Sveti Pavao

PA PA B E N E D I K T X V I .

SVETI PAVAO

..........................................................

VERBUM

“Odnos izme¶u Pavla i Uskrsloga postao je tako dubok da on tvrdi kako Krist nħe samo njegov život, ve° sav njegov žitak, u tolikoj mjeri da ²ak i smrt postaje dobitak samo da se do njega vine (usp. Fil 1,21)… Uskrsli je postao po²etak i svršetak njegova života, razlog i cilj njegova tr²anja. Samo briga za sazrħevanje vjere onih kojima je navijestio evan¶elje i skrb za sve Crkve koje je osnovao (usp. 2 Kor 11,28) naveli su ga da sporħe tr²i prema svome jedinom Gospodinu kako bi pri²ekao u²enike da zajedno tr²e prema cilju.”

Benedikt XVI.

Benedikt XVI. SVETI PAVAO

Biblioteka:

Posebna izdanja

47.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Benedikt XVI.

SVETI PAVAO

VERBUM Split, 2009.

Naslov izvornika: Benedetto XVI, In cammino sotto la guida dell’Apostolo Paolo nel bimillenario della nascita © Copyright 2009 – Libreria Editrice Vaticana © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2009.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: mr. sc. Branko Jozić Napomena: Prijevod dijela teksta preuzet je s vatikanske službene internetske stranice.

Lektura: Marijana Jakovljević, prof.

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 235.3 Paulus, sanctus BENEDICTUS XVI, papa Sveti Pavao / Benedikt XVI. ; <prijevod Branko Jozić>. Split : Verbum, 2009. - (Posebna izdanja ; 47) Prijevod djela: In cammino sotto la guida dell’Apostolo Paolo nel bimillenario della nascita.

ISBN 978-953-235-193-4 I. Paulus, sanctus 130418096

Objavljivanje dvadeset kateheza o svetome Pavlu koje je Sveti Otac održao vjernicima tijekom godine posvećene velikome apostolu omogućuje da ih opet pozorno poslušamo i uživamo u dubini bogatstva snažna učenja koje čovjeka zahvaća. U Papinoj besjedi čitateljima još jednom dolaze Pavlove apostolske riječi i svjedočanstva bremeniti onim bitnim i evokativnom snagom.

Tijekom općih audijencija srijedom Benedikt XVI. je uspješno prikazao Pavlovo iskustvo, crpeći iz njega ono što je konkretno primjenjivo na današnju stvarnost Crkve tako da su slušatelji okupljeni u dvorani Pavla VI. ili na Trgu sv.

Petra s lakoćom nalazili prikladne odgovore na vlastita pitanja s obzirom na osobno prianjanje uz Krista i evanđelje. Zapravo, malo-pomalo otkrivajući Pavla preko dubokih izlaganja rimskoga prvosvećenika istodobno se razabiru jasne crte koje moraju obilježavati život onoga tko vjerno služi Gospodinovu evanđelju, znajući da se nalazi između zahtjeva naviještanja i potrebe svjedočenja. U toj perspektivi stalno Pavlovo osciliranje između svijesti o otajstvu milosti uključenu u evanđelju i misli na konkretne zajednice u kojima ga je on navijestio pretvara se u poticajno pozivanje današnjih kršćana poslanih da svoj život mjere prema zahtjevima sadržanima u njihovoj vjeri. Ispreplitanje evanđelja i povijesti trajno iskače u prvi plan, navodeći svakoga da se pita o vlastitoj dosljednosti i vjerničkoj zauzetosti u avanturi vjere.

Prema tome, ono što je Sveti Otac izrekao u ovome ciklusu kateheza predstavlja “dar” i pomoć onima koji se žele 5

prepustiti snažnu misionarskome iskustvu apostola Pavla: “od kojega još uvijek svi mi možemo mnogo toga naučiti. To je svrha Pavlove godine: učiti od svetoga Pavla, učiti vjeru, upoznavati Krista, najposlije naučiti put ispravna življenja”.1

1

6

Usp. str. 12.

KULTURNO I RELIGIJSKO OKRUŽENJE

KULTURNO I RELIGIJSKO OKRUŽENJE

Draga braćo i sestre!

Danas želim započeti novi ciklus kateheza koje posvećujemo velikom apostolu, svetom Pavlu. Njemu je, kao što vam je poznato, posvećena ova godina koja je počela liturgijskom proslavom Svetih Petra i Pavla 29. lipnja 2008. godine, a traje sve do istoga blagdana 2009. godine. Apostol Pavao, izniman lik kojega je gotovo nemoguće oponašati, ali ipak poticajan, stoji pred nama kao primjer potpunoga posvećenja Gospodinu i njegovoj Crkvi, te velike otvorenosti čovječanstvu i njegovim kulturama. Dobro je stoga da mu damo posebno mjesto, ne samo u našoj pobožnosti, nego i u nastojanju da shvatimo što on to ima reći i nama, kršćanima današnjice. Pri ovom našem prvom susretu želimo zastati kako bismo promotrili okruženje u kojem je on živio i djelovao. Može se činiti da bi nas takva tema mogla odvesti daleko od našeg vremena, jer je riječ o razdoblju od prije dvije tisuće godina. Pa ipak, tako izgleda samo izvana i djelomično, jer bismo mogli zaključiti da se, po mnogo čemu, današnji društveno-kulturalni kontekst ne razlikuje mnogo od tadašnjega.

Prvotni i temeljni čimbenik o kojem valja voditi računa predstavlja odnos između okruženja u kojem se Pavao rodio i razvijao i globalnog konteksta u koji se potom uključio. On dolazi iz vrlo jasno određene i uokvirene kulture, bez sumnje manjinske, a to je kultu7

SVETI PAVAO

ra izraelskoga naroda i njegove tradicije. U antičkom svijetu, navlastito u Rimskom Carstvu, kako nas poučavaju stručnjaci za to područje, Židovi su vjerojatno predstavljali oko deset posto ukupnoga stanovništva. U Rimu je njihov broj sredinom prvog stoljeća bio još manji pa su dostizali najviše tri posto stanovništva grada. Njihova uvjerenja i njihov stil života, kako se događa još i danas, bitno su odudarali od okruženja, što je moglo dovesti do dvije posljedice: do ismijavanja, koje je moglo izrasti u netolerantnost, ili do divljenja, koje se izražavalo raznim oblicima simpatije, kao u slučaju “bogobojaznih” i “prozelita” – pogana koji su se pridruživali sinagogi i dijelili vjeru u Boga Izraela. Kao konkretne primjere toga dvostrukoga odnosa prema Židovima možemo navesti, s jedne strane oštar sud jednog govornika kakav je bio Ciceron, koji je prezirao njihovu vjeru pa čak i sâm grad Jeruzalem (usp. Pro Flacco, 66–69), a s druge strane stav Neronove žene Popeje, koju Josip Flavije spominje kao “naklonjenu” Židovima (usp. Židovske starine, 20,195.252; Život 16), a da ne spominjemo kako im je još Julije Cezar službeno priznao posebna prava koja su do nas došla preko već spomenutog židovskoga povjesničara (usp. isto 14,200–216). Sigurno je da je broj Židova, kao što je to uostalom i danas, bio mnogo veći izvan izraelske zemlje, to jest u dijaspori, negoli na području koje su drugi nazivali Palestinom.

Ne čudi stoga što je sâm Pavao bio predmetom toga dvostrukoga i različitog vrjednovanja o kojem smo govorili. Jedno je sigurno: posebnost židovske kulture i religije lako je našla mjesto unutar tako sveprisutne institucije kao što je bilo Rimsko Carstvo. Teži i često ispunjen trpljenjem bit će položaj onih, Židova ili pogana, koji će vjerom prionuti uz osobu Isusa iz Nazare8

KULTURNO I RELIGIJSKO OKRUŽENJE

ta, u mjeri u kojoj će se razlikovati kako od židovstva tako i od vladajućeg poganstva. U svakom slučaju, dva su čimbenika potpomogla Pavlove napore. Prvi je bila grčka kultura, ili točnije rečeno helenistička, koja je nakon Aleksandra Velikoga postala zajednička baština barem istočnoga Sredozemlja i Bliskog istoka, pa bilo to i integriranjem mnogih elemenata kulturâ onih naroda koji su se tradicionalno smatrali barbarskima. Jedan pisac iz toga doba tvrdi u tom smislu kako je Aleksandar “učinio da svi svojom domovinom drže čitavu ekumenu... i da se Grk i barbarin više ne razlikuju” (Plutarh, De Alexandri Magni fortuna aut virtute, §§ 6.8). Drugi čimbenik bilo je političko-administrativno ustrojstvo Rimskoga Carstva, koje je jamčilo mir i stabilnost od Britanije do južnoga Egipta, sjedinjujući tako područje veće negoli ikada prije. U tom se prostoru moglo kretati uz dostatnu slobodu i sigurnost koristeći se, među ostalim, prednostima što ih je pružala iznimno razgranata mreža putova i cesta te nalazeći u svakom mjestu temeljne kulturne značajke koje su, ne nanoseći nimalo štete mjesnim vrijednostima, predstavljale zajedničko tkivo jedinstva doista super parte, tako da i židovski filozof Filon Aleksandrijski, suvremenik samoga Pavla, hvali cara Augusta jer “je složio u skladnu cjelinu sve divlje narode... postajući on sâm čuvarem mira” (Legatio ad Caium, §§ 146–147).

Svoje tipično univerzalističko viđenje sveti Pavao, barem kršćanski Pavao nakon događaja na putu u Damask, duguje zasigurno vjeri u Isusa Krista, jer lik Uskrsloga nadilazi svaku partikularističku skučenost.

Doista, za tog apostola “nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!” (Gal 3,28). Ipak, i povijesno-kulturalna situacija njegova doba i okruženja mo9

SVETI PAVAO

rala je utjecati na njegove odluke i nastojanja. Netko je opisao Pavla kao “čovjeka triju kultura”, vodeći računa o njegovom židovskom podrijetlu, grčkom jeziku i njegovoj povlastici rimskoga građanina (civis romanus), o čemu svjedoči i njegovo ime latinskog podrijetla. Posebno valja spomenuti stoičku filozofiju, koja je dominirala u Pavlovo vrijeme i utjecala, premda u manjoj mjeri, i na kršćanstvo. Stoga ne možemo prešutjeti imena stoičkih filozofa kao što su začetnici toga pravca Zenon i Kleant, te oni kronološki bliži Pavlu poput Seneke, Musonija i Epikteta: u njima se nalaze uzvišene vrijednosti čovječnosti i mudrosti, koje će prirodno ući u kršćanstvo. Kako izvrsno piše jedan stručnjak za to područje, “stoička je filozofija... navijestila novi ideal koji je čovjeku doista nametao dužnosti prema njegovim bližnjima, ali ga je u isto vrijeme i oslobađala od svih fizičkih i nacionalnih veza, te je od njega načinila čisto duhovno biće” (M. Pohlenz, La Stoa, I, Firenze 21978, str. 565s). Dovoljno je sjetiti se, primjerice, nauka o svemiru kao jedinstvenom, velikom i skladnom tijelu, pa slijedom toga nauka o jednakosti među svim ljudima bez društvenih razlika, stavljanja na istu ravan, barem načelno, muškarca i žene, te konačno ideala umjerenosti, prave mjere i vlasti nad sobom kako bi se izbjeglo svako pretjerivanje. Kad Pavao piše Filipljanima: “Što god je istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krjepost, je li što pohvala – to nek’ vam je na srcu!” (Fil 4,8), ne čini ništa drugo doli preuzima posve humanističku koncepciju vlastitu toj filozofskoj mudrosti.

U vrijeme svetog Pavla bila je prisutna i kriza tradicionalne religije, barem u njezinim mitološkim i građanskim vidicima. Nakon što je Lukrecije, već jedno 10

KULTURNO I RELIGIJSKO OKRUŽENJE

stoljeće ranije, polemički izjavio da je “religija dovela do tolikih nedjela” (De rerum natura, 1,101), filozof poput Seneke, nadilazeći uvelike svaki izvanjski ritualizam, naučavao je kako je “Bog blizu tebe, s tobom, unutar tebe” (Pisma Luciliju, 41,1). Slično tome, kad se Pavao obraća slušateljstvu sastavljenu od epikurejskih i stoičkih filozofa na atenskom Areopagu, doslovce kaže da Bog “ne prebiva u rukotvorenim hramovima... U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo” (Dj 17,24.28). Time on nesumnjivo izriče židovsku vjeru u Boga koji se ne može prikazati antropomorfnim izričajima, nego se stavlja na religijsku valnu duljinu koju su njegovi slušatelji dobro razumjeli. Moramo uz to voditi računa o tome što se mnogi poganski kultovi nisu obazirali na službene gradske hramove, nego su se odvijali na privatnim mjestima koja su omogućavala inicijaciju pristaša. Nije stoga čudilo što su se i kršćanski sastanci (ekklesíai), kako nam to potvrđuju Pavlove poslanice, održavali po privatnim kućama. Tada, uostalom, nije postojalo nikakvo javno zdanje u tu svrhu. Stoga su kršćanski skupovi suvremenicima morali izgledati samo kao inačica njihove najskrivenije religijske prakse. Ipak, razlike između poganskih kultova i kršćanskoga kulta nisu malene i odnose se kako na svijest o identitetu sudionika tako i na sudjelovanje u zajedništvu muškaraca i žena, slavlje “večere Gospodnje” i čitanje Pisama.

Zaključno, u ovom brzom preletu kulturnim ozračjem prvoga stoljeća kršćanske ere postaje jasno da nije moguće ispravno shvatiti svetoga Pavla ako ga se ne smjesti u okruženje, kako židovsko tako i pogansko, njegova vremena. Time njegov lik dobiva povijesnu i idejnu širinu, otkrivajući istodobno zajedničke crte, ali i posebnosti, s obzirom na okruženje. No to slično vri11

SVETI PAVAO

jedi i za kršćanstvo uopće, čija je najizvrsnija paradigma apostol Pavao od kojega još uvijek svi mi možemo mnogo toga naučiti. To je svrha Pavlove godine: učiti od svetoga Pavla, učiti vjeru, upoznavati Krista, najposlije naučiti put ispravna življenja.

(Opća audijencija, 2. srpnja 2008.)

12

ŽIVOT SVETOGA PAVLA PRIJE I NAKON DAMASKA

ŽIVOT SVETOGA PAVLA PRIJE I NAKON DAMASKA

Draga braćo i sestre!

U posljednjoj katehezi prije praznika – prije gotovo dva mjeseca, to jest drugoga srpnja – započeo sam novi niz tema u povodu Godine svetoga Pavla razmatranjem o svijetu u kojem je taj apostol živio. Danas se vraćamo i nastavljamo razmišljanje o Apostolu narodâ pružajući njegov kratak životopis. Budući da ćemo iduće srijede katehezu posvetiti čudesnom događaju koji se zbio na putu za Damask, Pavlovu obraćenju, temeljnom obratu njegova života nakon susreta s Kristom, danas ćemo se kratko osvrnuti na njegov život u cjelini. Biografske podatke o Pavlovu životu, koji nam pomažu nešto više doznati o njegovu rođenju i smrti, nalazimo u Poslanici Filemonu, u kojoj on sebe naziva “starcem” (Flm 9: presbýtes) te u Djelima apostolskima, u kojima ga se u trenutku Stjepanova kamenovanja naziva “mladićem” (7,58: neanías). Ta su dva opisa očito vrlo općenita, ali prema računanju čovjekove dobi uvriježenom u antičkom dobu “mladim” se nazivalo čovjeka od trideset godina, dok se za čovjeka kada napuni šezdesetak godina govorilo da je “star”. Datum Pavlova rođenja, u konačnici, ovisi velikim dijelom o datiranju Poslanice Filemonu. Njezino sastavljanje tradicionalno se smješta u vrijeme rimskog uzništva, polovicom šezdesetih godina. Po tome je Pavao rođen 8. godine, tada je imao oko šezdeset godina, a u trenut13

SVETI PAVAO

ku Stjepanova kamenovanja trideset. To bi trebala biti ispravna kronologija. Naše slavljenje Pavlove godine slijedi upravo tu kronologiju. Smatrajući da je rođen 8. godine, izabrana je 2008. godina. Bilo kako bilo, Pavao je rođen u Tarzu u Ciliciji (usp. Dj 22,3). Grad je bilo upravno sjedište te pokrajine i 51. godine prije Krista imao je za prokonzula ni manje ni više nego samoga Marka Tulija Cicerona, a deset godina kasnije, 41., upravo su se u Tarzu prvi put susreli Marko Antonije i Kleopatra. Bio je Židov iz dijaspore, govorio je grčki premda mu ime vuče korijen iz latinskog jezika, a prema prizvuku može se zaključiti da izvorno potječe od hebrejske riječi Saul/Saulos. Bio je rimski građanin (usp. Dj 22,25–28). Pavao je, dakle, živio na razmeđu triju različitih kultura – rimske, grčke i hebrejske – pa je možda i zbog toga bio spreman za plodonosnu otvorenost čitavom svijetu, posredništvo među kulturama, istinsku univerzalnost. Bavio se i manualnim radom, što je možda naučio od svojega oca. Izučio je, naime, zanat “šatorara” (usp. Dj 18,3: skenopoiòs), pod čime se vjerojatno misli na izradu prostirki i šatora od obrađene grube kozje dlake ili lanenih vlakana (usp.

Dj 20,33–35). S 12–13 godina, u dobi kada dječak kod Židova postaje bar mitzvà (“sin zapovijedi”), Pavao je napustio Tarz i otišao u Jeruzalem gdje je odgojen do nogu učitelja Gamaliela Starijeg, unuka velikoga Hillela, prema najstrožim farizejskim uredbama, stekavši veliki žar za Mojsijevu Toru (usp. Gal 1,14; Fil 3,5–6; Dj 22,3; 23,6; 26,5).

Upravo na temelju snažnog religijskog pravovjerja koje je ondje stekao, Pavao u novom pokretu, koji se pozivao na Isusa Nazarećanina, vidi veliku pogibelj za najpravovjerniji židovski identitet. To objašnjava zašto je okrutno “progonio Crkvu Božju”, što će triput pri14

ŽIVOT SVETOGA PAVLA PRIJE I NAKON DAMASKA

znati u svojim poslanicama (1 Kor 15,9; Gal 1,13; Fil 3,6). Premda nije lako konkretno opisati u čemu se sastojao taj progon, u svakom slučaju je očito da je prema kršćanima gajio nesnošljivost. U taj kontekst valja smjestiti događaj iz Damaska, kojem ćemo se vratiti u idućoj katehezi. Sigurno je da se od toga trenutka pa nadalje njegov život promijenio. Postao je neumorni navjestitelj evanđelja. I doista, Pavao će više ostati zabilježen u povijesti po onome što je učinio kao kršćanin, štoviše kao apostol, negoli kao farizej. Tradicionalno se njegovo apostolsko djelovanje dijeli na temelju triju misijskih putovanja, kojima se pridodaje četvrto kada je putovao u Rim kao uznik. Sve ih opisuje Luka u Djelima apostolskim. Ipak, što se tiče triju misijskih putovanja, prvo treba lučiti od ostala dva.

Za prvo, naime (usp. Dj 13–14), nije bio izravno odgovoran Pavao, nego je ono bilo povjereno Cipraninu Barnabi. Oni su zajedno putovali od Antiohije na Orontu, poslani od tamošnje Crkve (usp. Dj 13,1–3).

Nakon što su se otisnuli iz seleucijske luke na obale Sirije, prošli su otok Cipar od Salamine do Pafa. Odatle su došli do južnih obala Anatolije i posjetili gradove Ataliju, Pergu pamfilijsku, Antiohiju pizidijsku, Ikoniju, Listru i Derbu, odakle su se ponovno vratili na polaznu točku. Tako se rodila Crkva narodâ, Crkva poganâ. U međuvremenu, posebice u Jeruzalemu, razvila se oštra rasprava o tome do koje mjere su kršćani iz poganstva obvezni opsluživati židovski zakon i način života (razni običaji i propisi koji Izrael izdvajaju od ostatka svijeta) kako bi stvarno bili dionici proročkih obećanja i doista ušli u baštinu Izraela. Kako bi se riješio taj za rađanje buduće Crkve temeljni problem, u Jeruzalemu se okupio tzv. Sabor apostola da donese odluku o tom problemu o kojem je ovisilo stvarno rođe15

SVETI PAVAO

nje sveopće Crkve. Odlučeno je da se obraćenim poganima ne nameće opsluživanje Mojsijeva zakona (usp.

Dj 15,6–30), to jest nisu bili obvezni poštivati židovske propise; trebalo je jedino da budu Kristovi, da žive s Kristom i po njegovim riječima. Jer kad su Kristovi, onda su i Abrahamovi, a time i Božji i dionici svih obećanja. Nakon toga odlučujućeg događaja Pavao se odvojio od Barnabe, izabrao je Silu i započeo drugo misijsko putovanje (usp. Dj 15,36–18,22). Ostavivši za sobom Siriju i Ciliciju, ponovno se našao u gradu Listri gdje je k sebi uzeo Timoteja (veoma značajna osoba za Crkvu koja se rađala, sin Židovke i poganina), dao ga obrezati, zatim proputovao središnjom Anatolijom i stigao u grad Troadu na sjevernoj obali Egejskog mora.

Ondje se zbio drugi važan događaj: u snu vidje nekog Makedonca s druge strane mora, to jest u Europi, koji govoraše: “Dođi i pomozi nam!” Bila je to buduća Europa koja je tražila pomoć i svjetlo evanđelja. Potaknut tim viđenjem kročio je u Europu. Otplovio je za Makedoniju i tako stupio na europsko tlo. Iskrcavši se u Neapolu prispije u Filipe gdje je osnovao zajednicu. Zatim otiđe u Solun, a onda otišavši odatle zbog teškoća koje su mu stvorili Židovi, preko Bereje stiže u Atenu. U toj je metropoli drevne grčke kulture poganima i Grcima propovijedao prvo na Agori, a zatim na Areopagu. Govor na Areopagu, kako ga donose Djela apostolska, uzor je kako evanđelje prenijeti u grčku kulturu, kako pomoći Grcima da shvate kako kršćanski i židovski Bog nije tuđ njihovoj kulturi nego je nepoznati Bog koga su čekali, istinski odgovor na najdublja pitanja njihove kulture. Zatim je iz Atene prispio u Korint gdje se zadržao godinu i pol dana. Ondje pak imamo kronološki vrlo siguran događaj, najsigurniji u čitavom njegovom životopisu, jer se tijekom toga prvog 16

ŽIVOT SVETOGA PAVLA PRIJE I NAKON DAMASKA

boravka u Korintu, optužen za nezakonito bogoslužje, morao pojaviti pred prokonzulom Galionom, upraviteljem senatorske provincije Ahaje. O tom Galionu i vremenu njegova boravka u Korintu postoji drevni natpis pronađen u Delfima, gdje stoji kako bijaše prokonzul u Korintu između 51. i 53. godine. Dakle, imamo posve pouzdan vremenski podatak. Pavao je tih godina boravio u Korintu. Prema tome, možemo pretpostaviti da je više-manje stigao 50. i ostao do 52. godine. Potom je, prošavši kroz Kenhreju, istočnu gradsku luku, iz Korinta krenuo prema Palestini, prispio u Cezareju Primorsku, odakle je uzašao u Jeruzalem kako bi se potom vratio u Antiohiju na Orontu.

Treće je misijsko putovanje (usp. Dj 18,23–21,16) kao i inače započelo u Antiohiji, koja bijaše ishodišna točka Crkve pogana, poslanja poganima, a bijaše i mjesto gdje je skovan izraz “kršćani”. Ondje su, kako nas izvješćuje sveti Luka, Isusovi sljedbenici prvi put nazvani “kršćanima”. Odatle se Pavao uputio pravo u Efez, glavni grad azijske provincije, gdje je proboravio dvije godine vršeći poslanje koje je imalo plodonosan utjecaj u tom kraju. U Efezu je Pavao napisao poslanice Solunjanima i Korinćanima. Međutim, vidjevši kako su im prihodi sve manji zbog slabljenja Artemidina kulta (njoj posvećen hram u Efezu – Artemysion – bijaše jedno od sedam čuda staroga svijeta), tamošnji su srebrari protiv njega nahuškali građane pa je stoga morao pobjeći na sjever. Ponovno proputovavši Makedonijom, opet se spustio u Grčku, vjerojatno u Korint, zadržavši se ondje tri mjeseca i napisavši glasovitu Poslanicu Rimljanima.

Odatle se vratio istim putem: opet je prešao Makedoniju, lađom stigao u Troadu i onda, tek nakratko se zadržavši na otocima Mitileni, Hiju i Samu, prispio u 17

SVETI PAVAO

Milet gdje je održao značajan govor starješinama efeške Crkve, pokazavši lik pravog pastira Crkve (usp. Dj 20). Odatle je odjedrio prema Tiru, odakle stiže u Cezareju Primorsku da bi još jednom uzašao u Jeruzalem. Ondje je bio uhićen zbog nesporazuma: neki su Židovi za druge Židove grčkog podrijetla, koje je Pavao uveo u hramski dio rezerviran samo za Izraelce, mislili da su pogani. Bio je pošteđen od predviđene smrtne kazne zbog zalaganja rimskog tribuna, čuvara hramskog prostora (usp. Dj 21,27–36). To se zbilo dok je u Judeji carski namjesnik bio Antonije Feliks. Nakon što je neko vrijeme proveo kao uznik (o tome koliko je uzništvo trajalo vode se rasprave) te nakon što se kao rimski građanin pozvao na cara (tada je to bio Neron), sljedeći ga je namjesnik Porcije Fest pod vojnom pratnjom poslao u Rim. Putujući prema Rimu posjetio je sredozemne otoke Kretu i Maltu, zatim gradove Siracusu, Reggio Calabriju i Pozzuoli. Kršćani iz Rima išli su mu u susret po Apijskoj cesti sve do mjesta Foro di Appio (oko 70 km južno od glavnoga grada), a drugi do Tre Taverne (oko 40 km). U Rimu se susreo s izaslanicima židovske zajednice kojima je povjerio kako svoje okove nosi zbog “nade Izraeolove” (usp. Dj 28,20). Lukino pripovijedanje završava spomenom dviju godina provedenih u Rimu pod blagim vojničkim nadzorom, ne spomenuvši ni presudu cara (Nerona), a ni smrt optuženika. Kasnije predaje govore o njegovu oslobođenju, koje mu je omogućilo kako misijsko putovanje u Španjolsku, tako i kasnije putovanje na istok, točnije na Kretu, u Efez i Nikopol u Epiru. Opet na temelju pretpostavki nagađa se o ponovnom uhićenju i o drugom uzništvu u Rimu (tijekom kojeg je napisao tzv. pastoralne poslanice, dvije Timoteju i jednu Titu) s drugim 18

ŽIVOT SVETOGA PAVLA PRIJE I NAKON DAMASKA

sudskim procesom koji je za nj završio nepovoljno.

Ipak, niz razloga mnoge proučavatelje svetoga Pavla navodi da apostolov životopis završe Lukinim pripovijedanjem u Djelima.

Njegovu mučeništvu vratit ćemo se kasnije u ciklusu ovih naših kateheza. Zasad u ovom kratkom nizanju Pavlovih putovanja dostatno je posvijestiti kako se on posvetio naviještanju evanđelja ne štedeći snage, suočavajući se s nizom teških kušnja koje je naveo u Drugoj poslanici Korinćanima (usp. 11,21–28). Uostalom, sâm piše: “Sve činim poradi evanđelja” (1 Kor 9,23), posvemašnjom velikodušnošću prakticirajući ono što on naziva “brigom za sve crkve” (2 Kor 11,28). Vidimo zauzetost koju se objašnjava samo dušom uistinu očaranom svjetlošću evanđelja, zaljubljenom u Krista, dušom s dubokim uvjerenjem da svijetu mora nositi Kristovo svjetlo, svima naviještati evanđelje. Čini mi se da je ono što preostaje od ovoga kratkog pregleda putovanja svetoga Pavla: vidjeti njegov žar za evanđelje i tako razabrati veličinu, ljepotu, štoviše duboku neophodnost evanđelja za sve nas. Molimo da Gospodin, koji je Pavlu dao da vidi njegovo svjetlo i čuje njegovu Riječ te koji je intimno dirnuo Pavlovo srce, da i nama dade da vidimo njegovo svjetlo, da i naše srce dirne njegova Riječ pa da i mi tako možemo današnjem žednom svijetu pružiti svjetlo evanđelja i Kristovu istinu.

(Opća audijencija, 27. kolovoza 2008.)

19

OBRAĆENJE SVETOGA PAVLA

OBRAĆENJE SVETOGA PAVLA

Draga braćo i sestre!

Današnja će kateheza biti posvećena iskustvu što ga je sveti Pavao doživio na putu u Damask, te stoga onome što se uobičajeno naziva njegovo obraćenje.

Upravo na putu u Damask, negdje oko 30. godine prvoga stoljeća, a nakon određenoga razdoblja u kojemu je progonio Crkvu, dogodio se odlučujući trenutak Pavlova života. O njemu je napisano mnogo, naravno, s različitih stajališta. Sigurno je da se tamo dogodila promjena, štoviše obrat perspektive. Tada je on, neočekivano, počeo smatrati “gubitkom” i “otpadom” sve ono što je prije za njega predstavljalo najviši ideal, gotovo razlog njegovoga postojanja (usp. Fil 3,7–8). Što se dogodilo?

S tim u svezi imamo dvije vrste izvora. Prva – najpoznatija – vrsta pripovijesti je iz Lukina pera koji čak tri puta pripovijeda o tom događaju u Djelima apostolskim (usp. 9,1–19; 22,3–21; 26,4–23). Prosječni je čitatelj možda u kušnji da previše zastane na pojedinostima kao što su svjetlost s neba, pad na zemlju, glas koji zove, nova okolnost sljepoće, ozdravljenje kao da mu je pala ljuska s očiju i post. No, sve one upućuju na središte događaja: uskrsli Krist pojavljuje se kao sjajno svjetlo i obraća se Savlu, mijenja njegovo razmišljanje i sâm njegov život. Sjaj Uskrsloga čini ga slijepim. Tako se i izvana dogodilo ono što je bila njegova nutarnja stvarnost, njegova sljepoća u odnosu na isti21

SVETI PAVAO

nu, svjetlo koje je Krist. Nakon toga njegovo konačno “da” Kristu u krštenju ponovno mu otvara oči i čini da stvarno vidi.

U drevnoj se Crkvi krštenje nazivalo još i “prosvjetljenje”, jer taj sakrament daje svjetlo, daje stvarno vidjeti. Ono što se na taj način izražava teološki, u Pavlu se ostvarilo i fizički: izliječen od unutarnje sljepoće, dobro vidi. Sveti Pavao je, dakle, bio promijenjen ne nekom mišlju nego događajem, neodoljivom prisutnošću Uskrsloga, u koju kasnije nikada ne će moći sumnjati jer je očiglednost toga događaja, toga susreta, bila tako snažna. On je u temelju izmijenio Pavlov život; u tom smislu može se i mora govoriti o obraćenju.

Taj susret središte je pripovijedanja svetoga Luke, koji je – što je vrlo moguće – koristio priču koju je stvorila vjerojatno zajednica u Damasku. Na to navodi mjesni kolorit spominjanjem Ananije i imena ulice i vlasnika kuće u kojoj je Pavao obitavao (usp. Dj 9,11).

Drugu vrstu izvora o obraćenju predstavljaju poslanice svetoga Pavla. On nikada nije podrobno govorio o tom događaju, mislim zbog toga što je mogao pretpostaviti da su svi znali ono bitno iz te njegove priče, svi su znali da je od progonitelja promijenjen u gorljivoga Kristova apostola. A to se dogodilo ne nakon razmišljanja, nego nakon snažnoga događaja, susreta s Uskrslim. Premda ne govori o pojedinostima, više se puta osvrće na tu prevažnu činjenicu, to jest da je i on svjedok Isusova uskrsnuća o kojemu je neposredno od samoga Isusa dobio objavu, zajedno s poslanjem apostola. Najjasniji tekst o tome nalazi se u njegovu pripovijedanju o tome što tvori središte povijesti spasenja: Isusova smrt i uskrsnuće te ukazanja svjedocima (usp.

1 Kor 15). Riječima vrlo stare tradicije, koju je i on primio od Crkve iz Jeruzalema, govori da se Isus – mr22

OBRAĆENJE SVETOGA PAVLA

tav, razapet, pokopan, uskrsnuo – ukazao nakon uskrsnuća prvo Kefi, to jest Petru, zatim dvanaestorici, potom se ukazao petstotini braće koji su većinom još živjeli, zatim Jakovu, a onda svim apostolima. I toj pripovijesti što ju je primio iz tradicije dodaje: “Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni” (1 Kor 15,8). Na taj način daje shvatiti da je to temelj njegova apostolata i njegova novog života. Ima i drugih tekstova u kojima se pojavljuje isto: “Po (Isusu Kristu) primismo milost i apostolstvo” (usp. Rim 1,5); kao i: “Nisam li vidio Isusa, Gospodina našega?” (1 Kor 9,1), riječi su kojima aludira na događaj koji svi znaju. I konačno, najopširniji se tekst nalazi u Gal 1,15–17: “Ali kad se Onomu koji me odvoji već od majčine utrobe i pozva milošću svojom, svidjelo otkriti mi Sina svoga da ga navješćujem među poganima, odmah, ne posavjetovah se s tijelom i krvlju i ne uziđoh u Jeruzalem k onima koji bijahu apostoli prije mene, nego odoh u Arabiju pa se opet vratih u Damask.” U toj “autoapologiji” odlučno ističe da je i on pravi svjedok Uskrsloga, da ima vlastito poslanje što ga je primio neposredno od Uskrsloga.

Tako možemo vidjeti da se dva izvora, Djela apostolska i poslanice svetoga Pavla, podudaraju i slažu u temeljnoj točki: Uskrsli se obratio Pavlu, pozvao ga na apostolat, učinio ga je pravim apostolom, svjedokom uskrsnuća s posebnom zadaćom da naviješta evanđelje poganima, grčko-rimskome svijetu. A Pavao je istodobno naučio da, unatoč neposrednosti svoga odnosa s Uskrslim, mora ući u zajedništvo Crkve, mora se pokrstiti, mora živjeti u skladu s ostalim apostolima.

Samo u takvom zajedništvu sa svima on će moći biti pravi apostol, kao što piše izričito u Prvoj poslanici Korinćanima: “Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, 23

SVETI PAVAO

tako vjerujete” (15,11). Samo je jedan navještaj Uskrsloga, jer je Krist samo jedan.

Kao što je vidljivo, u svim tim odlomcima Pavao nikada ne tumači taj trenutak kao obraćenje. Zašto?

Puno je hipoteza, no za mene je motiv vrlo jasan. Ta promjena njegova života, to pretvaranje cijeloga njegovog bića, nije bilo plod psihološkoga procesa, sazrijevanja ili intelektualnoga i moralnoga razvoja, nego je došlo izvana: nije bilo plod njegove misli, nego susreta s Isusom Kristom. U tom smislu nije bilo jednostavno obraćenje, sazrijevanje njegova “ja”, nego su bili smrt i uskrsnuće i za njega samoga: umrla je jedna njegova egzistencija, a s Kristom uskrslim rodila se druga, nova. Ni na koji drugi način ne može se objasniti ta Pavlova obnova. Sve psihološke analize ne mogu razjasniti i riješiti taj problem. Samo događaj, snažan susret s Kristom, ključ je za razumijevanje onoga što se zbilo: smrt i uskrsnuće, obnova od Onoga koji mu se pokazao i razgovarao s njime. U tom dubljem smislu možemo i moramo govoriti o obraćenju. Taj susret je stvarna obnova koja je promijenila sve njegove parametre. Sada može reći da je ono što je ranije za njega bilo bitno i temeljno, postalo za njega “otpad”; nije više “dobitak” nego gubitak, jer sada je važan samo život u Kristu.

No, ipak ne trebamo misliti da je Pavao bio tako zatvoren u jedan slijepi događaj. Istina je zapravo suprotna, jer je uskrsli Krist svjetlo istine, svjetlo samoga Boga. To je proširilo njegovo srce, učinilo ga otvorenim prema svima. U tom trenutku nije izgubio ono što je dobro i istinito u njegovu životu, u njegovoj baštini, nego je na novi način shvatio mudrost, istinu, dubinu zakona i prorokâ; usvojio ih je na novi način. Istodobno, njegov se razum otvorio mudrosti pogana. Budući 24

OBRAĆENJE SVETOGA PAVLA

da je bio otvoren Kristu cijelim srcem, postao je sposoban za široki dijalog sa svima, postao je sposoban biti svima sve u svemu. Tako je stvarno mogao biti apostol pogana.

Dospjevši sada i do nas, pitamo se što to znači za nas? To znači da i za nas kršćanstvo nije neka nova filozofija ili novi moral. Kršćani smo samo ako susretnemo Krista. Jamačno, on nam se ne pokazuje na onaj neodoljivi način, u svjetlu, kao što je učinio s Pavlom kako bi ga učinio apostolom svih naroda. No, i mi možemo susresti Krista u čitanju Svetoga pisma, u molitvi, u liturgijskom životu Crkve. Možemo dodirnuti Kristovo srce i osjetiti da on dira naše. Samo u tom osobnom odnosu s Kristom, samo u tom susretu s Uskrslim, postajemo doista kršćani. I tako se otvara naš razum, otvara se sva mudrost Kristova i sve bogatstvo istine. Zato molimo Gospodina da nas prosvijetli, da nam u našem svijetu podari susret sa svojom prisutnošću te nam tako da živu vjeru, otvoreno srce i veliku ljubav prema svima koja je sposobna obnoviti svijet.

(Opća audijencija, 3. rujna 2008.)

25

PAVLOVO POIMANJE APOSTOLATA

PAVLOVO POIMANJE APOSTOLATA

Draga braćo i sestre!

Prošle srijede govorio sam o velikom obratu koji se zbio u životu svetog Pavla zbog susreta s uskrslim Kristom. Isus je ušao u njegov život i od progonitelja ga preobrazio u apostola. Taj je susret označio početak njegova poslanja. Pavao više nije mogao nastaviti s prijašnjim životom, sad se osjetio od Gospodina zaduženim da kao apostol naviješta evanđelje. Upravo o tom njegovomu novom životnom položaju, to jest o njemu kao Kristovom apostolu, želim danas govoriti.

Na temelju evanđelja obično dvanaestoricu poistovjećujemo s apostolima želeći time označiti one koji bijahu Isusovi životni suputnici i slušatelji njegova nauka. No, i Pavao se osjeća pravim apostolom pa prema tome jasno proizlazi da se pavlovski pojam apostolata ne ograničava na skupinu dvanaestorice. Pavao dobro znade razlikovati svoj slučaj od “onih koji bijahu apostoli prije” njega (Gal 1,17): njima priznaje posve posebno mjesto u životu Crkve. Pa ipak, kao što je svima poznato, i sveti Pavao sâm sebe naziva apostolom u strogom smislu riječi. Sigurno je da u doba početaka kršćanstva nitko nije prevalio toliko kilometara kao on, kopnom i morem, s jedinim ciljem propovijedanja evanđelja.

U svakom slučaju, u njegovu je poimanju apostolstvo nadilazilo ono vezano samo uz skupinu dvanaestorice što ga je prenio u prvom redu sveti Luka u Dje27

SVETI PAVAO

lima apostolskim (usp. Dj 1,2.26; 6,2). Doista, u Prvoj poslanici Korinćanima Pavao jasno razlikuje “dvanaestoricu” i “sve apostole”, koje spominje kao dvije različite skupine povlaštenih kojima se ukazao Uskrsnuli (usp. 1 Kor 15,5.7). U tom istom tekstu ponizno sebe naziva “najmanjim među apostolima”, uspoređujući se čak s nedonoščetom, te doslovno kaže: “nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju. Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom” (1 Kor 15,9–10). Metafora nedonoščeta izriče krajnju skromnost; naći će se i u Poslanici Rimljanima svetog Ignacija Antiohijskog: “Najmanji sam od svih, nedonošče sam; no bit će mi dano da budem nešto, stignem li do Boga” (9,2). To što ovaj antiohijski biskup kaže gledajući svoje skoro mučeništvo, predviđajući da će ono preobraziti njegovu nedostojnost, sveti Pavao kaže s obzirom na svoju apostolsku zauzetost: u njoj se pokazuje plodnost milosti Božje koja može preoblikovati neuspjelog čovjeka u sjajnog apostola. Od progonitelja u utemeljitelja Crkava: to je Bog učinio od onoga koji je, s evanđeoskog gledišta, mogao biti smatran otpatkom! Što je, dakle, prema poimanju svetoga Pavla, to što njega i druge čini apostolima? U njegovim se poslanicama pojavljuju tri obilježja po kojima je netko apostol.

Prvo se sastoji u tome da je “vidio Gospodina” (usp. 1 Kor 9,1), to jest da je doživio susret s njime, što je odredilo njegov život. Sukladno tome u Poslanici Galaćanima (usp. Gal 1,15–16) reći će da je bio pozvan, odabran milošću Božjom po objavljenju njegova Sina poradi navještaja Radosne vijesti poganima. U konačnici, Gospodin je taj koji uvodi u apostolstvo, a ne vlasti28

PAVLOVO POIMANJE APOSTOLATA

to htijenje. Nitko ne može sam sebe učiniti apostolom, nego ga takvim čini Gospodin; dakle, apostol se treba stalno pozivati na Gospodina. Nije slučajno što Pavao kaže da je “pozvan za apostola” (Rim 1,1), to jest da je apostol “ne od ljudi ni po kojem čovjeku, nego po Isusu Kristu i Bogu Ocu” (Gal 1,1). Dakle, prvo je obilježje da je vidio Gospodina i da je od njega pozvan.

Druga je značajka da je apostol “poslan”. Grčki izraz apóstolos znači upravo “poslanik, izaslanik”, to jest zastupnik i nositelj poruke. On, dakle, mora djelovati kao osoba ovisna o svome pošiljatelju i kao njegov zastupnik. Upravo stoga Pavao samoga sebe opisuje kao “apostola Isusa Krista” (1 Kor 1,1; 2 Kor 1,1), to jest kao njegova izaslanika, potpuno u njegovoj službi, do toga da se naziva “slugom Isusa Krista” (Rim 1,1). Još jednom u prvi plan izranja ideja o tuđoj inicijativi, inicijativi Božjoj u Kristu Isusu, o kojoj apostol potpuno ovisi. Ali posebno je istaknuto da je od Boga primljeno poslanje koje se u njegovo ime ispunja, pri čemu svaki osobni interes pada u potpunosti u drugi plan.

Treće potrebno svojstvo jest vršenje “navještaja evanđelja”, a kao posljedica toga i utemeljenje Crkava. Naslov “apostol”, doista, ne može biti počasni naslov. On konkretno i dramatično obuzima čitav život dotične osobe. U Prvoj poslanici Korinćanima Pavao uzvikuje: “Nisam li apostol? Nisam li vidio Isusa, Gospodina našega? Niste li vi djelo moje u Gospodinu?”

(9,1). Slično u Drugoj poslanici Korinćanima izjavljuje: “Vi ste pismo naše... pismo Kristovo kojemu mi poslužismo, napisano ne crnilom, nego Duhom Boga živoga” (3,2–3).

Ne čudi nas stoga što Ivan Zlatousti govori o Pavlu koji je “dijamantna duša” (Panegirici, 1,8), te nastavlja: “Na isti način kao što se plamen, prianjajući uz razli29

SVETI PAVAO

čite tvari, još više jača... tako je i riječ Pavlova pridobivala za svoju stvar sve one s kojima je dolazila u dodir, a oni koji su mu se suprotstavljali, zarobljeni vlastitim govorima, postajali su hrana toga duhovnoga plamena” (isto, 7,11). To objašnjava zašto Pavao opisuje apostole kao “suradnike Božje” (1 Kor 3,9; 2 Kor 6,1), jer milost Božja djeluje s njima. Tipična značajka pravoga apostola, što je dobro naglašava sveti Pavao, jest svojevrsno poistovjećivanje između evanđelja i evangelizatora, jer su oboje dionici iste sudbine. Nitko kao Pavao, doista, nije pokazao koliko je navještaj križa Kristova “sablazan i ludost” (1 Kor 1,23), na koju mnogi odgovaraju nerazumijevanjem i odbacivanjem. To se zbivalo onda pa ne treba čuditi da se isto zbiva i danas. Apostol je dionik te sudbine, da bude “sablazan i ludost”, i Pavao je toga svjestan: to je njegovo životno iskustvo.

Korinćanima piše, ne bez daška ironije: “Bog je, čini mi se, nas apostole prikazao posljednje, kao na smrt osuđene, jer postali smo prizor svijetu, i anđelima, i ljudima – mi ludi poradi Krista, vi mudri u Kristu; mi slabi, vi jaki; vi čašćeni, mi prezreni; sve do ovoga časa i gladujemo, i žeđamo, i goli smo, i pljuskaju nas, i beskućnici smo, i patimo se radeći svojim rukama. Proklinjani blagoslivljamo, proganjani ustrajavamo, pogrđivani tješimo. Kao smeće svijeta postasmo, svačiji izmet sve do sada” (1 Kor 4,9–13). To je autoportret Pavlova apostolskog života: u svim tim patnjama prevladava radost što je nositelj Božjeg blagoslova i milosti evanđelja.

Pavao doista dijeli sa stoičkom filozofijom svoga doba ideju čvrste ustrajnosti u svim teškoćama koje bi mogle naići. No on nadilazi isključivo humanističko viđenje, podsjećajući na ljubav Božju i Kristovu: “Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjesko30

PAVLOVO POIMANJE APOSTOLATA

ba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? Kao što je pisano: ‘Poradi tebe ubijaju nas dan za danom i mi smo im ko ovce za klanje.’ U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem” (Rim 8,35– 39). To je sigurnost, duboka radost koja vodi apostola Pavla u svim tim prilikama: ništa nas ne može rastaviti od ljubavi Božje. A ta je ljubav istinsko bogatstvo ljudskog života.

Kao što se vidi, sveti Pavao bio je predan evanđelju dvadeset i četiri sata na dan! Svoju je službu obavljao vjerno i radosno, “da pošto-poto neke spasi” (1 Kor 9,22). A s obzirom na Crkve, premda je znao da je s njima bio u očinskom odnosu (usp. 1 Kor 4,15), ako ne i majčinskom (usp. Gal 4,19), zauzimao je stav potpunoga služenja, lijepo izjavljujući: “Mi nismo gospodari vaše vjere, nego suradnici vaše radosti” (2 Kor 1,24).

To ostaje poslanje sviju Kristovih apostola u svim vremenima: biti suradnici istinske radosti.

(Opća audijencija, 10. rujna 2008.)

31

SADRŽAJ

SADRŽAJ

Kulturno i religijsko okruženje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Život svetoga Pavla prije i nakon Damaska . . . . . . . . .13 Obraćenje svetoga Pavla . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .21 Pavlovo poimanje apostolata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .27 Pavao, dvanaestorica i pretpavlovska Crkva . . . . . . . .33 Jeruzalemski “sabor” i antiohijski slučaj . . . . . . . . . . . .39 Odnos prema povijesnom Isusu . . . . . . . . . . . . . . . . . . .45 Ekleziološka dimenzija Pavlove misli . . . . . . . . . . . . . . .51 Značenje kristologije: preegzistencija i utjelovljenje. . .57 Značenje kristologije: teologija Križa. . . . . . . . . . . . . . . .63 Značenje kristologije: odlučujuće značenje uskrsnuća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .69 Eshatologija: iščekivanje parusije . . . . . . . . . . . . . . . . . . .75 Nauk o opravdanju: od djela do vjere . . . . . . . . . . . . . .81 Nauk o opravdanju: od vjere do djela . . . . . . . . . . . . . .87 Adam i Krist: od (istočnoga) grijeha do slobode . . . . .93 Uloga sakramenata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .99 Duhovno bogoslužje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .107 Teološka vizija poslanica Kološanima i Efežanima . . .115 Teološka vizija pastoralnih poslanica . . . . . . . . . . . . . .123 Pavlovo mučeništvo i Pavlova baština . . . . . . . . . . . . .129 137

PREPORUČUJEMO Isus iz Nazareta ključno je djelo Benedikta XVI. namijenjeno svim vjernicima. U ovoj knjizi o Isusu autor pripovijeda s velikim zanosom i jednostavnošću omogućujući tako svakom čitatelju da se susretne s Kristom i bude zahvaćen od njega.

398. str. Tvrdi uvez.

U ovoj su knjizi sabrani izvatci iz tekstova i govora iz prve godine pontifikata Benedikta XVI., a najčešće su teme vjera u Boga, Isus koji treba zauzimati središnje mjesto u našim životima, ljubav, trpljenje, svetost, život, obitelj, mir, sloboda i sreća…

200 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO Ova knjiga na neponovljiv način približava čitatelju osobu i život Ivana Pavla II. te daje mjerodavno tumačenje nekih presudnih događaja njegova pontifikata kroz dirljivo sjećanje njegova prijatelja i nasljednika Benedikta XVI. 120 str. Tvrdi uvez.

Kakvo je gledište Crkve u pitanju vjere u stvaranje i nauka o evoluciji izoštrila je rasprava što ju je na aktualnu temu sukoba između “evolucionizma” i “kreacionizma” vodio krug učenika Benedikta XVI. Ova knjiga donosi ondje održana izlaganja s područja prirodnih znanosti, filozofije i teologije.

232 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO Kako upoznati istinu što bi je naše savjesti trebale nasljedovati?

Kako ispraviti zabludjelu savjest? U ovoj pronicavoj knjizi o savjesti Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.) razmatra ova, kao i druga ključna pitanja, uključujući i ulogu crkvenih vođa u pomaganju ljudima oko formiranja savjesti.

102 str. Tvrdi uvez.

Važna i poticajna knjiga Jospeha Ratzingera (pape Benedikta XVI.) na uvjerljiv i argumentiran način iznosi razloge nužnosti povratka društva temeljnim vrjednotama – načelima dobra i istine, te ih tumači zajedno s ulogom savjesti za ostvarivanje pravednoga pluralnog društva.

90 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO Ova knjiga prikazuje ispravan vjernički stav spram štovanja Blažene Djevice Marije te rasvjetljava njezinu ulogu u povijesti spasenja polazeći od velikih starozavjetnih ženskih likova sve do mjerodavnog tumačenja glavnih marijanskih dogmi.

86 str. Tvrdi uvez.

Ova knjiga sabire teme koje su Josephu Ratzingeru (papi Benediktu XVI.) osobito na srcu i dio su programa njegova idejnog pontifikata, a to su: jedincatost Isusa Krista i kršćanstva u odnosu na druge religije, stanje i izgledi ekumenizma, Crkva u trećem tisućljeću, molitva...

118 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO Fenomen novih pokreta i zajednica nastalih u Crkvi teme su kojima Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) u ovoj knjizi prilazi s osobitom pozornošću. Dok govori o njihovoj važnoj ulozi u Crkvi istodobno objašnjava odnos crkvene hijerarhije i laika, ustanove i karizma te iznosi zadaće laika u suvremenom društvu.

117 str. Tvrdi uvez.

Zbirka kristoloških meditacija i refleksija Josepha Ratzingera (pape Benedikta XVI.) predočava duhovnu kristologiju s nakanom prikazivanja nerazrješiva nutarnjeg jedinstva i cjelovitosti kristologije, tj. Isusa i Krista, Crkve i povijesti, a posebno poglavlje posvećeno je promišljanju o duhovnom bogatstvu pobožnosti prema Srcu Isusovu.

158 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO Tematizirajući europsku kulturu u različitim njezinim vidovima te analizirajući odnos prosvjetiteljsko-racionalističke i kršćanske kulture te njihovo suvremeno značenje, Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) upućuje na izlaz iz kulturne krize te poziva Zapad da se vrati svojim korijenima i pronađe mjesto za Boga u svojoj suvremenoj kulturi.

96 str. Tvrdi uvez.

U ovoj knjizi Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) ukazuje da ljudska egzistencija postaje uistinu ljudska kad se otvori Bogu.

Nadahnutim meditacijama o temeljnim kršćanskim krjepostima – vjeri, nadi i ljubavi – daje odgovor na beznađe, strahove i nutarnju tjeskobu kojima je suvremeni čovjek sve više izložen.

150 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: JAFRA PRINT, Split Tiskano u studenom 2009.

Papa Benedikt XVI. (Joseph Ratzinger) ro¶en je 1927. godine u Marktlu na Innu u njema²koj pokrajini Bavarskoj. Nakon studħa i sve°eni²koga re¶enja predavao je teologħu na sveu²ilištima u Münchenu, Bonnu, Münsteru, Tübingenu i Regensburgu. Tħekom II. vatikanskog sabora bio je teološki savjetnik kardinala Fringsa. Nakon iznimno aktivnog i zapaženog teološkog djelovanja, 1977. godine imenovan je za münchenskog nadbiskupa, i tu službu je obnašao do 1981. kada ga je Ivan Pavao II. imenovao pro²elnikom Kongregacħe za nauk vjere, najvažnħe vatikanske ustanove. Na toj dužnosti ostao je sve do smrti Ivana Pavla II., 2. travnja 2005. Nekoliko tjedana poslħe, na konklavama 19. travnja 2005. izabran je za 265. nasljednika sv. Petra.

Nakladna ku°a Verbum je do sada objavila više od dvadeset njegovih djela, me¶u kojima i klju²no djelo Isus iz Nazareta.

U ovoj su knjizi sabrane kateheze pape Benedikta XVI. o svetome Pavlu, u kojima se slħedi tħek apostolova života, uklju²uju°i i njegova misħska putovanja, njegov odnos s drugim apostolima, kao što su sv.

Petar i sv. Jakov, te njegovo mu²eništvo u Rimu.

Papa Benedikt XVI. tako¶er istražuje pitanja kao što su: je li Pavao upoznao Isusa za vrħeme njegova zemaljskoga života i koliko mu je prħe obra°enja bilo poznato Isusovo propovħedanje? Je li Pavao iskrivio Isusov nauk? Koja je uloga Isusove smrti i uskrsnu°a u Pavlovu nauku? Što možemo usvojiti od Pavlova u²enja o svršetku svħeta? Što Pavlov nauk kaže o ulozi vjere i djela s obzirom na spasenje? Što nas Pavao u²i o duhovnome životu i molitvi?

Sva ova, kao i druga pitanja u knjizi razložena su na jednostavan i svakome razumljiv na²in budu°i da su kateheze nastale s ciljem da budu korisne najširemu krugu vjernika.

Cijena: 75 kn

ISBN 978-953-235-193-4

www.verbum.hr