Spiritisti

Robert Hugh Benson

SPIRITISTI VERBUM

Robert Hugh Benson SPIRITISTI Roman

Robert Hugh Benson

SPIRITISTI Roman

VERBUM

Biblioteka:

Stilus 51. Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: The Necromancers © Copyright za ovo izdanje: Verbum, Split, 2019. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Prijevod: Mijo Pavić Lektura: Anđa Jakovljević Slika na korici: John William Waterhouse, Kristalna kugla (1902.) Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-638-0 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 170710019

Želim zahvaliti vlč. o. Augustineu Howardu, OP, koji je dobrohotno pročitao ovu knjigu dok je bila još u rukopisu i pokazao naklonost prema meni svojim kritičkim napomenama. Robert Hugh Benson

Poglavlje I.

„Sve me to rastužuje“, promrmljala je gospođa Baxter. Bila je to gospođa u poodmaklim godinama, sitna rasta i nježne vanjštine, kakve već starije gospođe znaju biti, udovica, vrlo pobožna, sijede kose pokrivene ukusnom čipkastom kapom, odjevena u tanku paučinastu crnu haljinu, s tenom nalik najfinijemu porculanu, blagih kratkovidnih očiju i bijelih ruku prošaranih plavim venama, zaposlenih u taj mah vezenjem. Kamo god se djenula, zračila je pobožnošću, skromnom, nježnom i iskrenom, ali postojanom, kakav je bio i miris sandalovine kojim je odisala njezina haljina. Njezina teorija kozmosa – djevojka koja ju je promatrala sada je to počela uviđati – bila je nepokolebljiva i nepristupačna. Događaji koji su s ovom njezinom teorijom bili u neskladu ili uopće nisu bili događaji ili su zbog svoje iznimnosti bili zanemarivi. Ako ste je snažno pritisnuli, iz nje je izbijala dirljiva mrzovolja koja je onemogućavala svaku daljnju raspravu. Soba u kojoj je sjedila u potpunosti je odražavala njezinu osobnost. Unatoč namještaju s početka viktorijanskoga doba njegov izbor i razmještaj ukazivali su na probran ukus, lišen i najmanjega traga malograđanštine. Stol od ružina drveta, na koji su spokojnom ljepotom padale jutarnje zrake rujanskoga sunca, na neki način nisu, kao što bi se očekivalo, bile u neskladu s tudorovskom zidnom oplatom prostorije. Paravan od tapiserije zastirao je vrata kroz koja se ulazilo u predsoblje, a lagane zavjese od žuta baršuna visjele su s obiju strana visokih modernih prozora okrenutih prema vrtu. Što se ostaloga tiče, namještaj je bio graciozan i prikladan: niske fotelje, kauč 7

presvučen tapiserijom, na svakomu stolu mnoštvo malenih knjiga uvezanih u kožu te, sa svake strane vrata, dvije niske izrezbarene police, pune poezije i nabožnoga štiva. Djevojka koja je sjedila uspravno, držeći ruke u krilu, pripadala je sasvim drukčijemu tipu, onomu o kojemu je nemoguće izreći bilo što drugo osim da se njegova prisutnost osjeća u svačijemu društvu. Svaki solidan astrolog njezino bi rođenje bez teškoće pripisao znaku škorpiona. Po vanjskomu izgledu nije se isticala ni po čemu posebnom, osim što joj je vanjština bila krajnje ugodna, od one vrste ugodnosti koja, što je više upoznajete, može samo rasti. Njezina ljepota, onakva kakva je bila, zasnivala se na čvrstim temeljima: na pravilnim crtama lica, zaobljenoj bradi s jedva uočljivom jamicom, bujnoj, tamnoj, kovrčastoj kosi te krupnim, prodornim i spokojnim smeđim očima. Njezine ruke, premda ne malene, bile su vrlo lijepo oblikovane; stas joj je bio vitak i doimala se vrlo opušteno. Zračila je nekom nutarnjom mirnoćom, snagom i svestranom kompetencijom i, za razliku od starije gospođe, nalikovala je fino odgojenu psu ovčaru koji napeto gleda u angorsku mačku. Razgovarale su o Laurieju Baxteru. „Dragi Laurie je tako nagao i razdražljiv“, promrmljala je njegova majka, nježno provlačeći iglu kroz svilu, a zatim, pogladivši vez, dometnula: „i sve je to strašno žalosno.“ Bilo je nemoguće opovrći njezine riječi i Maggie nije ništa rekla, iako je otvorila usta kao da se sprema nešto kazati. Zatim ih je ponovno zatvorila i ostala sjediti, promatrajući treperave plamičke vatre u kaminu. Gospođa Baxter ponovno je uzela riječ. „Kada sam čula za smrt te sirote djevojke,“ rekla je, „pomislila sam da je to djelo Providnosti. Bilo bi pregrozno da ju je oženio. U četvrtak, kada se to dogodilo, nije bio kod kuće, no došao je u petak i otada se ponaša kao – kao pravi luđak. Učinila sam što sam mogla, ali...“ 8

„Bila je nemoguća?“ upitala je djevojka, oklijevajući. „Nisam je upoznala, znaš.“ Gospođa Baxter odložila je vez. „Draga moja, bila je. O njezinu karakteru ne mogu reći ništa negativno, naravno. Bila je sušta dobrota, vjerujem. Ali, znaš, njezini roditelji, osobito otac – tȁ što čovjek može očekivati od trgovca mješovitom robom – uz to još i baptist“, dometnula je s prizvukom osvetoljubivosti. „Kako je izgledala?“ upita djevojka, i dalje zamišljena. „Draga moja, izgledala je kao – što da ti kažem, kao slika na kutiji za čokoladu. To je sve što mogu reći. Bila je sitna rasta i plavokosa, ljepušne puti, uvijek s vrpcom u kosi. Laurie ju je doveo u kuću da se upoznamo, znaš – bilo je to u vrtu; tada mi se učinilo da ne bih još mogla podnijeti njezinu prisutnost u kući, premda bi se, naravno, kasnije to svakako promijenilo. Govorila je vrlo oprezno, ali imala je taj jaki naglasak. Jednom je u govoru ispustila početno h, no odmah zatim tu je riječ izgovorila kako treba.“ Maggie je blago, s izrazom žaljenja na licu, kimnula glavom, na što je gospođa Baxter, ohrabrena, nastavila. „Malko je zamuckivala, i to se Laurieju neobično sviđalo; osim toga, igrala se nemirno prstima, kao da svira na glasoviru. Oh, draga moja, bilo bi to grozno; i sada moj jadni dječak...“ Oči stare gospođe napunile su se sućutnim suzama; odložila je vez i izvadila džepni rupčić obrubljen čipkom. Maggie se laganim pokretom naslonila na naslon niske fotelje u kojoj je sjedila i sklopila ruke iza glave; i dalje je šutjela. Gospođa Baxter je završila svoj maleni obred otiranja suza i, trepćući i dalje očima i naginjući se nad švelo, nastavila s komentarom. „Pokušaj mu pomoći, molim te, draga. Zato sam te jučer i zamolila da se vratiš. Željela sam da budeš u kući za sahranu. To što je Laurie postao katolik dok je bio u 9

Oxfordu svakako vas je zbližilo, shvaćaš. Beskorisno je da mu ja govorim o religijskoj dimenziji svega toga; on misli da ja ne znam baš ništa o zagrobnomu životu, premda sam sigurna...“ „Reci mi,“ iznenada će djevojka zadržavši isto držanje, „prakticira li on svoju religiju? Shvaćaš, ove godine nisam ga često viđala i...“ „Ne baš, bojim se“, pomirljivo će stara gospođa. „Isprva je mislio postati svećenik, sjećaš se, i sigurna sam da sam postupila dobro što mu to nisam zamjerala; a onda, u proljeće, izgledalo je da ga sve to pomalo zamara. Mislim da se ne slaže najbolje s ocem Mahonom. Vjerujem da ga otac Mahon ne razumije najbolje. Upravo on mu je rekao da se kani planova o svećeničkomu pozivu i vjerujem da je to obeshrabrilo jadnoga Laurieja.“ „Shvaćam“, kratko je odgovorila djevojka. Gospođa Baxter vratila se vezenju.

*** Bilo je to doista tegobno vrijeme za staru gospođu. Bila je mirna i vedra duša, a činilo se da je osuđena na život iznad vulkana koji neprekidno riga lavu. Položaj u kojemu se našla izazivao je samilost, kao kada gledate umiljatu mačku koja pokušava zaspati na domet puške; svako toliko bi poskočila. Prva ozbiljna eksplozija dogodila se prije dvije godine kada se njezin sin, u to vrijeme student treće godine na Oxfordu, vratio kući obznanivši da je Rim jedini dom vrijedan pružanja utočišta njegovoj ambicioznoj duši te da će za mjesec i pol biti primljen u Crkvu. Mislila je da joj je dužnost donositi mu raznovrsne knjižice koje će mu, tako je mislila, pomoći u duševnoj izgradnji, pozivala u pomoć anglikanske teologe; sve 10

je, međutim, bilo beskorisno i Laurie se vratio na Oxford kao uvjereni obraćenik. Ubrzo se privikla na ovu ideju; dapače, nakon prvotnoga šoka ta joj je ideja sve manje smetala jer je i njezina posvojena kći, napola Francuskinja, Margaret Marie Deronnais, bila odgojena u istoj vjeri, a bila je više nego prihvatljiva osoba. Drugi šok bio je Lauriejeva najava da namjerava postati svećenik, možda čak redovnik; ovaj je, međutim, također bio ublažen razmišljanjem o tome da će Maggie u tome slučaju naslijediti kuću i nastaviti, na prikladan način, čuvati njezinu tradiciju. Maggie je, nakon što je tri godine ranije napustila internat, došla k njoj s nevelikim, ali prihvatljivim vlastitim prihodima – došla je k njoj u skladu s dogovorom postignutim još prije smrti njezine majke – i njezin način života, njezina razboritost, njezina prilagodljivost i ljupkost u ophođenju s drugima uvjerila je staru gospođu da je rimokatolička vjera nešto što je moguće podnositi bez većih problema. Dapače, svojedobno se nadala da bi Laurie i Maggie mogli postići takav stupanj uzajamnoga razumijevanja koji bi pomogao da se izbjegnu moguće teškoće vezane uz budućnost njegove kuće i imanja; ali četvrta vulkanska oluja ponovno je zaglušila osjetljive uši gospođe Baxter i prouzročila rasulo njezina svijeta; posljednja tri mjeseca bila je prisiljena suočiti se s mogućnošću da Laurie dovede u kuću kao mladu onu loše odgojenu, ljepušnu, mucavu, rumenobljedunjavu kćerku njihova suseljanina, baptističkoga trgovca mješovitom robom. Sve u svemu, bilo je to strašno; Laurie je, kako to već biva s nekim mlađim muškarcima, upoznao, razgovarao s tom Amy Nugent i na kraju je poljubio, jedne ljetne večeri kada su se na nebu pojavile zvijezde; ali, uz to se viteški, što baš i nije uobičajeno u takvim slučajevima, iskreno i bezazleno zaljubio u nju, romantičnošću obično pridržanom za privrženost među nešto srodnijim du11

šama. Iz razgovora s Lauriejem moglo se zaključiti da je Amy utjelovljenje svih tjelesnih, umnih i duhovnih ljupkosti potrebnih osobi koja je imala postati gospodaricom ove slavne kuće; ne radi se tu, tako je Laurie objašnjavao majci, o vezi s nekakvom mljekaricom; on nije čovjek, govorio je, koji bi od sebe pravio budalu zbog ljepušna lica neke djevojke. Ne, Amy je iznimna osoba, cvijet što raste iz kamena – ili bi možda bolje bilo reći, iz pjeskovita tla – i on je čvrsto nakanio učiniti je svojom suprugom. Zatim su uslijedili svi mogući argumenti poznati majkama jer bilo je nemoguće očekivati da bi čak i gospođa Baxter prihvatila bez ikakva opiranja nevjestu koja se pet godina ranije, noseći dječju pregačicu i držeći krupnim šakama košaru s jajima, pojavila na stražnjim vratima i naklonila joj se s pregibanjem koljena. Zatim je pristala upoznati djevojku i razgovor s njom u vrtu ražalostio ju je više od ičega. (Upravo ondje dogodio se incident s ispuštanjem početnoga h u govoru.) I tako, opiranje se nastavilo; Laurie je prosvjedovao, bjesnio, mrgodio se, naizmjence tražio utočište u retoričkomu umijeću i dignitetu, a njegova majka blagom je upornošću iznosila prigovore, čuvala svoj mir, dokazivala i opirala se suočavajući se, korak po korak, s neizbježnim, jakom osjećajnošću pokušavala izgladiti svađu sa sinom i udobrovoljiti Boga usrdnim molitvama; a onda, u trenu, prije samo četiri dana, činilo se da je potonji prevladao; i danas je Laurie, odjeven u crno odijelo, razdiran tugom, u trenutku dok su ove dvije dame sjedile i razgovarale u sobi za primanje, stajao pored otvorena groba na seoskomu groblju i pod hrpom cvijeća, rumenobljedunjava kao što je bila njezina put, gledao ono što je ostalo od njegove ljubavi između četiri brijestove daske, s mjedenom pločicom na pokrovu. Sada se, dakle, trebalo suočiti s posve novom situacijom i gospođa Baxter je sa strepnjom razmišljala o njoj. 12

*** Istina je da majke katkada bolje poznaju svoje sinove nego što oni poznaju sebe, ali postoje elementi karaktera koje katkada ne uvažavaju ni majke ni sinovi. O jednomu ili dva takva elementa sada je, s rukama iza glave, razmišljala Maggie Deronnais. Njoj je bilo vrlo neobično što ni mladić ni gospođa Baxter ne shvaćaju začuđujuću sebičnost postupaka ovoga mladića. Poznavala ga je već tri godine, premda zbog svoje odsutnosti u Francuskoj, a dijelom i njegove odsutnosti u Londonu, nije vidjela ništa od svega ovoga. Isprva joj se izvanredno sviđao; činio joj se gorljivim, neusiljenim i velikodušnim. Dopadala joj se njegova privrženost majci i negova spremnost da je pokaže; sviđalo joj se njegovo profinjeno razmetanje, njegovo ophođenje sa slugama, nagonska uljudnost koju je iskazivao prema njoj, Maggie. Bilo joj je istinsko zadovoljstvo viđati ga iz jutra u jutro u kratkim pump hlačama i norfolškoj jakni ili u odijelu od tvida i, iz večeri u večer, u fraku i bijeloj košulji, i u jahačkim hlačama do koljena i cipelama s kopčama što ih je nosio zahvaljujući primjesi pitoresknoga i prkosnog romantizma, koji je očito bio dio njegove naravi. Zatim je, malo-pomalo, počela primjećivati samodopadnost, koja je bila još uočljivija; njegovu tvrdoglavost, njegovu mušičavost i tvrdokornost. Premda je, naravno, odobravala njegovo obraćenje na katoličanstvo, nije mogla biti sigurna u čistoću njegovih motiva. Usrdno se nadala da bi Crkva, sa svojom začuđujućom dogmatičnošću, mogla učiniti nešto što bi pomoglo njegovu moralnomu obraćenju, a jednako tako i umjetničkoj i intelektualnoj promjeni u shvaćanjima. Ali to se, kako se činilo, nije dogodilo, a ova posljednja, luđačka epizoda s Amy Nugent raspirila je njezinu kritičnost prema njemu i pretvorila je u ozlojeđenost. Nije joj 13

smetala romantičnost – i sama joj je bila sklona – no držala je da postoji nešto važnije od toga i bila je vrlo srdita, na doličan način, dakako, zbog ovoga posljednjeg iskazivanja sebičnosti. Jer, najgore u svemu tome, ona je to vrlo dobro znala, bilo je to što je Laurie bio iznimna osoba. Za njega se nikako nije moglo reći da je Mlada Budala Podložna Fikcijama. Zračio je autentičnom muževnošću, bio je u određenoj mjeri meka srca i nipošto mu nije nedostajalo umnosti. Bilo joj je nepodnošljivo što jedna takva osoba dopušta sebi da bude tako budalasta. Pitala se kako će tuga djelovati na njega. Prethodne noći stigla je ovamo iz Škotske, a jutros je doputovala u Herefordshire; nije ga bila još ni vidjela, a sada je bio na pogrebu... Dakle, njegov test bit će tuga. Kako će se nositi s njom? Gospođa Baxter prekinula ju je u razmišljanju. „Maggy, draga... misliš li da možeš što učiniti? Znaš da sam se svojedobno nadala...“ Djevojka je iznenada digla pogled takvom živošću da je usred rečenice prekinula gospođu Baxter. „No, no“, rekla je. „Ali potpuno je nemoguće da...“ „Molim te, nemoj. N-ne mogu razgovarati o tome. To je nemoguće – potpuno nemoguće.“ Stara je gospođa uzdahnula; zatim je, bacivši pogled na sat iznad hrastove police nad kaminom, iznenada rekla: „Već je pola jedan. Nadam se...“ Naglo je prekinula nakon što se, na drugoj strani hodnika, čulo otvaranje i odmah zatim zatvaranje vrata, neko je vrijeme čekala problijedivši malko u licu kada je čula da koraci odjekuju na pločastu kamenu, ali koraci su se uspinjali vanjskim stubama, a zatim je ponovno zavladala tišina. „Vratio se“, rekla je. „Oh, draga moja.“ 14

„Kako se misliš ophoditi prema njemu?“ znatiželjno je upitala djevojka. Stara gospođa ponovno se nagnula nad svoj vez. „Mislim da ne ću ništa reći. Nadam se da popodne odlazi na jahanje. Hoćeš li ti poći s njim?“ „Mislim da ne ću. Ne će htjeti ničije društvo. Poznajem Laurieja.“ Njezina sugovornica pogledala ju je upitno postrance, a Maggie je nastavila s nekom vrstom usporene odlučnosti. „Bit će čudan za ručkom. Zatim će najvjerojatnije sam otići na jahanje i zakasniti na čaj. Zatim će sutra...“ „Oh, draga moja, sutra nam na ručak dolazi gospođa Stapleton. Misliš li da će mu to smetati?“ „Tko je gospođa Stapleton?“ Stara gospođa oklijevala je s odgovorom. „S-supruga pukovnika Stapletona. Zagrijala se za – kako to zovu – Novu Misao, tako nekako, čini mi se; barem mi je netko tako rekao prošloga mjeseca. Bojim se da nije baš postojana osoba. Lani je bila vegetarijanka; vjerujem da je već odustala od toga.“ Maggie se nevoljko osmjehnula pokazujući red vrlo bijelih, snažnih zuba. „Znam, teto“, rekla je. „Ne, ne vjerujem da će mu jako smetati. A možda se ujutro vrati u grad.“ „Ne, draga moja, ostaje do četvrtka.“

*** Ponovno se spustila ugodna tišina, jedna od onih kakve su moguće samo na selu. Livade s vanjske strane vrta, podalje od seoske ceste, obasjavala je blaga rujanska svjetlost koja kao da je balzamirala kuću, obavijajući je blaženim mirom. S farme, s druge strane dvorišta sa šta15

lom, čulo se kukurijekanje pijetla, a odmah zatim, odozgor, između nakrivljenih dimnjaka, vedro je zagukao golub. I u sobi je sve mirovalo. Sunčeva svjetlost ležala je na stolu i ulaštenu podu ispruganim sjenama okomitih prozorskih pregrada i zamrljanim, ovdje-ondje, malenim flamanskim amblemima i grbovima što su visjeli preko stakla; u isto vrijeme, one dvije siluete koje su, spokojne i dokone, tako savršeno odgovarale tomu mjestu, sjedile su ispred otvorena kamina i razmišljale o nemirnu elementu što se uspinjao stubištem, utjelovljenu u blijedomu mladom muškarcu upalih očiju u crnomu odijelu. Kuća je, zapravo, bila jedna od onih što posjeduju osobnost, markantnu i tajanstvenu, kakvu ima ljudski karakter. Na ljude je djelovala vrlo neobično. Brinula se je o prolaznomu gostu, ugošćavala ga i umirivala, katkada ga ušutkavala; na sve one koji su u njoj živjeli bacala je čaroliju, neobjašnjivu i istodobno krajnje ugodnu. Izvana se, međutim, nije ni po čemu razlikovala od drugih kuća. Bila je to kuća građena u obliku četverokuta, smještena tik uz cestu, odvojena od nje visokim vratima od kovana željeza umetnutim u ogradu od hrastova kolja i kratkim ravnim vrtnim puteljkom; izvorno je bila građena u predtudorovskom slogu, ali je tijekom stoljeća dozrijevala, dobivši pročelje od crvene cigle s lakom patinom vremena te je sada podsjećala na kuće iz doba kraljice Ane, a stražnje su prostorije bile obložene emajliranim pločicama, hrastovinom i tada modernom žbukom miješanom sa sitnim šljunkom dok se otraga nalazilo pošljunčano dvorište okruženo gotovo u potpunosti starim kućama za varenje piva. Iza nje je bio prostran kuhinjski vrt sa stazama koje su ga dijelile na desetke pravokutnika, odvojen od voćnjaka i staze obrubljene tisama širokom dvostrukom živicom po sredini koje se protezao zaklonjeni puteljak. Uokolo južnoga dijela kuće i u uskomu pojasu prema zapadu ležale su prostrane ledine okruže16

ne visokim drvećem koje ju je potpuno zaklanjalo od pogleda iz kuća koje su oblikovale maleno seoce, udaljeno pedesetak metara. Iznutra, kuća je bila modernizirana gotovo do banalnosti. Iz malenoga predsoblja u prizemlju s desne se strane ulazilo u sobu za primanje u kojoj su sada sjedile dvije žene, otmjenu i prostranu prostoriju obloženu od poda do stropa, dok su s lijeve bila vrata kroz koja se ulazilo u blagovaonicu; u stražnjemu dijelu kuće nalazile su se prostorija za pušenje, unutarnje predsoblje, prostrane kuhinje i stražnje prostorije, i to bi bilo sve što se tiče prizemlja. Na prvomu katu nalazio se niz velikih, prozračnih, visokih i otmjenih soba, a potkrovlje se sastojalo od nekoliko malenih diskretnih i okrečenih odaja, s podom od hrastovine i uspravnim prozorima u kosomu krovu u kojima su, u sjajnoj izloaciji, spavali jedan ili dvojica slugu. Malenim nizom nepravilnih stepenica koje su vodile iz velike sobe na prvi kat, u kojoj je živjela nadstojnica, dolazilo se do još nekoliko soba u blizini kuhinje i do praonice posuđa. Maggie se u ovu kuću zaljubila čim je prvi put ušla u nju. U francuskomu samostanu često su je upozoravali na isprazne radosti ovoga svijeta i na njegova iskušenja; njoj se, međutim, poslije samo tjedan dana života u novomu domu činilo da u tim upozorenjima ima puno pretjerivanja i zlobe. Ovdje je vladao mir i čovjek se osjećao zaklonjen, zaštićen na način njoj nepoznat čak i u školi; malo-pomalo skrasila se ovdje u društvu majke i njezina sina, sve dok joj se nije počelo činiti da dani provedeni u Londonu, ili u kućama drugih njezinih prijateljica, nisu drugo doli prekid i grješka u usporedbi s ležernim i skrbnim životom u ovoj kući u kojoj je bilo tako lako čitati, moliti i uživati u blagodatima duševnoga mira. Lauriejeva ljubavna veza bila je prvi podsjetnik na nešto što je pozna17

vala samo po čuvenju: da su Ljubav, Smrt i Bol gradivno tkivo života samoga. Iznenadnim pokretom prignula se, podigla mijeh i uzela raspirivati vatru u tinjajućim cjepanicama u kaminu.

*** Dotle je, gore na katu, na dugačkomu kauču pored vatre, u svojoj prostranoj spavaćoj sobi koja je istodobno služila i kao soba za primanje, nepokretan, s licem u jastuku, ležao mlad muškarac. Samo tjedan dana ranije bio je on jedan od onih ljudi koji se u svakomu društvu doimaju bezbrižnim i prihvatljivim i, iznad svega, zadovoljnima samim sobom. Život mu je bio više nego ugodan. Vratio se s Oxforda prije nepunih godinu dana i odlučio prihvaćati stvari onako kako dolaze, njegovati poznanstva, putovati od prigode do prigode s ovim ili onim prijateljem srodna temperamenta, zadržavati se neko vrijeme u kućama dobrih poznanika – sve u svemu, zabavljati se do mile volje prije no što se posveti izučavanju prava. Sve mu je ovo išlo sjajno od ruke, a kruna svega bilo je, tako se pričalo, njegovo zaljubljivanje, jedne srpanjske večeri, u onu koja mu je, u to je bio siguran, bila sudbinski određena za Vrijeme i za Vječnost. Život mu je, zapravo, sve do prije tri dana, tekao točno prema rasporedu kojim je njegov temperament putovao s najvećom lakoćom. Bio je jedini sin u majke udovice, imao je odlične prihode, kamo god je odlazio, sticao je prijatelje i bio je upravo osigurao najprivlačnije sobe u blizini Templea*. Bio je vrlo bistra uma, imao je neizmjerno toplo srce, a nedavno se priklonio religiji koja je zadovoljavala svaki instinkt njegove * londonska pravna četvrt (nap. prev.)

18

naravi. Svijet u kojemu je živio bio je najbolji od svih svjetova i pristajao mu je kao njegovo vlastito dobro skrojeno odijelo. Bio je to svijet privilegija, bez odgovornosti. A sada je došao lom i svemu je bio kraj. Zazvonilo je zvono za ručak, a on se okrenuo i ostao ležati na leđima, zureći u strop. U nekim drugim okolnostima lice bi mu zračilo privlačnošću. Ispod njegovih smeđih uvojaka s primjesom boje zlata gledala su dva siva, do pred tjedan dana sjajna oka, koja su sada bila zamućena suzama, a ispod njih mogli su se vidjeti tamni podočnjaci tuge. Njegove strastvene usne, inače izrazitih crta, sada su bile obješene, dajući naslutiti ljutito samosvladavanje i izazivale su samilost; čista koža doimala se zamrljanom i bez sjaja. Nije mogao ni sanjati da će ga zadesiti takva nesreća. Dok je tako ležao, s rukama mlitavo opuštenim uz tijelo, stežući ih pokadšto u agoniji sjećanja, u svijest su mu, jedna za drugom, dolazile vizije i misli su mu se neprekidno vraćale mračnoj budućnosti bez života, bez ljubavi i nade. Opet je vidio Amy, kao onda kada ju je prvi put vidio, one blistave srpanjske večeri, pod nebom tek osutim zvijezdama nalik draguljima koje su prema zapadu, gdje je sunce veličanstveno zalazilo, poprimale boju jantara. Nosila je šeširić za sunce i haljinu s uzorkom i koračala prema njemu livadom koja je mirisala po svježe pokošenoj travi i cvijeću, gledajući ga onim svojim znatiželjnim pogledom prepunim divljenja i strahopoštovanja koji mu je laskao i kojemu se uvijek iznova radovao. Lice joj je bilo okrenuto zapadu i obasjavao ga je blistav sjaj zalazećega sunca, istom onom nježnošću kojom svjetlost ističe ljepotu cvijeta, a ispod svetokruga zlaćane kose gledala su ga njezina dva plava oka. Vidio ju je ponovno onakvom kakva je bila jedne večeri obasjane mjesečinom, kada su stajali zajedno pored ustave na rijeci, okruženi tišinom šume podno sela, u vi19

linskoj zemlji što se prostirala oko njih i u njihovim srcima. Prebacila je šal preko glave, prikradajući se, prema dogovoru, krivudavim putovima do mjesta sastanka, susrevši se s njim – tako su isplanirali – poslije večere, a on je zračio svom privlačnošću Slavne Kuće, u večernjemu odijelu, cipelama s kopčama i kratkim hlačama priljubljenim uz tijelo. Kako je čudesno lijepa tada bila – nalik dražesnoj nimfi od krvi i mesa, proslavljenoj mjesečinom do nezemaljske nježnosti, sa živim bljedilom kože koju je cjelunulo sunce, s očima što gledaju u njega ispod šala. Jedva da su prozborili koju riječ; stajali su ondje pored vrata ustave – on ju je obujmio oko pasa, a ona se voljko privinula uza nj, drhteći tu i tamo; s udivljenjem su gledali blistavu površinu rijeke koja se sporo prelijevala preko ustave, iz koje se pri laganu noćnomu povjetarcu iskradala nestvarna vodena prašina i, lebdeći, gubila se u usnuloj šumi. Ili, još jasnije od svega ostaloga, sjetio se kako ju je kriomice gledao, odgađajući užitak odavanja svoje prisutnosti, jednoga kolovoškog jutra prije jedva tri tjedna, dok je silazila puteljkom pored kuće, glave i tada pokrivene šeširićem za sunce i u pamučnoj haljini s uzorkom, dok je posvuda oko nje, na travi i na živici, blistala rosa, a maglica ljetnoga jutra velom prekrivala dubinu plavoga neba nad njihovim glavama. Tada ju je dozvao imenom, a ona se okrenula prema njemu, lica blistava od ljubavi, straha i iznenadna čuđenja... Sjećao se, čak i sada, u odbljesku uspomene koja gotovo da se doimala varkom, opojna mirisa tisa i vrtnoga cvijeća. To je, znači, bio san, a danas – buđenje i kraj svega. Taj kraj bio je strašniji nego što je mogao zamisliti onoga jezovitog petka ujutro prošloga tjedna kada je otvorio brzojav što mu ga je poslao njezin otac. Nikada prije nije shvaćao odbojnost njezina okruženja kao kada je, prije sat vremena, stajao pored groba, pre20

lazeći pogledom s dugačkoga brijestova sanduka sa srebrnom pločicom i vijenca cvijeća do žalobnika na drugoj strani: njezina oca u odijelu od sukna, s turobnim glatkim licem obješenim u grotesknoj tuzi; njezine majke sa zagasitocrvenim obrazima išaranim tragovima suza, u crnini, s nepodnošljivim florom i kao ugljen crnim ogrtačem. Dotada je čak i te ljude gledao kroz izmaglicu ljubavi; u njima je gledao priproste i čestite ljude, bića koja je stvorilo tlo na kojemu su iznikli, koja su unatoč tome bila zdrava, prirodna i krjepka. Sada, kada se dragulj izgubio, njegovo je ležište izgledalo gore nego da je prazno. Ondje, u onomu sanduku od brijestovine, ležali su ostatci smrskanoga dragog kamena... Vidio ju je u njezinoj postelji u nedjelju, njezino obješeno lice, njezine upale oči, oboje uokvireno odvratnom bjelinom platna i cvijeća nalik vosku, a opet jednako dirljivo i privlačno kao uvijek, jednako neophodno njegovu životu. Tada mu je prvi put do svijesti prodrla vrhovna stvarnost – da ju je izgubio – stvarnost koja ga je, nakon što mu se ukazala u svoj svojoj neporecivosti jutrošnjim prizorom ukopa, šuštava mnoštva koje je došlo vidjeti mladoga Vlastelina, sanduka od brijestovine, hrpe cvijeća – bacila na ovaj kauč, skršila ga, slomila i ostavila ga bez nade, poput mlada bršljana poslije oluje. Njegovo raspoloženje mijenjalo se brzinom prolijetanja oblaka. Čas je bio bijesan od boli, čas, iz istoga razloga, skršen i onemoćao. U jednomu trenutku, ispunjen prkosom i srdžbom, proklinjao je Boga i priželjkivao smrt, u drugomu je tonuo u sebe, slab i nemoćan poput kinjena djeteta, dok su mu se suze slijevale niz obraze, a iz grla mu se otimalo životinjsko stenjanje i jecanje. Bog je bio mrski neprijatelj, nemilosrdni Sudac... Slijepi Usud... Boga nema... Bog je Đavao... u čitavu svemiru nema ničega osim Boli i Ispraznosti... Pa ipak, kroz sve to, nalik brujanju najnižega tona na orguljama, provlačila se njegova nasušna potreba za 21

ovom djevojkom. Nema toga što ne bi učinio, nema patnje koju ne bi podnio, žrtve koju ne bi prinio, bila ona trenutačna ili trajala cijeli život, samo da je može još jednom vidjeti, držati joj, makar samo načas, ruku, zaviriti u njezine oči, tajanstvene od tajne smrti. Ne bi joj rekao više od tri ili četiri riječi, potrebno mu je samo da se uvjeri da je živa i da je i dalje njegova, a zatim... zatim bi se oprostio od nje, zadovoljan i sretan što može čekati da ih smrt ponovno ujedini. Ah! traži tako malo, a Bog mu ne da ni to malo. Sve je, dakle, ruganje. Tek je protekloga ljeta pomislio da bi se mogao zaljubiti u Maggie Deronnais. Taj je osjećaj vrlo tiho i neprimjetno rastao u njemu, razvijao se vrlo postupno iz tjedna u tjedan, hraneći se njezinom zdravošću, njezinom spokojnošću, njezinom nenapadnom snagom, njezinim mirnim i spretnim rukama, pogledom u njezinim iskrenim očima; više je to nalikovalo poštovanju nego strasti, više potrebi nego žudnji; bila je to prije glad nego žeđ. Zatim se u njemu probudilo to nešto drugo, zasljepljujuće i zbunjujuće; i, rekao je sebi, sada je znao u čemu je razlika. Usne su mu se iskrivile u gorak i uvrijeđen osmijeh dok je razmišljao o ovoj oprečnosti. I sve je nestalo, smrskalo se i iščezlo; čak se i Maggie sada doimala nemogućom. Ponovno se zgrčio, duše razdirane bolju i čežnjom i ostao tako ležati.

*** Prošlo je deset minuta prije no što se opet pomaknuo, a i tada se samo trgnuo, čuvši korake na stubištu. Možda je to njegova majka. Kliznuo je s kauča i stajao, lica nabrana pritiskom koji je do maločas osjećao, zbog kojega se ni22

je mogao pomaknuti, a zatim je poravnao i složio odjeću što je u neredu ležala naokolo. Da, mora sići. Zakoračio je prema vratima i otvorio ih. „Stižem odmah“, rekao je sluzi.

*** Za ručkom se uspijevao prilično dobro svladavati, premda je govorio malo ili ništa. Majčino ponašanje bilo mu je nepodnošljivo: jednom ili dvaput uhvatio je njezin sažalan pogled; duboko u sebi dopustio si je da se s olakšanjem okrene prema Maggie unatoč mislima koje su ga sada opsjedale. Ona barem poštuje njegovu tugu, rekao je u sebi. Držala se vrlo neusiljeno, premda je uglavnom šutjela, i pogledi im se ni jednom nisu sreli. Ispričao se što je prije mogao i iskrao se u dvorište s konjušnicom. Barem će biti sam ovoga popodneva. Tek odjahavši, pola sata kasnije, pogledom je uhvatio mršav i sićušan lik majke iza vrata blagovaonice koja je čekala da, pruži li joj se prilika, izmijeni riječ-dvije s njim. Čvrsto je stisnuo usne i odlučio ne udovoljiti njezinoj potrebi. Bio je to jedan od onih prekrasnih rujanskih dana koji pokadšto padnu kao dar s neba nakon što pogađanje s ljetom više-manje završi. Jašući cijelo to popodne putovima među živicama i preko visoravni, pri čemu su mu pogled prema sjeveru neprekidno priječile goleme strmine iznad Roystona, sivo-plave na pozadini blistava neba, jedva da je bilo, bilo na nebu ili na zemlji, i najmanjega nagovještaja bilo kakve emocije osim prevladavajućega mira. Unatoč tome, već sama ta mirnoća mučila ga je tim više svojim ruganjem. Duboka šuma odzvanjala je čavrljanjem ptica, iz vrtova malenih seoskih kućica do ušiju mu je katkada dopirao veseo dječji žamor, blaga svjetlost neprestance mu se smiješila blagoslovom, ali iz njegove 23

podsvijesti ni na trenutak nije izlazio dugačak sanduk od brijestovine koji je ležao dva metra pod zemljom i ono što je ležalo u njemu u zagušljivu mraku, na groblju obraslu u visoku travu na brježuljku ponad njegova doma. Povremeno se pitao što će biti s duhom koji je oživljavao tijelo i činio ga onakvim kakvo je bilo, ali mašta nije htjela djelovati. Poslije svega, pitao se, što su teološka učenja drugo doli puko blebetanje kojim se pokušava prekinuti užasnu tišinu? Nebo... Čistilište... Pakao. Što znamo o svemu tome? Pa i sama duša – što je to? Što je nepojmljivo okruženje, poslije svega, za nešto tako nepojmljivo...? Ne trebaju mu te stvari, rekao je u sebi – svakako ne sada – niti mu trebaju svi oni natpisi i putokazi što vode prema nekoj dvojbenoj, nezamislivoj zemlji. Treba mu Amy sama, ili barem neki nagovještaj, neki zvuk, kratak pogled koji bi mu pokazao da je ona doista onakva kakva je uvijek bila; na zemlji ili u nebu, njemu je svejedno; da negdje postoji nešto što je ona, neko određeno, osobno biće s neprekinutom sviješću o onome što je znao, prepoznatljivo i dalje po onoj ljupkosti koju je, kako je mislio, prepoznavao i volio. Ah, ne traži puno. Bogu je to tako lako! Ovdje vani, na ovomu usamljenom putu među živicama kojima jaši pod krošnjama, s uzdama labavo ovješenim na konjskomu vratu, njegove nevideće oči što lutaju ponad šibika i livada prema vječnim brježuljcima – kao da na čas vide lice koje mu se smiješi i odmah zatim iščezava; on kao da čuje da mu netko šapće u uho, ljupko zamuckujući, zbog plahosti; kao da osjeća dodir onih drhtavih prstiju koje je gledao kako se nježno igraju na mjesečini pored ustave iznad rijeke obasjane mjesečinom... ne će nikomu reći ako Bog želi da to ostane tajna; zadržat će je samo za sebe. Nije tražio da je posjeduje; bilo mu je dovoljno da zna da je živa i da smrt nije onakva kakvom se činila. 24

*** „Je li otac Mahon kod kuće?“ upitao je zaustavivši se kilometar i pol daleko od kuće u selu s malenom limenom crkvicom, ni stotinu metara udaljenom od njezine otuđene sestre, kojoj su on i Maggie dolazili nedjeljom. Domaćica je prestala brati povrće s druge strane ograde i odgovorila potvrdno. Sjašio je, privezao uzde za stup o kojemu su visjela vrata i ušao. Ah! s kakvom ga je odbojnošću primio sobičak u kojemu je čekao da mu dovedu svećenika s gornjega kata! Nad kaminom je visjela golema oleografija Lava XIII., odjevena u dugački ogrtač s tijarom na glavi, koji blagoslivlja podignutom rukom, s onim svojim vječno razvučenim osmijehom; ispod nje nalazila su se dva vrča s obojenim travama; između njih ležala je lula od vrisova korijena, mirišljava i uprljana. Ostatak prostorije bio je u istomu tonu: pod je prekrivao bijeli briselski tepih koji je uz vrata bio izblijedio i izlizan; prozori su bili zastrti jeftinim čipkastim zavjesama; iznad stola, na kojemu je u neredu ležalo mnoštvo predmeta, stajala je polica za knjige s nizom knjiga nabožna karaktera, s temama iz moralne i dogmatske teologije; pored nje, iluminirana isprava o dodjeljivanju službe u pozlaćenu okviru itd. Sve je to Laurie gledao u nijemu očajanju. Sve je to, tko zna koliko puta, vidio i ranije, ali nikada nije shvaćao grozotu svega toga kao što ju je vidio sada, iz dubine vlastite muke. Je li moguće da religija kojoj pripada može uroditi takvim plodovima? Na stubištu se začuo korak – težak korak – i ušao je otac Mahon, krupan muškarac rumena lica, ispunivši sobu prisutnošću lišenom bilo čega nadzemaljskoga, ispruživši ruku sa stanovitom ozbiljnošću. Laurie ju je prihvatio i ispustio. 25

„Sjednite, dragi mladiću“, rekao je svećenik i poveo ga do naslonjača presvučena konjskom dlakom. Laurie se ukočio. „Hvala, oče, ne smijem se zadržavati.“ Prtljao je po džepu i izvukao malen paketić obložen papirom. „Biste li rekli misu na moju nakanu, molim vas?“ Rekavši to stavio je paketić na policu iznad kamina. Svećenik je uzeo novac i tutnuo ga u džep od prsluka. „Svakako“, rekao je. „Mislim da znam...“ Laurie se okrenuo uz lagan trzaj. „Moram ići“, rekao je. „Samo sam navratio...“ „Gospodine Baxter“, rekao je onaj drugi. „Dopustite mi da kažem koliko...“ Laurie je brzo udahnuo – čulo se bolno pištanje – i pogledao u svećenika. „Znači, razumijete na koju će nakanu misa biti?“ „Razumije se. Za njezinu dušu, zar ne?“ „Valjda“, rekao je mladić i izišao.

26

Poglavlje II.

I. „Rekla sam mu“, rekla je gospođa Baxter dok su dvije žene šetale pod tisama toga jutra poslije doručka. „Rekao je da mu ne smeta.“ Maggie je šutjela. Izišla je u odjeći u kojoj se zatekla, bez šešira, no zgrabivši lopaticu za pljevljenje što je bila u hodniku i sada je zastala da iščupa mladi trputac koji se velikom mukom primio na strmini puteljka. Nekoliko je časaka jurišala na njega, snažnim prstima iščupala što je mogla od korijena, bacila lešinu u bršljan i zatim nastavila sa šetnjom. „Ne znam bih li trebala reći što gospođi Stapleton“, nastavila je stara gospođa. „Ja joj ne bih rekla, teto“, s oklijevanjem je odgovorila djevojka. Razgovarale su o tome još minutu ili dvije, šetkajući gore-dolje, ali Maggie je slušala samo jednim uhom. Toga je jutra, kao i obično, otišla na misu i nemalo se iznenadila vidjevši da je Laurie već u crkvi; vraćali su se zajedno i on joj je, na njezino iznenađenje, rekao da je misa na njegovu nakanu. Odgovorila je najbolje što je znala, ali jedna rečenica, ili možda dvije, što ih je izgovorio kada su se sasvim približili kući na neki ju je način uznemirila. Nije rekao ništa što kao katolik ne bi smio reći, no ipak, njezin joj je instinkt govorio da tu nešto ne valja. Uznemirivalo ju je njegovo držanje, njegov izraz lica. Ka27

ko su neobični ti obraćenici! U jednome su trenutku tako gorljivi, a u drugomu hladni kao led; u njih je tako malo onoga običnog, jednostavnog prihvaćanja religijskih činjenica što ga nalazimo kod katolika po rođenju. „Izgleda da je gospođa Stapleton jedna od onih koji su se priklonili Novoj Misli“, rekla je. „I meni se tako čini“, s dozom mrzovolje odgovorila je stara gospođa. „Lani je bila vegetarijanka. Prije pet ili šest godina oduševila se budizmom. A prije nekoga vremena malo je nedostajalo da se prikloni Kršćanskoj Znanosti.“ Maggie se oteo osmijeh. „Pitam se o čemu će govoriti“, rekla je. „Nadam se da ne će biti previše progresivna“, nastavila je stara gospođa. „Znači, misliš da je bolje da joj ne govorim ništa o Laurieju?“ „Sigurna sam da je bolje ne spominjati joj to“, rekla je djevojka, „jer će mu inače govoriti o Dubokomu Disanju, ili Omu ili nečemu sličnom. Ne, pustila bih Laurieja na miru.“

*** Bilo je nešto prije jedan sat kada je stigao automobil i kada je, kod željeznih vrata, iz njega izišla visoka, mršava žena pod kukuljicom, ogrnuta velom; Maggie ju je promatrala iz svoje spavaće sobe kako brzim i lakim korakom korača uskim puteljkom prema kući. Automobil je ušao kroz vrata, skrenuo lijevo i utonuo u tišinu dvorišta s konjušnicom. „Divno je od vas, gospođo Baxter,“ čula ju je Maggie gdje govori u sobi za primanje nekoliko trenutaka kasnije, „što me ovako primate. Toliko sam slušala o ovoj kući. Lady Laura mi je je pričala o tome kakve se sve mogućnosti psihičkih energija ovdje pružaju.” 28

„Moja usvojena kći, gospođica Deronnais“, rekla je stara gospođa. Dok joj je pružala ruku, Maggie je promatrala ljepušno, premda pomalo ocvalo lice trokutasta oblika s malenim crvenim usnama. „Ah! Kako je ovdje sve dotjerano,“ nastavila je gošća pogledavajući oko sebe, „kako sugestivno i kako puno značenja!“ Smjesta je skinula ogrtač i Maggie je opazila da je zaposlena raznovrsnim malenim i vrlo lijepim amblemima – skarabejem, zmijom što guta vlastiti rep i tako dalje – svi su bili vrlo lijepo izrađeni i visjeli su na tanku lančiću od materijala zelene boje sličnu emajlu. Dakako, takvo što od nje se moglo i očekivati. U trenutku kada je na nju palo puno svjetlo, postalo je očito da ova nadzemaljska duša nema ništa protiv korištenja na licu izvjesna pribora za osobnu toaletu; uz to, njezina je odjeća ispuštala neobičan istočnjački miris. Srećom, Maggie je imala vrlo razvijen smisao za humor i nije joj uopće zamjerala na svemu ovome, čak ni na taktičnim aluzijama što ih je, nakon što je konvencionalni dio razgovora završio, povremeno ubacivala, a svodile su se na tvrdnju da je kršćanstvu, razumije se, odzvonilo te da sviće zora Višega Svjetla. Istina, gospođa Stapleton nije izravno tako rekla, ali njezine riječi svodile su se zapravo na to. I prije nego što je Laurie sišao niz stubište, moglo se zaključiti da gospođa ne ide u crkvu, no da je unatoč tome do te mjere lišena predrasuda da ne prigovara onima koji to čine. Sve je jedno – to je otprilike htjela reći – u onomu što nazivamo Dubljim Jedinstvom. Ništa određeno nije istinito, ali sve je vrlo sugestivno i značajno i simbolizira nešto drugo, a gospođa Stapleton i nekolicina njezinih prijatelja imaju ključ za to nešto. Gospođa Baxter više je puta pokušala vratiti razgovor na nešto prozaičnije teme, ali bilo je beskorisno. Ka29

da čak i vrijeme služi kao simbol, običnu čovjeku ne piše se dobro. Zatim je ušao Laurie. Toga jutra doimao se vrlo zatvorenim i stisnutim i bez riječi se rukovao s gospođom. Ubrzo su se preselili u blagovaonicu nasuprot predsoblju, a zatim se pojavio slastan simbol Ručka. Lady Laura je, činilo se, bila jedna od onih koji su osjetili čar Stantonsa; samo što je za nju ta čar bila više psihičke nego fizičke naravi, a sve je to prenijela svojoj prijateljici. Činilo se da psihičko ozračje većine modernih kuća naginje žutoj boji, no da ova zrači smeđe-zlatnim sjajem, vrlo osebujnim i iznimnim. Doista, upravo je ta jedinstvenost natjerala gospođu Stapleton da zamoli da je pozovu u ovu kuću. Više no jednom tijekom ručka, u predasima između razgovora, Maggie je primijetila da gospođa Stapleton lagano zabacuje glavu, kao da odaje priznanje mirisu ili boji koje netko s manje profinjenim živcima nije sposoban osjetiti. Jednom je to čak izrazila riječima. „Draga Laura bila je potpuno u pravu,“ uskliknula je gospođa, „ova kuća zbilja posjeduje nešto jedinstveno. Vi ste prava sretnica, gospođo Baxter!“ „Kupio ju je djed mojega dragog supruga“, primijetila je domaćica s prizvukom tuge u glasu. „Uvijek nam se činila umirujućom i ugodnom.“ „Kako ste samo u pravu! A – a jeste li imali kakvih posebnih iskustava ovdje?“ Gospođa Baxter uznemireno ju je pogledala. Maggie se s krajnjim naporom suzdržala da ne prasne u glasan smijeh, no to se nije vidjelo izvana jer joj je lice ostalo mirno i sabrano. Bacila je pogled prema Laurieju koji je jeo bravetinu s izrazom depresije na licu. „Razgovarala sam s gospodinom Vincentom, slavnim spiritistom,“ živahno je nastavila, „nema tome ni tjedan dana. Čuli ste za njega, gospođo Baxter? Rekla sam mu da je svaka kuća u kojoj netko osjeća snažne emocije obo30

jena i obilježena tim emocijama, objektivno obilježena njima, baš onako kao što stari zidovi nose tragove vremenskih nepogoda. Imala sam zanimljiv razgovor i s kardinalom Newmanom o ovoj temi,“ uputila je širok osmijeh Maggie, kao da je želi uvjeriti u vlastitu pravovjernost, „nema tome ni mjesec i pol.“ Nastupila je bremenita tišina. Vilica gospođe Baxter pala je u tanjur. „Ne razumijem“, rekla je plaho. „Kardinal Newman... sigurno...“ „Da znate da jesam“, blago je rekla ona druga. „Znam da to zvuči zbunjujuće pravovjernim ušima, ali nama, sljedbenicima Više Misli, sve te stvari dobro su poznate. Naravno, jedva da je potrebno i spominjati da kardinal Newman više nije... ali bolje je da ne nastavljam o tome.“ Dobacila je nestašan pogled Maggie. „Oh, samo nastavite, molim vas“, ljubazno je rekla Maggie. „Govorili ste da kardinal Newman...“ „Draga gospođice Deronnais, sigurni ste da vas moje riječi ne će uvrijediti?“ „Uvijek me veseli primiti novo svjetlo“, ozbiljno je odgovorila Maggie. Ona druga sumnjičavo ju je pogledala, no na djevojčinu licu nije bilo ni trunke ironije. „Pa,“ počela je, „dakako da oni na Drugoj Strani drukčije gledaju stvari. Ovime ne želim reći da su sve religije lažne. Oh, nipošto; one nam govore da će nam, ako nismo sposobni pozdraviti dolazak Novoga Svjetla, zasada sasvim dobro poslužiti i stara svjetla. Dapače, ondje gdje ima katolika, kardinal Newman ne skanjuje se podijeliti im rimski blagoslov...“ „Je li istina da ima američki naglasak?“ ozbiljno je upitala Maggie. Ona druga nasmijala se s ponešto kreštavom prijaznošću. 31

„To je šteta, gospođice Deronnais. Naravno, osobnost medija utječe na posrednika putem kojega se komunikacija odvija. To nije nikakva zapreka kada jednom shvatite načelo...“ Gospođa Baxter ju je prekinula. „Gospođo Stapleton, želite li reći da kardinal Newman doista razgovara s vama?“ „Pa da“, rekla je ona druga strpljivo i obzirno. „To je vrlo ubičajeno iskustvo, ali gospodin Vincent čini puno više od toga. Ne samo što ga možete često čuti, već ga često možete i vidjeti. Više puta sam se rukovala s njim... jednom sam čak vidjela da mu neki katolik ljubi prsten.“ Gospođa Baxter je bespomoćno pogledala u djevojku i Maggie joj je još jednom pritekla u pomoć. „Zvuči vrlo progresivno“, rekla je. „No ne biste li nam najprije objasnili načela?“ Gospođa Stapleton je odložila nož i vilicu i počela držati govor. Kada joj je, nešto kasnije, uklonjen tanjur, uz gestikulaciju je odbila ponuđeni kolač i nastavila. Govorila je, sve u svemu, desetak minuta; nitko je nije prekidao, a ona je neizmjerno uživala u izlaganju. Ostali su jeli, ili su odbijali jesti, šuteći i napeto slušajući. Zatim je napokon završila. „...Znam da se sve ovo može činiti potpuno suludo i fanatično onima koji to još nisu doživjeli, ali nama, učenicima, jednako je prirodno sresti se s onima koji su prešli na drugu stranu kao i s onima koji nisu... Draga gospođo Baxter, razmislite o tome koliko sve ovo čini život većim. Oni koji razumiju više ne umiru. Sva ograničenja bivaju uklonjena, baš kao da ste ušli u drugu prostoriju. Svi su zajedno u Rukama Oca Sviju“, Maggie je u njezinim riječima prepoznala ostatke Kršćanske Znanosti. „‘Gdje je, smrti, tvoja pobjeda?’, kaže sv. Pavao, ‘Gdje je, smrti, tvoj žalac?’“ 32

Gospođa Stapleton prelazila je pogledom preko lica prisutnih, spremna pomoći svakome kome je pomoć potrebna, zadržavši se načas na Lauriejevu, a zatim se udobno zavalila u stolici. Uslijedio je sveopći muk. „Kako bi bilo da prijeđemo u sobu za primanje?“ predložila je gospođa Baxter ustajući malaksalo od stola. Gošća je također ustala, i opet s blistavim, strpljivim smiješkom, i pošla za njom. Maggie se prekrižila i pogledala prema Laurieju. Izraz na mladićevu licu bio je mješavina gađenja i zainteresiranosti; vjeđe su mu se malko objesile i opet se podigle. Maggie je pričekala da svi iziđu, a zatim je i sama izišla.

II. „Grozna žena“, primijetila je gospođa Baxter pola sata kasnije vraćajući se s Maggie puteljkom kroz vrt, nakon što su ispratile gospođu Stapleton koja im je, ohrabrujući ih, domahivala rukom u finoj rukavici sa stražnjega sjedala automobila što se udaljavao uz glasno brujanje. „Pretpostavljam da misli kako vjeruje u sve to“, rekla je Maggie. „Draga moja, ta je žena sposobna povjerovati bilo što. Nadam se da siroti Laurie nije bio potpuno ojađen.“ „Oh, mislim da Laurieju nije osobito smetalo.“ „Bilo je krajnje neumjesno govoriti o svemu tome – o smrti i ostalome... Gle, evo Laurieja; pomislila sam da je već otišao!“ Mladić je iskrsnuo iza ugla kuće i koračao prema njima bacivši opušak cigarete. I dalje je bio u tamnu odijelu i gologlav i ni po čemu se nije vidjelo da se vraća s jahanja. 33

„Znači, još nisi otišao, dragi?“ primijetila je njegova majka. „Nisam još“, odgovorio je zastavši kada je vidio da njih dvije nastavljaju sa šetnjom. Gospođa Baxter je to primijetila. „Idem se spremiti“, rekla je. „Kočija dolazi u tri, Maggie.“ Nakon njezina odlaska mladić i djevojka prešli su na travnajk. „Što misliš o toj ženi?“ upitao je Laurie sa stanovitom rezerviranošću u glasu. Maggie mu je dobacila brz pogled. Ton mu je bio za nijansu previše suzdržan. „Mislim da je grozna“, rekla je iskreno. „Ne misliš li i ti tako?“ dodala je. „Oh, da, valjda“, odgovorio je Laurie. Izvadio je cigaretu iz tabakere i pripalio je. „Znaš, mnogo ljudi misli da nešto ima u tome“, rekao je. „U čemu?“ „U spiritizmu.“ „Valjda“, rekla je Maggie. Krajičkom oka primijetila je da ju je Laurie iznenada oštro pogledao. Što se nje tiče, bilo joj je mrsko što znade tako malo o toj stvari, toliko da je to jedva mogla izraziti riječima. Po njezinu mišljenju, devet desetina svega toga bila je čista obmana – radilo se o perikama, indijskomu muslinu i okomitim svjetlima – a preostala desetina, prema najslobodnijoj procjeni, o najprljavijoj i najpodmuklijoj prijevari. Proročanski izljevi gospođe Stapleton nisu promijenili njezino mišljenje. „Oh! Ako tako misliš...“, nastavio je Laurie. Okomila se na njega. „Laurie, mislim da je to krajnje odvratno. Priznajem da ne znam puno o tome, ali i ono malo što znam posve mi je dovoljno, hvala ti.“ 34

Laurie se osmjehnuo pomalo s visoka. „Hja,“ rekao je popustljivo, „ako tako misliš, nema velike koristi razgovorati o tome.“ „I nema“, rekla je Maggie dignuvši visoko nos. Više se nije imalo što reći; uz to, topot kopita i višekratni uzvici „sto-o-j“ u dvorištu s konjušnicom natjerali su je da žurno uđe u kuću. Gospođa Baxter bila je i dalje blago mrzovoljna tijekom vožnje. Razgovor, u njezinoj vlastitoj kući, o stvarima koje se nikako ne uklapaju u njezine poglede na svijet, činilo se Maggie, za nju je bila prikrivena uvrjeda. Gospođa Baxter savršeno je dobro znala da svaka duša, nakon što napusti ovaj svijet, odlazi u, kako je ona to nazivala, Raj, ili, u vrlo rijetkim slučajevima, na mjesto koje nije željela imenovati; znala je i da oba ova mjesta, svako od njih na sebi vlastit način, u potpunosti zaokupljaju pažnju onih koji borave u njima. Osim toga, ona je nepokolebljivo vjerovala da su svi pripadnici duhovnoga svijeta, osim nesretnika, razumije se, neka vrsta anglikanaca i da je njihov um uvelike usavršen, u skladu s izvornom anglikanskom tradicijom, naravno. Priče o kardinalu Newmanu nalik ovima, prema tome, bile su krajnje zamorne i samo su unosile zabunu. Maggie je imala i svoju teologiju; njoj se također činilo nemoguće da bi kardinal Newman zalazio u primaću sobu gospodina Vincenta kako bi ondje razmijenio dojmove s gospođom Stapleton, ali ona je u svojemu odgovoru bila temeljitija. Za nju je to bila čista laž, i tu se nije imalo što dodati. Njoj je, prema tome, bilo teško slijediti način razmišljanja svoje družice. „Što je ono rekla?“ upitala je gospođa Baxter. „Nisam razumjela ono što je govorila o materijalizmu.“ „Mislim da je to nazvala materijalizacijom“, strpljivo joj je objasnila Maggie. „Rekla je da duša koja želi komunicirati, kada stvari krenu povoljno i kada je medij pogo35

đen, može sebi stvoriti neku vrstu tijela iz nečega što je nazvala astralnom materijom medija ili onih što pribivaju seansi.“ „Ali naša tijela nisu takva, zar ne?“ „Ne. Ne mogu reći da jesu. Ali rekla je upravo tako.“ „Objasni mi to, molim te, draga. Želim shvatiti što ta žena govori.“ Maggie se namrštila. „Pa, prvo je rekla da te duše žele komunicirati i da najčešće počnu kuckati po stolu ili stvarati plavo svjetlo. Zatim, kada znaš da su tu, mogu ići i dalje od toga. Katkada uspostave kontrolu nad medijem koji je u transu i govore kroz njega ili pišu njegovom rukom. Zatim, ako sve ide kako treba, počnu izvlačiti tu materiju i praviti od nje neku vrstu tijela za sebe koje je toliko prorijeđeno i eterično da kroz njega možeš provući ruku. Zatim, kako stvari bivaju sve bolje i bolje, idu još dalje i mogu učiniti to tijelo tako čvrstim da ga možeš dodirnuti; samo što je to katkada vrlo opasno jer je ono na neki način i dalje povezano s medijem. Mislim da je otprilike to htjela reći.“ „Ali kakva je korist od svega toga?“ „Pa, vidiš, gospođa Stapleton misli da su to zaista duše iz drugoga svijeta i da nam one mogu reći mnogo stvari o svemu tome, i što je istina, i tako dalje.“ „Ali ti ne vjeruješ u to?“ Maggie je velikim očima pogledala staru gospođu, a u njima se pojavila i zasjala iskra humora. „Naravno da ne vjerujem“, rekla je. „Kako onda to objašnjavaš?“ „Mislim da je sve to obmana. Zaista ne znam što bih rekla. Meni se to ionako ne čini previše važno...“ „A što ako je istina?“ Maggie je podigla obrve i osmjehnula se. „Draga teto, izbaci to iz glave. Kako bi to moglo biti istina?“ 36

Gospođa Baxter je namjestila usne što je mogla strože. „Pitat ću vikara“, rekla je. „Na povratku se možemo zaustaviti u vikarijatu.“ Gospođa Baxter nije se često zaustavljala u vikarijatu; nije imala dobro mišljenje o vikarovoj ženi. Stara je gospođa bila vrlo ponosna žena i katkada joj se činilo da gospođa Rymer ne razumije razliku između vlastelinske kuće i župnoga dvora. Katkada je, duboko u sebi, zavidjela papistima na celibatu: puno je lakše slagati se s duhovnim savjetnikom kada ne moraš voditi računa o njegovoj ženi. Ali ovdje se radilo o nečemu što je svećenik morao srediti jednom zauvijek; zato je uzela pomalo dostojanstveno držanje koje joj je, ruku na srce, dobro pristajalo i malo poslije četiri sata kočija se uspinjala uskim i strmim puteljkom koji je vodio prema vikarijatu.

III. Sumrak se već bio spustio kada je Laurie, šećući odsutno vrtom, čuo kotače koji su se približavali vratima. I ovoga je puta otišao na jahanje sam, a misli su mu, kao što se moglo i očekivati, bile do stanovite mjere zaokupljene nedavnom gošćom i zapanjujućim stvarima koje je rekla. Bio je inteligentan mladić i njezine pseudomistične primjedbe nisu ga se nimalo dojmile. Pa ipak, u njezinu naglašenu samopouzdanju bilo je nečega što ga je uzbuđivalo, kao kada se čovjek katkada kiselo nasmiješi čuvši neukusno ispričanu dobru priču. Njegov stav u ovoj stvari dijelila je zapravo većina kršćana u danim okolnostima. Ni za trenutak nije vjerovao da se takve stvari zbilja i doslovno događaju, no ipak je bilo teško iznijeti bilo kakav uvjerljiv argument protiv njih. Sve što se o tome 37

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u veljači 2019.

Laurie Bexter, mladi odvjetnik iz dobrostojeće obitelji, nakon što mu voljena djevojka Amy umre, zapada u depresiju i na koncu počne odlaziti na spiritističke seanse kako bi na bilo koji mogući način mogao još jednom čuti i vidjeti ženu koju je volio. Ulazak u svijet okultizma i magije otvara ga mračnim silama koje potpuno ovladaju njegovim životom uništavajući njega osobno, njegove odnose i njegovu karijeru. Mogu li ga ljubav i vjera onih koji ga okružuju spasiti i vratiti mu duhovnu bistrinu i slobodu? U romanu smještenu u svijet engleske aristokracije s početka 20. stoljeća, stilski iznimno lijepo napisanu, Robert H. Benson, genijalni autor bestselera Gospodar svijeta, u napetoj radnji majstorski je opisao mnoge i danas aktualne teme: zanimanje za istočnjačke filozofije, ezoterizam, spiritizam i magiju u svim njezinim oblicima te proročanski navijestio bujanje new age religioznosti. Osim što daje stvarnu sliku toga okultnog svijeta, roman duboko psihološki ponire u stvarnost oplakivanja i beznadnosti te ukazuje na načine na koje se čovjek može nositi sa životnim bolima. Vješto koristeći žanr gotičkoga romana s romantičnim elementima Benson uzbudljivom pričom koja će vas držati u neizvjesnosti do samoga kraja izvrsno osvjetljava duhovni svijet te vječnu borbu između dobra i zla u ljudskoj duši, kao i snagu ljubavi koja sve pobjeđuje.

ISBN 978-953-235-638-0

VERBUM 9 789532 356380 140 kn

www.verbum.hr