Wilhelm Hünermann
SVETAC I NJEGOV DEMON
Wilhelm Hünermann
SVETAC I NJEGOV DEMON
Wilhelm Hünermann
SVETAC I NJEGOV DEMON
Preveo Petar Gärtler
Biblioteka: Stilus 80.
Glavni urednik: Petar Balta
Naslov izvornika: Der Heilige und sein Dämon: das Leben des armen Pfarrers von Ars
© Copyright za ovo izdanje: Verbum, Split, 2026.
Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.
Izvršna urednica: Katarina Gugić
Tekst prijevoda posuvremenila: Anđa Jakovljević
Za nakladnika: Miro Radalj
ISBN 978-953-399-055-2
CIP zapis je dostupan u nacionalnom skupnom katalogu knjižničnog sustava Bukinet pod brojem 991005944514509366.
I. DIO Prema svjetlu
NEOBIČAN GOST
1770.
Pod njihovim je nogama škripao snijeg. Ledeni vjetar s visina nemilo im je udarao u lice. Negdje se diglo jato kreštavih vrana pa se sablasno izgubilo u bijelom svjetlu dana.
„Vrijeme je već da potražimo konak“, uzdahnu stariji putnik i još se jače ogrnu starim, izlizanim kaputom. „Brzo će noć.“
„Da, nad Francuskom je pala noć!“ odvrati drugi, muškarac od otprilike dvadeset godina koji je na redovničkoj halji trapista nosio bakren križ i krunicu od velikih, drvenih zrnaca.
„Ludorije!“ promrmlja stariji u skitničkom odijelu te dobaci drugom neprijazan pogled.
„Svuda je noć, ne samo u Francuskoj. Prije nego što stignemo u Lyon, nećeš vidjeti ni prst pred nosom!“
Mlađi suputnik ne odgovori na to ništa. Samo su mu se tiho micale usnice dok je desnicom prebirao po krunici.
„Tako mi svega, baš si dosadan drug!“ reče stariji srdito. „Tebi se mora svaka riječ iz ustiju izvući kliještima. Sigurno je samostan iz kojega su te sveta tvoja braća istjerala jadan i siromašan. Sama si kost i koža.“ Htjede se nasmijati, ali ga uto spopade suh i hripav kašalj. Pesnicom se udari u prsa. „Tu je unutra sve gotovo.“
I opet su gazili snijeg jedan pored drugoga.
„Nema smisla ići u Lyon“, poče razgovor stariji. „Pa i pogibeljno je za nas obojicu. Ako nas oružnici zateknu kako
prosjačimo, odvest će nas na galije. Tri sam godine bio lancima vezan uz veslo, jer sam u Toulonu zamolio komad kruha. Nemaš li novca da si što kupiš, morat ćeš, druže moj, skapati. Inače će te uhvatiti i privezati uz veslo na kojoj galiji. Najprije na tri godine, onda na devet, pa ako još poživiš i usudiš se zaprositi koji zalogaj za gladan želudac, možeš onda veslati do zadnjega daha. Tako je to sada u našem slavnom kraljevstvu. No ti me ne slušaš. Zar misliš da će te ta tvoja sveta mantija očuvati od galije? Vidio sam mnoge ošišane kod vesala, a bič je jednako zviždao po njihovim leđima kao i po svačijim drugim.“
Opet mu kašalj oduzme riječ s usana. Ispljune krv u snijeg te, čim je opet mogao disati, poče iznova proklinjati.
Dođu do raskrižja. S mukom je stari pročitao s putokaza:
„Dardilly – 3 kilometra. Tako daleko još možemo ići.“ Šuteći krenu naprijed.
Kad su stigli u selo, bijaše mrkla noć. Iz jedne od prvih kućica padalo je tmurno svjetlo na neravnu cestu.
„Evo svjetla!“ reče mlađi.
Negdje zalaja pas.
„Nadam se da nas neće tom zvjerkom opet otjerati!“ promrmlja stari i pokuca na zatvorena vrata.
Nakon nekoga vremena začuše se koraci. Vrata se odškrinuše. Svjetiljka ih osvijetli. Tad se vrata posve otvore te ih u svjetlu svjetiljke stade pozorno motriti dječak kojem je moglo biti petnaestak godina.
Stari poče po običaju skitnica moliti Očenaš i onda zamoli konak. Mladić je nepovjerljivo gledao starčevo smežurano lice. Tih su se dana Francuskom vucarali svakojaki razbojnici i skitnice. No kad mu je pogled pao na ozbiljno i lijepo lice mlađega putnika i na njegovu redovničku halju,
umiri se, pusti ih unutra i uvede u kuhinju koju je osvjetljivala luč.
„Sjednite ovdje na klupu. Mati je još u staji kod blaga. Idem je zvati.“
„Imali smo sreću!“ uzdahne starac s olakšanjem i spusti se na klupu. Dječak dođe ubrzo s majkom, koja je u posudi nosila mlijeko. S malo riječi pozdravi goste i poče se vrzmati oko ognjišta. Tada uđe i seljak, stane oba tuđinca pozorno promatrati i kimne glavom. Starac htjede opet moliti Očenaš, no seljak reče:
„Pustite to! Očenaš nije prosjačka molitva. Dobrodošli ste u kući Petra Vianneya.“ Zatim sjedne za hrastov stol. Dječak ode i donese naramak drva da potakne vatru. Seljakinja stavi iznad vatre lonac s mlijekom te poče rezati povelik komad slanine u tavu.
Starac je ženu promatrao požudnim očima. Ali onaj drugi u redovničkom odijelu sjedio je čedno, a da nije ni podigao pogled.
„Redovnik ste?“ upita seljak, pošto ga je neko vrijeme promatrao.
„Bio sam novak kod trapista u Sept-Fonsu“, odgovori. „Otpustili su me zbog slaba zdravlja. Ostavili su mi redovničko odijelo jer sam ih to zamolio. Sada putujem u Rim.“
„U Rim?“ zapita u čudu dječak koji se i nehotice približio.
„Nadate li se u Rimu naći koji samostan?“ upita seljak.
„Ne smijem se nadati da će me primiti.“
„Pa što ćete onda u Vječnom Gradu?“
„Tražim Boga i njegovu milost!“
„To vi onda tražite ono što bismo morali svuda tražiti!“ reče Petar Vianney. „Vremena su zla.“
„Da, da, vremena su zla!“ umiješa se stari skitnica u razgovor. „Sva je zemlja puna siromaštva i bijede. Čitave čete izgladnjelih vuku se okolo, premda odvlače prosjake na galije ako ne nađu nikoga tko bi za njih jamčio. Kako može siromah živjeti kad je kralj udario porez na kruh i sol? Sedamnaest sua stoji funta soli. Gdje je tu pravednost?“
„Pravo kažete!“ primijeti žena. „Nepravda je i grijeh dizati cijene onom što je najpotrebnije.“
„To je sotonski posao!“ uzruja se stari.
„Ne radi se to samo sa soli,“ reče seljak, „župnik kaže da u Parizu namjeravaju ukinuti našu svetu vjeru. Kažu da je ustao jedan koji se proglasio Božjim neprijateljem te namjerava posve sam uništiti Crkvu. U svojoj mržnji ne štedi on ni Spasiteljeva križa ni Presveto. Njegovi ga neprijatelji zovu Luciferom. Zaboravio sam kako mu je pravo ime.“
„Zove se Voltaire“, podsjeti ga dječak. „To je rekao župnik na propovijedi.“
„Da, Mateju, tako je!“ potvrdi seljak svom sinu. „Što će biti od Francuske kad se izruguju i samom svetom Evanđelju?“
„Ima ih koji kažu kako se mora sve srušiti da bude bolje“, reče stari skitnica gledajući u pod. „Ja idem svuda po svijetu, čujem tu ovo, ondje ono. Ceste su pune svakojakoga svijeta: vojnih bjegunaca, prosjaka, Cigana, krijumčara soli, razbojnika, đaka-skitnica. Puno se govori po krčmama i pojatama, kamo se zavuku.“
„A što velite vi na to?“ upita seljak.
„Pa, bit će u Francuskoj sve drukčije. Kažu da će doći krasna i lijepa vremena jer će umjesto popovskoga praznovjerja zemlju rasvijetliti um filozofa. Doći će doba čiste čovječnosti. Onda neće više biti ni galija, ni tamnica, ni stra-
tišta, ni nasilja, ni poreza. Plemić će nazivati seljaka svojim bratom. Nijedan siromah neće trebati prosjačkoga štapa.“
„Neuk sam čovjek i ne znam ništa o filozofima“, prekine ga Petar Vianney namrgođeno. „Ali toliko znam: bez Boga i njegovih zapovijedi čovjek se ne može ničem nadati. Jer onda nema na zemlji ni sreće ni mira. Tko se Boga ne boji, taj ne može donijeti na zemlju raj, o kojem vi brbljate.“
„O, pa to ne govorim ja“, odvrati stari škiljeći prema slanini koja se pekla u tavi. „Tako kažu neki po konačištima na drumovima. A drugi govore opet posve drukčije. Kažu da će doći vrijeme strahota. Sve će se rijeke zacrvenjeti od krvi. Svećenike da će ubijati na crkvenim pragovima, a plemiće spaljivati u njihovim zapaljenim dvorcima. Bogataše i moćnike da će prikivati uz veslačke klupe na galijama, a oni koji su još jučer bili robovi, oni će mahati bičem. Tko danas još nosi krunu, taj sutra neće imati glave da je na nju stavi.“
„Pustite to, ne želim to slušati!“ prekine ga seljak. „To što vi govorite su hule.“
„Kažem samo da se tako govori“, branio se strašljivi skitnica.
„Mateju, idi i zovi na večeru!“ zapovjedi žena dječaku koji je otvorenih usta stajao i buljio u nekadašnjega robijaša na galiji. „Ne treba dijete sve čuti“, doda ona kad se dječak, oklijevajući, udaljio.
„A što vi kažete na sve ovo?“ upita Vianney stranca u odijelu monaha trapista.
Šutljivi gost podigne glavu te će potiho: „Kad su na njega stavili ruku, rekao je: 'To je vaš čas i vlast tame.' Moramo se moliti.“
„Ne slušajte ga, njemu nešto fali u glavi“, reče podrugljivo stari namignuvši seljaku.
Uto uđe Matej s četvoricom braće u kuhinju. Po lijepoj navici oni pozdraviše s poštovanjem goste, jer su ih roditelji učili da u svakom siromahu gledaju Božjega prijatelja i glasnika, pa bio on i u dronjcima.
Stojeći izmole svi molitvu prije jela, a žena načini znamen križa nad kruhom. Zatim posluži najprije oba stranca i nijedno od djece ne poče jesti dok gosti nisu uzeli prvi zalogaj. No onda se prihvate zdravim tekom.
Za vrijeme jela nitko nije govorio. Stari je skitnica pohlepno gutao slaninu i kruh i pio vruće mlijeko. A kad je htio početi govoriti, seljak mu to ne dade.
Poslije jela izmoliše zahvalnu molitvu, a zatim kleknu svi pred raspelom na zidu i počnu moliti žalosna otajstva krunice. Nakon posljednje Zdravomarije zaželiše djeca roditeljima i strancima laku noć i odoše tiho iz kuhinje.
„Ja ću im prostrijeti ležaj“, reče Matej kod vrata.
„Dobro!“ odvrati otac.
Malo kasnije dječak ponovno uđe i javi da je sve pripravljeno za goste.
„Sigurno ste umorni od duga putovanja“, obrati se Vianney gostima. „Moj će vam sin pokazati gdje ćete spavati.“
Matej ih odvede u pekarnicu i pokaza im slamnati ležaj nad još vrućom krušnom peći.
„Pravi bogomolje!“ promrsi starac kad je legao. „Ali slanina je bila dobra.“
Onaj drugi ne odgovori ništa.
Pred zoru ustane nekadašnji trapist.
Matej, koji je upravo bio izišao iz staje gdje je spavao, pogleda ga začuđeno.
„Gospodine, još je rano“, reče.
„Nikada nije prerano za molitvu“, odvrati drugi i upita ga za put u crkvu.
„Potrajat će čitav sat prije nego što zvonar otvori crkvu.“
„Rado ću čekati pred Božjim vratima“, nasmiješi se hodočasnik.
Mladić ga je promatrao kimajući glavom.
Sunce je već davno bilo izišlo kad se tuđinac vratio.
„Vaš je suputnik već otišao“, javi mu Matej. „Nije htio više čekati. Dođite! Mama vam je ostavila doručak.“
Gost je šuteći doručkovao. Seljak dođe da se oprosti s njim dok je žena trpala u prosjačku torbu zalihu za put.
„Recite mi, stranče, kako se zovete“, zamoli Vianney kad mu je pružio ruku na oproštaj.
„Benedikt Labre“, odgovori on. „Kod trapista su me zvali brat Urban.“
Neko je vrijeme domaćin oklijevao. A onda će: „Ne zamjerite mi, nije moj običaj pitati strance odakle su i kamo idu kad ih nevolja nanese preko moga praga. No za vas bih to ipak želio znati.“
„Tražim Boga na mjestima njegove milosti“, odgovori ovaj. „U Paray-le-Monialu molio sam se u kapelici gdje je naš dragi Spasitelj redovnici Margareti Mariji Alacoque objavio tajne svoje milosti. Plamen njegova Srca treba da gori u noći koja silazi na Francusku.“
„Vjerujete li vi da je došlo vrijeme strahota o kojima se svuda govori?“
„Moramo se moliti i činiti pokoru jer je moć tmine velika. Svjetla će se Božja ugasiti, a mjesto njih će pred oltarima gorjeti sotonske svjetiljke. Onda će doći jedan koji će nositi u svojim rukama Božji oganj. On će ponovno užeći sveta kandila. Njegova će pobožna poniznost sjati jače nego mudrost filozofa jer je ruku koja nosi taj oganj pomazala Božja ruka. I ustat će ljudi i potražiti ga poput onih koji iz tame
hrle prema svjetlu. On će biti Božji bakljonoša te će sebe istrošiti kao svjetlo koje izgara.“
„To su tajanstvene riječi, gospodine“, odvrati Petar Vianney čudeći se. „Govorite kao prorok.“
„Ja sam samo hodočasnik koji ide ubogim stazama. Svugdje tražim onoga koji će donijeti svjetlo u noć. Molim se na svakom putu, jer nam Bog može njim poslati svoga glasnika, i blagoslivljam svaku kuću, jer Bog može u njoj izabrati svoga poslanika.“
„Na koga to mislite, stranče?“ upita seljak smeteno.
„Na Božjega svjetlonošu, na svetoga svećenika kojega će nam poslati“, odgovori Benedikt Labre, a u očima mu zasja čudnovato svjetlo.
„Onda blagoslovite i moj dom i sve koji prebivaju u njemu“, zamoli Petar Vianney duboko potresen.
I Benedikt Labre, tražitelj Božje milosti, kojega će Crkva jednom uvrstiti u broj svetih, blagoslovi dom Petra Vianneya. A kad je Matej, najstariji sin, kleknuo, počivala je svečeva ruka dugo na njegovoj glavi.
Dogodilo se to jednoga zimskog jutra 1770. godine. Svetac je u zabačenu selu Lionskoga gorja blagoslovio onoga koji će po Božjoj volji biti otac budućega sveca.
Nikad u toj kući sela Dardilly nisu zaboravili toga svetog gosta, a ni hodočasnik u redovničkom odijelu nije zaboravio taj čas. Iz Vječnoga je Grada pisao Petru Vianneyu, a to su pismo u kući čuvali kao dragocjenu svetinju.
U knjizi povijesti okreće se list za listom. Godina za godinom bilježi u njoj crnim slovima nevolje, strahovanja, glad, ratove. Sve je veći bio broj bijednika koji su kucali na vrata Petra Vianneya.
Iz godine u godinu pritiskali su stalno novi porezi jadne seljake dok se na dvoru raskalašenoga kralja živjelo kao da su vječne poklade. Uz to dođe u zemlju glad i zbog nerodice. Žitnice su bile prazne, u proljeće nisu imali sjemena, jer su sve žito potrošili za hranu. Jadni je narod trpio i mučio se dok su se u sjajnim dvoranama Versaillesa nizale svečanost za svečanošću. Bilo je doduše onih koji su proricali da će nakon takvih bučnih poklada doći tužna Pepelnica, no plemstvo je u svojim dvorovima imalo samo jedan odgovor: „Baš nas briga! Neka dođe potop, ali nakon nas!“
I prije nego što su prvi valovi krvave osvetničke bujice doprli do obale, već je tu i tamo udarila ruka rasrđenoga Boga po zločincima.
Jednoga proljetnog dana 1774. godine umre Luj XV., zloglasni francuski kralj. Ostavio je strašnu baštinu svom nesretnom unuku. Ruke novoga vladara Luja XVI. ostale su čiste usred sve pokvarenosti dvora. Zvali su ga Désire, jer su ga mnogi u zemlji držali za onoga „iščekivanog“ koji će donijeti narodu pravdu i red i odvratiti kob koja je prijetila kraljevstvu, no unatoč dobroj volji nije imao dosta snage ni samopouzdanja da prkosi savjetima svoje zlosretne okoline.
Kad je u proljeće nakon četiri godine sve bilo puno cvijeća, umrije Voltaire, prorok bezboštva, u očajanju. Iste se te godine Matej Vianney, sin Petrov, oženio s pobožnom Marijom Beluze.
Činilo se da će opet izići sunce sreće. Uz sjevernoameričke države kao saveznike Francuska je sretno dovršila rat protiv ohole Engleske. Ovjenčana slavom osloboditelja postala je velesila. Zajmovi su joj donijeli puno milijuna. Ali se lakomisleno zaboravilo da je time narastao teret dugova. Ljudi su se divili novovjekim izumima. Činilo se
da će se ispuniti prastari san čovječanstva. Prvi su put ljudi nadvladali silu teže. Kad je jednoga jesenskog dana 1783. godine balon na vrući zrak poletio nad krovovima Pariza, čuli su se glasovi koji su pouzdano naviještali da neće još dugo potrajati kad će duh istraživača i učenjaka pobijediti i samu smrt.
Cagliostro, šarlatan i čarobnjak, prodavao je po pariškim ulicama vodicu koja je obećavala vječnu mladost. Liječio je izmišljene bolesti i obećavao svakom koji pristane nositi na srcu njegovu sliku oslobođenje od smrti.
No upravo je onih godina smrt brusila kosu za strašnu žetvu, a kad je počela kositi, bȋ taj varalica, koji je htio prkositi smrti, osuđen na doživotnu tamnicu.
Pa ipak, Bog nije posve odvratio svojih ruku od naroda koji je opačinama izazivao na se njegov gnjev. Dođe novo proljeće i stavi u kolijevku doma u Dardillyju dijete. Osmoga svibnja 1786. rodi se Mateju Vianneyu nakon dvije kćerke i jednoga sina dječak koji će čitavoj domovini iznova užeći
Božje svjetlo. Dali su mu ime Ivan, a budući da ga je mati još prije poroda posvetila nebeskoj Majci, na krštenju je dobio kao drugo ime Marija. Ivan Vianney bit će najljepši Božji dar u vrijeme kad su se Francuskoj spremali teški časovi.
BEZ NAOBRAZBE?
Kapelan Blanchon otvori maticu krštenih župe Dardilly, umoči guščje pero u tintarnicu, oproba ga da vidi piše li dobro, kimne zadovoljno glavom i ubilježi u knjigu uspravnim krupnim slovima:
„Ivan Marija Vianney, zakoniti sin Mateja Vianneya i njegove žene Marije Beluze, rodi se 8. svibnja 1786. i bi po meni, potpisanom kapelanu, istoga dana kršten. Kum mu je bio njegov stric Ivan Marija Vianney iz Dardillyja, a kuma
Franciska Martinon, supruga imenovanoga Ivana Marije Vianneya, oboje sine cultura (bez naobrazbe).“
„Bez naobrazbe“, nasmiješi se on, pošto je dodao te posljednje riječi i sjetio se neprilike tih dobrih seljaka kad su mu poluglasno priznali da se ne znaju potpisati.
Oprezno pospe pijeskom važni dokument, a zatim se opet lati novina da pročita do kraja povijest o nesretnoj kraljičinoj ogrlici, događaju koji je uzrujao čitav versajski dvor.
Zbog sablažnjive prijevare uhitili su jednoga kardinala i zatvorili ga u Bastilju, a grofica Lamotte, koja je u toj prljavoj aferi također imala svoje prste, završit će sigurno svoje dane u kaznionici.
Čitanje pariških novina zgadi se mladom svećeniku. On ih odbaci, ustane, ode do prozora te uze promatrati cvijeće župnoga vrta. S najviše grane jabuke pjevao je kos.
„Bez naobrazbe“, promrmlja. Da, on je malo zamjerio biskupu što ga je poslao u selo neukih ljudi od kojih se jed-
va tko zna potpisati, a on bi služio na čast svakoj gradskoj propovjedaonici zbog svoga govorničkog dara. No što mu koristi sve klasično govorništvo na propovjedaonici ove seoske crkve? Upravo je krsni kum maloga Ivana Vianneya prošle nedjelje zaspao za vrijeme njegove tako umjetnički sastavljene propovijedi. „Sine cultura“, napisao je stoga mladi kapelan u matičnu knjigu s izvjesnim zadovoljstvom.
Svećenik baci pogled na krovove kuća i morade si priznati da pod njima stanuju gotovo bez iznimke svi koji zaslužuju napomenu „sine cultura“. Ne, on ne može razumjeti zašto je lionski biskup njega, jednoga od svojih najsposobnijih svećenika, prognao među analfabete.
Premda je bio sjajan proljetni dan, ipak je kapelanovo lice bilo ponešto smrknuto kad se okrenuo prema vratima. Netko je pokucao. Uđe uz pozdrav Jakov Rey, župnik sela Dardilly. Iz očiju su mu sjali dobrostivost i zadovoljstvo s Bogom i svijetom. Unišavši, pozdravi svoga kapelana, otvori burmuticu, uze nešto burmuta i otare nos velikim crvenim rupcem.
„Izvolite i vi!“ ponudi on subrata.
„Znate da ne burmutim“, odgovori kapelan.
„Ne bi škodilo kad biste se tomu naučili, predragi“, nasmiješi se župnik. „Onda biste svijetu gledali u lice nešto prijaznijim očima. Kako možete biti tako mrki i strogi na ovako lijepo jutro? Ne tišti li vas možda nešto?“
„Ne, nije ništa“, odgovori Blanchon oklijevajući.
„Znam ja što vam je! Ne osjećate se dobro među ovim seljacima i kravarima.“
„Eto pogledajte!“ promrsi kapelan nekako ljutito i pokaza župniku one dvije zadnje riječi što ih je napisao u maticu krštenih. Sine cultura! „Ta čovjek se mora poseljačiti među ovim analfabetima.“
„Hvala lijepa na komplimentu!“ nasmiješi se dobrostivo župnik. „Pa ja sam ovdje u Dardillyju već trideset i četiri godine župnik. Zar mislite da je to takvo zlo ako se seljački pastir duša tijekom godina nešto malo poseljači? Omnibus omnia, kaže sveti Pavao. Mi moramo biti svima sve, dakle i seljacima seljak. Uostalom, neće vam nikako škoditi ako katkad pomislite da nemamo pred propovjedaonicom župe Dardilly doista ništa drugo do seljake i pastire. Njima se mora navijestiti riječ Božja tako da je razumiju. Prošle su nedjelje za vrijeme vaše propovijedi opet neki spavali, jer im se propovijed činila odveć visokom i učenom.“
„Što se može zamjeriti mojim propovijedima?“ upita mladi svećenik malo uvrijeđen. „Temeljito se pripravljam. Pogledajte!“ Uzrujano uzme nekoliko ovećih knjiga i baci ih na stol.
„Da, vidim već,“ nasmiješi se župnik, „sve sami uvaženi pisci! Glasoviti, vrsni propovjednici! No sjetite se da pod našom propovjedaonicom ne sjedi francuski dvor, nego priprost seljak koji dolazi iz štale ravno u crkvu. Uostalom, morali biste malo pozornije pročitati onaj događaj o Davidu i Golijatu.“
„Kakve to veze ima s mojim propovijedima?“ upita kapelan nestrpljivo.
„Ništa, ništa! Samo, eto, dječak, betlehemski pastir, htio je obući golem kraljevski oklop, no onda je uvidio da u njemu ne može pravo ni hodati. Tako se to događa i s mnogim mladim Božjim pastirima kad ponosno žele nastupiti s opremom velikih pariških dvorskih propovjednika. No David se s neprijateljem brzo obračunao, koristeći samo praćku i kamen. Ne zamjerite mi ove riječi, dragi moj! I meni se ispočetka to isto dogodilo, no onda sam one uvažene autore stavio u najdublju policu svoga ormara za knjige te sam
malo pozornije stao slušati izraze seljačkoga govora pa mi je onda i propovijedanje išlo bolje za rukom. Moje su riječi onda pogađale pravo u srce slušatelja dok bih inače bio smiješna figura da sam na propovjedaonici vitlao Savlovim mačem dvorske rječitosti.“
Župnik Rey nasmija se svojoj šali tako srdačno da su mu potekle suze niz okrugle rumene obraze.
„Pustimo to“, nastavi dobroćudno kad je opazio da je kapelanu neugodno. „Znam: kad biste o meni išli izvijestiti biskupa, sigurno biste i za mene napisali: sine cultura. No meni nije stalo do toga. Uostalom, ipak nemate posve pravo ako mislite da je naš dragi Dardilly selo sine cultura. Naše je doba tako ponosno zbog izobrazbe razuma. Kad bi samo bilo nešto više kulture srca! A toga našim seljacima, hvala Bogu, ne manjka, a najmanje još obitelji Vianney kojoj ste pripisali tu primjedbu. I bez one tako hvaljene kulture duha odgajaju se kod njih djeca bolje nego da su proučili čitava Rousseauova Emila. On nije znao što bi počeo sa svojom djecom pa ih je dao u sirotište. Iskrena pobožnost i pravi strah Božji pogodit će i u odgoju pravi put sigurnije nego sva pedagoška mudrost.“
„S tim se potpuno slažem, velečasni.“
„Eto, opet smo istoga mišljenja. Hvalite Boga što vas je postavio za čuvara u tako dobru i čestitu župu.“ Župnik opazi novine. „Eto, pogledajte! To je ono. O kraljičinoj dijamantnoj ogrlici. Puno je prašine podigao taj slučaj. Biste li se htjeli mijenjati s nesretnim kardinalom Rohanom koji sada sjedi u Bastilji zbog te lude afere? Zar doista mislite da su gospoda u ljubičastom ili grimiznom ruhu sretnija od nas siromašnih pastira seljačkih duša? Meni je moje selo sine cultura svakako draže nego sva traljava dostojanstvenost na dvoru.“
„To se u konačnici mene ne tiče“, progovori kapelan. „Nisam nikad težio za dostojanstvom kakva prelata.“
„Nešto je slično i lisica rekla kad joj je grožđe visjelo previsoko“, odgovori župnik smijući se. „No dođite da posjetimo obitelj Vianney. Trebamo im čestitati na krštenju.“
Kapelan uzdahne, ali se ipak uputi sa župnikom prema priprostoj seljačkoj kućici.
Idući selom seljaci su ih radosno pozdravljali, a dječica su trčkarala i pružala im svoje zamazane ručice.
„Nemojte se spotaknuti o gnojište!“ opomene župnik kapelana kad su došli do kuće seljaka Vianneya.
„Šteta bi bila za lijepi talar!“
Iskreno obradovan, pozdravi domaćin Matej visoke goste i pruži im žuljavu ruku.
„Vama osobito zahvaljujem što ste mi krstili dječaka“, reče on kapelanu.
„Bog vam je dao usred proljeća dobar plod“, primijeti župnik radosno.
„Da, velečasni, i ja mu na tome od srca zahvaljujem“, odgovori seljak dok mu je lice sjalo od sreće i ponosa. Zatim povede goste u gostinsku sobu gdje su sjedili kum i kuma i još nekoliko rođaka pri čaši vina.
„Eto, mi svetkujemo zbog novorođenoga Božjeg djeteta“, reče Matej kao da se ispričava. „Vino je domaće i, ako ne zamjerate, bit će mi osobita čast ako ga kušate. Dobru nam je godinu Bog poklonio.“
„O, to nam ne treba dvaput reći“, našali se župnik i sjede s kapelanom za stol. „Svi u selu znaju da je vaše vino najbolje. Osjećaju se u njemu ljubav i briga kojom gajite vinograd. Da, da,“ nastavi on nakon prvoga gutljaja, „župnički se podrum ne može usporediti s vašim.“
Neusiljeno župnikovo vladanje oduze brzo ukućanima prvu zbunjenost. Govorilo se o njivama, o marvi, o žitu i vinu, a stari je župnik znao tako srdačno o tom govoriti da su mu seljaci povlađivali.
„Lijepo je kad se župnik tako dobro razumije u seljačke poslove“, primijeti kum Ivan Marija Vianney kojem je jako vino već malo udarilo u glavu. „Čovjek bi pomislio da ste i vi seljak.“
„Moj kapelan drži da sam upravo na putu da to postanem“, odgovori župnik i pogleda zadovoljno subrata koji u neprilici nije znao kamo da gleda.
„Svećenik ostaje svećenik, a seljak ostaje seljak“, reče brzo Matej, držeći da nije bila zgodna primjedba njegova mlađega brata.
„Ništa, ništa, svakom svećeniku dobro pristaje nešto seljačkoga iskustva“, nasmija se župnik. „A sada da pogledamo malo tvoje gospodarstvo.“
Matej je ponosno vodio goste u staje i pojate, a župnik se uvijek iznova divio kravama, svinjama, ovcama i peradi, žitu i sijenu te čistu i svijetlu ratarskom oruđu.
„Vidi se, Mateju, da Božji blagoslov počiva na ovom domu“, reče župnik i doda: „No ti si to i zaslužio radom svojih ruku.“
„Glavni su ipak Bog i Božja milost“, odgovori Vianney skromno.
Kad su ušli na vrtna vratašca, dođe im ususret plavokosa djevojčica vodeći za ruku dječačića punašnih obraza. Kad opazi dvojicu svećenika, zastane i u neprilici stavi prst na usta.
„To su moja djeca“, reče seljak ponosno. „Dođi ovamo, Katice, i daj gospodi ruku.“
„Hvaljen Isus i Marija“, promuca mala plašljivo, ali kad joj je župnik srdačno stisnuo ručicu, odmah nestane zbunjenosti.
„A što radi braco? Paziš li na njega dobro?“
„Ja sad imam dva brata“, odgovori Katica. „Imali smo i sestricu, ali je ona sada kod dragoga Boga.“
„Da, znam“, reče župnik. „Ivana Marija. Prošle ju je zime uzeo dragi Bog k sebi. Zato imate Ivana Mariju.“
„Ja bih rado imala još jednu sestricu“, primijeti mala nešto žalosno.
„Možda će vam je dragi Bog još i dati“, tješio ju je župnik.
„Da, možda sutra ili prekosutra“, doda mala zamišljeno. „Mala se Ivana igra s anđelima u nebu. Mama kaže da ne smijemo plakati što je umrla.“
„Pravo veliš!“ pohvali je župnik i pogladi dijete po kosi.
„Bog daje i uzima“, reče seljak. „Kako god on učini, dobro je.“
Uđu opet u kuću. Oprezno uvede domaćin goste u sobicu gdje je ležala rodilja držeći u rukama djetešce.
„Moje dijete, velečasni!“ reče žena i podigne novorođenče. „A vi ste ga, velečasni, krstili“, doda zahvalno pogledavši kapelana. „Blagoslovite ga i vi, gospodine župniče, a i vi, gospodine kapelane!“
Pobožno načiniše oba svećenika djetešcetu znak križa na čelu i srcu, a mali udari u jak i zdrav plač.
„Kako snažan glas ima mališ!“ reče župnik. „Može postati još čestit župnik!“
„Velečasni!“ promrsi žena porumenjevši. Nikom nije povjerila da je upravo to bila njezina potajna želja otkako je oćutjela mladi život pod svojim srcem te da je dijete stoga još prije poroda prikazala dragoj nebeskoj Majci.
S crkvenoga tornja zazvoni Anđeo Gospodnji.
„Izmolit ćemo Anđeo Gospodnji“, reče mati i na očev mig Katica poče predmoliti sigurnim, jasnim glasam: „Anđeo Gospodnji navijestio Mariji...“
Šuteći vraćahu se svećenici kući. Kad dođoše do župnoga stana, reče Jakov Rey:
„Dakle, što mislite, predragi? Zar doista sine cultura?“
„Imate pravo, prečasni!“ odgovori kapelan. „Neću to nikad više reći.“
„U svakom slučaju cum corde optimo, a dobro, pobožno srce pred Bogom vrijedi više od sve kulture i izobrazbe.“
TUČA I SUNCE
1788. – 1789.
Blag glas zvona javi se jednoga srpanjskog podneva slaveći našu dragu Gospu i pozivajući s polja i bregova težake na zaslužen počinak.
Matej Vianney sklopi ruke na molitvu da pozdravi Gospu, pogleda još jednom svoju njivu na kojoj se bjelasalo pšenično klasje, baci oko na brežuljak gdje mu je bio vinograd i pođe kući težačkim korakom.
„Brzo ćemo brusiti kose za žetvu“, reče svom susjedu
Klaudiju Vincentu kojega je putem dostigao. „Bit će ove godine dobra žetva.“
„Dao dragi Bog!“ odgovori Klaudije brišući znoj s čela.
„Sunce je pripeklo, komarci nemirno oblijeću kao bijesni, osim toga, danas je trinaesti, k tome petak!“
„No, no. Nisi valjda praznovjeran?“ nasmiješi se Vianney.
„Bio praznovjeran ili ne,“ promrmlja drugi, „imam neugodan osjećaj kad god trinaesti padne baš u petak.“
„Kako Bog hoće!“ odvrati Matej, a onda svaki ode svom domu.
Još dok su sjedili za ručkom, nebo se poče oblačiti.
„Bit će oluje“, reče domaćin.
„Bog nas od toga očuvao!“ uzdahne žena.
Vianney ustane i pođe k prozoru. Sa zapada su se vrlo brzo dizali crni oblaci te su prekrili nebeski svod poput mrtvačkoga plašta. Još nije pala ni kap kiše.
No onda se tamni oblaci oboje sumporno žuto.
„Mama, bojim se!“ promuca Katica, spusti žlicu i pobježe k majci. Četverogodišnji Franjo poče plakati, a i mali Ivan, koji je sjedio u majčinu krilu, raširi uplašeno oči. Samo je mala Margareta ležala u kolijevci i mirno spavala.
„Marice, užeži blagoslovljenu svijeću“, opomenu otac prigušenim glasom.
Mati brzo upali blagoslovljenu svijeću te poče moliti krunicu, jednu Zdravomariju za drugom, dok su joj djeca odgovarala uplašenim glasom. I domaćin je, stojeći kod prozora, sklopio ruke i pridružio se molitvi. Uz jaku grmljavinu zasjaše sablasno tmurni oblaci, a munje zaparaše nebo kao da žele spaliti svijet. Jedan grom za drugim udarao je na jadnu zemlju.
„Od groma i zla vremena, oslobodi nas, Gospodine!“ vapila je mati moleći uz to krunicu. „Oslobodi nas, Gospodine“, odgovarao je otac, plačno odgovarale drhtave dječje usne.
A onda, kao da se nebo srušilo na izmučenu zemlju. Stade padati tuča i uništavati njive i usjeve, bubnjati bijesno po krovovima i cestama. Zrna poput golubljih jaja padala su kao da hoće sve razbiti i uništiti.
„Gospode Bože, odoše nam plodovi!“ poviče Vianney, ode prema kućnim vratima, otvori ih naglo i stade buljiti u nevrijeme dok su munje sijevale. Iziđe nekoliko koraka iz kuće, kao da će vlastitim rukama spriječiti nesreću. Nije mario što na nj pada tuča, nego je stajao kao okamenjen.
Ruka dotakne njegova ramena.
„Uđi u kuću, Mateju!“ zamoli ga žena.
S tornja zabruji muklo zvono vapeći nebu za pomoć, zazivajući Boga i svece da se smiluju.
„Zašto, Gospodine, zašto?“ uzdisao je muklim glasom. „Zašto tvoja ruka ništi ono što si nam udijelio?“
Tuča je još uvijek padala kao da će razderati zemlju.
Matej je bezvoljno pustio ženi da ga uvede u kuću. Uzdišući, spusti se na klupu kod peći i pokri lice rukama.
Nakon posljednje Zdravomarije zamukne ona paklena buka jednako naglo kako je i došla.
„Prošlo je!“ Marija stavi ruku na muževljevo rame. „Gle, Mateju, nebo se opet razvedrilo. Prošlo je nevrijeme.“
Domaćin ustane, otetura do prozora i zagleda se u prirodu.
„Da, prošlo je!“ odgovori prigušeno. „Ode žetva, ode nam sva nada. Tuča nije ništa poštedjela.“ Uze šešir, iziđe na vrata i požuri da vidi njivu gdje je ležala satrta pšenica. Zatim se popne do vinograda gdje su na zemlji ležale grančice s grozdovima, sve uništeno!
„Ode sve!“ opet uzdahne. „Uzaludan posao svih napornih mjeseci. Bog je sve satro.“
Na vratima ga dočeka žena zabrinuta pogleda. Nije ništa pitala, nego ga uze za ruku i povede u sobu.
„Sve je uništeno!“ prostenjao je seljak.
„Mateju, misli na djecu!“ prozbori žena uzalud tražeći druge riječi utjehe.
„Da, pravo veliš!“ uzdahne Matej. „Djeca!“
„Vidiš, još uvijek imamo ono najbolje, djecu!“
I čvrsti muškarac zaplače kao malo dijete. ***
„Bit će loša godina!“ reče župnik s propovjedaonice sljedeće nedjelje. „Bog je teško pohodio pola Francuske. To je teška, teška kušnja. Neka nam se dragi Bog opet smiluje, pošto nas je tako teško kušao!“
„Doći će glad“, reče Matej Vianney vraćajući se kući sa ženom. „Bit će gladi u zemlji. A glad prouzrokuje mnogo zla.“
Jesen je dala malo ploda. A onda nastupi jaka zima. Ljudi su jedva skupili ono što su sami za se trebali. I eto čitavih četa iz gradova koje su proseći navalile na sela poput gladnih skakavaca. Cijena je kruhu silno porasla u gradovima. A kruh bio najgore vrste, od pokvarena brašna. Sve su se više smrkavala lica onih koji su kucali na vrata seljaka. Razbojničke su čete provaljivale na osamljena imanja uzimajući sve što bi našli u podrumima, žitnicama i stajama. U Dardillyju seljaci su se jedva usudili ići na počinak. Više nego jednom zazvonilo je na uzbunu crkveno zvono jer su navalili na koje imanje.
Mnogo ih je došlo iz bogatoga grada Lyona koji je bio jedva dva sata udaljen od Dardillyja. Nudili su seljacima zlato i srebro, jer ih je glad tjerala da daju i zadnje što su imali.
Mnogi, koji nikad prije nije ni pomislio da bližnjem naškodi, postao je tom prilikom bezdušni lihvar.
Kako je od oca naučio, Matej je pomagao nevoljnima. Iako je dobro znao da su se u selu mnogi obogatili na račun bijede gladnih, držao je grijehom okoristiti se tako općenitom velikom nevoljom.
Bilo je takvih koji su ga ismijavali zbog njegova milosrđa. Dapače, i njegov susjed Klaudije Vincent prigovarao mu je.
Idući jedne nedjelje u crkvu, reče on: „Držim da nisam jedan od najgorih kršćana, no ono malo žita što sam požeo ne mogu prodavati po cijeni kao da su mi žitnice pune do vrha. Ono što je rijetko, to je i skupo. Tako je svuda u svijetu. Pa i župnik kaže da je viša cijena pravedna.“
„To može biti pravo,“ odgovori Vianney, „no kruh je kruh, a nevolja je nevolja. I siromah želi živjeti. Mislim da lionski svilar jedva zaradi na dan toliko da može kupiti kruha. A njegova su djeca gladna kao i moja.“
„Tako ćeš i ti brzo postati siromah i trpjeti glad“, prigovori Vincent zlovoljno.
„Doći će opet bolja vremena“, branio se Vianney. On ne bi više mogao pogledati ženi i djeci u oči da je zatvorio srce bijedniku i u danima takve nevolje tražio vlastitu korist.
„Ono što dajemo siromasima, to stavljamo u Božju ruku“, opominjao je uvijek iznova svoju pobožnu ženu. „On će nam obilato uzvratiti ako smo milosrdni.“
U proljeće 1789. dođe nevolja do vrhunca. Skitnice su počeli širiti svakojake glasine iz Pariza. Govorili su da je gladna svjetina počela pljačkati pekare. Kad je nastupilo ljeto, dođe vijest da je u Parizu zauzeta Bastilja, da su piljarice odvukle kralja i njegovu obitelj u Pariz vičući: „Evo vam dovodimo pekara, njegovu ženu i sinčića. Oni će nam dati kruha.“
Pomislimo samo: pijane piljarice vuku kralja i kraljicu po ulicama grdeći ih! Zar se svijet poljuljao? Seljaci iz Dardillyja nisu to mogli vjerovati. Držali su da im pričaju bajke. No konačno je sam župnik s propovjedaonice počeo govoriti o svim tim strahotama. U Parizu je nastao pakao, to je sigurno. Hvala Bogu, od Pariza je dalek put do Dardillyja! Ali su i u provinciji nastale bune. Pričali su da su popaljeni plemićki dvorci, da su kmetovi vilama ubijali svoje gospodare, potapali ih u gnojnici ili ih žive spaljivali. Napokon dođe i sam Matej Vianney u veliku nevolju. Prodao je zadnje bure vina, poklao marvu, potrošio ušteđevinu. Teška je srca morao prodati i jednu njivu nekom gulikoži.
No još uvijek nije odbio nijednoga siromaha od kućnoga praga. Davao im je konak i kruha. I njegov susjed Vincent učini isto po njegovu primjeru, premda je inače gledao više na svoju korist. Dogodilo se katkad da bi pokoji bijednik pokucao na vrata dok su Vianneyevi večerali. Tada bi domaćica uzdahnula da jela zbilja neće doteći za sve.
„Pa ipak može biti za sve“, odgovarao bi Matej. „Ja se odričem juhe. Danas nisam baš gladan.“
Hvala Bogu, još mu je ostalo žita za sjetvu, a jesen donese Vianneyu obilnu žetvu.
„Bog je uzeo, Bog je dao“, uzdahnu Matej s olakšanjem kad su se žitnice opet napunile.
„Budi Božje ime blagoslovljeno!“
No najljepši plod dobi obitelj Vianney one kobne godine. Marija pokloni svom mužu trećega dječaka, čvrsto dijete. Ono dobi na svetom krštenju ime Franjo Ksaverski.
Ta jesen međutim nije svuda u zemlji donijela isti blagoslov. Bilo je neuzoranih njiva, jer ljudi nisu imali što posijati.
U gradovima je ostala jednaka nevolja, a zločina se događalo više nego prije. Crkve su bile oskvrnjene, samostani opljačkani, redovnici ostajali bez krova.
Pogdjekoji od njih našao bi se pred Vianneyevim pragom tražeći sklonište. Ti su počeli pričati tako strašne stvari da je majka morala izvoditi djecu iz sobe da ne slušaju takvo što.
Puna tjeskobna straha privijala bi Marija Vianney često svoju djecu na grudi kao da avet, koja obilazi okolo po zemlji, već pruža ruke za njihovim nevinim dušama.
Još usrdnije se molilo u Matejevoj kući za Božju zaštitu i milost.
Mati je već vodila svoga trogodišnjeg Ivana nedjeljom u crkvu. Milo je bilo vidjeti mališana kako pobožno sjedi u
klupi i upire oči u svetohranište. Nastojao je slušati i propovijed, iako je razumio jedva što što bi župnik ili kapelan govorili.
Inače se igrao u veselu nestašluku s djecom, ne mareći za strahote koje su se događale u svijetu, skakao sa psom Bellom po polju, ganjao kokoši i uznemiravao patke u močvari. Osobito bi se obradovao kad bi ga otac posadio na strpljiva magarca.
Lijepo je bilo kad bi Katica i Franjo poveli sa sobom na ispašu i maloga Ivana. Tu bi se igrao kraj potočića, gledao ribice u vodi i slušao poj ptica. Zatim bi gledao sestru kako plete čarape te kako šestogodišnji Franjo to isto pokušava, kako je bio običaj i kod dječaka pastira.
Dakako, Ivan nije mogao dugo izdržati mirno sjedeći. Tome je bio kriv Bello. On bi Ivana gurnuo njuškom ili bi lajući amo-tamo skakao pred njim dok Ivan ne bi ustao i opet se poigrao s njim.
A kad bi se umorili, dječak bi sjeo, a pas bi se posadio do njega. Tada bi mu Ivan propovijedao.
„Bello, moraš biti puno bolji“, opomenu ga. „Ne smiješ gristi ovce. A ne smiješ ni krasti kobasice jer onda nećeš doći u nebo nego u pakao, gdje uopće nećeš više dobiti kobasica.“
„Brbljarije!“ prekine Franjo pobožnu propovijed. „Pas ne ide ni u nebo ni u pakao.“
„Je li to istina?“ upita Ivan iznenađen sestru.
„Da, Franjo ima pravo!“ odgovori Katica smiješeći se.
„Ta pas nema duše.“
„Što to nema pas?“
„Nema duše.“
„Što je to duša?“
„Ti to ne možeš razumjeti jer si još glupkast“, odgovori desetogodišnja sestrica.
„A imam li ja dušu?“
„Dakako da je imaš. Svaki čovjek ima dušu.“
„A Bello, zar on nema duše? A što je s ovcama?“
„Ni Bello, ni ovce nemaju duše. Nijedna životinja nema duše.“
„Imaš li ti dušu?“ nastavi dječak pitati. „Reci mi, imaš li ti dušu?“
„Dakako!“
„Pokaži mi je, Katice!“
„Dušu ne možemo vidjeti. Mislim da je ona u srcu.“
Neko je vrijeme mališan razmišljao gladeći psa po krznu.
„Siromašni Bello, ti nemaš duše“, sažalijevao ga je. „No svejedno ne smiješ krasti. Inače će plakati tvoj anđeo čuvar.“
„Bello nema ni anđela čuvara“, primijeti Franjo. „Ima buha, drugo ništa.“
„Katice, zar Bello nema ni anđela čuvara?“ obrati se opet Ivan sestri.
„Baš si bedast!“ uzdahne djevojčica. „Svatko zna da životinja nema anđela čuvara.“
„A zar smije onda krasti?“
„Ne smije, inače će dobiti batina.“
„Od dragoga Boga?“
„Gluposti, od tate ili mame, ili od mene.“
„I od mene, ako što ukrade“, doda Franjo.
„Životinje moraju slušati čovjeka kao što mi moramo slušati Boga.“
„Onda smo za Bella mi anđeli čuvari.“
„Koješta!“ nasmije se Franjo, baci se na leđa i stade nogama lamatati po zraku. „Ja sam anđeo čuvar!“
Ivan namjesti usta kao da će plakati. U to odbi na tornju deset sati.
„Blagoslovit ćemo sat“, opomenu Katica kako je naučila od majke. Djeca se prekrižiše te izmoliše Zdravo, Marijo.
„Odveć je ludo što sve ne zna pitati Ivan“, potuži se Katica navečer majci kad su se vratili sa stadom. „Danas je htio znati ima li Bello dušu. A pritom i ne zna što je duša.“
„Zar mu to nisi rastumačila?“
„Ta on to ne shvaća.“
„Što je to duša, mama?“ upita mališan.
„Ona je lijepo svjetlo što ga je dragi Bog kod krštenja zapalio u tvom srcu. Ako učiniš kakvo zlo, taj je plamičak slab ili se posve utrne, a u srcu nastane tama.“
„Onda neću nikad učiniti što je zlo“, reče odrješito Ivan i pogleda svojim svijetloplavim očima majku.
Kad je Marija dijete stavila u postelju, ono se privine majci na srce i šapne joj u uho: „Ako ne učinim nikad ništa zlo, hoće li mi plamen u srcu biti uvijek svijetao?“
„Da, dijete moje!“
„A ako bih ipak učinio što zlo...?“
„Onda bi ražalostio dragoga Isusa, tvoj bi anđeo čuvar plakao, a i tvoja majčica.“
„I ti?“
„Da, i ja! Bila bih veoma žalosna kad bi koje od moje djece sagriješilo. No osobito bi me boljelo kad bi ti učinio nešto zlo.“
Tada mališan čvrsto zagrli majku i ponovno obeća:
„Nikada, majčice, nikada!“
TJESKOBNE BRIGE
1790. – 1791.
Bila su tome već dva dana kako su kišne kapi bubnjale o prozorska stakla. Majka Vianney bila je u kuhinji i kupala u koritu svoje najmlađe dijete. Kako se dijete praćakalo i vikalo, nije čula da je netko pokucao na vrata. A kad se ogledala, stajao je pred njom Andrija Leloux, stari pokućarac, i rastvarao svoj sanduk s robom. Bio je pokisao do kože te mu se voda cijedila niz odijelo.
„Kakvo nevrijeme! Nitko ne bi ni psa istjerao iz kuće pri ovakvu nevremenu. Ali što ću, mora se živjeti. Dobro bi mi došla čašica rakije da si ne navučem hunjavicu.“
„Dobro će doći i vruće mlijeko“, odgovori Marija. „Upravo se kuha na peći. Sjednite uz ognjište i ugrijte se dok ne završim s djetetom.“
„Ta njemu nije stalo što je mokar!“ nasmije se starac.
„Zato će dobiti samo mlijeko, a ne rakiju“, našali se Marija. „Što ima novo u svijetu?“
„Slavna su sada vremena, gospođo!“ odgovori trgovac oduševljeno. „Jučer sam bio u Lyonu. Dobri Bože, kakvu su tamo komediju napravili! Načinili su golemu žensku figuru. Divnu figuru, kažem vam. U jednoj je ruci držala koplje na čijem je vrhu visjela crvena kapa, kakve se nose na poklade. Evo ovako!“ I Andrija uzme ljevicom metlu, stavi na nju svoj šešir, dok je desnicom pograbio tavu i podigao je svečano. „Tako je ona stajala, samo nije držala tavu nego krunu, građansku krunu.“ Pritom napravi tako važno
lice da je Marija prasnula u smijeh i upitala zar oni u gradu usred ljeta slave poklade.
„Zar ne znate da je jučer bio 14. srpnja?“ upita Leloux začuđeno i spusti koplje i krunu. „To je prva godišnjica kako je Bastilja zauzeta. Narod je raskinuo ropske lance i otada ima ustav, razumijete li?“
„A ona ženska figura?“
„Ona predstavlja slobodu koju smo postigli. Do pedeset tisuća ljudi stajalo je oko nje. Neki je svećenik do njenih nogu služio misu. Onda su plesali pod vedrim nebom, vino se točilo, nikom nije trebalo platiti. A navečer je bio vatromet.“
„I sve to po jakoj kiši?“
„Nitko se nije obazirao na kišu, svi su bili jako oduševljeni zbog slobode i novoga ustava.“
„Mogu zamisliti kako ste vi bili oduševljeni kraj tolika vina. Samo si ne mogu predočiti kakav je taj ustav.“
„A, vi se žene slabo razumijete u politiku“, odgovori Leloux bezvoljno. „Nego, ako slučajno trebate koji dobar sapun, mirise, fine čipke?“ prijeđe on na trgovinu dok je mati brisala svoje čedo toplim krpama.
U taj se čas začuše glasovi iz sobe. Ivica i Margareta počeli su vikati, jedno glasnije od drugoga.
„Vidi, vidi, i koncert imate u kući“, primijeti pokućarac. „Što je to?“ vikne Marija i otvori vrata.
Preko praga padne Ivan držeći čvrsto objema rukama krunicu s velikim krupnim zrnima dok je drugi kraj sestrica vukla k sebi.
„To je moja krunica“, vikne dječak. „Ti si mi je, mama, poklonila.“
„Greta hoće krunicu“, plakala je djevojčica, godinu i pol mlađa.
„Gle ti njih!“ nasmiješi se trgovac. „Čitav svijet slavi pobratimstvo, a ovi se ovdje svađaju zbog jedne krunice.“
„Ivice, dođi ovamo!“ zapovjedi mati ozbiljno. Mališan istrgne naglo svetinju iz ruku sestrice, koja se baci na pod te se poče još jače derati.
„Ivice, zar ne, ti jako voliš našega dragog Spasitelja?“ upita majka dječaka koji se plačući privinu k njoj.
„Da, mama!“ začu se iz pregače, u koju je mališ skrio lice.
„A želiš li ga jako razveseliti?“
„Želim, mama!“
„Onda nemoj više plakati i daj krunicu sestrici!“
Neko je vrijeme bilo posve tiho pod pregačom, onda se pokaza ručica koja je, oklijevajući, pružila sestrici krunicu. Mala se začudi, zatim skoči s poda i veselo pograbi krunicu.
„Tako, stvar je riješena“, reče žena te pogleda mirno i vedro trgovca.
„To ja ne shvaćam“, čudio se Andrija Leloux.
„Vi se zato razumijete u ustav“, tješila ga je smiješeći se žena.
Tek tada djeca opaze stranca. Ivan se oslobodi majčine pregače, a Margareta turi brzo palac u usta, dakako ne ispuštajući krunicu iz ruku.
„Eto vam topla mlijeka!“ podvori domaćica pokućarca.
„Hvala vam lijepa!“ odvrati on i poče požudno piti. „Tako poslušna dječaka nisam još nigdje vidio. Čestitam vam! A sada, dajte da pazarimo!“
„Ako nemate ništa drugo do fina sapuna, mirisa i čipaka, onda to samo spakirajte!“
„O, imam ja i štošta drugo. Gle!“ pohvali se trgovac i stane vaditi predmete. „Evo, to su mali kipovi slobode, kakvi su sada u modi.“
„Toga ne trebamo!“
„Plavo-bijelo-crvene kokarde?“
„To si sami stavite na šešir. Nemate li krunice?“
„Krunice? Ne, toga nemam. Gle, tu je krasan kipić Majke Božje, obojen plavo, bijelo i zlatno. Drven je, nije od gipsa! Kako vam se sviđa?“
„Dajte da vidim!“
Ivica, koji je obrisao suze o majčinu pregaču, pristupi bliže i pruži ruku prema svetinji.
„Kako je lijep!“ promuca.
„A i jeftin je kipić. Dajem vam ga za dva franka.“
„Skupo je to!“ oklijevaše domaćica. No onda ipak izvadi iz ladice dva srebrna franka, dade ih pokućarcu i reče: „Dobro, uzet ću kip!“ Onda dade kip svom sinčiću koji od ugodne uzrujanosti zadrhta: „Evo ga tebi jer si svoju krunicu dao Margareti.“
„To je moje?“ promuca mališ.
„Da, to je tvoje!“
„I Margareta mi ga ne smije uzeti?“
„Ni Margareta ni nitko drugi. On pripada samo tebi.“
Mališ načas problijedi, ali mu se onda lice zacrveni, a oči, koje su maloprije bile pune suza, zakrijesiše se od veselja.
„Hvala, mama, najljepša hvala!“ klicao je dječak te obujmi svetinju tako čvrsto kao da će je obraniti od čitava svijeta. Od onda mu je kip gotovo stalno bio u rukama. Stajao je pred njim kad je jeo, ležao kraj njegove glave dok je spavao. Kad god bi se molio, držao je Gospin kip. Dapače, i u crkvu bi ga nosio i čvrsto obujmio.
Pa i na pašu ga je kipić morao pratiti. Katica bi mu pomogla pod nekim brijestom načiniti oltarić, na koji bi onda dječak stavio svoju dragocjenu svetinju. Zatim bi sjeo ili kle-
knuo pred nju te je sklopljenih ruku promatrao, a da se nije dao smesti nestrpljivim lajanjem četveronožnoga prijatelja.
Bello je doduše bio dobar pas, no činilo se da nema nikakva osjećaja za pobožnosti i svetinje.
Ivan je ljubomorno bdio nad svojim blagom. Jednoga se dana potajno odšulja iz kuhinje. Mati opazi da ga nema te ga stane zvati po cijeloj kući. Silno se uzruja, kao svaka brižna mati. Gdje bi mogao biti sinčić? Da mu se nije što dogodilo?
Zabrinuta, ode u dvorište, pogleda u drvarnicu, obiđe plast sijena. Sveti Bože, bunar!
Upravo su popravljali bunar te ga nisu poklopili. Možda je dijete palo u bunar! Puna straha ode do vode, ali djetetu ni traga. Bez prestanka je dozivala Ivana. Konačno ode do staje, otvori vrata – i s olakšanjem uzdahne. Eno, njezin
Ivan kleči između vola i magarca.
Kip je stavio na rub jasala i glasno molio sve molitve koje je znao. Zacijelo ni priprosti pastiri u Betlehemu nisu pobožnije klečali između vola i magarca.
„Sine moj, kako si me uplašio!“ reče mati još uvijek kao bez daha. „Ta možeš moliti s nama i ne trebaš ići zato u staju. Zašto mi nisi ništa kazao? Da samo znaš kako sam se uplašila!“
Sigurno se tada sjetila žalosti Blažene Djevice kad je svoga Jedinorođenca tjeskobno tražila po jeruzalemskim ulicama. Nije li dragi Bog ovoga njezina ljubimca odabrao za nešto posebno?
„Nikad to više neću učiniti“, reče dječak i zagrli majčicu. Naslutio je strah što ga je pretrpjela zbog njega. Drhtavim usnama upita: „Je li dragi Bog sada utrnuo svjetlo u mom srcu?“
„Nije, nipošto!“ nasmiješi se mati uz suze. „Nisi htio učiniti ništa zlo. Samo odsada pazi da me nikad više tako ne uplašiš.“
„Neću nikad više“, obeća Ivan.
Prođe još jedna godina sa svojim radostima i žalostima. Matej je radosno gledao kako mu usjevi napreduju, a mati se veselila djeci koja su bila i zdrava i dobra.
Međutim je u svijetu, a osobito u Francuskoj, bilo novih briga i nevolja.
I dobri župnik Rey imao je svojih nevolja, premda je inače sve promatrao s ljepše strane. Prvih dana nove godine sjedio je u uredu i odbijao guste dimove iz zemljane lule dok je držao u rukama omašni spis koji mu je poslao generalni vikarijat u Lyonu, a nosio je potpis novoimenovanoga biskupa Lamourettea. Sve mu se više smrkavalo lice, inače tako dobroćudno, i sve je ljuće potezao dim iz lule. Konačno opazi da je prazna te tako žestoko kucne njome o stol da se razbila. A to mu nipošto nije popravilo lošu volju. Konačno uze spis i ode u kapelanovu sobu.
Blanchon je još uvijek bio pomoćni svećenik u Dardillyju i premda mu se za pet godina dobrano umanjilo slavohleplje, ipak je u srcu nosio još uvijek nešto gorčine na crkvenu vlast koja ga je očito posve zaboravila.
Čim je župnik ušao, poče rogoboriti:
„Dobijesa s tim uredima! Samo da mogu mučiti siromašna seoskoga župnika. Cijelu ga godinu gnjave kojekakvim piskaranjem, upitnim arcima, statistikama i drugim takvim suvišnim spisima. Ali ovo što sam dobio iz Lyona prelazi svaku mjeru. Čitajte samo!“
Zlurado se smijući, kapelan preleti spis, a župnik se, uzdišući, spusti na stolac. No lice mu se brzo uozbilji.
„Da, to nije ni više ni manje nego poziv da položimo prisegu koju kler mora položiti na civilni ustav.“ To reče napokon i odloži spis. „Morate donijeti odluku o kojoj trebate dobro promisliti.“
„Kakav je to zapravo civilni ustav?“ uzdahne starina župnik brišući znoj s lica, premda je bio hladan zimski dan. „Znajte, ja se nisam puno brinuo za to jer sam mislio da se to tiče samo biskupa, a da će od toga poštedjeti nas siromašne seoske župnike. Vi ste učen čovjek. Vi mi, dakle, možete stvar malo razjasniti.“
„Evo u čemu je stvar“, odgovori kapelan, veseo što i on jednom može poučiti svoga župnika. „Prošloga je ljeta Narodna skupština u Parizu odlučila temeljito preurediti crkveno pitanje. Crkva gubi svoje posjede. Biskupi će i župnici ubuduće za to dobivati plaću od države. Župnik 1200 franaka. Osim toga stan i vrt. Biskupi će dobivati 20.000 franaka, a pariški nadbiskup 50.000.“
„Tako nitko neće umrijeti od gladi“, primijeti župnik Rey. „Ja ni dosada nisam više imao, a visoki su dostojanstvenici pošli malo predaleko u svojim brigama za zemaljštinu. Što dalje?“
„Umjesto 136 biskupija ubuduće će u Francuskoj biti samo 83, prema broju departmana.“
„Pa neka oni gore čine kako im je volja. Konačno ipak mora papa odlučiti, a ne dardilijski župnik.“
„No upravo je to ono žalosno. Papa ubuduće neće imati pravo potvrđivati izbor biskupa. On vrijedi kao poglavar Crkve samo u vjerskim pitanjima.“
„A sveti otac Pio VI.? Što on veli na to?“
„Dosad se još nije izjasnio.“
„Pa zar da onda odluči dardilijski župnik?“ skoči velečasni Rey sa stolice i stane srdito koračati po sobi. „Tko zna što će se izleći iz toga.“
„O, to se vrlo dobro zna“, odgovori kapelan mirno. „Možete položiti prisegu ili je otkloniti. Ako prisegnete, ostajete u službi, a ako odbijete prisegu, gubite službu i morate ustupiti župni stan svom nasljedniku, kojega biskup odredi.“
„Trideset i devet sam godina ovdje župnik!“ uzdahne velečasni Rey, a glas mu zadrhta od uzrujanosti. „I dobro i zlo dijelio sam sa svojim stadom. Većinu sam njih u selu pokrstio, gotovo sve vjenčao. A sada putuj! – ako nećeš položiti prisegu. Dragi Bože, težak križ mećeš na ramena svojega sluge.“
„Lionski je biskup, kako što znate, prisegu uskratio. No njegov nasljednik, nekadašnji lazarist Lamourette, vjerni Mirabeauov savjetnik u teološkim pitanjima, položio je prisegu. A sada traži od svojih župnika da učine to isto.“
Župnik prestane načas koračati, pogleda kapelana i reče:
„Kod svoga ređenja obećao sam biskupu i njegovim nasljednicima vjernost i poslušnost. I njegovim nasljednicima, kao što znate! Dakle, moram činiti ono što nasljednik od mene traži. Ili možda…?“
„Pitanje je samo je li Lamourette zakoniti lionski biskup?“
„Sto mu gromova! Sad sam pametan isto kao i prije“, promrmljao je župnik i počeo opet koračati amo-tamo. Nervozno potraži svoju lulu, no onda se sjeti da ju je razbio.
„Eto, ni lule više nema. Ali pročitajte tekst prisege koja se od mene traži.“
„Evo, tu stoji: Prisežem da ću brižno bdjeti nad vjernicima svoje župe koji su mi povjereni, da ću biti poslušan narodu, zakonu i kralju...“
„Pa to ne zvuči tako loše!“
„...te da ću svim silama braniti ustav koji je Narodna skupština izglasala i koji je kralj potvrdio.“
„Eto neprilike! Tu se vidi vražji papak“, zagrmi župnik. „Što da učinim? Trebam se raspitati što drugi čine. Još danas ću poći.“
Nekoliko je dana župnik išao od jednoga subrata do drugoga, ali ni oni se nisu snašli, iako je većina odlučila da će uskratiti prisegu.
„Sad sam pametan isto kao i prije“, uzdisao je župnik Rey kad se konačno umoran i prozebao vratio kući. „Lako je vama“, reče kapelanu. „Od vas se kao pomoćnoga svećenika ne zahtijeva prisega. No recite mi iskreno: što biste učinili kad biste morali odlučiti?“
„Učinio bih ono što mi savjest nalaže.“
„A što bi vam savjest nalagala?“ upita župnik.
„To bih znao kad bih bio župnik!“
„To je salomonski mudar odgovor“, promrsi župnik i lupi za sobom vratima.
Drugi je dio tjedna župnik razmišljao što da napravi te je napokon našao izlaz. Položit će prisegu, no zadržat će si pravo da ona ne vrijedi ako se Papa izjasni protiv nje. Hvala Bogu! To je dobro rješenje. S tim će se i dragi Bog složiti.
Tako je i bilo. Sljedeće nedjelje položi on pred čitavom općinom u crkvi prisegu koju je od njega zahtijevao novi biskup. Seljaci su se čudili toj čudnoj ceremoniji. No budući da su jedva razumjeli što prisega znači i kako su imali povjerenje u svoga župnika, nisu se zbog toga smeli, osobito
zato što je bogoslužje ostalo isto kao i dotad. Samo je kapelan kimao glavom te je za ručkom primijetio:
„Držim da bih ja uskratio prisegu.“
Župniku zapne zalogaj u grlu.
„I to mi sada kažete?“ reče ljutito. „Sad vam je najedanput savjest progovorila?“
„Moja mi je savjest zabranila da vam smetam pri odluci“, odgovori kapelan Blanchon.
„Onda dobar tek!“ župnik ustade i odbaci ubrus. „Mene je prošao sav tek.“
Istom u proljeće dođe tako dugo očekivana Papina odluka. U posebnom pismu papa Pio VI. odbaci odluke Narodne skupštine te je udaljio iz službe sve svećenike koji su položili prisegu, dok je ne opozovu. A pohvalio je one koji su je uskratili.
Iako je ova Papina odluka dobroga župnika pogodila kao grom, ipak je osjetio da ga savjest više ne prekorava, a mučila ga je više mjeseci. Napokon mu je stvar postala jasna. Posve u tišini ostavi svoju župu, otputova u Lyon i pred poglavarstvom opozva prisegu. Primili su ga s ledenim mirom, uzeli do znanja njegov opoziv, a da ga nisu puno pitali. Samo su mu rekli da je izgubio službu u Dardillyju. Biskup će mu već odrediti nasljednika koji neće biti tako prkosan.
Nakon toga više je godina starac svećenik živio u siromaštvu. Kao tisuće subraće i on je potajno ipak vršio svoju svećeničku službu te je jedva izbjegao giljotini pobjegavši u Italiju.
No i za kapelana Blanchona kucnut će vrlo brzo čas odluke. Generalni vikar u Lyonu dodijelio mu je vrlo uvaženu župu u glavnom gradu biskupije.
„Dobit ćete zgodnu i inteligentnu publiku koja će bez sumnje odgovarati vašim sposobnostima i nagnućima,“ obećao mu je biskupov zamjenik, „naravno, pod pretpostavkom da ste dovoljno savjesni te prisegnete na ustav.“
Eto, najednom mu se nudi ono za čim je godinama čeznuo: dobit će župu gdje će moći pokazati sve svoje znanje, a sada...!
Samo jedan časak kapelan je oklijevao, ali onda progovori odlučno: „Ne, monsinjore, moram vas razočarati. Neću položiti prisegu koju je Rim osudio.“
„Dobro, onda se nećete više vratiti u Dardilly“, odgovori generalni vikar koji je svoje mjesto, kao i biskup Lamourette, kupio prisegom. „Meni ne treba više svećenika koji se protive slavnoj Naciji i uskraćuju poslušnost svom biskupu.“
„A ja ne priznajem ni biskupa ni njegova generalnoga vikara koji se ne pokoravaju papi.“
Tako i svećenik Blanchon pođe u bijedu i siromaštvo.
Dardilly je silno žalio za dobrim pastirom koji je svoje stado tako naglo ostavio, a da nitko nije pravo znao zašto se to dogodilo. Na kraju su zaključili da je on, gotovo sedamdesetogodišnjak, otišao u mirovinu, a kapelana da je biskup premjestio, no nitko nije znao kamo.
No doskora dođe u Dardilly novi župnik, mlad, ali strog. Nije imao ni trunke dobrote i blagosti svoga prethodnika. Ipak je krasnim glasom pjevao svetu misu, a bio je i dobar propovjednik. Tako su se ipak na nj priučili, samo nisu imali prema njemu one djetinje privrženosti kakvu su pokazivali prema prijašnjem duhovnom pastiru.
Svetac i njegov demon
U zabačeno francusko selo Ars dolazi skroman i naizgled posve beznačajan svećenik – Ivan Marija Vianney. Bez posebnih darova i nesiguran u sebe, ali nepokolebljive vjere, započinje tiho djelo koje će potresti čitav kraj. Njegovo oružje nisu učenost ni mudre riječi, nego molitva, pokora i neumorna ljubav prema dušama.
S vremenom počinje privlačiti tisuće ljudi u potrazi za oprostom i utjehom. No dok se u njegovoj ispovjedaonici događaju životne preobrazbe, u pozadini se odvija dramatična duhovna borba. Protivnik nije od krvi i mesa. „Rogonja“, kako ga sam naziva, neprestano ga progoni, nastojeći ga zastrašiti i slomiti.
U toj nevidljivoj drami, u borbi između milosti i tame, otkriva se prava veličina svetosti koja se ne temelji na ljudskoj savršenosti i izvanrednim darovima, nego na ustrajnosti, poniznosti i potpunu predanju Bogu.
Svetac i njegov demon uzbudljiv je roman i najpoznatije djelo autora Wilhelma Hünermanna (1900.–1975.), koje je nadahnjivalo naraštaje hrvatskih čitatelja, a sada ga s radošću donosimo u ovom osuvremenjenom Verbumovu izdanju. Ovaj duhovni klasik vjerno oživljava sveca koji nam je blizak u našim slabostima i čiji život snažno svjedoči o stvarnosti duhovne borbe, podsjećajući nas na to da ni u najvećim kušnjama nikad nismo sami.