljem. Vidiš, eto, to je sve. Ali meni je pao veliki teret na glavu.

— Ali s velikom slavom.

Braslav se zamisli.

Međutim ga zapita Gottschalk: — A Milena? Hoćeš li držati kneževsku riječ?

Knez ga gotovo prjezirno pogleda, promjerivši ga od pete do glave.

— Hrvatski knez Braslav uvijek drži svoju riječ.

— Milena će biti mojom?

— Da. Tvoja je.

A debeli Franak pruži svoju šapu prema knezu i pograbi čvrsto njegovu ruku.

28

— Znao sam ja to da je tvoja riječ, kneže, čvrsta. Tek bih te jedno molio.

— Što?

— Da pospješiš svadbu.

— Zašto?

— Zar nisi vidio da onoj golubici prijeti jastreb?

— Kakav jastreb?

— Zar nisi vidio kako su Tihomilove oči krijesile požudno i strasno od pogleda na nju?

Knez odgovori: — Vidio sam.

— Ako si vidio, onda znaš kakva joj pogibelj prijeti.

Knez odgovori: — Znam.

— Ne ćeš li da bude prekasno, treba da mi je što prije predaš.

Knezu baš nije bila draga nikakva nagla nesmotrenost, on nije htio djevojci učiniti baš nasilje, a znao je da djevojka ne gleda rado Gottschalka i zato ne odgovori.

Ali Gottschalk reče gotovo drzovito: — Zar je to kneževska riječ?

Knez, pogođen na najosjetljivijem mjestu, odvrati brzo: — Ta rekao sam ti da je tvoja. Kada, to je tvoja stvar.

— Dobro dakle — reče Gottschalk, a oči mu sijevnuše radosno — hoću već za nekoliko dana. Ovdje joj prijeti pogibelj, ali kad je jednom odvedem u svoje kršno gnijezdo i vrletne svoje gore, neka je potraži taj Tihomil ako hoće, ali to neka znade da će u mojim hridinama skrhati sve kosti.

I sada zadovoljan što se tako svršilo, pođe natrag među goste.

A ti su već bili posve pijani.

Robovi i dvorjanici nosili nove jestvine i vrčeve pune vina. Između gostiju ispremiješale se grčke plesačice, te su sada pjevale svoje razbludne pjesme, a gosti im pomagali, iako nisu razumjeli dobro ono što pjevačice pjevaju. Pomagali su hrapavim, pjanim grlima i više kriještali nego 29

pjevali. U dvorani nastade zapara i metež, a svjetiljke su blijedo rasvjetljavale ona od nesna i pila blijeda lica. Onu čudnu smjesu polunagih žena i muškaraca u raznobojnim, šarenim odijelima, one spodobe ljudske, od kojih su neke već ležale na podu oborene vinom i pijano hrkale, dok su druge glasno vikale i lijevale u sebe i vino i medovinu.

Robovi su svaki čas iznijeli kojega pijanoga gosta iz dvorane i odnijeli ga u njegove odaje. Ali još uvijek ih je dosta ostalo i nastavljalo svoje razgovore, pjesme, kletve, rugalice i psovke.

Grkinje se sve više bližile svojim susjedima i šaptale im zamamne riječi, a ovi su se na pola glupo, na pola zadovoljno opajali njihovim riječima i privijali ih k sebi, zaboravljajući na sve propovijedi koje su pobožno slušali svake nedjelje od svojih svećenika. Strast im je izobličavala obraze. Strast i vino. I buka je postajala sve veća i veća i sve više i više žrtava valjalo se po podu, na kojemu je bilo puno ostataka jela, mlaka od vina, bijelih i crvenih ruža, karanfila i drugoga cvijeća, zgažena i satrvena.

Knez Braslav slavio je dobitak Panonije...

A vani bila je noć, vedra, lijepa. Nebo je bilo osuto zlatnim zvijezdama. Mirisavi dah cvijeća razlijevao se krajem i slavuji pjevali u svojim gajevima.

Mjesec je prosipao zrake nad starim Siskom i kneževskom kulom i čitavim krajem.

Dolje ispred kneževskoga dvora, na starom rimskom kamenu, sjedio je Tomislav.

Orijaška njegova spodoba kao da je bila još jače rasvijetljena mjesečevim sjajem. Oko njegova lica kao da je mjesec htio razliti svu svoju svjetlost.

Pred Tomislavom stajao je Tihomil, zagrnut u svoj plašt i mirno je slušao svoga gospodara.

A taj uzdigne ruku prema kuli i reče: — Gore plešu i piju, viču, slave i orgijaju. A tamo daleko kod Tise već nestrpljivo ržu konji i varnice im s kopita vrcaju. Njihovi gospodari jedva čekaju da navale na tu kra30

snu zemlju. Bojim se da ovo veselje gore u dvoru nije drugo nego pjesma smrti.

Tihomil kimnu glavom i reče: — Ti si uvijek bio mudar, moj gospodaru, ali ne dao Bog da imaš pravo.

Tomislav podboči glavu na obje ruke i duboko se, duboko zamisli...

Iz tih misli prenulo ga tek užasno i grozno tuljenje.

Bila je to luđakinja koja je i po noći obilazila gradom.

A to je tuljenje djelovalo na nj kao krik noćnoga ćuka koji dozivlje smrt.

31

II.

Kad se Milena rastala od kneginje, pođe sa svojom služavkom Zoranom u svoju ložnicu.

Zorana joj htjede pomoći kod svlačenja i uze joj nakit s bujne kose i plašt s djevojačkih ramena. Ali kad joj htjede dalje pomoći, sjedne Milena na ložište i povuče staricu, da i ona sjedne do njenih nogu.

Kroz otvoreni prozor prodirali su mjesečevi traci i ispunjali sobu nekom tajanstvenom svjetlošću, mirisni dah čarobne večeri ispunjao je cijelu sobu, a njoj se nije dalo predati snu, već joj se prohtjelo malko razgovora, i zato reče: — Zorano!

A zgrbljena starica prikuči sijedu glavu k njezinoj i zapita je nježno, kao majka svoje dijete: — Što želiš, sunce moje?

Uvijek ju je tako nazivala od miloće od onih vremena dok je još njena Milena bila posve malena i sitnim nožicama skakutala po zrnatom pijesku vrta, na imanju svoga pokojnoga oca i majke.

Pa kad joj Milena nije ništa odgovorila, pogleda svojim staračkim očima bolje u djevojčino lice i, zapazivši kako joj na očima krijese suze, zaplješće rukama i zavapi: — Sveti Vide, što ti je, sunce moje?

Djevojka joj se samo nasmiješi ispod suza, ali i opet ništa ne odgovori.

— Jako si blijeda...

— To mjesečina sjaji po mom licu.

— I pod suzama se smiješiš.

— Oči mi suze, kao da sam gledala u vatru, u svjetlost.

Ali nisam tužna. Pa ipak, neprestano mi dolazi na um moja pokojna majka.

32

— Tvoja majka, Bog ju upokojio... O, ne spominji mi nje. Ti ne znaš o njoj sve, ti ne znaš kako je dobra bila, ti ne znaš što je sve trpjela, ti ne znaš... ali doći će čas, i možda će to biti brzo, kad ću ti kazivati cijelu njenu strašnu povijest, cijelu priču njezina života... Sad ne... sad ne... sada je još prerano. Sad još nije čas da mutim snijeg bijele dušice tvoje, da u medovinu tvoga života bacam pelin. Strpi se... Tvojoj je majci sada dobro. Ona je sada ispod lipe, koja se razgranjava pod rasvijetljenim oblacima, ispod jasena sa tri korijena, pod kojima su studenci životvorne vode. U jasena sitna resa, po njoj pada medna rosa i ona se krijepi tom rosom-medovinom.

— Ti mi govoriš, majko, o raju...

— Govorim ti o raju, djetešce moje, gdje se kupe duše dobrih ljudi.

— Ali naš Gospodin Isus Krist nije nam opisao raj ovakvim riječima.

— Istina, dijete... Niti je oko vidjelo, niti je uho čulo sve one krasote... Pa ipak, naši su starci rado opisivali rajske ljepote, pa ako i nije baš sve onako kako su pričali, ipak nam srce kuca veselo kad iza njih zborimo što su nas oni učili. Pa ako bi to bio grijeh, neka nam oprosti Gospodin Isukrst i sveta Bogorodica, u kamen se stanjila duša moja, ako zlo mislim.

— E, pa kako su pričali naši starci o raju?

— Gdje je raj, dušice moja, to nisu ni starci znali, ali su mislili da je ondje odakle sunce izlazi. Ondje je, kako rekoh, sveto drvo jasenovo. A u čitavom je raju svijetlo, bistro i lijepo od ranoga sunca. Raj ti je divna livada, puna bijelih ljiljana, crvenog maka i modrog različka, mirisnih karanfila i bijeloga bosilja, česmina i bijelih ruža. Pod drvetom svijetle se cvjetne postelje, a pred ovima su zlatni stolovi. Tu se roje pokojnici, kojima se duša raja dokopala. Tu je otok sreće i vječnoga proljeća, tu je ložište sunca. Tamo se rađaju dragulji i krijesnice, zlato i kamenje zeleno kao rijeka, koja kroz gajeve teče. Ima ti tamo gajeva zlatnoga 33

cvijeća, koje nikad ne vene, a s grančica pjevaju miloglasno rajske ptičice koje, kad ti uho čuje, misliš da je prošao samo časak, a kad tamo, prošlo je i tisuću godina. A što da ti kažem o rajskim golubovima, koji nose u kljunu bjelicu pšenicu, o bijelim čapljama i dugokljunim rodama...

— Lijepo je u raju.

— Lijepo, kćerko.

Djevojka se zamisli, a zatim naglo zapita.

— A ima li tamo i zmija?

— Ne znam, dijete, ima li tamo i zmija, ali ako ih ima, onda su zacijelo pitome i dobre...

— I ti meni ne ćeš pričati o majčici?

— Ne ću, kćerko!

— Zašto ne?

— Jer bih ti morala pričati i o zmijama, koje nisu pitome — i starici zakrijesiše srdito oči.

— Ali ja bih ipak morala sve znati.

— I znat ćeš, ali sada si još nevina, bijela golubica, a za golubice nije pelin hrana. Sad si još lijerov pupoljak, a za pupolj nije mraz odijelo. Sad si još milo lane, a za lane nije priča o vuku.

— A kad će to biti? — zapita djevica.

— Kad? Ne znam. Možda će još dosta proteći Save kraj našega Siska, možda je već blizu dan, možda već njegova zora sprema svoje zlatno voće, da mu pred noge baci. Čekaj.

— Čekat ću.

— I bolje je tako.

Iz dvorane čula se buka i vika pijane družbe i ta ih podsjeti na današnje slavlje.

— Knez Braslav dostigao je velike moći — reče starica.

— Pred njegovim mačem dršće Podravina.

— Zar to nije zaslužila njegova silna desnica?

— Desnica mu je gvozdena, ali šija mu je skučena.

— Zašto majko?

— Jer je uvijek zgrbljuje pred Francima.

34

— A ti ih mrziš, majko?

— Jest, kćeri!

— Ali mrziti je grijeh, veli Gospodin Isus Krist.

— I ti ćeš ih mrziti, kćeri!

Djevojče upravi svoje velike modre oči na pola upitno, a na pola plaho u staricu i zapita gotovo djetinjski bezazlenim glasom: — A zar me nisi sama učila da je zapovijedio Isus Krist, Gospodin naš, i onda kada mu je rumena krv tekla po crnom drvetu križa, i onda još, da nam bude glavnom vodilicom života — ljubav.

Starica nije znala što da odgovori, samo je pogledom punim oduševljene samilosti pogledala dijete. Pričini joj se da bi sagriješila kad bi i dalje govorila o mržnji. I zato ušuti, a Milena pođe k prozoru. Nikad još nije vidjela ljepše noći.

Nebo je bilo osuto zvijezdama, koje su treperile toli milo i blago kao da pričaju divnu priču blagoslova i ljubavi.

Igra mjesečevih zraka titrala je živo i dražesno na hladnim vodama, na tamnom granju i na mirisnom cvijeću. A ovo je podrhtavalo kao od nekoga nepoznatoga dodira tajanstvenih ruku, kao od milinja neke divne pjesme koju ne čuje svatko, nego samo taj kojemu srce trepti na isti zvuk, na iste osjećaje. Milena je bila sada u posve bijeloj noćnoj odjeći. Bez nakita i uresa, raspuštene, divne kose, lica više djetinjasta nego djevojačkoga, nasmijana i umiljata.

Uzneseno se zagleda u daljinu zvjezdane noći i u toj svojoj ljepoti bila je nalik nekoj vili.

Taj pogled gotovo prestraši staru Zoranu i ona priskoči k njoj, da je odvuče od prozora puna sujevjerja.

— Ajde, dijete — progunđa stara kroz zube — da te vile ne zapaze. Mogla bi se naći koja zavidnica, tebi jalna radi ljepote, pak ti oteti očinji vid, ili ti kako drugačije nahuditi. Vile sada kupaju svoja bijela tjelesa na mjesečini, igraju kolo i pjevaju zamamne pjesme.

35

Ali djevojka se nije dala od prozora. Dah mirisne noći opajao joj mladu dušu. Titranje zvijezda i ljeskanje voda godilo joj srcu.

— Ne bojim se, majčice, vila.

A starica joj odvrati: — Boj se, dijete, vila, a još više jakrepova i škorpiona pod čovječjom spodobom. Ti sklopi s očima svojima ugovor da ne vide muškaraca.

Milena se veselo nasmiješi i reče: — Ti bi, dakle, majčice, htjela da umrem djevojkom, da nikad ne bude jabuke u mojoj ruci i nikad zeleni ružmarin zamiriše na mojim grudima.

— O, ne — šapnu starica pljesnuvši rukom o ruku — nikad nisam na to pomišljala. Rado bih gledala veselu povorku tvojih svatova, koja će te voditi s mladim junakom u hram Božji. Rado bih te sama okitila miloduhim ružmarinom. Najvoljela bih, pak, da ti mogu u kolijevku staviti drago čedance i pjevati mu uspavanku: Zibala Zora djetence, djetence, Zibala baka djetence.

I staračke njene oči zakrijesiše suzama, dok je hrapavim glasom stala pjevati ovu dječju uspavanku. A Milena porumenje na te riječi. Sva krv joj sune u lice od djevojačkoga stida, klonu glavicom k zemlji, a ručice diže k srcu, kao da je htjela zatomiti njegove prejake kucaje, neka ne odadu kako kucaju; pak da barem nešto kaže, reče: — Spava mi se.

To je starici uvijek bio znak da se udalji. Sazvavši jedna drugoj dobru noć, rastadoše se i sada ostade Milena sama.

Ali njoj nije htio san na oči.

Svi događaji današnjega dana sunuli joj u lijepu glavicu i svaki bi se čas nasmiješila na koju uspomenu.

Ponovno pođe k prozoru, kao u iščekivanju onoga koji joj nije htio iz pameti.

36

Njene sanjarske oči gledale su širom kraja, a blago povjetarce poigravalo se ljiljanima njenih njedarca.

Njega nije mogla zapaziti, koji joj je tako lijepo znao pričati o dalekim krajevima. Ali pred oči javio se njegov cijeli lik. Ona je osjećala neku lagodu duše, kad je na njega mislila. Svoje misli kupala je u neizmjerju nebeskoga oceana nad sobom i družila ih sa zvijezdama, činilo se kao da traži njegovu i svoju zvijezdu. I sama se čudila takvim mislima. Na časak htjela ih je dapače i prognati, ali one se vraćahu same k njoj kano šareni, lakokrili leptiri k bijeloj ruži. Napokon im je popuštala i zamamne slike stvarahu joj se u duši, čarobni gradovi u sunčanoj svjetlosti kraj modroga mora, tamni čempresovi i mirtini gajevi s pjesmom nepoznatih šarenih ptica, krajevi puni sretnih, blaženih ljudi, koji pjevahu pjesme i himne u potpunoj harmoniji tvorcu svega. Slike o raju, o kojem joj je pričala malko prije starica Zorana, dolazile joj u dušu, ali mnogo ljepše, mnogo uzvišenije. Taj raj nije bio na ishodu sunca, nego ovdje dolje na toj crnici zemlji, a u tom je raju prebivala ona, ali ne sama. Začudo, uvijek je on bio uza nju, on, kojega je danas tek prvi put vidjela, ali koji joj je znao tako lijepo govoriti. I prvi put šapne u noć tiho svoju tajnu: — Tihomil.

Onda pođe k postelji, legne u nju i usne spokojno, a na licu joj je još dugo lebdio smiješak blaženstva i sreće.

37

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u studenome 2011.

POPULARNI HRVATSKI ROMAN Poznati romanopisac Velimir Deželić čija su djela nekoć oduševljavala tisuće hrvatskih čitatelja, u ovom uzbudljivom romanu živo oslikava burno povijesno razdoblje koje je neposredno prethodilo ujedinjenju i stvaranju hrvatske države pod kraljem Tomislavom.

Kroz sudbinu glavnog lika u romanu, mladog hrvatskog viteza Tihomila koji gaji iskrenu ljubav prema lijepoj i skromnoj djevojci Mileni, a istovremeno biva predmetom nezasitne požude privlačne kneginje Gertrude koja ga nastoji osvojiti kolopletom ljubavnih i političkih intriga, Deželić nam vrlo umješno približava drevnu hrvatsku povijest, dajući istovremeno jasnu i poticajnu moralnu poruku.

Koristeći tako svoju književničku kreativnost kako bi povijesne podatke, koji čine okosnicu fabule, obogatio strastvenom ljubavnom dramom, napetim političkim previranjima i mnoštvom živopisnih likova, Deželić je stvorio privlačan roman, zanimljiv za čitanje najširem krugu čitatelja.

ISBN 978-953-235-262-7

VERBUM 69 kn

www.verbum.hr