ANTONIA SALZANO ACUTIS i Paolo Rodari
TAJNA MOGA SINA CARLO ACUTIS, OČIMA SVOJE MAJKE
VERBUM
acutis-tajna.indd 2
9.10.2023. 11:41:38
Antonia Salzano Acutis i Paolo Rodari TAJNA MOGA SINA
acutis-tajna.indd 1
9.10.2023. 11:41:22
acutis-tajna.indd 2
9.10.2023. 11:41:38
ANTONIA SALZANO ACUTIS i Paolo Rodari
TAJNA MOGA SINA CARLO ACUTIS, OČIMA SVOJE MAJKE
VERBUM
acutis-tajna.indd 3
9.10.2023. 11:41:38
Biblioteka:
Posebna izdanja 204. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Il segreto di mio Figlio. Perché Carlo Acutis è considerato un santo © 2021 Mondadori Libri S.p.A. Published by Mondadori Libri under the imprint of Piemme © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2023. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Lidija Piskač Prijevod: Branko Jozić Lektura: Bonislav Kamenjašević Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-848-3 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 190905029.
acutis-tajna.indd 4
9.10.2023. 11:41:38
Ovu knjigu posvećujem svome sinu Carlu: da se ostvari njegov san da cijela sveopća Crkva pod majčinskim vodstvom Blažene Djevice Marije sa sve većim žarom i uvjerenjem živi ove riječi: „Euharistija pokazuje da su Crkva i budućnost ljudskoga roda vezani uz Krista, jedinu istinski trajnu stijenu, a ne uz nekakvu drugu stvarnost. Stoga je Kristova pobjeda kršćanski narod koji vjeruje, slavi i živi euharistijsko otajstvo.“ (Smjernice XI. opće skupštine Biskupske sinode, 2005.)
acutis-tajna.indd 5
9.10.2023. 11:41:38
acutis-tajna.indd 6
9.10.2023. 11:41:38
1.
„Odavde neću izaći živ, pripremi se“
Rujan 2006. Nakon nekoliko tjedana provedenih najprije u Santa Margherita Ligureu, a onda u Assisiju, gdje tijekom godine boravimo po nekoliko mjeseci, već smo prispjeli kraju naših praznika. Kao i svake godine, moj je sin Carlo prije odlaska otišao na grob sv. Franje kako bi mu se preporučio i zamolio ga za zaštitu u novoj školskoj godini. Teško mu je palo što ga nisu pustili u baziliku. Zatvorili su je prije vremena, ali on se pomolio vani. Milano nas je dočekao sa svojom uobičajenom vrevom. Ulice su bile pune užurbanih ljudi zauzetih s tisuću poslova. Ne može se ni naprijed ni nazad. Nakon stanke u kolovozu dnevni red brzo se vratio. Carlo je volio nove početke. Imao je petnaest godina. Kao i uvijek, prvih rujanskih dana nije puno žalio za ljetom na zalasku, nego je bio u velikome iščekivanju. Radovao se što će ponovno vidjeti prijatelje, školske kolege, profesore. Htio se vratiti u igru. Iščekivanje je riječ koja ga najbolje opisuje, stav nekoga tko zna kako mu svaki trenutak može nešto pružiti, može postati događaj. Po dolasku kući u pristigloj pošti našli smo knjigu o mladim svecima koju nam je poslao jedan naš prijatelj izdavač. Carlo ju je odmah počeo čitati. Uzevši je u ruke, rekao mi je: „Tako bih rado napravio izložbu posvećenu ovim likovima.“ Izložbe su mu bile strast. Napravio ih je nekoliko, a jedna od njih, posvećena euharistijskim čudesima, i danas je vrlo cijenjena u čitavome svijetu. Pripremao ih je doma na raču7
acutis-tajna.indd 7
9.10.2023. 11:41:38
TAJNA MOGA SINA
nalu, a onda ih je puštao da idu svojim putom, da ih se postavlja daleko od Milana, po čitavoj kugli zemaljskoj. Izložbe su bile njegova strategija kako ostvariti veliku želju da svima navijesti „radosnu vijest“. Pokretala ga je nezatomiva želja da stalno pokazuje ljepotu sadržaja kršćanske vjere, da vrijedno nastoji oko dobra u svim životnim okolnostima, da uvijek bude originalan u skladu s jedinstvenim i neponovljivim projektom koji je Bog od vječnosti zamislio za svakoga od nas. „Svi se rađaju kao originali, ali mnogi umru kao kopije“ nije slučajno jedna od njegovih najpoznatijih rečenica. Pristigla ga se knjiga o mladim svecima posebno dojmila. Sadržavala je pripovijesti o junaštvu, o mladenačkim životima prekinutima u nježnoj dobi i njihovoj žrtvi. Poglavito je do izražaja dolazila vjera tih mladića, činjenica kako su unatoč teškoćama vjerovali u nešto u osnovi pozitivno, u Boga koji nas, premda dopušta patnju i protuslovlja, beskrajno ljubi i nikada nas ne napušta. Život bi im često priuštio tegobe i patnje, ali u svome su srcu ostali radosni i pronalazili su putove svjetla. Ta ga je poruka oduševljavala. Tu se pronalazio. Među ostalim, sjećam se da je baš tih dana posebno htio biti uz jednu školsku kolegicu koja se razboljela. Njezini su se roditelji silno zabrinuli jer se u početku nije znalo što joj je. Sumnjalo se na leukemiju. Carlo ju je tijekom ljeta često nazivao. Govorio joj je da se uzda u Gospodina i da bude mirna. Srećom, na koncu se pokazalo da je bolest bila obična mononukleoza. „Gospodin te još želi ovdje“, u šali joj je rekao u telefonskome razgovoru. Ni moj se sin tih tjedana nije baš dobro osjećao. Ćutio je manje bolove u kostima. Na nogama se pojavilo nekoliko modrica. Ipak, ništa što bi navelo na sumnju u nešto ozbiljno. Puno se bavio sportom, pa smo mislili da je sve od toga. Uo8
acutis-tajna.indd 8
9.10.2023. 11:41:38
„ODAVDE NEĆU IZAĆI ŽIV, PRIPREMI SE“
stalom, i on sâm nastojao je ne pridavati tome važnost, pa se tako nismo previše brinuli. Škola je počela polovinom rujna. Sjećam se da su to bili osobito lijepi dani. Milano je još bio u punome ljetu, jesen kao da nije htjela doći. Predvečerja su bila sunčana i voljeli smo si priuštiti duge šetnje parkom Sempione. Školsku smo godinu započeli s osjećajem bezbrižnosti. Posebno sam osjećala radost i spokoj. Mogla sam zamisliti da se meni, nama, može dogoditi sve osim oluje koja se, neočekivana i silovita, sručila i izokrenula naš život, udarila nas kao iznenadno ljetno nevrijeme. Pravi udar groma iz vedra neba. Carlov posljednji dan u školi bio je u subotu, 30. rujna. Kada je toga dana izašao iz škole, nikada ne bih bila pomislila da se tamo više nikada neće vratiti. Ipak, tako se dogodilo. Pohađao je klasičnu gimnaziju na Institutu Leon XIII., koji su vodili oci isusovci. Toga je dana iz škole došao posebno umoran. Imao je sat tjelesnoga odgoja i profesor ga je poslao trčati oko velikoga nogometnog igrališta. Mislili smo da ga je to izmorilo. Svakako, poslijepodne je skupio snage i sa mnom je izašao u park prošetati Mrvicu, Zvjezdicu, Klaru i Polda, naša četiri draga psa. Sutradan smo odlučili zajedno s mojim mužem i mojom majkom otići van na objed. Predložili su nam gostionicu blizu Venegona, mjesta gdje studiraju bogoslovi milanske biskupije. Kada je Carlo sišao na doručak, primijetila sam da u desnome oku, u bjeloočnici ima malu crvenu mrlju. Izgledalo je kao obična prehlada. Ni u ovome se slučaju nisam previše brinula. Prije odlaska u Venegono pošli smo na misu. Na kraju bogoslužja Carlo je htio s nama izmoliti Molitvu Gospi od Pompeja. Toj je molitvi bio posebno privržen. Dobro smo poznavali našega sina. Još odmalena gajio je blizak odnos s Blaženom Djevicom Marijom. Često je govorio o njoj. Redo9
acutis-tajna.indd 9
9.10.2023. 11:41:38
TAJNA MOGA SINA
vito joj se utjecao i nas poticao da to činimo. I mi bismo mu se pridružili. Muž i ja prije nekoliko godina približili smo se vjeri. Otkrili smo je zahvaljujući Carlu. On nas je doveo Gospodinu. Prije toga, u životu sam samo tri puta bila na misi: na dan krštenja, na dan prve pričesti i na dan vjenčanja. Tako je zapravo bilo i s mojim mužem premda je za razliku od mene imao roditelje praktične vjernike, pa je povremeno odlazio u crkvu. Nismo bili protiv vjere. Jednostavno smo se naviknuli živjeti bez nje. Bili smo poput mnogih oko nas, dane smo ispunjali brojnim aktivnostima, ali nismo znali njihov pravi smisao. Takvo uređenje života dobro je sažeo Seneka: „Velik dio života promiče nam u lošim djelima, znatan dio u neradu, a cijeli život u pogrešnim stvarima.“ (Pisma Luciliju, I, 1, 1) Carlov dolazak u naš život, u tom smislu, bio je poput proroštva, poziv da pogledamo na drugu stranu, da se promijenimo, da idemo u dubinu. Poslije mise ušli smo u automobil. Stigli smo u Venegono, gdje smo objedovali na otvorenome. S nama su bili i Mrvica, Zvjezdica, Klara i Poldo. Nakon ručka šetali smo u okolnoj šumi i skupljali kestenje. Napunili smo torbu do vrha. Kroz grane u krošnjama drveća prosijavale su zrake sunca koje su ozračje činile bajkovitim. Odriješili smo pse, pa su bezbrižno trčali tamo-amo kroz grmlje. Carlo se igrao s njima, bacao bi im grane, a oni su ih donosili natrag njemu. Smijao se. Bio je sretan. Čuvam prekrasnu uspomenu na taj dan. Najviše mi se vraćaju svjetlost i mir koji sam osjećala toga dana. Kada smo se uvečer vratili kući, Carlu je skočila temperatura. Dosezala je 38 stupnjeva. Dala sam mu tahipirin. I odlučila sam da sljedećega dana neće ići u školu. U ponedjeljak, 2. listopada, telefonirala sam pedijatrici i pitala je može li doći pregledati Carla. Odmah je došla i primijetila samo to da mu je grlo malo crveno. Propisala mu je 10
acutis-tajna.indd 10
9.10.2023. 11:41:38
„ODAVDE NEĆU IZAĆI ŽIV, PRIPREMI SE“
običan antibiotik i pozdravila nas. Još nisam bila zabrinuta. Naime, čula sam da je pola razreda imalo gripu. Mislila sam da je Carlo uhvatio istu bolest. Ostatak dana moj je sin proveo u miru. Zajedno smo izmolili krunicu, što je često tražio od mene. Prekinuti dnevne aktivnosti radi molitve njemu je bilo sasvim normalno. Neprestano je bio u odnosu s Bogom, sve je radio misleći na Gospodina i sve je povezivao s njime. Molitve nam pomažu, tako je govorio, da obnovimo snagu i onda se s više žara i vedrine vratimo svakodnevnim poslovima. Napisao je zadaće i malo je radio na svojim izložbama na računalu. Visoka mu se temperatura nije spuštala, ali svejedno je uspio raditi i biti sabran. Svi smo se okupili oko njega kako bismo mu pravili društvo dok je zbog vrućice večerao u svojoj sobi. Iznenada je izgovorio ovu rečenicu: „Svoje patnje prikazujem za Papu, za Crkvu, da ne idem u čistilište, nego ravno u raj.“ Pomislili smo da se šali s nama. Carlo je uvijek bio veseo i zaigran. Bili smo uvjereni da se htio našaliti i nismo pridali posebnu važnost tim riječima koje je, izgleda, namjerno izgovorio da nas malo nasmije. Premda nije padala, povišena temperatura nije se ni pogoršavala. I inače Carlo je odmalena imao epizode grlobolje. Uvijek mu je trebalo barem tjedan dana, ako ne i više, da se potpuno oporavi. To je bio još jedan razlog zašto se i dalje nismo brinuli. U srijedu, 4. listopada, cijeloj je školi trebala biti predstavljena mrežna stranica koju je Carlo napravio tijekom ljeta želeći dati podršku isusovačkomu volontiranju s onima posljednjima i potrebitima. Zamolili su Carla da im u tome pomogne jer je bio vješt u radu s računalom i složenim informatičkim programima, a i zato što su mislili da će ga kao uključenoga mladića i drugi mladići spremnije slijediti u da11
acutis-tajna.indd 11
9.10.2023. 11:41:38
TAJNA MOGA SINA
rivanju vlastitoga slobodnog vremena drugima. Isusovci su mi ispripovjedili da se na sastancima volonterskoga vijeća, sastavljena od nekih roditelja školske djece, sve dojmila živahnost izlaganja moga sina, strast koja ga je pokretala i njegova domišljatost. Majke su bile doslovno oduševljene Carlovim načinom rada i liderskom sposobnošću, njegovim vrlo uljudnim i ujedno živahnim i operativnim ponašanjem. Carlo je ulagao velike napore za one u potrebi. Svakodnevno je nastojao oko toga. Osim u dogovorenim projektima, nastojao je pomoći drugima u svakoj prilici koja mu se pružila. Za njega je to bilo normalno, nije kalkulirao. Silno je volio primjere svetaca koji su se posvetili posljednjima. Prepisao je sebi neke rečenice Majke Terezije iz Calcutte koje su mu se veoma sviđale: „Mnogi govore o siromasima, ali malo ih je koji govore sa siromasima... Nemojte Isusa tražiti u dalekim zemljama: nije on tamo. Blizu vam je. On je s vama! Budete li imali oči da vidite, Calcuttu ćete naći u cijelome svijetu. Ulice Calcutte vode do vrata svakoga čovjeka. Znam da biste možda htjeli otputovati u Calcuttu, ali lakše je ljubiti osobe koje su daleko. Nije uvijek lako ljubiti one koji žive pored nas.“ Odlučili su mrežnu stranicu o volonterstvu predstaviti u školi bez Carla. Rano poslijepodne telefonirali su mu i rekli da se svima svidjela. Prezentacija je bila uspješna. Carlo je bio počašćen i blistao je. Raditi nešto za druge i činiti dobro njemu je bio razlog za radost. Izašla sam i kupila čokoladne slatkiše za blagdan sv. Franje. Carlo ih je silno volio. I toga ih je dana nekoliko rado pojeo. Još je bio malo umoran, ali stalno se smijao i nastojao nas uvjeriti da je sve u redu. U četvrtak, 5. listopada, moj se sin probudio s malo natečenim parotidama. Ponovno sam pozvala liječnicu. Došla 12
acutis-tajna.indd 12
9.10.2023. 11:41:38
„ODAVDE NEĆU IZAĆI ŽIV, PRIPREMI SE“
je i rekla da vjerojatno ima zaušnjake. Savjetovala nam je da nastavimo s dotadašnjom terapijom, što smo i učinili. Sljedećega dana ipak još jedno iznenađenje. Carlo je imao hematuriju. Pedijatrica nam je onda rekla da odnesemo uzorak urina na analizu u klinički laboratorij blizu naše kuće. Anamneza je bila utješna: stvarno se činilo da nije ništa strašno. Kada mi je sin imao grlobolje uz povišenu temperaturu, često je imao epizode pavor nocturnus, nepatološki „poremećaj“ spavanja, prilično čest u djece i adolescenata koji izazivaju parasomnije i noćne more. Zato sam, kada bi bio bolestan, radije noći provodila uza nj. Spavala sam na madracu na podu pored njegova kreveta. Sjećam se da sam u noći između 3. i 4. listopada sanjala kako se nalazim u nekoj crkvi. Bio je prisutan sv. Franjo Asiški. Gore, na stropu vidjela sam lice svoga sina, veoma veliko lice. Sveti Franjo pogledao ga je i rekao mi je da će Carlo postati vrlo važan u Crkvi. Onda sam se probudila. Cijelo sam jutro razmišljala o tome snu. Vjerovala sam da je to mali nagovještaj toga kako će moj sin postati svećenik. Zapravo, više mi je puta priopćio tu svoju želju. Uvjerila sam samu sebe da je san povezan s time. Sljedeću sam noć također spavala pored njega. Prije nego što sam zaspala, izmolila sam krunicu. U polusnu sam jasno čula glas koji mi je rekao: „Carlo umire.“ Pomislila sam da taj glas ne dolazi od Boga, da je to bila zla misao i da joj se ne smijem prepustiti. Tako mu nisam dala na važnosti. U subotu, 7. listopada, Carlo se rano probudio. Htio je poći na WC, ali je primijetio da se ne može pomaknuti. Nije mogao ustati iz kreveta. Nije imao snage; zahvatila ga je oz13
acutis-tajna.indd 13
9.10.2023. 11:41:38
TAJNA MOGA SINA
biljna astenija. Pozvao me je da mu pomognem. Uz veliki napor muž i ja uspjeli smo ga odvesti na zahod. Silno smo se uznemirili. Pozvali smo Carlova starog pedijatra, poznatoga milanskog profesora koji je već otišao u mirovinu i kojemu smo beskrajno vjerovali. Rekao nam je da Carla odmah odvedemo u kliniku De Marchi, gdje je on godinama bio primarijus. Bio je veoma ljubazan prema nama. Prije nego što smo stigli u kliniku, liječnike je digao na noge. Posebno je upozorio primarijusa subspecijalista pedijatrijske hematologije: trebao je odmah napraviti pretrage i pokušati otkriti o čemu se radi. Vožnja Carla u bolnicu bila je zahtjevna. Naš domar Rajesh uzeo je slobodan dan. Dakle, muž i ja odlučili smo posjesti sina na uredsku sjedalicu. Nekako smo ga uspjeli dovesti do dizala i onda smjestiti u auto. Sjećam se da je kretanje u Milanu bilo ograničeno zbog maratona koji se trebao održati sljedećega dana. Nakon tisuću peripetija ipak smo uspjeli stići u kliniku. Pred ulazom su pritrčala dvojica bolničara i uvezla Carla. Odmah smo osjetili suosjećanje i utjehu. Bili su brižni prema njemu i prema nama. Na pragu klinike misli su mi bile kaotične. Odmah sam se sjetila kako sam unutra već bila kada je stari pedijatar cijepio Carla protiv hepatitisa B. Bilo je to 1996. Klinika je tada ostavila na mene snažan dojam jer je bila specijalizirana za dječju onkologiju. Profesor mi je kazao kako mame oboljele djece dobivaju podršku i od nekih vanjskih volontera koji se stavljaju na raspolaganje da im pruže utjehu. Ti su volonteri sudjelovali na edukacijama pod nazivom „Gruppi Balint“, po njihovom idejnom začetniku Michaelu Balintu, koji je razradio metodu rada ponajprije za liječnike, ali u toj su je klinici protegnuli i na vanjske volontere. Ukratko, rad se sastojao od psihološke pomoći roditeljima oboljele djece, a i samoj djeci na način da su bili uz njih i nastojali ih podržati u njihovim 14
acutis-tajna.indd 14
9.10.2023. 11:41:38
„ODAVDE NEĆU IZAĆI ŽIV, PRIPREMI SE“
naporima i patnjama. Sjećam se profesorove ponude da se pridružim skupini ako želim. Kada mi je to rekao, osjetila sam snažnu tjeskobu i strah. Pomisao na tu bolesnu djecu i na njihove majke duboko me potresla. Nisam se osjećala doraslom za takav zadatak. Budući da sam k tome hipohondar, i sama pomisao strašila me je. I stoga što bih se, takva kakva jesam, po naravi trebala staviti na mjesto tih mama, a uvjerena sam da bih zbog toga previše patila. Kada dobro promislim, držim da me je baš tim prijedlogom Gospodin na neki način htio pripremiti za bolest moga sina. Uvjerena sam da nam Bog s vremena na vrijeme priušti iskustva koja su kao „kušanje“ onoga što ćemo i sami doživjeti. Kao što je dobro istaknuo sv. Ivan Pavao II., uvijek treba imati na umu da „budućnost počinje danas, a ne sutra“. To su kušnje koje samo on poznaje, kojima samo on zna zaplet i kraj. Život je veliki misterij. Nebo nam katkada šalje znakove. Danas kažem da su profesorove riječi bile prvo upozorenje: to je patnja kroz koju ćeš i ti morati proći. Nije to bila jedina misao toga jutra. Naime, dok su dvojica bolničara uvozila Carla u kliniku, instinktivno sam se okrenula na suprotnu stranu ulice. Primijetila sam crkvu otaca barnabita gdje su se čuvale relikvije sv. Alessandra Saulija. Dobro sam poznavala tu crkvu, ali toga jutra kao da me je privukla. Nešto mi je reklo: okreni se, pogledaj tamo. Odmah sam shvatila zašto. Sveti Alessandro Sauli te je godine slučajno postao Carlov životni suputnik. Naime, svakoga 31. prosinca u Milanu se običava „pecati sveca“. Kaže se da će svetac koga osoba „upeca“ tu osobu na poseban način pratiti cijelu godinu. Stoga smo pozvani bolje upoznati njegov život i tako se sprijateljiti s njime. Carlo bi redovito upecao ili Svetu obitelj, ili Isusa, ili Gospu. Zato smo ga zadirkivali: govorili smo da je bio „privilegiran“. Međutim, te ga je godine dopao sv. Alessandro Sauli, biskup barnabit koji je živio u 16. stolje15
acutis-tajna.indd 15
9.10.2023. 11:41:39
TAJNA MOGA SINA
ću, zaštitnik mladeži, čiji blagdan pada na 11. listopada, dan koji će zauvijek ostati uklesan i u priči o mome Carlu. Dojmilo me se što se ta crkva nalazi baš ispred klinike De Marchi. Instinktivno sam ga povjerila sv. Alessandru i ušla u kliniku. Kao da je bilo danas, u sjećanje mi naviru primarijusove riječi kratko nakon prvih pretraga: „Carlo nesumnjivo ima leukemiju tipa M3, odnosno promijelocitnu leukemiju.“ Ozbiljan i bez prevelikoga okolišanja, primarijus nam je objasnio da se radi o tihoj bolesti koja se bez nagovještaja očituje tek u posljednji trenutak, iznenada, i da je nasljednoga tipa. Posrijedi je patologija koja izaziva vrlo brz razvoj tumorskih stanica. Praktički, krvni blasti polude. Dodao je da Carlo mora ostati u bolnici i odmah primiti odgovarajuće terapije ne bi li ga spasili. Sve su rekli i Carlu. Ništa mu nisu skrivali. Kada nas je primarijus ostavio same, Carlo je ostao smiren. Sjećam se kako nam je uz veliki osmijeh rekao: „Gospodin mi je upalio alarm!“ Jako me se dojmilo njegovo držanje, njegova sposobnost da na tu situaciju gleda pozitivno i vedro, bez obzira na sve. Još se i danas sjećam onoga vedrog osmijeha koji je za mene bio kao kada netko, ulazeći u mračnu prostoriju, odjednom upali svjetlo. Sve se osvijetli i dobije boju. To je on napravio. Osvijetlio je naš najmračniji čas, šok jedne potresne vijesti. Nije trošio riječi na zabrinutost niti je dopustio da ga obuzmu strah i tjeskoba. Reagirao je s pouzdanjem u Gospodina. I u tome se pouzdanju smiješio. Osim osmijeha, dojmila me se i njegova pribranost. Uvjerena sam da mu je bilo jasno kako je stanje očajno, ali on se s povjerenjem predao u ruke onomu koji je pobijedio smrt. Ponekad mislim na te trenutke i pitam se što je moj sin tada stvarno osjećao; ne nalazim drugoga odgovora osim onoga da samo „Krist zna što je u čovjeku“. 16
acutis-tajna.indd 16
9.10.2023. 11:41:39
„ODAVDE NEĆU IZAĆI ŽIV, PRIPREMI SE“
Samo on to zna, kako je rekao papa Ivan Pavao II. u nastupnome govoru svoga pontifikata. Uostalom, ta njegova vedrina bila je obilježje koje je uvijek pratilo njegov kratki život. Znati sve zaraziti svojim veseljem, svojom radošću. I u najmračnijim trenucima uspjeti unijeti mir i spokoj te zagrijati srca. Prenosio je vedrinu, smirenost, pribranost. „Radost živi u tihoj nutrini i duboko je ukorijenjena. Ona je sestra ozbiljnosti; gdje je jedna, ondje je i druga“, napisao je Romano Guardini. Carlo je uvijek bio optimist. Pa i kada je izgledalo da se sve ruši, nikada se nije prestajao nadati niti se prepuštao malodušnosti. Kao što je luteranski teolog Dietrich Bonhoeffer napisao u pismu malo prije smrti, dok je bio zatočenik u koncentracijskome logoru Flossenbürg: „Nitko ne smije prezreti optimizam u smislu volje za budućnošću, makar nas to odvelo u tisuću pogrešaka. Optimizam je zdravlje života koje ne smije zaraziti nitko tko je bolestan.“ Misao je u drugim prilikama i drugim riječima lijepo izrazio i Ivan Pavao II.: „Ne prepuštajte se očaju. Mi smo narod Pashe – Uskrsa i aleluja je naša pjesma.“ Prošlo je nekoliko minuta i došli su odvesti Carla na intenzivnu njegu. Na glavu su mu stavili masku za opskrbu kisikom da mu olakšaju disanje. Veoma mu je smetala; ograničavala ga je. Nije se mogao dobro iskašljavati. CPAP je tehnički naziv za taj uređaj koji spašava život, a koji smo se naviknuli gledati u dvoranama intenzivne njege tijekom strašne pandemije COVID-19, koja se sručila na svijet 2020. Carlo mi je priznao da mu je ta naprava bila prava muka, ali da ju je prikazao za obraćenje grešnika. Gledajući sve one bolesnike s CPAP uređajima zbog pandemije, mislima sam se vraćala u 2006., godinu kada je Carlo umro, i ustanovila 17
acutis-tajna.indd 17
9.10.2023. 11:41:39
TAJNA MOGA SINA
sam da duboke rane koje su izazvali ti užasni dani muke još uvijek krvare... Dopustili su mi da ostanem s njim na intenzivnoj njezi samo do jedan sat u noći. Onda je Carlo morao ostati sam. Prije moga odlaska htio je da zajedno izmolimo krunicu. Jedva je govorio, ali se ipak htio moliti. To su mi bili užasni trenuci. U meni su odjekivale riječi iz Knjige o Jobu kojima se nisam mogla oprijeti: „Gospodin dao, Gospodin oduzeo! Blagoslovljeno ime Gospodnje! Uza sve to, nije sagriješio Job niti je kakvu ludost protiv Boga izustio.“ (Job 1,21–22) Gospodin je to dopuštao. Dio mene želio je blagoslivljati, prihvatiti, a drugi je bio razderan gledanjem vlastitoga sina jedinca kako pati na bolničkome ležaju, bez mogućnosti da izbjegne ono što mu se događalo. U tim sam trenucima osjetila kako se u meni rađa želja da nešto prikažem Isusu. Neovisno o tome hoće li tijek Carlove bolesti imati pozitivan ishod ili neće, odlučila sam svoju duboku patnju prikazati na nakanu da u Božjemu narodu ljubav prema sakramentu euharistije bude sve veća. Euharistija je bila velika Carlova ljubav, pa je tako postala i moja. Molila sam se i prikazivala i na nakanu da ljubav Isusa Krista svi oni koji je još nisu upoznali dožive barem jednom u životu. Posebno sam molila milost za dragi i prijateljski židovski narod. Kao djevojčica bila sam u prilici posjećivati razne osobe židovske vjere od kojih su mnoge bile moje prijateljice s kojima sam se igrala u Rimu, gdje sam rođena. Stanovala sam u zgradi u središtu grada, gdje je na posljednjemu katu živjela židovska obitelj s kojom su moji roditelji bili u prijateljskim odnosima, a samim time i ja. Poznavala sam cijelu njihovu zajednicu. Mnogi od njih bili su u srodstvu s glavnim rabinom. Sudjelovala sam na njihovim slavljima. Često smo zajedno išli i na praznike. Neobično, bolje sam pozna18
acutis-tajna.indd 18
9.10.2023. 11:41:39
„ODAVDE NEĆU IZAĆI ŽIV, PRIPREMI SE“
vala židovske nego katoličke običaje. Uvijek me se doimalo što djeca nisu smjela jesti svinjetinu i bili su vrlo skrupulozni u opsluživanju svih propisa koje im je religija nametala. Ta njihova pažnja prema pravilima i propisima bila mi je veliko svjedočanstvo vjere. U Londonu sam kao studentica pozvala jednu židovsku djevojku da stanuje sa mnom. Bila je iz Bruxellesa. Upoznala sam je jer sam bila prijateljica mladoga Belgijca koji je neko vrijeme bio s njom zaručen. Živjeli su zajedno, ali su se onda razišli. Djevojka je bila na ulici i nije znala kamo će. Nije imala puno sredstava. Sjećam se da je bila vrlo potištena. Bilo mi ju je žao, pa sam joj predložila da dođe k meni. Tako se rodilo veliko prijateljstvo. Ona me je učila francuski, dok sam ja nju zauzvrat učila talijanski. Zahvaljujući njoj stupila sam u dodir s engleskom židovskom zajednicom u glavnome gradu. Iznova sam naučila cijeniti ih i voljeti. Eto zašto sam one noći na intenzivnoj njezi, dok je moj Carlo trpio, bila ponukana tu patnju prikazati i za njih. Meni je to bila normalna gesta koja je, vjerujem, urodila plodom. Često su Božji putovi tajanstveni. Ne vidimo odmah ishod naših djela i naših molitava. No prije ili poslije Nebo će odgovoriti, kako i kada Bog bude htio. One noći nije mi bilo lako. Majka i ja ostale smo u klinici i čekale da stignu novi nalazi. Muža sam pak uvjerila da se ode kući odmoriti. U zoru sam otišla na misu u crkvu otaca barnabita i molila se Gospodinu i Presvetoj Djevici. Molila sam se i sv. Alessandru Sauliju. Zahvaljujući Carlu naučila sam da su sveci uvijek prisutni. I, ako im se molimo, pomoći će nam s neba. Tako sam i postupila. Malo kasnije vratila sam se u kliniku. Dopustili su mi da vidim Carla. Još je imao masku na glavi i mučio se. Kazao mi je da nije uspio mnogo odspavati. Nešto poslije liječnik koji se za njega skrbio odlučio je zatražiti premještaj u bolnicu San Gerardo u Monzi, gdje postoji 19
acutis-tajna.indd 19
9.10.2023. 11:41:39
TAJNA MOGA SINA
specijalizirani centar za tu vrstu leukemije. Nisu nam dopustili da se s njim vozimo kolima hitne pomoći. Ipak, liječnik je bio iznimno ljubazan i pratio ga je osobno. Muž, moja majka i ja pratili smo ih u automobilu. U Monzi su mu odmah napravili posebno ispiranje krvi s ciljem da se crvena krvna zrnca odvoje od bijelih. Postupak je bio uspješan. Odveli su nas na odjel pedijatrijske hematologije, na jedanaesti kat, gdje su rezervirali sobu broj jedanaest. Odjel je na mene ostavio snažan dojam. Bila je tu moderna kuhinja s mnogim pogodnostima. Rekli su mi da u nju dolaze mnoge mame koje su tu živjele zajedno s djecom, neke čak godinama. Mentalno sam se pripremila na tu mogućnost. Bila sam svjesna da bi zbog težine bolesti Carlo tu mogao dugo ostati. Bolničari su ga smjestili u njegov novi krevet. Pristupila nam je neka gospođa koja je držala nastavu u bolnici. Smirila nas je rekavši da Carlo može u bolnici nastaviti školovanje i da ne mora izgubiti školsku godinu. Carlo je zatražio sakrament bolesničkoga pomazanja. Bolničarke su pozvale svećenika, bolničkoga kapelana koji nam je donio i pričest. Dolazio je i sljedećih dana. Moj je sin gajio snažnu vjeru u ovaj sakrament i nije ga primao prvi put. O tome je napisao na svome računalu: „Bolesničko pomazanje (ne više kao prije posljednja pomast). Trenutak prijelaza, najavljen ili nenajavljen, za većinu je uvijek pun briga jer nikada nisi dovoljno čist i spreman. No zato postoji prikladan sakrament za veliki trenutak. Tu su i posebne molitve. No nužno je da i vjernici sudjeluju tako da se na vrijeme pripreme. To znači da bi život trebao biti trajna priprava za smrt. Ne smijemo se prepustiti uznemirujućim napastima malodušnosti i straha, ali ni biti površni i nemarni. Traži se srednji put, ponajprije velika uravnoteženost hranjena pouzdanjem i usmjerena prema lukama nade. Ta dru20
acutis-tajna.indd 20
9.10.2023. 11:41:39
„ODAVDE NEĆU IZAĆI ŽIV, PRIPREMI SE“
ga teološka krepost treba biti svjetionik i snaga. Sveto pismo potiče da ‘vodimo računa o nadi koja je u nama’. Kada bolest napadne život ili kada je donesena konačna smrtna presuda, valja se dragovoljno podložiti Božjoj volji. K tomu, to je izvrsna vježba za nutarnje sjedinjenje s Gospodinovom mukom i smrću. Pavao je rekao da u sebi dopunja ono što nedostaje Kristovoj muci: to znači da Mistično tijelo uvijek uzlazi na Kalvariju te da je tu i tamo podvrgnuto maltretiranjima, progonstvima i borbama. Kao što se stvaranje nastavlja, tako se nastavlja i muka. Sve do svršetka svijeta, ovoga svijeta. Ovo se sjedinjavanje na koristan način odražava na cijeli Božji narod. Tako se uspostavlja stalni krug patnji, prikazivanja i mučeništava. Taj se krug naslanja na krug misa, svake sekunde slavi se njih pet. ‘Isuse, moja pričesti!’ ‘Isuse, sjedinjujem se s misama svijeta!’ Dva su vrlo isplativa usklika. Vrlo! Zašto se njima ne okoristiti?“ Sjećam se da su bolničari i liječnici bili vrlo iznenađeni vidjevši kako je Carlo proživljavao te trenutke. Nikada se nije žalio. Noge i ruke bile su mu otečene i pune tekućine. Ipak, kada su ga odveli na odjel radiologije gdje su ga snimili, dao je sve od sebe da sâm prijeđe put od nosila do ležaja. Nikako nije htio biti na teret bolničarkama. Bio je tipični Carlo: i u najkritičnijim je trenucima mislio na druge, a ne na sebe. Sjećam se kako se mučio da stigne do kreveta. Mučio se i istovremeno se smijao. Često je ponavljao: „Ne ja, nego Bog.“ I još: „Ne sebeljublje, nego slava Božja“; „žalost je pogled okrenut prema samome sebi, sreća je pogled upravljen prema Bogu“. Kao da su u tim trenucima u njemu odzvanjale ove riječi! Bolničarke i liječnik ponovno su mu na glavu stavili masku za disanje. Pitali su ga kako se osjeća, a on je s osmijehom odgovorio: „Dobro sam, ima ih koji trpe mnogo više nego ja.“ 21
acutis-tajna.indd 21
9.10.2023. 11:41:39
acutis-tajna.indd 2
9.10.2023. 11:41:38
Sadržaj
1. „Odavde neću izaći živ, pripremi se“ . . . . . . . . . . . . . 7 2. „Žedan sam“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .49 3. Mali znakovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .78 4. Gorki kalež . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .86 5. Ništa nas neće razdvojiti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .96 6. Oči su svjetiljka duše . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 110 7. Siromasi i najslabiji, moji najdraži prijatelji . . . . . . . . 129 8. Moj sin svetac? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143 9. Učiteljica poniznost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149 10. Sestra Zemlja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 180 11. Anđeo će ići pred tobom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 194 12. „Na kraju će moje Bezgrešno Srce trijumfirati“ . . . . . . 199 13. „Euharistija je moja autocesta za Nebo“ . . . . . . . . . . 233
273
acutis-tajna.indd 273
9.10.2023. 11:41:44
PREPORUČUJEMO
Carlo Acutis (1991. - 2006.) prvi je blaženik milenijalac. Kao pripadnik generacije Y prvi je među beatificiranima koji je imao profil na Facebooku, igrao PlayStation i bio ljubitelj Pokemona. Stoga Carlo današnjim mladima može poslužiti kao herojski uzor - tinejdžer koji je programirao i uživao u filmovima i stripovima, a živio je kao autentični i iskreni Kristov učenik. Na stranicama knjige otkrit ćete kako je kao dječak prihvatio vjeru, kako je nadvladao poroke koji su ga mučili i razvio ljudske i kršćanske vrline. 184 str. Meki uvez.
www.verbum.hr
acutis-tajna.indd 274
9.10.2023. 11:41:44
PREPORUČUJEMO
U svom novom bestseleru Ozdravljenje duše poznati duhovni autor don Fabio Rosini predlaže osobni (a time i univerzalni) put iscjeljenja nutarnjega i afektivnog života. Jednostavnim jezikom, izravnim i vrlo privlačnim stilom don Fabio nas vodi na put ozdravljenja duše, namijenjen svima koji žele otkriti vlastitu nutarnju urođenu ljepotu počesto zamagljenu problemima, prekrivenu strahovima i lažima. Naučit ćemo kako da nas ne baci u potištenost i očaj sve ono što nas muči u našoj nutrini, našoj prošlosti i sadašnjosti, nego da to u nama probudi želju da „dotaknemo“ Onoga koji iscjeljuje. 260 str. Meki uvez.
www.verbum.hr
acutis-tajna.indd 275
9.10.2023. 11:41:45
Kako je biti majka sveca? Kakav je Carlo zapravo bio i kako je bilo živjeti u istome domu s njim? Kako živjeti sa spoznajom da vam voljeno dijete umire? Kako se nositi s ovom nezamislivom mukom? Majka bl. Carla Acutisa prvi put otkriva intimne, privatne trenutke iz života svoga sina, uključujući i izvatke iz njegovih dnevnika te njegove posljednje dane. „Prije nego što se Carlo rodio, nisam imala vjere… Zahvaljujući njegovoj prisutnosti u kući, zahvaljujući njegovoj vjeri i ja sam morala početi postavljati pitanja, ponovno sam sve dublje ulazila u sebe kako bih dohvatila ono što sam u sebi morala promijeniti… O Carlu su mnogi željeli govoriti, ali nije lako dokučiti nutrinu i narav osobe ako s njom niste bili u izravnome odnosu. Ako je istina da je ‘ono što je bitno očima nevidljivo i samo se srcem jasno vidi’, kao Carlova majka htjela sam pokušati napisati knjigu iz srca, kako bih pomogla njegovim brojnim štovateljima da ga upoznaju i zavole. Vrlo snažan i urođen vjerski zanos naveo je moga sina da se otvori drugima, osobito najmanjima, siromašnima i slabima. Carlo je uvijek živio okrenut Bogu, rekao je da je ‘obraćenje proces oduzimanja: manje mene kako bih ostavio mjesta Bogu’. Poput svjetionika u tamnoj noći, probio se i osvijetlio tamu koja me je držala zarobljenom te mi pokazao put prema vječnosti. Vječnost je bila njegov cilj, a ne konačnost. Isus je bio središte njegova života. To su blaga koja pokušavam otkriti ovdje, Carlova blaga, njegova tajna.“ Antonia Salzano Acutis, majka bl. Carla Acutisa
ISBN 978-953-235 -848-3
21,90 € | 165,01 kn verbum.hr