Sunce

Ivan Aralica

SUNCE VERBUM

Ivan Aralica SUNCE Roman

Biblioteka:

Stilus

16.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Ivan Aralica

SUNCE Roman

VERBUM Split, 2006.

© Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2006.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Lektura: Zlatko Crnković Korektura: Anđa Jakovljević, prof.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Slika na naslovnoj stranici: Pere Borell del Caso, “Fugindo da crítica” Slika na predlistu/zalistu: Emilija Karlavaris, “Na pravom putu”

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.163.42-31 ARALICA, Ivan Sunce / Ivan Aralica. - Split : Verbum, 2006. (Biblioteka Stilus ; 16) ISBN 953-235-053-5 120322013 ISBN 953-235-053-5

Vrhovnoj glavarici Kongregacije sestara dominikanki Svetih Anđela čuvara u Korčuli!

Predmet: Izvještaj o radu i stanju sestara u misijskoj kući antimalaričnog lječilišta koje je smješteno u dominikanskom samostanu Sveti Križ na otoku Čiovu kraj Trogira!

Ova je kuća isključivo posvećena njezi i odgoju bolesne djece. Njen je osnivač Institut za suzbijanje malarije, nad njom skrbi banska uprava, a izdržava se novcem Fondacije za osnivanje medicinskih i znanstvenih ustanova što ju je utemeljio bogataš milosrdna srca John Davison Rockefeller. Sestre su dominikanke u tu misijsku kuću smještene na osnovi ugovora između banske uprave i nadstojništva svoje Kongregacije da njeguju i odgajaju djecu za plaću koja za sve njih – a ne smije ih na broju biti manje od pet – iznosi tisuću sedamsto i sedamdeset dinara.

U kući stalno prebiva pedesetak dječaka i djevojčica, a izmjenjuju se svakog trećeg mjeseca. Samo u slučajevima kad se neko dijete nije izliječilo, da ga ne bismo bolesna vratili obitelji, produžava mu se boravak i u narednoj smjeni. Samo bolesna i djeca koju treba izolirati spavaju u samostanu, a preostali u dvije barake koje su građene u brdu, samostanu preko puta koji vodi u Trogir. Djeca imaju redovne i njihovu uzrastu primjerene obroke, pa ni u čemu ne oskudijevaju. Brigu o njihovu zdravlju i liječenju vode liječnici koji redovno dva puta tjedno dolaze iz Splita, a po potrebi kad god ih sestre pozovu.

U dijelu samostana gdje su stanovali novaci dok je ovdje bio smješten dominikanski novicijat, sada stanuje gospodin Bogdanović sa svojom suprugom i dvoje nejake djece. Dvoje blizanaca! On je upravitelj ovog lječilišta, a njegova je supruga tajnica i računovođa. Nesporazumi izme5

đu sestara i upravitelja, koji su u ružnom obliku izbili pred četiri godine – o čemu je časna majka glavarica svojedobno podrobno obaviještena, pa je i sama sudjelovala u smirivanju strasti – odavno su uklonjeni, ali do danas nije nestala nelagoda koju bude sjećanje na taj sukob, ni izvjesno nepovjerenje koje se s vremena na vrijeme javi kod upravitelja Bogdanovića. Dokle god budu vjerovale, a u to će vjerovati do kraja svoga života, da će spasenje naći onaj koji je strpljiv i sklon praštanju, sestre neće dopustiti da se bolesno upraviteljevo nepovjerenje prema njima ponovo razbukta u sukob. Zato bismo zamolile časnu majku da ima povjerenje u pet svojih sestara koje rade u ovoj misijskoj kući!

Pet sestara, svaka na svom mjestu, na mjestu za koje je stručno osposobljena, vode kuhinju, šiju i krpaju odjeću za djecu, njeguju bolesne i podučavaju djecu u svim školskim predmetima. Uz to dječake upućuju u poljodjelstvo, a djevojčice u šivenje, kuhanje i ručni rad! Samostan im pruža smještaj, a lječilište prehranu. Od prihoda što ih zarađuju svojim radom, da bi mogle kupiti sitne potrepštine, zadržavaju tri stotine dinara, a ostatak poštom svakoga mjeseca šalju na adresu matične kuće u Korčuli. Molitve i druge redovničke dužnosti, u što spada i izbor starješice misijske kuće, obavljamo po našim pravilima. Redoviti nam je ispovjednik otac Rajmundo Franulović, a njega, kad ne može zbog bolesti ili zauzetosti doći iz Trogira, zamjenjuje otac Ignacije Kemfelj. Oni su me, časna majko, ovlastili da kažem kako sve sestre smještene u ovom dragom svetištu predano rade u duhu osnivača naše Kongregacije oca Anđela Miškova, i donatora u gradnji naše matične kuće Josipa Jurja Strossmayera, koji su nam namijenili njegu i odgoj mladeži Bogu na slavu, Dominikanskom redu na ponos, a našem narodu na korist.

Podastire ovaj izvještaj sestra Emilija Garavica!

U Svetom Križu, 15. kolovoza 1940. godine

6

Knjiga prva

Možda se njemu to, ili nešto tomu slično, i prije događalo. Međutim, kako je taj slučaj ostao najživlje urezan u njegovu pamćenju, njemu se, kad je odlučio o svemu tomu progovoriti, učinilo da mu se to tada dogodilo prvi put. I da se otada, pojavljujući se u bezbroj prigoda, događa do danas. Kad će se najslikovitije izraziti o onomu što namjerava reći nakon šezdeset i šest godina oklijevanja.

Majka stoji nad vedrom mlake, kroz lug procijeđene, vode. To se prepoznaje po pari iz vedra u kojoj je blag miris luga i paljevine. Ona na dasci za pranje ispire bijelo rublje. Bjankariju, kako je sama govorila. On je svoja leđa prislonio na njena, tijelo uz tijelo, da je kroz odjeću što prisnije osjeća. S obje je ruke uhvatio skute njene suknje i šutio.

On želi iz nje izrasti, kao što gljiva izrasta iz korijena hrastova debla.

Nije sisao srednjak i prstenjak kao što ih je sisala njegova sestra. Majka nije mogla znati, kao što bi za sestru znala, što radi dok šuti i drži u rukama skute njene suknje.

Zato bi ga s vremena na vrijeme upitala što čini kad ništa ne čini što bi ona mogla pogoditi da čini. Ne bi se ni oglasio i ona ga ne bi tjerala da joj mora odgovoriti. A ne bi ga ni tjerala od sebe, tražila da stane pored nje ili pred nju, da bi ga mogla pogledati. Ništa! Ona je nastavljala ispirati rublje, cijediti iz njega vodu i slagati ga u kanistru, a on je i dalje šutio svoju tmurnu šutnju.

A ta šutnja, kakva je bila kad se prvi put pojavila, takvom će ostati i svaki drugi put kad se javi. Od djetinjstva do staračkih dana! Kroz godine odrastanja i starenja!

U njemu i oko njega sve sama praznina! Oslonac leđima o majčina leđa, oslonac koji ga uz majku veže da bi ga majka krijepila. Mora za nešto biti privezan i od neko9

ga krijepljen. U suprotnomu bi, lagan kao šuška, koja mu se priviđa, na sve strane, od vjetra tjeskobe bio otpuhnut u pustoš, u prazninu, u ništa. Isto bi mu se dogodilo i da mu majčina blizina u klonulu dušu ne ulijeva kakvu-takvu sigurnost.

Ono što mu se priviđa u očima zagledanim u daljine, dok stišće skute majčine haljine, nalikuje na kotlinu ispunjenu maglom. Na Brljan kad ga ispuni magla! Kao što se u praznini koja ga okružuje dok šuti uz majku ne vidi ništa od onoga što ga okružuje, ni kukuruzana s pijevcima na zabatima, ni sjenica od lozina pruća, ni crna murva, tako se ni u brljanskoj kotlini, koja mu se priviđa, ne vidi ništa od čari koje je, kad magle nema, ispunjavaju. Ni razliveno riječno korito, ni slapovi, ni otoci povrh slapova, ni cesta i mostovi koji te otoke povezuju! Ništa! Samo sivilo slično pjeni, oblaku i paučini! Samo sivilo slično blanjotinama od suhog jelova drva! Brljan je u njegovu priviđenju postao kotlina ispunjena bijelim i sivim šuškama od jelovine! Pa se on, opčinjen onim što mu se priviđa, pita tko Brljan ispuni tolikim šuškama i piljevinom od suhe jele?

Tek što se upitao, nešto se crno u toj pljevi od piljevine pomače. To nešto u početku nalikuje na putnika, koji, preko tri mosta i preko nasipa koji vode po riječnim otocima od jednog do drugog mosta, želi prijeći s desne na lijevu obalu rijeke. Ali, kad to nešto, slično crnoj točki u kretanju, svojim pokretima uzburka pjenu i maglu koje su ispunile kotlinu, učas se pretvori u njegova djeda Filipa Gašparovića, u majčina oca. U oca one čija leđa griju njegova leđa, u oca one za čije se skute drži da ga tjeskoba i praznina ne bi otpuhnule.

Nikamo ne putuje, ništa ne prelazi! Djed Filip stoji pored svoje stolarske klupe, na njenu boku između prednjih i stražnjih kliješta. Jelovu je dasku položio po stolarskoj klupi i učvrstio je straga i sprijeda priložnim daščicama da se ne miče dok je bude blanjao. Lijevom rukom drži nos a desnom trup blanje. Duge blanje! Svlaka, koji on zove ša10

ramanom, jer da se tako svlak zove u Americi, otkuda ga je on donio u jednom od svojih baula. Blanjati u svakom potezu počinje od samog kraja daske i ne prekida potez dok oštricom blanje ne dođe do njena vrha. Kako je daska duža od dva metra, djed se, da bi svlakom prešao duž nje, mora pomaknuti dva koraka naprijed, dok je struže, i dva koraka natrag, kad se vraća da ponovo napravi ono što je već toliko puta dosad napravio.

Kad šaramanom, tom blanjom nad blanjama, krene naprijed, na otvoru mu se, iznad sječiva, pojavi šuška. Tanka plosnata jelovina koja se izvija u pužnicu sve dok sječivo ne doklizi do kraja daske. Tada padne na stolarsku klupu i djed je na pod baca tako da je pomete svlakom ili je otpuhne. Što daska biva bjelja i glatkija, šuški je oko djeda sve više i više. Pomiješane s piljevinom od piljenja pilom i bušenja svrdlom, šuške su oko djeda narasle toliko da su brljansku kotlinu ispunile kao što bi je mogla ispuniti samo magla. Te su šuške i djeda nadrasle i zaklonile! Ali, ništa ne mari što je magla od blanjotina skrila majstora! Majstorov unuk dobro zna što mu djed od tih jelovih dasaka namjerava napraviti. Imao je on priliku to izbliza vidjeti. U djedovoj radionici, a ne u priviđenjima! “Što je tebi, Ive? Šutiš li, šutiš! Nešto ti mora biti kad toliko šutiš?” kaže mu majka. Nastavlja ispirati rublje i ne okreće se da bi vidjela kako izgleda njen najstariji sin kad šuti svoju šutnju.

“Nije mi ništa!” odgovara joj.

“A ako te zamolim da mi kažeš što te muči, bi li ti to, Ive, svojoj majci kazao?”

“Ne bih!”

“Eh, ne bi! Svojoj majci ne bi!”

“Kazao bih kad bih imao što kazati! Ali nemam! Bolje je da i ti šutiš. Dobro nam je ovako.”

“Hajde de! Kad je tako dobro, neka tako i ostane. Šutimo!” složi se majka, pa i dalje ostaju vezani jedno uz drugo kao što su i do tada bili.

11

On je dobro znao zašto šuti i što ga muči. Ali, kako to majci reći? Kako joj reći da ga muče priviđenja u kojima, usred oblaka od blanjotina i piljevine, njen otac pripravlja jelovu dasku da bi je ugradio u nešto od čega ga hvata mučnina? Od čega puše hladni vjetar, koji pred sobom goni sve drago i smisleno i, vitlajući s time, pretvara ga u mrsko i besmisleno!

Kako joj to reći i pojačati njenu kisiku, od koje pati dan i noć, skrivajući je i skrivanjem je razgolićujući pred svakim parom očiju koje su imale volju poviriti u njenu dušu?

Kako joj reći da i on od kisike boluje, da i njega kisika mori i time na sve ono što je muči natovariti još i svoju muku čineći je i njenom mukom? Novi razlog za kisiku: njeno je dijete od nje opaku kisiku naslijedilo! Sličan njoj tijelom, na nju nalikuje i u duši! Kako joj reći, kako joj tu pakost učiniti, iako u njenoj molbi da otkrije razlog svojoj šutnji svojoj majci čuje nešto nalik na poziv da joj se u kisici pridruži.

Kad je odrastao i riječ učinio alatom svoga zanata, nije se mogao pomiriti s time da jezikoslovci nisu kisiku uvrstili u standardni rječnik hrvatskog jezika, da je ostala tamo gdje je niknula, u nekom kraju, da je ne smije upotrebljavati ako ne želi postati poklonik lokalizama. A on to postati nije htio, jer je u upotrebi lokalizama vidio ruganje lokalizmu i ljudima koji su lokalnim obilježeni. Nije se mogao pomiriti s prisilom da izraz mori ga kisika kaže mori ga tuga ili žalost. Tuga i žalost jesu po sadržaju slične kisici, ali smisao kisike ne mogu izraziti u svoj njenoj punini.

Kad je, pak, dočekao staračke dane, služeći se riječima kao što se njegov djed služio blanjom i pilom, i odlučio se na nekoliko mjeseci, dok o tomu bude pisao, vratiti u desetu godinu svoga života, pogledao je sve rječnike do kojih je mogao doći, raspitao se kod onih koji su mu o tomu mogli nešto reći i, na kraju, ostao zaprepašten što kisike nema nigdje zabilježene, nigdje opisane i nigdje spomenute. Još više zaprepašten da nije pronašao ni riječ koja bi sadržavala njen smisao i uspješno kisiku zamijenila. Jer, tugu tu12

govati, da se spomene ono što je kisici najbliže, jest sadržaj kisike, ali, kao i svaka druga metaforična tvorevina, može značiti i kisiku i sto drugih tužnih stvari.

A kisika znači tugovati tugu danima, mjesecima i godinama bez prilike, bez potrebe i bez smisla da o razlogu tugovanja ikada ikomu išta kažeš. Znači tugovati u sebi, za sebe, o svom jadu, i hrvati se u toj tužnoj nemoći i njemoći da proživiš dan i dočekaš noć, da noć preturiš preko glave i dočekaš svitanje novog dana.

On nije znao sve ono zbog čega majku mori kisika. Jedno, bio je premlad da u cijelosti pronikne u tugovanje i zebnje starijih od sebe. A drugo, jer je kisika tuga koja se u šutnji i stisnutih zuba tuguje, njemu majka nije mogla reći što nju tako silno muči. Jedino na temelju njenih uzdaha kojima bi dodala pokoju riječ, riječ koja otkriva muku koja je uzdah istisnula, i jedino na osnovi onoga što je i njega samog mučilo – primjerice, šuške ispod djedove blanje dok blanja jelovinu i piljevina dok jelovinu pili – on je mogao otkriti razloge majčinu tugovanju tuge, majčinoj kisici.

Potjecala je iz ugledne obitelji Gašparovića. Njih dvije sestre i četiri brata, majka s djecom kod kuće, otac u Americi! Vina do vina, kruha do kruha, a zemlja koju posjeduju svake je godine sve veća! Bila bi još veća da je na prodaji ima onoliko koliko bi je oni mogli kupiti. Otac šalje toliko dolara da je trgovac u trgovini tekstilom, odjećom i obućom čeka nasmiješen i raskriljenih ruku. Uđe i kupi što kupiti poželi.

Nema joj ni osamnaest godina. Prvo je žensko u selu koje, cureći se, ne oblači na sebe narodnu djevojačku nošnju. Ona se curi odijevajući se u odjeću žena iz malih gradova u dalmatinskom zaleđu. Umjesto crvene curske kape na glavi, hoda gologlava s vijencem od pletenica oko tjemena ili na glavu stavlja šaren rubac od svile. Veže ga ispod brade ili na zatiljku. Ne stavlja na grudi vezen prsluk ni na leđa kićeni sadačić. Oblači na sebe raznobojne bluze, 13

košulje i košuljke što ih šiju švelje, njene druge, na singericama koje su im očevi poslali iz Amerike. Pregaču tkanu na tari zamijenila je travešom od šarena platna, a modrinu i carzu od vune domaćih ovaca platnenom ili štofanom suknjom, tkanom u tvornici, šivenom kod švelja koje su u mirazu imale singer mašinu. Na noge ne obuva ni vunene čarape, ni grliće ni opanke s potplatom od volovske a oputom od ovčje kože. Na noge nazuva crne čarape pletene od pamučnog konca, a na stopala obuva, također crne, cipelice s malo povišenom petom koje svi zovu vilare. Takva, ponosna i vilena, odlazi na svaku nedjeljnu misu i na sve mise u svetačke dane.

Igra u kolu, ali ne pjeva, jer njeno grlo nije za pjesmu.

Dobro zna tko je od momaka koji kolo gledaju odabranik njena srca. Misli da je i on nju odabrao. Ni ona njemu ni on njoj nisu povjerili svoj izbor. Oni su u duši jedno drugoga, unakrsno, jedno drugomu dosudili.

I zašto bi sudbinu koju su sami odabrali povjeravali riječima? Zar duša nije pouzdanije mjesto gdje sudbonosni izbor treba pohraniti? Čekala je dan kad će je odabranikov otac doći prositi za ženu svoga sina i svoju nevjestu, a dočekala je vijest da se njen željkovani svekar objesio o uže prebačeno preko tavanske grede.

Davno prije toga smrt je njenu odabraniku u četvrtoj godini života oduzela majku, prisilila oca da se ponovo oženi i svoga sina stavi pod skrbništvo maćehe. Kakve nego zle, kad će i otac morati otići iz života, kako toj ženi, gladnoj života, u životu ne bi smetao. Maćeha je rodila kćer i udala je mnogo prije nego je muževljeva sina kanila oženiti. Kad je kćer udala, navalila je na muža da svojoj i njenoj kćeri dade u miraz polovicu imanja, pa će se i sama preseliti u kuću svoje kćeri i svog zeta. Ona će radije staračke dane provoditi sa svojom kćeri, njenim mužem i njihovom djecom nego s muževljevim sinom, onom vrtirepkom Gašparovića i njihovim nakotom koji joj, po krvnom 14

srodstvu, neće biti ništa. Pola imanja – ili! Htjela je reći ili ona bez tog miraza ovoga trenutka odlazi! Mužu i nije dala bogzna kakav izbor! Da ne bi svojim očima gledao kako mu se imanje raspada ni kako žena od njega bježi, uzeo je uže, prebacio ga preko grede i za gredu vezao. Od drugog kraja užeta napravio je omču, stavio je sebi oko vrata i iz ovog šugavog života sam pobjegao. Što je iz života i od života pobjegao, dalo bi se shvatiti kad bi tim bijegom spriječio cijepanje imanja. Ali je on svojim odlaskom rasulo posjeda i obitelji pospješio. S pogreba se maćeha nije vratila u kuću svoga pastorka, nego je sa svojom kćeri otišla u kuću svoga zeta, a pastorku je poručila da svojoj polusestri isplati polovicu očinstva, po cijeni koju će nepristrani ljudi odrediti, ili će sama pozvati mjernike da kuću s okućnicom, svaku njivu i svaku livadu podijele na dva dijela. I prepuste ždrijebu da on odluči koji od dva dijela pripada bratu a koji njegovoj sestri. Maćehina je poruka stigla do ušiju njena pastorka i prije nego se uže, vezano za tavansku gredu, prestalo njihati, pa se slobodno moglo reći da je odabranikovu ocu supruga stavila omču oko vrata, a on je samo maknuo stolac ispod svojih nogu.

Za sve žitelje sela bez ikakva značenja, za ovu što pere rublje dok joj sin stoji iza leđa, od goleme je važnosti bio odgovor na pitanje koja je od dvije nesreće, nakon vješanja nesuđenog svekra, uslijedila prva. Je li njen odabranik prvi donio i ostvario odluku da napusti selo, ode u Belgiju i tamo u rudnicima mrkog ugljena zaradi novac kojim će isplatiti polusestru, ili je prije njegove odluke njen brat Ivan – njoj najdraži od petero braće – počeo teško kašljati i u obilnim ispljuvcima bacati krv iz bolesnih pluća?

Za sve njih neznatno, za nju je to bilo krupno pitanje, jer bi u odgovoru na nj otkrila je li zla maćeha bila presudna u njenoj nesreći šaljući odabranika u višegodišnju pečalbu ili je sam odabranik, kad je vidio što njen brat iskašljava, donio odluku da nikad kao prosac ne dođe na prag 15

kuće u kojoj je netko od ukućana propljuvao krv, u kojoj je zacarila sušica, kuga koja kosi i obitelj na čije je ognjište zasjela i sve one koji se s tom obitelji orode? Doista krupno pitanje! Još krupnije kad bi se zapitala: a što ako se radi o oboje? Koliko se god pitala, usput tugujući, na sva ta pitanja, vezana uz jedan čvor, nije znala odgovoriti. Dogodilo joj se taman ono iz čega se rađa kisika. Da tugu tuguje nijemo, do beskraja!

Koliko se god ljutila na onog što je očevo imanje dao u najam, da bi u Belgiji za njegovu polovicu mogao zaraditi otkupninu, umjesto da se njome oženi i svoju ženu ostavi na imanju neka se o njemu brine do njegova povratka, tu ljutnju ničim nije iskazivala. Ali je onaj koji joj se krije iza leđa, u tkanini fuštana široka šest lakata, odnekud znao da mu to teško zamjera i da ga zbog toga počinje prezirati i držati nedostojnim svoje naklonosti i svog izbora, u duši izabrana i u dušu, kad je izabran, pohranjena.

Nasuprot zamjerkama onome što ju je ostavio i otišao u tuđinu, svom bratu Ivanu, koji je propljuvao krv i time od nje, najvjerojatnije, otjerao odabranika, a sasvim sigurno, i sve ostale prosce, nije zamjerala ništa, iako se to od one koju kisika mori moglo očekivati. I ne samo što mu ništa neće zamjeriti nego će ga još živa, a nakon odlaska u vječnost pogotovo, pretvoriti u ikonu pred kojom će dan i noć održavati plamen lumina. Bit će to jedini čovjek kojeg je istinski i duboko voljela! Toliko voljela da će svom prvom djetetu, što će ga roditi u vrijeme bratovljeve bolesti, dati njegovo ime i biti presretna kad svog sina bude gledala u njegovim rukama, ne mareći nimalo za stroge savjete liječnika Borisa kako malu djecu više nego odraslu treba držati podalje od onih koji iz bolesnih pluća iskašljavaju krv.

Voljela je brata Ivana iz više razloga, od kojih nije bio na posljednjem mjestu onaj da je bio stariji od nje šest godina, pa joj je istovremeno mogao biti i uzor i pokrovitelj.

Brat i otac! Voljela ga je što joj odobrava što se odijeva u 16

lacmansku odjeću i odbacuje starinsku, jer je i sam to činio, ne oblačeći nikada ni benevrake, ni aljak, ni vezeni krožet, nego hlače i jaketu šivene od štofa ili platna. A da se o odbacivanju opanaka i ne govori! Voljela ga je zbog njegove rječitosti i bolesne topline njegova načina govora. Voljela ga je jer je bio rukat, što će reći da je poznavao sve zanate koje u jedan zanat objedinjuje seoski majstor. Voljela ga je jer je imao glavu punu snova i planova od dana kad mlad čovjek o budućnosti počinje snivati do dana kad je s prvim ispljuvcima krvi ispljunuo i sve snove o budućnosti i postao najproduhovljenije lice koje će ona izbliza upoznati.

A pogotovo će ga voljeti zbog onoga kako se ponio i što je poduzeo kad je vidio da je obolio od bolesti, koja se može dugo bolovati, ali se od nje ne može ozdraviti. Pisao je ocu da sam, ovako bolestan, ne može više biti glava obitelji, da se brat, od njega stariji, kojeg je kao petogodišnje dijete posvojila bezdjetna teta, natrag u obitelj ne želi vratiti, da su ostala braća još djeca, pa se otac odmah treba vratiti kući, stati na čelo obitelji i oko sebe okupiti što se okupiti dade. Pisao je ocu i da ne mari kolika mu je ušteda u dolarima, što je uštedio, dobro je uštedio, ali da sobom svakako donese što više dobra alata, pa će i kod nas kao drvodjelac, bačvar, zidar i kamenorezac zarađivati koliko i u Americi. Ljudi svojima iz Amerike šalju sve više novca i ovdje je sve više posla za ljude takvih i tolikih zanata.

Pisao mu je i da njega, sina Ivana, ženiti neće trebati, on se pomirio sa smrću i s onoliko i onakvog života koliko ga i kakvoga smrt dade a bolest dopusti. Ali se vratiti mora i zato da kao svaki otac dočekuje prosce svojih kćeri i odlazi u prošnju svojih nevjesta.

Filip Gašparović, nadasve šutljiv čovjek, poslušao je sina i vratio se iz Amerike. Od temelja do krova sam je sagradio novu kuću i u njenom južnom krilu smjestio svoj stolarski banak i sav alat što ga je u nekoliko baula donio sobom iz daleke zemlje preko mnogih voda.

17

Bratu je Ivanu bolest toliko uznapredovala da je ocu mogao pomagati samo u lakšim poslovima. A ona je djevovala i čekala prosce koji nikako da svrate u kuću sušičavca, gdje pored ognjišta sjedi smrt i prede crnu vunu čija se nit lako prekida. Djevujući tako, oblačeći se ljepše od ijedne žene u selu, ostavši bez vršnjakinja koje se odreda poudaše, ona je zašla u dvadeset i šestu godinu. Nije još bila ni stara cura ni usidjelica, ali ni u cvijetu mladosti nije bila, još manje mlada mladica od sedamnaest godina, kad se većina djevojaka udaje. Možda bi, onako ponosna, nastavila djevovati i, tako djevujući, dočekala i staro curstvo i usidjeličke dane da joj nije bilo njena na smrt oboljelog brata, njena uzora i pokrovitelja, njene ikone.

“Pere, ako se i vrati taj što ga čekaš, oženit će se mlađom od tebe najmanje šest godina, a od sebe sama dvanaest. Tako rade svi koji se otuda, iz tih belgijskih rudnika vrate živi i čitavi kad vide kolike im se mlade mladice nude. Dopusti da ti brat nađe momka, dobra čovjeka što god ti sama i drugi o njemu mislili. Ti već pogađaš tko je! Ime mu je kao i našem ocu, svira sviralu kao nitko živ i drže ga osobenjakom. Sa mnom se druži, ne bježi od mene kao drugi momci, jer kao sin majke koja ga je ostavila djetetom umrijevši od sušice, ne zazire od sušičavaca i prepušta volji Božjoj da ona odluči hoće li umrijeti od sušice ili od koje druge bolesti”, rekao joj je brat Ivan.

I ona se još za bratovljeva života uspjela udati, za čovjeka kojeg joj je brat odabrao, i roditi sina kojemu je nadjenula bratovljevo ime.

Na muža što joj ga je brat odabrao nije imala mnogo prigovora, izuzev jednog jedinog, da ga sama izabrala ne bi kad bi mogla birati između njega i onoga što u Belgiji kopa crni ugljen, ali je imala brojne prigovore na obitelj u koju je došla. Temeljni prigovor, da ih je mnogo, preko trideset, a doskora će ih biti preko četrdeset!

“Ne brini! Odvojit ćeš se ti od njih! Otac će ti sagraditi novu kuću”, rekao joj je brat Ivan.

18

I zbilja, brat je Ivan dočekao dane kad je, obasjan proljetnim suncem, mogao na rukama držati sestrina sina, po njemu imenovana – njega koji se svega ovoga spominje po majčinu kazivanju krijući se u skutima majčine suknje – i gledati kako Filip Gašparović zida kuću svojoj kćeri. Ali nije dočekao da otac pred njegovim očima kuću pokrije crvenim crijepom iz strmičke ciglane. Morao je nešto prije toga otići niz polje, crkvi Svetog Martina na Mratovu. Zauvijek otići!

Majčin otac Filip Gašparović bio je, kako je već rečeno, majstor nekoliko zanata i prije nego je otišao u Ameriku. Po nasljeđu, govorilo se, jer mu je u Vucićima, rodu s majčine strane, bilo nekoliko vrsnih zidara, što se do danas vidi po fasadama kuća koje su zidali od ljuta kamena.

Ali, kad se iz Amerike vratio, pokazao je i što se tamo dalo naučiti i kakvo se majstorstvo traži ako želiš biti zidar, bačvar, drvodjelja i kamenorezac na glasu i cijeni.

Ne kućom koju će sazidati čim se vratio! Time majstorstvo nije pokazao, jer su se tako zidane kuće, čak i bolje, i dotad mogle vidjeti u Vucićima. Nije postigao ugled vrsna majstora ni kad je svojoj kćeri, udajući je, napravio krevet, ormar, stol, malu i veliku skrinju, stolicu od orahovine, vedro, kolijevku, pa čak i dasku za pranje rublja! Iako dobar, takav se namještaj mogao vidjeti i u svatovskim kolima drugih djevojaka.

Majstorstvom je majstor zadivio sve i svakoga kad je svom sinu Ivanu od suhe jelovine napravio lijes i premazao ga lakom, a na poklopac mu nalijepio križ od rujevine, drva koje ima boju sunca na zalasku. Tako lijepa kapsa, kako se, po latinskoj tradiciji, u njihovu kraju zove lijes, nije do tada izišla ni kroz jedna kućna vrata i, praćena pogrebnom povorkom, prešla preko polja. U takvoj kapsi nije do tada kod Svetog Martina sahranjen ni jedan mrtvac, pa bio on i tako mlad i tako ožaljen kao Ivan, drugorođeni sin Filipa Gašparovića.

19

Kad je godinu dana nakon sahrane, dok je lijes bio u živom sjećanju onih koji su za njim išli i onih pored kojih je prošao, sinov grob obilježio križem što ga je isklesao alatom donesenim iz Amerike, slava se o njegovu majstorstvu, u Americi dotjeranu do savršenstva, proširila čitavim krajem.

Svatko onaj koji je volio i poštivao svoga pokojnika, svatko onaj koji se pokojniku htio odužiti za nešto, sahranjivao ga je u mrtvačkom lijesu iz radionice Filipa Gašparovića. A svatko onaj tko je imao novca i bio ga voljan utrošiti na trajno obilježavanje pokojnikova groba, naručivao je u majstora klesarskog umijeća križ od ljutoga domaćeg kamena zrnina. Križ s piramidalnim završnicama križnica i natpisom u latiničnom pismu kakvim su na kamenu pisali stari Rimljani. Što se moglo vidjeti na kamenim ulomcima ruševina nedalekog Burnuma!

A kad je taj što se drži majčine suknje porastao do pete godine i mogao sam, bez pratnje, tamo i natrag prijeći put od kuće u koju se majka udala do kuće iz koje su je svatovi odveli, put ne duži od kilometra, majka bi ga slala da ide k baki Maši u Gašparoviće i tamo se zadrži do tog i tog vremena. Baka bi mu punila džepove orasima i bajamima.

Davala bi mu rogače, dunje, suho grožđe! I ćupter, brašno miješeno u moštu i osušeno na suncu!

Svidjelo mu se i on je baki Maši odlazio i kad ga majka tamo ne bi slala. Zato, kad bi se izgubio – a znao bi se izgubiti i šutjeti tamo gdje bi se izgubio i kad bi ga dozivala s nekoliko koraka udaljenosti – najprije bi provjerili, otac ili majka, je li kod bake Maše. Jer, dijete ti je kao prase, navikni ga i ono će ti stalno dolaziti na korito!

Ali ti odlasci k baki Maši s prasećom navikom, kad se ta navika na njega primijeni, nisu imali ništa zajedničko.

On je donekle volio i bakine slastice, i bakine orahe s velikog stabla koje je natkrililo i kuću i dvorište, ali on, koji je bio zloran, što će reći da sa slašću nije jeo ništa, nikada zbog toga korita i tih slastica ne bi sam otišao u Gašparo20

viće. On nije znao što je glad ni želja: Bože, da mi se je toga i toga najesti! Zloran kao rijetko koje dijete, on bi jeo samo kad bi ga podsjetili ili prisilili da jede. Sve mu se gadilo, izuzev nekoliko jela koja se jelom i nisu mogla zvati, pa su ih zvali izbinama. Izuzetnim jelima, jelima koja se jedu, ali se njima ne može nitko prehranjivati, nasititi i ugojiti.

Ne! Ni radi slastica bake Maše ni radi nje same on u Gašparoviće nije rado, poslan od majke ili svojevoljno, odlazio. On je u majčinu rodnu kuću odlazio, što je majci bilo drago i kad su je njegovi samovoljni odlasci brinuli, radi djeda Filipa, majstora svih majstorija, i radi njegove radionice, mjesta puna čuda.

Jedini koji je to zapažao bio je djed Pajo, njegov djed s očeve strane. Gledajući ga što donosi iz radionice djeda Filipa i što s tim čini, otac je njegova oca govorio: “Pljunite mi u brk ako ovaj mali ne bude bolji majstor od svog djeda Filipa!”

U to proroštvo nitko nije vjerovao, pa ni onaj na kojeg se proricanje odnosilo, samo zato što je djed Pajo bio razrok. Čovjek slabo vidi i još slabije proriče na osnovi onoga što vidi!

Baku bi Mašu potražio na dolasku, da joj kaže kako će od tog trenutka biti kod nje, i na odlasku, da joj kaže kako odlazi. Više nije kod nje, bude li je netko za njega pitao! Sve ostalo vrijeme provodio je kod djeda u radionici ili pred njenim vratima. Djedu bi se najavio samo tako da bi se bilo čime oglasio. Glasom ili trešnjom vratima! Djed bi se osvrnuo na njega, nasmijao i, niti ga ljubeći niti mu što govoreći kao što je činila baka Maša, nastavljao raditi što je i prije njegova dolaska radio. Blanjati, ako je blanjao; klesati kamen, ako je radio na klesanju križa!

Njemu je godilo što ga djed dočekuje s osmijehom, što mu dopušta kretanje po radionici, dodirivanje i isprobavanje alata, a iznad svega što mu dopušta da, kad pođe kući, sobom nosi skupljene komadiće drva, od kojih će zidati kule u oblacima i igrati se majstora i graditelja. Nije imao 21

ništa protiv ni što ga djed ne ljubi i ne traži da on njega na dolasku i odlasku poljubi, jer je djed bio stalno prašnjav od piljevine ili kamenog praha. Nije nalazio ništa zazorno ni u tomu što djed s njim ni o čemu ne razgovara. Osim što ga, i to rijetko, s vremena na vrijeme zovne imenom, izgovarajući to ime tako da ono znači: ne diraj to, ne igraj se s tim, pazi što radiš, ne pretjeruj, daj se malo smiri! Ive na sto načina izgovoreno!

Ništa mu od svega toga nije smetalo. Ali ga jest mučilo jedno krupno pitanje. Krupno jer je bilo mjerilo za mjerenje svega što ga je okruživalo i svih koji su se nalazili u njegovoj okolini. Da li ga djed Filip, djed s majčine strane, samo podnosi, ili ga voli kao i djed Pajo, djed s očeve strane? Da ga to upita, taj mu šutljivi graditelj lijesova i klesar križeva, osim osmijehom i još jednim Ive u intonaciji neka ne govori gluposti, ničim drugim ne bi odgovorio. To mu pitanje, ne zna zbog čega jer je bio vješt u postavljanju nemogućih pitanja, iako je to stoput namjeravao, nikada nije postavio. Ali mu je djed Filip na to nepostavljeno pitanje u tri navrata, kroz tri slučaja ipak dao jasan odgovor.

S onom gradnjom stolca, s onim poljupcem u kosu i s onom suzom iz svog plavog oka!

“Dide,” rekao mu je jednog dana čim se poljubio s bakom Mašom i došao u radionicu, “moj ti je did Pajo poručio da mi napraviš stolac. On kaže da svi u našoj kući imaju stolac, samo ga ja nemam. Pa mi ga ti napravi da ga imam i ja. On bi to, kaže, i sam mogao napraviti, ali da si ti bolji majstor od njega i da će tvoj stolac biti ljepši.”

Djed se okrenuo, pogledao ga i osmjehnuo se, kao što mu se na svakom dolasku osmjehne. Kao i obično, nije izustio ni riječi, ali se, kad je posao nastavio, nije uozbiljio, kao što je dotad činio, nego se nastavio smijati. Njemu se činilo, sve do njegova odlaska, iako ga čitavo vrijeme dok je u radionici bio nije promatrao.

Kad je drugi put došao i našao rastvorene obje vratnice na radionici, djedu se javio oglašavajući se ushitom i tr22

kom prema onomu što ga je ushitilo. Na prednjim kliještima stolarske klupe, da mu ne smeta dok radi na stružnici i koristi stražnja kliješta, stajao je stolac prilagođen uzrastu dječaka od pet do deset godina. Sjedište mu je bilo od orahovine, pa još lakirane, a nožice od rujevine čiju zebrastu površinu pravi izmjena crvenkastog i bjeljugavog drvenog tkiva. I te nožice od rujevine još premazane lakom!

Kao opčinjen, i ne primjećujući da ga djed prati pogledom i svojim nijemim smijehom, uzeo je stolac u naručje i, tek kad je sjedište pogledao odozdo, zinuo je od iznenađenja, a iz usta ispustio dug uzdah. Pogledao je prema djedu, našao ga kako se smiješi i opet nastavio s obje strane gledati sjedište stolca. A na tom je sjedištu od orahovine imao što vidjeti!

Građeno je od dijela orahova stabla iz kojeg se račvaju grane, u kojemu bubre vrži i javljaju se pukotine u kojima se gnijezdi nametnik zvan strizibuba. Kad je taj dio orahova debla djed prepilio, u dobivenoj dasci otkrili su se čudesno isprepleteni godovi nastali račvanjem grana. U vijugama i pleteru godova onaj koji je to mogao – a on je mogao – vidio je najčudesnije crteže svega što ga je okruživalo. Pa još kad im se pridruže šare dviju vrži i dviju crnih rupa nekadašnjeg strizibubina gnijezda! S toliko raspoloživih rekvizita slaganjem i preslagivanjem mogao je sebi predočiti sliku koju god poželi.

Upitao je djeda može li stolac nositi kući. Djed je i klimanjem glave i još jednim Ive u intonaciji da se traženo dopušta, odobrio odnošenje stolca iz radionice, pa se on, i bez bakina poljupca na rastanku i bez oraha u džepovima, otputio kući, žarko želeći da stolac od orahovine i rujevine što prije pokaže djedu Paji.

“Lijep! Baš lijep!” rekao je djed Pajo kad je stolac uzeo u ruke. “Ja mislim da te did Filip voli. Što ti kažeš na to?”

“Ja kažem: da, voli me!” odgovorio je, preuzeo od djeda stolac, namjestio ga usporedo s djedovim i sjeo na nje23

ga. “Jest, voli me!” još je jednom ponovio, ovoga puta sjedeći na svom stolcu.

Drugo očitovanje ljubavi njegova šutljivog djeda, koji je manje govorio riječima a više onim što je činio, nije uslijedilo tako skoro. Trebalo mu je sjediti na svom slikovitom stolcu više od godinu dana da bi dočekao to novo očitovanje. A dočekao ga je jednom, kad je došao svojevoljno k baki Maši, a nije našao djeda u radionici, pa je baku upitao što je s njim.

“Zar ne čuješ gdje je?” rekla je baka.

I on je tek tada čuo da u polju ispod kuće nešto o nešto kucka. Nalikovalo je spočetka na kuckanje djetlova kljuna po kori suhe grane. Međutim, udarci su zvonki i oštri, pa bi za proizvodnju takvog zvuka ptičji kljun morao biti od željeza, a grana po kojoj lupka od suhoće okamenjena. Bit će da je nešto drugo! Bit će da čuje kuckanje djedove zubače, čekića nazubljenih vrhova, po zvonkom kamenu tesancu. Kamenu koji bi jači udarci dlijetom križali na kriške, pa ga je djed prisiljen oblikovati ili zubačom ili nazubljenim plosnatim dlijetom.

“Oni Bakulini krče vinograd. Izvalili iz zemlje kamen, did ga vidio, zamolio ih da mu ga prepuste i sad kleše križ. A ni sam ne zna komu će ga na grob staviti. Idi k njemu!” završila je baka Maša.

Otišao je i najavio se kašljucanjem, a djed mu se odazvao osmijehom i trenutačnim pogledom. Kamen od kojega djed treba isklesati križ nalazio se na dnu metar duboke rupe. Iz temelja je pokrenut i prevaljen na drugu stranu, a iz rupe će biti izvađen tek kad ga djed pretvori u grubo isklesan križ. Dok je klesao, djed je sjedio na klupici. On sjede na rub rupe, poviše njega, ali njemu licem u lice.

“Jesi li ti i u Americi klesao križeve?” pitao je djeda.

“Ive”, rekao je klesar. Ne znajući, pak, kako intonirati unukovo ime da bi unuk shvatio odgovor, Ivi je ovoga puta dodao: “Nema mjesta na svijetu gdje ljudi ne umiru.”

24

Tomu da se ni u jednom selu i gradu na ovom svijetu od smrti ne može skriti, nije se obradovao, ali ni protrnuo od straha, jer je još mlad i mjesto gdje bi se od smrti skrivao doskora ne namjerava tražiti. Jednoga dana hoće, pa mu je trebalo malo vremena da se pribere i djeda, kad je postao razgovorljiv, još nešto važno upita.

“A zašto klešeš križ kad ne znaš komu ćeš ga na grob staviti?” upitao je.

“Ive”, rekao je djed i odmah shvatio da nema intonacije preko koje bi unuku kazao ono što mu kani kazati: “Smrt ne spava i ne bira. Maše kosom kao suluda i kosi onoga tko joj se pod kosom nađe. Tko joj pod kosu naleti!

Neću dugo čekati i naći će se onaj komu će ovaj križ zatrebati.”

Od toga da smrt maše kosom i kosi sve odreda, ne razlikujući mlado od stara, i uvjeren da je nevidljiva kosačica u blizini svoga znakovlja – a većeg znaka smrti od križa nema – on je hitro, ne kazavši djedu ništa, pobjegao k baki koju je ugledao na kućnim vratima. Uhvatio joj je skut suknje i u njemu sakrio lice. “Što je? Što ti je did napravio?” pitala ga je.

“Ništa!” uporno je ponavljao sve dok nije osjetio djedove poljupce na zatiljku. Tada je iz ruke ispustio skut bakine suknje i okrenuo se djedu. Djed ga je nastavio ljubiti po čelu i s oba mu dlana gladiti kosu.

Baka se svemu tomu čudila i kad je djed rekao: “Ima crnu kosu kakvu je i on imao! Zloran je i mršav kakav je i on bio. Nosi njegovo ime. Bojim se da će mu i narav biti njegova. I on se od nje u djetinjstvu bojao, a kad je odrastao i obolio, kad sam se ja vratio iz Amerike, čuo sam ga da je zove sestrom.”

“Koga se bojao? Koga je zvao sestrom? Što ti to govoriš?” pitala je baka.

Ali joj djed tu, pred njim, da dijete ne sazna na što on misli, nije dao odgovor. Dat će joj ga kad se nađu nasamo.

Iako on dotad nije znao koga je pokojni ujak Ivan, osim 25

svoje stvarne sestre, njegove majke, zvao sestrom, upitao je sebe sama drži li ga djed Filip, kad ne želi spomenuti ime one koju je njegov bolesni sin zvao sestrom, tolikim djetetom da to dijete i ne zna čega se u blizini nedoklesanog križa uplašilo?

A treće očitovanje djedove ljubavi? Kad se ono dogodilo?

Njegov je trogodišnji brat Josip dugo bolovao. Od čega, nitko se nije pitao, pa nitko o Josipovoj bolesti nije ništa znao. Nosili su ga k liječniku Borisu i liječnik je Boris, kad bi na čašu bevande ili kojim drugim poslom svratio u njihovu kuću, u kuću kapitana sela, usput pogledao i bolesno dijete. Ne pamti se kad Josip nije bolovao. Taj otkako je rođen ne prestaje bolovati od različitih bolesti, pa tko će onda i pitati od koje bolesti ovog trenutka boluje! Kad već nije zdrav i, svi su toga mišljenja, nikada neće ozdraviti, svejedno je od koje bolesti bolovao. Što se tu može? Ništa!

Kad ni od liječnika, čestog gosta u kući, bolje kazano, u konobi, ne možeš dobiti nikakvu pomoć.

Tih su dana dozrijevali plodovi na stablu crne murve koja je rasla na ulici, ispred ulaznih vrata u njihovo dvorište. Ispod murve su bile kamene klupe. Na njima se sjedilo i hladovalo. Na klupi je sjedila i majka s bolesnim Josipom u krilu. Murve su bile crvene, krupne i sočne. Majka bi ih ubrala punu šaku i na Josipove usne iz ploda izažimala sok. On je jezikom oblizivao usne i, činilo se, da mu kiselkast okus sočnog ploda prija. Bar da to sa slašću prima u se! Na svaku mu se drugu hranu gadilo. Zato majka ne žali truda da mu usne budu stalno navlažene. Od toga mu soka nisu pocrvenjele samo usne, nego i brada i podbradak, a bome i dobar dio obraščića.

Takvog je zapamtio svog brata Josipa!

Bilo je dana kad bi baka Maša naišla pored njihove kuće, ponudila mu da s njom pođe i, kad bi on pristao, odvela bi ga u Gašparoviće. Bilo je dana i kad bi se našla kod kćeri u gostima. Na odlasku bi joj kći ponudila da unuka vodi sa 26

sobom i ona bi, jer je on na odlazak u Gašparoviće uvijek bio spreman, na ponudu pristala. Ali nikada nije bilo kao toga jutra. Da je baka došla jutrom rano, probudila ga iz tvrda sna, oprala mu ruke i lice i još mu, onako pospanu, rekla da idu kod nje, da će kod nje popiti jutarnje mlijeko, da će kod nje ručati i kod nje proboraviti čitav dan. Možda će kod nje i narednu noć prespavati, ako po njega ne dođu majka, otac ili netko drugi od njegovih ukućana.

Djeda je zatekao u radionici. Ili je sinoć spram svijeće radio do ponoći ili spram svijeće radi jutros od ponoći dok se nije razdanilo? Naime, sve je daske potrebne da se složi kapsa ispilio i do polovice izblanjao. To od svitanja na danjem svjetlu, ma koliko uranio, nije mogao napraviti.

Kao svaki put kad djed od jelovih dasaka različitim pilama kroji kapsu, otpaci su bili brojni i raznoliki. Trokuti nalik na zabate kuća, kvadrati i kvadratići od kojih se dade napraviti što napraviti poželi! Sve je te otpatke pokupio i poredao na poklopcu škrinje u kojoj je djed čuvao boje, lakove, ljepilo, razređivač i četke različitih oblika i veličina. Djed je gradio svoje, a on svoje! Djed lijes, a on kuće i kućerke!

U jedan mah se okrenuo da vidi što je djed napravio i zatekao ga kako na već dogotovljeno korito kapse stavlja poklopac. Isprobavao je da li poklopac na korito pravilno pristaje i da li dobro ljubi, kako na sastavu između njih ne bi zjapila šupljina, kad se u korito kapse stavi ono što se tamo stavlja. Da ne bi zvirilo, kako je djed govorio! Čim je ugledao taj lijepi lijes od suhe jelovine s malo vrži, nije više mario za ono što je sam napravio od otpadaka na poklopcu skrinje. Šutke se primaknuo djedu i stajao pored njega dok ga djed nije primijetio. A onda ga je upitao: “Za koga je to?”

“Ive!” rekao je djed intonacijom: “Ne pitaj, ne tiče te se!”

Opet su šutjeli. Kad je provjerio da poklopac na korito i dobro paše i dobro ljubi, djed je u jednu ruku uzeo šaku 27

čavala, a u drugu čekić i počeo, uz rub poklopca, zabijati čavle. Ne do kraja da spoji poklopac s koritom, nego samo da vrh čavla izbije kroz dasku poklopca. Kad u korito lijesa bude stavljeno što se tamo stavlja, djed će začas pozabijati čavle do glavića i zauvijek spojiti poklopac i korito. To zabijanje čavala u poklopac lijesa do glavića nikad nije vidio, ali s malo truda može zamisliti.

“I ti ćeš ga zakovati u to kad ga u to stave?” upitao je djeda.

“Ive!” rekao je djed intonacijom: “Ne muči me više nego sam izmučen.”

“Josipa će tu strpati! Je li?”

“Ive!” rekao je sav na mukama kakvu intonaciju da upotrijebi.

“Ti si i ujaka Ivana zakovao! Je li?”

“Ive!” rekao je djed, okrenuo se njemu i pokazao da mu iz lijevog oka teče suza.

“Ti bi i mene tu strpao i zakovao! Je li?”

“Pa zar sam ja tomu kriv?” rekao je i suza mu je potekla i iz drugog oka.

Položio je i čavle i čekić na stolarsku klupu. Nježno je, pozadi, s obje ruke uhvatio unuka za ramena i, gurajući ga ispred sebe, dogurao do sredine dvorišta.

“Mašo”, zovnuo je suprugu, a kad se pojavila, rekao joj neka maloga uzme k sebi i neka mu ne dopušta da se od nje ni korak udalji.

“Zašto?” pitala ga je i ostala bez odgovora. Nije se čudila ni tražila još jednom da joj odgovori. Znala je da je njen muž šutljiv čovjek i da na neka pitanja nikada ne daje odgovor.

Od bake se nije odvajao. Da je i pokušao, ona mu to ne bi dopustila. Znala je, ako njen muž kaže da nešto treba činiti, onda za to postoje valjani razlozi. On će ih, kad bude razgovorljiv, i kazati. Uz baku jest bio, ali nije prestajao misliti na ono što djed radi, a nije prestao ni s vremena na vrijeme pogledavati prema vratima radionice. Tako ga je i 28

mogao vidjeti kako s kapsom na ramenu ide preko dvorišta i zamiče kroz dvorišna vrata. Ona donja, kroz koja i on izlazi kad ide kući!

“Pričekaj malo!” rekla mu je baka kad je i sama vidjela da djed ode i na ramenu odnese ono što je u pola noći počeo praviti. “Nećemo ni mi stajati u kući. Ići ćemo u vinograd i načupati slatkovine za kravu.”

Spustili su se u polje, došli do vinograda i popeli se na nisku među. Na njoj je rasla granata smokva, a ispod smokve se, u hladu, nalazila betonska bačva s vodom za prskanje loza. Baka mu je rekla da će ona sići u vinograd i čupati slatkovinu, a on neka ostane pod smokvom kraj bačve i promatra put kojim se od njegove kuće, preko polja, odlazi u selo Mratovo. Kad ugleda da tim putem silazi grupa ljudi, neka je zovne i ona će mu se pridružiti. Nije baš volio da mu se namjenjuju teški poslovi, a taj je težak jer je dosadan, ali je to što mu baka reče ozbiljno shvatio i toga se promatranja rado prihvatio. Da nije bio radoznao, teško bi izdržao dva sata buljiti u put kojim nitko nije prolazio.

To nije bila bezimena grupa ljudi, bio je to sprovod koji je išao iza križa, svećenika u bijelom i onoga lijesa što ga je djed bio odnio na ramenu. Pozvao je baku. Ona je došla, kleknula na među licem okrenuta povorci, prekrižila se i počela ispod glasa moliti Očenaš. On je nepomičan stajao uz nju. Oboje su gledali kako jelova kapsa, slična lađi koja povezuje dvije riječne obale, nošena na rukama četvorice plovi s jedne na drugu stranu polja, koje kruhom hrani i vinom poji čitavo selo. A kad je bijela jelova korablja pristala uz rub polja, uplovila u šikaru i nestala s vida, on je rekao samu sebi i svima koji su ga mogli čuti: “I zakovao ga je tamo! I mene bi! A što može! Nije tomu on kriv!” “Što to govoriš?” pitala ga je baka uspravljajući se na noge.

“Molim se!”

29

“Ma, jest! Nemoj mi reći!” odgovorila je s nevjericom, ali nije zatražila da joj ponovi molitvu koju je izrekao.

Od tada, od trećeg očitovanja djedove ljubavi, ispisane suzama iz njegovih plavih očiju, i isprike što mora u lijes čavlima zakivati one koji plove s gornje na donju stranu polja, on otada svaki put, kad njime ovlada tjeskoba i kad ga stisne od majke naslijeđena kisika, ispred sebe, negdje u dubini misli, vremena i prostora, u rupi nalik onoj u kojoj je djed iz kamena klesao križ ili onoj što je prave strane brljanske brine, vidi djeda Filipa kako blanja za lijes pilom iskrojenu jelovinu.

Isto onako kao što ga je vidio ovoga puta, kad se skrio u šest lakata širokom fuštanu, dok je majka bijelila rublje i s vremena ga na vrijeme pitala zašto šuti. A kad odgovoriti nije htio, molila ga je da svojoj majci kaže koje jade jaduje.

Njegova majka, puna kisike kao prodolja u jesen guste magle, razumije svaku tugu i svakoga tko je u kisici. Tko tuguje tugu koja nema kraja ni imena!

Pitala, molila, a kad ga nije ni umolila ni na odgovor potaknula, prestala je ispirati rublje, iako ga do tog trenutka nije bila isprala ni polovicu, obrisala ruke o travešu, okrenula se prema njemu, malo se sagnula prema zemlji i, obuhvativši mu obraze dlanovima, izvukla mu lice iz nabora svoga fuštana i, dok ga je gledala oči u oči, kazala mu: “E, moj Ive! Magarca pretovare teškim tovarom. Nosi taj tovar, što mu drugo preostaje! I dogodi mu se da naiđe na blatan put. Poklizne se, zaglibi! U blatu se nađe i on i tovar na njemu. Ali mu u pomoć priskače gospodar. Oslobađa ga dijela tereta i pomaže mu da se iz blata izvuče i krene dalje… Magarcu, moj Ive, pomaže njegov gospodar, a tko može pomoći čovjeku kad klone pod teretom i padne u blato? Ne vidim tko bi mu mogao pomoći ako on samu sebi ne pomogne, moleći Boga neka mu udijeli i dovoljno snage i dovoljno volje da se na noge osovi i pod teretom što ga nosi krene naprijed. I zato, sine, kad te kisika spo30

padne, ne traži pomoć ni od koga, jer je ni od koga nećeš dobiti. Od Boga zatraži snagu i volju i one će se preko njega u tebi stvoriti. Jer je prema onima koji od njega pomoć ištu milostiv onaj kojega poznajemo kao našeg stvoritelja!

Ajde, učini to i ostavi na miru mene i moju suknju!”

Da je majka imala pravo dok ga je učila kod koga treba tražiti snagu i volju za život kad mu ponestane i jednoga i drugoga, potvrđivala je teta Jelka svojom čudesnom pričom, koju je naučila tamo negdje kamo se išla liječiti od srčanih tegoba. Naučila ili pročitala iz knjige koju je donijela iz tog lječilišta, smještena u nekom samostanu kod Trogira. Po toj tetinoj priči, koju nije dobio besplatno, koju je kao i sve ostale što mu ih je pričala ili ustupala knjigu da pročita, morao plaćati ropskom poslušnošću u trajanju od jednog tjedna… …živjeli su u nekoj zemlji u još nekijem vremenu muž i žena. Morila ih je kisika! Što znači da su tugovali tugu koja se ne da, ne može i nema komu reći.

A kako i ne bi tugovali kad su gledali sunce, ali nisu vidjeli njegova sjaja niti osjećali njegovu toplinu! Na vedrom bi nebu vidjeli zvijezde, ali što vrijedi kad nisu zapažali kristalno iskrenje zvjezdane svjetlosti? Na lisnatoj šumi vidjeli bi lišće, ali to lišće za njih nije imalo ni zelenila ni bilo koje druge boje! Isto tako, raspolovljeno i naopako, mogli su vidjeti i kako voda teče i kako vjetar povija travu i granje na drveću, ali, kakva im korist od toga, kad nisu mogli čuti kako voda grgolji i kako vjetar puše!

I kako onda ne tugovati? Kako ne tugovati kad ti je doživljaj svijeta raspolovljen, jedna polovica oduzeta, a druga ostavljena?

Kako ne tugovati kad i polovicu doživljaja života koja ti je ostavljena na uživanje ne možeš uživati onako kako bi je uživao kad bi ti bio dostupan doživljaj života u cijelosti?

Zato njih dvoje, trijezni i pri zdravoj pameti, odlučiše otići s ovoga svijeta zagrljeni. Skočit će sa stijene u provaliju koja se nalazi nedaleko od njihove kuće. Dno je provalije tako duboko da će, kad ga dotaknu, već biti na drugom svijetu. Na svijetu gdje se 31

život živi u cijelosti i na svijetu kojem je svijet, gdje sunce nema sjaja a vode teku bez žuborenja, dalek i tuđ.

Jedno je odluku donijeti, a drugo je odluku ostvariti! Jedno je reći da ćeš otići iz ovog života, a drugo je napustiti život polijetanjem sa stijene bez nade da ćeš u letu dobiti krila. Prvo je porod tuge i tugovanja, zvon prkosa, a drugo bi se moralo graditi na srčanosti, odjeku prkosa, koja je, po mišljenju mnogih umova, čovjeku ono što su krila galebu. Jer, jedino prkosni i srčani ljudi znaju što je let, i kad se dižu u visine i kad se sunovraćuju u propast!

I da bi prije polijetanja iz ovog kukavnog života prema onom drugom, potpunijem, bio on na kraju poleta uvis ili na kraju sunovraćanja u provaliju, stekli srčanost i potisnuli strah, muž i njegova žena odluče načeti bačvicu plemenitoga vina, spremljena za blagdane, i podnapiti se do mjere kad čovjek osjeti da i nije ništa drugo nego dva bijela galebova krila uzvinuta pod oblake.

Muž natoči dva vrča toga vina. Jedan dade supruzi, a drugi zadrža u svojim rukama. Oboje, pak, sjedoše za stol da piju dok se ne opiju i ne krenu prema provaliji koja nije bila daleko od vrata njihove kuće. Prije nego će niz grlo pustiti prve gutljaje, kucnuše vrčem o vrč i jedno drugomu nazdraviše: “Krenimo u ime Isusovo!”

I gle čuda! Kako rekoše ono što rekoše – a da rubove vrčeva i ne prinesoše usnama niti osjetiše miris kojim miriše plemenito vino – oboje začuše kako na dnu provalije u koju su naumili skakati žubori potok. Odmah zatim vidješe kako sunce ima sjaj i osjetiše da sunčeve zrake griju. Ništa dulje nisu čekali ni da ugledaju lišće sjedinjeno sa svojim zelenilom. Tada muž reče ženi: “Ne ispijajmo vino iz vrčeva! Vratimo ga u bačvicu. Ako ga popijemo i napijemo se, zlobnici će reći da nam je osjećanje punine života vratilo vino, da nas je ono oslobodilo tuge i tugovanja.

Kad vino iz vrčeva vratimo u bačvu, sjedimo prekriženih ruku i čekajmo noć da vidimo što je sa zvijezdama.”

32

Tako i učiniše! A kad se noć spusti i zvijezde, umjesto da kao do sada vise na nebu poput žerava koje se pokrivaju pepelom i gasnu, počeše iskriti i treperiti, muž reče ženi: “Zahvalimo slučajno spomenutom imenu Isusovu što nam je vratilo puninu življenja i snagu da živimo život ma kakav on bio. Mučan, nepotpun, oskudan! Ovog smo puta ime njegovo slučajno spomenuli, a odsad ćemo ga spominjati namjerno svaki put kad nam zatreba snaga za život. Oslanjat ćemo se na njegovo ime kao što se na drenov štap oslanja putnik koji putuje kroz vrlet i bespuće.”

Majčin je savjet, od koga će potražiti pomoć kad pod tovarom života padne u blato, dobio i bez zahtjeva i bez plaće, ako se zahtjevom ne drži – a ne drži – ona šutnja u skutima majčine suknje a plaćom ono mučno sjećanje na djedove blanje i dlijeta. Zato, ako taj netraženi i neplaćeni zahtjev i ne posluša, nikom ništa! Odbaciš li ono što ti je besplatno dano, sebi samu nisi napravio veliku štetu, a, bome, ni onomu koji se razbacuje darovima.

Ali tetinu priču ne bi smio nikako zavitlati i baciti bestraga. Koliko je za tjedan dana ropske poslušnosti sakupio drva da bi, dok na ječmenom strništu napasaju tučiće, naložili vatru! Kolik je put prevalio da bi u njivama pod kukuruzom ubrao klipove i donio ih tamo gdje tučiće napasaju! Koliko mu je znoja iscurilo iz lica dok je kukuruze pekao na žaru! Koliko je puta morao sići na zemlju iz krošnje velikog bajama, gdje su jeli pečene kukuruze, da bi jato tučića s tuđe njive vratio na njihovu njivu! Tjednom dana robijanja platio je da mu se ta priča ispriča, a sad kad je ispričana, ne poslušati ono što si iz nje naučio! Samu sebi praviš najveću štetu. Hoće li on tako raditi čitav život?

Upropaštavati ono što je skupo platio!

Nipošto! Bit će sluga pokorni svakomu tko će mu priču ispričati. I poslušat će nauk priče koju je teškim robovanjem platio. Kako?

Majka savjetuje spominjanje imena Božjega u prigodi kad pod teretom življenja i kisike u sebi posrneš i padneš u 33

glib. Ako to s teretom na sebi, s kisikom u sebi i padanjem u glib protegneš na vrijeme od ustajanja do lijeganja, pa čak i na noć ako si budan, u kojem trenutku vidjeti prigodu kad ćeš zatražiti od Boga da ti dade snagu za življenje?

Koliko god bilo točno da teret pritišće čitav dan, da kisika mori bez prestanka, a glib se tako lako ne suši kad jednom u njega upadneš, ne možeš povazdan zazivati ime Božje.

Moraš pronaći mjeru, moraš odrediti trenutak u danu kad ćeš se Boga spomenuti. Kad iz kreveta ustaješ, kad čuješ crkvena zvona, kad počinješ nešto raditi, kad sjedaš za ručak, kad liježeš na spavanje i Boga zoveš da ti bude u pomoći i u danu i u noći! Čak i u priči tete Jelke trebala je prava prigoda da se spomene ime njegovo – nazdravljanje vrčevima punim plemenita vina. A ljepše prigode od pozdrava u prolazu pored ljudi, da se, zazivljući ih, staviš pod zaštitu onih koji nam daju snagu za život, nema. Ako prolaziš pored pravoslavaca, ljudi koji dolaze preko rijeke, pozdravi ih sa hvaljen budi Bog, a ako prolaziš pored katolika, svojih sumještana, nazovi im hvaljen Isus i Marija! I pripazi! Želiš li izgovoriti ime sina i njegove majke, prvi pozdravljaj, deset metara udaljen od mjesta gdje ćeš se s prolaznicima mimoići. Jer, nazovu li oni tebi prvi hvaljen Isus i Marija, ti u odgovoru uvijek hvaljeni nećeš izustiti ni jedno od dva sveta imena. I zato je on sve pored kojih bi prolazio prvi pozdravljao. Deset metara prije nego će pored njih proći.

“Uljudan momčić! Rijetki su danas ovakvi!” bilo mu je ugodno čuti. I to bi bilo sve što bi čuo od onih koji ga nisu poznavali. Ništa o onomu tko je i čiji je!

Ali, ako bi pozdravio one koji bi ga prepoznali, uz pohvalu bi, da je rijetko uljudan dečkić, imao priliku čuti i koješta drugo. Toliko toga da se pitao, o grešna li njega, da li mu spominjanje svetih imena s takvom jekom daje ili oduzima snagu da živi život tugujući neiskazivu tugu?

Na to se, da mu oni dodaci uljudnom momčiću probadaju srce, teti Jelki nije potužio, jer ona ne bi odobrila povrat 34

svoje robe, priče o mužu i ženi koju je naplatila njegovim robovanjem, kao potpuno neupotrebljiva predmeta. Čak i štetna! A da se majci na te dodatke potuži, njenu bi kisiku svojom kisikom, prouzročenu time što ljudi o njoj i njemu pričaju, samo povećao i pokazao da ne razumije istinitost istine kako je kisika tuga koja se ne da, ne može i nema komu kazati. Sam se s njom moraš nositi!

Nema štete u tomu da su ga oni koji su pored njega prolazili prepoznavali tko je i čiji je. Sva je nevolja u tomu što su mu na temelju toga prepoznavanja proricali budućnost.

Da proricali!

Mnogo češće odricali!

Njegovu su majku, kad ona ne bi bila prisutna, zvali Daščica. Ili zato što su daščicama smatrali sve mršave žene bez velikih grudi i širokih bokova ili zato što su imali u vidu šuške koje izlaze iz otvora blanje iznad sječiva kad njen otac blanja suhu jelovinu. Zato da joj kažu kako je lomnija i krhkija od šuške ispod stolarske klupe njena oca! Tim su joj nadimkom poručili: “Uzalud ti je, curo, tijelo prekrivati skupom i lijepom odjećom kad svi znamo da je to tijelo kostur prekriven kožom. Tanka daščica, lomna, u spužnicu savijena šuška!”

I kao da nadimak Daščica nije bio ni dovoljno opisan ni dovoljno uvredljiv, nadjenuli su joj još jedan i izgovarali ga, opet u njenoj odsustnosti, kad bi na nju, zbog njene prkosne naravi, bili posebno gnjevni. Zvali bi je Žujka!

A poticaj da je zovu Žujkom bio je dvojak. S jedne su strane tim nadimkom htjeli podcrtati njenu, po njihovu sudu, zmijsku narav. Da znade ugristi oštrom riječju tako da ujedenoga njena riječ peče kao što bi ga pekao zmijski otrov! S druge strane, Žujkom su htjeli staviti naglasak na boju njene puti. Ne samo što je njeno tijelo mršavo a lice koščato, lice s izražajnim, pod obrve podvučenim očima, nego je i njena put, u skladu s tim, mrtvački blijeda. Žuta!

35

Daleko od rumenila obraza djevojaka koje pucaju od zdravlja!

Kad se, pak, pribroji ono zbog čega su je nazivali Daščicom, mršavilo i krhkost, onomu zbog čega je dobila ime Žujka, žutilu lica i nemiru u duši, dobije se potpun smisao njenih nadimaka s porukom onih koji je zovu Žujkom i Daščicom: ta mršava i blijeda tuberanka neće imati ni dug ni sretan život!

Samo oni što bi, pošto ih pozdravi ono uljudan momčić i rijetki su ovakvi ostavili bez dopunskih komentara, zvali su ga Ive Perin, ili mali Perin. Oni koji su tvrdnji da je rijetko pristojan momčić imali štogod nažuntati u tom su ga nažuntavanju zvali Crni Perin, kad njega ocrnjuju a nju štede, ili Ive Žujkin, kad njega štede a nju ocrnjuju. U svim drugim slučajevima manje ili veće nenaklonosti njemu, njegovoj majci ili njegovim obiteljima s očeve ili majčine strane, zvali su ga Žujkin sin, Crni od one Daščice i Crni Žujkin. U svim tim i mnogim drugim kombinacijama svoga i majčina imena, svoga i njena nadimka, izjednačavan je s majkom, njenim obličjem i njenom sudbinom.

I svi komentari prolaznika koje bi pozdravio temeljeni su na sličnosti s majkom u obličju i sudbini. Evo ih samo malen izbor, onakvih kakvi su u njegovu sjećanju ostali urezani do današnjeg dana.

“Kakva šteta! Umiljat momčić, ali ga sunce neće dugo grijati. I on će krenuti za svojim bratom.”

“I on je mršav i blijed kao i majka mu. Teško kući u kojoj sušica sjedne za ognjište. Kosi i mlado i staro. Pogledajte ga! Još ni dvije zime neće prezimiti, a da neće prokašljati krv.” “Žujka ga namjerava dati na škole za svećenika. Ne bi li ga Bog zadržao na životu! Mogao bi završiti škole, mali joj dobro uči, ali će taj umrijeti mnogo prije nego što održi prvu misu.”

“Gledaj što ti je život! Žujka je uvijek imala novaca, a uz novac sve što je poželjela imati. Kao djevojka očev no36

vac zarađen u Americi i kod kuće! A kao žena muževljevu invalidninu na izgubljeni vid jednog oka! Ali, što ti vrijedi bogatstvo kad nemaš zdravlja! Brat joj je umro, sin joj je umro, a ni ovaj što pored nas prođe i pozdravi nije daleko od groba.”

“Zamisli! Kolike bi žene nesreću da joj muž živi s vidom jednog oka i prima dobru mirovinu doživjele kao sreću! Mnoge! Ja prva! I baš je Žujku, mimo tolikih žena, ta sreća u nesreći morala dopasti. Neka je! Tim će novcem moći kupiti mnoge lijepe stvari, ali ni sebe ni ono što rodi neće moći otkupiti od smrti.”

Ti su komentari bili uzrok što se njemu događalo nešto suprotno onomu što se događalo mužu i ženi iz tetine priče, kad su jedno drugomu nazdravili u ime Nazarećaninovo. Mužu i njegovoj ženi, prije zdravice i spominjanja imena onoga u čiju će čast plemenitim vinom nakvasiti grla, s doživljavanjem sunca, zvijezda, potoka i lišća nešto nije bilo u redu. Nakon zdravice s doživljavanjem sunca, zvijezda, potoka i lišća postalo im je sve kako treba biti. Njemu, pak, prije nego će pozdraviti i u tom pozdravu izreći dva imena, kojima se služi kao planinar štapovima, nada je u oslonac na majku i njena sina ispunjavala dušu i činila svijet radosnim. Nakon pozdrava, ako bi ga pozdravljeni prepoznali tko je i čiji je i po tomu mu proricali sudbinu, sunce je ostajalo bez sjaja i topline, zvijezde bez iskrenja, lišće bez zelenila, a slapovi na Brljanu bez žubora i buke.

Nada je u pomoć koja stiže od dva spomenuta imena slabila, a pojavila bi se u mislima slika djeda iza stolarske klupe, u trenutku kad blanja lijes onima na koje sa suzom u plavom oku misli.

Kad pribrano razmisli što je tomu uzrok, ne može ga pronaći ni u majčinoj preporuci kako se ponašati kad zaglibiš u blato ni u poruci tetine priče o mužu i ženi. I majčin naputak i tetina priča kazuju da nam u životu trebaju oslonci slični kolju oko kojeg se, kao ljudi oko svojih oslonaca, ovija grah penjač, cvjeta i daje obilan plod. Sva je 37

krivnja u tom nesretnom prepoznavanju! Kad ga oni koje pozdravi ne bi prepoznali, ne bi bilo ni komentara ni proricanja sudbine. Bilo bi uvijek onako kako bude kad susretne ljude koji o njemu i njegovima ništa ne znaju. On ih pozdravi, oni mu odzdrave i kažu: “Blago majci koja ga ima ovakvoga!”

Tko bi osim tete Jelke, njegove učiteljice i njegova nemilosrdnog izrabljivača, mogao reći što mu valja činiti kako bi susretao i pozdravljao samo one koji o njemu ne znaju ništa? Kako što rjeđe susretati one koji te prepoznaju?

Kako, kad takve već moraš susresti, ne čuti ono što o tebi govore? Kako odijeliti ono što ti je od pozdravljenih drago čuti od onog što ti, čuješ li, suncu oduzima svjetlost a lišću zelenilo?

“Kako?” pitao je tetu Jelku koju je, izuzev majke, jedinu mogao pitati ako je nekoga za nešto upitati poželio.

“Lako!” odgovorila je teta.

“Onda reci!”

“Prije nego ti kažem, od ove nedjelje do one što dolazi tražim od tebe poslušnost. Kud ja okom, tud ti skokom!

Shvaćaš li?”

U ponedjeljak je, kad je tjedan robovanja odrobovao, za svoju ropsku pokornost i svoj doista težak rad dobio zasluženu plaću. Opet jednu priču! Po tetinoj izjavi, iz njena pamćenja, a po njegovu mišljenju, iz raskupusane knjige bez korica koju je, sve mu se čini, ukrala u tom lječilištu gdje se liječila i donijela kući samo da bi njega, znajući za njegov porok povezan s pričama, mogla učiniti svojim robom. Ovisnikom o njenoj kupusari! Jer, da tu zlu namjeru nije imala, dala bi mu kupusaru da iz nje čita kad čitati poželi, a ne bi mu dopuštala čitanje samo one priče za koju je odrobovao. Ni to! Sama bi mu ispričala priču za koju je robijao!

U tetinoj se priči govorilo o vlastelinki. Prezivljući se nekim, ne zna se kojim, prezimenom stare i slavne plemić38

Sadržaj

Knjiga prva .............................................................................. 7 Knjiga druga ......................................................................... 61 Knjiga treća ......................................................................... 147 Knjiga četvrta ...................................................................... 289

397

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Grafički zavod Hrvatske

Roman “Sunce”, novo djelo Ivana Aralice, po sudu mnogih najvećega hrvatskog romanopisca, još jednom pokazuje Aralicu kao pripovjedača s nevjerojatnim smislom za stil i najsitnije detalje iz kojih filigranskom umješnošću stvara vrhunska književna djela.

Okosnicu romana čini sjećanje samoga autora na jedno razdoblje njegova djetinjstva koje mu se usjeklo u pamćenje i koje je umnogome odredilo i njegov životni put. Riječ je o boravku u dječjemu lječilištu na Čiovu tijekom kojega je bio okružen pažnjom, ljubavlju i dobrotom jedne od tamo službujućih časnih sestara.

Opisujući svoja sjećanja iz djetinjstva i prisjećajući se lika požrtvovne sestre Domine autor je stvorio svoje možda ponajbolje djelo.

Ovaj roman o djetinjstvu istodobno je roman i o ljudskome odrastanju, o plemenitosti, dobroti i požrtvovnosti drugih koji nas osvajaju i oblikuju. Pisan s velikim nadahnućem, iznimnim spisateljskim žarom i neskrivenim emocijama, prepun slikovitih drevnih priča, ali i mnogih nikada ispričanih slika, odnosa i detalja iz vlastitoga života, ovaj roman će još jednom potvrditi Aralicu kao najčitanijega suvremenog hrvatskog autora.

ISBN 953-235-053-5

www.verbum.hr