Tri buntovna redovnika

M. Raymond

TRI BUNTOVNA REDOVNIKA

VERBUM

M. Raymond, OCSO TRI BUNTOVNA REDOVNIKA Roman

Biblioteka:

Stilus

37.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

M. Raymond, OCSO

TRI BUNTOVNA REDOVNIKA Osnivači trapista

VERBUM Split, 2014.

Naslov izvornika: Three Religious Rebels. The Founding Fathers of the Cistercians © Abbey of Gethsemani, Trappist, Kentucky © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2014. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: Mijo Pavić Lektura: Anđa Jakovljević Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 271.125 RAYMOND, M. Tri buntovna redovnika : osnivači trapista / M. Raymond. Split : Verbum, 2014. - (Biblioteka Stilus ; knj. 37) Prijevod djela: ThreeReligiousRebels. - Predgovor: str. 7-10. Bibliografija. ISBN 978-953-235-416-4 I. Trapisti -- Povijest 151006033

Dičnoj uspomeni prečasnoga Hermanna-Josepha Smetsa, generalnoga opata Reda cistercita strožeg opsluživanja 1930.–1942.

PREDGOVOR

Frederic M. Dunne, OSCO, sadašnji opat u opatiji Naše Gospe Getsemanske, ušao je u ovaj samostan prije pedeset godina. Jedan od njegovih prvih poteza bio je doći do informacija o njegovim trapističkim prethodnicima. Pokušajte si dočarati njegovo iznenađenje kada je doznao da oni uopće nisu bili trapisti; bili su cisterciti. Pokušajte dočarati njegov jad kada je otkrio da o ovim snažnim, šutljivim i pobožnim muževima nije napisano gotovo ništa na engleskomu jeziku. Sve informacije što ih je uspio prikupiti morao je iskopati iz knjiga na francuskomu, njemačkom ili talijanskom jeziku. Bio je to mukotrpan posao pa je odlučio da će, bude li ikada u položaju da obnaša vlast, jedan od njegovih prvih poteza biti da prištedi ove muke budućim Amerikancima koji požele živjeti takvim životom. Nakon što je vrlo rano imenovan vratarom, došao je u dodir s mnogim zainteresiranim posjetiteljima. Njihova bezazlena pitanja pokazala su mu kako se malo zna o njegovu Redu, a njihove naivne primjedbe pomogle su mu da shvati da je ono malo istine za koju se znalo pomiješano s mnoštvom zabluda. Neki od njih su ga pitali je li istina da su mnogi trapisti postali to što jesu zato što su se razočarali u ljubav ili život; je li istina da su morali svakoga dana kopati vlastiti grob; je li istina da su mnogi od njih zanijemjeli zato što su se zavjetovali na trajnu šutnju. Takva naivnost kod njega je izazivala smiješak, ali ona je i ojačala njegovu odlučnost da Amerikance upozna s istinom o trapistima kad god mu se za to pruži prilika. Za opata je izabran 1935. Još prije kraja 1936. proveo je u život odluku koju je donio četrdeset dvije godine ranije – počela se oblikovati Saga o Cîteauxu. Ovaj naziv iziskuje objašnjenje. Radi se o sagi jer ona pripovijeda o povijesti jedne ju7

načke zajednice, ali ona je istodobno i Saga o Cîteauxu zato što pripovijeda o povijesti cistercita. Mnogi su čitali o povijesti Irske, a da nisu naučili puno o Ircima koji su stvarali tu povijest. Slično tome, iz knjiga koje se diče naslovom Američka povijest mnogi mogu doznati puno o Americi, ali vrlo malo o Amerikancima. U ovoj ćemo knjizi pokušati izbjeći tu pogrješku. Stoga ćemo povijest ove obitelji ispripovjediti tako što ćemo ispričati živote njezinih članova. Iskreno priznajem da me u ovoj stvari vodi čisto pragmatičan cilj. Ne bih volio da neki današnji mladac kaže: “Virtus laudatur et alget” (Vrlinu se hvali i zanemaruje). Želio bih da netko od suvremenika može, zajedno s Augustinom, reći: “Si isti et istae, cur non ego?” (Ako su ovi muškarci i žene to mogli, zašto ne bih mogao i ja?). Drugim riječima, ne želim pobuditi divljenje prema Cîteauxu; želim potaknuti ljude da pođu stopama cistercita. Stoga ćemo – budući da je oduševljenje Amerikanaca i njihovu čežnju za slobodom puno lakše razumjeti iz uzvika Patricka Henryja: “Dajte mi slobodu ili me ubijte!” nego iz ne znam kako stručne analize američkoga Ustava – jednostavnost, poniznost, vjernost i žarku ljubav prema Bogu koji su obilježili život zajednice Cîteaux pokušati oživjeti preko vjernoga sv. Roberta, poniznoga sv. Alberika i nepokolebljivo odanoga sv. Stjepana Hardinga. Amerikanci vole opipljive vrijednosti. Prije no što se oduševe za neku vrlinu, ona mora biti utjelovljena; tek tada će ovi muškarci i žene govoriti. Ne zamjerite mi što ću na čas zastati i iskreno prosvjedovati. Kažem: ovi muškarci i žene će govoriti. Mislim to doslovno. Ova saga bit će od početka do kraja obilježena dramatičnim dijalozima. To nije zato što volim dijalošku formu, već zato što mi se život uvijek činio dramatičnim, a mnogi konvencionalni “životi svetaca” beživotnim. Ovi muškarci i žene iz Cîteauxa doista su živjeli. Takvima ćemo ih i prikazati. Ovakav pristup mogao bi neke od čitatelja navesti na pogrješan zaključak da je knjiga što je drže u rukama “ro8

man” ili “fikcija”. Zapravo, kada autor oblikuje činjenice dajući im dramski oblik, on ne piše fikciju; jednako tako, onaj tko na dramatičan način oblikuje povijest ne piše roman. Roman je izmišljena priča. Povijest to nikada nije. Stoga, ako već morate nekako nazvati ovaj rad, nazovite ga “roman-hagiografija”, ili čak “roman-povijest”, ali nemojte me kriviti da pišem fikciju kada zapravo samo iznosim činjenice u formi dramskoga prikaza. Jedno je izvan svake sumnje: ono što sam u ovoj knjizi uobličio kao dramu gole su činjenice. Otac Amedeus, OCSO, koji mi je pomogao u njihovu prikupljanju, s pravom je nazvan “čovjekom-lasicom”. On je iskopao više rukopisa nego što bih ih se ja usudio i nabrojiti; pročitao je svu silu ozbiljnih studija, zanesenih sažetaka, pravih biografija i oštroumno pisanih monografija. Potom mi je učinio dostupnim rezultate svojih dugogodišnjih iskapanja. Prije no što sam zbiljske činjenice uobličio u ovaj prikaz, trudio sam se, koliko sam mogao, razlučiti legendu od stvarnosti. Kada bih morao dati iscrpan popis naših izvora, zavrtjelo bi mi se u glavi. To ne bi bilo od velike pomoći. Na nekim mjestima ovoga izdanja pojavljuje se samo djelomičan popis. Jedina korist od njega je ta što će, možda, barem donekle raspršiti sumnje ponekoga skeptika. Što se mene tiče, on mi pruža priliku da iskažem svoju zahvalnost. Doista, puno toga dugujem ovim autorima. Oni su mi dali građu; ja sam je samo uobličio. Ima i drugih kojima dugujem zahvalu. Tu su dvojica cenzora Reda: otac Maurice, OCSO, iz opatije Naše Gospe od Doline, u Lonsdaleu, Rhode Island, i otac Alberic, OCSO, iz Naše Gospe Getsemanske, kojoj i sami pripadamo. Ipak, najveću zahvalnost dugujem onome koji je podnio najveće žrtve za nastanak ove knjige. To je moj velikodušni brat, poštovani John P. Flanagan, SJ, iz Bostona, koji mi je bio pri ruci u svim mojim potrebama. Prije no što zaključim ovaj Predgovor, želim reći da u potpunosti prihvaćam odgovornost za svaku pogrješku koja mi se eventualno potkrala. I predobro znam da ih je u knjizi 9

mnogo. Pisao sam je dugi niz godina i s pravom je moguće očekivati da, nakon toliko uložena truda, bude bolja. Ali trapisti su klanjatelji, nisu autori. Sve vrijeme koje smo poklonili pisanju ove knjige oteto je od stvarnoga posla njihova života – žrtve hvale, misne žrtve i žrtve fizičkoga rada. Dopustite mi da spomenem jednu činjenicu, iako se ona može nekome učiniti šaljivom. Kažem: “budimo pravedni i prema protivniku”. Mislim to ozbiljno jer ako su ovi “životi” puni života, tada je on onaj koji je unio život u njih. On je zakomplicirao romancu između ovih ljudi i njihova Stvoritelja. Upravo razrješenje ove komplikacije čini zanimljivom ovu sagu, baš kao što je učinilo ove ljude svecima. Uvijek postoji ono “bit će vraga” prije no što možemo doprijeti do Boga. Čitajte i uvjerite se i sami. otac M. Raymond, OSCO 1944.

10

PRVI DIO

SVETI ROBERT BUNTOVNIK

11

1. “ZNAM DA POSTOJI UZVIŠENIJA VRSTA VITEŠTVA”

“Oh, baš sam pravi glupan!” gunđao je Robert sebi u bradu. “Uvijek iznova izlanem što mi je na duši: u školi, u igri, a sada sam to učinio i pred ocem. Kada ću već jednom naučiti držati jezik za zubima!” zastenjao je i prislonio glavu uz prozor, zagledavši se u zimsko nebo. Visoko gore na nebu sjala je zvijezda večernica. Daleko prema zapadu večer je nalikovala redovniku u crnu habitu s kapuljačom koji čeka da čuje zvono što oglašava posljednji od sedam molitvenih časova i završetak prekrasna dana. Ali Robert nije vidio zvijezdu, nije vidio noć nalik redovniku s kapuljačom niti je primijetio da dan zamire. Nije vidio ništa osim zaprepaštena pogleda što mu ga je otac dobacio čuvši ga gdje se rođaku obraća riječima: “Nikada ne ću postati vitez. Znam da postoji druga, uzvišenija vrsta viteštva.” Iza njegovih leđa postariji sluga uklanjao je nečujno zadnje tragove banketa priređena u čast tek zavitežena Jacquesa, Robertova rođaka s druge strane Seine. Starac je užgao baklju, stavio je iznad stola i izišao iz dvorane. Otvorivši teška hrastova vrata u tišini dvorane prolomio se smijeh Teodorika, gospodara dvorca. Robert se nelagodno prenuo. Stajao je i sa strahopoštovanjem slušao glas ovoga orijaša, svojega oca. Znao je da su riječi što ih je izgovorio za stolom razočarale njegova oca i da će morati odgovarati još prije isteka noći. I dalje je zlovoljno čelom pritiskao prozorski okvir. Iznenada se uspravio. “U redu,” rekao je, “odgovarat ću za to. Istina mora kad-tad izići na vidjelo. Zašto to ne bi bilo večeras?” Šake što ih je zadjenuo za kožni remen stisnuše se u pesnice. 13

U takvu ga je položaju našla majka vrativši se u dvoranu nakon što se oprostila s gostima. Zastala je usred koraka i neko ga vrijeme promatrala. Glavu je podigao prema nebu. Čvrste, ravne crte njegove vilice i brade ocrtavale su se poput bareljefa na pozadini tamnoplavo-crna sumraka. Ermengarda zadrhta pri pogledu na sina. Moj se dječak brzo pretvara u muškarca, pomislila je. Zatim se, nakon što joj se oteo uzdah iz grudi, uze blago prekoravati: “Ermengarda, djetešce postaje dječak, a dječaci brzo postaju mladi muškarci.” Zatim s ponosom promrmlja: “Sve više nalikuje ocu. Bit će velik čovjek.” Vidjevši da Robert i dalje nepokretno stoji, nečujno mu se približi otraga, položi mu ruke na ramena i upita ga: “Pretvara li se to moj dječak u promatrača zvijezda?” Mladić se trgnuo na njezin dodir, ali na zvuk njezina glasa ruke mu poletješe u zrak i on ovije njezine ruke oko svojih ramena. “Pogledaj!” reče joj i pokaza joj rukom prema usamljenoj blijedoj zvijezdi što je sjala u prostranim plavim njedrima sumraka. “Prekrasna je, ali tako strašno, strašno osamljena. Doimlje se izgubljenom, zar ne?” Ermengarda prisloni obraz na njegovo rame. “Promatrač zvijezda! Sanjar! Pjesnik! Što će biti od tebe, dječače moj?” Robert iskrade ruku koja je obavijala majčin struk. Oči mu se nestašno zasjajiše dok joj se obraćao: “Tvoje su riječi točne, majko, ali njihov je poredak pogrješan. Trebala si me upitati ono što će me otac upitati čim se vrati. Trebala si reći: ‘Što ćeš postati, dječače moj?’ I pričekati da čuješ kako on postavlja to pitanje.” Tek što je izgovorio zadnju riječ, u dvoranu bane Teodorik. “Ermengarda,” povikao je teškim glasom nalik tutnjavi, “moj brat Léon kaže mi da mu je ljetina slična našoj – trostruka od uobičajene. Izgleda da ćemo nadoknaditi protekle tri loše godine...” No u tomu trenutku pogled mu pade na Roberta. Svjetla u njegovim krupnim crnim očima nestade. Čelo mu se nabralo, glava mu je poniknula prema prsima. Ermengarda je ove njegove pokrete uvijek nazivala 14

“mrmljanjem u čupavu crnu bradu”. Nasmiješila se za sebe, a njezin se suprug glasno nakašljao, otkoračao prema kaminu i ubacio u nj tešku cjepanicu. Ermengarda je znala da sve to znači da slijedi razgovor o nečemu vrlo ozbiljnu. Kako je lako pročitati ovoga orijaša među vitezovima!, pomislila je. I doista, otresajući prašinu s ruku, Teodorik reče: “Sine, večeras si rođaku rekao nešto što nisam razumio.” Ermengarda je osjetila da u Robertu raste napetost. “Želio bih to razumjeti, sine – potpuno! Što si zapravo mislio kada si rekao da se nikada ne ćeš zavitežiti?” Robertove su ruke stiskale stol. Njegov je otac bio divovskoga stasa, ali sada se, u trenutku dok se njegov krupan lik ocrtavao na pozadini visokih plamenova u kaminu, doimao većim no ikada. U dvorani je odjednom zavladala tišina. Robert je osjećao strahovitu suhoću u grlu. Znao je da se njegov otac unaprijed raduje danu kada će biti proglašen vitezom od Champagne; da sanja o danu kada će zajedno s njim odjahati na turnir ili u bitku, naoružan kao uvijek, snažan kao uvijek, hrabar, neustrašiv. Robert nije dovodio u pitanje očevu ljubav i nije se plašio izljeva njegova gnjeva, ali strepio je znajući da će povrijediti ovoga golemog prijaznog čovjeka kada mu kaže istinu. U trenutku kada je njegov otac prekinuo nit njegovih misli i nestrpljivo ga upitao: “Dakle?”, cjepanica koju je ubacio u kamin zapucketa i piskavo zašišta, šaljući u zrak vodoskoke iskara od kojih neke poletješe u dimnjak, a druge u luku padoše na kameni pod. Na ova dva oštra praska u dvorani ispunjenoj tišinom mladi Robert se vidno trgnu, no, paradoksalno, ova nekontrolirana reakcija pružila mu je priliku da se obuzda, za čime je žudio. Ruke su mu bile opuštene. Iako su mu nokti bili i dalje zakopani u dlanove, njegov glas i pogled bili su potpuno mirni dok je odgovarao: “Mislio sam ono što sam rekao, gospodine, nikada se ne ću zavitežiti jer znam da postoji druga, uzvišenija vrsta viteštva.” “A to je?” upita Teodorik svrdlajući svojim crnim očima sinovljeve smeđe oči. 15

“Najuzvišenije viteštvo s ove strane neba, gospodine. Viteštvo koje se iskazuje u viteškomu ophođenju prema Bogu!” Robertova se glava podigla dok je izgovarao zadnju riječ; izbacio je ramena. Gledao je u oca gotovo prkosnim pogledom. Ermengarda je zadržala dah dok je pogledom prelazila s izazivačkoga stava glave svojega sina na poniknutu bradu svojega gospodara. Teodorik je čuo da je njegova supruga zaustavila dah i namjerno je okrenuo leđa mladiću. Čizmom je pažljivo gurnuo nekoliko žeravki natrag na postolje kamina. Zatim se, hinjenom mirnoćom, približio stolici na kojoj je sjedila njegova supruga. “Zar ne ćeš sjesti, sine,” upita ga, pokazavši rukom prema stolici, “i objasniti mi što zapravo misliš? Znam samo za jednu vrstu viteštva primjerenu vitezovima od Champagne. Kakvo je to tvoje viteštvo?” Glas mu je iznenada postao i dublji i blaži, ali njegove prodorne crne oči i dalje su svijetlile nepromijenjenim sjajem. “Radije ću stajati, gospodine, ako nemate ništa protiv”, odgovorio je mladić, udaljivši se od stola i primaknuvši se kaminu. Okrenuo se prema roditeljima. Plamen je poigravao i šarao neobične sjene na crtama njegova lica. Zagledavši se pažljivo u te crte Teodorik je odjednom shvatio da se obraća odraslu muškarcu, ne više dječaku. Činilo mu se da njegov sin sazrijeva njemu naočigled. Spustio je pogled prema Ermengardi i vidio da ona i dalje sjedi ruku prekriženih u krilu. Njezino je držanje govorilo o sabranosti. Bilo mu je drago što je skrenuo pogled na nju jer ga je njezina sabranost umirivala. Podigavši koji časak kasnije pogled nije se iznenadio primijetivši na sinovljevu licu tračak osmijeha. “No?” oglasio se Teodorik prema Robertu koji je stajao ondje i očito čekao da mu se otac ponovno obrati. “Gospodine, hrabar sam i snažan kao rođak Jacques, zar ne?” Njegov je otac potvrdno kimnuo glavom. “Jašim jednako dobro kao i on, zar ne?” Otac ponovno kimnu glavom. Mladićev je glas podrhtavao. “Mogu zbaciti kopljem s ko16

nja svakoga, baš kao i rođak Jacques, zar ne? Dvaput sam ga zbacio kada smo se borili u našemu dvorištu.” Teodorik se pitao kamo bi mogle voditi sinovljeve riječi. Kimnuo je glavom i treći put. “Rođak Jacques je prošloga tjedna zavitežen u Troyesu. Ugostili smo ga danas poslijepodne kako bismo mu iskazali čast i pokazali svoju radost. Gospodine, nisam ljubomoran na rođaka. Ne bojim se biti zavitežen i svega što to podrazumijeva. No dva su razloga zašto prošloga tjedna nisam proglašen vitezom. Jedan od njih je moja dob. Drugi leži ovdje.” Jednom je rukom čvrsto stisnuo srce. Lice mu se odjednom ozari i on izvali: “Gospodine, želim biti Božji vitez. Želim postati monah.” “Želiš postati što?” povika Teodorik, a njegov glas, nalik grmljavini, ispuni cijelu dvoranu. Krv je udarila Robertu u lice, ali pogled mu je i dalje bio nepokolebljivo usmjeren prema ocu. Očekivao je ovakvu reakciju. Nije prošao ni tjedan otkada je majku zamolio da ništa ne govori ocu prije kraja godine. Bio je tek početak studenoga, a otac je već znao. Unatoč osjećaju tjeskobnosti, momku je laknulo. Još prije no što se otac uspio sabrati od šoka, on nastavi: “Gospodine, odgajali su me monasi. Ali od njih sam naučio još nešto osim gramatike, dijalektike i retorike. Oni su me naučili drugoj, uzvišenijoj vrsti viteštva. Dali ste puno siromašnima i gladnima posljednje tri godine gladi, gospodine. Stric Léon, s druge strane Seine, također je dao mnogo. S pravom sam ponosan na krv iz koje sam ponikao.” U glasu mu se ponovno osjećala prijašnja žestina. “Ali, gospodine, monasi su mi dali više!” Teodorik je napeto čekao. Nikada prije nije čuo svojega sina da ovako govori. Mladić je bio u ognjici. “Posljednje tri godine ulaz u opatiju Saint-Pierre-de-la-Celle pun je gladnih ljudi”, reče Robert. “Ni jedan kmet nije nikada otišao praznih ruku s vrata opatije. Da bi to mogli činiti, monasi su i sami morali gladovati! Čujete li, gospodine? Morali su i sami gladovati!” Poslije kraće stanke Robert pridoda: “Tada sam počeo shvaćati da čovjek ne mora nositi oklop ni vitlati bojnom sje17

kirom da bi bio hrabar. Tada sam shvatio da postoji i jedna druga, uzvišenija vrsta viteštva!” Robertov je glas postao dublji. “Otada molim i više sam puta tražio savjet od drugih. Svećenici će me primiti. Majka je voljna pustiti me. Priznajem da sam bio kukavica što vam o tome nisam govorio ranije, gospodine, ali sada molim za vaš oprost, blagoslov i dopuštenje.” Posljednje su riječi samo provalile iz njega. Bilo je to Robertovo najdulje obraćanje ocu. Bio je svjestan da je bio nagao u svojemu priznanju. Bio je smeten i pomalo posramljen. Bio je u neodoljivoj napasti da se obrati za pomoć majci, no odlučio je ne uzmaknuti i osoviti se na vlastite noge. Prodorne oči njegova oca nisu se nikada kolebale. Mladiću se učinilo da se očeve usne pod čupavom bradom uvlače, ali nije mogao biti siguran. Šake su mu se stisnule u pesnice. Čekao je. “Tko ti je utuvio tu ideju u glavu?” upita ga Teodorik hladnim glasom. “Tvoja majka ili monasi?” “Ni ona ni oni”, odgovori Robert osjećajući da u njemu raste srdžba. “Onda tko?” upita Teodorik, a u glasu mu je bila oštrina. “Bog!” odgovori njegov sin, a riječ Bog odjekne dvoranom oštrinom mača što se sudara sa štitom. Još više od toga. Njezin je učinak bio poput praska groma. Nakon što ju je izgovorio, nije se čula ni tutnjava ni jeka, ali tišina koja je iznenada zavladala dvoranom kao da ju je potresala iz temelja. Teodorik se primaknuo stolici u kojoj je sjedila njegova žena. Sinovljev ga je odgovor iznenadio, no još ga je više iznenadio plamen koji je vidio u dubinama ona dva smeđa oka koja su nepomično gledala u nj. Prostorija je i dalje bila ispunjena tišinom. Čulo se jedino blago pucketanje vatre i jedva čujno padanje pepela u trenutku kada se cjepanica srušila u plamen. Teodorik je bio preneražen sinovljevom objavom. Robert je bio sunce njegova života. Ludovao je za njim. Često se hvalisao pred drugim plemićima govoreći im da će njegov sin jednoga dana postati slavan vitez. Prošlotjedne sve18

čanosti i gozba priređena toga poslijepodneva ispunjali su ga jednom jedinom vizijom – njegov sin uz noge grofa od Champagne, okružen vitezovima kraljevstva, a na ramenu mu ploštica grofova mača. Slika što ju je mladićeva objava te večeri prizivala u svijest – njegov dječak obrijane glave, s kapuljačom na glavi – nije mu se nimalo dopadala. U njemu je rasla srdžba. Ipak, dvije su stvari obuzdavale njegovu srdžbu: prisutnost njegove plemenite žene i jeka zadnje riječi što ju je njegov sin izgovorio. Udaljivši se od Ermengardine stolice Teodorik pokaza kretnjom sinu na jastuk što je ležao uz noge njegove supruge. Sam je, pak, zauzeo mjesto pred kaminom. “Sjedni do majke, Roberte”, naloži mu. “Ovo iziskuje šire objašnjenje od onoga što si ga dao.” Dječak se začudio nad blagošću očeva glasa i njegova držanja. “Kažeš da ti je Bog stavio tu ideju u glavu. A kada je to bilo, ako smijem pitati?” “To je vrlo teško kazati, gospodine; rekao bih da oduvijek osjećam tu sklonost u sebi.” “Oh”, na to će Teodorik. “Tako znači, to nije ništa više od sklonosti. Bog ti se nije ni na koji izravan način obratio, ha? E, pa, kada je tako, to uvelike mijenja na stvari.” Robert je naglo ustao, ali osjetivši majčinu ruku na ramenu obuzda se. “Umiri se, sine,” opomenula ga je. “Tvoj je otac u pravu. Dužan je znati.” “Zar ne znaš, dječače moj,” započe Teodorik, “da nitko nije pošteđen takvih maštarija u mladosti?” Gospodar se kuće nekoliko puta podigao na prste prije no što je dodao: “Ni sam nisam bio pošteđen takvih maštarija” i Teodorik dade sebi oduška glasnim hihotanjem iz dubine grla. “Tvoja majka zacijelo ne će zanijekati da se radilo o običnoj maštariji. Možeš li me zamisliti kao monaha?” Dvorana se ponovno ispunila Teodorikovim bučnim smijehom. Ermengarda se nasmiješila, a Robert se s nelagodom vrpoljio na jastuku. Teodorik ga je pažljivo promatrao. Nadao se da će lice njegova sina obasjati osmijeh. U njemu je rastao nemir. Teodorik nije podnosio protivljenje jer ga u nje19

govu životnom iskustvu nije bilo puno. Kmetovi su mu uvijek iskazivali pokornost, a drugi plemići obraćali su mu se s poštovanjem. Vidjevši sinovljevo držanje u njemu je uzavrela krv. S obzirom na to da u cijeloj toj stvari nije bilo nikakvih posebnih Božjih očitovanja, bio je siguran da je želja njegova sina za monaškim životom samo prolazan mladenački hir. Odlučio je okončati razgovor prije no što postane previše bolan. Roberta će proći te maštarije i on će se jednoga dana ponositi njime kao hrabrim vitezom od Champagne. Vrativši se prethodnomu, nešto svjetlijemu tonu, reče: “Ramena su ti preširoka, a bedra predebela da bi ih mogao sakriti monaškom haljom, dječače moj. Bog te je obdario tijelom ratnika. Tvoje je mjesto na brzu konju s topuzom ili bojnom sjekirom u ruci.” “Zar je samostan samo za slabiće?” usprotivio se Robert. “Ne, ne,” odgovori Teodorik brzo, “ali pravi su ratnici za ovaj svijet.” Pokušao je u dječaku potaknuti oduševljenje za oružje. “A ti ćeš biti pravi ratnik, dječače moj. Tvoje mi oči to govore. Tvoja je tjelesna građa veličanstvena, sine. U tebi je vatra!” Izraz rezerviranosti na Robertovu licu razočarala je Teodorika, ali ona mu je istodobno pokazala da ne će ništa postići bude li i dalje raspravljao s njim. Stoga mu sa stanovitom blagošću u glasu naloži: “Daj, već je kasno. Mladi ljudi trebali bi već biti u krevetu. Proći će te te maštarije.” “Gospodine,” izvali Robert, skočivši na noge, iako ga je majka rukom pokušala obuzdati, “to nisu maštarije. Ne će me proći! Nisam više dijete!” Dječak je drhtao. Krv mu je šiknula u lice kao nikada dotada. Stajao je pred ocem užarenih očiju, pesnica stisnutih uz tijelo. Teodorik još nikada nije vidio sina tako raspaljena. Pogled na njega potpuno ga je zbunio. Vidio je da mu usne dršću i da mu se ruke i šake tresu. Shvatio je da je ogorčio dječaka i da ga je doveo gotovo do bjesnila. Za trenutak nije znao što bi rekao ili učinio. Pogrješna riječ mogla je potaknuti zatomljenu srdžbu; pogrješna gesta mogla je raniti snažno 20

mlado srce. Na gorući pogled svojega sina odgovorio je postojanim i ravnodušnim pogledom. Ermengarda koja je, vidjevši da je Robert skočio s jastuka, također ustala, približi se dječaku, zagrli ga, blago mu se nasmiješi i reče: “Otac može zaboraviti da vrijeme leti, sine; budeš li, međutim, i dalje tako skakao, nikada ne će zaboraviti da više nisi dijete.” No čak ni Ermengarda nije mogla premostiti jaz koji se otvorio među njima. “Oče,” reče Robert ozbiljnim glasom ispunjenim vatrom, “žao mi je ako sam pokazao bilo što nalik nepoštovanju. Ali, gospodine,” i u dječakov glas ponovno se vrati čvrsta odlučnost, “htio bih vas podsjetiti da sam tri godine stariji od Teofilakta za koga stric Léon kaže da će biti izabran za papu.” Robert nije mogao reći ništa gore. Da je kojim slučajem izvukao mač i otvoreno nasrnuo na oca, ne bi mu bio zadao tako duboku ranu kao ovom aluzijom na papinstvo. Teodorik je do dna duše bio katolik. Ništa mu nije bilo važnije i ni o čemu se nije brinuo više nego o stanju u Crkvi. Videći da je papinskim tronom zavladala vladarska kuća iz Tuskula bio je strahovito zabrinut. Kada je Benedikt VIII. 1024. umro, a za njegova nasljednika izabran njegov brat Romano, premda u to vrijeme samo laik, Teodorik je bio vrlo ljutit. Ali, iako ne odveć svet prvosvećenik, Romano je, kao Ivan XIX., barem u moralnome pogledu bio čist. Nije bilo prošlo ni tjedan dana od njegove smrti. A onda je do Teodorikovih ušiju doprla vijest da će Romana naslijediti Teofilakt, njegov dvanaestogodišnji nećak. Teodorik se razbjesnio. Čuti vlastitoga sina da upire prstom u ovoga nemoralnog dječaka i poslužiti se tim primjerom kao argumentom protiv njega, ledilo je krv u žilama gospodara. Njegove crne oči pretvorile su se u dva sićušna užarena vrška igle. Rukom je pokazao prema vratima. Samo je jednu riječ mogao dopustiti sebi. Rekao je: “Idi!” Robert je s čuđenjem promatrao preobrazbu u očevu držanju. Bio je dovoljno oštrouman da shvati da je ova hladna 21

očeva neumoljivost pogibeljnija od bilo kakva glasna gnjeva. Ošamućen, dječak je jedva uspio pronaći put do svoje sobe. Nije znao što je moglo tako pogoditi oca, ali više nikada ne bi volio pogledati ta dva crna užarena vrška igle, oči svojega oca. Nakon što se Robert udaljio, Ermengarda žustro pristupi suprugu, uze ga za ruku i reče: “Sjednite, gospodaru, imamo razgovarati o toliko stvari.” Teodorik je bio i dalje u vlasti hladna bijesa koji ga je ščepao već pri spomenu Teofilakta. “Teodoriče,” reče mu nježno, “bila je to vrlo nesretna aluzija. Robert vas ljubi, gospodaru. Naprosto vas obožava. Ne bi vas povrijedio ni za što na svijetu. Zato me je i zamolio da vam ne govorim o tome. Zna kakve nade gajite s obzirom na njegovu budućnost. Boji se da će vas razočarati.” Teodorik je sjeo, podlaktice je naslonio na koljena i prazno zurio u zlatnoplave plamenove koji su poskakivali u kaminu. Činilo se da uopće ne čuje riječi svoje supruge. Ermengarda je čekala njegovu reakciju. Ne dočekavši je odlučila je poslužiti se starom varkom. Trikom će ga namamiti na razgovor. “No”, nastavi ona, “ako mene pitate, rekla bih da je naš dječak ispao pobjednik u večerašnjoj raspravi.” Teodorik se zavalio u stolici. “Da,” nastavi Ermengarda, “njegovi su argumenti bili puno uvjerljiviji. Bili su vrlo razboriti. Vi ste iznosili isključivo tvrdnje.” “Što želite reći?” odreza njezin suprug. “Mislite li reći da sam bio u krivu kada sam rekao da je samo dječak?” “Nije mi se baš činio dječakom dok je maločas stajao ondje i onako izazovno zurio u vas.” Ermengarda se nasmiješila sjetivši se prizora. “Prije je odavao dojam ratnika. A zvučao je poput pobjednika!” “Oh, fizički je krupan za svoju dob”, progunđa preko volje Teodorik. “Ali ne zaboravimo njegovu dob. Petnaest mu je godina, to je sve.” “To je samo jedna od vaših pogrješaka, plemeniti gospodaru. Robertu nije samo petnaest godina.” 22

“Ovo je 1033.”, reče Teodorik koji je pokušao biti malko ironičan. “Rođen je 1018. Po mojemu skromnu znanju, otada je prošlo petnaest godina, to je sve.” Ermengarda je privukla svoju stolicu njegovoj. “Matematički gledajući, u pravu ste, dragi. No godine se mogu računati i drukčije. Koliko je godina Robertovoj duši?” “Koliko i njegovu tijelu – petnaest, to je sve.” “Opet griješite, Teodoriče.” Promijenivši iznenada ton i držanje ona nastavi: “Zaboravljate na kišu, gospodaru. Sunce pomaže voću da dozrije. Kiša pomaže u dozrijevanju ljudi. Tri godine bez sunca i uz gotovo neprestanu kišu donijelo je glad; glad je donijela smrt; smrt je ljudima otvorila oči za život. Ljudi su brže sazrijevali posljednje tri godine, Teodoriče, nego što obično sazru u trideset godina. Naučili su čemu služi život. Okrenuli su se Bogu!” Nemirni plamenovi u kaminu bacali su sjenke koje su poskakivale i neobičnom i tajanstvenom živošću padale na zacrnjene grede na stropu. Teodorik je podigao glavu, zagledao se na čas u njih, a zatim promrmljao: “Okrenuli su se Bogu – ma vidi ti to! A opet, kako je savršeno izražajna ta riječ! Kiše su doista okrenule ljude Bogu. Ali”, doda polako, “Robert još nije izrastao u muškarca. Premlad je da bi ga se duboko dojmio strašni Božji bič koji nas je donedavno tištao. Mladost doživljava tragediju onako kako doživljava zadovoljstvo – kao nešto prolazno.” “Ne poznajete svojega sina, Teodoriče”, popustljivo će Ermengarda. “Robert je daleko od svake površnosti. Njegova je duša duboka; um mu je zreo. Nakon večerašnje rasprave ne biste trebali sumnjati u to. Barem ste dvaput ostali bez riječi.” Teodorik nije imao kamo nego složiti se. “Da,” reče oklijevajući, “doista me je dvaput ostavio bez riječi. Uplašio me je. Kada mi je rekao da mu je Bog stavio tu ideju u glavu, nisam se osjećao nimalo ugodno. Pomislio sam da govori o nekoj vrsti privatne objave...” 23

“Oh, nemojte tako!” upade mu nestrpljivo u riječ Ermengarda. “Što ste očekivali? Zar ste mislili da ga je konj zbacio kao što je sveti Pavao zbačen sa svojega konja? Slušajte me, Teodoriče, naš je dječak u fizičkome pogledu pravi div, zar ne?” “Da, doista je krupan za svoju dob. Sve govori da će jednom izrasti u krjepka muškarca.” “U redu. To znači da ima fizičke predispozicije za ulazak u samostan – zdrav je. Što se njegovih moralnih sposobnosti tiče, one nisu upitne. Naš je dječak valjan kao pravo zlato. Jeste li ikada uočili ikakvu poročnost kod njega?” “Tvrdoglav je i lako plane. Način na koji je večeras izvalio neke svoje tvrdnje oduzele su mi dah. Ta njegova tvrdoglavost vrlo je ozbiljna stvar.” “Tvrdoglav!” na to će Ermengarda. “Zar bi bio sin svojega oca da nije tvrdoglav? Ali to je blagoslov, moj gospodaru. Nitko nije postigao ništa u životu ako u sebi nije imao crtu tvrdoglavosti. No vi toj osobini dajete pogrješan naziv. Ona nije porok nego vrlina. Njezino je pravo ime snaga volje, upornost. I dopustite mi da vam kažem, Robert ima tu crtu u sebi. De, priznajte da taj mladić posjeduje sve moralne kvalitete.” Teodorikovi su zubi zablistali između razmaknutih usana. “Za volju rasprave”, nasmiješio se, “priznajem.” Njegov je osmijeh obradovao Ermengardu. Nastavila je: “A što se njegovih umnih sposobnosti tiče, večeras ste imali priliku vidjeti ogledni primjer takvih sposobnosti. Ima najviše ocjene u školi. Nije genij, no rekla bih da je ipak nešto iznad prosjeka. Prema tome, gospodaru, Bog je, davši mu sve neophodne umne, moralne i fizičke sposobnosti, plus žarku želju da se posveti monaškome životu, doista očitovao svoj božanski naum jednako konačno, ako ne i izričito, kao da ga je zbacio s konja i progovorio mu s neba. Svaki će vam svećenik reći da su to znakovi istinskoga poziva.” 24

“Ali premlad je!” odreza Teodorik nestrpljivo. “Što on zna o životu? O samostanu? O sebi? Jedan petnaestogodišnjak ne bi trebao olako odbaciti život. Još ga nije ni okusio!” “Sramota!” usklikne Ermengarda. “Neka se Teodorik zasrami. Neka se zasrami divovski plemić od Champagne. Kao prvo, Robertu je, s obzirom na njegove umne sposobnosti, više od petnaest. Drugo, onaj tko odlazi u samostan ne ‘odbacuje’ život. Napokon, ono što većina vas muškaraca podrazumijeva pod izrazom ‘okusiti život’ jest iskapiti život do dna. Oh, umarate me. Ni jedan dječak nikada nije premlad da ne bi mogao naučiti živjeti kao ratnik. Ni jedan mladac nije premlad da ga se ne bi moglo naučiti kako se jaši, kako se uperuje koplje u protivnika i kako se ubija. Ne. Ali postoji jedno zvanje za koje je možda premlad. Da, samo jedno. Nikada nije toliko mlad da ne bi mogao ući u službu svojega svjetovnog vladara, ali ući u službu svojega vječnog Kralja...” “Da bi mogao ući u službu svojega vječnog Kralja, mora biti odrastao muškarac!” upadne joj u riječ Teodorik. “Sveti je Benedikt uzimao k sebi novorođenčad”, prekine ga supruga. “Ah, sveti je Benedikt odavno mrtav”, zavika gospodar posjeda, vidno uzrujan. “A svijet se uvelike promijenio od njegove smrti. Kada je Benedikt bio dječak, svijet je živio u stanju barbarstva. Rimsko se Carstvo raspalo. Rupičavo poput saća iznutra, opustošeno divljim plemenima izvana, moralo je propasti. A Crkva je bila u jednako dobru stanju kao i Carstvo. Razdirana raskolima, pritisnuta herezama, i sama je bila na rubu propasti. Nije nimalo čudno što je Benedikt pobjegao u Subiaco! Nije čudno što je dopuštao plemićima da svoju tek rođenu djecu predaju Gospodinu! Samostan se doimao jedinim mjestom na kojemu je čovjek mogao spasiti dušu, ali to je bilo prije pet stoljeća.” Teodorik se promeškoljio u stolici, a zatim nastavio: “Danas je drukčije. Pogledajte to naše ‘primirje s Bogom’. Pogledajte to naše viteštvo. Pogledajte ono što i sami nazivate našom ‘okrenutošću Bogu’!” 25

Ermengarda se naslonila o naslon stolice, nagnula glavu malko ustranu i lagano namrštivši čelo rekla: “Zbunjujete me, Teodoriče. Ne vjerujem da u cijelomu kraljevstvu postoji još jedan plemić tako privržen Crkvi kao što ste vi, a ipak ne želite da vam sin postane svećenik.” Teodorik se približio kaminu i stavio još jednu cjepanicu na užareno ugljevlje. Nekoliko je trenutaka promatrao kako je žuti i zlatni plameni jezici ližu, a zatim se okrenuo supruzi. “Ermengarda, draga moja, ne želim baš zbog toga što sam toliko privržen svojoj Crkvi i što sam toliko privržen svojemu sinu. Ne želim da naš dječak napravi pogrješku.” “Hm! Ne napravi li pogrješku, ne će nikada ništa napraviti! T``a čovjek je. Nije zločin griješiti. Tragedija je kada čovjek ne želi ispraviti pogrješku.” “Upravo to i želim reći”, upadne joj oštro u riječ Teodorik. “Ne bojim se Robertovih pogrješaka. Smrtno se bojim da on sâm ne postane pogrješka. Znate nešto o našemu svijetu, draga. Znate da među našim svećenicima ima onih koji nikada nisu trebali ući u samostan. De, de,” nastavi brzo primijetivši da se njegova supruga sprema prosvjedovati, “znam što ćete reći. Istina je da su mnogi od njih postali biskupi i pastiri zahvaljujući volji pohlepnih plemića, a ne volji Božjoj, i to je sramota. Podjeljivanje službe od strane laika pravo je prokletstvo. Mnoge sablazni u Crkvi, ako ne i većina njih, imaju razlog u kraljevima, grofovima, carevima i vojvodama koji u biskupskome štapu i prstenu vide sredstvo moći, a ne oznaku crkvene vlasti. Oni u tim službama ne žele vidjeti pastire naroda – žele pljačkaše koji će napuniti njihove kese. Dopuštam da je tako. Unatoč onome što sam rekao o napretku, Crkva nije bijeli ljiljan, ali ono što želim reći jest to da ne postoji žalosniji prizor u cijeloj našoj zemlji od pogrješaka koje čine ljudi u svećeničkome ruhu.” “Ali Robert ne bi...” “Ah, znam da Robert ne bi bio takva pogrješka. Ali, iskreno govoreći, bojim se da je premlad. Ne bih želio da ko26

rača kroz život s ožiljkom neuspjeha na duši koji bi ga uvijek iznova podsjećao na ludoriju koju je učinio u mladosti.” “Ne će doživjeti neuspjeh.” “Zašto ste tako sigurni, draga moja?” upita Teodorik s primjetnom nevjericom u glasu. “Shvaćate li što sve ulazak u samostan podrazumijeva?” Načas je zastao, a zatim nastavio. “On iziskuje najplemenitije ljude i ono najplemenitije u čovjeku. Iziskuje golemu fizičku izdržljivost i iznenađujuću usmjerenost jednome cilju. U samostanu uspjeh mogu postići samo oni koji imaju neslomljivu viziju nepobjedive vjere. Monah mora neprekidno gledati u Boga, draga moja. Da, neprekidno gledati u Boga. A ja se bojim da većina ljudi ima šišmišje oči za tako žarko sunce. Onima koji žele u samostan trebaju orlovske oči.” “Mislite li da je naš sin slijep?” “Nipošto. Pitam se samo jesu li mu oči potpuno otvorene u njegovoj petnaestoj godini.” “Već peti put govorite da je Robertu petnaest godina. Posljednji put vam kažem da ima više od petnaest! Nitko ne želi petnaestogodišnjaka u samostanu, želi zrela čovjeka. A Robert jest zreo. Čovjek je doista zreo”, nastavi Ermengarda, “kada shvati da pripada Bogu. Toj ga je lekciji poučila kiša. Francuska se doista okrenula Bogu, Teodoriče, jer je nedostatak sunca otvorio naše oči za Svjetlo svijeta. De, suočite se s činjenicama.” Rekavši to Ermengarda ustade, primakne se suprugu, ispruži ruke i preklinjućim očima reče: “Gospodaru, vjerujte mi na riječ, naš je dječak rođen za samostan. Budite uvjereni, ne će pogriješiti. Ne će biti pogrješka. Bog nam ga je podario. Vratimo ga Bogu.” Teodorik je šutio, a Ermengarda je nastavila: “Viteštvo se širi po svijetu. Neka ga naš dječak dovede u samostan. Neka ide i neka bude Božji vitez.” Teodorik je bio zapanjen njezinom usrdnošću. Nježno ju je zagrlio i privukao k sebi. Prislonio je glavu uz njezino uho i rekao: “Draga, nikada mi niste rekli ima li istine u onoj priči o kojoj često šapću naši podanici. Oni kažu da je nekoliko 27

mjeseci prije rođenja našega dječaka Blažena Djevica Marija došla k vama i rekla vam da kani zaručiti dijete vaše utrobe.” Ermengarda ga je još čvršće zagrlila. “Ona skvrčena supruga Ulrica, našega najstarijeg podanika, kaže da vam je Blažena Djevica stavila prsten na prst, kao znak svetih zaruka. Je li to razlog što kažete da je Robert rođen za samostan?... Zato to govorite?... Ili je ta pobožna legenda samo posljedica priprostosti naših podanika?” Vatra se u kaminu ugasila i pretvorila se u užareno ugljevlje. Više ni jedan plamen nije treperio u ognjištu. Na zidu nije bilo ni jedne sjenke. Činilo se da je prošla cijela vječnost prije no što je Ermengarda odgovorila. “Kada to san nije san, ljubavi moja?” Teodirik se odmaknuo korak natrag i zagledao se u nju. “Recite mi”, preklinjao ju je. “Kada je to vizija”, reče Ermengarda. Teodorikove su oči bile ispunjene blagošću kakvu njegov sin nikada nije vidio. Nije mogao izustiti ni riječi, već je samo kleknuo i poljubio ruke svojoj supruzi. Smiješeći se Ermengarda se prignula: “Nisam odgovorila na vaše pitanje. Možda je to doista bio samo san, ali ako i jest tako, nije li to bio lijep san? Može li majka koja očekuje čedo zamisliti takvo blaženstvo? Ako je to bilo nešto više od sna,” pridoda ona, “ne bi li onaj koji je imao takvo viđenje bio dužan sačuvati Kraljičinu tajnu? De, gospodaru, pođimo na počinak. Naš će dječak otići u samostan Saint-Pierre. Bit će vitez Božji.” I povede svojega supruga iz dvorane u kojoj se crveni žar ubrzo posve ugasio, a studenski mjesec počeo šarati pod nejasnim sjenama. Dok su prolazili pored Robertove sobe, ni slutili nisu da je dječak još budan i da stoji uz prozor. Isprva se samo želio naudisati hladna noćnoga zraka, no zveckanje uzda i topot konjskih kopita ubrzo mu dozvaše u svijest rođaka Jacquesa i njegovo nedavno zaviteženje. Zatim je napeto zurio prema sjeveru kao da će tamo ugledati tornjeve opatije Saint-Pierre. Ondje ga čeka jedno drugo, uzvišenije viteštvo, pomislio je. 28

Mora uvjeriti oca da još ove godine uđe u samostan. Jednostavno mora! Postupno, čarolija noći učini da njegovom dušom ovlada mir. Dok su roditelji prolazili pored vrata njegove sobe, divio se mnoštvu zvijezda koje su se nakon dolaska večeri pojavile na nebeskomu svodu. Šum njihovih koraka načas ga udalji od nebeskoga sjaja. Povukao je ruho preko glave pitajući se što je majka mogla reći ocu. Bacajući ruho preko naslona stolice odlučno je promrmljao: “Dakle, ne ću postati vitez i priznao on to ili ne, postoji druga, uzvišenija vrsta viteštva!” Zatim, skinuvši čizme, okrene leđa zvijezdama i klekne uz krevet.

29

SADRŽAJ

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 PRVI DIO SVETI ROBERT BUNTOVNIK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 1. “Znam da postoji uzvišenija vrsta viteštva” . . . . . . . 13 2. “Nikada ne vraćaj taj mač u korice!” . . . . . . . . . . . . . 30 3. “Tražio sam među njima nekoga da podigne zidine i stane na proboje” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 4. Srebrnobijelo na žarkocrvenomu. . . . . . . . . . . . . . . . . 61 5. Jedina životna pogrješka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71 6. Usporedne se crte nikada ne sastaju. . . . . . . . . . . . . . 80 7. “Veslaj, mornaru, veslaj!” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 96 8. Gladni biskup . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110 9. Napredak donosi propast . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119 10. “Postoji samo jedan put!” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132 11. “Zalaz sunca i zvijezda večernica” . . . . . . . . . . . . . 143 “Post mortem”. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 153 DRUGI DIO SVETI ALBERIK RADIKAL. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155 1. “Ti si radikal!” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157 2. “Štitovi za Presveto Srce” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 166 3. “Bijela boja sadrži sve druge boje” . . . . . . . . . . . . . . 175 4. “Ne striži preblizu!”. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 180 5. “Je li to izvedivo?” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 192 6. List što otpada . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 200 7. Plamen se gasi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 206 Sažetak i epitaf. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 211

292

TREĆI DIO SVETI STJEPAN HARDING RACIONALIST . . . . . . . . . 213 1. Stjepan uveseljava svijet . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 215 2. Stjepan iznosi problem pred nebo. . . . . . . . . . . . . . . 233 3. Nebo suočava Stjepana s problemom. . . . . . . . . . . . 247 4. Problem se sve više komplicira . . . . . . . . . . . . . . . . . 261 5. Svijet zabavlja Stjepana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 270 6. Jedan uz drugoga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 281 7. Svinuti štap . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 286 Pogovor: Daj Bogu Božje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 288 Bibliografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 290

293

PREPORUČUJEMO

Josip je posve običan mladić pun životne radosti, snage i snova o sreći. Odlazi u Nazaret u potrazi za djevojkom kojoj će pokloniti svoje srce. Ondje upoznaje dražesnu, vedru i tajanstvenu djevojku Mariju u koju će se zaljubiti… Na temelju svjedočanstava Svetoga pisma, apokrifnih spisa i bogate kršćanske tradicije, iz pera poznatoga poljskog pisca Jana Dobraczyńskoga izranja životan i topao ljudski lik sv. Josipa, skromnoga čovjeka kojega je Bog učinio najintimnijim svjedokom otajstva svojega Utjelovljenja. 301 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

U ovomu uzbudljivu romanu ugledni pisac Louis de Wohl opisuje život jedne od najneobičnijih žena svih vremena, sv. Katarine Sijenske. Papa je živio u Avignonu: Katarina ga je uvjerila da se vrati u Rim. Talijanski gradovi-države ratovahu međusobno: Katarina ih je obuzdala. Bilo je to i vrijeme kuge: Katarina je služila i spašavala živote. Činila je čudesa, primila stigme i okupila oko sebe mnoštvo pobožnih muškaraca i žena. Svetica koja nije htjela pustiti Gospodina Boga na miru doista je opsjedala nebo – i promijenila lice svijeta. 360 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u prosincu 2014.

Roman Tri buntovna redovnika topla je i očaravajuća pripovijest o tri čovjeka koji su osnivanjem cistercitske opatije izvršili snažan utjecaj na europsku duhovnost i kulturu. Odbacujući suhoparnost klasične biografije autor, trapistički monah M. Raymond, razvija ovu iznimnu priču nenadmašnim stilom i kreativnošću, živopisno oslikavajući povijesne činjenice iz života trojice buntovnih monaha: sv. Roberta, sv. Alberika i sv. Stjepana Hardinga. Radnja romana smještena je na razmeđi 11. i 12. stoljeća i prati život ove trojice povijesnih i duhovnih velikana opisujući njihovu nutarnju snagu, duhovnost, kao i važne značajke koje su krasile njih i red koji su iznjedrili. Temeljeći svoju pripovijest na mnoštvu povijesnih izvora i studija autor je vjerno prikazao jednostavnost, poniznost, vjernost i žarku ljubav prema Bogu koje su obilježile život zajednice u Cîteauxu i trojice njezinih protagonista: buntovna i vjerna Roberta, radikalna i smjerna Alberika i nepokolebljivo odana Stjepana Hardinga. Stoga ovo djelo nije klasična fikcija nego povijesni roman utemeljen na činjenicama, hagiografija ili, kako ga je sam autor nazvao, “roman-povijest”. Prožeta snažnim mislima i dijalozima ova saga o cistercitima, praocima trapista, kao herojskoj obitelji koja je u bitnome izmijenila sliku svijeta u kojemu živimo postavši zaslužna za mnoga europska kulturna, znanstvena, tehnološka i duhovna ostvarenja, obogatit će svakoga čitatelja i postati omiljeno štivo. “Ova mi je knjiga pružila jedinstveno čitateljsko iskustvo: jednostavno je nisam mogao ispustiti iz ruku! Na iznimno privlačan i dirljiv način opisuje strast i pokretački duh čovjeka zanesenoga idealima – od srca preporučujem!” – Terry Nicholson ISBN 978-953-235-416-4

VERBUM

9 789532 354164

140 kn

www.verbum.hr