Tiho svjetlo - džepni uvez

Louis de Wohl

TIHO SVJETLO VERBUM USKL ÄŒNIK

!

Louis de Wohl TIHO SVJETLO Roman

Biblioteka:

11.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Louis de Wohl

TIHO SVJETLO Roman

VERBUM Split, 2013.

Naslov izvornika: Louis de Wohl, The Quiet Light Original edition © Curtis Brown, Ltd., New York © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2006.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: Nada Zoričić Lektura i korektura: Josipa Korljan Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111-31=163.42 DE Wohl, Louis Tiho svjetlo : roman o svetom Tomi Akvinskom / Louis de Wohl ; <prijevod Nada Zoričić>. - Split : Verbum, 2013. - (Biblioteka Uskličnik ; 11) Prijevod djela: The quiet light.

ISBN 978-953-235-334-1 150416096

Knjiga prva

Poglavlje I.

Brat Vincent upravo je čitao svoje dnevne molitve kada se ono dogodilo. Bilo je rano poslijepodne, doba dana kad mu um najbolje radi i najmanje je sklon lutanju, a u vrtu nije bilo nikoga. Vrt je također bio u najljepšemu izdanju: širio je, ižaravao i kadio hvalospjeve Gospodinu u odori koja bi nadmašila sjaj samoga kralja Salomona.

I tada se dogodilo. Brat Vincent je najprije postao svjestan da nešto nije u redu sa sjenom na zidu ispred njega. Sjena je trebala biti ravna, duga i neprekinuta, ali nije bila. Na njoj je bilo nekakvo ispupčenje koje je prekidalo njezin ravni tok i koje je toliko uznemirilo brata Vincenta da je pažljivije pogledao o čemu se radi. Kada se malo bolje zagledao, opazio je da ispupčenje ima čudan oblik, sličan kozjoj glavi – s rogovima, ušima i svime ostalim. Dakle, koza. Ali... otkada se koza može popeti na zid koji je visok skoro tri metra?

Brat Vincent znao je da se mora usredotočiti na brevijar. Duboko u sebi začuo je zvonce za uzbunu: drži se brevijara i ne bavi se sjenama, ispupčenjima i kozama! Štoviše, pročitao je sljedeći redak; a onda je napast postala prevelika: još je jednom pogledao sjenu.

Izgledala je kao kozja glava, a opet nije.

I... micala se.

Brat Vincent se okrenuo na drugu stranu.

To nešto bilo je tamo. I bilo je stvarno. Ali nije bilo koza. Što... što je to bilo? Imalo je izduženo, sjetno lice, žućkasto i mršavo; imalo je šiljaste uši i – da, imalo je rogove, kratke, ravne rogove koji su završavali kvržicama; imalo je poluzatvorene oči. Ali najužasnije od svega bilo je što je to sve više raslo. Već mu je glava za cijelu stopu nadvisila zid... ne, nije... nije ta stvar rasla, rastao je samo vrat, beskonačan, žućkasti vrat koji je po sebi imao čudne smeđe šare.

7

Brat Vincent stajao je i zurio. U svojoj čudnovatoj i strašnoj opčinjenosti gledao je kako grozan vrat sve više i više nadrasta granicu dozvoljenoga i kod ljudi i kod životinja. Ono što je vidio nalikovalo je užasnoj kozjoj glavi na tijelu goleme zmije, koja se sve više i više dizala iznad njega.

Odjednom se na zidu pojavio par crnih ruku i u sljedećem trenu na njemu se uspravio crni čovječuljak široka osmijeha i zubi bijelih poput turbana i odjeće koju je nosio.

Rukom je pokazao onu... onu stvar, čiji je vrat još uvijek rastao i rekao je pištavim glasom: “Žirafa. Žirafa.”

Ona stvar nije ispustila nijednoga glasa.

Nakon što je duboko i grozničavo udahnuo, brat Vincent iznova uspostavi kontrolu nad svojim umom. “Apage,” izgovorio je, “apage Satanas”. Učini znak križa. Činilo se da to ne utječe na onu stvar i njezinoga crnog slugu, ali je pomoglo bratu Vincentu ponovno ovladati svojim udovima. Odskočio je unatrag, okrenuo se i počeo bježati prema ulazu u samostan najbrže što su ga njegove sedamdesetogodišnje noge mogle nositi.

*** Francesco Tecchini, opat samostana Svete Justine, proučavao je prekrasan primjerak rukopisa Aristotelova Organona. Bio je to, naravno, Boetijev prijevod, a ne ono maursko izdanje s Averroesovim bilješkama koje je u posljednje vrijeme postalo popularno u nekim svećeničkim krugovima – ona mješavina aristotelijanske istine i Averroesove heretičke misli koja bi jednoga lijepog dana mogla upropastiti Stagiraninov ugled. Kad bi barem netko došao i očistio Augijeve staje – netko tko bi ovim brbljavim i samosvjesnim muslimanskim filozofima dokazao da bi Aristotel, da je živ, ismijao njihova fatalistička tumačenja...

“Oče! Oče!”

8

“Ne možeš sada k ocu opatu; radi na...”

“Moram ga vidjeti!”

“Brate Leo, pusti brata Vincenta”, oglasio se opat, a starac bezglavo jurne u sobu.

“Oče opate... đavao... vidio... vidio sam đavla.”

“Vraga si ga vidio”, odgovorio mu je opat, koji se toliko uzrujao da je upao u protuslovlje i postao neuljudan.

Prije samo godinu dana morao je poslati jednoga od braće u oporavilište gdje je ovaj ostao pod danonoćnom prismotrom zato jer je vjerovao da ga stalno opsjeda đavao. Konačno su iz drugoga samostana morali pozvati egzorcista koji je pregledao čovjeka i odredio mu da na neko vrijeme prekine post i bdjenje i umjesto toga radi u vrtu nekoliko sati dnevno. “Je li to sve?” “Da, oče opate. Za tri tjedna bit će ponovno zdrav.” I bio je. Ali bilo je nezgodno tražiti egzorcista iz drugoga samostana samo zbog toga. Ipak, brat Vincent je bio drugačiji čovjek: razuman, nesklon živčanim ispadima i sličnim stvarima. U svakom slučaju, njemu se ne će trebati prepisati rad u vrtu jer je on bio vrtlar.

“Sigurno je đavao”, rekao je odrješito brat Vincent. “S njim je bio i njegov sluga – ma što da je bio, jedan crni čovječuljak, a taj je rekao da je ono serafin. Ali lagao je, naravno da je lagao. Serafin! Najružnija, najužasnija stvar koju sam ikada vidio – pa da je serafin.”

Teško je disao.

“A gdje si... to... to… vidio?” upitao je opat.

“U ružičnjaku”, smjesta odgovori brat Vincent. “Naime, iza zida na kraju ružičnjaka.”

“Topografija jednoga vrtlara”, pomislio je opat. “Gdje se, zaboga, nalazi ružičnjak? Ali, to pokazuje da ipak nije izgubio zdrav razum.” Tek tada je postao svjestan punoga značenja rečenice.

“Kažeš, iza zida? Ali kako si ga onda mogao vidjeti... ili njih ili to nešto?”

“Crni se čovječuljak popeo na zid”, rekao je brat Vincent. “A onaj... drugi... samo je pogledao preko zida, turnuvši preko glavu i vrat.”

9

“Prilično velik đavao”, promrmljao je opat. Ustao je pomalo nevoljko. “Bolje da pogledam.”

“Da, oče.”

Vani se skupilo desetak redovnika.

“Izgleda da si ipak u pravu, brate Vincente”, primijetio je opat ironično. “Sigurno je đavao. Pogledaj samo koliko svetoga posla stoji.” Dok su se redovnici razilazili, rekao je: “Odvedi me do ruža.”

Uskoro su došli do toga mjesta. Ali zid koji se uzdizao iza crvenih i bijelih krasotica bio je prazan.

“Brate Vincente, jesi li siguran da je to bilo ovdje?

“Sasvim sam siguran, oče.” “Šteta”, rekao je opat. “Dobro – dođi k meni u radnu sobu poslije večernje. Sada se moram vratiti svojemu poslu. Ako u međuvremenu...”

Na opatovo zaprepaštenje, brat Vincent odjednom promuklo krikne. “Tamo... tamo! Pogledaj, oče, pogledaj!”

Redovnik je uperio prst prema ulaznim vratima.

A tamo, da, tamo se nešto približavalo, nešto zbog čega je brat ostijarij mahnito trčao prema glavnoj samostanskoj zgradi; vrištao je, ali njegov je glas nadjačao snažan zvuk trublje koji im je proparao uši. Je li to bio đavao brata Vincenta? Ispred samostanskih vrata nastalo je veliko komešanje. A ona stvar, beskonačna žuto-smeđa stvar koju je vodio crni čovječuljak...

“To je ono, oče”, povikao je brat Vincent. “Vidiš li? To je ono – a ono je njegov sluga.”

Samostanska vrata završavala su lukom visokim skoro četiri metra, a ono je moralo prignuti vrat kako bi moglo ući: prignulo se kao da se klanja i ponovno se uspravilo u svoj svojoj nevjerojatnoj visini. Jedan kratki trenutak opat je bio sklon prihvatiti teoriju brata Vincenta; ali u taj čas iza one stvari opazi golemu zdepastu sivu masu, klempave uši, dugu surlu – to je nesumnjivo bila životinja po imenu slon; vidio je njezinu sliku – čudna, ružna životinja, ali ipak životinja – pa je i ona druga stvar vjerojatno bila životinja. “Nakon ovoga,” pomislio je opat, “lako je 10

povjerovati da postoje jednorozi... da postoji bilo što. Ali što... zašto...?”

Palo mu je na um da je sve ovo samo noćna mora i da će se svakoga trena probuditi. Redovnici su izišli na sva vrata; okupili su se u gomilu i ostali začuđeni. Životinja po imenu slon ponovno je zatrubila nakon što se jedva provukla kroz vrata. I ona je imala svoga slugu, crnoputoga poganina s turbanom na glavi, odjevenoga u bijele haljine, koji ju je tapšao po surli. Iza slona su dolazile druge životinje – risovi i pantere s brnjicama i oglavcima, njih najmanje desetak, koje su vodili njihovi sluge. Odmah iza njih kretalo se stado deva, među kojima je bilo nekoliko dvogrbih.

“Sveta Majko Božja”, promrmljao je brat Vincent. “Što je ovo, oče? Je li ovo stvarnost?”

Opat nije odgovorio. Buljio je u vrata na kojima su se iza gegavih kamila pojavila i druga stvorenja – ljudska stvorenja, odjevena u sjajnu, prozirnu odjeću duginih boja.

Lijepa i jako našminkana lica. Žene. I one su također imale svoje sluge – debele i izobličene stvorove u odjeći koji su se oko njih nadimali. Eunusi. Plesačice i eunusi.

Odjednom je opat shvatio. Problijedio je. “Da, brate Vincente, ovo je stvarno – stvarno poput uvreda upućenih našemu milostivom Gospodinu i ima iste namjere. Ah – evo ga, dolazi.”

Vitez pod punim oklopom ujahao je u dvorište na oklopljenu konju. Uz bok su mu bili paževi, a slijedili su ga sluge – bio je poput golemoga metalnog kukca okruženog mravima. Osvrnuo se oko sebe, dojahao ravno do opata i zaustavio se. Glava bez kacige s raščupanom kosom doimala se neobično malom, nedostojnom kraljevske orme iz koje je provirivala.

“Jeste li vi opat?”

“Ja sam don Francesco Tecchini, opat Svete Justine. Što znači, gospodine, ova nedolična povorka?”

“Ja sam grof od Caserte”, rekao je vitez. “Vaš sluga, gospodine opate.” Skinuo je nevidljivo zrnce prašine sa zelenoga satenskog ogrtača. “Ono što nazivate nedolič11

nom povorkom dio je dvorske svite Njegove najuzvišenije carske Visosti, čiji ste vi podanik isto kao i ja. Podanik i sluga, moj gospodine opate – isto kao što su sve ovo njegovi sluge – dvonožni i četveronožni, bez razlike.”

“Dijete bi moglo uočiti razliku, gospodine grofe. Ovo je posvećeno tlo.”

“Nisam došao zato da bih se upuštao u teološka cjepidlačenja,” prekine ga vitez, “nego kako bih navijestio dolazak svoga carskog gospodara, koji je odabrao ovo mjesto za svoj privremeni stožer.”

“To je nemoguće”, rekao je opat, a usne su mu zadrhtale. “Dakako da su Car i njegovi plemići dobrodošli – ali ako su u stožeru i...” “Žao mi je što moram prekinuti vaš krasan govor, ali ništa što naredi moj carski gospodar nije nemoguće. On je potpuno svjestan da se redovnici ne smiju družiti sa suprotnim spolom. Zato ćete vi i vaši redovnici istoga trena napustiti Svetu Justinu... u vašem vlastitom interesu.”

Njegova tanka i sarkastična usta ispod plosnatoga i senzualnoga nosa malo su se raširila, ali se nisu otvorila. Oštre i tamne oči sjajile su od pakosti.

“Da napustimo Svetu Justinu”, bez daha je izgovorio opat. “Ne mogu... ne mogu vjerovati da će Car ići tako daleko.”

“Moj gospodine opate! Vaše godine i vaš habit ne dopuštaju mi da vam odgovorim onako kako bih odgovorio nekome drugom čovjeku, ako bi taj posumnjao u moju istinoljubivost. Unatoč tomu...”

“Radije bih uvrijedio vas,” prekine ga starac, sad već posve uzrujan, “optuživši vas da lažete, nego da uvrijedim Cara, vjerujući da iza vaših riječi stoji on. Također žalim što sam prisiljen birati.”

“Sad je dosta”, prekine ga vitez. “Dajem vam točno pola sata. Svakoga redovnika koji ne ode dobrovoljno, izvući ćemo iz samostana za uši. Imam naređenje isprazniti ovo mjesto i urediti ga kako bi moj gospodar mogao ovdje boraviti. To su njegove vlastite riječi.”

12

“Razumijem”, rekao je opat, iznenada ponovno miran.

“Ako je Sveta Justina dobra vašemu gospodaru, ne može biti mom. Mi ćemo otići.”

Prošao je pokraj viteza i uputio se prema ulazu u samostan, gdje je pedesetak redovnika, nijemih od straha i zgražanja, stajalo na okupu.

“Presveti Sakrament,” mislio je opat, “misno posuđe i ruho – i samo nekoliko knjiga i rukopisa. Hvala Bogu na zavjetu siromaštva. Sklonit ćemo se u Montecassino. Tamo ima mjesta za sve nas.” Ovo ne će dugo trajati. Car Fridrik nikada ne ostaje dugo na jednome mjestu. Otkada je izopćen iz Crkve, nekoliko puta godišnje mijenja mjesto boravka – kao da mu gori tlo pod nogama – a možda mu i gori.

“Oče opate...”

“Da, brate Vincente.” “Što ćemo učiniti s mojim cvijećem?”

“Našim cvijećem, brate Vincente.”

“Našim cvijećem, oče opate. Pojedine vrste treba zalijevati triput na dan i...”

“Ne znam – ali pretpostavljam da ćemo sa svime morati krenuti ispočetka kad se vratimo – a najprije s posvetom.” Tužno se osmjehne: “Brate Vincente, bio si u pravu i krivu. U krivu – jer stvor kojeg si vidio nije bio đavao. A u pravu – jer je bio đavlov glasnik.”

Odjednom se oglasio srebrni zvuk zvona. Pobožni brat Filip, bezazleni brat Filip, zvonio je za večernju koja se nikada ne će otpjevati.

Brat Vincent se zapanjio opazivši kako se opatovo lice izobličuje od bezglasnih jecaja.

A zvono je i dalje zvonilo.

*** Pet sati kasnije stigao je Car sa svitom od šezdesetak plemića i više stotina slugu. Već je pao mrak. Ali ne i u samostanu.

13

Grof od Caserte bio je spreman za dolazak gospodara. Uzduž dvorišnoga zida plamtjele su baklje, a dvorište su presijecale uske staze skupocjenih sagova. Sva su samostanska zvona zvonila. Grof, koji je sada bio odjeven u baršun obrubljen krznom i nije nosio oklop, duboko se pokloni, a onda priđe i poljubi Carev stremen i pomogne mu sići s konja.

Fridrik II. malo je zastao. “Žive baklje”, iznenadio se.

“Tako mi prorokove brade, ovo je jako zgodno.” Baklje su bile pričvršćene na glavama plesačica odjevenih u široke istočnjačke hlače i nizove ogrlica. “Caserta, ukus vam se popravlja. Ali nemojte da stoje tamo predugo. Noć je prohladna i ako se prehlade, većina mojih prijatelja dobit će prehladu. Obično je dobiju – nije mi jasno zbog čega, ali je dobiju.”

Na uljudni smijeh dvorjana odgovorio je osmijehom koji je bio svojstven svim Hohenstaufovcima – osmijehom u kojem ne sudjeluju oči.

“Caserta je čarobnjak”, nasmijao se markgrof Pallavicini. “Kako mu je samo uspjelo preobraziti redovnike?

Koji je od njih opat? Ah, rado bih upoznao opata – nikada prije nisam to želio.”

“A redovnici?” kratko upita Fridrik.

Grof od Caserte slegnuo je ramenima. “Pješače kroz noć – prema jugu.”

“Ali – zvona?”

“Ah, zvona, moj vladaru”, nasmije se Caserta. “Možda biste željeli vidjeti kako zvone?”

“Da vidimo”, reče Fridrik i konačno siđe s konja. “Dođite sa mnom, rođače Cornwall – i vi, rođače Habsburg.

Pallavicini? Ezzelino? Pogledajmo Casertina zvona. Tako mi Ćabe u Meki, mirišem nešto neobično.”

Plemići koje je prozvao sišli su s konja i krenuli za njim prema zvoniku.

“A ja, oče?” poviče ženski glas.

“Koliko poznajem Casertu, ti si, Selvaggia, premlad gospodin”, nasmije se Fridrik ne okrenuvši pritom glavu.

14

Svi su prasnuli u smijeh. Princeza Selvaggia odjenula je dječačko jahaće odijelo, a kako je bila vitka i vrlo mlada, izgledala je gotovo kao neki mladić. Ali lice joj je bilo posve žensko. Imala je puna, senzualna i vrlo rumena usta, elegantan mali nos i neobično kose oči koje je naslijedila od majke. Ezzelino se okrenu prema njoj i otpuhnu joj poljubac, a ona mu pokaza jezik kao neka uličarka. On se grohotom nasmija.

Vrlo mlad vitez iz pratnje grofa od Cornwalla nije se mogao suzdržati pa malo strese glavom.

“Malo se snebivate, gospodine viteže?” podrugljivo prošapta jedan glas. “Nije potrebno. Oni će se vjenčati za manje od tjedan dana.”

Mladi Englez podigne glavu. Opazio je mladića približno svoje dobi, ne više od dvadeset godina starog, dobro građenog i prilično visokog za jednoga Talijana, prekrasna čela, tamnih očiju spremnih na smijeh i malih usta spremnih za svaku djevojku. Tip čovjeka na kojega se teško naljutiti – tip kojemu je Piers Rudde uvijek potajno malo zavidio; takvi rastu u Italiji i Francuskoj – elegantni su, vedra duha, skladnih manira i govora i mogu uvrijediti kralja, a da im kralj pokloni zlatni lanac. Namjeravao mu je bahato odgovoriti, ali je umjesto toga rekao: “Sve me to pomalo zbunjuje.”

Mladi se Talijan nasmije. “Potpuno vam vjerujem. Pretpostavljam da se ništa ovakvo ne može dogoditi u Britaniji.”

“Ne, nikako”, odvrati mu Piers Rudde pomalo nadobudno. “Ali, recite mi, uzvišeni gospodine, u što se Car ono zakleo? Na kojega je proroka mislio?”

“Ah, to – “ mladi je Talijan slegnuo ramenima. “’Prorokovom bradom’: to je, naravno, Muhamed; premda ne sumnjam da i svi ostali proroci nose bradu. Čini se da je to neophodan uvjet da bi bili proroci. Što duža brada, to bolje proročanstvo. Ali on je mislio na Muhameda. Niste li čuli kako je rekao: ‘Tako mi Ćabe u Meki’?”

“Da, jesam... a što je to?”

15

“To je golem crni kamen u središtu svetoga grada muslimana. Na tom je kamenu Abraham namjeravao žrtvovati Izaka, a arkanđeo Gabrijel bio je tako dobar pa ga je prenio u Meku.”

“Zar Car u to vjeruje?” upita Englez i zaprepašteno ga pogleda. “Onda je istina ono što kažu svećenici, da je prešao na muslimansku vjeru?”

“Ne tako glasno, gospodine viteže”, prošaptao je Talijan. “Ne, mislim da to nije istina. Zapravo, prije nekoliko dana je rekao: ‘Nisam skinuo jedan lanac da bih stavio drugi.’ Ali u modi je zaklinjati se muslimanskim simbolima. Istina je, Car je uveo tu modu.”

“Možda je to dobro”, odgovorio je kruto Piers Rudde.

“Barem su sveta imena na miru. Ovo je bio samostan, zar ne?”

“Sve do prije nekoliko sati”, glasio je vedar odgovor.

“Pitam se što su redovnici mislili kad su ulazile carske životinje. Znate, to je bila njegova ideja. Voli s njima zbijati obijesne šale otkad...”

Zašutio je. Nije bilo dobro spominjati Carevo izopćenje iz Crkve.

“Kakve životinje? Ove... mlade žene?”

Talijan se od srca nasmijao. “Izvrsno, izvrsno, gospodine viteže – a onda kažu da se vi u vašoj maglovitoj zemlji ne znate smijati.” Ali se suspregnuo kad je opazio iznenađeno lice mladoga Engleza. “Svetih mi kalifa i svih svetih – vi ste to stvarno pitali. Oprostite mi što sam se nasmijao, ali, znate, bio je to tako dobar odgovor. Ne, mislio sam na prave životinje, one rijetke vrste koje je Car sakupio iz svih dijelova svijeta – neke su prava rijetkost, a on nikada ne putuje bez njih. Kako to da niste znali da ih je poslao s Casertom? – ali, naravno, vi ste nam se pridružili tek danas poslijepodne pa ne znate za to. Nije čudo što ste malo zbunjeni. Ovo je vrlo zbunjujući dvor.” “Čini se da je tako”, glasio je kratak odgovor.

“A ipak u njemu ima i ljepote”, rekao je Talijan. “Ima nešto... bogoliko u... svemu tome. Skitamo po lijepome svi16

jetu koji je naš; gdje god se pojavimo, širimo radost i strah, nadu i očaj, ljubav i mržnju. Nema li u tome nečega božanskog? Jedna Careva riječ... i grad je sravnjen sa zemljom.

Mudri sultani i emiri s Dalekoga istoka šalju nam zlato, tamjan i smirnu...”

“Bogohulite, gospodine viteže”, namrgodio se Piers Rudde.

“To je poezija, moj prijatelju. Ja sam pjesnik.”

“Onda je to bogohulna poezija.”

Mladi je Talijan uzdahnuo. “A sada govorite baš kao moja majka. O, mamma mia. Koliko mi je samo puta rekla da ću loše završiti. I ona ne vidi razliku između poezije i običnoga jezika. Što vam je još zajedničko? Ona je visoka, crnoputa i vatrena – kao kip Junone, majke bogova. A vi – vi ste plavokosi i plavih očiju i vjerojatno ste strašno jaki. Niste Apolon, jer bi inače više štovali poeziju. Sličniji ste nekom od onih germanskih bogova čija imena lome jezik jednome Talijanu, toliko su moćna. Vi i mama ne možete biti različitiji, a ipak se slažete u pogledu jadnoga pjesnika. Ako mi još jedna osoba kaže isto, vjerojatno ću joj povjerovati. Ali... oni se vraćaju... i čini se da im nije bilo zabavno.

Pitam se što je Caserta učinio sa zvonima. Uvijek sam ga smatrao nemaštovitim glupanom...”

Mala skupina došla je bliže. Car je izgledao blago raspoložen, dok se Ezzelino kesio od uha do uha, a isto tako i Pallavicini. Grof Habsburg nije znao treba li se smijati ili plakati, a grof od Cornwalla gledao je u zemlju, a na licu mu je bio izraz sumorne dosade. Ali Caserta je blistao.

“Mora se priznati Caserti”, poviče Ezzelino. “To su najdražesniji zvonari koje sam ikada vidio. Lepršaju zrakom kao leptiri.”

“Hajdemo vidjeti je li nas jednako dobro opskrbio hranom i vinom”, odvrati Car. “Večera vas čeka, božanski Auguste”, odmah odgovori Caserta. “Morali smo malo preurediti blagovaonicu – 17

čini se da su ovi redovnici doista vjerovali u strogu jednostavnost.”

“Redovnici vjeruju u bilo što”, odvrati Car. “Samo ako im se kaže. Gdje je Mouska?” Čovječuljak se pojavio niotkuda i pao na koljena pred Cara.

“Moje drage životinje, Mouska?”

“Sve su na sigurnom i zbrinute, Nepobjedivo Sunce.”

“To je dobro. Posjetit ću ih sutra ujutro. Na večeru, prijatelji.”

Blagovaonica se doista promijenila do neprepoznatljivosti.

Orijentalni sagovi bili su razastrti po kamenom podu, a grimizni stolnjak prekrivao je golemi stol u obliku raspela. Raspelo koje je visjelo iznad glomazne opatove stolice odnijeli su redovnici. Caserta je na njegovo mjesto stavio carsku zastavu. Na njoj je bio crni orao izvezen na zlatnoj tkanini.

U kutu sobe svirali su glazbenici. Iocco, carska luda, vrtio se oko plemića pokušavajući im pronaći sjedala i nadjenuti im imena koje je sam izmislio, a koja su većinom sadržavala kap gorke istine, ali ne suviše – jer, kao što sve lude znaju, to ne bi bilo osobito mudro prije nego što se gosti najedu i napiju. Bio je to mali grbavac smiješno duga nosa između sitnih crnih očiju, koje su sijevale lijevo-desno brzinom svjetlosti. Tu njegovu izobličenost naglašavala je odjeća, napola crvena, napola ružičasta.

Kad je Ezzelina nazvao “Ecce homo”, Car se nasmijao; to je bila šala kakve je i sam volio zbijati. Ali kada je Iocco ozbiljnoga grofa Habsburga nazvao “kiselim stricem”, Carevo se čelo namrštilo. “Oprostite”, odmah se ispravio Iocco. “Moj se gospodar ne slaže sa mnom i budući da je mnogo viši od mene, moram se složiti s njegovim neslaganjem. Zato povlačim vaš naslov ‘kiseli stric’ i dajem ga velikomu grofu iz Engleske. U pravu ste kao i uvijek, gospodaru svijeta; on ga više zaslužuje nego ‘stric donja usna’.”

18

Dok se smijeh stišavao, Piers Rudde začuje glas: “Vrlo dobro.”

Pogleda i opazi da mu je susjed mladi Talijan s kojim je prije razgovarao. “Što mislite?”

“Luda ima dobru taktiku. Ako uvrijedi jednoga, taj će se naljutiti, a ako uvrijedi dvojicu ili više njih istodobno, svi će se zajedno nasmijati. Dostojanstvo je stvar pojedinca – usamljena božica.”

Zapravo, Habsburg se nasmijao i raširio uvrijeđenu donju usnu, ali grof od Cornwalla sjedio je kamenoga lica kao da ništa nije čuo.

Paževi u carskoj livreji unijeli su prvo jelo.

“Stoj!” poviče Iocco. “Iznenađujete me, otmjena gospodo – čini se da ste zaboravili gdje se nalazite. Zar se nitko ne će pomoliti prije jela? Onda ću ja umjesto vas.”

Okrenuo se prema Caru, sklopio zdepaste ruke i obratio mu se: “Veliki i božanski gospodaru životinja, hvala ti što si nam dao kruh naš svagdašnji. Tvoje su ga deve donijele ovamo na svojim leđima – to je samo meso i neka ga drugi odnesu u svojim trbusima. Amen.”

Piers je shvatio da mu se luda ne sviđa. Posao lude je da se svemu izruguje, ali njemu se ovaj nije sviđao. Osjećao je da grof od Cornwalla misli isto. Ezzelino pozove ludu: “Hej, Iocco – puno pričaš o devama, a jedino ti imaš grbu.”

Dvorska se luda veselo nasmije. “Istinu da vam kažem, plemeniti gospodine. Kad se dijelilo nasljedstvo deva, ja sam posljednji dobio svoj dio pa me dopala grba. Jedna je obitelj uvijek vrlo brza kad se nešto dijeli i ne bi me iznenadilo da su oni dobili pamet. Kako je Platon rekao...”

“Dovraga s Platonom i filozofima”, progunđa Ezzelino vidljivo razdražen. “Ne želim misliti; želim jesti.”

“Sretna li čovjeka”, uzdahne Iocco. “On zna svoje mogućnosti.”

“Sad je dosta, Iocco”, reče Car. Luda posrne kao da ga je netko udario, padne na koljena i otpuže ispod stola.

19

“Ne smijete se obazirati na ludu, rođače Cornwall; ako se obazirete, zamrzit ćete svijet. One su korisne: jer što je ludost nego skup stvari koje inače ne idu zajedno? I kad uklonimo ludost, nalazimo pravi put.”

“Jako ste dosljedni, Vaša Visosti”, rekao je grof od Cornwalla uz jedva primjetan osmijeh. “Jer upravo ste uklonili ludu.”

Selvaggia, koja je sjedila pokraj njega, zaplješće. “Vidite, oče – nikad se ne zna s ovim otočanima. On ipak ima smisao za humor.”

“I smisao za ljepotu, hvala Bogu”, odvrati grof i malo joj se nakloni.

“Luda me nazvao ‘Gospodarom Životinja’”, nastavi Car. “Moglo bi se mnogo toga reći u prilog toj vlasti.

Vrlo su rijetki ljudi koji su dosegli skladnu ljepotu jednoga sokola, a nijedan ne može letjeti – osim Dedala i njegova sina. Sutra vam moram pokazati svoga slona, rođače Cornwall. To je carska životinja. Dobio sam ga od sultana Al Kamila, a on je bio siguran da nemam ništa čime bih mu mogao uzvratiti. Ali nadmašio sam ga jer sam mu darovao bijeloga medvjeda – vjerujem da ste čuli za njih – žive na krajnjemu sjeveru, gdje sunce sja samo nekoliko mjeseci godišnje...”

“Mislio sam da je Britanija najmaglovitija zemlja”, hladno je odgovorio grof.

“Nije riječ o magli, rođače Cornwall. Moji učeni ljudi objasnili su mi da za to postoji drugi razlog. Bio sam iznenađen kad bijeli medvjed nije ostavio osobit dojam na moje saracenske prijatelje. Kasnije sam saznao da medvjedi iz Kurdistana u starosti ponekad postanu bijeli. Ali kad je moj bijeli medvjed htio jesti samo ribu – to ih je jako iznenadilo. Mašalah, mašalah, nisu se prestali čuditi. Sultan je podigao ruke prema nebu, a na njima dijamant vrijedan sultanove vlastite otkupnine. Ah, Al Kamil, moj veliki prijatelj...”

20

“Vaš prijatelj?” začudi se grof od Cornwalla. “Vaša Visost zasigurno ne smatra jednoga jadnoga zatucanog poganina svojim prijateljem?”

“Rođače, nije on takav. Njegovo bogatstvo daleko nadmašuje bogatstvo kršćanskih vladara i vrlo je učen čovjek.

Ali koga, tako mi Kurana, smatrate poganinom? Po meni je poganin, a osobito zatucani poganin, onaj koji koči napredak svoga uma i sprječava širenje znanja, onaj koji neprirodno živi suzdržavajući se od žena, onaj koji vjeruje u magične riječi koje se izgovaraju iznad komadića beskvasnoga kruha, gutljaja vina ili kapi ulja, koji na svako vaše pitanje ima samo jedan zatupljujući recept: Vjerujem!”

“Vjerujem”, izgovori tiho grof od Habsburga, a grof od Cornwalla kimne glavom.

Fridrik se oporo nasmije. “Razlike u mišljenjima ne bi nas trebale brinuti, dragi rođaci i prijatelji. Da ste vi, kojim slučajem, vidjeli tu pohlepu, tu sebičnost i zadrtu nepopustljivost svećenika ove zemlje, a prije svega moga ljubljenog prijatelja Grgura IX. – usuđujem se reći da biste se složili sa mnom. Ne? Ah, zaboravio sam – vi ste još uvijek zapisani u pobožnim knjigama Svetoga Oca, zar ne? Vi niste crne ovce... niste izopćeni iz zajedništva svetih. Nije mi trebalo dugo da shvatim da čovjek, kako bi pripadao tom zajedništvu, mora biti ovca. Odbijam biti ovcom. Više mi se sviđa uloga lava.” Popije gutljaj, zadivljeno pogleda prekrasnu čašu u obliku zlatne kule i nastavi: “Pa ipak, ne shvaćam zašto vrhovni pastir kršćanskoga Boga ima nešto protiv mene. Podsjetio sam ga na doba kad će lav ležati s janjetom. To bi trebalo biti divno doba, zapravo, najljepše, jer ga zovu rajskim. Ali papa Grgur nije htio čuti o tome.

On je htio samo ovce. A tu ja ne popuštam. Gotovo sam izgubio nadu da će on ikada razumjeti moje gledište. Gotovo: ali ne sasvim.”

Habsburg je brzo podigao pogled, a na njegovu ružnom i inteligentnom licu pojavila se zraka nade. Za njega nije postojalo ništa strašnije od položaja prinčeva i vladara u svijetu podijeljenih odanosti. Je li moguće da je Fri21

drik konačno došao pameti? Ali izraz na Carevu licu predobro je poznavao. Prionuo je uz čašu kako bi sakrio razočaranje. Možda je Sveti Otac ponekad tvrdoglav, ali to nije pravi razlog sukoba. Pravi je razlog u tome što papinstvo predstavlja crvenu krpu za Fridrika koji se ponaša kao bik, ma što Papa učinio.

“Mislim da će se konačno smekšati”, nastavi Fridrik.

“On će sigurno shvatiti da je izopćen car loša stvar za njega samoga – dugoročno gledano. Možda će uskoro čuti loše vijesti.”

“On se ne će predati”, nadoveže se Ezzelino. “Njemu je jedino stalo do Rima i...”

“I Rim možda nije papinski onoliko koliko on misli”, upadne Fridrik. Zapravo, novost koja nam je stigla iz Rima vrlo je zanimljiva u tom pogledu.”

“Nadam se da ne namjeravate napasti Rim”, zaprepastio se Habsburg.

“Možda ne će biti potrebno, pobožni prijatelju.”

Selvaggia se nagnula prema naprijed. “Možda vama ovo zvuči jako čudno?” upitala je tiho.

Piers Rudde podigao je pogled. Careva se kćerka sigurno nije obratila njemu, posljednjemu od onih koji smiju sjediti za stolom. Ali ona ga je gledala, malo je skupila kose oči, a na njezinim punim i rumenim usnama titrao je pomalo podrugljiv osmijeh.

Misli su mu jurile glavom. Kakva je to zemlja u kojoj car i papa međusobno ratuju?! Car, osim što je bio kralj Sicilije, također je bio i gospodar cijeloga Svetog Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti, dakle, ne samo Italije. Bio je također brat, šurjak, ujak ili nećak gotovo svih živućih vladara kršćanskoga svijeta. Ipak se hvalio da nije kršćanin, rugao se svemu što je kršćansko, nosio odjeću koja je čudna mješavina istočnih i zapadnih stilova, zaklinjao se u Kuran – on, vrhovni gospodar kršćanskoga svijeta, za kojeg se govorilo da mu je na cijelom svijetu po inteligenciji ravno samo nekoliko ljudi.

22

Piers se sjetio blagdana Uzašašća kada je kralj Henrik poslao grofa od Cornwalla, u čijoj se pratnji Piers nalazio, da obiđe kapelu Naše Gospe od Walsinghama i prikaže tri stotine svijeća, koje su isporučili šerif Norfolka i Suffolka, a također su u ime kralja morali nahraniti onoliko siromaha koliko su ih mogli pronaći.

Nikada nije zaboravio kako je izgledalo svetište u Walsinghamu – prizor njegove tihe uzvišenosti vraćao mu se u sjećanje uvijek kad su ga salijetale sumnje, a to je bilo onda kad je Bog dopuštao da se dogode stvari koje ni posljednji od kršćanskih vitezova ne bi dopustio kad bi ih mogao promijeniti – kao što je Bog sigurno mogao. Misao na Walsingham donosila mu je olakšanje, jer onolika se ljepota mogla temeljiti jedino na istini. Ali ovdje...

Ove je misli prekinulo tiho, malo podrugljivo pitanje careve kćerke; misli su se rasplinule poput sablasti kojima je isteklo vrijeme i on je začuo sebe kako govori: “Da, najuzvišenija gospo – i nisam posve siguran sanjam li ili sam budan.”

“U zemlji ste čuda”, polako je nastavila Selvaggia. “Ovdje je sve moguće, osobito ono nemoguće.” Iz očiju i uglova usana virilo joj je stotinu malih vragova. Piers je osjetio kako ga obliva rumen i zbog toga ga uhvati bijes na samoga sebe. Ona će pomisliti kako je seljak, običan klipan koji nije navikao razgovarati s velikom damom. Sabrao se.

“Izgleda da preostaje samo jedno, najuzvišenija gospo – biti spreman na nemoguće i otvoreno se s tim suočiti.”

“Mislim da mi se sviđate”, rekla je Selvaggia, procjenjujući ga pritom kao da je primjerak rijetke vrste među životinjama njezinoga oca. “Možda ću zatražiti od vašega gospodara da mi vas ustupi na neko vrijeme – znate, imam vlastitu tjelesnu stražu; a njihova odora lijepo će pristajati uz vašu svijetlu kosu. Svi drugi su tamnokosi. Uzmite još ovih bresaka u muškatelu.” Posljednje riječi izgovorila je mnogo glasnije. Gurnula je posudu prema njemu.

“Jedite!” naredi mu jedan tihi, zapovjedni glas pokraj njega. “Ne podižite pogled, jedite.”

23

Piers mehanički posluša. Znao je da to govori njegov novi talijanski prijatelj. Ali... “Što nije bilo u redu?” tiho upita. “Što sam učinio?”

“Sveta Venero”, promrmljao je Talijan. “Nisam znao da želite umrijeti mladi. On pita ‘Što nije u redu?’ Nisam li vam rekao da će se ona udati za Ezzelina od Romana? Niste vidjeli njegov pogled, ali vjerujem da ga je vaš gospodar vidio. Kiselo grožđe za vas, prijatelju, a ne breskve u muškatelu. Ako vi...” Zašutio je jer je Car ponovno počeo govoriti. Pokornost Caru nije bio jedini razlog zbog kojeg je slušao. Taj čovjek, Car, čudovište, junak – Lucifer, August i Justinijan u jednoj osobi – bio je najuzbudljivija osoba koju je mladi pjesnik ikada susreo; i premda je znao da je to upravo onaj utisak koji Fridrik želi postići kod većine ljudi, ta spoznaja nije umanjila njegov dojam.

“Ne, ne, Pallavicini”, nastavio je Fridrik. “Ostavio sam stražare vani, u selu. Tamo će se s curama bolje zabavljati, a ja ih ovdje ne trebam. Ti me ne namjeravaš ubiti, zar ne?

To bi sigurno obradovalo staroga Grgura, ali mislim da ti je jasno da sam bolji majstor od tebe. Ali, sada ozbiljno – gdje sam sigurniji nego među vama, svojim prijateljima?

Osim toga, tu su Mouska i Marzouk, moje dvije male crne ljepotice: uvijek spavaju na mome pragu. Mogu se nositi sa slonovima i tigrovima, a kamoli ne će s ljudskim uljezom.”

“Oče, je li istina da su njihovi bodeži otrovni?”

Fridrik joj se srdačno nasmije.

“Selvaggia, ne smiješ biti tako znatiželjna. Kako ono kažu ošišane glave? – ‘Znatiželja žene uništila je svijet.’ Ali s otrovom ili bez otrova, sa stražom ili bez straže, ja ne ću noćas umrijeti; to je sigurno.”

“Je li vam to rekao astrolog?” znatiželjno upita Ezzelino.

“Ne, to nije bio Bonatti – bio je to njegov prethodnik, Michael Scot – on je došao iz vaše zemlje, rođače Cornwall.”

“Zapravo ne”, odgovori kruto grof.

24

“Onda s vašega otoka. Ali nije bio samo astrolog. U Toledu je naučio i druge stvari, ne samo znanost o zvijezdama.”

“Toledo... tvrđava crne magije...”

“Hoćete reći, tvrđava znanja, rođače Habsburg. Okultno je okultno samo neznalicama – mladim dušama, nedoraslima, koje još nisu zrele za istinske tajne univerzuma.

Hajde, hajde, ne možete i dalje imati takav stav – primjereniji jednome seoskom popu nego vladaru. Morate učiti od ljudi i kada njihovi vjerski stavovi nisu istovjetni vašima. O Kuranu možete imati loše mišljenje, ali matematika, algebra i okultna umjetnost brojeva predstavljaju velik doprinos. Odani mi Leonardo Fibonacci iz Pise uveo je na moj zahtjev arapske brojeve, koji se sada uče u najnaprednijim školama. Ti brojevi uključuju i onu čudesnu malu stvarčicu, tako beznačajnu, a toliko moćnu...

“Mislite li na mene, brate Care?” upitao je Iocco, provirivši ispod stola.

“Da, ludo, na neki način. Mislim na nulu – stvar od neprocjenjive vrijednosti za one koji se u mojoj riznici bave računima. Sama po sebi nije ništa, ali ako se stavi iza neke druge brojke, povećava njezinu vrijednost deset puta – a ako se stave dvije iza neke brojke, vrijednost te brojke poveća se stotinu puta. Računanje pomoću nje jednostavnije je i jasnije. A ipak, ona ne predstavlja ništa. Čista metafizička vrijednost.

“Tako je”, veselo se nasmije Iocco. “Po tome će te pamtiti buduće generacije, brate Care. To će ostati od tvoje slave i tvojih djela, kao vrhunac tvojih postignuća. Nula, nula, nula. Neka živi car Nula!” “Žao mi je,” primijeti grof od Cornwalla, “ali kad metafizički elementi uđu u moje račune, siguran sam da će me netko prevariti.”

“Nepopravljiv ste čovjek,” nasmije se Fridrik, “za dvadeset godina više nitko ne će upotrebljavati stari sustav, vjerujte mi. Novi se zasniva na broju deset, a ne na dvana25

est. Decimalni sustav, prirođen čovjeku. Deset prstiju na rukama, rođače Cornwall, deset nožnih prstiju.”

“To u mojoj zemlji nikada ne ćemo prihvatiti”, odvrati grof s izrazom konačnosti na licu. “To je nama strano.”

“I kršćanstvo je strano”, nasmijao se Car. “Ono je židovsko, ako uopće jest. A ipak ste ga prihvatili i još ga se držite.”

“Istina je, hvala Bogu”, odvrati grof suho. “Moj grčki nikada nije bio dobar, ali koliko znam, riječ ‘katolik’ znači univerzalan... a ne strani.”

“Kršćanstvo nije univerzalno”, prezrivo će Fridrik.

“Idite u Afriku – idite u Egipat, u Indiju i dalje i pitajte je li itko čuo za kršćanstvo. U Egiptu, da – ali oni koji su čuli, pljunut će kad čuju to ime. U Indiji ne će ni pljunuti. Onaj zapanjujući mali čovjek, Franjo Asiški, bio je jedan od rijetkih koji su ga istinski nastojali širiti – nastojao je pridobiti i samoga velikog sultana; gotovo bih ga zbog toga mogao voljeti, da nije one njegove nepodnošljive duhovne djece koja se uzdržavaju prošnjom, a obično su pakleno neugodni, jednako kao i prosjaci svetoga Dominika. Ali ni Franjo nije mogao daleko stići. Održao je lijepu propovijed i onda na kraju postavio sultanu ultimatum: ‘Postani kršćaninom,’ zagrmio je, ‘ili me spali na lomači.’ Kao što vidite, vrlo lukavo: ili će sultan postati kršćaninom, a Franjo izvojevati pobjedu svoga života – ili će na lomači spaliti maloga Franju i učiniti ga mučenikom – i tako će Franjo pobijediti svojom smrću. Ja dobivam ako je pismo, a ti gubiš ako je glava, a tako je to obično kad je Crkva u pitanju.

Ali sultan je bio mudar. Vidio je zamku. Pohvalio je govor maloga Franje i poslao ga kući živoga i zdravog. Od sultana se može mnogo toga naučiti.”

“U tome se slažem s vama, Vaša Visosti”, rekao je Habsburg. “Bio je velikodušan i cijenio je Franjinu veličinu, premda se nije slagao s njegovim mišljenjem. Nije li istina da je naredio da franjevci zauvijek ostanu čuvarima Svetoga groba?”

26

Fridrik je slegnuo ramenima. “Slušajte, Habsburg, mislim da smo se naslušali o Svetoj zemlji. Bio sam tamo.

Ušao sam na konju u Jeruzalem i okrunio se u crkvi Svetoga groba.”

“To cijeli svijet zna”, poviče Ezzelino. “A Papa je zbog toga drhtao od straha.”

Habsburg se škrto osmjehne. Pomislio je na velikoga Godefroya, prvoga kršćanskog osvajača Jeruzalema, koji je u crkvi gdje se nalazi Spasiteljev grob odbio nositi čak i mali zlatni dijadem.

“Takozvana Sveta zemlja”, nastavio je Fridrik, “nije vrijedna truda tolikih ljudi. Jahve nije nikada vidio moju Apuliju, moju Terru Laboris, ni moju Siciliju, jer inače ne bi djelovao u Palestini. Jako ju je precijenio.”

Ezzelino, Pallavicini i mnogi drugi plemići likovali su od zadovoljstva. Habsburg i grof od Cornwalla bespomoćno su se pogledali.

“Da barem nije umro Hermann von Salza”, razmišljao je Habsburg. “Carev dobri anđeo – jedini čovjek kojeg je Car ponekad slušao, barem onda kad je tražio mir.” Smrt toga velikog čovjeka one sudbonosne Cvjetnice prije dvije godine poklopila se s užasnom viješću o Carevu izopćenju. Razlozi koje je naveo Papa bili su dostatni; zapravo, bilo je pravo čudo što munja nije prije udarila. Car je u srcu Italije, u Luceri, stvorio muslimansku koloniju i tamo naselio četrnaest tisuća Saracena. Car, koji nikad nije podigao nijednu crkvu, dao je za njih izgraditi džamije. Ugnjetavao je Crkvu i svećenstvo... svećenike su ubijali, utapali ih, vješali. Popis je bio dug. Car je surovo uzvratio. Objesio je sve Papine rođake koje je uhvatio: “Mrzim sav taj rod – i zar nismo pozvani ispuniti volju Onoga koji je rekao da će grijehe otaca kao kaznu poslati njihovoj djeci.” Te iste godine razorio je Benevento jer je grad stao uz Papu. Ezzelini, Pallavicini i mnogi drugi velikaši slijedili su njegov primjer. Nanovo je započelo okrutno doba. Pronio se glas da se u jednoj dalekoj istočnoj zemlji pojavio novi Atila, mongolski kan po imenu Batu, strašan poput Džingisa, čiji su 27

konjanici ubijali desetke tisuća ljudi. Ali on je bio poganin, barbar kao i njegovi hunski predci. Zapravo, Fridrik, po vlastitom priznanju, nije bio kršćanin, premda je bio kršten. Bio je vitez, gospodar vitezova, vrhovni vladar Europe. Što će Europa postati pod takvim vladarom?

Nešto je šaptao Caserti. Ponovno onaj usiljeni osmijeh.

“Ah, da mi se vratiti u Austriju,” pomisli Habsburg, “daleko od ovoga dvora guja i riđovki, da ponovno mogu udisati čisti planinski zrak i čisti zrak vjere...”

“Ali, Scot”, nastavio je Fridrik kad je Caserta kliznuo iz dvorane. “Potpuno smo zaboravili na Michaela Scota i njegova proročanstva. Znao je kako će umrijeti – imao je viđenje ili je možda načinio neki tajni pokus: na glavu će mu pasti kamen. Zato je uvijek nosio željeznu kapu. Ali kad smo prije sedam godina putovali za Njemačku, lavina kamenja sručila se na cestu kojom smo prolazili. Jedan kamen pao je na jadnu Scotovu glavu i zarinuo željeznu kapu duboko u njegov učeni mozak. Anangke, prijatelji, božica iznad svih bogova – odnosno, ‘Nužnost’, rođače Cornwall, budući da ste rekli da vaš grčki nije osobito dobar. Dakle, kao što vidite, imam dobar razlog vjerovati da će se i moja sudbina ispuniti kad za to dođe vrijeme. Ali to ne će biti ovdje. I ne će biti sada.”

Ustao je. “Želim vam laku noć i ugodne snove.” Svi su ustali i duboko mu se poklonili dok je izlazio iz dvorane.

Iocco iznenada sjedne na carsku stolicu i poviče: “Pozivam vas da nastavite veselo piti i neka vam nikada kamen ne padne na glavu. A što se mene tiče, siguran sam da mi se više sviđa kapa dvorske lude nego ona Scotova željezna.”

Ali većina je plemića otišla.

Piers je također izišao. Osjetio je snažnu potrebu da neko vrijeme bude sam kako bi razbistrio misli. Suviše se toga dogodilo, suviše je toga rečeno – a Car je, unatoč bogohulnih riječi... dakle, on je nevjerojatna osoba. Govori se da za njega ljudi umiru s osmijehom na licu, da su za nje28

gov osmijeh u stanju sve učiniti. To nije bilo teško zamisliti. Nešto je neobično s njegovim očima: nikada se ne smiju; nikada ne trepću. Njihov je pogled čvrst i prodoran... kao pogled orla ili sokola. Piers je želio ostati sam; samoća mu je bila potrebna.

Ali najprije je morao provjeriti je li se grof dobro smjestio... evo ga, tu je, razgovara s grofom od Caserte.

Piers priđe bliže. “...vi ste vrlo pronicljiv čovjek, vaše gospodstvo”, odvrati Caserta. “Da, Car mi je izdao važnu zapovijed. Međutim, nema potrebe za tajnovitošću, a da ima, zapovijed bi se izvršila prije nego što može doći do izdaje. Još noćas moram otići sa stotinu vitezova i dvije stotine pješaka. Moramo uništiti uporište koje moj uzvišeni Car želi jednom zauvijek maknuti s puta. ‘Caserta,’ rekao mi je, ‘sravni ga sa zemljom tako da se nikada više ne podigne’. Naravno, riječ je o samostanu.”

“Opet samostan”, primijetio je grof od Cornwalla.

“Da – priča se da su tamo našli utočište mnogi Papini uhode. A ni opat nije odviše odan Caru. Osim toga, Car misli da su redovnici ove kuće krenuli onamo pa im želi malo odužiti putovanje.”

“Kako se zove to – drugo mjesto? To koje se više ne će podići iz pepela.”

“Montecassino, poštovani grofe.”

“Ah, tu ste, Piers”, rekao je grof. “Poštovani grofe Caserta, ovo je Piers Rudde, moj mladi vitez koji mnogo obećava. Dobro bi mu došlo malo borbenoga iskustva. Hoćete li mu dopustiti da vam se pridruži u vašemu pohodu?”

Primio je Piersa za ruku kad ga je upoznavao. Stisak je bio tako snažan da je mladi Englez shvatio da ne smije ništa reći. Ali to nije bilo potrebno, jer je Piers bio suviše zbunjen da bi mogao govoriti.

Caserta je podozrivo pogledao mladoga viteza. “Naravno, grofe, ako vam je to po volji. Ali možda ćemo biti odsutni neko vrijeme...”

29

“Ništa zato, gospodine. Imam dovoljno ljudi koji će ga zasada zamijeniti. On bi vam donio pojačanje u kakvoći, a ne u količini – uza se ima samo jednoga slugu.”

“Ima nas sasvim dovoljno za srediti one ostrižene glave u Cassinu”, nasmijao se Caserta. Zatim se obratio Piersu: “Čekajte za pola sata kod glavnih vrata. Tamo ćemo se naći.”

“Dobro, gospodine grofe”, ne misleći odgovori Piers, a Caserta klimne glavom, nakloni se grofu i ode.

“Tiho, Piers”, promrmlja grof. “Čekajte da se udalji.

Tako... moramo biti oprezni; ovdje svatko svakoga uhodi.

Mladiću, ovo sam učinio u vašem interesu. Mlada princeza bila je... malo gorljiva i bojim se da mu se to nije svidjelo.”

“Ezzelinu?”

“Nije me briga za Ezzelina. Ne njemu. Caru. Ne će se na njoj iskaliti. Potrebna mu je kako bi mu osigurala vjernost Ezzelina. Ali vi mu niste potrebni. Zato bi vam se moglo nešto dogoditi, neka nesreća. Poslije bismo mi održali vrlo lijep govor, ali to vas ne bi vratilo među žive.

Zato mislim da je najbolje da nestanete. Ne ljutim se na vas, moj mladiću, potpuno mi je jasno da niste učinili ništa loše. Ali... ona mlada dama malo se previše zanimala za vas. A sada idite i ne žurite; ne nadam vam se tako skoro. Taj... pohod... možda brzo završi. Putujte malo. Mladi ste – mnogo toga možete naučiti, premda sumnjam da će vam to koristiti. Jedino što je važno jest da se držite podalje od Cara. Imate li novca?”

“Ne suviše, moj gospodaru.”

“Uzmite ovo; potrajat će nekoliko mjeseci. Do tada ću se vratiti natrag u Englesku. Tamo mi se možete pridružiti kad god zaželite. Nema žurbe. Žao mi je zbog toga. To nije pohod u kojem bi jedan engleski vitez mogao steći borbeno iskustvo. Ali što se tu može. Bog vas blagoslovio, moj dragi mladiću.”

“Hvala vam, gospodaru... hvala vam za sve.”

30

SADRŽAJ

KNJIGA PRVA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Poglavlje I. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Poglavlje II.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32 Poglavlje III. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55 Poglavlje IV. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78 Poglavlje V.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90 KNJIGA DRUGA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 Poglavlje VI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje VII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje VIII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje IX. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje X.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje XI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

123 136 145 163 191 204

KNJIGA TREĆA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 219 Poglavlje XII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje XIII.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje XIV.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje XV. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

221 244 256 266

KNJIGA ČETVRTA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 293 Poglavlje XVI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje XVII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje XVIII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Poglavlje XIX.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

295 320 333 342

361

U ISTOJ BIBLIOTECI

416 str. Meki uvez.

232 str. Meki uvez.

208 str. Meki uvez.

200 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

U ISTOJ BIBLIOTECI

184 str. Meki uvez.

352 str. Meki uvez.

464 str. Meki uvez.

592 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

U ISTOJ BIBLIOTECI

248 str. Meki uvez.

224 str. Meki uvez.

136 str. Meki uvez.

296 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

U ISTOJ BIBLIOTECI

224 str. Meki uvez.

160 str. Meki uvez.

296 str. Meki uvez.

192 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

U ISTOJ BIBLIOTECI

192 str. Meki uvez.

348 str. Meki uvez.

120 str. Meki uvez.

192 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u listopadu 2013.

VERBUM USKLIČNIK

!

Nakon romana Koplje i Posljednji križar, roman Tiho svjetlo treći je u nizu velikih povijesnih romana poznatoga pisca Louisa de Wohla. Kao i ostali njegovi romani, i ovaj se odlikuje sjajnom povijesnom pričom koja na zavidnoj književnoj razini rekonstruira stvarna zbivanja. Smještajući uzbudljivu povijesnu radnju romana u 13. stoljeće, u doba križarskih ratova i vladavine cara Fridrika II., de Wohl posebnu pozornost posvećuje sv. Tomi Akvinskom, jednom od najvećih velikana Zapada. Slijedeći izbliza njegov život, autor nam na nenadmašan način oslikava dramatično i uzbudljivo razdoblje iz kojeg se iznjedrila europska civilizacija.

Tiho svjetlo roman je koji oduševljava hrvatske čitatelje od objave na hrvatskom jeziku 2006. godine, a ovo poznato djelo Louisa de Wohla sada je iznova dostupno unutar popularne Verbumove biblioteke Uskličnik.

Čitanje Tihog svjetla pružit će vam više užitka od samog čitanja majstorski napisanoga romana o srednjemu vijeku.

Saznat ćete mnoštvo podataka o raznim zbivanjima: od križarskih ratova do filozofskih zakulisnih borba koje su se vodile širom Europe i saracenskoga svijeta, do intriga talijanskoga plemstva... Zadivit će vas kako sve to de Wohl tka u priču punu bogato ocrtanih likova, kako povijesnih, tako i fiktivnih.

Earl Merkel, književnik

ISBN 978-953-235-334-1

VERBUM

9 789 532 35 334 1

79 kn

www.verbum.hr