POGLAVLJE II.
1. Na cesti koja je vodila prema Alepu vladala je žestoka vrućina, a opet, začudo, ta vrućina kao da je zračila nekom dobrohotnošću, kao da joj je jedina svrha bila da bude dobra prema živim bićima, čak i prema ljudima. Stari grad u daljini izgledao je poput jela od šafrana na zelenome pladnju koji su u znak dobrodošlice iznijele brončane ruke bogova brežuljaka. Pri pažljivijemu razgledanju, međutim, opazili biste da je to zakučasti labirint uskih uličica s prekrasnim bazarima, usporediv jedino s Vremenom samim, koje nema početka ni kraja. Bazilije se, kao dijete trgovačke četvrti, izgubio u tome beskraju i samo je zahvaljujući pomoći nekoga prosjaka s otvorenim ranama, uza zakašnjenje i posramljen, našao put natrag do velikoga hana unutar Antiohijskih vrata. Stigao je onamo na vrijeme da posvjedoči zakašnjelomu dolasku Adama ben Ašera, kome su bili upućeni. Taj čovjek bio je zorni primjer protuslovnosti; bio je zapanjujućega tjelesnoga obujma, ali unatoč tome žilav poput štavljene kože; koža mu je bila crna od pustinjskoga sunca, a crne obrve, nalik dvjema nadstrešnicama, bile su čupave da nisu mogle biti čupavije. Žive i nemirne oči bile su vrlo neobične sive boje. Kontrast je bio uočljiv i u načinu njegova odijevanja. Uz tuniku s crvenom prugom koja se vijorila za njim, kakvu nose pustinjski nomadi, nosio je sandale na visoko vezivanje kakve ćete vidjeti na grčkim kicošima te pojas koji nije mogao biti niotkuda drugdje doli iz dalekoga i čarobnoga Kitaja. Glas mu je bio visok kao u profesionalnih pripovjedača priča, gestikulirao je poput trgovca devama, zapadao u srdžbu i smirivao se poput glumca u kazalištu. Nije prestajao govoriti, a govorio je zabavno, žestoko 60