Issuu

Ðuro Zrakić

VERBUM

SVI ME VOLE, SAMO TATA NE

Ðuro Zrakić

VERBUM

Urednik: mr. sc. Petar Balta Copyright © za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2019. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Lidija Piskač Lektura: Anđa Jakovljević Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-635-9 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 170623043.

SVI ME VOLE, SAMO TATA NE

Predgovor novomu izdanju ROMAN O LJUBAVI ILI KAKO SE POSTAJE KLASIKOM

Kada neka knjiga tijekom četrdesetak godina izađe u tridesetak izdanja s ukupnom nakladom oko sedamsto tisuća primjeraka (!), a pritom je prevedena na više stranih jezika, među kojima i na mađarski, te bude dramatizirana, onda je malo reći da je to „fenomen“. S tim sam se „fenomenom“ prvi put susreo prije četrdesetak godina. Bio sam mladac kada mi je prijateljica posudila ovu knjigu oduševljeno me uvjeravajući da je riječ upravo o – „fenomenu“. Tada sam već gutao Dostojevskoga i druge klasike pa knjiga na mene nije ostavila dublji dojam. Ali sam je – zapamtio. A onda je ponovno dobih u ruke prije dvadesetak godina s molbom da napišem predgovor kao urednik tadašnje biblioteke Duhovna kuća, što ju je izdavao Hrvatski katolički zbor MI. I napisao sam predgovor – bilo je to XVIII. izdanje – utvrdivši ono što danas mogu samo ponoviti: ova je knjiga „fenomen“. I, evo, sada, nakon novih dvadesetak godina, ponovno se susrećem s ovom knjigom. Pročitao sam, dakako, što onda napisah i gotovo sve bih mogao ponovi-

PREDGOVOR

ti, no savjest mi nalaže stvar promotriti s nešto drukčijih i širih obzorja. Katolički je roman (taj pojam treba uzeti terminus technicus) – od vremena kada se u sklopu hrvatske književnosti katolička literatura nastavila razvijati samo kao jedna od njezinih svjetonazorskih grana – dao više književnika koje možemo nazvati klasicima, primjerice Narcisa Jenka (fra Eugen Matić), Sidu Košutić i Štefu Jurkić, kasnije Stjepana Džaltu ili danas, primjerice, Nevenku Nekić. Pod naletom modernizma u svijetu se oblikovala posebna katolička struja romana raznih stilova, dajući velika imena poput Bloya, Huysmansa, Bourgeta, Undset, Bernanosa, Greenea, Mauriaca…, do suvremenika poput O’Briena. Zrakić nije dakako bio opterećen tom baštinom. Prvim se izdanjem romana pojavio 1971., mlad, bez književnoga iskustva, u vrijeme kada se hrvatska katolička literatura pomalo oporavljala od dvadesetogodišnje komunističke proskripcije. Don Mate Meštrović i don Drago Šimundža u Crkvi u svijetu tek su zaorali prve brazde kritičke reafirmacije katoličke literature, a pojavom Marulića dobilo se snažno i, valja pošteno reći, do danas nenadomješteno sredstvo kontinuirane katoličke književne produkcije i prosudbe. Samim time artističke težnje pisaca i očekivanja čitatelja bili su sve veći. On je pak pisao, i to ne mnogo, tzv. lako štivo. A ono je dugo bilo prezreno (danas, kako vidimo, buja na sve strane!), smatralo se „niskim“, nasuprot „visokoj“ književnosti, trivijalnim, pa su i naši pisci poput Marije Jurić Zagorke ili Janka Matka i Josipa Eugena Tomića, iako

PREDGOVOR

naraštajima čitani, bili kritički marginalizirani do mjere da ih književne povjesnice gotovo nisu spominjale niti se književna kritika i teorija njima željela baviti. (Pitanje je kako bi, primjerice, bili prošli Šenoa i Kumičić da politički nisu postali nacionalni pisci.) No u novije vrijeme, zahvaljujući prije svega teorijskim djelima prof. Milivoja Solara koji je ustvrdio da „niska“ odnosno trivijalna književnost nije nužno loša književnost, počelo se o toj literaturi i afirmativno pisati. Solar je pritom utvrdio važnu značajku: „Trivijalna književnost se razumijeva, manje-više, iz svagdašnjice, ne trebate nikakvo književno iskustvo, ne trebate poznavati raniju književnost, niti raniju mitologiju, niti ostale znanosti ili umjetnost, nego to sve razumijete iz svakodnevnog života.“ Drugim riječima, ta je književnost dostupna svima. Pritom su jednostavnost priče i pouka u prvome planu. No nisu li, uz zrnce originalnoga umjetničkog nadahnuća, najbolje priče upravo takve: jednostavne i poučne? I ne čini li upravo to najbolje među njima klasičnima? Svi me vole, samo tata ne treba razumjeti upravo tako – kao roman iskustva svakidašnjega života. Tražimo li pak neki žanrovski odjeljak u koji bismo ga svrstali, onda bi mu najviše odgovarala kategorija moraliteta. A takvih je djela u našoj „visokoj“ književnosti od Marulića i Gundulića preko Nehajeva, Budaka i Andrića do Aralice na desetke i većina su klasici. Zrakić dakako nije ciljao tako visoko. Želio je samo prenijeti drugima svoje iskustvo smisla i pomoći drugima da ga nađu. „Zato sam postao svećenik, zbog pitanja o smislu života. Znanje mi je uvijek pomagalo da sebi dam odgovore. Do-

PREDGOVOR

lazak do spoznaje da ništa nije slučajno, sve je s razlogom“, rekao je u jednom razgovoru. Pošavši tako svojim putem našao je i nalazio svoju publiku – sve do danas. Godine su pokazale da je ovo „lako štivo“ sve samo ne lako. Ono je životno i – potrebno. Odista, knjiga je ovo posebna, osobita. Priča je obična, no životna i poučna. U prvome je planu Ivan, dječak koji se kroz kušnje izgrađuje u svetački lik. S druge je strane otac koji nije znao voljeti sve dok… I da ne kvarimo priču. No ono što smijemo reći jest: ovo je priča o ljubavi i opraštanju u kojoj se Ivan, unatoč mladosti, nadaje kao paradigma svega što kršćanstvo istinski jest i što bi kršćanin istinski trebao biti: svjedok ljubavi. Taj smisao treba tražiti i prepoznati. A „istinit je samo onaj smisao koji može odoljeti i najcrnjoj tami“ (J. S. Rabar). Kada ga nađemo, tada i patnja i smrt imaju smisla, a ljubav se otkriva kao sva mudrost. Ako vam se ova misao čini pretjeranom, posegnite za knjigom. Naposljetku, je li ovo djelo umjetnički lijepo? Umjesto izravna odgovora, možemo podsjetiti na tradicijski estetički kanon „vječne filozofije“: lijepo je ono što je istodobno istinito i dobro. A ova knjiga jest istinita i dobra. Uz zrno piščeve originalnosti. Na jednomu portalu pročitah reklamu: „Ovo je priča za tate. A možda i za poneku mamu.“ Najbolje bi bilo reći: ovo je knjiga za sve. I ne dvojim da će, kao uvijek do sada, biti ne malo onih koji će barem na kraju pustiti suzu. Zrakić je godinama izlazio što u samizdatu, što u katoličkih izdavača poput listova Marija i MI kojima iz-

PREDGOVOR

davanje knjiga nije bila prva ni osnovna djelatnost. Sada napokon izlazi kod renomirana izdavača Verbuma i tako na određen način ulazi u kanon hrvatskoga katoličkog romana. Ne dvojim da će ga ovo izdanje, kada je o hrvatskomu katoličkom romanu riječ, napokon i formalno učiniti onim što već godinama jest: klasikom. dr. sc. Vladimir Lončarević

SVI ME VOLE, SAMO TATA NE

TAJNA

Vrijeme je prolazilo. Od igre, čini se, ne će biti ništa. Pođimo kućama. Čudim se što nisu došli. Tako smo željeli tu uzvratnu utakmicu. Sigurno im je nedostajalo igrača, a čuo sam od strica Pere da im je najbolji igrač otkazao. – Koji to? – Onaj mali plavac, zovu ga Veseljak. – Kako to da ga ja ne znam? – Ma znaš ga sigurno. Onaj mali koji svako jutro prođe pokraj naše kuće i nešto nosi u svežnju. Kada ga opazim, nasmije se i brzo protrči. – Da, da, sjećam ga se. Pa ne izgleda tako snažan, zar on dobro igra? – On im je sve. Vidiš, otkazao je i njih nijednog nema. Vidjet ćemo sutra hoće li doći. Zbogom, Mirko, laku noć! Sutradan je sve izgledalo drukčije. Već u četiri sata djeca su počela dolaziti na naše malo igralište. Utakmica je utanačena za pet sati. Uz veselu, razdraganu djecu stajalo je nekoliko muškaraca i žena. Na samu početku čuli su se povici „Naprijed, Veseljače...“ Mali plavokosi dječak i ovog je puta dobro igrao i svojoj momčadi donio pobjedu. Na kraju utakmice djeca iz njegova dijela sela nosila su ga i davala mu darove.

ÐURO ZRAKIĆ

Mali se samo smijao i nevinim plavim očima promatrao sve prisutne. – Nisu mu uzalud dali ime Veseljak – reče jedan čovjek i upita: – Čiji je to dječak? Svi su šutjeli: nije dobio odgovora. Malo ga je tko poznavao u ovom dijelu sela. Nakon uzbudljive utakmice, u kojoj smo bili pobijeđeni, došao sam kući. – Mama, sam Veseljak nas je pobijedio. Kako divno igra! Znaš li ga? Sve nas je oduševio, a malo ga tko zna. Mama, onaj mali koji svako jutro prolazi ovuda sa svežnjem. I ja bih želio biti kao on... Pogledala me kao nikada dosad. Činilo mi se kao da će zaplakati. – Znam ga, sine. Prišla mi je bliže i poljubila me. Njezino mi je držanje izgledalo neobično. Premda sam bio mali, znao sam: toga časa majka mi nije rekla sve. Ostala je tajna koju sam htio otkriti. Svake večeri i jutra, kada je dječak prolazio pokraj naše kuće, promatrao sam ga, ali nisam imao snage pitati ga što mu je u svežnju. Mislio sam: to bi ga uvrijedilo. Izdržao sam nekoliko dana, no djetinja je radoznalost pobijedila. Jednog predvečerja, dok je tata bio na poslu, mama upravo nekamo otišla, a seka spavala, prolazio je našom ulicom. Viknuo sam: – Dečko, dođi, pogledaj nešto! Ove ću godine u školu, vidi knjige koje mi je tata kupio. Smiješeći se pregledao ih je.

SVI ME VOLE, SAMO TATA NE

– Kako su divne! Zajedno ćemo u prvi razred! I otišao je. Bit ćemo zajedno i sve će tajne biti otkrivene. Viđao sam ga više puta prije početka školske godine, ali o njegovu životu nisam saznao ništa. Tek kada je učiteljica prozivala đake, čuo sam da se zove Ivan. Prezime nisam dobro zapamtio. Učiteljica mu je rekla: – Zar ćeš i ti u školu? – Bit će teško, ali izdržat ću! Nikoga osim njega nije tako pitala. Prolazio je dan za danom. Škola mi je bila sve zanimljivija, a Ivan sve zagonetniji. Družio sam se s njim. Iznosili smo jedan drugom teškoće i radosti koje donosi đački život. Bilo je puno razumijevanja, no čim bih upitao nešto što bi se ticalo njegova života kod kuće, on bi me zamolio i rekao: – Perice, sada ti to ne mogu reći – te skrenuo razgovor na nešto drugo. Jednog dana dogodilo se nešto nesvakidašnje. Vraćali smo se iz škole i razgovarali. Ususret nam je išao lijepo odjeven gospodin s gospođom. Prolazeći pokraj nas, poluglasno, kao sam za sebe reče: – Ivane, zar već ideš u školu? Ivan ga pogleda. Pramen kose pao mu je na visoko čelo. – Da, idem. Gospodin ga je zbunjeno pogledao, bio je izvan sebe. Gospođa ga je upitala: – Je li to vaš?... Kako je divan! Otišli su. – Ivane, tko ti je to?

ÐURO ZRAKIĆ

Šutio je, nije više plakao. Prošla je prva godina, druga, treća, četvrta. Bili smo na pragu petog razreda. Dvanaest nam je godina. Sve se izmijenilo: nastavnici, prijatelji... Samo je Ivan ostao isti. Učenjem i vladanjem nadvisio je sve, ljubaznošću i osmijehom osvojio je sve. Mislio sam: je li moguće da taj plemeniti, dobri i veseli mladić tako trpi, a da to nitko ne zna. Pitao sam se i nisam našao odgovora jer nikada nisam primijetio nikakav znak tuge i razočaranja na njegovu licu. Ako zaista trpi, što ne mogu vjerovati, tko li mu daje snage za toliko herojstvo? Prošle su još četiri godine. Približio se kraj osmog razreda. Razrednik je podijelio listiće na kojima je bilo napisano: kamo kaniš nakon osmoljetke? Svi smo odgovorili, samo je Ivanov listić ostao prazan. – Ivan, čini se, ne će nikamo – nasmijao se razred nik. Svi su pogledi bili uprti u njega, a on je kao i uvijek miran i dostojanstven gledao preda se. Šapnuo sam susjedu: – Čudno, pa najbolji je đak! Završila je školska godina. Primili smo svjedodž be. Bilo je lijepo i veselo, ali vrhunac svega bio je zahvalni Ivanov govor učiteljskom zboru. Sjećam se još dobro njegovih riječi: – Imam oca, majku, ali vi ste mi drugi otac, druga majka. Hvala vam! Uistinu ste bili takvi. No ono što sada na kraju svega osjećam, teško je reći. Škola, koju toliko volim, za mene je završena. Moram joj reći posljednje „zbogom“, premda je to teško i bolno...

SVI ME VOLE, SAMO TATA NE

Bilo mi je nejasno jer je Ivan uvijek bio veseo i bezbrižan. Voljeli su ga svi i zato je svima to bio težak udarac. Sam Ivan odgovorio je donekle na njihove upite: – Ostat ću kod kuće. Moja će škola od sada biti da tješim bolesnu majku i nađem oca koji nas je odavno ostavio. U razredu koji je do malo prije bio ispunjen veseljem i smijehom nastao je tajanstven mir. Razrednik je plakao. Nastavnici i đaci ozbiljni su napuštali razred. Ljiljana, koja ga je najviše voljela, izišla je pognute glave. Ivan i ja ostali smo sami. – Ivane, reci mi sve. Imaj povjerenja. Zašto...? Nastavio je govoriti: – Sjećam se dobro, mama i ja stajali smo na obali rijeke. Htio sam se kupati s ostalom djecom, ali ona mi nije dopustila. Nije smjela u vodu zbog bolesti, a sama me nije pustila. „Mama, toliko si mi puta govorila da su sva djeca na svijetu ista, a ja ipak nisam jednak ovima. Oni se kupaju, a ja ne. A tako bih to volio.“ Pogledala me je. Izgledala je tužno. Lijepu počešljanu kosu rukom je rastjerala po čelu, zagrlila me, ljubila snažno. – Sinko, ti si siroče. Nemaš oca koji bi te uzeo za ruku, odveo u rijeku... i ti bi bio veseo. Plakala je. Njen tužni pogled bio je uprt preko rijeke, na drugu obalu. Kao u zanosu govorila je: – Ova rijeka predstavlja ljudski život. Brza je i hitro teče prema vječnosti. Sine, ja sam je već prešla, ti nisi

ÐURO ZRAKIĆ

ni zakoračio. Bit će ti teško jer ćeš je sam morati prelaziti. Ali ne boj se! Mama te čeka na drugoj obali. – Znam, mama, teško je jer rijeka je duboka, a u tim dubinama ima svega, kako si mi već govorila, a ja sam tako malen. Mama, moli onoga Dobrog koji je stvorio rijeku; govorila si da On najviše voli malu djecu: ne će odbiti molbe da za mene stvori malo pliću rijeku. Dirnule su je te riječi. Opet je plakala. Tada sam i ja počeo plakati, iako sam od svega toga malo shvatio. Suze majke i sina padale su na zemlju sjedinjene kao kapi kiše. Izišli smo iz razreda, a za nama su ostali hodnici koji su odjekivali od naše vike i smijeha. I ti će hodnici od sada biti prošlost koje ćemo se rado sjećati. – Zbogom, školo! Zbogom, Perice! Dugo sam gledao za njim. On koji ima najviše prava da ponovno sjedi u školskim klupama odlazi daleko do njih. Život je krenuo drugim putem. Njegova će škola biti bolesna majka i zalutali otac. Ta mi reče nica nikako nije izlazila iz glave. Ipak mi ne možemo shvatiti – rekao je Ivan – što znači majka koja osam godina leži bolesna u postelji, otac koji je otišao i ne vraća se više. Da, uistinu, teško je to pojmiti. Divio sam mu se, plakao, a na kraju se oboje pretvorilo u molitvu za njega. Kod kuće su spavali svi osim mame. – Sine, jeste li se razveselili? – Da, mama, bilo je divno, pjevali smo, igrali i plakali.

SVI ME VOLE, SAMO TATA NE

Odgovor joj je bio čudan. No više mi nije smetala pitanjima. Legao sam. Ponovno su mi dolazili doživljaji toga dana koji nikada ne ću zaboraviti: dana puna veselja, jer osmoljetka je bila završena; dana puna žalosti što Ivan ne će biti više među nama. Volio nas je kao braću, pomagao na svakom koraku, smijehom sve veselio. S njegovim odlaskom nisam se mogao pomiriti, ali stvarnost je bila takva. Svi su ga voljeli i doživljaj današnjeg dana potresao je sve. Nitko nije znao zašto. Pa Ivan je bio tako bezbrižan, veseo – nije bilo razloga. Sjećam se dobro: bio je divan dan. Igrali smo se i davali darove. Ljiljana, lijepa i vesela djevojčica, prišla nam je. Ivan i ja stajali smo zajedno. – Ivane, evo ti bijela ruža. Meni je dala kiticu različita cvijeća. Zauzvrat Ivan joj dade crvenu. Ona se samo smijala. Nije se moglo razabrati je li crvenija ona ili ruža koju je držala u ruci. Bili smo mali, desetogodišnjaci. Nismo shvatili što znače te ruže, što mi je tek sada jasno. Od toga dana imao je njihov osmijeh posebno značenje. Nisam ih nikada vidio zajedno, no svima je bilo jasno: ona ga je voljela, a on je nju cijenio. Danas je plakala. Trudio sam se istrgnuti se iz tih misli, nastojeći zaspati. Uspjelo mi je tek kasno nakon ponoći. Sutradan je bila nedjelja. Zvona na visokim tornjevima župne crkve pozivala su na službu Božju. Seka i ja pošli smo zajedno. – Braco, zašto ništa ne pričaš, je l’ da, ti ćeš biti profesor kada ja završim osmoljetku?

ÐURO ZRAKIĆ

Nasmijao sam se jer je ona tek ove godine trebala poći u školu. Ipak, potaknula me na razmišljanje. Dakle, tek sam na pola puta. Ušli smo u crkvu. Prvo što sam rekao bilo je: Bogu hvala! Sve je tako dobro svršilo. Kapelan je vrlo lijepo govorio. Nikada mi se nije usjekla u srce misao „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!“ kao toga dana. Ivan je to već dobro proveo u životu, meni je toliko toga nedostajalo. Kleknuo sam, lice prekrio rukama, bio sam sam sa svojim Bogom. On je znao svu moju bijedu i jad. Na izlazu iz crkve nestrpljivo me čekala seka. – Braco, što ti je, više od pola sata klečao si u crkvi!? Nisam znao, činilo mi se sve kao trenutak. – Seko, pođi odmah kući, ja ću doći poslije. Ljiljana me je čekala nedaleko od ulaza u župno dvorište. – Perice, reci mi bilo što, ništa mi nije jasno. Sve se dogodilo tako brzo, iznenada, kao grom iz vedra neba. Bolesna majka, zalutali otac, što bi to moglo značiti? – Ljiljana, to je tajna koju ni sam ne znam. Možda će nam jednom biti jasno kao dan. Jesi li ga vidjela? – Da, bio je u crkvi, pjevao, nasmijao mi se kao obično i otišao žurno. Nikakav znak razočaranja. – To i jest ono što ne možemo shvatiti. Jedino ti sigurno mogu reći: on trpi, a ipak je veseo. Zbogom, Ljiljana! Prolazili su dani. Preda mnom su bili praznici. Nema više školske buke ni strepnje hoće li me učitelj pitati ili ne će. Sve je poprimilo drukčiji izgled. Priroda nas je očaravala svojom ljepotom. U duši je bio mir

SVI ME VOLE, SAMO TATA NE

koji je najviše bio potreban baš ovih praznika. Stajao sam na raskrižju života. Kamo sada? Trebalo je izabrati životno zvanje u kojem ću biti sretan i usrećiti druge. Razmišljao sam. Tata i mama nisu mi ništa predlagali. Znali su moju sklonost prema jezicima, ali pustili su me da sam odlučim. Možda je seka imala pravo. Biti učitelj mladih, velika je stvar. Mlade uvesti u život, prikazati im ga sa svim njegovim ljepotama i teškoćama koje će doći, jednom riječju: osposobiti ih za nj. Nikada ne mogu iskazati učiteljima svu zahvalnost koju osjećam. Uistinu divna stvar. Ipak, nisam odlučio tako brzo. Prošlo je nekoliko tjedana. Odlučio sam. Poći ću u gimnaziju. Iz sela nisam bio sam. Ljiljana i Mirko poći će sa mnom. Često smo se dogovarali jer toliko smo toga imali jedno drugom reći. Prvi put ćemo stupiti u gradski život, mi koji smo rođeni i odrasli u selu. O gradu i njegovu životu znali smo tek toliko koliko su nam drugi pričali. To će za nas biti nov život, nova sredina. Bit će teško ispočetka. – Ljiljana, čujem da si više voljela medicinu!? – Da, Perice, ali tamo bih bila sama, bez ikoga poznatog. Baš sam neki dan razgovarala s Ivanom. Kada sam mu rekla da idem u gimnaziju, pogledao me u oči i rekao: „Divno, živjet ćete u gradu. Tako bih volio biti s vama!“ Dugo je šutio, a zatim nastavio: „Sjećaš li se, Ljiljana, župnikovih riječi koje je uputio Jadranki kada je ostavljala selo: ‘Zapamti, grad ima nešto što mi na selu ne možemo razumjeti. On će navaljivati na tvoju vjeru: ako bude mlaka, oduzet će ti je, vrebat će

ÐURO ZRAKIĆ

na tvoju nevinost, ako ne budeš za nju spremna sve dati, izgubit ćeš je, a ako ti ovo dvoje oduzme grad, onda badava škola.’“ Ljiljana je prestala govoriti. Vjera koja nas je vodila kroz život doći će u pogibelj; čistoća, nevinost, koju toliko cijenimo, bit će iz ložena opasnostima – a ako to izgubimo, čemu koristi škola? Da je bar Ivan s nama, ne bih se bojao, ali Bog je htio tako. Bit ćemo jedno drugom čuvari. Razišli smo se kućama. Ostalo je još nekoliko dana praznika. Htio sam razgovarati s njim. Toliko mi je toga još imao reći. Teško ga je bilo naći jer je radio od jutra do mraka. Jedino sam ga nedjeljom viđao. Ipak, uspjelo mi je. – Ivane, nastavi! – Perice, od onog dana kada smo bili na obali rijeke mama je legla u krevet i već se osam godina nije digla. Bolesna je. Te godine trebalo je da pođem u školu. „Mama, ostat ću uza te“, rekao sam joj. Gotovo šapatom odgovorila je: „Ne, sine, pođi u školu!“ Poslušao sam. Nisam joj ništa htio nažao učiniti. Kuća je bila prazna. Trebalo je hrane, drva, lijekova. Njezine su oči bile uprte u me jer nikoga drugog nije imala. Sav teret pao je na moje osmogodišnje ruke. Bio sam malen da shvatim svu obiteljsku tragediju, no mama je uvijek govorila: „Sine, mi ćemo pobijediti, nemoj se žalostiti, budi veseo!“ To sam primio kao svetinju i s osmijehom na licu krenuo sam u život. Svako jutro, kada sam ustao, prvo je bila molitva koju me mama nau-

SVI ME VOLE, SAMO TATA NE

čila: Bože, hvala ti za ovu noć, blagoslovi ovaj moj dan; zatim bih pogledao je li mama još živa. Kada bih primijetio da diše, otvorio bih jedan prozor, donio svježe vode i ako bi bilo nešto hrane, stavio bih pokraj kreveta. Poljubio bih je u čelo jer nisam znao hoću li je zateći živu. Izišao bih. Sunce je tek prvim zrakama obasjavalo zemlju. Navratio bih u crkvu, pomolio se Bogu da čuva mamu i mene. Preko dana čuvao sam stoku bogata i vrlo dobra čovjeka. On nam je davao drva za zimu i malo hrane. Njegova žena, tetka Slavka, znala je za moju bolesnu majku. Često ju je pohodila, a da nisam znao. Svake večeri nešto bi spremila za nju. To bi mi stavila u svežanj koji sam ponio kući. Uvečer mama nije mogla lako zaspati. Razgovarali smo dugo. Najviše mi je govorila o životu koji će doći poslije smrti, o sreći koju ćemo mi bijednici jednom uži vati. Mama je trpjela, znao sam to, a ipak je malokad bila tužna. Prolazili su dani. Rastao sam. Sve sam više shvaćao bijedu, ali nisam se žalostio. Misao da ćemo mi pobijediti davala mi je snagu. Bog je bio s nama, no, Perice, onog dana kada smo se vraćali iz škole, prvi put u životu vidio sam tatu. Mama mi je prije pokazala sliku s njihova vjenčanja. Tada sam plakao, sam si vidio. Imam majku, ali dijete sam i osjetih nedostatak očeve ruke. Od tada mi se kidalo u duši kad god bih vidio očeve kako se igraju sa svojom djecom. Meni je to bilo uskraćeno. Ne znam zašto!? Govorio sam mami: „Moj je tata divan, on će se vratiti. Zašto čeka? Tako nam je potreban!“ Odgovorila je pogledom punim sažaljenja: „Da, sine, divan je. Koliko se samo veselio

ÐURO ZRAKIĆ

kada si se rodio. Sate i sate provodio je kraj tvoje postelje. Trajalo je to dvije godine. Jednog poslijepodneva, spavao si, poljubio te u čelo, meni rekao: ‘Zbogom, Marija, ja se više ovamo ne ću vratiti.’ Otišao je. Zvale su ga druge. Oženio se, sada ima drugu djecu. Četrnaest godina nije prekoračio prag kuće u kojoj se rodio, u kojoj je tebi dao život. Možda se više nikada ne će vratiti.“ Teško je reći što sam sve osjećao. Mama me uvijek hrabrila: „Sine, budi hrabar!“ Perice, četrnaest mi je godina. Tata se ne će vratiti, mama je bolesna. Teško je to shvatiti onom tko to nije osjetio. Školi sam rekao zbogom da bih mogao ostati uz bolesnu majku koja će brzo prijeći na drugu obalu rijeke. Bit ću joj utjeha u posljednjim danima života. Radit ću da hranim nju i sebe. Perice, vi ćete otići. Ljiljana je tako dobra i čista poput ljiljana. Želio bih da takva i ostane. Ti znaš sve, u tebe imam povjerenja. – Ivane, učinit ću sve što mogu. Otišao je. Svuda je vladala grobna tišina, samo izdaleka čula se pjesma pastira koji su zakasnili. Zvono je pozivalo na pozdrav Gospi. Život je na selu lijep. Ima nešto što posebno zadire u dubinu svakog čovjeka. Možda je ipak najljepša večer. Ne znam zašto? Ali tada mi se tako činilo. Te večeri bilo mi je sve jasno. Devet je godina kako sam ga upoznao, tek danas mi je otkrivena tajna. Sada znam što znači onaj svežanj; sada razumijem zašto je mama plakala kada sam joj rekao: „Sam Veseljak nas je pobijedio, želio bih biti kao

SVI ME VOLE, SAMO TATA NE

on, svi ga vole.“ Ona ga je poznavala prije mene. Da, više nemam tajne. Mi to ne ćemo nikada shvatiti jer nismo osjetili, rekao je Ivan, što znači bolesna majka, otac koji živi, ali se više nikada ne će vratiti da poljubi sina i zaželi mu laku noć, što je svake večeri meni činio moj tata. Ivanu je to nedostajalo, a tako je to želio. Nisam se brinuo što ćemo jesti; očeve su nas ruke hranile. Ivan je već od sedme godine hranio mamu i sebe. Školu sam bez teškoće nastavio, on joj je rekao zbogom; njegova škola bit će bolesna majka i zalutali otac. Bila je preda mnom još samo jedna noć. Htio sam svima stisnuti ruku i reći zbogom – svima s kojima sam se igrao, družio, išao u školu, dijelio radost i teškoće – jer svi su oni ispunjavali dio mog života. Bila mi je teška pomisao da ih sve moram ostaviti i poći u novu, meni nepoznatu sredinu. Tek sam sada osjetio kako je moćna riječ – Zbogom! – riječ kojom ostavljamo sve. Ovog puta rodni dom, djetinje bezazlene igre, cvjetne livade, zelene šumarke, divnu pjesmu slavuja... Svega toga već sutra ne će biti. Ipak, sve bih to nekako zaboravio, ali zaboraviti Ivana i sutra mu reći zbogom, njemu koji je tako želio poći s nama... Ne, ne, ja to ne mogu shvatiti.

ÐURO ZRAKIĆ

NOVA SREDINA

Kišilo je. Nad nama su se navlačili gusti oblaci. Još sedam minuta i vlak će doći. Ljiljana je nestrpljivo gledala na sat. – Zašto ga nema, a rekao je... Znao sam zašto ga nema. Sinoć mi je kazao: „Stići ću tek toliko ranije da se mogu pozdraviti, dulje ne bih izdržao.“ Još samo tri minute. Vlak je stigao. Ušao sam unutra da zauzmem mjesta. Tek što sam stavio stvari, viknula je: – Perice, evo ga! Pogledao sam kroz prozor. Bio je Ivan, obučen u radničko odijelo zamazano od kreča. Spazio nas je: – U pravi čas, mislio sam da ću zakasniti. Ponovno smo zajedno. Svijet se gurao. Davali smo dojam kao da ne odlazimo tim vlakom. Ivan nas upozori: – Ulazite, otpravnik je već dao znak za polazak. Poljubismo se. Ljiljani je pružio ruku, nešto joj govorio, nisam razumio. Krenuli smo. – Zbogom, sretno! – nasmijao se. Meni se ipak činilo da kapi kiše, koje su tekle niz njegovo nasmijano lice, nisu bile bez suza. Kiša je udarala u prozor. Ljiljana je plakala. – Ljiljana, budi hrabra, nisi više dijete, svijet te gleda!

SVI ME VOLE, SAMO TATA NE

– Tako mi ga je žao. – Što ti je rekao? – Samo dvije riječi: „Sačuvaj nevinost.“ – Mogao sam misliti da će ti baš to reći. Meni je već prije kazao. Otvorio sam zamagljeni prozor. Preda mnom su se prostirale livade, polja, potoci i druga poznata mjesta u kojima mi je prošlo djetinjstvo. Sve je podsjećalo na najveselije dane. Tamo daleko vidio se još uvijek toranj župne crkve u kojoj sam kršten, u kojoj sam prvi put čuo o Bogu, o ljubavi prema bližnjem, o vječnom životu. Ponovno su preda mnom dan prve pričesti, sveta potvrda, prvi školski doživljaji, završetak osmog razreda. Sve mi se to činilo tako blizu i činilo mi se kao da se od svega toga opraštam, da govorim: zbogom, zbogom, djetinjstvo! Ne znam dokle ono traje, ali za mene ga više sigurno nema. Ostat će lijepa prošlost koja se nikada više ne će vratiti. Vlak je već prolazio kroz nepoznate krajeve. Što smo se više primicali gradu, u meni se rađala neka nova tajanstvena sjeta. Nisam je se mogao otresti. Rodno selo, Ivan koji je ostao tamo, obećanje koje sam mu dao, vrjednote koje će doći u pogibelj... Svjestan sam: ne treba se bojati prije nego što opasnost dođe, ali nisam mogao ohrabriti sama sebe. Ljiljana još ništa ne zna. Ona još uvijek plače; ja znam nešto više, najradije bih zaplakao i ja, no muški ponos nije mi to dopuštao. I ne znam dokle bih razmišljao da kondukter nije zatražio karte. Pokazao sam mu i najradije bih pošao ponovno svojim mislima, ali ona je neprestano nešto pitala. Još samo

ÐURO ZRAKIĆ

nekoliko trenutaka i evo nas u gradskoj vrevi. Izdaleka su se vidjeli dimnjaci gradskih tvornica. Sve je užur bano, putnici su pripremali stvari... Snovi djetinjstva sada su postali stvarnost. Pred nama je bio grad u kojem ćemo provesti četiri sudbonosne godine. Gledali smo ga licem u lice. Naličje nam je bilo skriveno, život u gradu nepoznat, tolika užur banost i vreva ljudi neshvatljiva. – Perice, zašto toliki ljudi? – Ljiljana, nisi više u selu! Bilo joj je sve čudno kao i meni. I ja bih najradije pitao, ali koga!? Prvi put u životu išli smo ulicama Ljiljana, Mirko i ja. Trebalo je naći stan. Imali smo točnu adresu. Obratili smo se dvojici dječaka da nas upute. Jedan od njih bio je vrlo ljubazan, ponudio se da nas odvede točno na mjesto gdje smo trebali stanovati, dok nam drugi, poslije sam ga upoznao, podrugljivo odgovori: – Seljaci prvi put u gradu. Nismo mu ništa odgovorili niti zamjerili, pa on je čitao na našim licima da smo seljaci i da smo prvi put u gradu. Smjestili smo se. Niska nasmijana starica srdačno nas je primila. Ona će nam biti druga majka. Ljiljana je kao izvan sebe. Mirko je već našao nekog mladića i s njim prošetao gradom. Meni je bilo potrebno odmora i mira. Bio sam sam. Svjetlost s ulice dopirala je u sobu. Nestalo je gradske buke, mir svuda, samo ne u meni. Sutra, umjesto blaga majčina i očeva pogleda pogledi radoznalih ljudi za koje smo mi seljaci zaostali. Prostrane livade zamijenit će krovovi kuća, dim iz visokih tvor-

SVI ME VOLE, SAMO TATA NE

ničkih peći. Smirenost duše pokolebat će gradska buka, vjeru će napadati, čistoću ismijavati. Trebalo je nastaviti život u gradu u koji smo tek stupili, a koji je na prvi pogled bio čudan, neshvatljiv. Da sam sam, snašao bih se. Za Mirka se ne bojim, ali Ljiljana! Ivanu sam obećao: bit ću joj čuvar jer njoj će najviše trebati pomoć. Prvi dan škole. Sve nepoznata lica. Profesori ozbiljni, dolazili su i odlazili. Nema buke, što mi je bilo neobično. Sjetio sam se hodnika osmoljetke; uistinu, prošlo je djetinjstvo, sada tek postaje ozbiljno. – Perice, jesi li primijetio, profesor matematike tako nas je čudno promatrao, ne znam zašto? – Ljiljana, ja sam već s njim razgovarao. Rekao sam mu naša imena. Ivan mu je pisao da dolazimo, on je njegov prijatelj. Bilo je dosta da samo spomenem Ivana i odmah se promijenila u licu. Što je sve osjećala, teško je znati. Voljela ga je svom dušom i bio je to za nju pretežak udarac, kušnja koju je spremno primila. Koliko će još takvih iskušenja doći, nisam znao, ali da će ih biti, u to sam bio siguran. Hoće li izdržati? Sama kaže: „Bog najbolje zna što radi. On nas ljubi i sve će biti samo nama na korist.“ – Perice, sutra ćemo pisati Ivanu. – Ne, Ljiljana, još nekoliko dana dok bar malo ne upoznamo život u gradu. Znao sam da su joj bili dugi sati, a kudikamo dani, ali nastojao sam skrenuti razgovor na nešto drugo. – Čuj, Ljiljana, zar je moguće da čovjek bude tako sam u ovolikoj vrevi ljudi? Vjeruj mi, u školi sam se osjećao kao odsječena grana. Zar nisi primijetila kako

ÐURO ZRAKIĆ

smo samo pogledavali jedno drugo i tražili bilo koji kut da se sklonimo? Ne znam zašto. Možda samo zato što smo sa sela ili što su naša odijela, premda nova, stajala na nama kao na kipovima. – Perice, mi smo još neiskusni. Pričekaj malo, imat ćemo prijatelja. Sutra je nedjelja. Crkva nije daleko, poći ćemo skupa. Ne vidi se toranj, visoke su ga peći zaklonile, ali uvečer se čuje zvono i kad god ga čujem, osjećam se kao kod kuće među svojima, tamo gdje je i... Perice, reci mi već jednom, ja ne znam ništa. Neprestano se pitam: zašto? – Ljiljana, tužna je to ispovijest. Mi je nikada ne ćemo shvatiti, mi koji imamo oca i majku. Ima ih i on, ali majka je bolesna, otac je otišao i ne će se više vratiti. Oženio se drugom ženom, ima drugu djecu. Ivan mora hraniti majku i zato je ostavio školu. Pojedinosti ne mogu pričati, teško mi je. Ne možeš to, Ljiljana, shvatiti, to treba doživjeti. Prazna kuća, majka koja boluje osam godina upirala je oči već u sedmogodišnjeg Ivana, jedinu utjehu. Sjeli smo na klupu. Bila je divna rujanska večer. Lipa je raširila svoje grane. Poneki žuti list pao je na tlo. Promatrao sam to – pao je – otkinuo se od stabla, svog izvora, uvenut će, ne će ga više biti. Nismo li mi slični njemu? Mladi smo, život je naš tek u cvatu, ne želimo uvenuti nikada. – Ljiljana, zašto ništa ne govoriš? Već smo dva dana u gradu. Što ti se od svega najviše sviđa? – Još ništa. U selu sam rado pjevala u crkvenom zboru, možda mi to ni u gradu ne će biti uskraćeno.

SVI ME VOLE, SAMO TATA NE

Sutradan je bila nedjelja. Crkva puna svijeta. Ljiljana će pjevati u crkvenom zboru, dvojica školskih kolega skupa s nama na pričesnoj klupi. Pogledali smo se kao da smo stari znanci. S Bogom u srcu ponovno u vrevi ljudi. Koliki još ne znaju za izvor života koji ne presušuje, koliki znaju, ali previše su daleko od njega da bi se na njemu napili... – Bože, hvala ti za dar vjere – dodala je Ljiljana. Volim sve ove ljude, htjeli bismo im pomoći, kazati kako smo sretni jer i oni sigurno traže sreću. – Mirko, nije li tako? – Da, to ćemo pokušati u našem razredu. Vidjeli ste danas: imamo istomišljenika. Divna stvar. Ne sumnjam u uspjeh, ali da je Ivan s nama, ovaj bi razred bio preporođen. Nije od nas stariji, no ima snagu osvajati srca. U selu svi smo bili iste vjere. U gradu to sigurno ne će biti, dapače, mnogi uopće ne vjeruju, ali nadajmo se: ljubav je snažnija od svih razlika što nas razdvajaju. Sve ono što nosimo u srcu neka se pokaže vani. Dani su prolazili. U školi ništa naročito. Mladići koje smo upoznali u crkvi bili su divni. Jedan se zvao Matija, ugodan plavokosi mladić, drugi Jakov, s nešto ozbiljnijim crtama lica. Sredina divna. Od četrdeset u razredu osmero je mislilo kao i mi. Ljiljana, Leonarda, Zlata, Lucija imaju već nekoliko iskrenih prijateljica, pomažu im pri učenju. I sve je bilo tako lijepo, ali nije prošlo ni mjesec dana, a Ljiljana je sva uznemirena, zapanjena došla u moju sobu. Dosada je nisam vidio takvu. Nešto je htjela reći, no ni sama nije znala kako. – Što je? – nastojao sam joj olakšati.

ÐURO ZRAKIĆ

– Perice, danas kada sam rekla jednoj prijateljici da idem u crkvu, da vjerujem, drsko me odgurnula i rekla: „Mislila sam da si pametna djevojka, budalo!“ Zalupila je vratima i otišla. Nisam se nadala tako naglu preokretu jer smo lijepo zajednički radile. Tako mi je teško. Neko vrijeme vladala je tišina. Nisam znao kako bih počeo. – Koja je to? – Mirjana. – Ljiljana, govorim ti posve otvoreno. Ne ću ti ništa tajiti: to je tek početak, toliko će toga još biti, i sama ćeš vidjeti. Nazivat će nas zaostalima samo zato što vjerujemo, ali to će nama biti ponos, ne poniženje. Primi to mirno, vladaj se kao i dosada. Vrijeme je prolazilo i donosilo uvijek nešto novo. Već smo nekoliko mjeseci u gradu, u kojem smo se sve bolje snalazili, ali postajali smo iz dana u dan sve više sami, bez poznanika. Što se s nama zbivalo, to ni sami nismo znali. Budio se život. Pošli smo mu ususret uzdignuta čela, nasmijana lica. Cvale su nam ruže, a trnovite staze bile obasjane suncem, ozbiljne i teške stvari činile su nam se ružičaste. Volimo život, poletjeli smo mu ususret kao ptice koje prvi put iziđu iz gnijezda; htjeli smo saznati sve životne tajne. Hoćemo u životu učiniti velike stvari, zanose nas visine, palme, ljepote i što se više približavamo životu, on nam otkriva svoju drugu stranu. Stvarnost poremeti sne. Nema više onog zanosa, poleta. Svatko se zatvorio u sebe jer se u nama rađa novi život i svatko je imao svoj svijet. I sve što je prije bilo tako lijepo, postalo je dosa-

SVI ME VOLE, SAMO TATA NE

dno. Možda sam malo prerano osjetio stvarnost života; mladi nisu skloni o tome razmišljati, ali vrijeme je činilo svoje. Rasli smo: nove spoznaje, doživljaji, susreti, uznemirenost srca, jednostavnost se polako gubi, vedri pogled kao da počinje tamnjeti. Promijenili smo se tako brzo, a da nismo ni znali kako. Nešto je ipak svatko od nas osjetio. Budilo se u nama naše ja i svatko tko je htio u nj dirnuti bio je nepoželjan. Ne, više se nisu mogle poredati životne vrjednote onako kako dolaze po redu jer u nama je bio neki metež, zbrka. Sami smo sebi bili na teret. Bježali smo od svega što je bilo staro i svaki autoritet bio nam je nametljiv. Mi hoćemo svima dokazati da smo netko tko iskače iz mase, tko se razlikuje od drugih. Hoćemo učiniti sve sami i svima koji su bili oko nas, kojima smo izgledali čudni, htjeli smo reći: pustite nas na miru. Najradije bismo pošli nekamo daleko. Bilo je puno maštanja, kula u oblaku, ali prvi put nije nam bilo svejedno što se zbivalo u nama i oko nas. Uviđali smo razliku između snova i života, riječi koje obećavaju puno i djela koja su često drukčija. Kao da je u nama bila samo jedna želja: naći nekog kome ćemo reći sve što se zbiva u nama, nekog tko će nas razumjeti. Mladići su sve ono što su nosili u sebi počeli stavljati u stihove, a djevojke su brižno vodile dnevnike. Krilo se to kao nešto što drugi ne mogu znati, premda smo znali: jednom ćemo se smijati svemu tome, no to „ludo vrijeme“, kako ga mnogi nazivaju, mora proći. Ipak je ono tako lijepo i ne zaboravlja se lako, osobito prvi put kada smo osjetili da volimo – prva mladenačka ljubav.

ÐURO ZRAKIĆ

Tko se od ljudi ne sjeća, tko može kazati da je živio, a da nije osjetio ljepotu toga dara?! Sama pomisao na prvu ljubav u duši mi budi tako divan osjećaj. Više nisam postojao ja i sve što je bilo moje nije bilo važno, sve što nije bilo ona bilo je manje vrijedno. Ne sjećam se točno dana kada sam se prvi put zacrvenio vidjevši je, kada je ona za mene bila nešto drugo nego brbljava djevojčica koja uvijek nešto treba. Sada sam želio najviše biti baš uz nju. Drago mi je bilo biti u njezinu društvu. No ona je na moje često pitanje: „Smiljka, hoćemo li skupa u školu?“ odgovarala: „Zašto, imam ja prijateljice?“ Opet nije bilo druge nego otići. Iskoristio sam svaku priliku da je ponovno vidim i bio sam zadovoljan kada sam je mogao promatrati. Uvijek sam stajao baš tamo kuda je morala proći. Želio sam toliko puta s njom govoriti, no kada sam bio u njezinu društvu, nisam rekao ništa. Prolazilo je vrijeme. Ona nije znala koliko je volim, a možda to nikada ne će ni saznati. Kako joj to sve reći, a da me ne odbije riječima: „Što ti je, ti si lud!“ Činilo mi se ipak pametnije ne govoriti ništa. Ljubav je u čekanju lijepa, ali nije li ovo uzaludno čekanje? Bolje je čekati i nadati se, nego razočarati se, premda sam bio siguran: nitko se prvi put nije razočarao. Ne, tu nema podmetanja, ona me voli, kako se samo lijepo nasmije kada se susretnemo, jednom me čak rukom pozdravila sa svog prozora i brzo otišla. Ona me voli, sigurno voli – mi se volimo. Nikada to jedno drugom nismo rekli, ali govorili su to nespretni pogledi. Te divne oči, u koje sam se najradije zagledao, duga crna kosa, koja joj je padala preko ramena... Očarala me. Kako bih volio barem jednom prijeći rukom

SVI ME VOLE, SAMO TATA NE

preko nje. A osmijeh od kojeg sam znao dugo živjeti s uzdahom: „Kako divno izgleda ova djevojčica!?“ Nisam mogao izdržati, a da joj to ne kažem: „Smiljka, kako si lijepa!“ Prvi put u životu stajali smo sami. Spustila je pogled, nije imala snage gledati me pravo u oči. Kosa joj je pala na čelo. Šutjela je. Minute su mi se činile kao vječ nost. A zatim mi je drhtavim glasom tiho rekla: „Perice, ti si divan!“ Otrčala je brzo kao da se bojala da nas tko ne vidi. Pogledao sam uokolo, nije bilo nikoga. Okrenula se još dvaput s osmijehom na licu. Nisam skidao pogled sve dok nije skrenula u svoju ulicu. Bio je to moj prvi susret s ljubavlju. Svijest da me voli ispunjavala mi je radošću svaku žilicu bića. Ali u tu našu divnu ljubav ušlo je vrijeme i činilo svoje. Viđao sam je više puta i kada sam odlazio, činilo mi se da od svega toga, kada se ponovno vratim, ne će biti ništa. A bilo je divno; ako me pitaš što, ne znam odgovoriti: prva ljubav. Prvo kome sam se javio iz grada bila je Smiljka. Ne, ona nikada ne će izići iz mojih misli, nikada ne ću zaboraviti tako divne oči, nikada. S kakvim sam samo nestrpljenjem čekao njezino pismo, a kada sam ga primio, čitao sam ga više puta. Bilo je poslijepodne. Stajao sam na vratima našeg razreda. Ljiljana i njezina prijateljica ostale su u razredu. Prišli su im mladići, čitav je razred znao za njih. Pokvarenost se nadvila nad nevinost da je dotakne. – Ljiljana, kako je divna tvoja kosa! Pružio je ruku da je dotakne; trgla se, no on je bio uporan. Krv mi se uzbudi. Šake se same počeše skupljati.

ÐURO ZRAKIĆ

– Zvonko, ne diraj je! – viknuo sam jakim glasom. Okrenuo se brzo. – Zašto je toliko čuvaš, kao da ti je sestra! – slijedio je podrugljiv odgovor. – Da, i više mi je nego sestra. Ljiljana, sva uznemirena, nije bila svjesna da je mnogi promatraju. Svojom je pojavom privlačila pažnju tolikih mladića koji su govorli: Kako divno izgleda! Nisu mogli ravnodušno proći pokraj nje, uvijek su nešto dobacili jer ih je njezin nevin pogled sve očarao, ali ni na jednom se nije dulje zadržao. Čuvala je svoje srce i ljubav koju je osjećala za onog kome će ga jednog dana zauvijek pokloniti. Ivan je bio daleko od nas, no nije bilo dana, a da nismo o njemu razgovarali. Ljiljana ne bi nikada prva počela razgovor jer je sama pomisao na Ivana budila u njoj sjetu koje se nije mogla lako osloboditi. Vidjelo se to najbolje u pismu koje smo napisali Ivanu. Ne sjećam se svih pojedinosti, ali nekoliko rečenica ne ću zaboraviti: „Ivane, oprosti mi, željela sam pisati odmah, ali uvjerili su me da je ovako bolje. Ti mi sigurno ne ćeš zamjeriti. Plakala sam, ti to znaš, uostalom, ti znaš sve što osjećam. Ivane, ruža koju si mi dao bila je crvena, sada shvaćam što znači: život će je učiniti još crvenijom; ruža koju si primio bila je bijela, znaj, budi siguran, život je ne će okaljati!...“ Dugo je čekala odgovor, ali ga nije bilo. – Ljiljana, budi sigurna da će odgovoriti. On radi i nema puno slobodnog vremena.

SVI ME VOLE, SAMO TATA NE

Sadržaj

Predgovor novomu izdanju. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 TAJNA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 NOVA SREDINA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24 MAMA JE PREŠLA RIJEKU . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 „ZAPLAKAT ĆE TVOJE OČI...“. . . . . . . . . . . . . . . 72 ALI BILO JE KASNO!. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 133 Rekli su o knjizi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173 Bilješka o piscu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 178

179

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340260, fax: 021/340270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u siječnju 2019.

Kada je davne 1971. Đuro Zrakić objavio roman Svi me vole, samo tata ne, nije mogao ni sanjati da će upravo ta jednostavno pisana, kratka priča biti neizostavan dio odrastanja generacija i generacija mladih hrvatskih čitatelja. Ta je knjiga do danas, gotovo 40 godina poslije, doživjela više od trideset izdanja i prodana je u više od 700 000 primjeraka na više svjetskih jezika – nakladnički podatak kojega se ne bi postidjeli ni ugledni svjetski nakladnici čiji se čitatelji mjere u desetcima milijuna. Stoga doista opravdano možemo reći da je Svi me vole, samo tata ne pravi hrvatski književni i izdavački fenomen koji objavljujemo u novomu ruhu i nakon dugo godina činimo ponovno dostupnim u knjižarama. Temeljen na istinitoj priči, ovaj pučki roman prati život dječaka Ivana, siročeta kojega je otac napustio, a majka mu umrla, koji svim silama i žarom svojega mladog srca želi upoznati oca i učiniti da ga on voli. Ivan je pametan, dobar, sposoban, miljenik svih – osim svojega oca. Svi me vole, samo tata ne dirljiva je priča o plemenitu i dobru dječaku, o potrazi za osobnim identitetom i obitelji, o temeljnoj ljudskoj potrebi za ljubavlju i pripadanjem. „Knjiga Svi me vole, samo tata ne knjiga je mojega djetinjstva koju sam pročitala na desetke puta i koja je odgojila i mene i moju braću i sestru više nego bilo koja druga knjiga. A mi smo u to doba čitali vrlo ozbiljne i lijepe knjige.“ Anđa Jakovljević, prof.

ISBN 9789532356359

789532 356359 356281 VERBUM 9 789532

85 kn