Ta strašna snaga_listanje

Riječ dama nije imala mjesta u njegovu vokabularu, osim kao puka forma ili kad se nekom želio narugati. Prerano se počeo smijati.

Pa dobro, podarit će joj slobodu. Bit će joj drago da ga se riješi. S pravom, naravno. Sada bi se gotovo prenerazio da misli drukčije. Dame u nekoj otmjenoj i prostranoj sobi koje hladno, kao prave dame, raspredaju, s izvanrednom ozbiljnošću ili zvonkim smijehom – kako se ne bi veselile vidjevši uljeza kako odlazi? Toga klipana koji ili glasno govori ili šuti kao riba, sveg u cipeletinama i ručerdama, čije je pravo mjesto u štali. Što bi on trebao raditi u takvoj sobi – u kojoj čak i njegovo divljenje može biti samo uvreda, u kojoj se čak i njegovi pokušaji da bude ozbiljan ili šaljiv, svejedno, pokazuje samo kao nepremostiv nesporazum? Ono što je prije nazivao njezinom hladnoćom sada mu se činilo strpljenjem.

Sjećanje na sve ovo peklo ga je. Jer, sada ju je volio. No sve je bilo upropašteno: bilo je prekasno da bi se stvari mogle popraviti.

Iznenada, raspršeno svjetlo zasja još jače i užari se. Digao je pogled i pored veže u zidu opazio krupnu ženu. Nije to bila Jane, nije joj ni izdaleka bila nalik. Bila je puno veća od nje, gotovo divovskoga rasta. To biće, štoviše, nije bilo ljudsko, iako je nalikovalo ženi, božanski visokoj, dijelom nagoj, dijelom umotanoj u haljinu boje plamena. Isijavalo je svjetlom. Lice toga bića bilo je zagonetno, nemilosrdno – takvim mu se činilo – neljudski lijepo. Otvorilo mu je vrata.

Nije se usudio ne pokoriti se („Sigurno“, pomislio je, „sigurno sam mrtav“), i ušao je: našao se na mjestu punom slatkih mirisa i pucketavih vatri, s hranom i vinom i raskošnom posteljom. *** 515

C. S. Lewis TA STRAŠNA SNAGA

C. S. Lewis

TA STRAŠNA SNAGA SVEMIRSKA TRILOGIJA III.

Suvremena bajka za odrasle

VERBUM

Biblioteka:

Stilus 70.

Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: C. S. Lewis, That Hideous Strength That Hideous Strength by CS Lewis © C. S. Lewis Pte Ltd. 1945. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2024.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Katarina Gugić Prijevod: Mijo Pavić Lektura: Anđa Jakovljević Grafička priprema: Mario Šantić Dizajn naslovnice: Hana Malenica i Frane Balta Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba.

ISBN 978-953-235-798-1 (cjelina) ISBN 978-953-235-926-8 (sv. 3) CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 191121013.

Posvećeno J. McNeill

Sjenka te strašne snage Šest i više milja dugačka je.

Sir David Lindsay, Ane Dialog (opisujući Babilonsku kulu)

PREDGOVOR

Nazvao sam ovu knjigu bajkom u nadi da se nitko tko ne voli maštu neće dati zavesti dvama prvim poglavljima i nastaviti s čitanjem, a zatim se žaliti kako ga je knjiga razočarala. Upitate li me zašto – kad sam već naumio pisati o čarobnjacima, zlodusima, životinjama iz priča i anđelima planetâ – unatoč tomu započinjem sa svakodnevnim prizorima i osobama, odgovorit ću vam da slijedim tradicionalnu bajku. Ne primjećujemo uvijek tu njezinu metodu jer su nam kolibe, dvorci, drvosječe i sitničavi kraljevi s kojima bajka uvijek započinje postali jednako daleki kao vještice i divovi koji u bajci dolaze nešto kasnije. Ali oni uopće nisu bili daleki ljudima koji su pisali i prvi uživali u ovim pričama. Dapače, bili su stvarniji i banalniji no što je meni Bracton College: jer, mnoštvo je njemačkih seljaka u stvarnom životu upoznalo okrutnu maćehu dok ja nikad, ni na jednom sveučilištu, nisam naišao na koledž sličan Bractonu. Knjiga koju čitatelj drži u ruci „nevjerojatna“ je priča o đavolstvu, iako iza nje stoji ozbiljna ideja koju sam pokušao razložiti u knjizi Ukinuće čovjeka. U ovoj priči trebalo je pokazati kako izvanjski sloj toga đavolstva dodiruje život nekoga običnog i cijenjenog zvanja. Vlastito zvanje odabrao sam, ne, naravno, zato što bih mislio da su profesori na koledžu podložniji kvarenju od bilo koga drugog, već zato što jedino o tom zvanju znam dovoljno da o njemu mogu pisati. Kao mjesto radnje odabrao sam maleno sveučilište zato što je ono prikladnije za umjetničku prozu. Edgestow 7

nema nikakvih sličnosti – osim što je jednako maleno – s Durhamom, sveučilištem uz koje me vezuju samo najljepše uspomene.

Vjerujem da mi je jedna od glavnih ideja ove priče pala na pamet poslije razgovora s jednim kolegom znanstvenikom, nešto prije no što sam na vrlo sličnu sugestiju naišao u radu g. Olafa Stapledona. Ako u tome griješim, g. Stapledon ima toliko bogatu maštu da si može priuštiti da mi posudi nešto od nje, i ja se toliko divim njegovoj mašti (premda ne i njegovoj filozofiji) da se ne stidim posuditi od njega.

Oni koji žele doznati nešto više o Numinoru i pravom Zapadu morat će (avaj!) pričekati objavljivanje mnogo toga što je tek u rukopisu moga prijatelja J. R. R. Tolkiena.

Radnja ove priče odvija se u neodređenom vremenu, „nakon rata“. Ona je završni dio trilogije čiji je prvi dio knjiga pod naslovom Izvan tihoga planeta, a drugi dio Perelandra, no može se čitati i neovisno o njima.

C. S. LEWIS Magdalen College, Oxford, na Badnjak 1943.

8

1.

Prodaja imovine

„I, kao treće,“ reče za sebe Jane Studdock, „ženidba je ustanovljena radi međusobnoga druženja, pomoći i utjehe što su je supružnici dužni pružati jedno drugom.“ U crkvu nije zalazila još od svojih školskih dana, sve dok prije šest mjeseci nije ušla unutra da se uda i te riječi iz obreda urezale su joj se u sjećanje.

Kroz otvorena vrata vidjela je malenu kuhinju i čula glasno i bezobzirno tiktakanje zidne ure. Netom je izašla iz kuhinje i znala je da je čista i uredna. Posuđe je nakon doručka bilo oprano, kuhinjske krpe visjele su iznad štednjaka, a pod je bio prebrisan. Kreveti su bili prostrti, sobe pospremljene. Upravo se bila vratila iz jedine kupovine što ju je toga dana morala obaviti, a bilo je tek minuta do jedanaest.

Osim što su je čekali ručak i čaj, nije imala što raditi do šest sati, čak i uz pretpostavku da Mark doista dolazi kući na večeru. Ali Mark je toga dana imao sastanak s kolegama na koledžu i bila je gotovo sigurna da će je nazvati u vrijeme za čaj i reći joj da sastanak traje dulje no što je očekivao i da će morati večerati u koledžu. Sati pred njom bili su prazni kao što joj je bio prazan stan. Sunce je sjalo, a sat tiktakao. „Uzajamno druženje, pomoć i utjeha“, s gorčinom u srcu promrsila je Jane. U stvarnosti, pak, brak se dosad pokazao izlaznim vratima iz svijeta rada, drugarstva, smijeha i mnoštva drugih stvari što ih čovjek radi i ulaskom u svoje9

vrsnu samicu. U nekoliko godina prije ženidbe nikad nije viđala Marka tako malo kao u proteklih šest mjeseci. Čak i kad je ostajao kod kuće, jedva da je uopće govorio. Ili je bio pospan, ili je bio zaokupljen nekom isuviše intelektualnom temom. Dok su samo prijateljevali i kasnije, kad su postali par, život im se činio prekratkim za sve što su imali reći jedno drugom. A sada… zašto se uopće vjenčao s njom? Je li još uvijek zaljubljen u nju? Ako jest, „biti zaljubljen“ muškarcima očito znači nešto sasvim drugo nego ženama. Je li moguće da su svi oni beskonačni razgovori koji su se njoj, dok se još nisu vjenčali, činili medijem same ljubavi, njemu bili tek ljubavna predigra? „Evo, još jedno jutro prolazi mi uzalud, u besciljnu lutanju stanom“, kiselo će u sebi Jane. „Moram nešto raditi.” Pod radom je podrazumijevala svoj doktorski rad o Donneu.

Oduvijek je namjeravala nastaviti svoju znanstvenu karijeru nakon udaje: bio je to jedan od razloga zašto su odlučili da neće imati djecu, bar ne još zadugo. Jane nije bila naročito originalan mislilac i plan joj je bio snažno istaknuti Donneovu „trijumfalnu zadovoljštinu tijela“. Još uvijek je vjerovala da će joj se, izvuče li sve svoje rokovnike i materijale i ozbiljno se prihvati posla, vratiti izgubljeni entuzijazam za tu temu. No prije no što je to učinila – možda zato da bi odgodila trenutak početka – okrenula je novine što su ležale na stolu i pogled joj je pao na sliku na zadnjoj stranici. Čim ju je vidjela, sjetila se svoga sna. Ne samo sna, već i beskonačnoga vremena koje kao da je stalo nakon što se kradom izvukla iz postelje i ostala sjediti, čekajući prvi nagovještaj zore, plašeći se upaliti svjetlo da se Mark ne bi probudio i digao galamu, osjećajući se, unatoč tome, uvrijeđenom njegovim ravnomjernim disanjem. Bio je izvanre10

dan spavač. Samo ga je jedna stvar mogla zadržati budnim nakon što bi legao, a ni ta ne zadugo.

Strah što ga je u njoj pobudio taj san, poput straha što ga pobuđuju mnogi snovi, ishlapi kad se o njemu govori, ali potrebno ga je staviti na papir radi svega onog što je uslijedilo kasnije.

Najprije je sanjala lice. Činilo se da je to lice nekoga stranca: bilo je bradato i žućkasto, s kukastim nosom. Izraz mu je bio zastrašujuć, jer je bio preplašen. Usta su bila obješena i otvorena, a oči su zurile u nju, kao što je višeput vidjela da ljudi zure na sekundu ili dvije kad dožive neki iznenadan šok. Činilo se, međutim, da to lice odražava šok koji je trajao satima. No, ubrzo je primijetila još nešto. Lice je pripadalo čovjeku koji je sjedio zgrbljen u kutu malene četvrtaste sobe sa svježe okrečenim bijelim zidovima – i čekao, tako joj se učinilo, da uđu oni koji su nad njim imali moć, i da mu učine nešto strašno. Napokon su se vrata otvorila i u sobu je ušao muškarac pristala izgleda sa šiljastom sijedom bradom. Činilo se da zatočenik u tom čovjeku prepoznaje staroga znanca i njih dvojica sjedoše i otpočeše razgovor. U svim snovima što ih je Jane do sada sanjala mogla je razumjeti što su ljudi u snu govorili, ili se razgovor ne bi čuo. Ali u ovom snu – i zbog toga joj se doimao tako izvanredno realističnim – razgovor se odvijao na francuskom i Jane je razumjela pojedine fragmente, nipošto sve, baš kao što bi bilo i u stvarnom životu. Posjetilac je zatočeniku govorio nešto što je očekivao da će zatočenik primiti kao dobru vijest. I doista, zatočenik je u prvi mah digao pogled u kojem se mogao razabrati tračak nade i rekao: „Tiens… ah… ça marche“; no zatim se pokolebao i promijenio mišljenje. Posjetilac je i dalje tihim glasom rječito tupio po svom. Bio je to muškarac pristala izgleda, na neki svoj hladan način, ali nosio je cvikere od kojih se stalno od11

bijalo svjetlo, zbog čega mu nije bilo moguće vidjeti oči. Ova pojedinost, pridodamo li joj još i njegove gotovo neprirodno savršene zube, ostavljala je vrlo neugodan dojam na Jane. Tome je još više doprinosio izraz sve veće tjeskobe i, na kraju, očita straha na licu zatočenika. Jane nije mogla razabrati što mu posjetilac predlaže, no ipak je shvatila da je zatočenik osuđen na smrtnu kaznu. Što god da mu je posjetilac nudio, bilo je to nešto što ga je plašilo više i od same smrtne kazne.

Na tom mjestu san je izgubio svaku sličnost sa stvarnošću i pretvorio se u običnu noćnu moru. Posjetilac je, namjestivši cvikere i smješkajući se i dalje ledenim osmijehom, objema rukama zgrabio zatočenika za glavu i zakrenuo je energičnim pokretom – točno onako kako je Jane protekloga ljeta vidjela da ljudi snažno zakreću kacigu na ronilačkom odijelu.

Posjetilac je odvio zatočenikovu glavu i odnio je sa sobom.

Zatim je sve postalo zbrkano. Glava je i dalje bila u središtu sna, ali sada je to bila sasvim drukčija glava – bila je to glava s bijelom bradom, sva prekrivena zemljom. Pripadala je starcu koga su neki ljudi iskopavali iz zemlje na groblju – bio je to neki Britanac iz drevnih vremena, uvelike je nalikovao na druida, u dugačku ogrtaču. Jane se isprva nije suviše obazirala na to jer je mislila da je riječ o lešu. Ali onda je iznenada opazila da to drevno biće oživljuje. „Pazite!“ povikala je u snu. „Živ je! Stanite! Stanite! Probudit ćete ga.“ No oni nisu stali. Starac koga su iskopali uspravio se u sjedeći položaj i počeo govoriti jezikom koji je podsjećao na španjolski. I to je iz nekoga razloga toliko uplašilo Jane da se probudila.

Eto, to je bio taj san – ni bolji ni gori od mnogih noćnih mora što ih ljudi katkad imaju. Ali nije puko sjećanje na noćnu moru bilo ono zbog čega je dnevna soba iznenada počela kliziti pred Janeinim očima i zbog čega je brže-bolje sjela, plašeći se da će pasti. Nevolja je bila u nečem drugom.

12

Ondje, na zadnjoj stranici novina, nalazila se glava koju je vidjela u noćnoj mori: bila je to prva glava (ako su uopće postojale dvije) – glava zatočenika. Skanjujući se, uzela je novine. POGUBLJENJE ALCASANA, glasio je naslov, a ispod je stajalo: ZNANSTVENIK MODROBRADI GILJOTINIRAN. Sjetila se da je površno pratila taj slučaj. Alcasan je bio istaknuti radiolog u susjednoj zemlji – Arapin podrijetlom, govorili su – koji je preuranjeno okončao svoju blistavu karijeru otrovavši vlastitu ženu. To je, znači, bilo ishodište njezina sna. Sigurno je vidjela tu fotografiju u novinama – čovjekovo lice djelovalo je krajnje odbojno – prije odlaska na počinak. Ne: to jednostavno nije bilo moguće. Novine su bile jutrošnje. Naravno, mora da je postojala neka ranija fotografija koju je vidjela i zatim zaboravila – vjerojatno prije više tjedana, kad je sudski proces tek počeo. Bilo je baš glupo od nje što je dopustila da je fotografija toliko preplaši.

A sada, primimo se Donnea. Da vidimo, gdje smo ono stali?

Dvosmislen odlomak na kraju pjesme Love’s Alchymie, Hope not for minde in women; at their best Sweetnesse and wit, they are but Mummy possest.*

„Ne nadaj se razumu u žena.“ Želi li ijedan muškarac doista razum u žene? No stvar nije bila u tome. „Moram vratiti moć koncentracije“, rekla je Jane, a odmah zatim: „Je li ranije postojala neka Alcasanova fotografija? Pretpostavimo…“ Pet minuta kasnije sklonila je sve knjige, prišla ogledalu, namjestila šešir na glavu i izašla iz kuće. Nije bila sasvim sigurna kamo ide. Bilo kamo, samo da nije u toj sobi, u tom stanu, u toj kući. *** * „Ne nadaj se razumu u žena; nježnost i domišljatost majčina su domena“, nap. prev.

13

Mark se za to vrijeme spuštao prema Bracton Collegeu i razmišljao o nečemu sasvim drugom. Nije uopće zapažao jutarnju ljepotu uličice kojom se iz predgrađa, smještenoga na pješčanom obronku brda na kojem su on i Jane živjeli, spuštao prema središnjem, akademskom dijelu Edgestowa.

Iako sam sâm studirao u Oxfordu i iako volim Cambridge, mislim da je Edgestow ljepši i od jednoga i od drugog.

Kao prvo, gradić je vrlo malen. Ni jedan proizvođač automobila, kobasica ili marmelade nije još stigao industrijalizirati taj ubavi gradić u prirodi koji se diči sveučilištem, a i samo sveučilište mu je maleno. Osim Bractona i ženskoga koledža smještenoga iza željezničke pruge, koji datira iz devetnaestoga stoljeća, u njemu postoje još samo dva koledža: Northumberland, smješten ispod Bractona na rijeci Wynd, i koledž Duke’s, sučelice opatiji. Bracton ne prima preddiplomce. Utemeljen je godine 1300. u znak potpore desetorici učenih ljudi čija je dužnost bila moliti za dušu Henryja de Bractona i proučavati zakone Engleske. Broj profesora s vremenom se popeo na četrdeset, od kojih samo šestorica (osim šefa katedre posvećene Baconu) sada proučavaju pravo i od kojih se zacijelo ni jedan više ne moli za Bractonovu dušu.

Mark Studdock bio je sociolog i za profesora je bio imenovan prije pet godina. U vrijeme o kojem govorimo počeo je stjecati priličan ugled među kolegama. Da je gajio bilo kakve sumnje u tom pogledu (a nije ih gajio), one bi zacijelo bile raspršene nakon što je pred poštanskim uredom sreo Curryja i nakon što se pokazalo da Curry smatra sasvim prirodnim to što njih dvojica hodaju zajedno prema koledžu i razgovaraju o dnevnom redu sastanka. Curry je bio zamjenik rektora Bractona. „Da,“ rekao je Curry, „potrajat će vraški dugo. Vjerojatno će se nastaviti i poslije večere. Opstrukcionisti će učiniti 14

sve da izgubimo što više vremena. Na svu sreću, ne mogu učiniti ništa gore od toga.“ Iz tona Studdockova odgovora ne biste nikad naslutili koliko je silno zadovoljstvo osjetio čuvši Curryja gdje koristi zamjenicu „mi“. Još do jučer, takoreći, bio je autsajder i sa strahopoštovanjem je i s vrlo malo razumijevanja promatrao postupke „Curryja i njegove bande“, kako ih je nazivao, istupajući, s vremena na vrijeme, na fakultetskim sjednicama s kratkim i nervoznim govorima koji nikad nisu utjecali na razvoj događaja. Sada je bio, kako se to kaže, „unutra“ i „Curry i njegova banda“ postala je „mi“ ili „progresivni element na koledžu“. Sve se to dogodilo iznenada i Studdock je još uvijek osjećao sladak okus u ustima. „Mislite, dakle, da će proći?“ upitao je Studdock. „Bez sumnje“, odgovorio je Curry. „Rektor i blagajnik na našoj su strani, a za početak i ljudi s kemijskoga i biokemijskog odjela. Razgovarao sam s Pelhamom i Tedom: obojica su trijezni ljudi. Natjerao sam Sancha da povjeruje da razumije o čemu se radi i on se neće protiviti. Bill Mećava najvjerojatnije će nešto zabrljati, ali dođe li do glasovanja, bit će uz nas. Osim toga, ima još nešto o čemu vam nisam govorio. I Dick će biti prisutan. Sinoć je stigao na vrijeme na večeru i odmah se dao na posao.“ Studdockov um jurcao je amo-tamo u potrazi za sigurnim načinom kojim će prikriti činjenicu da ne zna tko je Dick. U zadnji čas sjetio se vrlo samozatajna kolege čije je krsno ime bilo Richard. „Telford?“ zbunjeno će Studdock. Znao je vrlo dobro da Telford ne može biti taj Dick o kojem Curry govori i stoga je u svoje pitanje ubacio ponešto hirovit i ironičan ton. „Blagi Bože! Da Telford!“ rekao je Curry uz smijeh. „Ne. Mislio sam na lorda Feverstonea koji se prije zvao Dick Devine.“ 15

„Iznenadila me pomisao da bi to mogao biti Telford“, na to će Studdock, pridruživši se smijehu. „Veseli me što Feverstone dolazi. Ne poznajem ga, znate.“ „Oh, morate ga svakako upoznati“, reče Curry. „Čujte, dođite večeras k meni na večeru. Pozvao sam i njega.“ „Drage volje“, iskreno će Studdock. Zatim, nakon kraće stanke, doda: „Uzgred budi rečeno, pretpostavljam da je Feverstoneov položaj prilično siguran?“ „Kako to mislite?“ upita Curry. „Hm, neki su se, ako se sjećate, pitali može li netko tko je bio tako dugo odsutan ostati na koledžu.“ „Oh, mislite na Glossopa i onu zbrku koja je nastala. Od toga neće biti ništa. Zar se i vama to nije učinilo pukim blebetanjem?“ „Među nama govoreći, jest. Ali, da budem iskren, kad bi netko od mene tražio da javno objasnim zašto bi netko tko je gotovo uvijek u Londonu trebao i dalje biti profesor na Bractonu, ne bih mu mogao lako odgovoriti na to pitanje. Pravi razlozi spadaju u ono što bi Watson nazvao nepretkazivostima.“ „Ne slažem se s vama. Ja se ne bih protivio iznošenju pravih razloga u javnost. Nije li važno da koledž kao što je ovaj naš ima utjecajne veze s vanjskim svijetom? Nije nemoguće da će Dick ući u vladu. Dick je već sada svojim boravkom u Londonu puno korisniji koledžu no što su mu Glossop i pola tuceta njemu sličnih koristili sjedeći ovdje cijeli život.“ „Da. Naravno, o tome se i radi. Pa ipak, bit će malčice teško reći to na takav način na samoj sjednici!“ „Ima još nešto,“ reče Curry nešto manje prisnim tonom, „nešto što biste trebali znati o Dicku.“ „Što to?“ 16

„On vam je priskrbio mjesto profesora na koledžu.“ Mark je šutio. Nije volio stvari koje su ga podsjećale na to da je nekoć bio izvan, ne samo izvan progresivnoga elementa, već i izvan koledža. Ni sam Curry nije mu uvijek bio drag. Zadovoljstvo što ga je osjećao u njegovu društvu nije bilo od te vrste. „Da“, rekao je Curry. „Denniston je bio vaš glavni konkurent. Među nama govoreći, dobrom dijelu ljudi njegovi su se članci dopali više nego vaši. Dick je inzistirao na tome da nam treba netko poput vas. Otišao je na koledž Duke’s i iščeprkao sve o vama. Zauzeo je stajalište da je potrebno razmisliti kakav tip čovjeka nam treba te da se ne bismo trebali suviše obazirati na papire. I moram kazati da je bio u pravu.“ „Vrlo ljubazno od vas“, na to će Studdock, hineći lagan naklon. Bio je iznenađen tijekom razgovora. Staro je pravilo na Bractonu, a tako je vjerojatno bilo i na većini drugih koledža, glasilo da se u nazočnosti osobe izabrane u nastavničko zvanje nikad ne govori o okolnostima u kojima se njegov izbor odvijao, a Studdock sve dosad nije znao da je i to jedna od tradicija koju je progresivni element bio spreman odbaciti. Nikad mu, također, nije palo na pamet da je njegov izbor ovisio o bilo čemu drugom osim o izvrsnosti njegovih radova: još manje da je za dlaku izvisio. Sada je već bio toliko naviknut na svoj položaj da je sama pomisao u njemu probudila onaj neobični osjećaj koji čovjek ima kad sazna da je njegov otac nekoć zamalo oženio drugu ženu. „Da“, nastavi Curry, krenuvši tragom jedne posve druge misli. „Sada se vidi da Denniston nikako ne bi odgovarao.

To je više nego očito. Vrlo nadaren čovjek u to vrijeme, naravno, ali čini se da je otad sasvim iskočio iz tračnica s onim 17

svojim distributivizmom i čime sve ne. Čujem da će najvjerojatnije završiti u samostanu.“ „Svejedno, nije budala“, na to će Studdock. „Raduje me što ćete upoznati Dicka“, reče Curry. „Sada nemamo vremena, ali ima jedna stvar o kojoj bih želio razgovarati s vama, a tiče se njega.“ Studdock ga je radoznalo pogledao. „James, ja i još jedan ili dvojica“, rekao je Curry nešto tišim glasom, „mislimo da bi on trebao biti novi rektor... Evo nas, stigli smo.“ „Još nije dvanaest“, na to će Studdock. „Kako bi bilo da svratimo na piće u Bristol?“ Rečeno – učinjeno. Ne bi bilo lako održavati ozračje u kojem je progresivni element djelovao bez stalne razmjene takvih sitnih izraza uljudnosti. Bilo je to teže podnijeti Studdocku nego Curryju koji je bio neženja i primao plaću zamjenika rektora. Bristol je bio vrlo ugodno mjesto. Studdock je svom pratiocu donio dupli viski, a sam je naručio pintu piva. *** Jedan jedini put kad sam bio gost na Bractonu nagovorio sam domaćina da me pusti u šumu i ostavi me ondje sama sat vremena. Ispričao se što je za mnom zaključao vrata.

Nema mnogo ljudi kojima je bilo dopušteno ući u Bragdonsku šumu. Vrata u živici projektirao je Inigo Jones i bila su jedini ulaz: visok zid koji je opasivao šumu protezao se cijelu milju u smjeru istok-zapad. Ako ste dolazili s ulice tako da ste morali proći koledž da biste do nje došli, činilo bi vam se da postupno prodirete u svetinju nad svetinjama.

Prvo biste prošli kroz tzv. Newtonov pravokutnik koji je sa 18

sve četiri strane okružen zgradama, suh i posut šljunkom; na nj gledaju bogato ukrašena, lijepa zdanja georgijanske arhitekture. Zatim biste ušli u hladan prolaz nalik tunelu u kojem čak i danju vlada gotovo potpun mrak, osim ako nisu otvorena vrata što vode u Hall, s desne strane, ili vratašca spremišta za hranu s lijeve strane kroz koja prolazi tračak danjega svjetla i dašak mirisa svježe pečena kruha. Po izlasku iz ovoga tunela nađete se u srednjovjekovnom koledžu: u klaustru mnogo manjega pravokutnika koji se zove Republika. Nakon Newtonova pravokutnika trava ovdje djeluje vrlo zeleno, pa i sam kamen potpornih stupova što se iz nje uzdižu doima se mekanim i živim. Kapela nije odveć daleko odavde: odnekud odozgor čuje se škripav i grub zvuk mehanizma velike stare ure. Prošavši klaustrom, pored kamenih ploča, grobova i poprsja što slave spomen na preminule bivše studente Bractona, silazite plitkim stubama i izlazite na puno danje svjetlo četverokutnoga dvorišta zvanog Gospa Alice. Zdanja s vaše lijeve i desne strane potječu iz sedamnaestoga stoljeća: djeluju smjerno i gotovo domaće, s krovnim prozorima obraslim mahovinom i uokvirenim sivim emajliranim pločicama. Našli ste se u milovidnom, protestantskom svijetu. Uhvatite sebe gdje razmišljate o Bunyanu ili o Waltonovim Životima. Ravno naprijed, uz četvrtu plohu dvorišta Gospe Alice, nije bilo ni jedne zgrade: samo drvored brijestova i zid: ovdje po prvi put postajete svjesni mrmora tekuće vode i gugutanja šumskih golubova.

Ulica vam je sada toliko daleko da drugih zvukova nema. U zidu su se nalazila vrata. Ona su vodila u natkrivenu galeriju, s uskim prozorima s obiju strana. Pogledavši kroz njih, otkrili ste da prelazite preko mosta i da ispod vas protječe tamnosmeđa namreškana rijeka Wynd. Sada ste vrlo blizu svom cilju. Prošavši kroz vratašca s druge strane mosta, 19

našli ste se na tratini za boćanje, s druge strane tratine vidjeli ste visok bedem šume, a kroz vrata što ih je projektirao Inigo Jones spazili ste tračak svjetlom obasjana zelenila i duboke sjene.

Pretpostavljam da je već samo to što je bila opasana zidom šumi davalo posebnu kvalitetu, jer kad je nešto ograđeno, naš um odbija to smatrati uobičajenim. Zaputivši se naprijed preko tihoga travnjaka, imao sam osjećaj da me šuma prima gotovo raskriljenih ruku. Drveće je bilo toliko udaljeno jedno od drugoga da ste u daljini mogli vidjeti neprekinut niz krošnji, ali mjesto na kojem ste stajali uvijek se činilo krčevinom: okruženi svijetom sjena, hodali ste obasjani blagom sunčanom svjetlošću. Izuzmu li se ovce, zbog čije je ispaše trava bila niska i koje su povremeno dizale svoja duguljasta glupava lica i buljile u mene, bio sam sasvim sam; moja osama bila je više nalik osami u prostranoj sobi neke napuštene kuće nego bilo kakvoj uobičajenoj osami pod otvorenim nebom. Sjećam se da sam pomislio: „Ovo je jedno od onih mjesta na kojem bih se kao dijete bojao naći, ili bi mi se pak veoma dopalo.“ Trenutak kasnije pomislio sam: „Kad smo sami – doista sami – svi smo mi djeca: ili nitko nije?“ Mladost i starost dotiču samo površinu naših života. Šetnja od pola milje nije duga. Unatoč tome, činilo mi se da mi je trebalo vrlo dugo da stignem do sredine šume.

Znao sam da je to sredina šume, jer se ondje nalazilo ono zbog čega sam najviše došao. Bio je to izvor: izvor do kojega su vodile stepenice, obrubljen ostacima drevnoga pločnika. Sada je bio vrlo krnj. Nisam stupio na njega, već sam legao u travu i dodirivao ga prstima. Jer, bilo je to samo srce Bractona ili Bragdonske šume: odavde su potekle sve legende i, po svemu sudeći, o ovom je izvoru prvobitno ovisilo i 20

samo postojanje koledža. Arheolozi su bili složni u tvrdnji da kamenje potječe iz kasnoga britansko-rimskog doba te da je podignuto uoči invazije anglosaskih plemena. Kako je došlo do toga da se Bragdonska šuma vezuje uz odvjetnika Bractona, bio je misterij, ali osobno sam sklon vjerovati da se obitelj Bracton okoristila slučajnom sličnošću u imenu i povjerovala, ili se pravila da vjeruje, da ima neke veze s tim.

U svakom slučaju, ako je sve što se govorilo bila istina, ili čak i samo polovica istine, Šuma je bila starija od obitelji Bracton. Pretpostavljam da nitko danas ne pridaje previše važnosti Strabovu Balachthonu, iako je rečeni rad potaknuo jednoga rektora koledža iz šesnaestog stoljeća da kaže kako „ne postoji ni jedan drevni zapis o Britaniji u kojem se ne spominje Bragdon“. Ali srednjovjekovna pjesma vraća nas natrag u četrnaesto stoljeće.

In Bragdon bricht this ende dai Herde ich Melin ther he lai Singende woo and welawai.*

Ovaj tekst nesumnjivo dokazuje da je izvor s britansko-rimskim pločnikom već tada nazivan „Merlinovim vrelom“, premda ovaj naziv ne nalazimo prije vladavine kraljice Elizabete, kad je rektor Shovel okružio šumu zidom „kako bi se uklonila sva bezbožna i poganska praznovjerja i spriječila svaka vulgarnost vezana uz bdjenje uz mrtvace, svibanjske igre, plesove, balove pod maskama i pečenje Morganova kruha, što su se do sada odvijali u blizini izvora isprazno nazvana Merlinovo vrelo, a kojih se potrebno posvema odreći i od njih zazirati kao od bućkuriša sastavljena * „Na kraju dana nad Bragdonom most začu Merlina koji, ležeći ondje uz vrelo, pjevaše o ljubavi“, nap. prev.

21

od papizma, poganstva, raskalašenosti i nedotupavnih budalaština“. Ne treba misliti da se koledž ovim odrekao zanimanja za ovo mjesto. Stari dr. Shovel, koji je zamalo doživio stotu, jedva se bio ohladio u svom grobu kad je jedan od Cromwellovih generala, smatrajući da mu je dužnost uništiti „svete gajeve i žrtvenike“, poslao nekoliko konjanika s vlašću da impresioniraju lokalne seljane i pridobiju ih za ovaj hvalevrijedan posao. Od plana na kraju nije bilo ništa, no došlo je do rječkanja između koledža i konjanika u srcu Bragdona i bajoslovno učeni i pobožni Richard Crowe stradao je od metka iz muškete na samim stepenicama vrela.

Potrebna je velika hrabrost da se Crowea optuži za papizam ili za „poganstvo“; unatoč tome, priča kaže da su njegove posljednje riječi bile: „Gospodo draga, ako je Merlin, koji je bio đavolji sin, bio najčasniji kraljev podanik koji je ikad živio, nije li sramota da vi, koji ste samo kujini sinovi, morate biti buntovnici i kraljoubojice?“ Otad je uvijek, kroz sve promjene, svaki rektor Bractona na dan svoga izbora ceremonijalno ispijao gutljaj vode iz Merlinova vrela iz velikoga pehara koji je zbog svoje starosti i ljepote bio najveće od svih blaga Bractona.

O svemu ovom sam razmišljao dok sam ležao uz Merlinovo vrelo, izvor koji sigurno mora datirati iz Merlinova vremena, ako je stvarni Merlin ikad postojao: dok sam ležao na mjestu na kojem je sir Kenelm Digby ležao cijelu jednu ljetnu noć i vidio neobičnu spodobu; na kojem je ležao pjesnik Collins i na kojem je plakao George III.; na kojem je genijalni i voljeni Nathaniel Fox tri tjedna prije no što je ubijen u Francuskoj skladao svoju čuvenu pjesmu. Zrak je bio tako miran, a golemi valovi krošnja iznad mene tako gusti da sam zaspao. Probudio me je moj prijatelj pozdravljajući me izdaleka.

22

*** Najkontroverznije pitanje koje je na sjednici trebalo razriješiti bilo je vezano uz prodaju Bragdonske šume. Kupac je bio NICE, Nacionalni institut za koordinirane eksperimente. Trebalo im je zemljište za zgradu kojom bi ova neobična organizacija dobila prikladan krov nad glavom. NICE je bio prvi plod konstruktivna stapanja države i laboratorija na kojem mnogi misleći ljudi zasnivaju svoje nade u bolji svijet. Institut je trebao biti slobodan od gotovo svih zamornih ograničenja – koje su zagovaratelji nazivali „birokratskima“ – a koja su dotad kočila istraživanja u ovoj zemlji. Uz to, bio je slobodan i od bilo kakvih ekonomskih ograničenja jer, kako se tvrdilo, nacija koja dnevno troši tolike milijune na rat sigurno si može priuštiti nekoliko milijuna mjesečno za stvaralačka istraživanja u mirnodopsko vrijeme. Zgrada predviđena za tu svrhu mogla bi se mjeriti sa siluetama nebodera u New Yorku, zaposlenika je trebala biti sva sila, a plaće su imale biti kneževske. Stalnim pritiscima i beskrajnim diplomatskim naporima Edgestow je odvratio Institut od Oxforda, Cambridgea ili Londona. Institut je, razumije se, razmišljao o svim ovim gradovima kao o potencijalnom središtu svojega djelovanja. Progresivni element u Edgestowu katkad je gotovo očajavao. Ali uspjeh je sada praktički bio osiguran. Domogne li se NICE potrebnoga zemljišta, doći će u Edgestow. A jednom kad dođe, stvari će se konačno pomaknuti s mrtve točke, tako su svi mislili. Curry je čak izrazio sumnju da će Oxford i Cambridge uopće uspjeti preživjeti kao vodeća sveučilišta u zemlji.

Da je Mark Studdock kojim slučajem tri godine ranije pribivao sjednici na kojoj se odlučivalo o takvu pitanju, bio bi očekivao raspravu u kojoj bi se otvoreno sučelili zastu23

pnici dvaju suprotnih stajališta – oni koji, s jedne strane, zastupaju načelo progresa i ljepote i, s druge strane, oni koji zastupaju načelo korisnosti. Danas, pak, dok je sjedao na svoje sjedalo u Soleru, dugačkoj gornjoj prostoriji s južne strane dvorišta Gospe Alice, takvo što nije očekivao. Sada je znao da se stvari ne odvijaju na takav način.

Progresivni element provodio je svoj naum vrlo uspješno. Ulazeći u Soler, većina profesora nije ni znala da će se na sjednici raspravljati o prodaji šume. Iz dnevnoga su reda, naravno, vidjeli da je petnaesta točka glasila: „Prodaja zemlje u vlasništvu koledža“, ali kako se ta točka ponavljala na gotovo svakoj sjednici, nije ih posebno zanimala. S druge strane, vidjeli su da je prva točka sjednice glasila „Pitanja vezana uz Bragdonsku šumu“. Ova se pitanja nisu odnosila na predloženu prodaju. Curry, koji je kao zamjenik rektora ustao da bi rekao nekoliko uvodnih riječi o dnevnom redu, imao je pročitati nekoliko pisama prisutnima. Prvo od njih bilo je od društva koje se je brinulo o zaštiti drevnih spomenika. Mislim da je ovo društvo u jednom pismu nepromišljeno iznijelo dvije pritužbe. Bilo bi im pametnije da su se ograničili na to da upozore koledž na ruševno stanje zida koji je okruživao šumu. Nakon što su istaknuli da bi bilo poželjno zaštititi sam izvor, naglasivši da su na tu potrebu ukazivali već ranije, dvoranom je zavladao nemir i svi su se uzvrpoljili. A kad su, kao da su se naknadno sjetili, izrazili želju da će profesori ubuduće biti susretljiviji prema ozbiljnim proučavateljima starina koji su željeli temeljito istražiti izvor, profesori su postali vrlo mrzovoljni. Ne bih htio optužiti čovjeka u Curryjevoj poziciji da je pogrešno interpretirao pismo, ali način na koji ga je pročitao pokazivao je da ne želi zataškati bilo kakve nedostatke u tonu prvobitnoga sastava. Prije no što je sjeo, gotovo svi u dvorani bili su pro24

žeti snažnom željom da vanjski svijet napokon shvati da je Bragdonska šuma privatno vlasništvo koledža Bracton i da je tom vanjskom svijetu bolje da gleda svoja posla. Zatim je ponovno ustao i pročitao drugo pismo. Ovo je dolazilo od društva spiritista koje je tražilo dopuštenje da istraži „pojavu koja se, kako su doznali“, dogodila u šumi – i bilo je „povezano“, kako je Curry rekao, „sa sljedećim pismom koje ću vam, uz rektorovo dopuštenje, pročitati“. Ovo je pak bilo od tvrtke koja je čula za prijedlog društva spiritista i tražila odobrenje za snimanje filma, ne, doduše, o samoj pojavi, već o spiritistima koji bi tu pojavu istraživali. Od Curryja je zatraženo da negativno odgovori na sva tri pisma.

Potom se začuo nov glas iz posve drugoga dijela Solera.

Ustao je lord Feverstone. On se u potpunosti složio sa stavom što ga je koledž zauzeo glede ovih triju drskih pisama koja su dolazila od različitih nametljivaca. Ali nije li, poslije svega, činjenica da je zid kojim je šuma okružena doista u nezadovoljavajućem stanju? Dobar dio nastavnoga osoblja – Studdock nije bio među njima – stekao je dojam da svjedoči Feverstoneovoj pobuni protiv „Curryja i njegove bande“ i pokazao je golemo zanimanje. Gotovo odmah ustao je blagajnik, James Busby. Izrazio je zadovoljstvo što je lord Feverstone postavio ovo pitanje. On je u svojstvu blagajnika, rekao je, nedavno zatražio stručni savjet o stanju zida koji okružuje šumu. „Nezadovoljavajuće stanje“, nažalost, mora reći, odveć je blaga riječ za stanje u kojem se zid nalazi. Situaciju bi spasio samo novi zid. Tek uz velike teškoće uspjelo se iz blagajnika izmamiti podatak o visini troška koji se u tom pogledu može očekivati; a kad je koledž čuo o kojem iznosu je riječ, bio je zgranut. Lord Feverstone ledenim je glasom pitao predlaže li to blagajnik zaozbiljno da se koledž upusti u tako golem trošak. Busby (vrlo krupan 25

čovjek, bivši svećenik, s crnom čupavom bradom) ponešto je ljutito odgovorio da on ne predlaže ništa, no ako se od njega traži savjet, taj bi savjet glasio da o ovom pitanju ne bi trebalo raspravljati odvojeno od važnih financijskih okolnosti, u kojem slučaju bi njegova dužnost bila da te okolnosti izloži nešto kasnije tijekom dana. Nakon ove zloslutne rečenice uslijedila je stanka sve dok postupno, jedan po jedan, „autsajderi“ i „opstrukcionisti“, pojedinci koji nisu bili dijelom progresivnoga elementa, nisu počeli uzimati udjela u raspravi. Većini njih bilo je teško vjerovati da je jedino rješenje potpuno novi zid. Progresivni element pustio ih je da govore otprilike deset minuta. Zatim je ponovno izgledalo tako kao da lord Feverstone predvodi autsajdere. Želio je znati je li moguće da blagajnik i Povjerenstvo za očuvanje starina doista ne mogu pronaći alternativu između gradnje novoga zida i puštanja da se Bragdonska šuma pretvori u općinski pašnjak. Inzistirao je na odgovoru. Dijelu autsajdera činilo se da postaje odveć grub prema blagajniku.

Na kraju je blagajnik tihim glasom odgovorio da je na čisto teorijski način ipak došao do određenih činjenica o mogućim alternativama. Bodljikava ograda – ali ostatak rečenice prekrio je žamor neodobravanja tijekom kojega su svi čuli staroga kanonika Jewela koji je rekao da će prije dati oboriti sve drveće u šumi nego ograditi je bodljikavom žicom. Na kraju, odluka je odgođena za narednu sjednicu.

Sljedeća točka dnevnoga reda bila je jedna od onih koje većina prisutnih nije ni razumjela. Radilo se o rekapitulaciji obimne prepiske (o kojoj je izvijestio Curry) između koledža i akademskoga odbora Sveučilišta o predloženom priključenju NICE-a Sveučilištu u Edgestowu. Tijekom rasprave koja je potom uslijedila stalno se ponavljala riječ „predanost“. „Stječe se dojam“, rekao je Watson, „da smo kao koledž jav26

no preuzeli obvezu pružanja potpune podrške Institutu.” „Stječe se dojam“, rekao je Feverstone, „da smo sebi vezali ruke i noge i dali Sveučilištu carte blanche.“ Ni jednom od autsajdera nije bilo jasno što je sve ovo zapravo značilo. Njima je ostalo u sjećanju da su tijekom jedne ranije sjednice vodili tešku borbu protiv NICE-a i svih njegovih prijedloga i da su u toj borbi bili poraženi, ali sa svakim pokušajem da otkriju što je njihov poraz stvarno značio, premda im je Curry odgovarao vrlo jasnim riječima, ulazili su sve dublje u neprohodan labirint ustrojstva sveučilišta i u još dublju tajnu odnosa između sveučilišta i koledža. Njihov dojam na kraju rasprave bio je da osnivanjem NICE-a pri Edgestowu čast koledža neće biti dovedena u pitanje.

Za trajanja ove točke dnevnoga reda misli ne jednoga profesora počele su se okretati objedu i pažnja im je počela slabiti. Ali kad je Curry, u pet do jedan, ustao i najavio treću točku dnevnoga reda, zanimanje je naglo oživjelo. Točka je glasila: „Ispravljanje anomalije vezane uz plaće mlađih članova koledža.“ Ne bih sad govorio o tome koliko je većina mlađih kolega na Bractonu u to vrijeme dobivala, no vjerujem da im je plaća jedva pokrivala troškove stanovanja na koledžu koje je, uzgred budi rečeno, bilo obvezno. Studdock, koji je tek nedavno izašao iz ovoga platnog razreda, imao je veliko razumijevanje za njih. Vrlo je dobro razumio izraz na njihovim licima. Ako prođe, korekcija plaće za njih bi značila odjeću, praznike i meso za ručak te mogućnost kupnje polovice, a ne tek petine knjiga koje su im bile potrebne. Oči sviju njih bile su uprte u blagajnika koji je ustao da odgovori na Curryjeve prijedloge. Izrazio je nadu da nitko od njih ne misli da on odobrava anomaliju kojom je, 1910., najniži platni razred isključen iz novih odredbi u osamnaestom paragrafu 17. Statuta. Bio je siguran da je želja svih 27

nazočnih da se ova anomalija ispravi, no njegova je dužnost kao blagajnika da ih upozori da je ovo već drugi prijedlog s kojim se toga jutra susreću, a koji predviđa goleme rashode.

O ovom prijedlogu može reći samo to, kao što je, uostalom, rekao i o prethodnom, da se na nj ne može gledati odvojeno od cijeloga problema trenutnoga financijskog stanja koledža koji će im, nada se, imati priliku izložiti u popodnevnim satima. Bilo je rečeno još mnogo toga, ali blagajniku nitko nije odgovorio i stvar je odgođena, a kad su, u četvrt do dva, profesori, gladni i s glavoboljom, nagrnuli iz Solera, orni za ručak i željni duhanskoga dima, ni jedan profesor iz nižega platnog razreda nije se mogao oteti dojmu da su novi zid za šumu i povišica njegove plaće alternative koje se međusobno potpuno isključuju. „Ta prokleta šuma oduzela nam je cijelo jutro“, rekao je jedan. „Nećemo se još zadugo izvući iz toga problema“, prisnažio je drugi.

U ovom raspoloženju profesori su se poslije ručka vratili u Soler kako bi razmotrili financijsko stanje na koledžu.

Glavni govornik bio je, razumljivo, Busby, blagajnik. Treba znati da je za sunčanih popodnevnih sati u Soleru vrlo vruće; i glatki tijek blagajnikova izlaganja, čak i bljeskanje njegovih ravnih bijelih zubi iznad brade (imao je iznimno lijepe zube) imali su neku vrstu hipnotičkoga utjecaja. Profesorima na koledžu nije uvijek lako razumjeti novčana pitanja: da im je lako, vjerojatno se ne bi bavili poslom kojim se bave. Razabrali su da je situacija loša, štoviše vrlo loša.

Neki od najmlađih i najneiskusnijih prestali su se pitati hoće li dobiti novi zid ili povišicu plaće i počeli se pitati hoće li koledž uopće nastaviti s radom. Vremena su, kao što je blagajnik s pravom rekao, izvanredno teška. Stariji članovi nastavničkoga zbora često su o takvim vremenima slušali od prijašnjih blagajnika i nisu se previše uznemirivali. Nije 28

mi ni nakraj pameti sugerirati da je blagajnik Bractona na bilo koji način pogrešno prikazao položaj koledža. Za poslovanje velikih ustanova potpuno posvećenih promicanju znanja rijetko kad možemo posve nedvosmisleno reći da je zadovoljavajuće. Njegovo izlaganje bilo je jednostavno sjajno. Svaka njegova rečenica bila je uzor lucidnosti; i ako se slušateljima činilo da je srž čitava njegova izlaganja manje jasna od pojedinih njegovih dijelova, to je vjerojatno bio njihov vlastiti nedostatak. Neka manja ograničenja troškova i prilagodbe investiranja koja je sugerirao naišla su na jednoglasno odobravanje i koledž je prekinuo sjednicu i otišao na stanku za čaj u nešto skromnijem raspoloženju. Studdock je telefonom javio Jane da neće doći kući za večeru.

Tek negdje oko šest sati bliska mišljenja i osjećaji vezani uz raspravu toga popodneva usredotočili su se na slučaj prodaje Bragdonske šume. Točka nije nosila naziv „prodaja Bragdonske šume“. Blagajnik ju je nazvao „prodaja područja označenoga ružičastom bojom na karti koju ću sada, uz rektorovo odobrenje, pustiti da kruži oko stola“. Istaknuo je da prodaja zapravo znači gubitak samo dijela šume. U stvari, predloženom lokacijom za NICE koledžu bi ostao pojas zemlje širine četiri i pol metra duž udaljene polovice južne strane, ali u tome nije bilo nikakve prijevare, jer je karta stavljena na uvid profesorima i oni su je mogli vidjeti vlastitim očima. Bila je to karta u umanjenu mjerilu i možda ne sasvim precizna, a svrha joj je bila pružiti opću sliku.

Odgovarajući na pitanja, priznao je da je izvor nažalost – ili možda na sreću – unutar područja koje želi NICE; pravo koledža na pristup izvoru bit će, naravno, zajamčeno; uz to, Institut će zaštititi izvor i pripadajući pločnik na način koji će zadovoljiti sve arheologe ovoga svijeta. Uzdržao se od davanja bilo kakva savjeta, samo je spomenuo iznos što 29

ga je NICE nudio. Nakon toga sjednica je dobila na živosti.

Prednosti prodaje pljuštale su jedna za drugom poput zrela voća koje vam samo pada u ruke; to je rješavalo problem zaštite drevnih spomenika; to je rješavalo financijski problem; činilo se da rješava problem plaća profesora s manje godina službe. Činilo se, nadalje, da je NICE to smatrao jedinom mogućom lokacijom u Edgestowu, a ako im Bracton kojim slučajem ne proda zemljište, cijeli će se plan izjaloviti i Institut će nesumnjivo otići u Cambridge. Blagajnik je čak, nakon više uzastopnih pitanja, bio primoran priznati da jedan koledž na Cambridgeu jedva čeka da proda Institutu svoje zemljište.

Onih nekoliko „zadrtih protivnika“ kojima je Bragdonska šuma bila gotovo pitanje života i smrti jedva su mogli shvatiti što se događa. Kad su ponovno došli do glasa, udarili su, usred sveopće vreve oduševljenja, u suprotne žice. Zakulisnim manevrima dovedeni su u situaciju da ih se percipira kao stranu koja vatreno navija za ograđivanje Bragdonske šume bodljikavom žicom. Kad je na kraju, slijep i drhtav, ustao stari Jewel i gotovo plačući se obratio prisutnima, jedva ga je tko čuo. Ljudi su se okrenuli i zurili – neki s udivljenjem – u oštre crte njegova lica s gotovo djetinjim izrazom i u sijedu kosu koja je, kako je dugačka prostorija tonula u sve dublji mrak, bivala sve upadljivija.

Ali samo su oni koji su sjedili tik do njega čuli što je rekao. U tom trenutku lord Feverstone je skočio kao oparen na noge, prekrižio ruke i, gledajući ravno u starca, rekao glasno i jasno: „Ako kanonik Jewel ne želi da čujemo njegovo stajalište, mišljenja sam da će svoj cilj uspješnije ostvariti bude li šutio.“ 30

Jewel je bio star čovjek još i prije prvoga rata, u vrijeme kad se sa starijim ljudima ophodilo s ljubaznošću, i nikad se nije uspio priviknuti na moderni svijet. U jednom trenutku, dok je stajao s glavom isturenom naprijed, ljudi su mislili da se sprema odgovoriti. Zatim je iznenada bespomoćno raširio ruke, ustuknuo i s mukom sjeo.

Prijedlog je prošao. *** Izišavši toga jutra iz stana, i Jane je sišla u Edgestow i ondje kupila šešir. Prije je osjećala stanovit prezir prema ženama koje kupuju šešire kao što muškarci kupuju alkohol, smatrajući da to rade zato što im je potreban stimulans ili utjeha. Nije joj palo na pamet da sada to i sama čini. Voljela je jednostavnu odjeću, u bojama koje odgovaraju visokim estetskim kriterijima – odjeću koja svakom jasno daje do znanja da je ona razumna odrasla osoba, a ne nekakva ženturača čija odjeća sliči šarenoj kutiji s čokoladnim bombonima, i zbog te sklonosti nije znala da je odjeća uopće zanima. Stoga je bila malko ozlovoljena kad ju je po izlasku iz Sparrowa susrela gđa Dimble i obratila joj se: „Zdravo, draga! Kupila si šešir? Idemo k meni na ručak da ga vidimo.

Cecil je s kolima odmah iza ugla.“ Cecil Dimble, profesor na Northumberlandu, predavao je Jane na posljednjoj godini studija i gđa Dimble (čovjeku bi došlo da je zove Mama Dimble) bila je na neki način neslužbena tetka svim djevojkama s njezine godine. Naklonost prema suprugovim studenticama zacijelo nije tako uobičajena kao što bi supruge sveučilišnih profesora možda željele; međutim, stjecao se dojam da gđa Dimble voli sve studente dr. Dimblea, neovisno o spolu, i kuća Dimbleovih, 31

na drugoj obali rijeke, bila je neka vrsta bučna salona cijeli semestar. Posebno je voljela Jane i iskazivala joj onu vrstu naklonosti što je hirovita i po naravi popustljiva žena bez djece katkad osjeća prema djevojci koju smatra lijepom i pomalo budalastom. Posljednjih godinu dana Jane je u dom Dimbleovih zalazila nešto rjeđe no inače, i zbog toga se osjećala pomalo krivom. Prihvatila je poziv da dođe k njima na ručak.

Odvezli su se preko mosta prema sjeveru Bractona, zatim prema jugu duž obale rijeke Wynd, pored seljačkih kuća, da bi zatim, kod crkve izgrađene u normanskom stilu, skrenuli lijevo prema istoku i krenuli ravnom cestom s drvoredom jablana s jedne strane i zidom Bragdonske šume s druge, te se na kraju našli pred kućom Dimbleovih. „Prekrasan je“, iskreno je rekla Jane izišavši iz automobila. Vrt Dimbleovih bio je na glasu. „Kad već tako mislite, trebali biste ga pogledati malo bolje“, rekao je dr. Dimble. „Kako to mislite?“ upita Jane. „Zar joj nisi rekla?“ upita dr. Dimble svoju suprugu. „Još se nisam odvažila na to“, na to će gđa Dimble. „Osim toga, suprug joj je, sirotici, jedan od krivaca. U svakom slučaju, vjerujem da zna.“ „Nemam pojma o čemu govorite“, na to će Jane. „Koledž na kojem si studirala postaje tako zamoran, mila. Žele nas istjerati. Ne žele nam obnoviti najam.“ „Oh, gospođo Dimble!“ uzviknula je Jane. „Nisam ni znala da je ovo u vlasništvu Bractona.“ „Eto ti ga na!“ na to će gospođa Dimble. „Polovica svijeta ne zna kako živi druga polovica. Ja sam zamišljala da koristiš sav svoj utjecaj na g. Studdocka da nas pokuša spasiti dok ti zapravo…“ 32

„Mark mi nikad ne govori o zbivanjima na koledžu.“ „Dobri muževi to nikad i ne čine“, na to će dr. Dimble. „Eventualno govore o drugim koledžima. Zato Margaret zna sve o Bractonu, a ne zna ništa o Northumberlandu. Zar nitko nije gladan?“ Dimble je pretpostavljao da Bracton namjerava prodati šumu i sve druge posjede na toj strani rijeke. Cijeli taj kraj sada mu se činio još više nalik raju nego kad je došao živjeti tu prije dvadeset i pet godina i cijela ta priča činila mu se previše važnom da bi imao volje razgovarati o njoj sa suprugom jednoga od ljudi s Bractona. „Morat ćeš pričekati s ručkom dok ne vidim Janein novi šešir“, rekla je Mama Dimble i odmah požurila s Jane na kat. Zatim je uslijedilo nekoliko minuta razgovora koji je bio ženski u starinskom značenju te riječi. Jane, koja je zadržala stanovit osjećaj superiornosti, taj se razgovor na neki neodrediv način činio vrlo ugodnim; i premda je gospođa Dimble imala doista pogrešno shvaćanje o takvim stvarima, nije se moglo zanijekati da je jedna mala promjena koju joj je predložila bila uistinu pogođena. Nakon što je šešir bio ponovno odložen sa strane, gospođa Dimble iznenada reče: „Sve je u redu, zar ne?“ „U redu?“ na to će Jane. „Zašto pitate? Zašto ne bi bilo u redu?“ „Ne izgledaš mi kao inače.“ „Oh, sasvim sam dobro“, glasno će Jane. U sebi je pomislila: „Umire od znatiželje da sazna jesam li trudna. Takve žene dale bi sve da to saznaju.“ „Mrziš li kad primaš poljupce?“ neočekivano će gospođa Dimble. „Mrzim li kad primam poljupce“, pomisli u sebi Jane. „I to mi je neko pitanje. Mrzim li kad primam poljupce? Ne 33

nadaj se razumu u žene…“ Naumila je odgovoriti: „Ne, naravno“, ali umjesto toga, iz nekoga neobjašnjiva razloga briznula je u plač, silno se pritom uzrujavši. Zatim je, na trenutak, gospođa Dimble za nju postala odrasla osoba, onakva kakvi su odrasli ljudi bili kad smo bili djeca: nešto krupno, toplo i nježno, čemu smo trčali s masnicom na koljenima ili razbijenom igračkom. Kad bi pomislila na svoje djetinjstvo, Jane bi se najčešće sjetila onih zgoda kad se opirala golemu zagrljaju dadilje ili majke, smatrajući ga uvredom svojoj zrelosti; sada se, načas, vratila u ona zaboravljena i rijetka vremena kad se zbog straha ili neke druge nevolje dragovoljno utjecala tom zagrljaju i u njemu primala utjehu. Ne osjećati odvratnost prema milovanju i tapšanju bilo je protivno svoj njezinoj filozofiji života; pa ipak, prije no što su sišle niz stepenice, gospođi Dimble je rekla da nije trudna, ali da je zbog dugotrajnih razdoblja samoće i sinoćnje noćne more pomalo depresivna.

Za vrijeme ručka dr. Dimble se raspričao o legendi o kralju Arthuru. „Zbilja je čudesno“, rekao je, „kako se sve lijepo uklapa čak i u kasnijoj verziji kao što je Maloryjeva. Sigurno ste zapazili da u njoj postoje dvije skupine likova? Tu su Guinevere i Launcelot i sva ona čeljad u središtu priče: svi su oni vrlo udvorni i u njima nema ničega posebno britanskog. Ali onda, u pozadini – nasuprot Arthuru, da tako kažem – vidimo sve one mračne ljude poput Morgana i Morgawsea koji su izrazito britanski i najčešće manje-više neprijateljski raspoloženi, iako su s njim u rodu. Petljaju i s magijom. Sjećate se one prekrasne rečenice u kojoj stoji kako je kraljica Morgan zapalila cijelu zemlju s damama koje su bile čarobnice.

Merlin je također Britanac, naravno, iako on nije neprijatelj34

ski nastrojen. Ne čini li vam se to pravim prikazom onoga kakva je Britanija morala biti uoči invazije?“ „Kako to mislite, dr. Dimble?“ upita Jane. „Pa, zar ne da je logično da je postojao jedan dio stanovništva koji je bio gotovo sasvim rimski? Ljudi koji su nosili togu i govorili latinski s mnoštvom natruha keltskoga – nešto što bi danas zvučalo prilično španjolski, k tome potpuno kršćanski. Ali ulazeći sve dublje u zemlju, na zabitnim mjestima odijeljenim šumama, zacijelo su morali postojati mali dvori na kojima su vladali pravi stari britanski podkraljevi koji su govorili nekakvim velškim i u određenoj mjeri prakticirali druidsku religiju.“ „A što bi po vama bio sam kralj Arthur?“ upitala je Jane.

Bilo je baš glupo što joj je srce preskočilo jedan otkucaj kad je dr. Dimble rekao „prilično španjolski“. „O tome se i radi“, na to će dr. Dimble. „Mogli bismo zamisliti čovjeka stare britanske loze koji je uz to kršćanin i školovan general, vješt u rimskoj tehnici, koji se trudi objediniti cijelo to društvo i u tome gotovo uspijeva. Je li išta prirodnije nego da članovi njegove britanske obitelji budu ljubomorni na njega i da njezin romanizirani dio – svi oni Launceloti i Lioneli – gleda Britance svisoka? Zato se Kay uvijek prikazuje kao seljak: on je dio toga starosjedilačkog miljea. Uvijek postoji ta podvodna struja, to vučenje natrag prema druidizmu.“ „A Merlin? Gdje bi u toj priči bio on?“ „Da… On je posebno zanimljiv lik. Je li sve propalo zato što je umro tako brzo? Ne biste li rekli da je Merlin krajnje neobičan lik? Nije zao; unatoč tome, čarobnjak je. Nema nikakve sumnje da je druid, ali ipak zna sve o svetom gralu.

On je ‘đavolji sin’, a opet, Layamon nas uvjerava da biće koje je posinilo Merlina nije moralo nužno biti zlo. Sjetite se: ‘Na 35

nebu živi mnogo različitih stvorova. Neki od njih su dobri, a neki čine zlo.’“ „Da, mora se priznati da je to prilično zagonetno. Nisam prije mislila o tome.“ „Često se pitam“, na to će dr. Dimble, „ne predstavlja li Merlin posljednji trag nečega što je kasnija tradicija potpuno zaboravila – nečega što je postalo nemoguće nakon što su jedini ljudi koji su ostali u doticaju s nadnaravnim bili pozitivci ili negativci, svećenici ili čarobnjaci.“ „Grozne li ideje“, rekla je gospođa Dimble kojoj se učinilo da je Jane previše zaokupljena tim razgovorom. „Bilo kako bilo, Merlin je živio u pradavna vremena, ako je uopće živio, i sada je mrtav da ne može biti mrtviji, pokopan pod Bragdonskom šumom, kao što svi mi znamo.“ „Pokopan, ali ne mrtav – barem tako kaže priča“, ispravi je dr. Dimble. „Uf!“ nehotice će Jane, no dr. Dimble nastavi glasno razmišljati. „Pitam se na što će naići počnu li na tom mjestu kopati temelje za onaj svoj NICE“, rekao je. „Prvo će naići na blato, a zatim na vodu“, na to će gospođa Dimble. „Zato ga i neće moći podići na tom mjestu.“ „Baš tako“, reče njezin suprug. „A ako stvari tako stoje, zašto žele doći baš ovamo? Nije vjerojatno da se netko tako skromna podrijetla kao što je Jules dao zaludjeti poetskim maštarijama o tome kako će baš njega dopasti Merlinov ogrtač!“ „Merlinov ogrtač, ma nemoj!“ na to će gospođa Dimble. „Da,“ reče doktor, „to je bizarna ideja. Pretpostavljam da bi se neki od njegovih rado domogli njegova ogrtača. Jesu li dovoljno veliki da ga mogu nositi, sasvim je drugo pitanje!

36

Ne vjerujem da bi im bilo drago da se zajedno s ogrtačem u život vrati i starac.“ „To dijete će se onesvijestiti“, rekla je gospođa Dimble, iznenada poskočivši. „Hej! Što se dogodilo?“ na to će dr. Dimble, buljeći u čudu u Janeino lice. „Je li vam prevruće ovdje?“ „Oh, previše je apsurdno“, rekla je Jane. „Prijeđimo u salon“, na to će dr. Dimble. „Evo. Oslonite se na moju ruku.“ Nešto kasnije, u salonu, sjedeći pored otvorena prozora koji je gledao na travnjak, pokriven jarkožutim lišćem, Jane se ispričavala zbog svog budalasta ponašanja i ispričala im svoj san. „Bojim se da sam priredila strašnu scenu“, zaključila je. „Sada me oboje možete podvrći psihoanalizi.“ Jane je iz izraza lica dr. Dimblea shvatila da ga je njezin san zapanjio. „Izvanredno… doista izvanredno“, mrmljao je neprekidno. „Dvije glave. A jedna od njih Alcasanova. Ma čekaj, je li to lažni trag…?“ „Nemoj, Cecile“, rekla je gospođa Dimble. „Mislite li da bih se trebala podvrći psihoanalizi?“ upita Jane. „Psihoanalizi?“ na to će dr. Dimble, pogledavši je kao da je nije potpuno razumio. „Oh, shvaćam. Mislite da biste trebali otići Brizeacreu ili nekom sličnom?“ Jane je shvatila da je njezino pitanje skrenulo tijek njegovih misli s neke druge teme, čak da je problem njezina zdravlja gurnut u stranu, i to ju je zbunilo. Ispričavši san dr.

Dimbleu i njegovoj supruzi, načela je neki drugi problem, ali u čemu se on sastojao, nije mogla ni zamisliti.

Dr. Dimble je pogledao kroz prozor. „Moj najgluplji student upravo se sprema pozvoniti na moja vrata“, rekao je.

37

„Moram u kabinet saslušati sastav o Swiftu koji započinje riječima: ‘Swift se rodio…’ Uz to, ne smijem dopustiti da mi misli skrenu na nešto drugo, a to neće biti lako.“ Ustao je i neko vrijeme držao ruku na Janeinu ramenu. „Slušajte,“ rekao je, „neću vam ništa savjetovati. No odlučite li potražiti nekoga i ispričati mu svoj san, želio bih da najprije odete nekom čiju će vam adresu dati Margery ili ja.“ „Ne vjerujete g. Brizeacreu?“ upita Jane. „Ne mogu vam objasniti“, rekao je dr. Dimble. „Ne sada.

Sve je silno komplicirano. Nastojte ne razbijati glavu time.

Ali, bude li vas ipak mučilo, javite nam. Zbogom.“ Gotovo odmah nakon njegova odlaska stigli su neki drugi posjetioci tako da Jane nije imala prilike dalje povjerljivo razgovarati sa svojom domaćicom. Dom Dimbleovih napustila je pola sata kasnije i zaputila se kući, ali ne ulicom s jablanima nego pješačkom stazom preko općinskoga pašnjaka, pored magaraca i gusaka, s tornjevima i šiljcima Edgestowa s lijeve i sa starom vjetrenjačom čiji su se obrisi ocrtavali na obzoru s desne strane.

38

SADRŽAJ Predgovor..........................................................................7 1. Prodaja imovine........................................................9 2. Večera sa zamjenikom rektora.............................. 39 3. Belbury i Sv. Ana na Brijegu.................................64 4. Likvidacija anakronizama.....................................94 5. Fleksibilnost........................................................... 121 6. Magla...................................................................... 155 7.

Pendragon.............................................................. 182

8. Mjesečina u Belburyju.......................................... 210 9. Saracenova glava................................................... 239 10. Pokoreni grad........................................................ 271 11. Bitka počinje...........................................................307 12. Vlažna i vjetrovita noć......................................... 332 13. Oborili su duboko nebo sebi na glavu............... 362 14. Sav stvarni život jest susret................................. 394 15. Silazak bogova.......................................................428 16. Banket u Belburyju...............................................460 17. Venera u Sv. Ani....................................................483

517

PREPORUČUJEMO

Dok je Ransom jedne ljetne večeri pješačio pustim područjem, otela su ga dvojica znanstvenika i odvela na planet Malacandru (Mars) kao ljudsku žrtvu za bića koja tamo žive. Međutim, jednom kada se našao na Malacandri, Ransom je pobjegao i otisnuo se u pustolovinu od kozmičke važnosti, postavši stranac u zemlji koja je očaravajuća u svojoj različitosti od Zemlje i ujedno poučna u svojoj sličnosti s njom. Ovu veličanstvenu i napetu trilogiju, kojoj je Izvan tihoga planeta prvi nastavak, mnogi uspoređuju s Tolkienovim remek-djelom Gospodar prstenova.

200 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

U drugom dijelu Svemirske trilogije C. S. Lewis vodi glavnoga lika, Elwina Ransoma, na Perelandru, Veneru, sa zaduženjem da pokuša zaštititi prvoga muškarca i prvu ženu toga planeta od Neprijatelja.

Kako je izgledala i kako se odvijala kušnja u rajskom vrtu o kojoj čitamo u Knjizi Postanka? Što bi se dogodilo i kako bi se odvijala ljudska povijest da naši praroditelji nisu pokleknuli? Perelandra, drugi dio Svemirske trilogije, duboko, pronicavo i maštovito odgovara na ta pitanja.

272 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Jane iziđe iz velike kuće s ravnateljevim poljupcem na usnama i njegovim riječima u ušima i stupi u tekuću svjetlost, u nadnaravnu toplinu vrta, prijeđe preko vlažna travnjaka (posvuda su lepršale ptice) i pored klackalice, staklenika i svinjaca, silazeći sve vrijeme sve niže i niže, dolje prema kolibi, spuštajući se ljestvama poniznosti. Prvo je pomislila na ravnatelja, zatim na Maleldila. Zatim je razmišljala o svojoj poslušnosti i stavljanje noge pred nogu postade neka vrsta žrtvene svečanosti. Razmišljala je i o djeci, i o boli, i o smrti. Bila je na pola puta do kolibe i pomislila je na Marka i na sve njegove muke. Kad je došla do kolibe, iznenadi se vidjevši da je sva u mraku i da su vrata na njoj zatvorena. Dok je stajala pred vratima, s jednom rukom na kvaki, u pamet joj dođe nova misao. A što ako je Mark ne želi – ne noćas, i ne na taj način, i nikad, i ni na koji način? Što ako Marka uopće ne bude tu? Ova misao otvori golemu pukotinu u njezinu duhu i ispuni ga osjećajem olakšanja, ili razočaranja – teško je bilo reći kojim od ova dva. Još uvijek nije stisnula kvaku. Zatim je opazila da je prozor, onaj na spavaćoj sobi, otvoren. Odjeća je bila nabacana na hrpu na stolici tako nemarno da je djelomice ležala na prozorskoj dasci: rukav košulje – Markove košulje – čak je visio niz vanjski zid. I to po ovoj silnoj vlazi. Tipično za Marka! Očito je bilo krajnje vrijeme da uđe.

516