Issuu

MICHAEL D. O’BRIEN

SOFIJINA KUc´A

VERBUM

Michael D. O’Brien Soﬁjina kuća Roman

Biblioteka:

Stilus

21.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Michael D. O’Brien

SOFĲINA KUĆA Roman

VERBUM Split, 2008.

Naslov izvornika: Michael D. O’Brien, Sophia House © Copyright: 2005 Ignatius Press, San Francisco © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2008. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nĳedan se dio ove knjige ne smĳe umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prĳevod: Mijo Pavić Lektura: Marijana Šimić, prof. Slika na naslovnoj stranici: Michael D. O’Brien, Otkupitelj Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111(71)-31=163.42 O’BRIEN, Michael David Soﬁjina kuća : roman / Michael D. O’Brien ; <prijevod Mijo Pavić>. - Split : Verbum, 2008. (Biblioteka Stilus ; 21) Prijevod djela: Sophia house. ISBN 978-953-235-134-7 121018007

Donosim ti, donosim ti, Sirota majko, kosti očeve što ih iskopah iz vatre, Teret taj nije lagan, zbog čemera što me obuzima, Skupljajući to u malo prostora. Bez djece, bez djece si! Bijednik sam, oteše mi jadnoga mog oca, Ostadoh siroče u pustu domu, Očeva ruka ne će me više nikad pomilovati. Otišli su, nema ih više; oimoi, oče moj! Nema ih više. Euripid, Smjerni molitelji

Za one čĳa je žrtva skrivena u Božjem srcu, za one čĳe “nevažne” odluke mĳenjaju ravnotežu svĳeta

Predgovor

Mnogim ljudima, među kojima su neki još uvijek na životu, a drugi nisu više među živima, zahvalan sam na pomoći u nastanku ove knjige. Mnogo dugujem ruskom filmskom redatelju Andreju Tarkovskom čiji je film Andrej Rubljov pospješio klijanje zamisli o imaginarnom scenariju što ga je sastavio Pavel Tarnowski. Kako bih mogao zaboraviti Georgesa Rouaulta? Njegova vjera, kreativnost i ljubav prema obitelji uvijek su me nadahnjivali. Neznatna uloga koju sam mu dodijelio u ovoj pripovijesti je, razumije se, fikcionalna, no ona nipošto nije nesuglasna s njegovom osobnošću i s njegovim djelom. Slično tome, kratko pojavljivanje Pabla Picassa također je fikcionalno, premda su njegove riječi (koje se, uzgred rečeno, tako mnogo razlikuju od Rouaultova duha) izvadci iz njegovih javnih proglasa o umjetnosti. Drugi vidovi ove pripovijesti temelje se na životima stvarnih ljudi. Koristeći se krhotinama njihova iskustva, pokušao sam načiniti neku vrstu portreta, posluživši se pritom tehnikom nalik na slaganje mozaika – bizantinskog, koji je neobično složen i koji predstavlja mnogo više od pukog zbroja njegovih dijelova. Približimo li mu se više nego što je potrebno, slika će nam biti nejasna. Usredotočimo li pozornost na samo jedan njegov dio, on će nam zamijeniti cjelinu i ne ćemo shvatiti njegovo istinsko značenje. Odmaknemo li se jedan korak od njega, pronađemo li pravi razmjer i nađemo točku s koje ćemo moći sagledati cjelinu, pred nama će iskrsnuti portret u svoj svojoj veličini. Ufam se da će Kristovo lice, kroz živote ljudi što ih u ovoj pripovijesti opisujem, postati vidljivo čitatelju.

Prolog New York, listopad 1963. Debela gospođa ležala je na podu garderobe, sva znojna i dašćući. Okružila su je petorica muškaraca: jedan od njih bio je izraelski političar koga je dugo tražila, do njega je bio njegov pomoćnik, a ostala trojica bili su tjelesni čuvari. Dvojica čuvara pritisnula su je o pod, a treći je pomno prebirao po njezinoj lisnici u kojoj je pronašao gospođinu osobnu iskaznicu. “Ewa Poselski”, reče, “nastanjena u Miamiju, na Floridi.” “Ima li još što?” upita političar. “Što je ona? Politički sumnjiva? Vjerski sumnjiva?” “Vozačka isprava. Zaposlenička iskaznica – na njoj piše da naplaćuje karte u mjestu koje se zove Luna-park.” “Nikakvog oružja, gospodine”, reče drugi tjelohranitelj. “Nikakvog eksploziva. Nikakvih kemikalija.” Pomogli su starici da ustane. Na njezinoj haljini boje limete bilo je zataknuto blistavo stakleno srce. Vonjala je po slatkastom parfemu. “Kako ste ušli ovamo?” upita je pomoćnik imenom Lev, tresući joj grubo nadlakticom. “Tako, ušla sam”, odgovorila je. Imala je jak naglasak, europski, kako se činilo. “Nitko me nije zaustavio.” “Što to znači: nitko me nije zaustavio?! “Predvorje je puno zaštitara.” “Anđeo mi je pokazivao put.” “Anđeo vam je pokazivao put”, oponašao ju je sarkastično Lev. Žena kimnu glavom prema političaru. “Nakon njegova govora uspela sam se stražnjim stubama do pozornice. Zatim sam se spustila dolje do ove sobe za glumce, da.” “Poljakinja ste?” upita je političar. Ona kimnu glavom: “Tak.” 11

“Zašto me želite vidjeti?” “Anđeo mi je rekao da moram govoriti s vama.” Trojica tjelesnih čuvara i Lev glasno se nasmijaše. Političar se nasmiješio. “Da je izvedemo, gospodine?” “Da. Budite obzirni s njom, molim vas. Nemojte je ozlijediti. I recite ravnatelju Coliseuma da želim nakratko popričati s njim.” “Bio on anđeo ili ne, taj momak je zaslužio da ga izgrdite na pasja kola”, reče Lev. Žena je obična čudakinja, no što bi bilo da se do vas uspio probiti neki od vaših pravih neprijatelja?” Političar je neko vrijeme oklijevao, promatrajući ženu. “Što ste mi željeli reći?” “Znam tko ste vi”, reče mu ona. “Petsto ljudi tamo vani zna tko sam ja.” Lev se namješteno smješkao. “On je vrlo važan čovjek u Izraelu. Zove se –” “Ah, da, poznato mi je to ime koje se stalno spominje u televizijskim vijestima”, odgovori ona tiho dok su joj oči počivale na političaru; u njima nije bilo mržnje, samo suze. “Vi ste onaj koji u ime svoje vlade progoni ratne zločince.” Rekla mu je ono što su svi znali: njegovo ime po kojemu je poznat u javnosti, njegov položaj u ministarstvu, kao i činjenicu da će uskoro najvjerojatnije postati zamjenik premijera. “Zašto ste onda rekli ono maloprije?” upita je oprezno političar. “Da znam vaše pravo ime?” “Da, to.” “Zato što zaista znam vaše pravo ime.” Tjelesni čuvari zatražili su od političara odobrenje da je mogu izvesti iz prostorije. Ušutkao ih je jednim pogledom. On joj reče pod kojim je imenom poznat u javnosti. Odmahnula je glavom i pogledala ga ravno u oči. “Možete otići”, obrati se on ostalima. Nekoliko trenutaka zbunjeno su gledali u njega, a zatim izišli. Lev je izišao posljednji, dobacivši joj usput ljutit pogled preko ramena. 12

Kad su se vrata za njima zatvorila, on zapita ženu: “Zašto mislite da me poznajete?” “Bili ste u Varšavi za vrijeme rata. Članovi vaše obitelji su poginuli.” “Javnost zna da sam poljski Židov. Nije potreban velik trud da se sazna da je moja obitelj poginula u Šoi. Za to ne treba biti prorok. A što se moga drugog imena tiče – ah, gospođo, u tom pogledu potpuno ste u krivu.” “Ja sam obična starica. No anđeo mi je progovorio i pokazivao mi put. Poznajem vas kao da ste mi sin jer već dvadeset godina razmišljam o vama.” “Tko ste vi?” “Ja sam nitko.” “Što vas je onda dovelo k meni? Ja ne vjerujem u anđele.” “Mislim da biste trebali.” “Odgovorite mi.” “Donosim vam pismo i dar od nekoga tko vas je volio.” Čovjekovo lice odjednom se pretvori u neprobojan zid. “Od nekoga tko me je volio?” “Da, od nekoga tko vas je volio.” Lice mu se zastre izrazom hladne gorčine. “Ljubav je tlapnja”, reče ravnodušno. Odmahnula je glavom i zagledala se u njega, ne trepćući. On je zatvorio oči kao da iz svoga uma želi izbrisati njezine suzne oči. “Proniknuo sam u duše daleko više ljudi nego što ih ima tamo na vašoj Floridi – u tom vašem Luna-parku. I kažem vam da ljubav nije sposobna nadvladati smrt.” “Siroti dječače”, uzdahnula je, “siroti, siroti moj dječače.” Odjednom iz sveg srca zaplaka, a on to nije volio. “Recite mi, pitam vas to iz puke znatiželje, što mislite koje je moje pravo ime?” “Vi ste David Schäfer.” Na trenutak se činilo da je političar zapanjen, no lice mu odmah zadobije bezizražajan izraz. “Kako znate za to ime?” upita je povišenim glasom. “Ah, znači da je istina. Pronašla sam vas.” 13

Zapiljio se u nju. Samo je šačica ljudi na čitavom svijetu znala njegovo pravo ime i gotovo je sigurno da su svi oni već odavno bili mrtvi. Nije bilo teorije da ona zna tko je on, ali ona je nekako ipak saznala. Kako? I, što je još važnije – zašto? On se zaputi prema vratima i širom ih otvori. Trojica čuvara upadoše unutra. “Čaja”, reče im. “Donesite nam čaja.” Zatim se okrene prema ženi i, kao da govori nekom fantastičnom biću iz bajki u čije postojanje još uvijek ne vjeruje, zapita je: “Šalicu čaja?”

SVETIÅ TE

1. Varšava, rujan 1942. Srce u grudima lupalo mu je kao zecu uhvaćenom u stupicu. Izmigoljio je pokraj vrata u žičanoj ogradi i odjednom se našao s druge strane ograde. Stražari su ga vidjeli, razumije se, kao što je i mislio da će ga vidjeti, no uronio je u svjetinu koja je hodala pločnikom, nadajući se da će stražari oklijevati jedan trenutak prije nego što zapucaju. Iako je bio gladan i nije mogao brzo trčati, poskakivao je i kretao se u cik-cak liniji između pješaka, a zatim se provukao ispod zaprežnih kola i zamakao za ugao zgrade prije nego što su počeli odjekivati prvi hitci, zabijajući se u zid velike stambene zgrade. Svjetina se raštrkala; čuli su se krici, konj je divlje zanjištao, pločnikom je odjekivao zvuk visokih konjaničkih čizama, a zatim se začulo još nekoliko pucnjeva. Nežidovi su zapanjeno buljili u njega, uklanjajući se lijevo i desno dok je on zamicao prostranom ulicom. Otrgnuo je traku s rukava i širokim zamahom ruke zavitlao je prema svjetini. Zvijezda je načas ostala lebdeći u zraku, a zatim je pala na zemlju nalik na neku nepriliku. Dok je prolazio između ljudi, ruke su ga pokušavale ščepati, no on je bio sličan Mojsiju koji bježi iz zemlje ropstva. Dva zida ljudskih spodoba sudariše se međusobno i srušiše se iza njega, prekrivši faraonova bojna kola. Srce mu je muklo udaralo u grudima i osjećao je strahovitu bol u boku; dah mu se u bolnim dahtajima otkidao od pluća. Na svojoj je strani imao mladost i adrenalin – znao je da je to utrka njegova života. Osim toga, njegovi progonitelji nisu bili SS-ovci u elegantnim uniformama, nego stariji i znatno teži stražari Wehrmachta. Padala je hladna kiša i pločnik je bio klizak. Jedan metak pogodio je beton točno na mjestu s kojega je upravo bio podigao petu, prodorno ﬁjuknuvši. Kroz gomilu su se probijali vojnici, urlajući na svom grubom njemačkom: “Halt! Halt!” 17

Drugi metak poprskao mu je kaput krhotinama kamena točno u trenutku kad je zamicao iza ugla i izlazio na široku cestu. Uputio se u pravcu istoka, prema Stare Miastu, srednjovjekovnoj jezgri grada nedaleko od obala rijeke Vistule. Slijepo je trčao iz jednoga stambenog bloka u drugi, pokraj zgrada srušenih u bombardiranju i onih koje su i dalje stajale na svome mjestu, pokraj prolaznika na pločnicima koje je vidio kao kroz izmaglicu, pokraj kalajdžijskih štandova i kioska s dronjcima. Prvo ovuda, zatim onuda, sad u smjeru istoka, sad u smjeru sjevera, pa zatim opet istoka. Napokon je, potpuno iscrpljen, skrenuo u tijesnu postraničnu ulicu s prastarim trokatnicama, više ili manje načetim zubom vremena. Došavši do njezina kraja vidje da se pred njim uzdiže visok zid. Sada već izbezumljen od straha, dahtao je glasno i prestrašeno: “Šema Jisrael, Adonaj Eloheinu, Adonaj Echad...” Vrata jedne trgovine bila su nešto više uvučena od ostalih i on se baci u njihov sjenovit prostor. Zureći iza zida načinjenog od opeka vidje da vojnici na početku ulice drmusaju rukama neke starice. Pokazivala je u smjeru kojim je pobjegao. “Čuj, Izraele, Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan”, mucao je, čekajući ih da dođu po njega. Neočekivano i sasvim iznenada, vrata iza njegovih leđa se otvoriše. Zateturao je natraške i upao u unutrašnjost nekakve prodavaonice. Sićušno zvonce zanjiše se nad glavom čovjeka što je buljio u njega iz zamračenog dućana. Čovjek je u hipu shvatio o čemu je riječ, čuo je vojničke čizme kako odzvanjaju o kamene ploče, ščepao zeca i povukao ga još dublje u dućan. “Onim stubama tamo, brže”, reče mu, pokazujući prema unutrašnjosti prostorije. Dječak potrča kroz labirint polica prepunih knjiga što su se uzdizale od poda do stropa, pronađe stube i već lud od straha pope se njima, ostavljajući za sobom mokre otiske cipela. Buljeći kroz prašnjavo staklo izloga, vlasnik trgovine promatrao je vojnike koji su se polako približavali ulicom prema njemu, lupajući na svaka vrata, razvaljujući ona koja su bila zaključana, i ulazeći na svaka od njih. Trebat će im samo nekoliko minuta da dođu do njegovih vrata. Ne gubeći vrijeme, obrisao je pod krpom i izbrisao bjegunčeve tragove, a zatim sjede za dućanski stol pred ulazom. Kad su 18

vojnici uz tresak otvorili vrata, on podiže pogled s knjige, pogleda ih preko ruba naočala i ljubazno ih upita na njemačkom: “Ja, mein Herr?” “Knjižaru”, zareža prema njemu jedan od vojnika, “je li ovuda pobjegao neki mali Židov?” “Nein, mein Herr.” “Da ist keiner hier!” oglasi se drugi vojnik. “Wir haben gesehen.” “Komm, wir gehen!” Tek nakon što su Nijemci odgalopirali dalje niz ulicu, knjižar dopusti svojim rukama da lagano zadršću, odahnuvši pritom duboko. Zatim zaokruži pogledom po trgovini i izmoli molitvu zahvalnicu što u njoj nije bilo nikoga u trenutku kad je dječak upao. Zašto sam to učinio? upitao se. Zašto sam donio takvu odluku, bez pažljivog razmatranja svih čimbenika? Stajao je i buljio u pod, ali nije vidio ništa. Na nekoliko trenutaka kliznuo je u stanje rastresenosti, povlačenja u sebe, koje su njegovi ukućani nazivali njegovim “činima”, u koje se kao u utočište povlačio uvijek kad mu se život činio suviše apsurdnim. Nakon što su sjenke vojnika protrčale pokraj prozora, vraćajući se istim putem prema izlazu iz slijepe ulice, oči su mu se napokon mogle ponovno usmjeriti prema jednoj točki. Da, idite, pomislio je s ogorčenjem. Idite i odigrajte svoju ulogu u Wagner-festu! Pawel Tarnowski nije bio starac, premda su mu ramena nakon desetljećâ naginjanja nad knjigama sa sićušnim tiskarskim slovima bila malko pogurena. Bio je to kršan čovjek od tridesetak godina, smeđih očiju, s potpuno neslavenskom crnom kosom sličnom ugljenu koju je njegov otac jednom nazvao “nevažnim incidentom s Tatarima”. Bio je visok i širokih ramena, ali nije hodao onako kako bismo to očekivali od čovjeka s tako skladnim proporcijama. Vukao je noge za sobom, kao da je bio dvadeset ili trideset godina stariji. “Nevolje”, glasno je mrmljao. “Sve same nevolje.” Zaputio se prema zaklonjenom pisaćem stolu u alkovenu u stražnjem dijelu trgovine i sjeo. Na stolu za šivanje knjiga što je stajao pokraj ovoga za kojim je sada sjedio ležalo je brdo 19

knjiga s oštećenim i razderanim hrbatima koje je on nanovo uvezivao te hrpe uzanih trakova kože, lončića s ljepilom, svilenih tankih papira pokrivenih prozirnim smotuljcima zlatnog lista, predratnih književnih časopisa, neobjavljenih rukopisa, kao i čitavo groblje neopranih šalica za čaj. Pred njim na stolu stajala je košarica od pletenog pruća krcata pismima s poštanskim markicama Pariza, Berlina, Krakowa, New Yorka i Firence. Knjižar nije osobito uživao u sadržaju ovih pisama; njega su očaravale omotnice koje su mu se činile mjerilom jednoga šireg, kulturnijeg svijeta – višebojne markice, ljubičasti, žućkastobijeli i plavi komadi papira, već pomalo izblijedjeli, njihovi prugasti rubovi. Pisma su najčešće sadržavala upite o izdavačkoj kući Zoﬁa Press koja su mu slali nedaroviti pisci. Uspio je objaviti tri naslova prije nego što su došli Nijemci. Zurio je prema vratima koja su vodila na ulicu i razmišljao: Jednoga dana otići će odavde. Jednoga dana papir i istina više ne će biti problem. Da, tada će on opet moći izrađivati prekrasne knjige, šetati obalom Vistule ispod rascvjetalog drveća i razmišljati o Čehovu, sjediti u kavanama pod otvorenim nebom, piti tursku kavu, pušiti one užasne francuske cigarete i raspravljati o Kafki ili Danteu s ljudima što vole književnost. Toga će dana odgovoriti na primljena pisma. A njemu će odgovoriti oni koji su preživjeli. U međuvremenu, bilo je dovoljno imati te omotnice što čekaju u obećanju budućnosti. Upravo je prepravljao pismo Kahliji kad u prostoriju uleti onaj dječak, lica izbezumljena od straha, usta otvorenih bez objašnjenja. Židov. Njihove nevolje počele su se odjednom prelijevati u njegov život, kao da nije imao dovoljno i vlastitih briga. “Što da radim?” prošaptao je. Vrĳeme, mislio je. Vrĳeme usporava otkucaje srca, isušuje znoj, ispire otrov straha. Nastojeći otjerati misli što su ga salijetale, zagledao se u arak ﬁnog pergamenta na stolu ispred sebe. Prisiljavajući se na koncentraciju, uzeo je u ruku ravno pero, ono dugačko, zeleno, njemu najdraže, i zaronio šiljak duboko u tintarnicu s ljubičastom tintom. Ta radnja zakvači mu oči kao udicom i ne dade im da se pomaknu. Izvukao je pero iz tinte i promatrao kako se kap tinte polako spušta prema šiljku. Svi 20

ljudski postupci proistječu iz misli, razmišljao je, a ova kap tinte je dopunski čin što ga igraju sile koje sam ja pokrenuo. Kapljica je poprimila ovalan oblik zadržavši se na trenutak na vrhu pera, a zatim ostade visjeti jednu mikrosekundu prije nego što je pala. Štrapnula je na ﬁnom pergamentu. Zvijezda, ljubičasta nova, nalik na poruke što ih anđeli puštaju padati s neba na zemlju. Zatreptao je očima i stresao se. Piši! zapovjedi sebi. Piši! Otjeraj smrt licem one koju ljubiš. 12. rujna 1942., Varšava Moja Kahlia, ne znam gdje se u ovom trenutku nalaziš. Ne znam, isto tako, hoćeš li se jednog dana, kad se ovaj rat završi, vratiti s prekrasnom viješću da se nisi udala za nekog plemića ili profesora. Ti, dakako, nisi mogla upoznati moje srce, jer nikad nismo imali prilike razgovarati. Pa ipak, toliko je toga rečeno kad si, kad smo se prvi put sreli, pogledom preletjela preko velike dvorane Glazbene akademije i ugledala mene. Opazio sam kako se tvoj pogled na trenutak zadržao na meni, da bi se odmah zatim vratio partituri kao da nisi ništa vidjela. Ipak, znam da je moj lik ostao u tvom srcu. Danas sam otišao na sveučilište i prikačio još jednu poruku na vrata sobe koja je nekad bila ured tvoga oca. Zatim sam se kroz predvorje spustio u veliku dvoranu. Ukrali su glasovir, a zid je prepun rupa od metaka. Sjećaš li se kako su nas Goldbergove varijacije stopile one noći kad smo se prvi i posljednji put sreli, neposredno prije nego što se spustila tama. Nikad u životu nisam čuo nekoga glazbenika da svira s takvom osjećajnošću. U tom trenutku znao sam da ćemo postati jedna duša. Da je svijet bio drukčiji, bili bismo se upoznali i zavoljeli jedno drugoga kao najbolji prijatelji i nikad ne bismo dopustili da se rastanemo. Zacijelo je adagio koji si svirala izdao moj osjećaj za stvarnost jer se budućnost koju sam iščekivao nije dogodila. Kad su uhitili naše profesore, nadao sam se da si nekako pobjegla od zamke ptičarske. Ne mogu vjerovati da su te 21

uhvatili. Nimalo ne sumnjam da je samo pitanje vremena kad ćeš se vratiti. Dotad ću se očajnički brinuti za tvoju sudbinu. Uskoro ću ti opet pisati, Pawel Zaključao je trgovinu, navukao žaluzine na prozore, ugasio stolnu lampu i svijećnjak i zaputio se prema ostavi. Jedan miš protrča ispred njega. Otvori vrata koja su vodila na stubište i teškim korakom uspne se na gornji kat. Na odmorištu drugog kata zaobiđe naslaganu gomilu drvenih sanduka u kojima je bilo još knjiga, podsjetnik na nečiju ostavštinu što ju je nekoć otkupio i koju se još nije potrudio pregledati. Išle su mu na živce jer ih je bio masno platio, a kad ih je nekolicinu otvorio, vidio je da su bezvrijedne. Kanio ih je sve prenijeti na tavan gdje bi barem poslužile kao kakva-takva zaštita od hladnoće. Većinu kutija bio je već premjestio gore, no nije imao dovoljno snage da tu zadaću obavi do kraja. Uzdahnuo je i ušao u stan. Prostorije su kao i uvijek bile puste. Žarulja u kuhinji je pregorjela pa je užegao voštanicu, a zatim ode do električnog rešoa na kojemu je bio kotlić i uključi ga. Dok je čekao da počne pištanje, zabuljio se kroz prozor koji je gledao na ulicu. Iznad vrhova krovova nadaleko se vidio prljav dim koji je lebdio nad getom i otamo su se povremeno čuli pucnjevi. Stan je bio istih dimenzija kao trgovina u prizemlju: bio je to uski pravokutnik oko pet metara širok i osam metara dugačak. Sastojao se od kuhinje, dnevne sobe, zahoda, prostorije u kojoj je stajala pocinčana kada, a pozadi je bila spavaća soba. Stropovi su bili četiri metra visoki, prekriveni gipsanim ukrasima, loše obojani u žuto i s njih se ljuštila boja. Nekoć elegantne zidne tapete boje slonovače – ukrašene reljefnim motivom ljiljana – bile su na više mjesta zaprljane i pokidane. Više komada namještaja, međutim, zračilo je elegancijom, a na zidovima je visjelo nekoliko starih slika. Većina ih je prikazivala sladunjave krajobraze što ih je tijekom proteklog stoljeća naslikala nekolicina zanatski vještih poljskih slikara. Trpjele su pod naslagama patine vremena i dima, a lak koji ih je prekrivao bio je na više mjesta ispucao. Nije im pomo22

glo ni to što se u njemu tijekom nekoliko zima poslije 1939. nije redovito ložilo. One ga nisu suviše zabrinjavale, no brinula ga je slika s cvijećem nevelikog formata što ju je tijekom svojega kratkotrajnog pokušaja da postane umjetnik kupio u Parizu. Da bi kupio taj pretjerano skup predmet, tri tjedna je gladovao, živeći od mrvica, uživajući prva dva dana u romantici gladovanja isključivo radi umjetnosti. Naslikao ju je neki Talijan, njemu nepoznati pripadnik posebne impresionističke slikarske škole, i u usporedbi s Monetom ili Picassom bila je jeftina. Držao ju je najvrjednijom stvari u sobi iako je, možda, bila najbezvrjednija – onako ljepušna i banalna. Pokraj nje visjela je grčka ikona na kojoj je bio prikazan sv. Mihael iz Otkrivenja, oslikan u jarko crvenim i modroljubičastim tonovima, pri čemu je njezina zlatna boja bila tako stara te se doimala poput tekuće palisandrovine razlivene preko jantara. Poljubio ju je, sporom kretnjom se prekrižio, a zatim se zaputio prema spavaćoj sobi u kojoj se nalazio kut s još nekoliko ikona. U kutu je treperila crvena zavjetna svijeća. Dok se čaj kuhao, narezao je crni kruh, sir i nekoliko kriški krvavice koja je već bila počela poprimati zelenu boju. Njegova rodica Marysia – Maša, tako su je zvali – donijela mu je krvavicu s farme u Mazowieckom krajem ljeta. Poželio ju je odmah smazati, no nekako se uspio oprijeti tom porivu. Sada je bio zahvalan na tom trenutku samokontrole. “Jedi”, rekla mu je Maša, stavivši kobasicu na gomilu luka, rajčice, cikle i rane bundeve. Kuhinjski stol uleknuo se pod obilnim urodom. Njezin sin uđe teturajući, noseći u ruci golemu repu. “Meso ću ostaviti za kasnije”, rekao je Pawel. “Dolazi zima.” “Pojedi je sada. Kad se pokvari, ne će nikome vrijediti.” Izrezao je tri komadića za njih troje, a kad je mladi Adam zatražio još, majka ga je udarila po ruci. “Ova hrana trebat će ujaku Pawelu”, prekorila ga je. Zvala ga je “ujakom” iako je zapravo bio sin majčina brata. Mašin otac bio je iz Bjelorusije i bio je seljačkog podrijetla. Pawelova obitelj potjecala je iz zemljoposjedničke srednje klase, s juga, blizu Karpata. 23

lu.

“Matka, hrane je dovoljno”, povikao je dječak. Žena je slegnula ramenima i pogledom se ispričala Pawe-

“Na imanju imamo dovoljno hrane iako nam Nijemci odnose što god stignu. Premalen je da bi shvatio, Pawele. Tamo”, pokaza glavom prema getu, “žive čitav mjesec o nekoliko kilograma kruha i povrća. Čujem da mnogi umiru. Ima mnogo napuštene djece koja umiru od gladi i prosjače. Osim toga, pucaju u ljude. Zabranit će nam da im dajemo hranu.” Uzdahnula je. “Kad odnosim poljske plodine na starogradsku tržnicu, prolazim pokraj zidova geta i bacim im nekoliko komada korjenastog povrća. Škrob daje snagu, znaš.” Maša. Maša Dobra, priprosta kao što je priprosta i njezina bundeva. “Ubuduće ti ne ću moći tako lako donositi hranu. Od srpnja, kad su vlakovi počeli odvoditi sve te ljude, neprekidno smo pod prismotrom. Opasno je ulaziti u grad.” “Zašto se izlažeš takvom riziku, Maša? Vrlo sam zahvalan na tvojoj pomoći, ali... zašto to činiš?” “Ti si član naše obitelji.” “Ne činiš to za Broneka i Jana.” “Bronek i Jan imaju žene koje se brinu o njima.” “I više usta koja treba nahraniti.” Spustila je pogled. Zatim ga je opet podigla prema njemu, “ozbiljna” izraza lica – šarmantno ga prekoravajući. “Pawele, zašto se ne oženiš? U Varšavi ima na stotine djevojaka koje jedva čekaju da se udaju za čovjeka poput tebe. Sjeti se vremena kad si bio dijete, kad ste vi braća Tarnowski provodili ljeto na našem imanju. Sve djevojčice bile su zaljubljene u tebe – u Pawela Lijepoga. Slatkog Pawela. Malenog Paweleka. Sada si Veliki Pawel. Oči joj se napuniše suzama. “Ti si tako dobar čovjek!” Poljubila ga je u obraze, a zatim, nakon kraćeg oklijevanja, u usta. U žurbi je otišla s malenim sinčićem. Otada ih više nije vidio. Srebrni vrč s vrućim čajem, porculanske šalice, platnene ubruse, kriške zelenog mesa i crnog kruha te pokal s kaša24

stom repom stavio je na pliticu i odnio u svoju spavaću sobu, a zatim je ušao u zahod. Otraga, iza zavjese, nalazilo se neosvijetljeno stubište koje je vodilo na tavan. Uspe se njime polako i oprezno pazeći da ne prolije čaj. Tavan je bio iste veličine kao katovi ispod njega, ali nije bio podijeljen na sobe. Bio je obložen drvenim pločama i mirisao je na stari lak. Rijetko je zalazio gore. Gore nije bilo ničega osim nekoliko velikih kovčega i sanduka punih bezvrijednih knjiga. Na udaljenom kraju tavana nalazio se dimnjak od opeka, a pokraj njega zabatni prozor kroz koji ste se mogli, ako ste baš željeli, popeti na krov pokriven crijepom od škriljevca. Ondje, između dva sanduka, šćućurio se bjegunac – mladić, gotovo dječačić. Pawel je vukao noge po izlizanom drvenom podu mrmljajući sebi u bradu nešto u vezi s prašinom. Posjetitelj je nekoliko trenutaka nepomično gledao u njega, a zatim je polako ustao. “Bi li nešto pojeo?” upita ga Pawel. Na bjegunčevu licu bilo je debelim masnim slovima ispisano nepovjerenje. Doista, u očima mu se vidio strah kakav Pawel nije vidio nikad prije. Sam je upoznao strah i znao je da postoje različite vrste straha – bila je to zapravo njegova glavna nevolja – ali još se nikad nije susreo sa strahom kakav osjeća progonjena zvijer. Pawel sjede na jedan od velikih oštećenih kovčega i kretnjom pokaza onom drugom da učini isto. Pliticu je stavio između sebe i njega. “Jedi”, reče mu plaho, kao da ono što se dogodilo ne može ostaviti nikakvih ozbiljnijih posljedica. “Dziekuje! Hvala”, krotko odgovori dječak. Tresao se, odjeća mu je ispuštala vonj vlažnog i neopranog tijela; još i gore, od njega se širio zadah kanalizacije. Ruka kojom je posegnuo za hranom bila je blijedo plava. Pažljivo je zaobišao kobasicu, no zato je pohlepno gutao sve ostalo. Između dva zalogaja kradomice je pogledavao svog dobročinitelja. Pawel ga je promatrao nabrana čela. “Je li nešto od ovoga za vas?” promrmlja dječak zacrvenjevši se u licu. 25

“Ne, sve je to za tebe”, odgovori mu Pawel, premda je i sam osjećao tupu bol od gladi. “Ne mogu to jesti”, reče dječak, pokazujući na kobasicu. Pawel posegne za njom brže nego što je mislio i odgrize velik zalogaj. “Kako se zoveš?” upita ga poslije nekoliko zalogaja. “Zovem se David Schäfer. A vi, gospodine?” “Ja se zovem Pawel Tarnowski.” “Witam, pozdravljam vas, Pane Tarnowski.” “Witam.” “Htio bih vam zahvaliti što ste me spasili od… njih.” “Svatko bi to učinio”, slegne ramenima Pawel. Dječak ga neodlučno pogleda. “Oni su zli!” provali iz njega škripavim šapatom. “Oni su iz sita ahra!” “Što je sita ahra?” “To je druga strana, područje tame.” “Područje tame? Kako to misliš?” “Demonske sile koje prebivaju u kraljevstvu duhova.” “Nijemci su ljudi, a ne đavli. Oni su pod utjecajem zla.” Promatrali su jedan drugoga nekoliko trenutaka, kao da ih odjeljuje ponor. “Zašto mi pomažete?” promrmlja dječak. “Ja sam Židov.” “To vidim”, odgovori Pawel, pokazujući prstom na rese molitvenog šala što mu je visio ispod ruba ﬁlcanog sakoa. Dječak izvadi iz džepa okruglu kapicu i stavi je na glavu. Nije imao mnogo kose, glavu mu je pokrivalo tek nešto poput tamnoga ﬁnog lišaja. “Nisam je mogao držati na glavi dok sam trčao.” “Zacijelo si dugo trčao. Distrikt Muranów udaljen je mnogo blokova odavde prema zapadu.” “Izašao sam kroz sjeveroistočna vrata i izbio na ulicu Nalewski. Konjska zaprega prolazila je kroz stražarska vrata. Sakrio sam se iza nje.” “Izložio si se velikom riziku. Malo tko uspije pobjeći Nijemcima.” “Da sam ostao u getu, danas bih sigurno bio mrtav.” “Govoriš poljski bez naglaska”, reče Pawel. 26

Gutajući posljednji zalogaj, bjegunac je pogledao u pod i promrmljao nešto što Pawel nije mogao čuti. “Što si rekao?” upita ga. “Rekao sam da je jezik dar.” “Dar?” “Bez jezika ne možemo misliti.” “Slažem se”, reče Pawel promatrajući znatiželjno dječaka. “Koje još jezike govoriš?” “Jidiš, naravno. Osim toga, čitam hebrejski i njemački – i engleski, uz malo napora. A vi?” “Poljski, francuski, njemački – i ruski, uz malo napora.” Dječakove oči načas zaiskriše prema njemu, no odmah zatim on svrnu pogled u stranu. “Čašu čaja?” upita Pawel. Napunio je šalicu čajem i stavio je u posjetiteljeve ruke. Čaj je nestao u jednom gutljaju. Ulio mu je još. Pa još. “Koliko ti je godina?” upita Pawel. “Sedamnaest.” Uto se dječak poče žestoko tresti. Presavio se u pazuhu i rukama sakrio lice. Odjednom Pawel nije znao kako bi postupio. Mrmljao je nekakve besmislice kojima su ga kao dijete tješili i koje su mu se najedanput vratile u sjećanje. Gotovo je dotaknuo dječakovo rame i potapšao ga, no povukao je ruku natrag, a da dječak to nije ni primijetio. Dječaka je drhtavica brzo prošla i posjetitelj je sada bio dvostruko smeten. “Moram bježati”, šapnuo je, otirući rukavom oči. “Kamo ćeš? Imaš li obitelj?” “Svi Židovi su u getima. Ili u logorima za preseljavanje. Moj otac i majka, moja braća i sestre, gotovo sigurno su mrtvi.” “Moj otac i majka – oni su također mrtvi”, promrmlja Pawel slabim glasom. Tek kad je izgovorio ove riječi, shvatio je da je u velikoj demokraciji smrti prisutna hijerarhija boli. Onaj drugi je šutio. “Možda bi se trebao vratiti u geto”, oglasi se nesigurno Pawel. 27

Dječakovo lice reče mu da je to nemoguće, zapravo nezamislivo. Iznenađen što njegov domaćin ne razumije nešto što je samo po sebi očito, on oprezno reče: “Živjeti u getu znači umirati sporo. Logor znači brzu smrt.” “Što kaniš učiniti?” “Zaputit ću se prema jugu i prijeći preko Karpata.” “Do planine je tri stotine kilometara, a i ako je uspiješ prijeći, s druge strane su Nijemci. Uzeli su sve u Europi, a ima ih i u Africi i Aziji. Nema se kamo otići.” Nakon njegovih riječi dječak se okrenuo i zagledao u prozor. “Pobijedili su. Proždrijet će sve.” “Ne vjerujem da će dobiti rat. Potisnut će ih kad-tad.” “Koliko ćemo još morati čekati da se to dogodi?” “Ne znam.” “Moram pokušati razmisliti. Molim vas, možete li me sakriti na nekoliko dana dok dobro ne promislim?” Pawel je nekoliko trenutaka zurio u njega, a onda potvrdno kimne glavom.

Pawel Tarnowski nije bio čovjek iznimne inteligencije i nije bio obdaren nijednim posebnim talentom premda su mnogi mislili da posjeduje i jedno i drugo, a do te su pretpostavke došli zbog njegove reﬂeksivne i šutljive naravi i zato što se bavio knjigama. Glavna njegova osobina (on ju je bio sklon nazvati prokletstvom) bila je u tome što je imao osjećaj za složenost života. Činilo mu se, osim toga, da njegov život nikomu ništa posebno ne znači. Otac i majka voljeli su ga kako su najbolje znali i umjeli, ali oni više nisu bili među živima. Nije da njegova dva starija brata nisu brinula o njemu, no on im je bio na teret – tako je uvijek bilo. Bili su mnogo hrabriji od njega i svega čega su se dohvatili išlo im je od ruke. Usto, bili su oženjeni. On nije. Bili su snažne i agresivne osobe, a on je bio vrlo plah i tu je manu morao svaki dan iznova nadvladavati, što ga je stajalo silnog napora. Nije uvijek bilo tako. Njegova prva sjećanja bila su vezana uz snijeg. Snijeg što je padao s neba nad Varšavom upadao mu je u otvorene oči, u usta što su se smijala. Bile su mu dvije godine tada, možda tri. Ruke je podignuo visoko iznad glave, zazivajući nebesa da se izliju na njega. Da, tako je to bilo. Tamjan se podizao gore, a svjetlo je silazilo dolje. Iznad je bilo svjetlo, a ispod je bila tama. A kad god je gore bila tama, noću, ili za najpustijih dana zime, anđeli su kao znak slali snijeg. Ne zaboravi, Pawelek, kao da su mu govorili. Ovdje smo. Mi smo glasnici i poklanjamo ti ove zvijezde. Zatim je otišao tata. Nije ga bilo godinama, godinama, tako mu se činilo. Svećenici i neki drugi značajni ljudi dolazli su katkad u posjet njegovoj mami. S vremena na vrijeme posjećivao ih je stric Tadeusz; donosio bi joj nešto novca, a mama bi plakala od zahvalnosti. 29

U početku je Pawel često tražio da mu reknu kad će se tata vratiti, no postupno je naučio da takva pitanja ne treba postavljati jer bi majka uvijek plakala kad bi je to pitao. Bio je to drukčiji plač i on nije dolazio od zahvalnosti. Stoga je to pitanje postavljao svojoj braći. Broneku je bilo osam godina i bio je tako star. Jan je bio još stariji – bilo mu je punih deset godina. Znali su mnogo stvari koje Pawel nije znao. Ponekad bi mu Jan odgovorio: “Kad ga Rusi puste. A sad prestani biti dijete.” Bronek bi mu odgovorio na isti način, prisnaživši odgovor snažnim udarcem po njegovoj ruci – kako ne bi zaboravio da se to ne smije pitati. “Ostavi mamu na miru, glupane. Zar ne vidiš da se mama ražalosti svaki put kad je pitaš za tatu?” Od njega nisu stizala nikakva pisma, nikakve poruke, nikakvi, pa čak ni najmanji, znakovi pažnje kao što su darovi, kojima je znao darivati Pawela prije nego što je otišao: izrezbaren drveni zrakoplov s četiri krila, sav crven, s metalnim propelerom što se brzo vrtio na osovinici. Povećalo za promatranje sićušnog cirkusa ispod lišća u Vrtovima Saski. Komad plavog mramora u kojemu su se kao u virovima i kao da je to planet komešali oblaci. Sve je to bilo skršeno ili izgubljeno, i sjećanje na tatin lik s vremenom je izblijedjelo. Ljeti bi stric Tadeusz svima kupio karte za vlak. Pokadšto, ne odveć često, odlazili bi na imanje svojih rođaka u Mazowiecki, u ravničarskom kraju istočno od Varšave. Svakog kolovoza, međutim, neizostavno bi otputovali u Tatre, na djedovo seosko gospodarstvo u planinama gdje je njegov djed nekad bio bogat, a sada je bio siromah. Djed je bio star i imao je bijelu kosu; katkad je bio izvrsne volje, no to se događalo vrlo rijetko. Zveckao je s mnoštvom vjerskih medaljica što ih je nosio ispod svoje cifraste lanene košulje na kojima su bili prikazani razni sveci, čak i kad je slagao sijeno u stog ili kad je lopatom izbacivao gnoj iz šupe u kojoj su bile guske. Volio je da ga dječaci zovu Ja-Ja iako su ga samo Jan i Bronek tako zvali. Pawel se divio djedu, ali nije znao kako bi razgovarao s njim – bio je tako velik i moćan, katkad ljubazan, katkad jarostan, ali uvijek veličanstven. 30

Babcia je bila stara kao i djed, ali mnogo nježnija od njega, s očima koje su zaljubljeno gledale u Pawela i često mu se smiješile. Mirisala je na lavandu i žalﬁju; bio je to slatkasto-trpak miris koji je uvijek širila i po kojemu je bila prepoznatljiva – nitko nije tako mirisao. Ona je svake večeri molila krunicu s Pawelom dok je on tonuo u san pod plavim poplunom na koji je, uz srce i križ, bilo ušiveno njegovo ime: Pawelek. Vjetar je pirkao kroz prozor u podnožju kreveta, zavjese su se bibale, noćne ševe dozivale jedna drugu, a na nebu su sjale bezbrojne zvijezde koje su bile neobično sjajne, nalik na pahuljice snijega. Duboki bijahu sni u toj kući i slatki snovi njezinih spavača, premda bi se Pawel katkad probudio u mraku, sam u omanjoj prostoriji koja se nastavljala na drugu sobu, malko zastrašen žalosnim hukom sova u trešnjiku i sjećanjima na medvjede boje cimeta što ih je Djed lovio u šumi nekoć davno kad je bio mlad. Ili vukovima što su zimi progonili djecu kroz nagomilani snijeg. Katkad bi usnio tatu. Katkad bi ga se sjetio. Tako se, primjerice, sjećao nečeg s čime se baš ništa nije moglo usporediti. Davno, malo prije nego što je tata otišao u rat boriti se protiv Rusa, uzeo je Pawela u krilo, a bio je odjeven u svoju vojničku uniformu, s dvoglavim orlom na prsima. Tata ga je držao i ljubio mu obraze, dao mu je bombon s okusom đumbira, a on ga je cuclao. “Dziecko, dijete moje”, šaptao mu je tata. “Mój synu, sinčiću moj dragi.” Zatim je, dok su se njih dvojica tako odmarali, tutnuo smotuljak tankoga crvenog svilenog papira Pawelu u ruke. “Za tebe, za tebe”, šaptao mu je tata u uho, privinuvši ga čvrsto uza se. Pawel je s veseljem razmotao papir i unutra pronašao mjedenu ﬁguricu. Predstavljala je sićušnog viteza koji ubija zmaja. Premetao ju je u rukama amo-tamo, ljubio je, zabalivši je slatkim sokom što mu je curio iz usta, a tata se smijao. “Koliko ti je godina, sine moj?” upitao ga je tata. Pawel je dignuo u zrak pet prstiju. “Diiije”, odgovorio je. 31

“Tako je, imaš dvije godine”, rekao mu je tata. “Sada moram ići, Pawele, i moram se boriti kao ovaj hrabri vitez. Završi li se borba kako treba, vratit ću se kad budeš imao –” i podigne tri prsta. *** Ali, tri prsta su došla i prošla, a nakon toga došla su četiri prsta. Prošle su zime i ljeta. Novo lišće i staro lišće. Led i vatra. Kad mu je bilo pet godina, otrčao je do Vrtova Saski, sam samcat. Tog je dana mama otišla na tržnicu kupiti zelenje i ribu za ručak. Jan i Bronek pazili su na njega. Zapodjenuli su svađu i srušili jedan drugoga na pod spavaće sobe, hrvajući se. Pawel se do suza smijao jer su mu se činili nalik na dvije vjeverice što progone jedna drugu gore-dolje po kamenoj ogradi sa stražnje strane staje u Zakopanima. Prvo je jedna bila progonitelj, a zatim druga, i kad god bi jedna uhvatila onu drugu, udarale bi se šačicama, a njihova platinasta dlaka bi letjela posvuda naokolo, njuškice su im bila zajapurene od srdžbe, jedna drugu je bacala na zemlju, lupkajući šapicama po komadima namještaja, cičeći, dajući pljuske jedna drugoj, vriskajući, skačući uvis, a zatim opet progoneći jedna drugu po čitavom stanu. Pawelu je ubrzo dosadilo promatrati njihovu igru pa je otišao u dnevnu sobu i ondje legao na pod koji je bio sav u sunčanim zrakama, igrajući se s anđelima što ih je čitavo jutro izrezivao iz novina. Zaželjevši odjednom da se odnekud među njima stvori tata i zaustavi Janovu i Bronekovu tučnjavu, vratio se u spavaću sobu i izvadio mjedenu ﬁguricu viteza koji se bori sa zmajem, koju je čuvao pod jastukom. Izbjegavši za dlaku divlji Bronekov udarac, odjurio je prema ulaznim vratima i izišao u predvorje. Iz drugih stanova čuli su se zvukovi obitelji čiji su se članovi igrali ili tukli. Zrak je bio zasićen vonjem kuhanog kupusa. Sjurio se niza stube do vrata koja su izlazila na ulicu i zaputio se pločnikom. Ondje se sudario s dvoje stanara iz susjednog bloka, s muškarcem i ženom koji su se svađali i žestoko 32

gestikulirali. Zaustavivši se načas kako bi ih bolje promotrio, ubrzo izgubi zanimanje za njih i odluči pronaći neko mirnije mjesto gdje bi se mogao igrati sa svojim anđelima. Vođen više osjećajem nego pamćenjem, zaputi se ulicom prema sjeveru, pjevuckajući usput njezin naziv – z-i-e-l-n-a. Stigavši do jedne druge, šire avenije, skrenuo je desno i uzeo pjevuckati njezin naziv – k-r-ó-l-e-w-s-k-a. Malo podalje prešao je preko ulice i stigao u travnate i stablima zasađene ravnice Vrtova Saski. Satima je šetkao vrtnim stazama, brao cvijeće za mamu, sjedio pod stablima kestena i promatrao kako se njihovi bodljasti zeleni plodovi njišu na povjetarcu. Bilo je još rano da počnu padati na zemlju, no on se nadao da će se to uskoro dogoditi i da će ih moći sakupiti dovoljan broj i odnijeti ih u Zakopane, gdje će od njih napraviti golemu krunicu. Zamolit će djeda da u smeđim kestenovima izbuši rupe, izmolit će isto tako malo špage, sastaviti sve to skupa i pokloniti djedovu bratu Nikolasu kao božićni dar. Izvadio je papirnate anđele iz džepa i kad je zapuh vjetra zanjihao grane stabala i odonud se čuo zvuk sličan uzdisajima, pustio je anđele da odlete uvis i rašire se nad gradom. Zatim je sjeo u sjenu stabla limete, držeći u rukama mjedenu ﬁguricu viteza u borbi sa zmajem, razgovarajući s vitezom i podsjećajući ga da mora biti vrlo, vrlo hrabar. Mislio je na tatu, zamišljajući što će njih dvojica reći jedan drugome, mjesta koja će posjetiti, dodir njegovih ruku. Izvalio se na travu i drjemuckao nekoliko trenutaka, probudivši se tek kad su mu muhe počele zujati oko glave. Tada vidje da su mu hlače prljave i mokre, jer se, zadrijemavši, otkotrljao s trave i dospio na vlažno crno tlo gredice u kojoj su rasle ruže. Pogledao je oko sebe tražeći svoga viteza i zmaja, no nije ih mogao pronaći. Nije više mogao razmišljati o tome jer ga je trgnulo jecanje neke žene. Pogledavši prema gore, vidio je mamu kako velikim koracima korača stazom prema njemu, kako mu se velikom brzinom približava, a za njom su kaskali Jan i Bronek, lica iskrivljenih od zabrinutosti. Oh, bilo je tu i ćušaka, i grljenja, i suza, i prijekora! Mama je bila u isti mah i ljuta i sretna, otirući vlažnu prljavštinu s 33

njegovih hlača i košulje. Jan i Bronek stajali su postrance i zurili u svoje cipele, jer su bili zabrinuti što im se izgubio. *** Toga kolovoza otišli su kao i obično u Zakopane – ljeto je bilo prekrasno a nebo bez oblaka i prozračno. Zaboravio je sakupiti kestenje pa nije mogao napraviti krunicu za djedova brata Nikolasa. Zaboravio je i gdje je izgubio ﬁguricu s vitezom i zmajem. Jako mu je nedostajala jer je imao običaj razgovarati s vitezom kao da je to njegov tata, bivši siguran da negdje vani u svijetu, negdje daleko na istoku, tata čuje njegov glas. Pawel nije više toliko razmišljao o njemu kao nekad, a sjećanje na ﬁguricu je izblijedjelo. U Zakopanima se igrao djedovim olovnim vojnicima i božićnim ukrasima, anđelima od stakla koji su mogli letjeti gore-dolje i spuštati se s neba na zemlju i opet natrag, dok je zlatna prašina padala kroz zrak, nalik na poruke. Bio je tako sretan ondje, na tavanu, progoneći patke što su bježale pred njim u ribnjak, ili skakućući prostranim poljima i planinskim puteljcima ponad kuće. Činilo se da sunce uvijek sja, sunce koje se nekako činilo veće od onoga varšavskog, s bijelim planinskim vrhovima posvuda uokolo višim od crkvenog zvonika. Bilo je dobro, sve je bilo dobro, zrak koji je bio prožet mirisom borovine, krv u njegovim obrazima, cvrčanje kukaca u sjenokoši i osjećaj vrućine u njegovim nogama dok je poskakivao i plesao duž prašnog puta što je vodio od seljačke kuće kroz šume zasađene brezom do palače u kojoj je rođen njegov djed. Jednom je iz čistog hira, a da nitko nije znao, odšetao do nje sam samcat kako bi je pobliže razgledao. Znao je da je to zabranjeno, jer je djed rekao da njezini novi vlasnici ne vole nezvane goste, iako, naravno, njima nije nimalo smetalo doći nezvani djedu kad god im se prohtjelo, bez najave, kad je trebalo prikupiti stanarinu za kuću starog upravitelja imanja u kojoj su djed i Babcia sada živjeli. Pawel je ipak otišao baciti letimičan pogled na palaču, misleći kako to nije ništa loše, jer je palača nekad bila njihova, a možda je još uvijek njihova, jer kuće ne zaboravljaju ljude koji su u njima nekad stanovali. 34

Vlasnik i njegova obitelj bili su toga dana odsutni i sva posluga bila je također nevidljiva. Bronek mu je rekao o slugama kako nisu stvarni, kako se mogu po volji pojaviti i odjednom nestati, budući da su bili stvoreni ni iz čega, uz pomoć tajnih i magijskih čina, poznatih samo novom vlasniku. I tako, toga dana nije bilo nikoga tko bi zaustavio Pawela koji je sada stajao na vršcima prstiju i piljio kroz prozor. Nije vidio nikakvih uspomena ni magije s druge strane stakla. Ipak, bio je očaran načinom na koji se sunčeva svjetlost slijevala u kuću iz mnoštva visokih prozora, plešući po velikim kristalnim klasičnim svijećnjacima i jelenovu rogovlju obješenom o zid. Prisilio se da zaustavi pogled na medvjeđoj koži s golemim otvorenim raljama koja je služila kao sag, no vidjevši da medvjed nije živ, nasmiješio se i odskakutao kući. Život je bio igra – da, sve je bilo igra. Čak su i večere s djedom i Babcijom bile neka vrsta igre. Iako mu je mama rekla da s njima mora biti pristojan, znao je da ga u njihovoj kući nitko ne će prekoriti ako zagrize komad vruće kobasice koja još cvrči, ako se ceri, ako mu kapa iz usta, ako svakoga nasmijava, te da može popiti koliko hoće čaša s iscijeđenim sokom španjolskih limuna i naranči sa soda-vodom, što je bio luksuz bez kojega djed nije mogao, jer je nekoć davno bio bogat, a sada je bio zgoljni siromah. “Zašto je loše biti podstanar?” zapitao je jednom, upadajući u riječ Babciji i mami koje su o nečemu zabrinuto razgovarale. “Zašto bi bilo loše?” objasnila mu je mirno mama, “između podstanara i grofa mala je razlika.” “Najbolje bi bilo kad ne bi spominjao riječ podstanar kad je djed u blizini”, pridoda Babcia. “Ne sviđa mu se ta riječ, Babcia?” “Žalosti ga, Paweleku.” Svake godine isto. Ljeta su uvijek bila prekratka. Tek što su stigli, a već je valjalo sjesti na vlak za Varšavu, vratiti se natrag u sivi stambeni blok u ulici Zielna, podnositi jesenje kiše, promatrati stabla koja domahuju “zbogom” svome lišću, gledati kako ti dah zamagljuje staklo na prozoru što gleda na zid iza kojega stanuju neki Židovi. Dane i dane biti zadubljen 35

u slikovnice što ih je stric Tadeusz posuđivao, dok su Bronek i Jan u školi, zato što su stariji, i uvijek će biti stariji. Mačke u uličici bivale su sve deblje, zatim sve mršavije, da bi se poslije toga opet udebljale. Gledati kako se led lomi na Vistuli i kako se površina rijeke ponovno ledi, slušati kako na Božić zvone zvona, pa opet na Uskrs, svake nedjelje, slušati jutarnje molitve, večernje molitve, molitve koje se izgovaraju kad netko umre i kad se netko rodi; i biti čitavo to vrijeme uronjen u tišinu kroz koju poruke kapaju neprekidno, kao snijeg, kao prašina, kao sjeme iz nevidljivih vrtova tamo gore. *** Kada mu je bilo šest godina, u njemu se začeo strah. Dogodilo se to, začudo, nekako pri kraju ljeta koje su po običaju provodili u Zakopanima, u vrijeme kad su se počele širiti glasine da Rusi oslobađaju zatvorenike. Svi su bili neobično sretni – osobito mama. Samo djedov brat Nikolas nije bio sretan. Više nego obično opijao se višnjevačom. Neprekidno je proklinjao, ma koliko mu djed i Babcia govorili da to ne čini. “Bilo bi pametno”, rekla je mama svojoj trojici dječaka nakon što ih je posjela na kameni zid malo podalje od kuće kako ih nitko ne bi mogao čuti, “kad biste se neko vrijeme klonili djedova brata.” “Ali zašto, mama?” prosvjedovao je Bronek. “On je tako ljubazan.” Djedov brat bio je njihov omiljeni rođak u Zakopanima, jer im je pjevao vesele pjesmice, pričao im priče i izvodio čarobnjačke trikove. Kad u blizini nije bilo odraslih, otkopčao bi raspor na hlačama i pozivao dječake da se natječu u tome tko će se dalje popiškiti. Najbolje od svega bilo je to što bi izvadio svoje stakleno oko i pustio ga da mu padne u ruku, zatim bi ga bacio u zrak, uhvatio ga ustima i vratio ga ponovno natrag u ružičastu očnu šupljinu prije nego bi stariji išta primijetili. “Tajna, dječaci”, šaptao bi im. “Ovo je naša mala tajna. Nemojte nikome govoriti pa ću vam otkriti još tajni.” I tako je tri para očiju škiljilo u njega u očekivanju, dok su im se tijela veselo stiskala u uzbuđenju zbog urote. 36

Sadržaj

Predgovor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Prolog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 Svetište . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15 Andrej Rubljov: Drama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 177 Pročišćivačeva vatra . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 245 Epilog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 461

471

Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Graﬁčki zavod Hrvatske Tiskano u travnju 2008.

Roman Sofijina kuća mnogi kritičari drže remek-djelom i ponajboljim ostvarenjem Michaela D. O’Briena, hrvatskim čitateljima poznatoga po hit-romanima Posljednja vremena, Pomrčina sunca i Dnevnik nevolje. Radnja ovoga romana događa se u vrijeme Drugoga svjetskog rata u Varšavi koja se nalazi pod nacističkom okupacijom. Glavni lik, poljski knjižar Pawel Tarnowski, pruža utočište Davidu Schäferu, židovskome dječaku koji je pobjegao iz varšavskoga geta. Njih dvojica razgovaraju o dobru i zlu, grijehu i otkupljenju, o umjetnosti, književnosti i filozofiji te o brutalnoj stvarnosti koja ih okružuje. Tako se otkrivaju detalji koji su bitno utjecali na životni put dječaka koji će se desetljećima kasnije obratiti na katolicizam i postati karmelićanski redovnik o. Ilija. Upravo njega izabire i šalje Papa da se suprotstavi Antikristu, što je opisano u romanu Posljednja vremena. U ovome romanu prepunom ljudske topline i jednostavnosti O’Brien otkriva dubine ljudske duše i progovara o smislu života i žrtve, o ljubavi i vjerskom identitetu te o važnosti malih odluka koje mijenjaju tijek povijesti. “Svatko tko traži sjajan roman što se ozbiljno hvata u koštac s religijskim idejama trebao bi pročitati Sofijinu kuću. … Budite sigurni: Sofijina kuća je napeti triler – ljudska drama – jednako kao i roman ideja.” Michael Potemra, National Review “Michael O’Brien ponire u ljudsku psihu, ocrtavajući sliku Božju koja prožima osobnost svakog čovjeka. Daje snažne uvide u stvarnosti ljudskog stanja i uvide u umjetničke stvarnosti, te pruža mogućnost poniranja u srž stvari. Sofijina kuća potvrđuje Michaela O’Briena kao vrsnog i prvorazrednog romanopisca.” Joseph Pearce, publicist

Cijena: 150 kn

ISBN 978-953-235-134-7