Issuu

Učenički krug pape Benedikta XVI. Priredili Stephan Otto Horn i Siegfried Wiedenhofer

STVARANJE I EVOLUCIJA Kolokvij na kojem je sudjelovao papa

BENEDIKT XVI. VERBUM

STVARANJE I EVOLUCÄ²A

Biblioteka:

Posebna izdanja

40.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: Jacinta Kusić Zdravko Gavran

Stručni redaktor: Joško Kaliterna, dipl. ing.

Za nakladnika: Miro Radalj

Učenički krug pape Benedikta XVI. Priredili Stephan Otto Horn i Siegfried Wiedenhofer

STVARANJE I EVOLUCĲA Kolokvĳ na kojem je sudjelovao papa

BENEDIKT XVI.

VERBUM Split, 2008.

Naslov izvornika: Herausgegeben im Auftrag des Schülerkreises von Papst Benedikt XVI. von Stephan Otto Horn SDS und Siegfried Wiedenhofer SCHÖPFUNG UND EVOLUTION Eine Tagung mit Papst Benedikt XVI. in Castel Gandolfo © Libreria Editrice Vaticana, Città di Vaticano © Sankt Ulrich Verlag GmbH, Augsburg © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2008. Izvršna urednica: Ana Lemo, dipl. teol. Sva prava pridržana. Nĳedan se dio ove knjige ne smĳe umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Zdravko Gavran Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 21:52-54 BENEDICTUS XVI, papa Stvaranje i evolucija : kolokvij s papom Benediktom XVI. u Castelu Gandolfu / na traženje učeničkog kruga priredili Stephan Otto Horn i Siegfried Wiedenhofer ; predgovor kardinala Christopha Schoenborna ; <prijevod Jacinta Kusić, Zdravko Gavran>. - Split : Verbum, 2008. (Posebna izdanja / Verbum ; 40) Prijevod djela: Schöpfung und Evolution. - Bibliografija. ISBN 978-953-235-162-0 1. Horn, Stephan Otto 2. Wiedenhofer, Siegfried 130106090

Predgovor

»Mi nismo slučajan i besmislen proizvod evolucĳe. Svatko je od nas plod Božje zamisli. Svatko je željen, svatko je voljen, svatko je potreban« (iz homilĳe pape Benedikta XVI. prigodom njegova uvođenja u službu). Godine 1985. održan je u Rimu simpozĳ posvećen temi »Evolucĳa i kršćanstvo«. Organizirali su ga prof. Robert Spaemann i njegova münchenska katedra za ﬁlozoﬁju. Domaćin je bila Kongregacĳa za nauk vjere Svete Stolice pod vodstvom njezina tadašnjeg predstojnika, kardinala Josepha Ratzingera. Ono što je sadašnji Sveti Otac u »Uvodnoj rĳeči« prigodom objavljivanja radova s toga simpozĳa1 tada napisao može na najbolji način poslužiti i kao uvod u radove kolokvĳa što ih je na njegov poziv održao njegov učenički krug2 od 1. do 3. rujna 2006. u Castelu Gandolfu. Nĳe izostalo medĳskog zanimanja za taj susret učenikâ. Rasprava o Stvaranju i evolucĳi, o vjeri i znanosti, o cilju i slučaju u procesu nastanka našega svĳeta podigla je posljednjih mjeseci visoke valove. Moj članak od 7. srpnja 2005. u New York Timesu djelovao je pritom pomalo kao katalizator. Rasprava, dakako, već odavno tinja. Nju brojni čimbenici stalno iznova oživljuju, i nĳe ni izdaleka zaključena. A ona je prĳeko potrebna. Zašto je tako, to je papa Be7

PREDGOVOR

nedikt XVI. pokušavao dodatno razložiti u brojnim izjavama i komentarima. Posljednjih su mjeseci došle do izražaja bojazni da bi Crkva mogla revidirati svoj stav s obzirom na vjeru u Stvaranje i na nauk o evolucĳi. No kakvo je točno gledište Crkve u tom pitanju? Nitko nĳe pozvanĳi o tome govoriti doli dugogodišnji predstojnik rimske Kongregacĳe za nauk vjere, eminentni teolog i učitelj, papa Benedikt XVI. U nastavku će se stoga navesti nešto opširnĳi dokumentarni izvadci njegovih očitovanja o toj temi. Počnimo jednim dužim citatom iz njegove popratne rĳeči uvrštene u svezak radova sa simpozĳa objavljenog g. 1986.: Prepirka između vjere i učenja o evolucĳi, koja se sa stanovitom žestinom vodila u devetnaestomu i na početku dvadesetoga stoljeća, kao da je sredinom ovoga stoljeća u stanovitoj mjeri dospjela do mirovnog rješenja. Enciklika Humani generis3 od 12. kolovoza 1950. prepustila je pitanje nastanka svake pojedine vrste onoga što živi strukovnoj mjerodavnosti prirodoznanstvenog istraživanja, a jedino je zadržala antropološko ograničenje koje glasi da se čovjeka ne može objasniti samo na temelju bioloških sveza i odnosa; kao biće s duhovnom dušom svaki je čovjek nov početak, koji se ne da objasniti samo biologĳskim razlozima, nego ukazuje na Tvorca. Tim mirovnim utanačenjem spor o čovjeku nĳe dakako posve izglađen: uskoro ni teolozi nisu više znali što učiniti s pojmom »duše« i njezinim neposrednim stvaranjem od Boga. Klasični antropološki model u kojem je formulirano ono 8

PREDGOVOR

od čega se u vjeri ne može odustati ne da se tako lako dovesti u sklad s posve drukčĳim misaonim pristupom evolucĳske teorĳe i time da ona polaže pravo na sveobuhvatno objašnjenje, pa i čovjeka hoće objasniti u skladu s tim pristupom. Negdje u to isto doba postala je poznatom jedna nova vizĳa, ona kojom je Teilhard de Chardin pokušao ukupnost prirodoznanstvenoga mišljenja dovesti u sklad s ukupnošću teološkoga gledanja na čovjeka. Iz Teilhardovih intuicĳa nedvojbeno su proizašli raznovrsni poticaji koji su učinili plodnim filozofski i teološki razgovor s prirodoznanstvom. No one nisu mogle biti posljednjim odgovorom, jer su se njihove prirodoznanstvene temeljne pretpostavke u bitnomu ograničavale na anatomĳsko i morfologĳsko područje (s izuzećem genetičkih procesa), a ni formuliranje filozofskih i teoloških pojmova nĳe bilo takvo da bismo njime mogli biti zadovoljni. Danas se pak ušlo u nov stadĳ javne rasprave, budući da »evolucĳa« nĳe ostala na svome prirodoznanstvenom polju, nego je uzdignuta na razinu modela mišljenja, koji nastupa tako da polaže pravo na objašnjavanje cjelokupne zbilje, a čime je »evolucĳa« postala svojevrsnom »prvom filozofijom«. Kao i onda kada se srednjovjekovlje bĳaše dalo na pokušaj »utemeljivanja svih znanosti na teologĳi« (Bonaventura), tako se i ovdje može govoriti o utemeljivanju cjelokupne stvarnosti na »evolucĳi«, pri čemu se vjeruje da se i spoznaja, etos, religĳa mogu 9

PREDGOVOR

izvesti iz opće sheme evolucĳe. To da se ta filozofija nadaje kao naoko čisto izlaganje prirodoznanstvene spoznaje, dapače, da se ta filozofija s njim poistovjećuje, daje joj gotovo neosporivu uvjerljivost, koja zbog sveopće krize filozofijskoga mišljenja postaje utoliko snažnĳom. Kada se taj s evolucĳom povezan razvoj pomnĳe promotri, još je teže poricati da sada stojimo pred posve novom situacĳom u kojoj se razgovor vodi, koja se ne može mjeriti parametrima borbe koja se u 19. stoljeću vodila između prirodoznanstva i teologĳe. Istina je da je i tada bilo proširivanjâ prirodoznanstvene spoznaje, pri čemu se njezinu izvjesnost neopravdano protezalo i na nedokazane modele mišljenja. No današnji oblik evolucionarske filozofije, za koju se čini kao da sagledava ukupnost prirodoznanstvene spoznaje te da time ujedno želi dati uvid u strukturu bitka sve do njegovih najdubljih uzroka i najkonkretnĳih ostvarenja, to je ipak nešto novo. Tu je granične prĳelaze između prirodnih znanosti i filozofije u jednu ruku često veoma teško odrediti, dok u drugu ruku sve to ima izrazito velike posljedice, zato što koherentnost te cjeline isključuje svako drugo načelo. Objašnjavanje cjelokupne stvarnosti na temelju materĳe doseže time takav totalitet kakav se u 19. stoljeću još uvĳek teško moglo i zamisliti. Ukoliko za vjeru više ne znači nikakvu poteškoću ako se prirodoznanstvenu hipotezu o evolucĳi pušta da se razvĳa primjereno svojim vlastitim metodama, utoliko posezanje filozofskog modela objašnjenja zvanog »evolucĳa« 10

PREDGOVOR

na ukupnost svega znači to korjenitĳi izazov za vjeru i teologĳu. Da su značenja koja su prenesena na druga područja, »na druga područja funkcioniranja« često puno opasnĳa od pukih poricanja, to je očito. Utoliko je važnĳe da se tu pronađu prave razine za razgovor. Ni u kom slučaju ne bi smio nastati dojam kako dolazi do novog spora između prirodoznanstva i vjere, o kojemu ustvari u ovom razgovoru nĳe ni na koji način rĳeč. Istinska razina za razgovor jest razina filozofskog mišljenja: gdje prirodoznanstvo postaje filozofijom, tu je filozofija ta koja se s njime mora suočiti te raščistiti ono što je sporno. Samo će se tako razlučnice za razgovor povući kuda treba; samo će tako ostati zorno o čemu je rĳeč: o racionalnoj filozofskoj raspri koja ima za cilj objektivnost racionalne spoznaje, a ne o prizivu vjere protiv razuma… Sveti Otac ne ističe tek od glasovitoga regensburškog govora važnost razuma u posredovanju između prirodnih znanosti i vjere. Prema toj je temi već prĳe gotovo 40 godina profesor Ratzinger zauzeo u osnovi onaj stav kojeg dojmljivo obrazlaže u upravo navedenom tekstu iz 1986. U nizu emisĳa na Južnonjemačkom radĳu iz g. 1968. taj je teolog, koji je tada predavao u Tübingenu, opširno izložio svoje stajalište o temi »Vjera u Stvaranje i teorĳa evolucĳe«. Donosimo veći dio toga izlaganja.4 Da bi se na tom planu moglo naprĳed, moramo pobliže istražiti i izvještaj o Stvaranju i ideju evolucĳe; i jedno i drugo može se ovdje 11

PREDGOVOR

na žalost učiniti samo u naznakama. Zapitajmo dakle, polazeći od potonjega, najprĳe ovo: kako zapravo razumĳevamo svĳet ako ga poimljemo na evolucĳski način? U tome je bitno dakako to da bitak i vrĳeme ulaze u čvrst suodnos: bitak jest vrĳeme, a ne da bi on samo imao vrĳeme. Samo u nastajanju on jest i razvĳa sebe tako da postaje to što jest. S tim u skladu, bitak se razumĳe dinamički, kao kretanje bitka, a ono se razumĳe kao usmjereno k nečemu: on ne kruži u vazda istomu, nego se dalje razvĳa. Istina je da postoji sporenje o primjenjivosti pojma »napredak« na evolucĳski lanac, posebice stoga što ne raspolažemo neutralnim mjerilom koje bi nam dalo za pravo reći što se to može vidjeti kao nešto bolje ili manje dobro i kada bi se, susljedno tomu, smjelo zaozbiljno govoriti o daljnjem razvoju. Sâm taj poseban odnos što ga čovjek ima prema svoj ostaloj zbilji daje mu pravo, bar u slučaju kada se pita o samomu sebi, gledati na sebe kao na referentnu točku: sve dotle dokle je o njemu rĳeč, on nedvojbeno ima na to pravo. I kada on tako mjeri po svojoj mjeri, tada se u krajnjoj linĳi ne može osporiti to da evolucĳa ima određenu usmjerenost i obilježje napredovanja, čak i ako se pritom ne previdi da postoje slĳepi rukavci evolucĳe te da je njezin put daleko od toga da bi tekao pravocrtno. I obilaznice su put, i obilaznicama se dolazi do cilja, kao što pokazuje sama evolucĳa. Pitanje ima li bitak smisla kada ga se razumĳe kao put, ima li evolucĳa u cĳelosti smisla, ostaje pritom dakako otvoreno, a na nj se i 12

PREDGOVOR

ne može odgovoriti unutar same teorĳe evolucije; za nju je to metodološko pitanje, dok je za živoga čovjeka to temeljno pitanje o cjelini svega. Prirodoznanstvo izjavljuje danas s tim u svezi, spoznajući svoje granice, da se na to za čovjeka nezaobilazno pitanje ne može odgovoriti unutar-znanstveno, nego u okviru nekoga »sustava vjere«. Time pak što mnogi pritom misle kako kršćanski »sustav vjere« nĳe za to prikladan, već da treba naći neki drugi, nĳe nam se ovdje potrebno baviti, zato što oni time iskazuju nešto što se nalazi u okvirima njihove odluke o vjeri, a izvan okvira njihove znanosti. No time smo sada dovedeni u situacĳu da točno kažemo što znači vjera u Stvaranje glede evolucĳskog razumĳevanja svĳeta. S obzirom na temeljno pitanje za koje nĳe očekivati da na nj odgovori teorĳa evolucĳe, naime vlada li tu besmisao ili smisao, ta vjera izražava uvjerenost da svĳet u cjelini, kao što o tome kazuje Biblĳa, dolazi iz Logosa, to jest iz stvarateljskog razuma, i da je svĳet vremeniti oblik njegova vlastita dovršenja-ispunjenja. Stvaranje, gledano s točke s koje mi razumĳevamo svĳet, nĳe neki daleki davni početak niti je ono na više stadĳa razdĳeljen začetak, već se ono odnosi na bitak kao na nešto vremenito i nastajuće: vremeniti bitak jest ono što je obuhvaćeno određenim stvarateljskim činom Božjim, koji mu u njegovoj rasprštenosti daje njegovo jedinstvo, u kojemu se ujedno sastoji njegov smisao, koji nama nĳe provjerljiv, jer mi ne vidimo cjelinu, nego smo i sami dĳelovi nje. Vjera u Stvaranje ne kazuje nam ono što smi13

PREDGOVOR

sla svĳeta, nego samo njegovo da: sve to pulsiranje nastajućeg bitka jest slobodno i riziku slobode izloženo ozbiljenje stvarateljske iskonske zamisli, po kojoj to ozbiljenje ima svoj bitak. Pa nam je stoga danas možda razumljivĳe ono što je kršćanski nauk o Stvaranju doduše oduvĳek govorio, ali što je pod utjecajem antičkih modela teško uspĳevao učiniti značajnim: o Stvaranju ne valja misliti kao nečemu po obrascu kakva rukotvorca, koji pravi svakojake predmete, nego tako da je mišljenje ono što je stvarateljsko. Pa ujedno postaje zornim to da cjelina kretanja bitka (a ne tek sâm početak) jest Stvaranje te da jednako tako cjelina (a ne tek ono do čega poslĳe dolazi) jest istinska zbilja i istinsko kretanje. Ako to sve skupa dovedemo u međusobnu svezu, moći ćemo reći: vjerovati u Stvaranje znači svĳet u nastajanju u koji je vrata otvorila znanost razumĳevati u vjeri kao smislen svĳet koji dolazi iz stvarateljskog uma. Time se pak već razvidno naznačuje i odgovor na pitanje o stvaranju čovjeka, jer je sada pala temeljna odluka o položaju duha i uma u svĳetu: priznavanje svĳeta-u-nastajanju kao samoozbiljenja stvaralačke zamisli sadrži u sebi i razumĳevanje da on svoje uzroke ima u stvaralačkosti Duha, u Creatoru Spiritusu. Kod Teilharda de Chardina nalazi se o tome sljedeća duhovita napomena: »Ono što razlikuje materĳalista od spiritualista nipošto više nĳe (kao u decidiranoj filozofiji) činjenica da materĳalist dopušta mogućnost prĳelaza između fizičke infrastrukture i psihičke super-strukture stvarî, nego 14

PREDGOVOR

samo to da on krajnju točku uravnoteženja kozmičkog kretanja neopravdano stavlja na stranu infra-strukture, što znači: na stranu propasti.« Pojedini vidovi te formulacĳe zasigurno će izazivati prĳepore; no meni se čini da je ono što je ključno tu sa sigurnošću pogođeno i razumljeno: alternativa materĳalizam ili duhovnim određen svjetonazor, slučaj ili naum, pred nama se danas pojavljuje u obliku pitanja gleda li se na duh i život u njegovim razvojnim oblicima samo kao na slučajnu plĳesan na površju materĳalnoga (to jest postojećega koje sebe ne spoznaje), ili se na nj gleda kao na cilj zbivanja, a čime se, zauzvrat, i na materĳu gleda kao na pretpovĳest duha. Ako se čovjek odluči za potonje, time postaje razvidno da duh nĳe slučajni proizvod materĳalnoga razvitka, nego da je puno više posrĳedi to da materĳa znači jedan moment u povĳesti duha. A to je samo jedan drugi izraz za iskaz da duh jest stvoren i da nĳe puki proizvod razvitka, pa makar on svoju zamjetljivu pojavnost i dosezao putem toga razvitka. Time smo prispjeli do točke na kojoj je moguć odgovor na pitanje na koji to način teološki iskaz o zasebnom stvaranju čovjeka može supostojati zajedno s evolucĳskom slikom svĳeta, odnosno koji oblik ono mora poprimiti u evolucĳskoj slici svĳeta. Dakako, baviti se time tako da se ulazi u pojedinosti izlazilo bi izvan okvira ovoga ogleda; bit će dovoljno iznĳeti nekoliko naznaka. Tu bi pak valjalo ponajprĳe podsjetiti na to da i što se tiče stvaranja čovjeka, Stvaranje ne označuje neki davni početak, već se rĳeč 15

PREDGOVOR

Adam odnosi na svakoga od nas: svaki je čovjek u izravnu odnosu s Bogom. Vjera ne tvrdi o prvomu čovjeku ništa više no što tvrdi o svakomu od nas, i obratno: ništa manje o nama negoli o prvomu čovjeku. Svaki je čovjek nešto više doli proizvod nasljednih osobina i okoline, nĳedan ne proizlazi samo iz izračunljivih ovozemaljskih čimbenika, tajna je Stvaranja nad svakim od nas. Pa bi valjalo prihvatiti spoznaju kako duh ne pristupa ovdje kao nešto strano, kao neka ina, druga po redu supstancĳa u odnosu na materĳu; kako nastup duha znači u skladu s rečenim puno više to da neko kretanje naprĳed prispĳeva k cilju koji mu je dodĳeljen. Naposljetku bi valjalo kazati da stvaranje duha smĳemo zamišljati najmanje kao nešto što svojim rukama čini Bog, koji se tu najednom počinje u svĳetu nečim svojeručno baviti. Ako stvorenje znači ovisnost bitstva, tada posebno stvorenje nĳe ništa drugo doli posebna ovisnost bitstva. Tvrdnja da je čovjek od Boga stvoren na osobitĳi, izravnĳi način no što su stvorene stvari u prirodi znači, ako se to izrazi manje slikovitim rĳečima, upravo to da je čovjeka Bog htio na osobit način: ne kao puko biće, koje »je tu«, nego kao biće koje ga poznaje; ne samo kao nešto oblikovano što je smislio, nego kao egzistencĳu koja i sama može misliti na nj. Tu speciﬁčnu željenost i znânost čovjeka od Boga nazivamo njegovim posebnim stvaranjem. Ako se pođe odatle, doista će se smjeti uspostaviti dĳagnoza o obliku nastanka čovjeka: gli16

PREDGOVOR

na bĳaše učas postala čovjekom, u kojem je biće prvi put bilo u stanju uobličiti misao o Bogu, ma koliko ona još bila zasjenjena. Prvi Ti koji je – ma uz koliko mucanja – kazan Bogu iz čovječjih usta označuje onaj trenutak u kojem se duh bĳaše uzdignuo u svĳetu. Tu bĳaše prĳeđen Rubikon nastanka čovjeka. Jer uporaba oružja ili vatre, nove metode okrutnosti ili iskorištavanja nisu ono što tvori čovjeka, već je to njegova sposobnost biti neposredno pred Bogom. Na tomu nauk o posebnom stvaranju čovjeka čvrsto ustrajava; u tome je i sama srž vjere u Stvaranje. U tome je i razlog zbog kojega paleontologĳa ne može utvrditi trenutak nastanka čovjeka: nastanak čovjeka jest uzdizanje duha, kojeg se ne može iskopati lopatama. Teorĳa evolucĳe ne ukida vjeru; a niti ju potvrđuje. Ali ju izaziva da samu sebe dublje razumĳe i tako pomogne čovjeku sebe dublje razumĳevati te sve više postajati onim što on jest: bićem koje u vĳeke vjekova treba Bogu govoriti Ti. Kao teolog Sveti je Otac već zarana te stalno iznova ukazivao na nedostatnosti nauka o Stvaranju na širokim područjima novĳe teologĳe te upozoravao na posljedice tog »praktičkog napuštanja nauka o Stvaranju«.5 Kao münchenski nadbiskup kardinal je Ratzigner stoga temi Stvaranja u svome navĳeštanju dao prvorazredno mjesto. Četiri korizmene propovĳedi u proljeće 1981. svjedoče o tome. Uskoro nakon što ih je održao, papa Ivan Pavao II. pozvao ga je u Rimsku kurĳu. G. 1985. on je pisao: »U godinama koje su potom slĳedile i u novoj za17

PREDGOVOR

daći u kojoj sam se nalazio još mi je jasnĳim postao nezavidan položaj teme Stvaranja u današnjemu navĳeštanju.«6 Njegovi glasoviti govori o položaju kateheze što ih je održao u lyonskoj odnosno pariškoj katedrali7 dojmljivo su stavljali u prvi plan nužnost obnove kateheze o Stvaranju kao temelja svakog navĳeštanja spasenja. G. 1985. oci okupljeni na izvanrednoj Biskupskoj sinodi zamolili su papu Ivana Pavla II. neka pokrene izradbu katekizma Drugog vatikanskog sabora. G. 1986. Papa je imenovao čovjeka od vlastita povjerenja, kardinala Ratzingera, za odgovornog voditelja onog povjerenstva koje je imalo izraditi željeni katekizam. Stoga nĳe nikakvo iznenađenje da katolički nauk o vjeri u pogledu Stvaranja zauzima dosta prostora u novom Katekizmu Katoličke Crkve (br. 279–384). Neki su kritizirali to što Katekizam ne zauzima izričito stajalište o temi evolucĳe. No ako se sama ta rĳeč i ne spominje, o toj se stvari jasno govori (usp. br. 283–285). Nĳe zadaća Katekizma voditi raspravu o vjeri u Stvaranje i učenju o evolucĳi. Za to su primjerenĳi drugi forumi. Na uglednoj i za vođenje rasprava o duhovnim pitanjima posve prikladnoj agori, na Sorbonni u Parizu, održao je kardinal Ratzinger 27. studenoga 1999. govor koji, koliko znam, najiscrpnĳe od svega što je napisao prikazuje stajalište o našoj temi. Stoga ćemo ga i ovdje in extenso citirati:8 Razdvajanje fizike od metafizike što ga je provelo kršćansko mišljenje biva sve više poništavano. Sve bi ponovno imalo postati »fizi18

PREDGOVOR

kom«. Teorĳa evolucĳe u tom se smislu stalno iznova sve više kristalizirala kao onaj put kojim se postiže to da metafizike najzad nestane, da »hipoteza Bog« (Laplace) postane suvišnom te da se formulira »znanstveno« objašnjenje svĳeta. Teorĳa evolucĳe koja obuhvaća cjelinu zbiljskoga i kojom se ona objašnjava postala je svojevrsnom »prvom filozofijom«, koja po sebi znači istinsko utemeljenje prosvĳećenoga razumĳevanja svĳeta. Svaki pokušaj da se u igru uvedu uzroci drukčĳi od onih koje je utvrdila takva »pozitivna« teorĳa, svaki pokušaj »metafizike« mora se učiniti nečim poput povratka na doba prĳe prosvjetiteljstva, kao iskorak iz polaganja prava znanosti na sveobuhvatnost. A time se i na kršćansku misao o Bogu mora gledati kao na nešto neznanstveno. S njime više nĳe u skladu nĳedna theologia physica9: jedina theologia naturalis10 po takvu je naziranju učenje o evolucĳi, a ono ne poznaje baš nikakva Boga, bilo kao Stvoritelja u smislu kršćanstva (judaizma i islama), bilo kao duše svĳeta ili unutarnje pokretačke sile u smislu stoe. U najboljem bi se slučaju moglo u duhu budizma na sav ovaj svĳet gledati kao na privid i na Ništa te u tom smislu opravdavati mističke religĳske oblike koji se bar izravno ne nadmeću s prosvjetiteljstvom. Je li time rečena posljednja rĳeč, jesu li zbog toga razum i kršćanstvo neopozivo jedno od drugoga razdvojeni? U svakom slučaju, ne može se zaobići raspravu o tome koja sve područja obuhvaća evolucĳsko učenje kao prva filozofija ni onu o isključivosti pozitivne metode kao je19

PREDGOVOR

dinoga načina znanosti i [jedinoga načina] racionalnosti. Tu raspravu moraju stoga obje strane započeti strukovno i sa spremnošću na slušanje, što se do sada događalo samo u veoma maloj mjeri. Nitko ne će moći ozbiljno dovesti u sumnju znanstvene dokaze o postojanju mikroevolucĳskih procesa. Reinhard Junker i Siegfried Scherer kažu o tome u svojem »kritičkom udžbeniku« o evolucĳi: »Takvi razvoji (mikroevolucĳski procesi) višestruko su poznati iz prirodnih procesa nastajanja varĳacĳa i oblikovanja. Njihovo istraživanje na polju evolucĳske biologĳe dalo je važne uvide u genĳalnu sposobnost prilagodbe živućih sustava.« Njih dvojica kažu s tim u skladu kako se istraživanje prvobitnih uzroka može s punim pravom označiti kao kraljevska disciplina biologĳe. Stoga se na to ne odnosi pitanje što će ga u suočenju s time postaviti vjernik modernog razuma, nego se ono odnosi na ono protezanje na područje philosophĳe universalis11 koje želi postati sveukupnim objašnjenjem zbiljskoga i koje iz toga više ne želi ispustiti nĳednu razinu mišljenja. Unutar samoga evolucĳskoga učenja pokazuje se problem pri prelasku s mikroevolucĳe na makroevolucĳu, o kojemu Szathmáry i Maynard Smith, obojica uvjereni pristaše sveobuhvatne teorĳe evolucĳe, izjavljuju u najmanju ruku ovo: »Nema nĳednog teoretskog razloga na temelju kojega bismo očekivali da bi evolucĳski pravci s vremenom postajali kompleksnijima; isto tako, nema nĳedne empirĳske potvrde da se to događa.« 20

PREDGOVOR

Pitanje koje tu valja postaviti seže, dakako, dublje: rĳeč je o tomu smĳe li se evolucĳsko učenje postavljati kao sveopća teorĳa svega zbiljskoga, izvan koje daljnja pitanja o uzroku i biti stvarî nisu više dopustiva, a nisu više ni potrebna, odnosno ne izlaze li ta posljednja pitanja ipak izvan područja onoga što je čisto prirodoznanstveno uopće istraživo. Želio bih to pitanje postaviti još konkretnĳe. Je li sve rèčeno određenim tipom odgovorâ na kakav nailazimo recimo kod Poppera u sljedećoj formulacĳi: »Život, takav kakav poznajemo, sastoji se od fizikalnih ‘tĳela’ (bolje: od procesa i struktura) koja rješavaju probleme. To su različite vrste ‘naučile’ putem prirodnog odabira, to jest, putem metode reprodukcĳe plus varĳacĳe; putem metode koja je sama po sebi naučena po istoj metodi. To jest regres, ali on nĳe beskonačan…«? Ne vjerujem. U konačnici je rĳeč o alternativi koja se više ne može razrĳešiti samo prirodoznanstveno, a u svome temelju ni filozofski. Rĳeč je o pitanju stoji li na početku svĳu stvari i u njihovu temelju razum odnosno ono što je razumno, ili ne stoji. Rĳeč je o pitanju je li ono što je zbiljsko nastalo temeljem slučaja i nužnosti (ili s Popperom koji se nadovezuje na Butlera temeljem luck i cunning – sretna slučaja i predviđanja), dakle nastalo iz ne-razumskoga, je li dakle razum slučajan nusproizvod ne-razumskoga te je u oceanu ne-razumskoga u konačnici bez značenja, ili ostaje li kao nešto istinito ono što tvori temeljnu uvjerenost kršćanske vjere i njezine filozofije: In principio erat Verbum12 – u početku svĳu stvari 21

PREDGOVOR

stoji stvarateljska moć razuma. Kršćanska je vjera danas kao i nekoć opcĳa kojom se bira prioritet razuma i razumskoga. To posljednje pitanje ne može se više, kao što je već rečeno, razrĳešiti putem prirodoznanstvenih dokaza, a i filozofsko mišljenje tu se sudara sa svojim granicama. U tom smislu ne postoji posljednja dokazivost kršćanske temeljne opcĳe. No može li razum doista odustati od davanja prednosti razumskomu pred ne-razumskim, odustati od primordijalnosti Logosa, a da sâm sebe ne ukine? Model objašnjenja kakav je primĳenio Popper, a koji se opet u raznim varĳantama pojavljuje u inim prikazima »prve filozofije«, pokazuje da razum uopće ne može ništa drugo doli i o ne-razumskomu misliti primjereno sebi, dakle razumski (probleme rješavati, metode naučiti!), čime on ipak implicite iznova uspostavlja baš zanĳekani primat razuma. Po svojoj opcĳi u prilog primatu razuma kršćanstvo i danas ostaje »prosvjetiteljstvo«, te smatram da prosvjetiteljstvo koje bi tu opcĳu napustilo ne bi po svemu sudeći značilo evolucĳu, nego bi nužno značilo involucĳu13 prosvjetiteljstva. Vidjeli smo da su u koncepcĳi ranoga kršćanstva pojmovi prirode, čovjeka, Boga, etosa i religĳe bili nerazrješivo međusobno zauzlani te da je uviđavnosti kršćanstva u doba krize bogova i krize antičkog prosvjetiteljstva upravo ta sveza dala svoj doprinos. Orĳentacĳa religije na razumno gledanje na zbilju općenito, etos kao dio te vizĳe i njegova konkretna primjena pod primatom ljubavi međusobno su poveza22

PREDGOVOR

ni. Primat Logosa i primat ljubavi pokazali su se kao istovjetni. Logos se nĳe pokazivao samo kao matematički razum na temelju svĳu stvari, nego kao stvaralačka ljubav sve do one točke u kojoj on postaje su-patnjom stvorenja. Kozmički vid religĳe, koja štuje Stvoritelja u moći bitka, te njezin egzistencĳalni vid, pitanje otkupljenja, prožimali su jedno drugo i postajali jednom cjelinom. Svako objašnjenje zbiljskoga kojim se ne može smisleno i uviđavno utemeljiti određeni etos mora doista ostati nezadovoljavajuće. A ustvari bi teorĳa evolucĳe, ondje gdje bi naumila proširiti se na philosophĳu universalis, doista i pokušala etos utemeljiti na evolucionarno nov način. No taj evolucionarni etos, koji svoj ključni pojam neminovno nalazi u modelu selekcĳe, dakle u borbi za preživljavanje, u pobjedi jačih, u uspješnu prilagođivanju, ima malošto utješno ponuditi. Pa i ondje gdje ga se na razne načine nastoji uljepšati, to u konačnici ostaje okrutan etos. Nastojanje da se iz onoga što je po sebi nerazumno destilira ono što je razumno tu posve očito ne uspĳeva. Sve to od male je vrĳednosti kada je rĳeč o etici sveopćeg mira, praktične ljubavi prema bližnjemu i nužnoga prevladavanja samih sebe koje nam je potrebno. Pokušaj da se u toj krizi čovječanstva pojmu kršćanstva kao religio vera14 iznova dade smisao koji sadrži uviđanje mora takoreći u jednakoj mjeri počivati i na ortopraksi15 i na ortodoksiji. Njegov će se sadržaj danas – uostalom, kao i nekoć – u svojoj srži morati sastojati u tomu da 23

PREDGOVOR

se ljubav i razum kao pravi glavni stupovi zbiljskoga spoje u jedno: istinski razum jest ljubav, a ljubav jest istinski razum. U svome jedinstvu oni su istinski uzrok i cilj svega zbiljskoga. U svome intervjuu s Peterom Seewaldom kardinal Ratzinger još jednom posve sažeto sažimlje o čemu je rĳeč i u samoj raspravi koja se dokumentarno donosi u ovom svesku: »Kršćanska slika svĳeta kazuje da je svĳet u svojim pojedinostima nastao u veoma zamršenu evolucĳskom procesu, no da on u svojoj srži ipak proizlazi baš iz Logosa. Svĳet je utoliko u sebi razumski.«16 Tome Logosu ulaziti u trag, istraživati i pronicati taj »progetto intelligente che è il cosmo«17 moguće je jedino zato što je zbilja »razumna« pa stoga može biti istraživana od našeg razuma. No više o tome u spisima samoga kolokvĳa. A sada nam je još izreći zahvale. Prĳe svega samomu Svetom Ocu. On je učenički krug nakon svoga izbora već dvaput velikodušno pozvao u Castel Gandolfo te je našao dosta vremena za razgovor. Dok je prvi dan našega prošlogodišnjeg susreta poslužio za pripravne rasprave u učeničkomu krugu, bilo nam je veliko zadovoljstvo da je Sveti Otac cijeli drugi dan, 2. rujna, osobno sudjelovao. Njegove rĳeči koje su se odnosile na pojedina izlaganja ovdje su prenesene, i to u transkriptu rasprave. Za tu transkripcĳu zahvaljujemo gospođi Jutti Lang, za redakcĳsku obradbu prilogâ u raspravi – koje su sve odreda sudionici autorizirali – prof. Siegfriedu Wiedenhoferu i njegovoj supruzi. Nakladi Sankt Ulrich Verlag, njezinu voditelju dr. Dirku 24

PREDGOVOR

Hermannu Voßu i lektoru dr. Peteru Paulu Bornhausenu neka je hvala na brižljivoj skrbi za projekt. Na kraju, osobita hvala dugogodišnjem motoru učeničkoga kruga, p. prof. dr. Stephanu Ottu Hornu, SDS, koji je s mirom što ga ništa nĳe moglo pomutiti pripravio naše susrete, utanačio ih sa Svetim Ocem, organizirao ih te komunikacĳu među nama njegovao i unaprjeđivao. On se pobrinuo i za sav teret izdavanja ovih spisa, u dogovoru sa Svetim Ocem, u suradnji s Libreria Editrice Vaticana. Neka oni postanu pozitivan smjerokaz u raspravi o Stvaranju i evolucĳi koja do sada traje već 150 godina! S velikom zahvalnošću može učenički krug Svetomu Ocu ovu knjigu predati kao mali dar za njegov 80. rođendan. † Kardinal Christoph Schönborn

Izlaganja

Ovdje objavljena izlaganja održana su 1. rujna 2006. pred učeničkim krugom, a 2. rujna ponovljena su u nazočnosti pape Benedikta XVI. Za tisak su prerađena.

PETER SCHUSTER

Peter Schuster EVOLUCĲA I DESIGN. POKUŠAJ OPISA SADAŠNJEGA STANJA TEORĲE EVOLUCĲE

1. Uvodne napomene Ovaj se esej bavi isključivo prirodoznanstvenim vidovima biološke evolucĳe te stoga ne može iznositi iskaze o ﬁlozofskim ili teološkim implikacĳama evolucĳske ideje. Kao i u svakoj drugoj disciplini prirodnih znanosti, biologĳski koncepti izvode se iz tumačenja empirĳskih dokaza, a moderna teorĳa evolucĳe, kao misaona tvorevina, nĳe u protuslovlju s promatranjima koja su predmetom tumačenja. Najvažnĳi mehanizam biološke evolucĳe jest Darwinovo načelo optimiranja posredstvom varijacĳe i selekcĳe. No u živoj prirodi postoje i evolucĳski procesi za čĳe su opisivanje potrebni drugi mehanizmi (vidi poglavlje 10.). Moderna je biologĳa znanost koja se brzo razvĳa. Kako ni teorĳe drugih disciplina s područja prirodoznanstva, tako ni mehanizmi biološke evolucĳe ne mogu na zadovoljavajući način opisati sve događaje do u potankosti. Molekularne znanosti o životu stalno nude nove uvide u zbivanja u submikroskopskom svĳetu. Stalno uključivanje novih rezultata u teorĳu vodi k dinamičnom izgrađivanju znanstvenih predodžbi o zbivanjima u živim sustavima. 29

EVOLUCĲA I DESIGN

Način na koji funkcionira Darwinov mehanizam optimiranja posredstvom varĳacĳe i selekcĳe rekonstruiran je putem laboratorĳskih eksperimenata koji su pokazali da se u epruveti mogu postići slična precizna usklađivanja molekularnih interakcĳa, kakva su inače poznata samo kod prirodnih molekula. Prema tome, teorĳa evolucĳe jest empirĳski utvrđena i dokaziva teorĳa koja u prirodoznanstvu zauzima rang sličan onomu različitih teorĳa fizike, primjerice mehanike, elektrodinamike ili kvantne fizike. K tomu, postoji i matematičko formaliziranje u obliku populacĳske genetike. Znanstveno istraživanje biološke evolucĳe bavi se dvama različitim pitanjima koja bi se prema svrsi trebala promatrati odvojeno: (I) istraživanje mehanizama evolucĳe, do kojih se u načelu može doći izravno putem eksperimenata, u kojima se traže fizikalni i kemĳski uzroci promatranih promjena te ih se, po mogućnosti, svodi na već poznate procese, i (II) znanstvena rekonstrukcĳa nastanka i razvoja današnje biosfere predstavlja povĳesnu znanost koja se tradicionalno oslanja na paleontologĳu i koja u posljednjih pedeset godina sve više poseže za tumačenjima dodatnih dokaza molekularnih znanosti o životu.

2. Darwin i Mendel Darwinovo načelo polazi od trĳu promatranja: (I) pri razmnožavanju živih bića potomci nasljeđuju osobine roditelja, (II) organizmi jedne populacĳe nisu svi isti odnosno, drugim rĳečima, postoji pri30

PETER SCHUSTER

rodna varĳacĳa osobina, i (III) u svakom ekosustavu nastane puno više potomaka no što ih može preživjeti od postojećih resursa. Uzrok varĳabilnosti jesu stalne (nemjerljivo) male promjene koje nastaju kao posljedica ne baš savršenog procesa razmnožavanja. Iz trĳu zasebnih promatranja može se izvući jednostavan zaključak: sve osobine koje pozitivno utječu na broj potomaka1 imaju samoojačavajuće djelovanje. Drugim rĳečima, veći broj potomaka u prvoj generacĳi imat će još više potomaka u drugoj generacĳi, koji će pak imati još više potomaka u trećoj generacĳi itd. No budući da se samo određeni broj potomaka može prehraniti, u konačnici će najplodnĳa varĳanta potisnuti sve ostale. U prikazu 1 (na str. 48) to je predočeno dojmljivim primjerom: Iako je razlika u plodnosti između dvĳu varĳanata samo 10% – odnosno jedanaest naspram deset potomaka – sastav populacĳe u kojoj je početni omjer iznosio 99:1 u korist plodnĳe varĳante, nakon 97 generacĳa posve se obrne i poprimi omjer 1:99. Zanimljivo je to što su predodžbe Charlesa Darwina glede nasljeđivanja bile pogrješne.2 On je naime vjerovao u nasljeđivanje stečenih osobina i nĳe razlikovao zametak od tjelesnih stanica. To će razlikovanje prvi uvesti August Weismann oko 1900. godine. Spomenute Darwinove pretpostavke objedinjene u takozvanoj teorĳi pangeneze pokazale su se neodrživima, a konačno su ih opovrgnule spoznaje molekularne biologĳe. Što se tiče roditeljskih utjecaja, on u kasnĳim izdanjima svog djela On the Origin of Species [O podrĳetlu vrsta] polazi od toga da se nasljedni materĳal stalno mĳešao u smislu engleske rĳeči »blending«,3 dok su mu paketi nasljed31

EVOLUCĲA I DESIGN

nih osobina u smislu današnjih gena bili nepoznati. Osim toga, oni bi bili u protuslovlju s (nemjerljivo) malim koracima koji su po mišljenju predstavnikâ Darwinova naučavanja o evolucĳi dominirali promjenama. Uporno ustrajanje evolucĳskih biologa na tako malim koracima vjerojatno ima povĳesne razloge. S jedne strane, Charles Darwin bio je pod jakim utjecajem geologa Charlesa Lyella, koji je u geologĳi postulirao postupne procese. S druge pak strane, on je smatrao da treba zauzeti suprotan stav onomu koji su zastupali prirodoznanstvenik i paleontolog Georges Cuvier i njegovi sljedbenici, po kojima su katastrofe jedini uzrok za pronalazak izumrlih vrsta u fosilnim nalazima. Ispravan mehanizam biološkog nasljeđivanja (prikaz 2, vidi dio sa slikovnim prikazima iza 48. stranice) otkrio je augustinac Gregor Mendel izvodeći pokuse s hibridnim biljkama. Mendel je imao dobru izobrazbu na području matematike i ﬁzike tako da mu statistička računanja nisu bila nepoznata. On je znao ispravno ocĳeniti rezultate dobivene iz pokusa s biljkama. Srž Mendelovih rezultata jednostavno glasi: nasljedne osobine ne prenose se mĳešanjem očinskog i majčinskog nasljednog materĳala, već se prenose u obliku »nasljednih paketa«. Za određeni paket postoji po jedan očev i jedan majčin primjerak, od kojih pak svaki dolazi kao jedna od dvĳu očevih i dvĳu majčinih varĳanti. No Mendelovi radovi nisu naišli na odjek među biolozima toga doba. Promjene u nasljednom materĳalu ostvaruju se na dva različita načina: (I) nasljedni paketi različito se rekombiniraju, čime nastaju nove kombinacĳe 32

PETER SCHUSTER

s novim osobinama za nositelja, a (II) u pojedinim paketima nastupaju promjene i nastaju posve nove varĳante. Nasljedni paketi danas se nazivaju genima, promjene se nazivaju mutacĳama, a za varĳante je uveden pojam »alel«. Mutacĳe su po svojoj naravi skokovite i mogu prouzročiti kako male, tako i velike promjene u osobinama nositelja.

3. Sintetička teorĳa evolucĳe Od početka do sredine 20. stoljeća teorĳa evolucĳe i genetika bile su nepomirljivo zavađene oko značenja kontinuiranog odabira i skokovitih mutacĳskih koraka za razvoj biosfere. Premda su populacĳski genetičari Ronald Fisher, J. S. B. Haldane i Sewall Wright već oko 1930. matematičkim metodama pokazivali da se genetika i selekcĳa bez problema mogu ujediniti, sinteza Darwinovih i Mendelovih spoznaja ostvarena je tek nakon Drugog svjetskog rata u sintetičkoj teorĳi evolucĳske biologĳe. Ta je sinteza povezana, između ostalih, sa sljedećim imenima: Theodosius Dobzhansky, Ernst Mayr i Bernhard Rensch. Sintetička teorĳa4 po svojoj je naravi makroskopska teorĳa i ne temelji se na molekularnim strukturama i ostalim značajkama biomolekula, koje su u vrĳeme njezina nastanka ionako znatnim dĳelom bile neistražene. Dvĳe su pretpostavke sastavni dio neodarvinističkih teza o evolucĳskim procesima: (I) mutacĳe ili rezultati rekombinacĳa jesu neusmjereni, što znači da se ne pojavljuju češće ako nositelju donose prednost, odnosno da se pojavljuju rjeđe ako su za nositelja 33

EVOLUCĲA I DESIGN

nepovoljne, i (II) svrhovitosti promjena i prilagodbi daju se samo a posteriori obrazložiti kao posljedica optimiranja posredstvom varĳacĳe i selekcĳe. Pojam teleologĳa biva zamĳenjen novim pojmom »teleonomĳa«. Usmjerenost k cilju samo je prividna i nĳe ni uvjet ni pokretačka snaga, već rezultat evolucĳskog procesa. Ilustrativan primjer tomu jesu oblici kljuna »Darwinove zebe«. Posredstvom mutacĳe i rekombinacĳe Darwinova je pra-zeba uspjela razviti mnogo različitih oblika kljuna. Ona varĳanta čĳi je oblik kljuna prilagođen njezinu načinu prehrane – prehrana zrnima, bobicama i insektima – jest u prednosti zato što joj takav kljun omogućuje da zagrabi više hrane, a samim time i da prehrani više potomaka. Promatranje ptica na otočju Galapagos, na kojem zebe zauzimaju više ekoloških niša, uistinu je omogućilo Charlesu Darwinu stjecanje važnih spoznaja za formuliranje načela optimiranja posredstvom varĳacĳe i selekcĳe. Prostorna podjela populacĳe na subpopulacĳe, do koje je došlo na pojedinim otocima otočja Galapagos, igra najvažnĳu ulogu u postanku vrsta.5 4. Po čemu se odlikuje biologĳa u odnosu na ﬁziku i kemĳu? Razvoj molekularne biologĳe započeo je pedesetih godina prošlog stoljeća razjašnjenjem molekularnih struktura dvĳu najvažnĳih vrsta biomolekula, proteina i nukleinskih kiselina. Na koji način funkcioniraju te makromolekule ili biopolimeri, za34

PETER SCHUSTER

ključilo se na temelju njihove prostorne građe. Za opis biološke evolucĳe osobito su važne dvĳe vrste molekula biopolimera: nukleinske kiseline i proteini. Obje su nerazgranate lančane molekule s dvama kemĳski različitim završetcima, čĳa se struktura najbolje dade usporediti s bisernim ogrlicama. Kod nukleinskih kiselina susrećemo se s četiri različite vrste bisera, a kod proteina s dvadeset (prikaz 3). Četiri slova nukleinskih kiselina nazivaju se nukleotidima, a dvadeset građevnih jedinica proteina nazivaju se aminokiselinama. Kemĳska struktura može se skraćeno prikazati kao slĳed slova koji u kodiranom obliku sadrži informacĳu o prostornoj strukturi i svojstvima molekule. Prostorna struktura molekule dobiva se prostornim odmatanjem lanca slova. Nukleinske kiseline pojavljuju se u dvjema srodnim vrstama:6 deoksiribonukleinske kiseline (DNA) i ribonukleinske kiseline (RNA). U svim stanicama odvĳa se prerada informacĳa kodiranih u slĳedu slova uzduž jednosmjerne ulice, i to u smjeru: DNA  RNA  Protein Iznimku čini samo jedna vrsta virusa, takozvani retrovirusi, kod kojih se također događa korak RNA  DNA. U stanicama se u kemĳskim tvornicama u molekularnim mjerilima lanac slova RNA prevodi u lanac slova proteina, pri čemu rĳeč od tri slova nukleinske kiseline odgovara jednoj građevnoj jedinici proteina (prikaz 4). Kôd mjerodavan za prevođenje suvišan je – 64 rĳeči od tri slova stoje nasuprot 20 aminokiselina i rečeničnom znaku »stop«. Budući da protok i obrada informacĳa 35

EVOLUCĲA I DESIGN

čine molekularnu osnovu genetičkog nasljeđivanja, govorimo o genetičkoj informacĳi i genetičkom kodu. Razmnožavanje stanica (prikaz 5) ili organizama u smislu kinetike kemĳske reakcĳe jest autokatalitički ili samoojačavajući proces. Da ograničenost resursa nĳe čimbenik ograničavanja, broj individua u određenoj populacĳi eksponencĳalno bi rastao. Takvi samoojačavajući procesi poznati su i u kemĳi, gdje daju povod za nastajanje cĳelog niza fenomena kao što su stvaranje uzoraka, oscilacĳe i eksplozĳe. Autokataliza u biologĳi razlikuje se od istog procesa u kemĳi po prĳenosu informacĳa. Prije svake diobe stanice genetička informacĳa u obliku DNA udvostručuje se, a svaka od stanica-kćeri dobiva po jedan primjerak te informacĳe. Taj proces udvostručenja biokemičar naziva replikacĳom, a replicirati se mogu kako molekula DNA, tako i molekula RNA. U prirodi se replikacĳa molekule RNA događa pri razmnožavanju virusâ. U laboratorĳskom je eksperimentu replikacĳa RNA najvažnĳi element za evolucĳu u epruveti. U molekuli DNA pohranjene su upute za udvostručenje stanice, koje ne sadrže samo upute za proizvodnju proteina prevođenjem informacĳe, već i one za gradnju strojeva za prevođenje. Metaforički rečeno: osim uputa za proizvodnju automobila prenosi se i plan za gradnju tvornice automobila. Nĳedan proces kopiranja ne može biti potpuno točan. Neminovno se događaju »pogrješke pri prepisivanju« ili mutacĳe (prikaz 6), koje čine osnovu varĳacĳe organizama, jednog od postulata Charlesa Darwina.7 Mutacĳe su prema tome promjene u 36

SADRŽAJ

Predgovor Kardinal Christoph Schönborn . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 IZLAGANJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 Evolucĳa i design. Pokušaj opisa sadašnjega stanja teorĳe evolucĳe Peter Schuster . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 Descendencĳa i intelligent design Robert Spaemann. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61 O problemu Stvaranja i evolucĳe O. Paul Erbrich, SJ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69 Fides, ratio, scientia. Prigodom rasprave o evolucĳi Kardinal Christoph Schönborn . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 RASPRAVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107 DODATAK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 183 Vjera u Stvaranje i teorĳa evolucĳe. Razlikovanje i sjecište Siegfried Wiedenhofer . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 185 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 214 Bio-bibliografske bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 226 231

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Graﬁčki zavod Hrvatske Tiskano u studenome 2008.

Kakvo je gledište Crkve u pitanju vjere u Stvaranje i nauka o evolucĳi izoštrila je rasprava što ju je na aktualnu temu sukoba između »evolucionizma« i »kreacionizma« vodio krug učenika Benedikta XVI., s kojima se on svake godine susreće na zajedničkom kolokvĳu. Ova knjiga donosi ondje održana izlaganja s područja prirodnih znanosti, filozofije i teologĳe te ono što je izrečeno u raspravi, u kojoj je i sam papa Benedikt XVI. aktivno sudjelovao. Izlagači na kolokvĳu bili su renomirani znanstvenici prof. Peter Schuster s Instituta za teorĳsku kemĳu na Bečkom sveučilištu, profesor emeritus Robert Spaemann sa Sveučilišta »Ludwig Maximilian« u Münchenu, prof. Paul Erbrich, SJ s Visoke škole za filozofiju u Münchenu te bečki nadbiskup kardinal Christoph Schönborn, koji je napisao i predgovor ovoj knjizi. »U konačnici se dolazi do alternative: Što stoji na početku: stvoriteljski razum, Duh Stvoritelj, koji sve čini i daje da nastaje sve što nastaje, ili nešto ne-razumsko, nešto što bez-umno na neki poseban način proizvodi matematički uređen kozmos, a isto tako i čovjeka, njegov razum? Ali taj bi razum tada bio samo slučajnost evolucĳe, pa stoga u konačnici i nešto nerazumsko. Mi kršćani kažemo: Vjerujem u Boga, Stvoritelja neba i zemlje – u Duha Stvoritelja. Mi vjerujemo da na početku stoji vječna Rĳeč, Razum, a ne da stoji ne-razum.« Papa Benedikt XVI.

Cijena: 120 kn

ISBN 978-953-235-162-0