Issuu

Roman Tunika popularnoga autora Lloyda C. Douglasa jedan je od najvećih književnih bestselera 20. stoljeća, prodan u više od šest milijuna primjeraka, po kojem je snimljen i epski spektakl iz zlatnoga doba Hollywooda, nagrađen s dva Oscara. Ova veličanstvena saga pisana sjajnim literarnim stilom vjerno dočarava rimsku kulturu i običaje, život prvih kršćana, kao i svakodnevicu carskoga dvora i običnoga puka, a mnogi je uspoređuju s romanima Quo vadis i Ben Hur.

Lloyd C. Douglas

Prognan iz Rima po kazni zbog ismijavanja carskoga nasljednika Gaja, plemić Marcel Galije mora se pomiriti sa sudbinom koja ga čeka: godine izgnanstva u zabačenoj pokrajini Palestini. Ipak, nakon svega nekoliko mjeseci zapovjeđeno mu je da izvrši smrtnu kaznu – raspeće mjesnoga revolucionara po imenu Isus iz Nazareta. Omamljen vinom i tugom zbog tako okrutne dužnosti, Marcel s vojnicima baca kocku za njegovu tuniku i osvaja je. Nedugo potom neobična, neobjašnjiva iskustva s tunikom nagnat će ga da povjeruje da taj komad odjeće ima neobične moći. Marcel sve više doznaje o vlasniku te tunike i u njemu se, htio-ne htio, budi silno udivljenje. Nakon nekoga vremena prisiljen je iz temelja preispitati svoje moralne vrijednosti, svoje odlučno odbacivanje religije i svega nadnaravnog, ali i plemićke povlastice i lagodnosti koje je uživao od rođenja. Taj put dovest će u veliku opasnost ne samo njega nego i sve koje voli. Krenuvši zajedno s Marcelom u potragu za istinom o Isusu iz Nazareta, čitatelj će uvidjeti da Tunika nije samo uzbudljiv i bezvremeni klasik nego i dirljiva, vječno aktualna parabola o ljudskom traganju za vjerom, istinom i životnim smislom. ISBN 978-953-235-783-7

VERBUM 179 kn

www.verbum.hr

VERBUM

Lloyd C. Douglas

TUNIKA

VERBUM

Biblioteka:

Stilus 59. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Lloyd C. Douglas, The Robe © Copyright za ovo izdanje: Verbum, Split, 2022. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Katarina Gugić Prijevod: Alenka Mirković-Nađ Lektura: Anđa Jakovljević Grafička priprema: Zvonko Bare Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-783-7 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 190303000.

Posvećeno, sa zahvalnošću, Hazel McCann, koja se zapitala što se dogodilo s tunikom Isusovom

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

Malo je onih koji nikad nisu pogledali Tuniku, epski spektakl iz zlatnoga doba Hollywooda koji se često prikazuje na našim televizijskim ekranima, osobito pred Uskrs. Ovaj film, nagrađen s dva Oscara, nastao je prema istoimenom romanu koji držite u rukama, životnoj priči rimskoga tribuna Marcela Galija koja je, zajedno s onom Jude Ben-Hura i Marka Vinicija (Quo vadis), utjecala na imaginarij brojnih naraštaja, dočaravajući život prvih kršćana u drevnom Rimskom Carstvu. U vrijeme kad je objavio Tuniku autor Lloyd C. Douglas (1877.–1951.) već je imao vrlo uspješnu spisateljsku karijeru. Štoviše, zahvaljujući velikom uspjehu i potom sjajnoj ekranizaciji romana The Magnificent Obsession, slovio je kao jedan od najpopularnijih američkih autora. Primao je na stotine pisama svojih obožavatelja. U nepreglednu mnoštvu tih pisama jedno mu je posebno zaokupilo pozornost. Bilo je to pismo izvjesne Hazel McCann, koja mu je postavila sudbonosno pitanje: Jeste li se ikad zapitali što se dogodilo s Isusovom tunikom nakon raspeća? To jednostavno pitanje urodilo je epskim romanom Tunika koji je odmah po objavljivanju 1942. godine postao uspješnicom i koji je do danas prodan u više od šest milijuna primjeraka. Glavni protagonist Tunike, rimski tribun Marcel Galije, mlad je, u naponu snage, obrazovan, nadaren i uspješan, pun pouzdanja u svoje tjelesne i umne sposobnosti te u dosege velike, napredne rimske civilizacije kojoj s ponosom pripada. Njega, koji je ateist, bajanja i praznovjerne besmislice religija – o kojoj god religiji da je riječ – ni najmanje ne zanimaju, miljama su udaljene od njegova svijeta. Bolje rečeno, tako je bilo sve dok ga carska naredba nije prognala u Palestinu, u to divlje, barbarsko mjesto na kraju svijeta, gdje je bio prisiljen zapovjediti i izvršiti najokrutniju smrtnu kaznu – raspeće na križ 7

nekoga Galilejca, nepravedno optužena, neobična, miroljubiva čovjeka. Ime mu je bilo Isus iz Nazareta. Kockom je dobio njegovu krvavu tuniku, predmet koji je označio početak njegove duboke, snažne i trajne preobrazbe. Marcel je krenuo na veliko, sudbonosno putovanje kojem je jedini cilj bio odgovoriti na pitanje koje ga je mučilo: Tko je bio taj čovjek? Doista, tko je bio Isus iz Nazareta? Lloyd C. Douglas nije bio samo uspješan književnik – veći dio života, naime, bio je luteranski pastor, duhovnik i vođa vjernika. Znao je da upravo to pitanje pokreće vjersko i intelektualno putovanje svakoga čovjeka, bez obzira na vrijeme i okolnosti u kojima živi. Svatko od nas sam za sebe mora odgovoriti na to pitanje. Tko je bio Isus iz Nazareta? Tko je on za mene? Svatko od nas bez iznimke na tom putu nailazi na poteškoće koje ne može sam svladati, koje ne može razumjeti – tako se i Marcel dugo borio s Isusovim čudima, tražio je za njih razumska, prirodna objašnjenja, mučio se da ih ugura u okvire znanstvenoga (naprednog, suvremenog) shvaćanja svijeta. Ali, baš kao i svatko od nas, i Marcel je uvidio da Isus izmiče svim kategorijama. Svim smicalicama našega razuma. Uvijek je tik na rubu vidokruga (i kako je u tom smislu genijalan Douglasov literarni potez što nije izravno portretirao Isusa, nego ga je opisao samo preko svjedočanstava njegovih učenika!), prisutan, ali neuhvatljiv, nedokučiv. Samo njegov pogled osjećamo na sebi, u sebi – pogled koji neprestano hrani čežnju za Ocem. U tom smislu Tunika je doista bezvremena priča, klasik duhovne književnosti koji će i nama danas, gotovo osamdeset godina od objavljivanja, progovoriti s podjednakom snagom i aktualnošću. Sjajan literarni stil, vjerno dočarana rimska kultura i običaji, uz svakodnevicu carskoga dvora i običnog puka, a napose brojne anegdote iz života prve kršćanske zajednice o kojima smo čitali u Novom zavjetu, rišu nezaboravnu sliku koju nikakav holivudski blockbuster, ma koliko sjajno snimljen i odglumljen, ne može tako detaljno i slikovito dočarati kao ovako vješto napisana i smišljena riječ. Stoga vam s ponosom 8

i radošću predstavljamo Verbumovo hrvatsko izdanje Tunike, romana čiji je nastanak potaknulo jedno jednostavno pitanje i ujedno romana koji u svakom od nas hrani ono jedno, sudbonosno, vječno pitanje. Neka ga Riječ u nama uvijek obnavlja podjednakom snagom!

Bilo joj je tek petnaest godina i bila je zauzeta odrastanjem pa su i razdoblja u kojima je duboko promišljala bila kratka i neredovita; no ovoga je jutra Lucija osjećala svu težinu odgovornosti. Sinoć je s majkom, koja je s njom rijetko zborila o ičemu složenijem od prednosti čistih ruku i nevina srca, u povjerenju razgovarala o mogućem ishodu očevih jučerašnjih nepromišljenih primjedaba u Senatu; i Lucija je, polaskana tim povjerenjem, odlučno ustvrdila da princ Gaj nije u poziciji da u vezi s tim išta poduzme. No kada je legla u postelju, Lucija se počela brinuti. Gaj bi možda i prešao preko očevih plamenih komentara o rastrošnosti i neučinkovitosti njegove uprave da mu se obitelj Galije do tada već nije bila zamjerila. Postojala je, naime, još jedna zamjerka za koju nije znao nitko osim nje – i Dijane. Sada će svi morati pripaziti da se ne nađu u ozbiljnoj nevolji. Ptice su je rano probudile. Još nije bila sviknula na njihovo komešanje i cvrkutanje jer su se vratile u njihov kraj puno prije nego obično. Proljeće je stiglo i raspakiralo se prije no što je veljači istekao najam. Lucija se probudila svjesna brige koju je sinoć ponijela sa sobom u postelju. I dalje je bila tu, poput zubobolje. Odjenuvši se tiho da ne probudi Terciju koja je čvrsto spavala u alkovenu – i koja će se uzrujati kada se probudi i zatekne gazdaričin krevet prazan – Lucija je sandalama bešumno klizila po izvanredno izrađenim mozaicima koji su od njezine spavaonice, kroz sobu za goste, vodili kroz dugačak hodnik pa niz široko stubište do prostranoga predvorja i van, na ogromni peristil gdje je zastala, zaklanjajući oči od sunca. Već je cijelu godinu ili dulje Lucija bila izrazito svjesna da raste i brzo sazrijeva u ženu; ali ovdje, okružena prostranstvom kockica složenih u ploče mozaika, uvijek se osjećala silno be11

značajno. Sve na tom ogromnom peristilu zasjenjivalo ju je: visoki mramorni stupovi koji su podupirali zasvođene krovove, impozantni kipovi koji su u tihu dostojanstvu stajali na pomno podrezanim travnjacima, visoki srebrni mlaz iz fontane. Koliko god godina imala, tu će uvijek biti dijete. Nije se osjećala ništa zrelije ni kada se, produživši šarenim pločnikom, mimoišla sa Servijem čije je lice bilo jednako pocrnjelo i duboko izborano kao i u vrijeme kad je tek bila prohodala. Kada je sluga prinio dršku koplja izboranom čelu, ona zatitra prstima i nasmiješi se da mu pokaže da je primijetila njegov svečani pozdrav, a onda uđe u lozom prekrivenu pergolu na suprotnom kraju četverokutnoga peristila. Tamo zastane, ruku sklopljenih i položenih na mramornu ogradu s koje se pružao pogled na terasaste vrtove, sjenice i popločani bazen, i s koje je pucao veličanstven pogled na grad i rijeku, pokušavajući odlučiti treba li se povjeriti Marcelu. Strahovito bi se naljutio kad bi saznao, naravno, a ako bi u vezi s tim nešto i poduzeo, stvari bi se mogle i pogoršati; ipak, prije preuzimanja novih rizika netko iz obitelji mora biti upućen u to kako stoje u Gajevim očima. Nije izgledno – pomisli Lucija – da će s bratom imati priliku porazgovarati prije kasnoga poslijepodneva; Marcel je, naime, bio vani – vjerojatno cijelu noć – na gozbi vojnih tribuna i neće ustati prije podneva; ona pak mora odmah odlučiti što joj je činiti. Sad joj je bilo žao što Marcelu za to nije rekla prošloga ljeta, kada se i dogodilo. Začuvši struganje remenja na sandalama, osvrne se. Prilazio joj je Decim, glavni sluga, a za njim makedonske blizanke noseći srebrne pladnjeve na visoko uzdignutim dlanovima. „Bi li gospodarica željela da joj doručak posluže ovdje?“ upita Decim uz dubok naklon. „Zašto ne?“ promrmlja Lucija odsutno. Decim izda zapovijed i blizanke pohitaše prirediti stol. Lucija je njihove graciozne pokrete pratila zabavljeno i znatiželjno, kao da promatra nestašluke dva zaigrana terijera. Bile su lijepe, samo malo starije od nje, doduše ne tako visoke; okretne i lijepo građene, i gotovo posve jednake, poput dva zrna graška. 12

Lucija ih je sada prvi put vidjela kako rade jer su ih kupili prije samo tjedan dana. Decim, koji ih je obučavao, očito je smatrao da su već spremne posluživati gospodare. Bit će zanimljivo vidjeti ih na djelu; otac je rekao da su odrasle u otmjenu domu i ovo im je vjerojatno prvi put da postavljaju stol. Nisu se usudile ni zirnuti na mladu ženu koja je stajala sa strane i promatrala ih, samo su brzo, ali tiho, nastavile svoj zadatak. Obje su vrlo blijede, primijeti Lucija, nesumnjivo od zatočeništva na brodu za prijevoz robova. Posjedovanje skupocjenih robova bilo je očeva strast i najveća njegova ekstravagancija. Obitelj Galije nije ih imala puno jer je otac držao vulgarnim, opasnim i pogubno skupim pretjerivanjem držati oko sebe cijeli čopor robova koji imaju malo toga za raditi osim jesti, duriti se i spletkariti. Robove je birao s razboritošću i pozornošću kojima se vodio i pri kupovini prekrasnih kipova i drugih umjetnina. Javne ga dražbe nisu zanimale. Po povratku iz vojne ekspedicije u nekoj civiliziranoj zemlji zapovjednici bi obavijestili nekolicinu dobrostojećih poznanika da raspolažu ograničenim brojem vrlo vrijednih zarobljenika i otac bi, dan uoči dražbe, sišao k njima, pregledao ih, doznao im povijest, ispitao ih i ako bi zaključio da ih želi pridodati svom kućnom osoblju, nadmetao bi se za njih. Nikom u obitelji nikada nije rekao koliko je kojega roba platio, no stjecao se dojam da se kod takve trgovine nikada nije vodio štedljivošću. Većina ljudi koje su poznavali sa svojim je robovima neprestano nešto petljala; kupovala ih, prodavala, razmjenjivala. Nije se često događalo da se otac nekoga riješi; kada bi to i učinio, bilo bi to zato što je taj rob zlostavljao drugoga roba nad kojim je imao nešto malo vlasti. Tako su, prije otprilike godinu dana, izgubili izvrsnu kuharicu. Mina je postala čangrizava i okrutna prema ostatku kuhinjskoga osoblja, glasno ih psovala i tukla. Nekoliko su je puta upozorili. A onda je, jednoga dana, Mina pljusnula Terciju. Lucija se načas zapita gdje je Mina danas. Ta je doista znala ispeći izvrstan kolač s medom. Ocu je jedno trebalo priznati: dobro je procjenjivao ljude. Dakako, robovi nisu bili ljudi, ne baš sasvim; ali neki od njih bili 13

su gotovo ljudi. Tu je, primjerice, Demetrije, koji je dugim, odmjerenim koracima upravo marširao nadsvođenim prolazom. Otac je Demetrija kupio prije šest godina i darovao ga Marcelu za sedamnaesti rođendan. Bio je to krasan dan, svi su se njihovi bliski prijatelji okupili na forumu da vide kako Marcel – prvi put u životu glatko izbrijan – iskoračuje da primi svoju bijelu togu. Kornelije Kapito i otac održali su govor i potom Marcela ogrnuli bijelom togom. Lucija je bila tako ponosna i sretna da joj je srce snažno tuklo, a grlo ju je boljelo, iako joj je bilo tek devet godina i o ceremoniji nije znala puno osim da se od Marcela sada očekuje da se ponaša kao muškarac – što bi on povremeno zaboravljao, kada Demetrija ne bi bilo u blizini. Lucija napući pune usne i nasmiješi se razmišljajući o njihovu odnosu. Demetrije, dvije godine stariji od Marcela, uvijek tako usrdno uljudan, nikada se, ni na trenutak, nije opustio i zaboravio na to da je rob; Marcel, strog i dostojanstven, povremeno je zaboravljao da je gospodar i budalasto bi skliznuo u ulogu bliskoga prijatelja. Ponekad bi to bilo jako smiješno. Lucija ih je obožavala promatrati u takvim trenutcima. Dakako da je i ona s Tercijom imala otprilike sličan odnos; to joj se, međutim, činilo drukčijim. Demetrije je stigao iz Korinta, gdje je njegov otac – imućni brodovlasnik – preuzeo suviše istaknutu ulogu u obrani svoje zemlje. U Demetrijevoj obitelji sve se izvrnulo naopačke. Otac mu je pogubljen, dva starija brata dodijeljena su novom legatu Aheje, majka patricijka počinila je samoubojstvo, a Demetrije – visok, naočit, snažan – odveden je u Rim pod teškom stražom, jer nije bio samo dragocjen već i nasilan. Lucija se sjećala kako je, tjedan uoči Marcelove punoljetnosti, čula kada je otac majci priopćio da je – prije samo sat vremena – kupio korintskoga roba. Majka je bila silno zadivljena – a i malčice uplašena. „Neko vrijeme zahtijevat će oprezno rukovanje“, govorio je otac. „Grubo su s njim postupali. Njegov mi je čuvar rekao da mi je, dok se Korinćanin ne ohladi, bolje da spavam s bodežom ispod jastuka. Izgleda da je gadno prebio jednoga od čuvara. 14

Naravno, inače bi se s njim obračunali brzo i odlučno, no imali su zapovijed da ga dopreme neozlijeđena. Prilično im je laknulo što su ga se riješili.“ „Zar to nije opasno?“ tjeskobno je upitala majka. „Što bi mogao učiniti našem sinu?“ „To će ovisiti o Marcelu“, odgovorio je otac. „Morat će zaslužiti momkovu odanost. A on to, mislim, može. Sve što Demetriju treba jest jamstvo da će s njim postupati pošteno. Neće očekivati da ga glade po glavi. On je rob i on to zna – i mrzi; ali na poštenu disciplinu dobro će odgovoriti.“ A onda je otac nastavio pripovijedati kako je, kada je predao novac i potpisao papire, osobno izveo Demetrija iz tijesne ćelije i, kada su stigli na otvoreni trg, otključao mu okove, i to vrlo pažljivo, jer su mu zglavci bili nažuljani do krvi. „Tada sam nastavio hodati ispred njega,“ nastavio je otac, „ne osvrćući se da provjerim ide li za mnom. Aul me je odvezao do tamo i čekao u kolima kod Apijevih vrata, koji metar dalje. Korinćanina sam mislio povesti sa sobom, ali sam mu, dok smo prilazili kolima, odlučio dati upute kako da do naše vile dođe pješice.“ „Sâm?!“ viknula je majka. „Nije li to bilo jako rizično?“ „Jest,“ suglasio se otac, „ali ipak manje nego da ga dovedem ovamo kao zatvorenika u okovima. Želio sam mu dati priliku da sam procijeni je li mu bolje riskirati s nama ili staviti ulog na kakvu drugačiju sudbinu. Vidio sam da su ga moje samouvjerene geste iznenadile i malčice smekšale. Rekao je, i to na krasnom grčkom, jer dobro je školovan: ‘Što mi je činiti, gospodine, kad stignem do vaše vile?’ Rekao sam mu da potraži Marcipora, koji će ga dalje uputiti. Kimnuo je i stajao petljajući zahrđalim lancima koje sam mu olabavio. ‘Baci ih’, rekao sam. Onda sam se popeo na kola i odvezao se kući.“ „Pitam se hoćeš li ga ikada više vidjeti“, rekla je majka; u taj čas, kao da joj odgovara na pitanje, na vrata je došao Marcipor. „Mladi je Korinćanin stigao, gospodaru“, rekao je Marcipor, i sam Korinćanin. „Kaže da pripada nama.“ „Istina je“, zadovoljno je rekao otac. „Jutros sam ga kupio. Dvorit će moga sina, iako Marcel za sada o tome ne smije ništa 15

znati. Dobro ga nahrani. I daj mu da se okupa, i čistu odjeću. Dugo je bio u zatočeništvu.“ „Grk se već okupao, gospodaru“, odgovorio je Marcipor. „Tako treba“, s odobravanjem je rekao otac. „Dobro si se sjetio.“ „Učinio je to prije nego što sam se ja sjetio“, priznao je Marcipor. „Bio sam u vrtu, nadzirao izgradnju nove sjenice s ružama, kada se Grk pojavio. Rekao mi je svoje ime i da pripada ovamo i pogled mu je pao na bazen…“ „Hoćeš reći…,“ uznegodovala se majka, „…usudio se koristiti naš bazen?“ „Žao mi je“, odgovorio je Marcipor. „Zbilo se tako brzo da ga nisam uspio spriječiti. Grk se zatrčao, zbacio odjeću sa sebe i uskočio. Žao mi je zbog toga. Bazen će odmah biti ispražnjen i temeljito očišćen.“ „Vrlo dobro, Marcipore“, rekao je otac. „I nemoj ga grditi; iako, treba ga upozoriti da to više ne radi.“ A kad je Marcipor izišao iz sobe, otac se nasmijao. „Taj je mladić morao znati da se to ne smije“, rekla je majka. „Nesumnjivo je i znao“, odgovorio je otac. „Ali nije mu za zamjeriti. Sigurno je bio neizmjerno prljav. Pri pogledu na toliku vodu vjerojatno je načas izgubio glavu.“ Jedno je bilo sigurno, razmišljala je Lucija, Marcipor prema sirotom Demetriju nije bio prestrog; od toga dana prema njemu se odnosio kao prema sinu. Štoviše, bili su si toliko privrženi da bi novi robovi znali pitati jesu li Demetrije i Marcipor u kakvu srodstvu. *** Demetrije je izišao iz kuće i popločanom stazom krenuo prema pergoli. Lucija se zapitala po kakvu poslu dolazi. Zastao je pred njom i pričekao dopuštenje da joj se obrati. „Da, Demetrije?“ „Tribun upućuje dobre želje za sestrino zdravlje i sreću i traži dopuštenje da joj se pridruži za doručkom“, svečano reče. Lucija se u trenu razvedri; potom se uozbilji i odgovori: „Obavijesti gospodara da će sestri time učiniti veliko veselje… I reci mu,“ doda, nešto manje službeno, „da će doručak biti poslužen ovdje, u pergoli.“ 16

Kada se Demetrije duboko naklonio i okrenuo da ode, Lucija ga lakim korakom zaobiđe i odmakne nekoliko metara pred njim niz stazu. On krene za njom, na pristojnoj udaljenosti. Kada su odmakli dovoljno daleko da ih nitko nije mogao čuti, Lucija zastane i stane mu sučelice. „Zašto je tako rano ustao?“ upita izravno, bez krzmanja, ne podižući glas. „Zar nije bio na gozbi?“ „Tribun je nazočio gozbi“, oprezno odgovori Demetrije. „Možda upravo o tome s nestrpljenjem želi govoriti.“ „Nemoj mi reći da se uvalio u neku nepriliku, Demetrije.“ Pokušala je razaznati izraz u njegovim očima, no bio je neproničan. „Ako i jest,“ odgovori on polako, „tribun vas o tome možda želi izvijestiti bez pomoći svoga roba. Smijem li ići?“ „Bio si tamo, naravno, i dvorio si moga brata“, nastavi Lucija. I kad se Demetrije u znak potvrde naklonio, upita: „Je li princ Gaj bio tamo?“ Demetrije se ponovno nakloni i ona, najednom nesigurna, nastavi: „Jesi li… je li on… jesi li imao priliku zapaziti je li princ bio dobre volje?“ „Jako dobre,“ odgovorio je Demetrije, „sve dok nije zaspao.“ „Pijan?“ Lucija nabere nos. „Moguće,“ polako će Demetrije, „no nije na meni da to kažem.“ „Je li princ bio srdačan… prema mom bratu?“ nastavi Lucija. „Ne više no obično.“ Demetrije premjesti težinu, pogledavajući prema kući. Lucija glasno uzdahne, zavrti glavom punom crnih kovrča i stisne usta. „Demetrije, znaš biti jako naporan.“ „Znam“, prizna on snuždeno. „Smijem li sada ići? Moj gospodar…“ „Slobodno!“ prasne Lucija. „Idi! I to brzo!“ Okrene se i odsječnim, kratkim koracima zaputi se natrag pod pergolu. Znala je da je sinoć nešto pošlo po zlu, inače se Demetrije ne bi držao ovako hladno i ukočeno. 17

Decim, kojem je instinkt govorio da je mlada gospodarica nezadovoljna, povuče se na sigurnu udaljenost. Blizanke, koje su upravo završile s postavljanjem stola, stadoše jedna pored druge čekajući zapovijedi. Lucija im priđe. „Kako vas zovu?“ upita tonom u kojem se i dalje osjećala ljutnja. „Ja sam Helena“, nervozno propiskuta jedna od njih. „Sestri je ime Nesta.“ „Zna li ona govoriti?“ „Molim vas… uplašena je.“ Lucija im priđe i obje blizanke od straha iskolačiše oči s dugim trepavicama, ali ne ustuknuše. Lucija uhvati obje djevojke za okruglu bradu, pridigne svakoj lice i uz blag osmijeh reče: „Ne bojte se. Neću vas ugristi.“ Tada se – kao da miluje lutku – poigra čvrstim sitnim kovrčama koje su se Heleni izvukle iz kape. Okrene se Nesti, odveže joj i brižljivo ponovno sveže široki pojas. I jednoj i drugoj djevojci oči bijahu pune suza. Nesta je nadlanicom obrisala krupnu suzu s obraza. „Hajde, hajde,“ utješi je Lucija, „ne plači. Nitko ti ovdje neće nauditi.“ Naglo odustane od majčinskoga tona, ispravi leđa i ponosno izjavi: „Pripadate senatoru Marku Lukanu Galiju! Skupo vas je platio zato što ste dragocjene; a zato što ste dragocjene, s vama se neće postupati loše… Decime,“ obrati mu se preko ramena, „pobrini se da ova lijepa djeca dobiju nove tunike; bijele… s koraljno-crvenim obrubom.“ Podigne im ruke, jednu po jednu, i pomno ih promotri. „Čiste,“ promrmlja u pola glasa, „i lijepe. To je dobro.“ Okrene se Decimu i reče mu: „Možeš ići. Povedi blizanke sa sobom. Neka donesu hranu. Moj će brat doručkovati ovdje, sa mnom. Ne trebaš se vraćati.“ Luciji se Decim nikada nije osobito sviđao. Nije mu mogla zamjeriti ništa posebno, jer bio je besprijekoran sluga: gotovo pretjerano pokoran, silno ponizan, uvijek na korak do zlovolje. Lucija je uočila da je s uvezenim robovima lakše živjeti nego s domaćim. Decim je rođen u Rimu i služio je u njihovoj obitelji dokle Luciji seže pamćenje. Imao je odgovoran položaj: brinuo se za nabavku namirnica za njihov stol, osobno je razgovarao s 18

trgovcima, obilazio tržnice, dočekivao strane karavane koje su donosile začine i drugu egzotičnu robu izdaleka; bio je uistinu vrlo sposoban, gledao je svoja posla, suzdržavao se od izražavanja mišljenja i držao se dostojanstveno. A ipak je bio stranac. Prema Decimu nisi mogao osjećati ono što si osjećao prema dobrom starom Marciporu koji je uvijek bio tako blag… i pouzdan. Marcipor je obiteljske poslove vodio toliko dugo da je o stanju njihova imanja vjerojatno znao više od oca. Pošto ga je Lucija otpustila, Decim se ozbiljno nakloni i krene prema kući, ukočenih leđa iskazujući neodobravanje zbog njezine zapovijedi kojom je prezrela stegu u koju je vjerovao i odlučno je primjenjivao. Makedonke, kojima sitni pravilni zubi bljesnuše u oduševljen osmijeh, potrčaše držeći se za ruke, ne čekajući službeno dopuštenje. Lucija im odlučno zapovjedi da stanu. „Vraćajte se ovamo!“ vikne strogo. Poslušaju je i pokunjeno stanu pred nju. „Polako“, reče Dijana otežući. „Kad ste u službi, ne smijete jurcati. Decim to ne voli.“ Sramežljivo je pogledaju ispod dugih trepavica, a kada joj se usne razvukoše u suosjećajan osmijeh, oči im ponovno zaiskriše. „Sada možete ići“, reče, opet zapovjednim tonom. Polako sjedne na mramornu klupu pored stola, promatrajući blizanke kako odrješito koračaju iza Decima, uspravljenih leđa, krute poput sulica, naglašavajući svaki odlučni korak trzajem glave s jedne na drugu stranu, gotovo besprijekorno oponašajući mrzovoljnoga glavnog slugu. Lucija se zakikoće. „Vragovi mali“, promrmlja. „Za to bi ih valjalo nalupati po turu.“ A onda se naglo uozbilji i namršteno zagleda u prste u sandalama koje je ritmično savijala. Marcel će svakoga časa stići. Koliko – i treba li uopće – obožavanom bratu reći za neugodno iskustvo s Gajem? No najprije, dakako, mora saznati kakva se to strahota dogodila sinoć na gozbi tribuna. *** „Dobro jutro, dijete drago!“ reče Marcel, povuče sestrinu glavu unatrag, glasno je cmokne između očiju i promrsi joj kosu, a Bambo, njegov veliki ovčarski pas, zavuče joj nacerenu gubicu pod pazuho, prijateljski mašući repom. 19

„Sjedite! Obojica!“ zapovjedi Lucija. „Jutros ste neuobičajeno vedri, tribune Marcele Lukane Galije. Mislila sam da ste bili na zabavi u klubu.“ „Ah – sestrice moja mala – kakva je to zabava bila!“ Marcel oprezno, trzajući se, opipa bolna područja svoje lijepo oblikovane, kratko podšišane kovrčave glave. „Može ti biti jako drago što nisi tribun – i što to i ne možeš biti. Bila je to uistinu duga, burna noć.“ „I dobro opskrbljena napitcima, rekla bih, sudeći po podbuhlim ti očima. Pričaj mi kako je bilo – barem koliko se sjećaš.“ Lucija nogom odgurne Bamba s mramorne klupe i njezin brat klone na sjedalo pored nje. Nasmije se, sjetno i bolno. „Bojim se da sam osramotio obitelj. Samo bogovi dragi znaju na što će to izići. Njegova Visost za to ne zna, bio je previše obeznanjen, ali netko će mu do kraja dana svakako sve reći.“ Lucija se tjeskobno nagne naprijed, spusti mu ruku na koljeno i zagleda mu se u ošamućene oči. „Gaju?“ upita ustrašenim šaptom. „Marcele, što se dogodilo?“ „Pjesma,“ promrmlja on, „óda; duga, zamorna, nevjerojatno glupa, koju je za tu prigodu sklepao senator Tusk, koji je dostigao stupanj zrelosti na kojem su vrijeme i vječnost istoznačnice…“ „Izgleda da si ga i sâm dostigao“, prekine ga Lucija. „Možeš li malo ubrzati?“ „Ne požuruj me, nestrpljiva mladice“, uzdahne Marcel. „Jako mi je slabo. Tu, kao što rekoh, beskonačnu ódu, koju je stari Tusk smislio da si popravi ugled, čitao je njegov sin Antonije, i sâm potrebit kraljevske milosti; grandioznu ódu o veličanstvenom nam princu.“ „Laskanjem je sigurno bio oduševljen,“ primijeti Lucija, „i svi ste, naravno, pljeskali. Ti i Tul osobito.“ „Upravo dolazim do toga“, uvrijeđeno će Marcel. „Satima su se izmjenjivala bogata jela i pića; i obilje limene glazbe isprekidane grčkim napjevima – prilično dobrim – i mađioničarskim točkama – prilično lošim; nekoliko uobičajenih govora, silno dugačkih i nedokučivih. I jedan hrvački meč, ako se ne varam. Noć je već bila dobrano poodmakla. Još puno prije nego što je Antonije 20

ustao, sestro moja, svi bismo se, da smo bili slobodni raditi što nam se prohtije, zavalili na udobne ležajeve i pozaspali. Naočiti Tul, za čije se zdravlje ti uvijek neobjašnjivo mnogo raspituješ, sjedio je preko puta mene i spavao prostodušno kao dijete.“ „A onda je uslijedila óda“, potakne ga Lucija. „Da, onda je uslijedila óda. Antonije je monotono govorio… i govorio… i kao da je odmicao, odlazio sve dalje i dalje. Crte njegova lica bivale su sve nejasnije, odmjeren žamor koji je stvarao zvučao je sve tiše, a moje izmučene oči bivale su sve toplije i teže…“ „Marcele!“ vikne Lucija. „U ime svih besmrtnih bogova! Prijeđi na stvar!“ „Smiri se, dijete, ne nagli. Danas ne razmišljam brzo. Od tolike se dosade nikada neću oporaviti. Ta mi je óda nanijela nepopravljivu štetu, bojim se. Dakle… kako je óda odmicala, ligama i decenijama, iznenada sam se prenuo, pribrao i pogledao uvaženo društvo oko sebe. Gotovo svi su počivali u miru, osim nekolicine za glavnim stolom koji su stiskali zube u zamrznutu smiješku, i Antonijeva osorna mlađega brata Kvinta, modra od gnjeva. Ne podnosim toga bahatog balavca, i on zna da ga prezirem.“ „Gaj!“ vikne Lucija bratu u lice, tako grubo da Bambo zareži. „Želim znati što si učinio da uvrijediš Gaja!“ Marcel zajeca smijući se, jer ga je boljela glava; no onda prasne od smijeha. „Da je Veličanstveni samo spavao, tiho, pristojno, s podvoljcima složenim na prsima – poput svih vjernih mu podanika – tvoj bi se nesretni brat možda i svladao. Ali naš je princ dopustio da mu glava padne duboko unatrag. Razjapio je usta – nipošto lijep prizor, najblaže rečeno. Jezik mu je neprilično stršao van, a gomoljasti nos trzao se sa svakim glasnim udahom. U dvorani za gozbe vladala je smrtna tišina, samo su Antonije i Gaj dijelili pozornicu.“ „Ogavno!“ promrmlja Lucija. „Slaba je to riječ, sestro moja. Moraš poraditi na izražavanju. Dakle… u tom presudnom trenutku Antonije je stigao do vrhunca očeve óde s apostrofom koja je zacijelo podigla buru 21

na Parnasu. Gaj je vrelo znanja! Oči Gajeve blistaju božanskom svjetlošću! Kada se usne Gajeve pomaknu, mudrost teče, a pravda se smiješi… Dijete drago,“ nastavi Marcel, hvatajući je za ruku, „osjećao sam kako me tragična nesreća sustiže neumoljivo, poput kihanja koje ne možeš zatomiti. Naglo sam prasnuo u smijeh! Ne, ne mislim pritom da sam se, onako, prigušeno zahihotao u šake: zabacio sam glavu i zaurlao! Zatulio! Dugim, snažnim vriskovima bezumna smijeha!“ Prisjećajući se, Marcel ponovno udari u smijeh, prepustivši se neobuzdanu veselju. „Vjeruj mi, probudio sam ih sve – osim Gaja.“ „Marcele!“ Naglo otriježnjen uzrujanošću u sestrinu glasu, zagleda joj se u blijedo, ozbiljno lice. „Što je, Lucijo?“ upita je. „Je li ti slabo?“ „Strah me je!“ prošapće ona slabašnim glasom. Obgrli je jednom rukom, a ona nasloni glavu na njegovo rame. „Hajde, hajde!“ promrmlja on. „Nemamo se čega bojati, Lucijo. Glupo je od mene što sam te uzrujao time. Mislio sam da će ti biti smiješno. Gaj će se naljutiti, naravno, kad za to dozna; ali neće se usuditi kazniti sina Marka Lukana Galija.“ „Ali… vidiš…,“ promuca Lucija, „otac ga je još jučer otvoreno kudio u Senatu. Zar nisi čuo?“ „Naravno, ali pater je dovoljno jak da se pobrine sam za sebe“, ustvrdi Marcel, malčice presamouvjereno da bi zvučao uvjerljivo. Njegova sestra prozbori tek nakon poduže stanke. Marcel pod rukom osjeti da djevojka drhti. „Da je u pitanju samo to, ta jedna stvar,“ otpočne ona polako, „možda bi se i dalo zanemariti. Ali… sada si ga uvrijedio. A već se ljuti na mene.“ „Na tebe!“ Marcel je uhvati za ramena i zagleda joj se u zabrinute oči. „A zašto bi se Gaj ljutio na tebe?“ „Sjećaš li se kada smo prošloga ljeta Dijana, njena majka i ja bile gošće u palači na Capriju… kada je Gaj otišao u posjet caru?“ „Pa? Nastavi!“ zatraži Marcel. „Što s tim? Što je rekao? Što je učinio?“ 22

„Pokušao me je obljubiti.“ „Ta odvratna ništarija!“ zagrmi Marcel i skoči na noge. „Iščupat ću mu prljavi jezik! Palcima ću mu iskopati oči! Zašto mi to nisi prije rekla?“ „Upravo si naveo razlog“, utučeno odvrati Lucija. „Bojala sam se toga čupanja jezika i kopanja očiju. Da mi je brat slabašan, krotak čovjek, možda bih mu bila odmah rekla. Ali moj je brat jak i hrabar – i nepromišljen. Sad kad sam mu to rekla, ubit će Gaja; i moga će brata, kojega toliko volim, pogubiti, kao i moga oca, pretpostavljam. A majka će mi biti prognana ili utamničena i…“ „Što majka misli o tome?“ upadne joj Marcel u riječ. „Nisam joj rekla.“ „Zašto nisi? Trebala si to učiniti – istoga časa!“ „Zato što bi ona rekla ocu. A to bi bilo opasno koliko i reći bratu.“ „Trebala si reći caru!“ prasne Marcel. „Tiberije možda nije spomenik čestitosti, ali bi u vezi s tim nešto poduzeo! Gaj mu nije osobito drag.“ „Ne budi blesav! Taj napola ludi starac? Vjerojatno bi zapao u jednu od svojih žestokih provala bijesa i izgrdio Gaja pred svima, a onda bi se ohladio i na to posve zaboravio. Ali Gaj ne bi zaboravio! Ne – odlučila sam to zanemariti. Nitko ne zna… osim Dijane.“ „Dijane! Ako si mislila da je tajna toliko opasna, zašto bi je otkrila prgavoj maloj Dijani?“ „Zato što ga se i ona boji i razumije zašto ne želim ostati nasamo s njim. Ali Dijana nije dijete, Marcele. Gotovo joj je šesnaest godina. I – oprostit ćeš mi – mislim da bi joj trebao prestati kvariti frizuru i golicati je ispod brade, kada mi dođe u posjet… kao da je njoj pet, a tebi stotinu godina.“ „Oprosti! Nisam ni pomislio da je moje draganje u igri vrijeđa. O njoj sam uvijek razmišljao samo kao o djetetu… kao i o tebi.“ „Pa… vrijeme je da shvatiš da je Dijana mlada žena. Zato, ako je tvoje draganje i vrijeđa, to nije zato što je to draganje, već 23

zato što je u igri.“ Lucija zastane, a onda blago nastavi, napeto promatrajući bratovo snuždeno lice. „Možda bi joj se tvoji dodiri i svidjeli… da išta znače. Marcele, mislim da je boli kad je oslovljavaš s ‘dušo’.“ „Nisam znao da je Dijana tako osjetljiva“, progunđa Marcel. „Svakako je dovoljno vatrena kad joj nešto nije po volji. Bila je dovoljno odvažna da zahtijeva da joj promijene ime.“ „Mrzila je da je zovu Asinija“, odano će Lucija. „Dijana je ljepše, zar ne?“ „Možda“, Marcel slegne ramenima. „Ime smiješne božice! Ime po Asinijevoj lozi plemenito je; znači nešto!“ „Marcele, ne budi naporan!“ odbrusi Lucija. „Samo želim reći da bi Dijana vjerojatno uživala da joj govoriš ‘dušo’ kad bi ti….“ Marcel, koji je neumorno hodao u krug, naglo zastane i priđe da promotri sestru. „Pokušavaš li mi to uvijeno reći da ta malena misli da je u mene zaljubljena?“ „Naravno! I mislim da si prilično tupav ako ti je to promaklo! Dođi i sjedi… i priberi se. Stiže nam doručak.“ Marcel ovlaš pogleda prema kući; potom se namršteno zagleda; šakama protrlja oči i ponovno se zagleda. Lucija nije mogla suspregnuti osmijeh. „Da ti pravo kažem, sestro,“ zastenje, „u puno sam gorem stanju no što sam mislio.“ „S tobom je sve u redu, tribune“, reče ona otegnutim glasom. „Stvarno su dvije.“ „Hvala ti! Laknulo mi je. Jesu li bistre koliko i lijepe?“ upita dok su im blizanke prilazile. „Prerano je reći. Ovo im je prvi dan u službi. Nemoj ih plašiti, Marcele. Već su napola lude od straha. Još nikada nisu radile… Ne, ne, Bambo! Tu dođi!“ Rumene od nelagode, Makedonke počnu odlagati stvari sa srebrnih pladnjeva, nervozno, pretvarajući se kao da ih nitko ne gleda. „Lijepa stvorenjca, zar ne?“ vedro će Marcel. „Gdje li ih je otac nabavio?“ 24

„Nemoj!“ prošapće Lucija. Ustane i odšeće do ograde i brat odšeće za njom. Okrenu se prema gradu. „Što Tul misli o tome što si učinio?“ upita ona iznenada. „Reci mi,“ Marcel se i ne obazre na njeno pitanje, „jesu li te ropkinje po nečem posebne da si prema njima tako neobično obzirna?“ Lucija, i ne pogledavši ga, odmahne glavom i uzdahne. „Samo sam razmišljala“, reče napokon, „kako bih se ja osjećala na njihovu mjestu.“ Podigne zabrinute oči i susretne njegov začuđen pogled. „Marcele, nije nemoguće da se i sama uskoro nađem u sličnoj nevolji… To ti se ne bi svidjelo, zar ne?“ „Besmislice!“ zareži on kroz zube. „Praviš od ovoga preveliku katastrofu. Ništa se neće dogoditi, ja ću se pobrinuti za to.“ „Kako?“ upita Lucija. „Kako ćeš se za to pobrinuti?“ „Pa…“, odugovlačio je Marcel, „…što misliš da bih trebao učiniti… osim otići i ispričati se ružnom gmazu?“ Lucija se malo razvedri i stavi mu ruku na mišicu. „Učini to!“ zamoli ga. „Danas! Pomiri se s njim, Marcele! Reci mu da si bio pijan. Bio si, zar ne?“ „Radije bih da me išibaju bičem – na tržnici!“ „Da… znam. A možda i hoće. Gaj je opasan!“ „Ah… što mi može? Tiberije ne bi dopustio da njegov budalasti posinak kazni člana obitelji Galije. Svi znaju da ga stari prezire.“ „Da… ali Tiberije je pristao na njegovo regentstvo jer je Julija to zahtijevala. A s Julijom još valja računati. Dođe li do toga da taj iznureni starac mora odlučiti hoće li se zauzeti za obitelj Galije – protiv Gaja – dok mu njegova goropadna žena vrišti na uši, sumnjam da će se premišljati. Julija ne bi prezala ni pred čim!“ „Osvetoljubiva stara…“ Marcel se zaustavi u posljednji čas. „Razmisli.“ Lucija zazvuča vedrije, kao da osjeća da će biti po njezinu. „Hajde… doručkujmo. Onda možeš otići Gaju i primiti što te ide. Hvali ga! Laskaj mu! Toga mu nikad dosta. Reci mu da je divan! Reci mu da u cijelom Carstvu nema mudrijega od njega. Reci mu da je uzvišen! Samo… pazi da zadržiš ozbiljno lice. Gaj već zna da posjeduješ istančan smisao za humor.“ 25

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-adresa: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Grafotisak d.o.o. Grude Tiskano u siječnju 2022.

Lloyd C. Douglas

VERBUM 179 kn

www.verbum.hr

VERBUM