Issuu

MICHAEL D. O’BRIEN

Michael D. O’Brien, našoj publici poznat po brojnim bestselerima kao što su Posljednja vremena i Otok svijeta, u svojemu novom romanu Svjetionik donosi nam meditativnu priču o identitetu, ljubavi i smislu ljudskoga života. Ethan McQuarry mladi je svjetioničar na malenome otoku, stjenovitoj izbočini na krajnjemu istoku otoka Cape Breton u Atlantskome oceanu. Živi sam, bez obitelji, smatrajući sebe tihim i budnim čuvarom koji iz godine u godinu odvažno i nadasve odgovorno obavlja svoju dužnost. Veoma cijeni svoju samoću na otočiću i sretan je zbog toga što se tako rijetko susreće s ljudima. No ta ga posvemašnja osama ipak progoni i kopka, kao i osjećaj da mu je život besmislen. Njegovi hrabrost, poštenje i ljubav prema moru i prirodi, prema praktičnim vještinama i učenju, na koncu nisu dovoljni. Suočava se s duhovnim olujama, ali i s onima pravim, olujama čija strahovita snaga užasava i plaši. S vremena na vrijeme k njemu pristižu glasnici poslani od budnosti svijeta, kako je on naziva. U prvi mah ne shvaća da su u pitanju glasnici, niti razumije poruku, dok se ne nađe usred katastrofalnih događaja koji mu osvijeste postojanje tajanstvenih podstruja stvarnosti – i ujedno mu otkriju skriveno lice ljubavi.

DAVID LYLE JEFFREY „Može li čovjek biti otok? Može li biti zapovjednik vlastite duše? I koja je razlika između osame i usamljenosti? Takva su pitanja u samome središtu ove priče o potrazi jednoga čovjeka za smislom svojega života i smislom svijeta u kojemu se zatekao.“ JOSEPH PEARCE, autor knjige Moja utrka s đavlom

MICHAEL D. O’BRIEN

„Dubok i dirljiv, kao i sve što je Michael O’Brien napisao.“

ISBN 978-953-235-773-8

VERBUM 135 kn

www.verbum.hr

VERBUM

MICHAEL D. O’BRIEN

Svjetionik

VERBUM

Biblioteka:

Stilus 57. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Michael D. O’Brien, The Lighthouse © Copyright: Ignatius Press, San Francisco, 2020. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2021. Slika na naslovnici: Michael D. O’Brien Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Katarina Gugić Prijevod: Damir Biličić Lektura: Bonislav Kamenjašević Grafička priprema: Zvonko Bare Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-773-8 CIP zapis dostupan u katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 190205025.

„Oni koji lađama zaploviše morem da po vodama silnim trguju: oni vidješe djela Gospodnja, čudesa njegova na pučini.“ Psalam 107,23–24

Otok

Kontinent je imao granice i bio konačan. Dalje od njega, u smjeru sjevernoga Atlantika, kao nešto čega se netko sjetio tek naknadno ili kao kakav ostatak ili utočište, nalazio se samotni stjenoviti otočić. Promjera tek stotinjak metara, na prvi pogled izgledao je posve golo i pusto iako su se ondje gnijezdile morske ptice i iako su onamo s vremena na vrijeme dolazili tuljani. Nepristupačna obala koja se sastojala od velikoga crnog stijenja nalazila se na udaru mora nebrojenim stoljećima iako se iznad najviše razine do koje je dopiralo more niska tratina propinjala sve do samoga rta na kojemu se uzdizao svjetionik. Otok je s kopnom bio vidljivo povezan tek povremeno, za vrijeme oseke, koja bi otkrila uski pojas zbijenoga pijeska i raznobojnoga kamenja glatkoga od morskih struja, prirodni prijelaz nešto kraći od kilometra i pol. Bio je dovoljno širok da tri čovjeka po njemu hodaju jedan do drugoga, a u najsušim fazama njime bi možda moglo proći i neko motorno vozilo s dobrim gumama iako se to tijekom duge povijesti toga prijelaza nije nikada dogodilo jer nitko nije bio voljan upustiti se u takav rizik, čak ni u vrijeme zaprežnih kola i konja, jer je oseka trajala kratko, a pijesak bio nepouzdan. Zalihe su se na svjetionik dopremale dvaput godišnje, brodicom iz Brendan’s Harboura, lučkoga gradića na suprotnoj strani u odnosu na povišeni rt, ne7

koliko kilometara južnije. Iskrcavale su se za mirnoga mora na ravnu granitnu plohu u prirodnoj uvali na zapadnoj strani otoka, najmanje izloženoj dominantnim istočnim vjetrovima. Odande su se kutije s konzerviranom hranom, vreće brašna i zobene kaše, kanistri dizela i petroleja, akumulatori, baterije i svijeće kao i mnoštvo drugih raznolikih stvari odnosili pošljunčenom stazom do svjetioničarove kućice obložene preklopljenim daskama i do betonskoga svjetionika, spojenih međusobno spremištem s radnim prostorom izgrađenim od grubo tesana drva i s vanjskim zahodom, nagriženim od vremenskih neprilika. Dvostruko viši od kuće, veliki bijeli toranj svjetionika na vrhu je imao prostoriju s jarkocrvenim reflektorom i vanjski ograđeni uski kružni nogostup. Svi katovi u tornju bili su povezani željeznim stubama. U prizemlju je bilo samo spremište, s mnoštvom različitih odbačenih stvari poput Argandovih svjetiljki i komponenata za kasnije Dalénove svjetiljke, poput kutije s Auerovim mrežicama, razbijenih ogledala i leća, nezgrapnih i neispravnih radiouređaja, hrđavih zupčanika i poluga, hrpe poderanoga platna i kutija s beskorisnim stvarima kao što su trule ribarske mreže i pljesnivi časopisi u rasponu od Farmers’ Almanaca do Woodworkinga i Mechanics Illustrateda, odreda vlažnih, smrdljivih i nečitkih. Na katu iznad, na policama su se nalazili nizovi rezervnih akumulatora i rezervni dijelovi glavne svjetiljke. Stube su završavale na najvišoj razini, kružnoj promatračnici s mehanizmom koji je okretao snop svjetlosti kao i s drvenim stolom s kartama i policom s malim pretincima punima pomorskih karata okolnih voda. 8

Na zasebnome stolu nalazio se pomorski radio na VHF-u kao i jedan stariji kratkovalni radio. Kraj njega je bio dalekozor s malim povećanjem na tronošcu, usmjeren prema širokim prozorima s dvostrukim staklom s kojih se vidjelo more od sjevera do jugozapada, gdje se nalazio rt. Ljestve su vodile do otvora u stropu odakle se izlazilo na vanjski kružni nogostup. Jedini stanovnik otoka ondje je živio godinama. Prvi je put onamo došao kao mladić, angažiran kao ljetna ispomoć svjetioničaru, starcu narušena zdravlja. Mladić se zaljubio u otok i svjetionik, imao je dojam da mu povrijeđena duša malo-pomalo zacjeljuje pod djelovanjem prostorne udaljenosti i vremena, kao i ustrajnoga ritma valova, uzbuđenja silovitih oluja, kao i neizmjernoga spokoja mirnoga vremena. Za takvih mirnih dana kupao se u hladnome moru, promatrao dolazak i odlazak životinja, smijao se vragolijama tuljana i čudio vlastitomu smijehu, toliko dugo utihlu zbog života među ljudima na kopnu. Prvi put nakon više godina starac je navečer odlazio u postelju, dok je mladić dežurao do svitanja, čitao sveske iz pune torbe knjiga dok je svjetioničar hrkao. Nakon kojih tjedan dana stalno kruženje i bljeskovi glavne svjetiljke prestali su mu odvlačiti pozornost postavši tek pozadinskom pojavom u njegovoj svijesti iako je negdje u sebi zapravo uvijek budno pratio hoće li doći do kakve promjene ritma, upozorenja o tome da bi svjetlo moglo prestati funkcionirati. Cijelo to ljeto on i svjetioničar susretali su se uz jednostavne obroke i kada je nešto trebalo raditi udvoje, najčešće 9

tijekom najtoplijih mjeseci, kada mladić nije mogao podnijeti da propusti nešto što se vidi pri dnevnoj svjetlosti. Bio je vitalan i gorljiv, a zanimalo ga je baš sve, pa je tako odlučio preživljavati uz vrlo malo sna. Sa starcem nije bilo teško živjeti iako općenito nije bio osobito komunikativan. To je, međutim, mladiću odgovaralo jer je i on po prirodi bio šutljiv. Pomno je pazio na sve što mu je svjetioničar pokazivao, učio ponajviše oponašanjem. Pitanja je postavljao rijetko i dobro promišljao o kratkim, progunđanim odgovorima. Na taj je način stekao puno znanja o održavanju svjetionika, o preživljavanju na toj hridi kao i o opasnostima koje prijete od mora. Mladić je k tomu spoznao, bez riječi, gotovo i bez razmišljanja, da je protok vremena istovremeno i brz i vječan. Kako se približavao završetak njegova ljetnog posla, shvatio je da ne želi otići odande, da mu je pomisao na odvajanje od otoka neobično bolna. A onda se starac teško razbolio i mladić je to radiovezom dojavio kopnu, pa je sutradan došla brodica koja je odvezla svjetioničara. Kapetan brodice donio je i brzojav kojim su vlasti zadužene za svjetionike na istočnoj obali mladića zamolile da ondje ostane privremeno, kako se svjetionik ne bi ugasio. I tako je ostao, a privremeno namještenje protegnulo se na godinu dana, da bi nakon toga postalo i stalno. Budući da je sada odgovarao za sve, bolje se uputio u VHF i kratki val, u konstrukciju same glavne svjetiljke, u količine goriva i količine energije koje gorivo stvara, u oprezno korištenje zaliha kao i u mjerenje vremena. To što je akumulirao takve vještine i spoznaje donosilo mu je zadovoljstvo. 10

Njegov novi život nudio je i brojne druge užitke. Ushit stajanja na litici na najvišemu dijelu otoka, dvanaestak metara iznad mora, u velikome nepromočivom šeširu i gumenim čizmama, gdje je izazivao valove koji su grmjeli, pozivao ih da ga odnesu sa sobom, ushit naginjanja prema olujnome vjetru dok mu lice zasipaju uskomešane, izbezumljene kapi vodene prašine, koje se zatim povlače. Okus prvoga bakalara, kojega je uhvatio najlonskom uzicom i mamcem na udici pa ispržio na maslacu iz konzerve. Okus kuhanih jaja morskih ptica. Okus divljega šipka koji je ubrao s grmlja u uvali. Opojni miris zgnječenih listova mirike s grmova koji se bore za prostor s ružama. Miomiris velike vatre koju je pripremao od drva koje bi naplavile struje. Miris soli koji je do njega dolazio preko tisuća kilometara mora. Stalno zborno kliktanje galebova. Ustrajno pulsiranje valova. Pogled na prelijepo oblikovane školjke porazbacane po pješčanome prolazu, mostu do kopna, nakon oluja, koje je skupljao u ruksak i nizao na prozorskoj dasci u spavaćoj sobi, gdje bi ih ugledao čim bi se probudio. Prastari ribarski plovak, plava staklena kugla naplavljena na pjeskovitu obalu uvale, koja sada kraljuje nad školjkama na polici, dok joj neravne plohe odražavaju svjetlost boje ametista. Šalupa s crvenim jedrom koja je promaknula kraj otočića jednoga poslijepodneva s besprijekorno vedrim nebom i svježim povjetarcem, na njezinoj palubi djeca koja su mu mahala dugo i željno dok poput točkica nisu nestala na jugu. Njorke koje se igraju na valovima, više nalik na djecu nego prava djeca. 11

Najneočekivanije od svega bilo je buđenje njegove sposobnosti pamćenja jer mu se rečenice iz knjiga koje je čitao nisu gubile, kao što mu se događalo na kopnu. I premda je katkad trpio zbog ružnih uspomena, nisu ga više pretjerano mučile, kao da ga plima nekako štiti od svega što se zbilo ranije. Najvećim dijelom osjećao je mir i postojano slabljenje raznih strahova, osim onih posve prirodne vrste: od pada u more, smrzavanja zimi, pada na stijene i toga da će slomiti nogu daleko od radiouređaja, kvara glavne svjetiljke svjetionika. K tomu se prestao bojati i unutarnjih turbulencija koje su mu bile svakodnevica u djetinjstvu i mladosti, usamljenosti kao i nepovjerenja prema ljudima – iako se neka duboka, skrivena struja nepovjerenja održala. Unatoč svemu, pronašao je svoju svrhu na svijetu – kao i dom. Kad je prvi put došao na otok, bilo mu je osamnaest godina i ondje je ostao sve otada. Zvao se Ethan McQuarry. Tek se rijetko događalo da čuje da netko drugi izgovori to ime. Prisjetio bi se svojega imena kad bi ga vidio na dokumentima i dopisima koji su mu stizali poštom, pretplatama na časopise, ponudi knjižnoga kluba, službenim papirima koje mu je redovito slala Kanadska obalna straža, koja je upravljala svjetionicima. Bilo je i trenutaka koji bi ga uznemirili, kad bi se vlastitoga imena uspio sjetiti tek nakon nekoliko sekunda grozničave mentalne borbe, a ta nemogućnost prisjećanja bila je plod premorenosti ili blagih bolesti koje bi ga s vremena na vrijeme zahvatile. Ponekad bi se zabrinuo zbog mogućnosti da malo-pomalo gubi razum, ali prisiljavao se na to da samo prijeđe preko takvih misli jer je op12

ćenito bio sretan. Nije razgovarao sa samim sobom, što ljudi koji žive u izolaciji često rade. I premda je bilo točno da je razgovarao s pticama i ostalim stvorenjima, znao je da mu ne mogu odgovoriti na njegovu jeziku i nije odgovarao umjesto njih, nego ih je puštao da budu to što jesu, što je samo po sebi bilo čudesno. Razgovarao je i s morem, i nebom nad njime, kao i sa stvarima koje je stvorio čovjek, a koje su se kretale tim dvama medijima. „Sretan ti put“, rekao bi naglas linijskomu brodu na obzoru koji se kretao prema oceanskoj pučini. Ili: „Kamo ideš?“ upitao bi srebrnkasti križ koji bi na svodu iznad njega prelazio s istoka na zapad. A ponekad bi rekao i: „No, smiri se već jednom!“ obraćajući se sve jačemu olujnom vjetru iako je znao da ga ovaj neće poslušati. Razgovarao je i s likovima u romanima koje je čitao: „Znam da misliš da nema nade, ali na kraju će sve biti u redu.“ Ili: „Ne pucaj!“ Ili: „Da si stvarna, ja bih se bio pobrinuo za tebe.“ U pojedinim trenucima posve bi ga obuzela tišina, toliko duboka i posvemašnja, u kojoj su prestajali svi zvukovi, i tada bi osjećao sveobuhvatnu budnost postojanja. Bio bi joj se i obratio, da je mogao, ali u sebi nije pronalazio ništa što bi rekao. Bilo je dovoljno osjetiti tu neku prisutnost u svijetu oko sebe, slušljivost, kako ju je zvao, te razmišljati o tome što bi to značilo kada je ne bi bilo – iako se ne bi znao točno izraziti, te bi stoga zašutio. Zima, proljeće, ljeto, jesen, godišnja doba koja se samo smjenjuju, unedogled, složeni obrasci, nipošto ne mehanički, nerijetko nepredvidivi, ali koji daju oblik nečemu većemu dok se godine izmjenjuju i sta13

paju. Bilo je i dramatičnih događaja. Sobom se najviše ponosio kad je spriječio brodolom jednoga teretnog broda kojemu je prestala raditi elektronička navigacija. Odigrao je određenu ulogu u spašavanju nekih manjih plovila, najčešće u gustoj magli ili strašnim olujama. Između takvih incidenata protjecale su godine. Nije formalno pripadao Obalnoj straži, a još je dalje bio od Potražne i spasilačke službe Kanadskih oružanih snaga iako je povremeno radiovezom razgovarao s predstavnicima obiju službi pomažući im na daljinu. Ipak je smatrao da svjetioničar na takvoj obali u svakome trenutku mora biti spreman. Tako je gumenim čamcem s nepouzdanim motorom povremeno spašavao ljude u nevolji s malih brodica, naivne turiste kao i nesretne lovce na jastoge koji bi se našli u teškoj situaciji. Sve bi ih nahranio, davao im deke i rezervne ležajeve. Nije imao ništa protiv društva, ali ga nije ni priželjkivao, a svi oni samo su željeli da spasilačko plovilo s kopna dođe što prije. Pitao se žure li se oni tako otići jer je on s vremenom postao rezerviran i na svoj način pomalo neljubazan, poprimivši to od nekadašnjega svjetioničara, iako se trudio s njima čavrljati. U njegovu karakteru nije bilo puno toga što bi im ulijevalo povjerenje, a, osim toga, tim nesretnicima pozornost su zaokupljale nedaće s kojima su se neposredno suočavali. Spasilačka brodica na koncu bi uvijek došla i posjetitelji su odlazili. I premda su mu svi bili zahvalni na pomoći, nitko mu nije ponudio nikakvu nit da se poveže s njima. Gumeni čamac ostario je s njim, sve je više propuštao, opirao se popravcima, pa je najzad i izdahnuo. To ga nije pretjerano razočaralo jer mu se taj čamac 14

nikada nije sviđao: kad bi ga pokušao napuhati, vijorio bi poput kakva zmaja u najgorim mogućim trenucima. Više puta bezuspješno je tražio zamjenski čamac dok mu, napokon, opskrbnim brodom nisu dostavili još jedan gumeni čamac, koji mu je također izazivao probleme i koji je ustrajno propadao. Molio je da mu pošalju nešto čvršće i solidnije, no dobivao je samo prazna obećanja. Htio je nešto čvrsto i jako, pravi čamac s pouzdanim motorom, kojim bi jednoga dana nekomu mogao spasiti život. A nema sumnje da bi takav čamac i njemu olakšao život u mnoštvu svakodnevnih obveza, poštedio bi ga pješačenja kilometar i pol do obale i osam kilometara obalnom cestom do Brendan’s Harboura. Tijekom prvih godina njegova boravka na otoku u radno spremište koje je povezivalo kućicu i toranj postavljen je rezervoar za dizelsko gorivo kao i generator za struju potrebnu za glavnu svjetiljku i punjenje rezervnih akumulatora. Ta mu je buka smetala, pa ga je danju isključivao, a ponovno ga je pokretao tek krajem poslijepodneva ili za mračnih dana, kada se obala uopće ne bi vidjela od magle ili crnih olujnih oblaka. Dvaput godišnje i dalje je dobivao zalihe brodicom, no sada je četiri puta godišnje dolazio i veći brod i ljuljao se na valovima ispred obale ulijevajući gorivo u rezervoar dugačkim crijevom koje su dovozili na otok. Svakoga ljeta brodicom je dolazio inspektor, provjeriti je li sve u najboljem redu sa svjetiljkom te je li svjetioničar i dalje u mogućnosti sve poslove obavljati kako treba. Zadržao bi se jedan dan, pohvalio njegov rad te mu, u skladu sa svojim položajem, iznio i nužne preporuke za poboljšanja. Ethan je pak te pre15

poruke zapisivao na papir s namjerom da provede primjerene promjene, ili da ih ne provede, što god mu se činilo boljim. Inspektor bi svaki put doveo i zamjenskoga svjetioničara, koji će preuzeti dužnost dok Ethan bude na redovitome godišnjem odmoru na kopnu. Ethan je na odmor odlazio preko volje. Uzimao je svoj stari ruksak, mali šator, malo gotovine, knjigu-dvije kao i zemljovid Primorskih provincija.* Kako su se godine nizale, sve je više cijenio prednosti toga kratkog odvajanja, uživao je u dugotrajnome pješačenju, u stazama koje nekamo vode, u izazovima koje donose uzvisine i doline i nesmiljeni vremenski uvjeti. Jednom je trajektom otišao na otok Prince Edward pa ga cijeloga obišao pješačeći uz obalu i osobito se zanimajući za svjetionike. Više je puta lijepo razgovarao s drugim svjetioničarima. I New Brunswick imao je nekoliko svjetionika, a oni su pomogli u sastavljanju zemljovida u Ethanovu umu, toga arhipelaga svojevrsnih stražara, čuvara na samim rubovima kopna. Mnogi od tih svjetioničara bili su škrti na riječima, baš kao i on, iako su neki bili razgovorljivi, a svi su bili zadovoljni time gdje se nalaze. Kad bi se vraćao na svoj otočić, uvijek mu je bilo drago što se vratio kući. Njegovi zamjenici uvijek su željeli što prije otići. Približno jednom mjesečno, ako je prijelaz bio prohodan i izgledao sigurno, žustrim je korakom odlazio u Brendan’s Harbour. Mogao je, dakako, ići i gumenim čamcem, no na nekoj posve nagonskoj razini taj mu se čamac nikako nije sviđao. A razum je samo po* New Brunswick, Nova Scotia i Prince Edward Island, nap. prev. (Napomena: sve su bilješke u knjizi prevoditeljeve.)

dupirao taj osjećaj jer bi motor često prestao raditi nakon dva-tri kilometra kašljucanja i gušenja ma koliko ga on popravljao. Znao je i da bi se vrlo lako mogao dovesti u opasnost kada bi ga nepredvidive struje odvukle na otvoreno more. Razmaci između oseke i plime iznosili su između šest i sedam sati, tako da je imao vrlo ograničeno vrijeme da u gradu obavi sve što treba. To razdoblje mogao je malo produžiti ako mu ne bi smetalo da gazi do koljena po vodi, iako je i to bilo opasno jer se razina mora u vrijeme plime podizala varirajući od metar i sedamdeset do dva metra. Osim toga, to je bilo moguće jedino od početka proljeća do kasne jeseni, kada je more bilo razmjerno mirno. Jednom davno spremio je na kopnenoj strani tjesnaca bicikl pod neku ceradu, no brzo je zahrđao. Potom je kupio još jedan, ali njega su mu ukrali. Ne želeći više uzaludno trošiti novac, odlučio je da će otada pješačiti, a znao je da mu je to i zdravije jer čovjek na tako malenu otočiću ionako može hodati jedino ukrug. Za razliku od mnogih priobalnih naselja, činilo se da taj gradić jednostavno ne prestaje rasti. Ondje je sad živjelo više od tisuću ljudi, i premda je ribara bilo manje zbog sve lošijega ulova i ekonomske situacije, zbog pogoršanoga zdravlja i odlazaka u mirovinu, dok je mladih koji bi preuzeli od njih posao bilo malo, drugi su se ljudi doseljavali. Stariji ljudi iz velikih gradova bili su željni provincijskoga okruženja i romantičnosti mora, pogleda kroz panoramske prozore i same obale koju su mogli istraživati. Bilo je tu i nešto stranaca koji su kupovali parcele južno od grada i ondje gradili luksuzne vikendice u europsko17

me stilu. Bilo je umjetnika koji su živjeli u obnovljenim ribarskim brvnarama uz pristanište, u nadi da će preživjeti, bez pretjerane brige za to hoće li doista preživjeti ili ne. Bilo je ondje malenih prodavaonica koje su se otvarale s velikim optimizmom, a onda se rezignirano zatvarale, te sezonskih restorana koji su malobrojne turiste hvatali lažnim dekorom i plodovima mora iz zamrzivača. Bilo je i ljudi koji su gradić napustili kao mladi, radi školovanja ili zaposlenja, te su se sada vraćali, u srednjoj dobi ili još stariji. A bilo je i stalnih skitnica koji su zalazili u neki od dvaju barova otvorenih cijele godine. Tek su se rijetki iz mlađe generacije vjenčali, a oni koji su bili u braku imali su malo djece, ako su ih uopće imali, posvećujući se više svome načinu života. Gradić je, međutim, imao osnovnu školu, a one koji bi je završili autobusima su odvozili u srednju školu u Glace Bay, grad od dvadeset tisuća stanovnika, nešto dalje na sjeveru. Brendon’s Harbour imao je i banku, poštu i policijsku postaju s dvojicom pozornika. Nova područna bolnica bila je malena, ali stručna, a osoblje su sačinjavali uglavnom ljudi koji nisu bili iz grada. Neke su medicinske sestre bile iz mjesta, no liječnici su dolazili iz drugih krajeva, ostajali godinu-dvije, a onda prelazili na bolja mjesta. Postojale su i tri crkve, oduvijek, no svima se broj vjernika smanjivao. Kako su godine odmicale, Ethan je primjećivao da prepoznaje manje lica nego u početku, a jednako tako sve je manje stanovnika poznavalo njega. Nikada nije očekivao da će ga prihvatiti kao sugrađanina, pa mu ta nova situacija nije teško padala, nego mu je samo bilo zanimljivo kako toliki ljudi sada prolaze kraj nje18

ga ili kroz njega, činilo se kao da je nevidljiv. To mu se sviđalo jer je samo potkrepljivalo njegovu spoznaju da su otočić i svjetionik konstante, nepromjenjive i samotne, u nestalnome svijetu. Trudio se oko tih povremenih izleta, koji nikada nisu prerasli u naviku. Za te se prigode uvijek pomno odijevao, pripremao se tako što bi večer ranije u sudoperu prao čarape i duge gaće, vješao ih na konopac obješen između dviju kukica u kutovima kuhinje. Nakon što bi se okupao sa spužvom, navukao bi zelene radne hlače kupljene u trgovini alata i materijala za kućne popravke i čistu radnu košulju, pokrivši rupe u materijalu jaknom od nepromočiva platna, da bi na kraju nataknuo još i crnu ribarsku kapu. Na nogama je imao izlizane visoke cipele jer bi mu gumene čizme za more bile odveć nespretne za tako dugo pješačenje. Katkad bi se, kao da se te mogućnosti sjetio tek naknadno, još obrijao i škarama malo podšišao čupavu kosu naslijepo režući one dijelove koje nije vidio u ogledalu, tako da nikada nije bio osobito zadovoljan rezultatom. U gradu je obično podizao poštu, polagao čekove na bankovni račun, odlazio u knjižnicu pa se vraćao kući grabeći krupnim koracima, s ruksakom punim novih knjiga na leđima. U životu ga je od svega istinski mučila jedino pomisao na to da se jednoga dana možda neće uspjeti vratiti prije plime, da će ostati nasukan na kopnu, a svjetionik će tako ostati izložen opasnostima. Znao je da bi u najgoremu slučaju mogao pričekati da se povuku dvije dnevne plime, zbog čega bi s otoka izbivao dvanaest do četrnaest sati. No to je bilo moguće jedino u najpovoljnijim okolnosti19

ma, za dugih ljetnih dana, kada nije bilo vjetra i valova i kada je put bio razmjerno vidljiv. Bilo je razdoblja kada i po nekoliko mjeseci nije napuštao otok, tijekom cijele zime, dakako, kao i u nekim drugim razdobljima, zbog nepovoljne plime ili oluja. Ipak, i time je bio zadovoljan jer su posljedice kakvoga brodoloma ili utapanja bile neusporedivo gore od plaćanja zakasnine zbog kašnjenja s povratom knjiga u mjesnu knjižnicu. Osim toga, postarija knjižničarka ponekad bi mu oprostila zakasninu, ovisno o raspoloženju, koje je bilo nepredvidivo poput mora. „Idući put pokušajte doći na vrijeme, gospodine McQuarry“, ukorila bi ga uz nestrpljiv pogled. „Svakako, gospođo Riley“, uzvratio bi on tiho i poslušno shvaćajući da njoj treba taj autoritet, to pravo da kori, koje će smijeniti dobronamjernost kada se plima u njezinoj duši povuče, jer on je, ipak, bio svjetioničar. „Gospodine McQuarry, gospodine McQuarry“, jurnula bi prema njemu već sljedeći put, s knjigom u visoko podignutoj ruci. „Nova knjiga! Sami izgradite drveni čamac! Upravo sam je katalogizirala i čuvam je za vas.“ „Najljepša hvala, gospođo Riley. Jako ste ljubazni.“ Ljudi su takvi, razmišljao je. To su nekakve navike u govoru, u držanju, u pristupu. To su rane i mijene raspoloženja. Slabašni lukobrani koji čuvaju luku duše. Tako je i sa mnom, podsjetio se, i mene oblikuje sve što mi život nosi. Iako su mnogi u gradu Ethana i dalje prepoznavali kao svjetioničara, istinski ga nije poznavao nitko, ni sada ni ranije. Bio je svojevrsni simbol ili živuća znamenitost jer su ljudi znali njegovu ulogu, bili su 20

svjesni strašne hirovitosti vremenskih prilika kao i činjenice da je on jedan od onih ljudi koji spašavaju živote. Prvih se godina mučio i trudio da razgovara s ljudima iz grada, ali čim je shvatio da mu to ne ide, odustao je i otada je komunicirao samo koliko je bilo najnužnije. U to je davno vrijeme poglédao mlade žene koje bi vidio na ulici, žudio za njima, pa odvraćao pogled. Općenito je držao da je zgodan, da ima lijepo lice koje privlači poglede, snažno i čvrsto tijelo, skladno i zategnuto zahvaljujući mišićima. No znao je i da nitko ne bi htio s njime živjeti na otoku, čak ni u bračnome savezu, te da bi se ljubav neizbježno nasukala na ono stijenje, a on bi ostao shrvan i posve sam. Osim toga, najveću strast osjećao je prema samome svjetioniku, koji mu je s vremenom prerastao u smisao života. Mnoge od tih mladih žena tijekom godina su se udebljale i posijedjele i premda su mu i dalje kimale u znak prepoznavanja, nisu započinjale razgovor, baš kao ni on. Bio bih te volio zauvijek, cijelu vječnost, pomislio bi on i malko podignuo kapu dok su se mimoilazili, iako bismo jedno drugomu svakako slomili srce. Poštarica je za njega imala posebnu kutiju iza šaltera jer je obično bilo previše pošte za njegov pretinac u predvorju. „Više knjiga i časopisa nego ikada!“ rekla bi mu, kao da ga zadirkuje. „Odakle vam samo vremena da sve to pročitate?“ O, dobro vi znate odakle mi toliko vremena, gospođice, jer sam sâm. I time zadovoljan. Na to bi kimnuo i promumljao neki besmislen odgovor. 21

Njezine opaske, njezino držanje i gledanje u oči bili su počesto plahi, povremeno na granici očijukanja, iako ne ozbiljnoga – bili su to tek mali izvidi, ispitivanje terena. To što on ustrajno nije reagirao nije je nimalo odvratilo, a on je s vremenom došao do zaključka da ona na taj način iskazuje ženstvenost. No činilo mu se da se ona unatoč svim tim mamcima i raskošnoj kozmetici zapravo ne drži ženstveno. I nikako se nije mogao prisiliti na to da reagira na temelju čiste tjelesne privlačnosti, svjestan toga da bol toliko razdire svijet upravo zato što prevelik broj ljudi koristi druge za svoj užitak ili kao lijek protiv usamljenosti, zbog čega su na kraju samo usamljeniji nego ikada. Ne, nije to za mene, ne na taj način. Kod voditelja prodavaonice brodske opreme, postarijega muškarca po imenu Biggs, kupovao je konopac i smolu za brtvljenje, nepromočive čizme za more kao i razne vrste pomorskoga alata i pomorskih pomagala, a ovaj mu je sve umatao u smeđi papir i vezivao špagom usput mu prepričavajući priobalne tračeve iako svjetioničara nikada nije uspio uvući u razgovor niti je od njega ikada čuo neki komentar osobne prirode. Bio je to sjedokosi muškarac krupne građe, koji je imao nesvjesnu naviku da zateže i otpušta tregere na ispupčenome okruglom trbuhu. Ethan je tijekom godina uočio jasan obrazac: to je zatezanje rezervirano za mušterije koje ustrajno odbijaju dopustiti da ih Biggs uvuče u zavjereničko ogovaranje. To nije činio kad bi se s nekim počeo došaptavati, gotovo spojene glave, te kad bi uslijedili i podrugljivi osmijesi. Iako je Ethan redovito dobivao porciju zatezanja naramenica, tu Biggsovu ekscentričnost promatrao je strpljivo i suzdržano, svjestan toga 22

da i on ima svoje jedinstvene navike. U vezi s tim čovjekom najviše su ga mučile hladne, procjenjivačke oči, dio maske koja je odražavala sarkastičnu zabavljenost glupostima ljudskoga roda. Ethan takvomu licu nije mogao vjerovati. Neću vam reći baš ništa o sebi, gospodine, jer vi biste to iskrivili dok biste sve povjeravali nečijim ušima. S druge strane, u gradu je bilo i nedužnih, providnih lica, primjerice onih staraca koji su neprestano sjedili na klupama u pristaništu, naborani i iskrenih očiju, žmirkajući prema obzoru, zastajući da pogledaju Ethana i pitaju se o kome je riječ – iako su ga nekoć poznavali – dok su im iz uma uspomene istekle poput vala koji se razlijeva palubom i nestaje kroz izlivnike. To ću biti ja, za samo koju godinu, podsjećao je samoga sebe. A onda bi ih pozdravio bez glasa: O, samo polagano i mirno, vi nepokolebljivi ljudi. I ti su muškarci nekoć bili dječaci, a sada se pojavio novi naraštaj, dječarci koji će jednoga dana biti muškarci, juriti kraj njega na škripavim biciklima hrđavima od soli, dovikivati da nadglasaju vjetar: „Hej, kapetane!“ On će im odmahnuti i pomisliti: Sretna vam vožnja, momci, ali stremite dalekim obzorima, kako na kopnu tako i na moru. Tu su još bili i ljudi iz banke koji su ga dočekivali profesionalnom srdačnošću jer je štedljiv i odgovoran, dugogodišnji klijent, vrlo uljudan. I prodavačice i prodavači u trgovini živežnih namirnica koji su ga uvijek, bez iznimke vedro pozdravljali, i ti su pozdravi možda čak bili i iskreni, a on im je uzvraćao pokojom ugodnom riječju. Kao i poslovođa, koji je 23

povremeno dolazio do blagajne i u Ethanovu vrećicu stavljao, bez naplate, paketić keksa kojima je istekao rok – obično njemu najdražih, onih u obliku javorova lista – ili litru mlijeka u plastici, koja je na otoku Cape Breton držala astronomsku cijenu. Najvažniji su bili posljednji preostali ribari na koje je nailazio u pristaništu ili u željeznariji. Oni bi ga bez iznimke pozdravili pridizanjem kape i s njime počeli mumljati nešto o vremenskim prilikama. Odbio bi cigarete koje bi mu ponudili kao i pokoji gutljaj iz njihovih pljoski, ali je bio voljan s njima provesti nešto vremena jer se divio njihovu načinu života i bio žalostan zbog propadanja njihove djelatnosti. Uglavnom je slušao njihova opažanja i misli o životu, kimanjem pokazivao da ih razumije i potom morao žuriti zbog plime, a oni su te njegove nagle odlaske dobro razumjeli. I svaki susret završavao je ritualnim pozdravom: „Čuvajte se na pučini“, rekao bi on, očiju sivoplavih poput nedokučivo dubokih voda. „Ti samo pazi da svjetlo gori, mladiću“, uzvraćali su oni. To je zapravo počelo još dok je bio mladić, gotovo dječak, a sada kada je bio stariji, nije mu smetalo što ga i dalje zovu „mladićem“ ili „sinkom“, a koji put i „kapetanom“. Njegov je život tako malo-pomalo poprimio trajan oblik.

Čamac

Osvanuo je i dan kada mu je more na obalu izbacilo velik dar. Bio je to napola uništeni čamac za spašavanje koji je zatekao zaglavljen među stijenjem nakon što je uragan okrznuo to područje. Bit će da je pao s krme nekoga većeg plovila; nije se činilo da su ga napustili oni koji su preživjeli potonuće jer nije bilo naznaka da se netko njime i poslužio. Nije bilo vesala, ni motora na krmenoj statvi. Bio je dugačak nešto manje od sedam metara, širok oko dva i pol, bez pokrivenih dijelova, izgrađen od debelih dasaka. Većina bočnih dasaka na jednoj strani bila je razbijena i ulubljena. Kobilica i jedna strana pramca bile su također ponešto ulubljene, ali drugih oštećenja nije bilo. Dok je promatrao taj čamac, ruku podbočenih o bokove, i trezveno procjenjivao sve pojedinosti, Ethanu se u prvi mah učinilo da ga nije moguće popraviti. No jasno je vidio da je nekoć bio lijep, skladnih linija, savršeno prilagođen ćudljivosti mora, bilo ono spokojno ili gnjevno. Bio je teško oštećen, a on nikada nije htio odbaciti nešto što je pretrpjelo štetu. Tako ga je oslobodio, dugotrajnim mukotrpnim radom, razmicao kamenje željeznom šipkom, a onda ga polagano dovlačio s obale, služeći se koloturnicima, svaki ga put pomaknuvši za nekoliko metara. Koliko mu je tada bilo godina? Možda se bližio tridesetoj? Izgledao je dosta mlađe i zbog toga mu je bilo žao jer mu se činilo da su godine i iskustvo poželjniji 25

od mladosti. Kao dijete i mladić uvijek je bio prenizak za svoju dob. Iako je silno i uzaludno želio biti viši, očajnički nastojeći natjerati tijelo da se izduži, u jednom trenutku morao je prihvatiti činjenicu da će dalje kroz život neumoljivo morati ići s visinom od metar i šezdeset tri centimetra. Osim toga, imao je to prokletstvo da ima dječačko lice, koje mu se održalo i do danas – lice koje je na ulicama njegova rodnog mjesta privlačilo nasilnike u potrazi za lakim žrtvama. Tako su doznavali da i nije tako laka žrtva jer su njegove zbijena građa i munjevite reakcije bez iznimke opovrgavale njihove pretpostavke. Ipak, koliko god bio odlučan u nakani da brani i sebe i druge, nikada nije bio zlonamjeran, ni u mislima ni u postupcima, jer je još davno odlučio da neće postati poput njih. Tih se godina čvrsto držao pribranosti, dostojanstva, kao da se drži za ostatke broda koji tone – ostatke brodoloma koji je njegov život bio još otkako se rodio. Poslije je to preraslo u tihi karakter obilježen čašću i poštenjem. Sada se, iako je bio nizak čovjek, tješio činjenicom da je i dalje neuobičajeno snažan i da tu snagu može upotrijebiti kako bi popravio štetu koju je izazvao svijet. Godinu za godinom, danju je bio zaokupljen tim čamcem. Nije mu se žurilo i htio je sve obaviti kako treba. Radeći u spremištu kojim je svjetionik bio povezan s kućom, širom rastvorenih dvokrilnih vrata kako bi ulazilo što više svjetlosti, malo-pomalo vraćao mu je nekadašnju raskoš. Zimi je radio manje, no s povratkom proljeća uvijek je žudio samo za time da se što prije vrati u to spremište. Jedno cijelo ljeto na pari je savijao daske koje je dopremio kao zamjenu za 26

one slomljene bočne. Jednoga drugog ljeta na pramcu je izgradio malenu kabinu, toliko malen prostor da bi unutra stao tek jedan čovjek, možda čovjek i pol. Sljedeće je godine skinuo boju s trupa i premazao ga bijelom. Godine nakon te bilo je previše snijega, a zbog toga što je satima i satima piljio samo u bijelo, shvatio je da se s malko boje cjelina uvijek doima većom od zbroja pojedinih dijelova. Kada je ponovno zatoplilo, ogradu čamca i okvir kabine obojio je jarkocrvenom bojom. Tijekom cijeloga dugotrajnog procesa obnove čamca pitao se kako bi ga mogao nazvati jer mu je trebalo ime, sve mora imati ime. Na koncu se odlučio za Njorku. Prvo je vježbao običnom olovkom i gumicom na velikim listovima papira – poleđinama starih karata – pisao je i dotjerivao naziv s puno kaligrafskih vitica dok se nije uvjerio u to da izgleda točno onako kako je zamislio. Kad je ponovno zatoplilo, preslikao je slova na krmu i pomno ih obojio u crveno. Nakon što se boja osušila, nanio je još nekoliko slojeva brodskoga laka. To ga je odmah nagnalo na novu zadaću jer mu je palo na pamet da bi takav lak dodatno zaštitio cijeli čamac. Tako je ostatak ljeta posvetio premazivanju čamca lakom izvana i iznutra. Te je godine umetnuo i dugačak bakreni pokrov za donji dio trupa procjenjujući visinu na kojoj bi se mogla naći razina vode nakon što porine čamac. Nanio je i smolu iako se pitao je li smola više simbolična nego praktična zaštita. Planirajući sve unaprijed, Ethan je počeo osmišljavati pomagala koja će mu omogućiti da čamac prenese do obale jer je bio pretežak da ga odgura. 27

Izrađivao je nacrte navoza i koloturnika koji će pripomoći sili teži, a neće dopustiti da čamac izmakne nadzoru i da se uništi sve ono što je s toliko ljubavi obnovio. Detaljno je pregledavao kataloge i sanjario o izvanbrodskome motoru koji će naručiti, a koji će mu isporučiti opskrbnim brodom, možda već dogodine. Jednoga dana učvrstit će ga na stražnji rub čamca i pokrenuti, a onda će činiti ono što nije činio nikada – vlastitim će se plovilom otisnuti u nepoznato, ravnati se svojim sve većim znanjem, sve boljim okom i sve vještijom rukom. Jednoga jesenjeg dana poštom mu je došla pošiljka naručenoga alata, komplet dlijeta za drvo umotanih u kožnu torbicu. Čelične oštrice ili su imale ravan rub, ili su bile zaobljene, ili imale oblik slova V, svaka vrsta u različitim veličinama, a zahvaljujući tomu alatu moći će rezbariti, ukrašavati daske i obrađivati grubu drvenu građu. Za čamac je htio izraditi ukrasnu glavu na pramcu, za to će upotrijebiti zeleni komad drva koji je na jug doplutao iz šuma Québeca ili Newfoundlanda, a koji se sada suši među stropnim gredama spremišta. Još nije znao što će malena skulptura prikazivati, no bio je uvjeren u to da će mu to doći s vremenom. Tako je protekla još jedna godina dok se drvo sušilo. U dosadnijim razdobljima noćne smjene pokoji bi sat preslušavao kratkovalne frekvencije. Ponekad je hvatao postaje čak i iz Bostona na jugu i Reykjavíka na sjeveru, a jednom je, posve zbunjen, slušao jednu skladbu bez prekida koju su izvodili na nekim istočnjačkim instrumentima i koju je ženski zbor pjevao 28

visokim tonovima kakve on dotada nije čuo. Skladba nije imala ni početka ni kraja. Pretpostavljao je da je na kineskome ili mongolskome, ali nije bio siguran. Slušao je uglavnom pomorsku komunikaciju iako je razgovarao i s radioamaterima s kopna, razmjenjivao informacije o mjestima u kojima žive. Tu i tamo netko od njih nazvao bi ga da se raspita o vremenu uz obalu, obično za vrijeme gadnih oluja. Ti razgovori nikada nisu bili dugi, tek kratka provjera, ljudi iz udaljenih krajeva koji prikupljaju bilješke za svoje dnevnike. Jednostavnost Ethanova života i nedostatak stavova nisu baš osobito poticali dijalog. U rijetkim prilikama uključio bi maleni tranzistor u kući, tražio srednjovalne i ultakratkovalne postaje koje bi mogle imati neku mirniju glazbu. Izbor nije bio velik, radijski su valovi bili prepuni mahnitoga pjevanja, cviljenja i kričanja koje je izluđivalo. Volio je klasičnu glazbu, ali postaja specijaliziranih za nju bilo je malo, a prijem nije bio pouzdan. Noću je često cijelu smjenu čitao, katkad romane, češće neke praktične priručnike, a s vremena na vrijeme i latinski rječnik i gramatiku koje je kupio na rasprodaji otpisanih naslova u knjižnici. Nastavljao se i mukotrpno probijati kroz Shakespearea, veliku knjigu sa sitnim slovima, s prikazom čovjekove naravi, prikazom velebnim poput oceana. Prešlo mu je u naviku da tiho izgovara pojedine retke koji bi ga dirnuli, zagonetne ili nedokučive, a ipak s nekakvim moćnim značenjem. Ima plime i oseke u ljudskim poslovima: tko dotok uhvati, taj plovi prema sreći; tko promaši, svi puti njegova ži29

Sadržaj

Otok . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Čamac . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 Obitelj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41 Plimni val . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63 Izbavi nas iz opasnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87 Posjetitelj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 Povratak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135 Zvono . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155 Mjesto na kojemu svi možemo živjeti . . . . . . . . 175 Oluja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 189 Svjetioničar na straži . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217 AUTOROVA BILJEŠKA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 229

231

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, faks: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u studenom 2021.

MICHAEL D. O’BRIEN

„Dubok i dirljiv, kao i sve što je Michael O’Brien napisao.“

ISBN 978-953-235-773-8

VERBUM 135 kn

www.verbum.hr

VERBUM