Issuu

TAJNI DNEVNIK Ã‰LISABETH LESEUR

Élisabeth Leseur

TAJNI DNEVNIK ÉLISABETH LESEUR Žena zbog čije se dobrote muž ateist obratio i postao svećenik

VERBUM

Biblioteka:

Posebna izdanja 143. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Élisabeth Leseur, Journal et pensées de chaque jour, Les Éditions du Cerf, Paris © Copyright za ovo izdanje: Verbum, Split, 2019. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Prijevod: Lidija Paris Lektura: Anđa Jakovljević Grafička priprema: Diana Župić Fotografije objavljene uz dopuštenje Archives de la Province dominicaine de France. Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. ISBN 978-953-235-647-2 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 170904029

Svaka duša koja se uzdiže uzdiže svijet. (Geslo što ga je Élisabeth Leseur dala svojoj sestri.)

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

Tajni dnevnik Élisabeth Leseur skriveni je duhovni biser s početka 20. stoljeća koji i u našemu vremenu odiše nevjerojatnom svježinom i životnošću. Ova nadahnjujuća i potresna knjiga donosi intimni dnevnik i duhovne zapise žene koja je gotovo dvadeset pet godina provela u braku s gorljivim ateistom koji se otvoreno izrugivao njezinoj vjeri i pokušavao je odvratiti od nje. Nakon Élisabethine smrti, čitajući ovaj tajni dnevnik za čije postojanje do tada nije znao, njezin suprug Félix biva zadivljen njezinim nutarnjim životom te se obraća na kršćanstvo. O tome i o svojoj supruzi, za koju se vodi postupak za proglašenje blaženom, dirljivim riječima piše u svojemu ispovijesnom tekstu naslovljenom Moja draga i sveta Élisabeth koji objavljujemo kao uvod u ovu knjigu. Élisabeth je rođena 1866. godine u uglednoj francuskoj obitelji, u postrevolucionarnomu vremenu koje je bilo snažno obilježeno neprijateljstvom prema vjeri. Bila su to desetljeća u kojima je agresivni sekularizam uhvatio korijena u višim slojevima društva, kojima je i Élisabeth pripadala. Élisabeth se rodila u tradicionalno katoličkoj obitelji i bila je odgajana u tome duhu tako da je još kao djevojčica gorljivo izražavala svoju vjeru. No u vrijeme kada je upoznala budućega supruga Félixa, za nju je nastupilo teško razdoblje: naime, Félix je bio gorljiv ateist, protucrkveno orijentiran i sve je svoje intelektualne napore usmjerio na to da je odvrati od vjere. U tome je goto-

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

vo i uspio, ali Élisabeth se ipak vratila svojoj vjeri i prionula joj s velikim žarom koji je više nikada nije napustio. Félix i Élisabeth silno su se voljeli, od prvoga susreta pa sve do njezine prerane smrti u 48. godini života – bio je to divan brak, uzoran, pun nježnosti i uzajamna poštovanja. Pa ipak, pitanje vjere bilo je rana i izvor velikoga trpljenja u njihovu odnosu. Povremeno bi njihov sretan zajednički život u visokomu pariškom društvu bivao skrhan Félixovim frustracijama i nestrpljivošću. „Kako jedna tako inteligentna žena može tratiti vrijeme na neuka praznovjerja?“ mislio je. Sve to je jako mučilo Élisabeth, ali njezina ljubav prema Félixu nije dopustila da se njihov dom pretvori u emocionalnu ratnu zonu. Shvatila je da su suprotstavljanja i svađe beskorisni; stoga je odlučila šutjeti i moliti za njega. U svojemu tajnom dnevniku zabilježila je kako se njegovim nastojanjima da joj uništi vjeru služila kao sredstvima za rast u ljubavi, kako prema njemu, tako i prema Bogu. Na koncu je za Félixovo obraćenje prikazala i svoju smrt od karcinoma i sva svoja trpljenja – a njih je bilo mnogo i nisu bila laka. Uvijek nasmiješena i vedra, ljubazna i blaga – to je bila askeza Élisabeth Leseur, koja je često i dugo trpjela od mnogih bolesti i posljedične tjeskobe, a na poseban način od duhovne osamljenosti. Intenzivno je promišljala o općinstvu svetih i spasenju onih koji u Boga ne vjeruju, napisavši ove divne retke: „Između takvih duša i Boga stoji zavjesa koja propušta tek neke zrake ljubavi i ljepote. Samo Bog može svojom božanskom rukom razgrnuti tu zavjesu; tada će za te duše početi istinski život. (…) Znam da nijedan vapaj, nijedna želja, nijedan poziv koji dolazi iz dubine duše nije izgubljen, nego ide k Bogu i po njemu onima za koje zagovaramo. Znam da samo i jedi-

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

no Bog vrši nutarnje djelo preobražavanja ljudske duše, a da mu mi možemo tek ukazati na one koje ljubimo i reći: ‘Gospodine, daj im da žive!’“ Te su riječi posebno dirljive i nadahnjujuće kada znamo da njezina najveća molitva – da joj muž primi dar vjere – nije bila uslišana za njezina života. Ipak, Élisabethina cjeloživotna (i naizgled uzaludna) ustrajna molitva za supruga, njezino mirno prihvaćanje neizbježnih tjelesnih trpljenja i sva njezina nastojanja oko oplemenjivanja vlastitoga uma i duha, kako bi bila u službi drugima, pokazali su se itekako plodonosnima. Kada je nakon Élisabethine smrti od karcinoma Félix pronašao njezin dnevnik u koji je godinama zapisivala svoje najintimnije misli i molitve, za njega je započeo proces konačnoga obraćenja srca i uma: „Poslije njezine smrti, kada se sve oko mene srušilo, našao sam ‘duhovnu oporuku’ koju mi je napisala, a zahvaljujući njezinoj sestri i njezin dnevnik. Uronio sam u te tekstove, čitao ih stalno iznova i u meni se dogodila preobrazba. Shvatio sam nebesku ljepotu te duše i da je sve svoje trpljenje prihvatila i prikazala, još i više, da je sebe prikazala i žrtvovala ponajviše za moje obraćenje. (…) Shvatio sam smisao toga života, tako prekrasna u njegovoj poniznosti, i počeo cijeniti ljepotu vjere čije sam predivne učinke uvidio.“ Félix je pod tim blagotvornim utjecajem postao katolik, potom i redovnik dominikanac, te se snažno založio za pokretanje postupka kanonizacije za svoju suprugu Élisabeth. Osim što je čitajući po prvi put stranice ovoga tajnog dnevnika koji držite u ruci čvrsto stupio na put obraćenja, Félix Leseur poslije je pripremio Élisabethin dnevnik za objavu, sabravši u istoj knjizi i njezine duhovne bilješ-

PREDGOVOR HRVATSKOMU IZDANJU

ke, svakodnevne misli i duhovnu oporuku. Sve to sada s radošću prvi put stavljamo pred hrvatske čitatelje, zajedno s neznatno skraćenim Félixovim uvodom, uvjereni da ove stranice koje svjedoče o snazi ljubavi, molitve i žrtve te o posvetnoj moći sakramenta braka mogu u mnogima potaknuti istinsku duhovnu preobrazbu.

„MOJA DRAGA I SVETA ÉLISABETH“

„MOJA DRAGA I SVETA ÉLISABETH“ Uvod Félixa Leseura

Bože moj, smiluj se nama, smiluj se meni! (Zaziv Élisabeth Leseur u patnji)

U uvodu svojega besmrtnog djela Uvod u pobožni život sveti Franjo Saleški objašnjava kako je i zašto napisao tu knjigu. Tekstovi su bili namijenjeni duhovnomu vođenju samo jedne osobe i nisu trebali biti objavljeni. Rukopis je trebao ostati u rukama primateljice kako bi ona po volji mogla razmatrati njegov nauk. Te su stranice dospjele u ruke „jednoga velikog, učenog i pobožnog redovnika koji je smatrao da bi mogle biti korisne mnogima“. On je potaknuo Franju Saleškoga da ih objavi. „Nije me bilo teško nagovoriti jer njegovo je prijateljstvo imalo veliku vlast nad mojom voljom, a njegov sud nad mojim.“ Ovi redci velikoga ženevskog biskupa dobro objašnjavaju kako je došlo do objavljivanja i ove knjige. I ja sam susreo jednoga redovnika čija prosudba na mene ima velik utjecaj. Uz njegovo duhovno vodstvo dovršilo se moje obraćenje koje je započelo utjecajem i onim čime je zračila sveta supruga koju mi je Bog uzeo, i što se nastavilo čitanjem njezina Dnevnika i njezinih Misli koje sam našao poslije njezine smrti i koje danas objavljujem. Bilješke nisu bile pisane dan za danom, nego kada je autorica osjećala nutarnji poticaj i potrebu da u skrovito-

TAJNI DNEVNIK ÉLISABETH LESEUR

sti izrazi svoje misli ili osjećaje kojih joj je srce bilo prepuno. Iako je svoj rukopis nazvala Dnevnikom, to nije dnevnik u strogu smislu riječi. Pisala je neredovito, često s poduljim razmacima. Rijetko kada spominje što joj se u životu događa. To je zapravo povijest jedne duše koja zapisuje glavne dionice svojega razvoja, neka vrsta ispita savjesti što ga u određenim trenutcima ruka bilježi. Budući da je autorica pisala samo za sebe, svoju savjest otvara Bogu posve jednostavno, iskreno i slobodno. Iako ne pazi ni na stil ni na strukturu teksta, njezini su zapisi savršeno oblikovani, uzvišeno nadahnuti i slobodni od svake izvještačenosti – ali nisu književnost. Autorica je na papir stavljala misli onako kako su dolazile, pisanju se prepuštala s lakoćom, bez zastoja, bez križanja i dodavanja (tek tu i tamo koja precrtana riječ). Vidi se da joj nije bilo teško pisati, nego je, naprotiv, izlijevala svoju dušu. Nisam znao za postojanje ovoga rukopisa. Otkrila mi ga je autoričina sestra poslije njezine smrti jer joj je ona u povjerenju bila pokazala neke ulomke pa ga je ta jedinstvena, sretna i providonosna okolnost spasila. Autorica ga je u svojoj poniznosti i skromnosti željela spaliti jer je procijenila da je obavio onu blagotvornu duhovnu ulogu koju mu je bila namijenila. Njezina ju je sestra u nekoliko navrata u tome spriječila pa je ta srdačna upornost spriječila uništavanje rukopisa. „Imaš pravo,“ rekla je jednoga dana, „to će moj dragi muž čitati poslije moje smrti pa će mu mnoge stvari postati jasnije!“ Kada sam našao rukopis, primijetio sam da u Dnevniku postoje velike praznine. Započet je 11. rujna 1899., prvi put je zaključen 11. kolovoza 1906. i bio je bilježen u školsku bilježnicu uvezenu u imitaciju crne kože. Odjednom

„MOJA DRAGA I SVETA ÉLISABETH“

se nastavlja 19. listopada 1911. u drugoj bilježnici iste vrste i traje sve do 9. siječnja 1914., poslije čega autorica više nije mogla pisati zbog teške bolesti koja ju je ubrzo i odnijela. Između kolovoza 1906. i listopada 1911. stoji prazan prostor, što je šteta jer te godine spadaju među najzanimljivije u duhovnomu razvoju Élisabeth Leseur. U tomu je razdoblju njezina duša odlučno, čvrsto i definitivno krenula uskim putem svetosti kojim ju je vodio Božji naum. Providnost je ipak dala da se ta praznina ispuni. Našao sam bilježnicu naslovljenu Bilježnica s odlukama – životno pravilo koja ispunjava točno tu prazninu, a malo se i preklapa s drugim dijelom Dnevnika jer počinje u listopadu 1906., a završava 18. srpnja 1912. Mislim da je upravo to presudan dio njezina neobično poučna života, jedan od najpotresnijih dijelova cijeloga rukopisa. Raspored se razlikuje od onoga koji nalazimo u Dnevniku, ali se skladno na njega nadovezuje, dok nam povremeno navedeni datumi omogućuju da se snađemo u vremenu. Svakodnevne misli, iako su zabilježene u istim bilježnicama u kojima se nalazi i Dnevnik, odnosno prethode njegovu drugome dijelu, posve su različite. To su odvojeni fragmenti zapisivani iz dana u dan, već kako ih je nadahnjivalo svakodnevno razmatranje ili molitva, kada je autorica smatrala da ih vrijedi zapamtiti. Neki od njih, prilično opširni, zvuče kao himne, poput onoga zapisanog poslije bolnoga 13. travnja 1905. Inače je uglavnom riječ o uobičajenu obliku bilježenja misli, katkada posve kratkih, često nešto podrobnije razvijenih, napisanih u snažnu i sažetu stilu, koje dolaze iz dubine duše ili duha i osvjetljavaju ih na snažan i nezaboravan način. Svakodnevne misli nastale su u isto vrijeme kao i Dnevnik, točnije tijekom prvih sedam godina, od 1899.

TAJNI DNEVNIK ÉLISABETH LESEUR

do 1906. Naglašavaju, razvijaju i dopunjuju ono što je zabilježeno u Dnevniku i njegov su najbolji komentar. Umjesto epiloga u ovoj sam knjizi objavio „duhovnu oporuku“ koja mi prenosi posljednje misli i savjete osobe koju sam izgubio. Dugo sam oklijevao prije objavljivanja toga tako osobnog dokumenta, ali su me žustro poticali da to učinim pa sam na kraju prihvatio ponuđene argumente. Ta „duhovna oporuka“ prirodan je zaključak cijeloga djela. Pokazuje kakvom je nježnom ljubavlju ta sveta duša ljubila svoje bližnje i kakvim se vjerskim mislima bavila sve do samoga praga smrti. Na taj način sve zajedno čini savršenu cjelinu. Dnevnik, Bilježnica s odlukama, Svakodnevne misli i Duhovna oporuka stoje u kronološkomu slijedu jedno poslije drugoga, međusobno se pojašnjavaju i dopunjuju. Uzvišenost nadahnuća raste, uspon prema Bogu je stalan, a neki ulomci – poput onih koji zaključuju Dnevnik (16. srpnja 1913. i 9. siječnja 1914.) – zvuče kao da više nisu od ovoga svijeta. Toliko o rukopisu. Pogledajmo sada kakva je bila njegova autorica. Odricanje, nenavezanost, svojevoljno siromaštvo, odmak od svjetovnih stvari, žrtva i samozaborav, prihvaćanje trpljenja, ljubav prema Bogu i bližnjemu koja ide onoliko daleko koliko se uopće može ići – to su teme koje nalazimo na svakoj stranici. Kada ih čitamo, pitamo se nije li ih napisala neka redovnica ili u najmanju ruku žena koja namjerno živi potpuno povučeno, u posebnim životnim uvjetima. Čitatelj bi mogao olako reći: „Pa jasno, to je vrlo lijepo, vrlo poučno, ali za mene previše. Nikada se ne bih mogao naći u sličnim uvjetima duhovnoga života, nikada ne bih mogao ići tako strmim putem tako da mi taj primjer zapravo

„MOJA DRAGA I SVETA ÉLISABETH“

i ne koristi. Može li se takav uzvišen primjer uopće slijediti u svakodnevnom okruženju običnoga života?“ Čitatelj koji tako misli grdno se vara jer je autorica svjetska žena koja živi među ljudima i predivno obavlja svoje staleške dužnosti. Élisabeth Leseur imala je trideset i tri godine kada je u rujnu 1899. (rođena je 16. listopada 1866.) počela pisati Dnevnik. Bila je, dakle, još mlada, u punu procvatu. U to smo vrijeme rado primali goste i izlazili, stvorili smo si vrlo ugodan dom, živjeli vrlo raskošan život obogaćen lijepim putovanjima u kojima smo oboje uživali. Imala je posve otvoren, izvanredno živahan i prodoran um i posjedovala sve lijepe kvalitete ljudske naravi i duha. Bila je vrlo obrazovana, naučila je latinski, znala je engleski, tečno je govorila i pisala ruski i već dobro svladala talijanski kada ju je krajem 1913. slomila bolest. Razumijevala je i cijenila sve oblike umjetnosti, slikarstvo, kiparstvo, glazbu, književnost, a putovanja po Španjolskoj, Italiji, Sjevernoj Africi, Grčkoj, Bliskom istoku, Rusiji i Njemačkoj istančala su i učvrstila njezin već ionako profinjen ukus. Znala je voditi živahne, zanimljive, privlačne i spontane razgovore u kojima nikada nije isticala svoju intelektualnu superiornost, nego uvijek ostajala jednostavna i skromna. Bila je vesela do temelja i takva je ostala; čak je i veselje smatrala krjepošću. Posljednjih je godina često ponavljala da je sveta Terezija Avilska – jedna od njezinih omiljenih svetica zajedno s Katarinom Sijenskom, čija su joj djela bila među najomiljenijima – svojim sestrama preporučivala da uvijek budu vesele. Njezin zvonki smijeh bio je pun svježine i iskrenosti. Tjelesnim izgledom bila je privlačna, vrlo otmjena držanja i ponašanja, neizrecivo dobrohotna, uvijek gosto-

TAJNI DNEVNIK ÉLISABETH LESEUR

ljubiva, nasmiješena i ljubazna; jednom riječju, savršena gospodarica kuće. Osim toga, strastveno je voljela mlade koji su joj to u punini uzvraćali. Prema svima bila je topla i tankoćutna i svi su željeli biti s njom. Za nju su na prvomu mjestu bili članovi obitelji. Dnevnik i „duhovna oporuka“ jasno pokazuju kako ih je nježno voljela i o njima se brinula. Da joj je Bog dao djecu – što je žarko željela i bila je neutješna što ih ne može imati – sigurno bi bila uzorna kršćanska majka, što je vidljivo po značenju koje je imala za nećakinju i nećake na koje je prenijela svoje majčinske osjećaje. Ta su je draga djeca veoma voljela i sigurno nisu bila posve svjesna što im znači izgubiti je. Bila je i dragocjena prijateljica čiju su privrženost prijatelji znali cijeniti. To se dobro vidjelo posljednjih godina njezina života kada se zbog zdravstvenoga stanja morala svega čuvati. Više gotovo uopće nismo izlazili, ona više nikoga nije posjećivala, provodila je cijele dane u počivaljci, a posjetitelji su se jatili; njezina primaća soba možda nikada nije bila toliko posjećena. Bojao sam se da će je toliki razgovori premoriti. Postala je središte rastuće pozornosti. Ništa me nije toliko ganulo i utješilo kao nebrojeni znakovi brige i privrženosti što su joj ljudi iskazivali tih posljednjih mjeseci života, kao i živo i potresno sjećanje – reklo bi se čak štovanje – svih koji su je poznavali. Kada se 1900. počela malo-pomalo i postupno odvezivati od svijeta i kada ga se oko 1906. godine posve odrekla, kada je svojevoljno siromaštvo postalo njezino pravilo, a svjetovno druženje istinsko i bolno duševno mrtvljenje, sve je to znala tako dobro sakriti iza svojega ljubaznog osmijeha da nitko ništa nije primjećivao. Ja, koji sam joj bio tako blizak, nisam to znao ni prepoznati ni razu-

„MOJA DRAGA I SVETA ÉLISABETH“

mjeti, a ponekad, pa i često, čak sam i pridonosio njezinu mrtvljenju. Jednom riječju: Élisabeth je živjela u svijetu u kojemu je ispunjavala sve svoje staleške dužnosti tako da njezin primjer pokazuje da je moguće, kada to čovjek hoće i kada mu pomaže Božja milost, usred izvanjskih uzbuđenja živjeti intenzivan nutarnji život i najuzvišenije evanđeoske krjeposti. Kako bi se dostigao taj stupanj svetosti, treba imati duboku vjeru i žarku ljubav, treba usvojiti učenje našega Gospodina i u punini ostvariti slavnu rečenicu svetoga Pavla: Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. Élisabeth je dostigla taj stupanj: bila je nošena vjerskim osjećajem i živjela ga je na pozitivan način. Cijelo njezino moralno biće bilo je u Bogu. Doslovno je primjenjivala apostolsku preporuku: Uglaviti u Kristu sve tako da je, kada je umrla, njezina duša već dodirivala božanska nebeska predvorja. Iz kojega je izvora crpila taj tako čudesno bogat vjerski osjećaj? Iz obitelji i odgoja? Ne baš. Pripadala je građanskoj obitelji kao i toliki drugi. Njezin otac, izvrstan i otmjen čovjek koji je zauzimao ugledno mjesto u pariškoj odvjetničkoj komori, malo se zanimao za nadnaravne stvari. Njezina majka, primjer majčinske požrtvovnosti, obavljala je svoje katoličke dužnosti bez posebne gorljivosti. Njezine sestre bile su duboko pobožne, ali ni izdaleka nisu dosizale razinu do koje je ona u svojemu duhovnom razvitku došla, a njezin brat još manje. Élisabeth je imala kršćanski odgoj poput većine djece i djevojaka iz njezine sredine, išla je na vjeronauk i primila prvu pričest u svojoj župi, i primala dodatnu naobrazbu. Njezine prijateljice iz djetinjstva, među kojima neke koje je jako voljela, imale su istu naobrazbu, iste sklonosti. Ništa od svega

TAJNI DNEVNIK ÉLISABETH LESEUR

toga ne može objasniti duhovni put kojim je krenula kada je imala tridesetak godina. Iz braka? Jao! Tu dotičem vrlo bolnu temu koja me tjera na kajanje i izaziva grižnju savjesti. Kada sam se oženio, bio sam radikalno protiv vjere, iako sam bio odgojen u veoma katoličkoj obitelji, iako su mi otac i majka prakticirali vjeru, iako sam išao u školu koju su vodili izvrsni svećenici. Poslije gimnazije upisao sam se na medicinu i ubrzo izgubio sve kršćanske osjećaje. Pod utjecajem materijalističkoga obrazovanja i potpomognut strastima brzo sam postao poganin i ateist. Uvijek me zanimala povijest religija pa sam u borbenoj egzegezi tražio oružje protiv katoličanstva – rekao bih čak kršćanstva – koje sam zamrzio. Hranio sam se isključivo modernističkim piscima i protivnicima Crkve, među kojima su bili Strauss, Havet, Renan, Réville, Harnack, Loisy. Stvorio sam si opsežnu biblioteku protestantskih i racionalističkih autora. Oduševili su me njihovi misaoni sustavi koji su me uvjerili u siromaštvo argumenata i posvemašnju neprosvijećenost katoličanstva, u bijedu i ispraznost te navodne povijesti i dekadentne filozofije. Kada smo se vjenčali, obećao sam da ću poštivati vjeru svoje supruge i da ću joj dopustiti da je slobodno prakticira, ali mi je usprkos tomu ubrzo počelo smetati što netko u mojoj neposrednoj blizini vjeruje u nešto što se razlikuje od moje nevjere. Budući da je vjerska neutralnost varka, kako u privatnim odnosima, tako i u javnim ustanovama, Élisabeth je postala predmetom mojega prozelitizma. Počeo sam napadati njezina uvjerenja, pokušavao sam joj ih oduzeti i – neka mi Bog oprosti – malo je nedostajalo da u tome i uspijem. Tijekom 1897., uz pomoć niza knjiga i pritisaka, uspio sam je dovesti do toga da presta-

„MOJA DRAGA I SVETA ÉLISABETH“

ne obavljati svoje vjerske dužnosti, ozbiljno sam nagrizao njezinu vjeru i doveo je do liberalnoga protestantizma koji je za mene bio tek jedna dionica na putu prema radikalnomu agnosticizmu. Kako bih što brže postigao taj cilj, u ruke sam joj stavio Renanovu knjigu Povijest izvora kršćanstva. Po Božjoj providnosti knjiga od koje sam očekivao da će dovršiti moje odvratno djelo zapravo ga je posve srušila. Élisabeth je posjedovala nadprosječnu inteligenciju i, što se rjeđe nalazi, savršenu ravnotežu, razboritost, sposobnost sigurna prosuđivanja i doista zdrav razum. Nije dopustila da je smete čar književne forme, nego je uočila siromaštvo sadržaja. Duboko ju je uznemirilo neprekidno kolebanje, krajnje sporne i često protuslovne hipoteze te neiskrenost na koju je nailazila na svakoj stranici toga teksta. Uočila je provaliju pred kojom se nalazi, bacila se unatrag i iz istih stopa počela obnavljati svoje vjersko znanje. Uvijek je mnogo čitala, poput mene voljela je knjige. Ja sam ih imao mnogo, čak previše, no ona je htjela imati svoje. Kao protutežu mojoj protukršćanskoj biblioteci ona je okupila velike katoličke učitelje, crkvene oce, naučitelje, mistike, kao što su sveti Jeronim, sveti Toma Akvinski, sveti Franjo Saleški, sveta Terezija Avilska itd. Uvijek je iznova čitala Novi zavjet: Evanđelja, Djela apostolska, Poslanice. Nije prošao dan da ne bi razmatrala barem jedan ulomak. Na taj je način stekla solidnu i razumsku vjeru. Budući da je upoznala protivničke argumente i s uvjerenjem ih pobila, neprestano je produbljivala svoju vjeru i uz Božju pomoć postavila je na tako čvrste temelje da je mogla odbiti svaki napad i ubrzo postala sposobna čvrstim i dobro smještenim udarcima odgovoriti svima koji su je pokušavali ugroziti. Sve je to godinama činila sama, naglašavam, posve sama. Sredina u kojoj je živjela tomu se mogla samo pro-

TAJNI DNEVNIK ÉLISABETH LESEUR

tiviti. Moji najbliži prijatelji, dobri i marljivi ljudi, ili se uopće nisu zanimali za vjeru ili su joj se žustro suprotstavljali. U to sam se vrijeme bavio vanjskom i kolonijalnom politikom, pisao sam, surađivao s utjecajnim ljevičarskim antiklerikalnim časopisima. Redovito smo se kretali u društvu političara, nakladnika, novinara, liječnika, sveučilišnih profesora, znanstvenika, književnika, glazbenika, dramaturga, umjetnika. Ni u jednoj od tih sredina Crkva obično ne nalazi zagovornike. Ja sam bio razdražen jer sam primijetio da je moj trud propao kada sam bio tik do cilja pa sam udvostručio kritike, polemike i izrugivanje. Upravo sam ja najviše od svih doprinio duhovnoj usamljenosti u kojoj se nalazila moja jadna Élisabeth, na koju se tako često žali u Dnevniku i zbog koje toliko pati. Zbog toga se danas gorko kajem. Tako je bilo sve do ožujka 1903. kada su je zamolili da bude krsna kuma jednoga odrasla obraćenika koji je tražio milost krštenja. Prihvatila je i zahvaljujući Providnosti na tome obredu upoznala dominikanca kojega joj je Bog odredio za duhovnoga voditelja i pomoćnika, mudroga redovnika koji joj je uvelike pomogao svojim znanjem i iskustvom. Ona mu je to i uzvratila; poslije njezine smrti povjerio mi je da je od nje mnogo naučio. Doista joj se divio. „Bila je prava svetica!“ rekao mi je duboko ganut. Élisabeth je u Dnevniku (19. listopada 1911.) u nekoliko kratkih, ali dojmljivih redaka opisala povijest svoje duhovne krize. Kada je kriza prošla, njezina je vjera postala otporna na napade, neslomljiva, blistava, otvorila joj je put prema svetosti kojim je krenula i tako divno napredovala. Počeo je njezin uspon prema Bogu.

„MOJA DRAGA I SVETA ÉLISABETH“

Njezinu vjeru „koja može brda premještati“ Bog je gradio na najčvršćemu mogućem temelju koji postoji na ovome svijetu – na trpljenju. Tjelesne patnje: cijeli Élisabethin život bio je neprekidna bolest. Od djetinjstva je imala poteškoća s jetrom, što ju je s vremenom sve više mučilo. U adolescenciji je oboljela od tifusa koji joj je ugrozio život. Godine 1889., otprilike mjesec dana prije našega vjenčanja, zamalo je umrla od veoma opasne infekcije. Nalazili smo se u provinciji, a da bi se spasila, trebala je vrhunsku liječničku skrb i njegu. Vratila se u Pariz u krevetu, u bolničkim kolima, i u naš stan koji smo s toliko veselja namještali tijekom zaruka ušla je na nosilima i tamo odležala osam mjeseci. Ta infekcija nikada nije bila posve zaliječena. Godinama se mogla kretati prividno bez ikakvih poteškoća, mogla je bez posebnih smetnja odlaziti na duga putovanja koja sam spomenuo, no njezina bolest, za koju smo znali samo njezina obitelj i ja, posvuda ju je pratila. Providnost joj je olakšavala teret boravcima u planinama i putovanjima među kojima su i neka, što se vidi u Dnevniku, imala odlučujući utjecaj na njezin duhovni život. Te su poteškoće dugoročno utjecale na njezino zdravlje i djelomice izazvale bolesti od kojih je trpjela posljednjih godina života. Sve do 1908. mogla je voditi prividno normalan život, iako nije bila posve pošteđena; 1895. imala je tešku prometnu nesreću zbog koje smo dva mjeseca strepili za njezin život. Ipak, živjela je više ili manje kao i drugi ljudi, a prijatelji koje je primala ili koje je posjećivala i koji su vidjeli da vodi aktivan, živahan i poletan život nisu mogli ni pomišljati kakav težak križ nosi i prikriva. Od travnja 1908. nadalje silne i zabrinjavajuće jetrene krize natjerale su je da promijeni način života, da uspori

TAJNI DNEVNIK ÉLISABETH LESEUR

svoje aktivnosti i provodi mnogo vremena u ležaljci. Godine 1911. imala je tešku operaciju koju spominje u Bilježnici s odlukama (17. ožujka, 9. travnja, 8. lipnja 1911.), poslije koje su uslijedile bolne komplikacije od kojih se dugo oporavljala. Tijekom 1912. i početkom 1913. učestala su razdoblja velike slabosti; život joj je postajao sve više vezan uz kuću. Uz iznimku redovitih posjeta majci, ljetnih praznika u našoj kući u Jougneu u pokrajini Doubs i nekoliko lijepih izleta automobilom koje joj je omogućio jedan od naših najboljih prijatelja, uglavnom je ostajala kod kuće ležati i morala se strogo štedjeti. Konačno, početkom srpnja 1913. pogodila ju je i srušila posljednja bolest, strahovita bolest u kojoj su se izmjenjivala razdoblja poboljšanja i najtežih bolova. U tih se deset mjeseci uspinjala najtežom kalvarijom i na kraju preminula 3. svibnja 1914. u dobi od četrdeset i osam godina. U Dnevniku vidimo kako je podnosila te strašne kušnje: s najvećim predanjem, blago i strpljivo, kako se samo može zamisliti. Predivno svjedoči što sve može jedna snažna duša koja potpuno vlada nad tijelom; pokazuje što može učiniti posvemašnje predanje Božjoj volji, kakvu snagu ljudsko biće može crpiti iz Boga i kakav uzvišen primjer najljepših kršćanskih krjeposti može davati drugima. Nikada se nije žalila, smiješila se usred najvećih muka, tješila je svoju okolinu, a potporu koju je trebala tražila je u euharistiji, u molitvi i u žrtvovanju same sebe. Posljednjih mjeseci tijekom kojih je povremeno proživljavala pravo mučeništvo, dokle god je trajala kriza, blago je i stenjući, tonom koji čovjeka pogađa u dubinu duše i kojega se s dubokim ganućem prisjećam, samo ponavljala: „Bože moj, smiluj se nama, smiluj se meni!“ Najprije je molila za druge, a tek onda za sebe. Čim bi kriza prošla, opet je bila nasmiješena i srčana.

„MOJA DRAGA I SVETA ÉLISABETH“

Svi koji su joj prilazili divili su joj se. Želim naglasiti da je od 1908., kada se više nije mogla baviti izvanjskim aktivnostima, najviše djelovala na svoju okolinu. Tada je njezina primaća soba bila najposjećenija. Dolazili su ljudi koji su od nje tražili moralnu potporu. Iz svoje je ležaljke vodila duše i postala središtem izvanredna duhovnoga žarenja kojim je zračila posljednjih godina. Kada se samo sjetim da sam bio toliko glup da sam u njoj pokušavao slomiti tu polugu koja će je tako visoko uzdignuti i tako snažno nositi! Da sam uspio, bio bih je osudio na najgori pakao, i sama sebe s njom! Uz tjelesnu bol i duhovne patnje Élisabeth je već u ranoj mladosti iskusila trpljenje koje dolazi s gubitkom voljenih osoba. Godine 1887. njezina najmlađa sestra, neobično nadareno dijete, naglo je preminula sa samo dvanaest godina. Élisabeth je imala dvadeset i jednu godinu i taj udarac, taj prvi neposredan susret s nenadoknadivim gubitkom, teško ju je pogodio i zauvijek obilježio. Dvije godine poslije, krajem prosinca 1889., izgubila je i oca nakon bolesti koja je trajala samo tri dana, gripe koja je odnijela mnoge živote, i to u okolnostima koje su za Élisabeth bile posebno okrutne. Vratila se u Pariz u bolničkom vozilu i morala ležati još nekoliko mjeseci. Nije mogla posljednji put zagrliti svojega nesretnog oca kojega je samo nekoliko dana ranije vidjela u punoj snazi. Možemo samo zamisliti kako je okrutan bio taj gubitak. Jedina utjeha koju smo joj mogli pružiti – no kakve li utjehe! – jest to da se pogrebna povorka između crkve i groblja kretala drukčijim putem nego inače i prošla ispod prozora našega stana. Élisabeth, koja se nalazila u ležaljci u primaćoj sobi, mogla je tako barem vidjeti mrtvački očev sanduk i otpratiti ga suzama i molitvama.

TAJNI DNEVNIK ÉLISABETH LESEUR

U svibnju 1901. najstariji sin njezina brata, vrlo ljupko i pametno dijete, naglo je umro u dobi od samo sedam godina. Élisabeth, koja ga je jako voljela, duboko je patila zbog njegove smrti i boli njegovih roditelja. Konačno, 13. travnja 1905., nakon duge i teške bolesti, izgubila je i svoju drugu sestru u dobi od samo trideset i dvije godine. Bila je to krasna osoba prema kojoj je Élisabeth gajila gotovo majčinsku ljubav i koja je bila povjerenica njezine duše. Dnevnik nam otkriva koliko ju je to pogodilo. O tome je Élisabeth pisala i u svesku koji opisuje život i smrt njezine ljubljene sestre, svesku napisanu za majku i obitelj, koji je podijelila samo prijateljima i nekim redovničkim zajednicama. Nikada nije bio dostupan u knjižarama. Objavljen je 1906. i zvao se Jedna duša: Uspomene jedne sestre (Une âme. Souvenirs recueillis par une soeur). Iz njega zrače snažni osjećaji. Neke stranice, primjerice opis sestrine smrti, veoma su potresne, a njihova ljepota daje predosjetiti ljepotu Dnevnika koji danas objavljujemo. Poslije te drame koja je ostavila ranu koja nikada nije zacijelila Élisabeth je proživljavala i druge tjeskobe. Teret koji je već nosila u bolnome srcu otežale su nove boli: gubitak dragih prijatelja i prijateljica, teška bolest njezine druge sestre, ozljeda njezina najmlađega nećaka zbog koje su liječnici pomišljali na amputaciju ruke, majčino zdravlje koje je iz godine u godinu bivalo sve slabije i slabije… Osim svega što je trpjela u tijelu i u srcu, navedimo i duševne patnje. Élisabeth je živjela u bolnoj duhovnoj samoći. Dnevnik pokazuje neprijateljsko vjersko ozračje u kojemu je živjela, dočarava nam kako je morala u sebi skrivati sve bogatstvo svojega vjerskog razvoja i kako je zbog toga trpjela. S kajanjem priznajem da sam glav-

„MOJA DRAGA I SVETA ÉLISABETH“

ni krivac za to bio ja i otkada sam to uvidio, neprestano zbog toga žalim. Sada ja zbog toga trpim i molim svoju dragu Élisabeth da mi oprosti, da mi pokaže svoje praštanje moleći Boga da mi udijeli žarku vjeru kao što je bila njezina, neke od njezinih velikih kršćanskih krjeposti, kao i dar žrtvovanja svojega „ja“ kako ga je ona živjela. Vidimo da je Élisabethin život bio pun patnje. Više od ikoga upoznala je sve oblike trpljenja, znala ga je prihvatiti, Bogu prikazati, preobraziti i pretvoriti u zasluge za duše koje je ljubila, za sve duše. Takav uzvišen način korištenja trpljenja zapravo je glavna pouka koju nam daje. Kako je shvaćala i živjela trpljenje, najbolje objašnjava predivno pismo koje je sa mnom podijelila osoba kojoj je bilo upućeno. Riječ je o supruzi jednoga od naših prijatelja, čovjeka uzvišene inteligencije i karaktera, koji je bio vrlo aktivan, velik vjernik, koji je sve svoje slobodno vrijeme posvećivao obrani katoličke vjere i djelima ljubavi prema bližnjemu. Prijetilo mu je jedno od najvećih mogućih zala, gubitak vida.1 Élisabeth je saznala što mu prijeti, bila je duboko potresena i napisala je pismo njegovoj supruzi: 27. listopada 1911. Draga gospođo i prijateljice, od sestre sam saznala kroz kakve zdravstvene kušnje od ovoga ljeta prolazi Vaš suprug, što je za Vas možda još veća kušnja jer teže podnosimo trpljenje onih koje ljubimo nego naše 1

Tada sam bio vrlo daleko od njega, na suprotnoj ideološkoj strani, ali sam ga simpatizirao i cijenio. Prijetnja koja se bila udaljila nedavno se vratila pa sam ga posjetio i ustanovio da se čovjek u njegovoj blizini, zbog samozatajnosti njegove velike duše, neizbježno osjeća boljim. Doista je istina da trpljenje, kada je prihvaćeno na kršćanski način, može usavršavati čovjeka.

TAJNI DNEVNIK ÉLISABETH LESEUR

osobno. Zato Vam želim izraziti svoju naklonost i najsrdačnije želje za posvemašnji i brz oporavak Vašega supruga. Znam što je bolest i naslućujem kakve žrtve ona nameće aktivnu čovjeku koji je navikao da se velikodušno daje, ali znam isto tako koje je značenje trpljenja, kakvu čudesnu i tajanstvenu snagu ono posjeduje, što ono može postići i učiniti. Naše djelovanje (koje dugujemo Bogu i drugima) maleno je i moguće samo u onoj mjeri u kojoj njime raspolaže Providnost. Kada Bog za svoje djelo želi koristiti trpljenje, mislim da se ne smijemo previše žaliti jer smo tada sigurni da će djelo biti dobro učinjeno i da se u njega ne će umiješati sva bijeda naše sebičnosti i oholosti, što ponekad kvari naše izvanjske aktivnosti. Iz iskustva znam da u trenutcima kušnje dobivamo milosti za druge ljude koje ne bismo mogli zadobiti svojim trudom. Zato sam došla do zaključka da je trpljenje najuzvišeniji oblik djelovanja, vrhunski izraz predivnoga općinstva svetih te da u trpljenju znamo da se ne možemo prevariti (što nam se može dogoditi kada djelujemo), znamo da smo korisni drugima i velikim ciljevima kojima želimo služiti. To ne znači da ne bih bila veoma sretna kada bi se Vaš suprug mogao vratiti aktivnoj službi, nego da sam duboko uvjerena da svojom sadašnjom djelatnom i doista vrlo plodnom pasivnošću čini mnogo dobra. Vi ćete mi dopustiti, a on će mi oprostiti ovu prijateljsku „prodiku“ što dolazi od osobe koja ima iskustvo onoga o čemu govori, koja je doživjela kako joj Providnost postupno oduzima sve oblike aktivnosti i ostavlja prividnu beskorisnost, ali ima osjećaj da za Boga nikada nije činila više nego onoga dana kada više nije mogla ništa učiniti u očima svijeta. Ako jednoga dana budem opet mogla djelovati, učinit ću to, no recite i ponavljajte svojemu dragom suprugu da nas dvoje u ovomu trenutku „ne gubimo vrijeme“.

MOJA DUHOVNA OPORUKA

SADRŽAJ

Predgovor hrvatskomu izdanju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 „Moja draga i sveta Élisabeth“. Uvod Félixa Leseura . . 13 Kronologija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41 Molitva za krjepost nade . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 Dnevnik: Prvi dio (1899.–1906.) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49 Bilježnica s odlukama (1906.–1912.) . . . . . . . . . . . . . . 109 Dnevnik: Drugi dio (1911.–1914.). . . . . . . . . . . . . . . . . 155 Svakodnevne misli (1899.–1906.) . . . . . . . . . . . . . . . . . 181 Moja duhovna oporuka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217

225

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u lipnju 2019.

ISBN 978-953-235-647-2

VERBUM 135 kn