Snaga pouzdanja - web pregled

FAUSTINA MARIA PIA

SNAGA

POUZDANJA Trideset dana s Gospodinom uz LITANIJE POVJERENJA

VERBUM

Faustina Maria Pia SNAGA POUZDANJA

FAUSTINA MARIA PIA

SNAGA POUZDANJA Trideset dana s Gospodinom uz LITANIJE POVJERENJA

S engleskoga prevela Lidija Paris

VERBUM

Biblioteka: Anima 30.

Glavni urednik: Petar Balta Naslov izvornika: Jesus I Trust in You: A 30-Day Personal Retreat with the Litany of Trust Copyright © 2021 Sr. Faustina Maria Pia Bianchi, S.V. Published by Emmaus Road Publishing, St. Paul Center, Steubenville, Ohio © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2026.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršni urednik: Miodrag Vojvodić Lektura: Anđa Jakovljević Za nakladnika: Miro Radalj ISBN 978-953-399-037-8 CIP zapis je dostupan u nacionalnom skupnom katalogu knjižničnog sustava Bukinet pod brojem 991005956863509366.

Za sve one čije je srce bilo probodeno.

„Oni čije se srce proširilo zahvaljujući pouzdanju u Boga brzo trče putem savršenstva (…) više nisu slabi kao što su nekada bili. Postaju jaki Božjom snagom koja se daje svima koji se uzdaju u Njega.“ SV. A LFONS L IGUORI

Predgovor

Čula sam – ne ušima, nego u tišini svoga srca – dvije riječi: „Litanije povjerenja“. Kada sam bez puno razmišljanja izvadila svoj dnevnik, iz moga su srca potekle mnogobrojne prošnje. Nekom se može učiniti da će molitvu poput Litanija povjerenja napisati netko tko se savršeno uzda u Gospodina. Ali meni je ona zapravo bila dana zato što mi je bilo potrebno pouzdanje. A nekako sam osjećala da ga i drugi trebaju.

U to sam se vrijeme nalazila u neočekivanoj situaciji zbog koje sam se osjećala zbunjenom i osamljenom pa sam molila Gospodina da mi pomogne pronaći izlaz. Srce mi se razdiralo jer sam od onih kojima sam se obraćala za vodstvo primala proturječne savjete. Kad god bih razmišljala o tome kako dalje, bila sam na mukama jer sam znala koliko je toga na kocki.

9

P redgovor

U svojoj sam zbunjenosti molila za jasnoću.

No mjesecima se, svaki put kad bih otvorila Sveto pismo, činilo kao da Evanđelja imaju samo jednu poruku: povjerenje. Bilo da je riječ o Isusu koji liječi bolesne, prima grešnike ili nepravedno trpi – u svakoj sam situaciji osjećala Isusovu želju da prepoznam Njegovu nepokolebljivu dobrotu i da se pouzdam u Njega.

Dok sam jednoga petka poslijepodne gledala raspelo u svojoj sobi, dobila sam hrabrost da se konačno suočim s istinom o svojoj dubokoj potrebi za Bogom. U Njegovim očima nisam vidjela svoj neuspjeh, nego sam spoznala da Bog želi puno više od puka ispunjavanja mojih potreba. U tim trenucima, neposredno prije nadahnuća da napišem Litanije povjerenja, iskusila sam nešto što je nemoguće riječima dočarati. Bilo je kao da mi Isus nježno podiže lice, kako bih ga pogledala; kao da mi govori: „Ne želim da kažeš ‘da’ okolnostima nego Meni.“ Umjesto da pristanem na neki plan – svoj plan ili plan koji mi netko drugi predlaže – pristala sam uz Njega. Dala sam mu dar svoje ljubavi samo zato što sam znala da On to traži. Uzdala sam se u Nje10

P redgovor

ga, a ne u svoj razum. Umjesto da dopustim da me sputava moja složena analiza, dopustila sam Isusu da me povede svojim putem. Željela sam odnos ljubavi, a ne jasnoću ili kontrolu. Moje je srce ispunila ili, bolje rečeno, oslobodila želja da Bogu povjerim svoj život. Na ovim ćeš stranicama otkriti da u pozivu na povjerenje nalazimo ne samo sebe nego i Boga koji duboko čezne za našom ljubavlju.

11

Uvod

U naše vrijeme pouzdanje i milosrđe popularni su koliko i magnetofoni i faks uređaji: ljudi se pitaju ima li ih još i funkcioniraju li uopće. Da, ima ih. A kada se to dvoje poveže, savršeno su pouzdani.

Svakodnevno se uzdamo u nebrojene ljude i stvari. Uzdamo se da će nas mostovi držati i da će nam u restoranima poslužiti hranu koju bez straha možemo pojesti. Uzdamo se da će nam kosa opadati gotovo jednako kao i jučer i da će nas naš pas ujutro čekati kako bismo ga izveli u šetnju. Uzdamo se da će profesori predavati valjano gradivo i da će liječnici propisivati ono što je najbolje za naše zdravlje.

Imati pouzdanja – to zvuči jednostavno, no u praksi može biti komplicirano ako ne znamo točno na koga ili na što se možemo osloniti. Neispunjena obećanja, zloporaba vlasti i suočavanje s vlastitim ograničenjima, kao i izdaje na osobnoj i profesio13

S N AG A P O U Z DA N J A

nalnoj razini – sve to može izazvati veliko nepovjerenje. Može li se jednom narušeno povjerenje obnoviti? Je li u kulturi koja je razorena nepoštenjem i relativizmom uopće poželjno imati povjerenja?

Povjerenje ne možemo izbjeći. Kada podbacimo ili kada nas drugi iznevjere, grčevito tražimo stabilan oslonac. Svi se mi želimo pouzdati u nešto veće od nas samih.

Jedna poljska redovnica, Faustina Kowalska (po kojoj sam pri rođenju dobila ime), tridesetih je godina 20. stoljeća ispisala mnoge bilježnice u kojima je podrobno opisala poruku koju joj je Gospodin uputio, a koja od svijeta traži da se uzda u Njegovo milosrđe. Kakvo je dakle to Božje milosrđe da se u njega treba uzdati?

Kada pomislimo na milosrđe, u nama se može javiti nelagoda. Možda ne želimo da nam se iskaže milosrđe jer ne želimo biti u potrebi za njim. A možda ga ne želimo ni iskazati jer nemamo želju – ili snagu – ljubiti onoga tko nam je nanio nepravdu. Milosrđe je teško i primiti i dati.

No Božje milosrđe nadilazi puko suosjećanje s prijestupnikom. Premda osobito dolazi do izražaja 14

U vod

u susretu s našom grešnošću, ono obuhvaća puninu Božje ljubavi prema nama – beskrajne, bezuvjetne i besplatno darovane ljubavi koju ne možemo ničim zaslužiti.

Kao stvorenja, u svakom smo trenutku uronjeni u Božje milosrđe. Život nam je darovan bez naših zasluga. Ničim ga nismo stekli niti se Bogu možemo odužiti. Bez Njegove bezuvjetne, milosrdne ljubavi jednostavno ne bismo postojali. Milosrđe je Božja ljubav prema nama koja je uvijek nezaslužena i koja nikada ne može nestati!

Uzimajući našu ljudsku narav, Isus je u svojoj osobi savršeno povezao Boga i čovjeka. On utjelovljuje Božju ljubav prema čovječanstvu. Govoreći svetoj Faustini, Isus je rekao: „Ja sam sama Ljubav i Milosrđe. Nema nevolje koja bi se mogla mjeriti s mojim milosrđem niti ga ikakva potreba može iscrpiti, jer pri svakom davanju ono postaje još veće.

Duša koja se uzda u moje milosrđe najsretnija je jer se Ja osobno za nju brinem.“1 Isus je puno puta govorio o važnosti pouzdanja, a ova je poruka vjerojatno najjasnija: „Milosti Mojeg milosrđa zahvaćaju se samo jednom posudom, 15

S N AG A P O U Z DA N J A

a to je – pouzdanje. Što se duša više uzda, tim više prima.“2 Uzdati se znači odlučiti primati bezuvjetnu Božju ljubav prema nama, Njegovo milosrđe. Što je pouzdanije od Božjega milosrđa? Ono je potpuno i neiscrpno – ono je naše sve.

SRŽ STVARI Kada nas je stvorio, Otac nas je učinio jedinstvenima – jedinstvenim odsjajem svoga života. Postojimo jer je on to htio; želio je da budemo. Njegova nakana nije bila tek prolazna misao u trenutku našega začeća; mi neprestano primamo život od preobilne ljubavi Presvetoga Trojstva.

Psalmist kaže: „Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu. Hvala ti što sam stvoren tako čudesno“ (Ps 139,13–14). Bog duboko poznaje i odabire svakoga od nas. Tu istinu možemo iskusiti u svom srcu – naše srce je, kako kaže Katekizam Katoličke Crkve, „boravište gdje jesam, gdje stanujem…

Ono je naše skriveno središte“. Katekizam nastav16

U vod

lja govoreći da je srce mjesto odluke i susreta (br.

2563).

Volim zamišljati srce s dva otvora. Kroz jedan otvor od Boga neprestano primamo život i njegovu ljubav. Božja ljubav daruje nam se i preko drugih.

S druge strane, imamo otvor kroz koji se naš život i naša ljubav daruju. Prostor između nalik je spremniku. Ta otvorena kvaliteta primanja i darivanja otkriva nam da smo stvoreni za odnos. To je upisano u samo naše biće. Žeđ da budemo ljubljeni i neumoljiv poziv na ljubav leže u srži našega bića. Ipak, kada smo otvoreni za ljubav, tada smo i ranjivi, otvara se mogućnost da budemo povrijeđeni, ozlijeđeni ili ranjeni tjelesno ili emocionalno. Često mislimo da ranjivost može dovesti do boli ili odbacivanja, ali ja mislim da je ona puno više od toga. To je prostor otvorenosti u kojem smo pozvani na autentičan odnos.

C. S. Lewis je rekao: „Voljeti znači biti ranjiv.“3 U ovom ranjenom svijetu, u kojem ljubav nije uvijek uzvraćena, tu otvorenost srca, svoju ranjivost, često doživljavamo kao nesigurnost, nemogućnost samoobrane ili gubitak kontrole. Zbog patnje s ko17

S N AG A P O U Z DA N J A

jom smo se susreli ugodnije bi bilo zatvoriti vrata na otvorima našega srca. Umjesto da ljubav koja nam otkriva tko smo tražimo izvan sebe, smatramo da je sigurnije da sami sebe definiramo. A umjesto da preuzmemo rizik darivanja vlastite ljubavi, težimo neovisnosti u kojoj drugi nisu potrebni, kako bismo ostvarili sreću pod vlastitim uvjetima.

Ljubav je izbor. Slobodni smo, dakle, držati vrata otvorenima ili ih zatvoriti. Čim počnemo zatvarati vrata primanju ljubavi, zatvaraju se i ona druga vrata našega srca. Primanje i darivanje idu zajedno. U strahu gušimo upravo ono za čim najviše čeznemo: ljubav.

Pouzdanje otvara vrata naših srdaca protoku ljubavi. Povjeravajući se Božjoj milosrdnoj ljubavi, otvaramo se nepresušnu izvoru Njegove pobjedničke dobrote. Ako smo stvoreni za ljubav, stvoreni smo da budemo ranjivi i, stoga, stvoreni za život u pouzdanju.

18

U vod

BUĐENJE POUZDANJA Većina nas nije svjesna granica vlastitoga pouzdanja ni onoga što nas navodi da zatvorimo vrata svoga srca. Uglavnom tek kada nas pogodi neka kriza, shvatimo svoju potrebu za većom otvorenošću, potrebu da se uzdamo u nekoga tko je veći od nas samih.

Isus čezne za prilikom da nam pokaže kako pouzdanje u Njega pobjeđuje životne oluje i očituje sjaj Njegove ljubavi. Samo po Isusu možemo naučiti živjeti istinsko pouzdanje. U potpunosti prihvaćajući našu ljudskost, Isus preobražava negativno iskustvo naše otvorenosti (našu ranjivost), pokazujući nam da je upravo to prostor ljubavi, pravoga života i radosti.

Bez obzira na to s čim se suočavamo, On koji je svemoguć poziva nas da ga susretnemo u životu, na način koji nadilazi naše sposobnosti – u Njegovu božanskom životu. Samo Njegovo milosrđe može izliječiti poljuljano povjerenje našega srca.

Bog nas uvijek iznova poziva na dublji odnos s Njim, a time i na veće pouzdanje. Na stranicama 19

S N AG A P O U Z DA N J A

koje slijede pozivam te da pratiš svaki zaziv Litanija povjerenja kako bi otkrio na koje sve načine možeš rasti u pouzdanju. Pronaći ćeš: • iskustvo borbe ljudskoga srca za pouzdanje; • pogled koji nam Isus želi darovati; • poziv na otvorenost, na primanje Boga na tom snažnom mjestu pouzdanja.

Litanije povjerenja obuhvaćaju mnogo više od onoga što se može izreći na nekoliko stranica. Usredotočila sam se na neke elemente pojedinih zaziva.

No Gospodin će govoriti tvojem srcu na osoban i jedinstven način. Dok čitaš poglavlje za poglavljem, uzmi si vremena za molitvu i razmišljanje prije nego što nastaviš, kako bi to doista bilo iskustvo duhovne obnove. Prikladan završetak tvoje molitve bit će Litanije povjerenja, koje ćeš pronaći na stranici 261. Bit ću sjedinjena s tobom u molitvi.

Uvijek se vrijedi uzdati u Isusa.

20

D A N 1.

Od uvjerenja da moram zaslužiti Tvoju ljubav, oslobodi me, Isuse.

Svijet nas uvjerava da kroz odnose s roditeljima, učiteljima, trenerima ili šefovima, uz malo truda možemo postići ono što želimo.

Ako imam najbolje ocjene, dobit ću stipendiju.

Ako budem predano trenirao, češće ću biti u prvoj postavi. Ako budem više radio, dobit ću promaknuće.

U takvu sustavu nagrađivanja može se činiti da je ljubav pridržana za one koji se pokažu dostojnima.

Solanus Casey znao je da je ljubav besplatan dar koji se ne može zaslužiti trudom ili postignućima.

Mnogi su ga upoznali kao čudotvorca, ali u očima svijeta činilo se da Solanus ne postiže ništa. Odrastao je na farmi i radio kao zatvorski čuvar i vozač 21

S N AG A P O U Z DA N J A

tramvaja, a u školi se nije osobito isticao. Zaljubio se, no kada je zaprosio djevojku, njezini su se roditelji usprotivili. Nije znao koje je njegovo pravo mjesto. Pa ipak, sve veće nasilje u svijetu potaknulo je u njemu želju da Božju ljubav učini vidljivijom.

Kada je osjetio poziv da preda život Bogu i postane svećenik, Solanus je napustio obitelj i pridružio se franjevcima. Premda se trudio oko učenja koliko je god mogao, njegove su ocjene bile prilično loše, osobito iz latinskoga. Kada su njegovi poglavari vidjeli da ne može položiti sve potrebne ispite, zaređen je – kako se tada govorilo – kao sacerdos simplex, s ograničenjima koja su značajno suzila područje njegova djelovanja. I tako, nakon mnogo godina mukotrpna rada i odricanja, dodijeljena mu je uloga samostanskoga vratara, zadaća koja se obično povjerava neobrazovanu bratu laiku.

Otac Solanus nije se bunio, nego je s pouzdanjem prihvatio neočekivani put kojim ga je Bog vodio. S radošću je primao svakoga tko bi pokucao na samostanska vrata i molio Gospodina da usliši njihove molbe.

22

Dan 1 .

Bilo je očito da je o. Solanus pronašao ljubav koja ga određuje. Nije razmišljao o tome što čini za Gospodina, već samo o tome da pripada Gospodinu koji ga bezuvjetno ljubi. Vjerovao je da je njegovo „da“ Gospodinu dovoljno. Tu je sigurnost želio prenijeti svima koje je susretao – i ubrzo su se počela događati čuda. Najprije deseci, a zatim stotine tjelesnih ozdravljenja, duhovnih iscjeljenja i pomirenja u obiteljima. A hrana za siromašne tajanstveno bi se pojavljivala u pravom trenutku.

Bog je po njemu mogao činiti svoja moćna djela ljubavi jer je Solanus vjerovao ljubavi koja mu je darovana neovisno o njegovim postignućima. Takvo pouzdanje otvara vrata našega srca da primimo ono što nam je već namijenjeno: Božju besplatno darovanu ljubav. Pouzdanje nam omogućava da budemo ljubljeni zbog onoga što jesmo, a ne zbog onoga što činimo.

Pa ipak, tako često projiciramo na Boga iskustva koja smo imali s drugima. Ako su drugi razočarani nama, lako pomislimo da je i Bog razočaran. Ili, ako se sami sebi ne sviđamo, kako bismo se Bogu mogli svidjeti?

23

S N AG A P O U Z DA N J A

Često mislimo da će nas Bog ljubiti tek kada se riješimo neke loše navike, tek kada odvojimo više vremena za obitelj, tek kada se prestanemo srditi i tako dalje. No u Evanđelju toga nema.

Kad primijetim da tako razmišljam, zastanem i upitam se: Zar sam ja sudac koji određuje granice Božjoj ljubavi? Tko sam ja da određujem što smije dotaknuti Njegovo srce?

ISUSE, UZDAM SE U TEBE U Prvoj Ivanovoj poslanici čitamo da Bog ima inicijativu, da nas je „on prvi ljubio“ (1 Iv 4,19), prije svakoga našeg truda i zasluge. Isus koristi prispodobu o rasipnom sinu (Lk 15,11–32) kako bi pokazao besplatnu ljubav nebeskoga Oca jer ne želi da nam ona promakne.

Prispodoba o rasipnom sinu govori o ocu koji ima dva sina: jedan ostaje kod kuće i radi s njim dok drugi traži svoj dio nasljedstva koje je potom potratio živeći razuzdanim životom. Kada je zapao u krajnju bijedu, odlučuje se vratiti u očevu kuću 24

Dan 1 .

u nadi da će ga otac primiti barem kao najamnika.

No otac mu trči ususret, grli ga i slavi jer se davno izgubljeni sin vratio kući. Gledajući sve to, stariji sin biva ogorčen; ima dojam da ga otac ne cijeni.

To je prispodoba o Bogu Ocu i o tome kako On gleda na nas, svoju djecu. Zapanjujuće je da otac u prispodobi sinovima upućuje riječi kakve u punom smislu pripadaju odnosu Boga Oca i njegova Sina.

Govoreći o rasipnom sinu, Otac kaže: „Sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje“ (Lk 15,24), a starijem sinu govori: „Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je“ (Lk 15,31). Kao da je sam Isus prisutan u srcima obojice i potiče svakoga od njih da dođu Ocu upravo onda kada najmanje vjeruju u Njegovu ljubav.

Nijedan sin nije istinski poznavao oca. Rasipni je sin mislio da je neposluhom izgubio očevu ljubav.

No on je samo uvrijedio oca; nije izgubio njegovu ljubav. Stariji je sin naporno radio za oca, misleći da će svojim radom zaslužiti očevu ljubav. Očev odgovor sinovima pokazuje da njegova ljubav daleko nadilazi njihova očekivanja.

Isto tako, Isus je svakom od nas priskrbio milost da u molitvi pristupimo Ocu upravo onda kada 25

S N AG A P O U Z DA N J A

najmanje vjerujemo da smo besplatno ljubljeni, da bismo vidjeli kako nas Otac vidi, da bismo čuli kako nam govori i da bismo iskusili koliko nas u tom trenutku ljubi. Isus pati kada se bojimo pristupiti Ocu koji nas žarko želi zagrliti. On silno želi da primimo ljubav koja nam vraća naše dostojanstvo.

Radije će riskirati da ga odbijemo nego umanjiti svoju ljubav i svesti je na nešto što bismo mogli zaslužiti. On za nas želi puno više. Dar Njegove ljubavi ne može se umanjivati.

POTICAJ • Postoji bezbroj knjiga za samopomoć koje pokušavaju objasniti što sve čovjek može učiniti kako bi zaslužio ljubav. Problem je upravo u „samopomoći“. Nikakvi monolozi izgovoreni pred zrcalom neće me uvjeriti da sam ljubljen zbog onoga što jesam. Trebam iskusiti – po drugom – da sam ljubljen, ne zbog onoga što mogu ili ne mogu učiniti, nego zbog toga tko sam. Benedikt XVI. to dobro izražava: „Čo26

Dan 1 .

vjek dolazi k sebi u najdubljem smislu, ne po onome što čini, nego po onome što prihvaća. (…) A čovjek u potpunosti postaje čovjekom samo ako je ljubljen, ako dopusti da bude ljubljen.“4 Jesam li spreman priznati da mi je potrebna Božja ljubav?

• Važno je svakoga dana odvojiti malo vremena i sjesti pred Gospodina u molitvi, otvarajući mu svoje srce kao prijatelju. Povjeri mu svoju čežnju za ljubavlju i pripadanjem te svoje predodžbe o tome što nekoga čini dostojnim ljubavi. U tišini srca dopusti da te promatra Onaj koji te ljubi zbog tebe samoga – ne zbog onoga što možeš učiniti za Njega u tom trenutku ili zbog onoga čime bi mu mogao uzvratiti, već zbog onoga što jesi. Čime pokušavam zaslužiti Božju ljubav?

• Teško je zamisliti opipljiviji način susreta s Očevom bezuvjetnom ljubavlju od onoga u sakramentu ispovijedi. Upravo u tom sakramentu otkrivamo da smo grijehom izdali Boga i sebe, a umjesto gnjeva i kazne prima27

S N AG A P O U Z DA N J A

mo Njegovu posvetnu milost. Grijeh ranjava naš odnos prema Bogu, prema nama samima i prema drugima. No milost pomirenja koja nam se daruje u ispovijedi uistinu popravlja te odnose. Otac spremno čeka kako bi nam podario ozdravljenje. Dovoljno je da mu slobodno pristupimo skrušena srca. Pripravi se za sljedeću ispovijed ispitom savjesti. Kada si se posljednji put temeljito pripravio za sakrament pomirenja i dobro se ispovjedio?

28

D A N 2.

Od straha da nisam vrijedan ljubavi, oslobodi me, Isuse.

U našem Apostolatu nade i iscjeljenja za osobe koje su ranjene iskustvom pobačaja moja zajednica (Sestre života) upoznala je jednu iznimno hrabru ženu koju ćemo nazvati Sara. U životu joj je mnogo toga išlo od ruke: imala je lijep stan, dobar posao i muža koji ju je volio. Ipak, u sebi je nosila duboku bol.

Pokušavajući je nadvladati, počela je (kako sama kaže) „vježbati kao luda“, do te mjere da ju je trener upitao želi li se natjecati u bodybuildingu.

Razmišljajući o razdoblju u kojem se bavila bodybuildingom, Sara kaže da se doslovno pokušavala preobličiti. Kad bi izlazila na pozornicu, ljudi koji su je poznavali jedva bi je prepoznali. Naposljetku je zbog ozljede leđa imala puno vremena te više nije mogla izbjeći suočavanje s vlastitim životom, a najviše ju je peklo sjećanje na pobačaj 29

S N AG A P O U Z DA N J A

i odluka da napusti Crkvu, koju je donijela prije nekoliko desetljeća. Jednoga je dana u tražilicu upisala „ispovijed nakon pobačaja“ i to ju je dovelo na jednodnevnu duhovnu obnovu kod naših sestara, a potom se uključila i u jednu žensku zajednicu koja joj je pružila pomoć na putu iscjeljenja.

Na jednom od susreta Sara je ispričala kako je večer prije saznala da je sveta Margareta od Castella zaštitnica osoba koje pate od bolova u leđima te da joj se počela moliti. Na njezino iznenađenje, susret je krenuo novim smjerom jer su im pri ruci bile relikvije i knjiga o svetoj Margareti pa su se žene redom blagoslivljale i naglas čitale njezinu životnu priču.

Sara i svi prisutni slušali su priču o tome kako su svetu Margaretu roditelji odbacili i napustili zbog iskrivljene kralježnice, invaliditeta i sljepoće. Umjesto da bude ogorčena, sveta je Margareta snagu pronašla u Gospodinu. Kada su je ljudi pitali kako može tako duboko ljubiti nakon što je bila tako užasno zlostavljana, puna je vjere odgovarala: „Oh, kad biste samo znali što mi je u srcu.“ Sara je počela plakati, poistovjetivši se s roditeljima svete 30

Dan 2 .

Margarete koji su napustili svoje neželjeno dijete.

Bila je toliko dirnuta pričom da je počela svako jutro „piti kavu s Margaretom“, čitati o njezinu životu i moliti se ovoj maloj, ali moćnoj svetici. Ono što je počelo kao molitva za ublažavanje bolova u leđima postalo je nešto puno veće jer je Sara po svetoj Margareti iskusila oproštenje svoga djeteta koje je izgubila pobačajem.

Bog, koji nas je stvorio iz ljubavi, traži naša srca kao nitko drugi. Umro je za nas „dok još bijasmo grešnici“ (Rim 5,8). Naši vlastiti postupci ili postupci drugih nisu mjera Božje ljubavi prema nama niti mjera naše sposobnosti da ljubimo.

Ako smatramo da nismo vrijedni ljubavi, možemo imati osjećaj da se nešto ispriječilo između Boga i nas. Dolazimo do pogrešna zaključka da ne možemo primiti Njegovu ljubav ili da ona nije namijenjena nama. Osjećaj da smo lišeni Božje beskrajne ljubavi nesnosna je patnja koja nas izolira.

Nećemo vjerovati u ljubav koja nam se nudi niti ćemo je moći primiti jer smo – često nesvjesno – zatvorili vrata svoga srca.

31

S N AG A P O U Z DA N J A

Zatvaranje vrata srca odgovor je na nešto bolno – nešto što nisam ni željela ni tražila, a što me je navelo na zaključak da više ne trebam biti voljena.

Ako se ne stavi pod nadzor, ono što počinje kao neprihvaćanje pojedinih dijelova sebe može prerasti u mržnju prema sebi. A ako mrzim sebe, tada ću lako pomisliti da bi me i drugi trebali mrziti. A najviše od svega imamo potrebu biti voljeni onakvima kakvi doista jesmo.

Tvrdnja da nisam osoba vrijedna ljubavi počinje odbijanjem da prihvatim samu sebe u svojoj ljudskosti. A moja me ljudskost podsjeća da nisam Bog. Nisam savršena – slaba sam, ograničena i potrebita. Odbacivanje vlastite ljudskosti, dovedeno do krajnosti, može nas navesti da se odreknemo samih sebe stvaranjem novoga identiteta koji isključuje ili umrtvljuje ono što mrzimo na sebi. No nijekanje ili zaobilaženje onoga što nas čini slabima samo produbljuje bol i još više zatvara vrata našega srca.

Premda se u našoj kulturi ova vrsta izgradnje identiteta često predstavlja kao put do autentičnosti, zapravo je riječ o opasnu putu samouništenja koji se temelji na samoodbacivanju.

32

Dan 2 .

Na našu radost i iznenađenje, prihvaćanje Božje bezuvjetne ljubavi upravo ondje gdje doživljavamo bol, u punom svjetlu vlastitih slabosti, omogućuje nam da prigrlimo ono što jesmo! Stoga, ako neki dio naše prošlosti ili slike o nama još nije izložen Božjoj iscjeljujućoj ljubavi, nastavit ćemo živjeti zarobljeni u laži zbog koje naša srca ostaju zatvorena.

Dobra vijest jest sljedeća: što god nosili u sebi, ništa nas trajno ne sprečava da primimo Božju ljubav. U takvim trenucima pouzdanje nas ohrabruje da dopustimo Božjoj ljubavi da vidi ono što nam se najmanje sviđa na nama samima, da se susretnemo s istinom o sebi i s istinom o Njemu. Nikad nije kasno. Pouzdanje nas uči da nas Njegova ljubav čini dostojnima ljubavi.

ISUSE, UZDAM SE U TEBE Kad je Isus započeo svoje javno djelovanje i po prvi se put susreo s mnoštvom ljudi licem u lice, njegova je poruka glasila: „Obratite se i vjerujte u evanđelje“ 33

S N AG A P O U Z DA N J A

(Mk 1,15). Isus je bio duboko svjestan patnje svoga naroda – i pojedinačno i kao zajednice – i došao je ponuditi spasenje. Zašto onda počinje s tako zahtjevnim pozivom? Obraćenje krči put u srcu kako bismo primili više ljubavi. A upravo je to Isus došao donijeti. Isus zna da grijeh iskrivljuje istinu o tome tko smo i zato nas poziva na obraćenje. Kada ponizno dođemo pred Njega priznajući svoju tugu i potrebu, kajanje uklanja ono što stoji na putu primanja Njegove ljubavi: uklanja laž koju nam grijeh nameće, laž da nismo vrijedni ljubavi, da nismo voljeni.

Svi se mi trebamo pokajati za vlastite grijehe.

A ako smo duboko ranjeni tuđim grijesima, možda ćemo morati odbaciti laži koje su nam te rane usadile (da smo loše osobe i da ne zaslužujemo biti voljeni takvi kakvi jesmo) i načine na koje smo se poistovjetili s tim lažima. Moramo se pokajati zato što jesmo vrijedni ljubavi, zato što nas je Bog učinio dobrima u srži našega bića. Pokajati se znači dopustiti sebi da budemo ranjivi pred Njegovim iscjeljujućim milosrđem. To je poziv koji nas preobražava kako bismo doista mogli živjeti Isusove riječi: „Kao 34

Dan 2 .

što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi“ (Iv 15,9).

Sjećam se kako sam te evanđeoske riječi čitala na fakultetu i ostala zapanjena njihovom smjelošću. Kako je to moguće? Kao što Otac ljubi Isusa, tako i Isus ljubi mene. U to vrijeme odlazila sam na euharistijsko klanjanje. Ondje, u Gospodinovoj prisutnosti, nikada nisam točno znala što bih rekla, ali nekako sam osjećala da je dovoljno biti ondje.

Svakoga ponedjeljka, od ponoći do jedan sat, bila sam na klanjanju.

Klanjanje je u meni probudilo duboku čežnju da budem ljubljena. Koliko je god ta čežnja bila bolno ogoljena, bilo je utješno priznati je pred Njim. U tišini noći, nesposobna izraziti riječima snagu te čežnje, znala sam da me nosi prisutnost Onoga koji sve zna. On me jednostavno prihvaća – ne zato što sam savršena u svojim ili u Njegovim očima, već zato što me želi ljubiti. To je u meni potaknulo želju da cijeli svoj život usmjerim prema Bogu i ostavim sve ono što me zaustavljalo na putu do Njega.

Bog zna ljubiti samo na jedan način – potpuno.

A ta ljubav iznova oživljuje srce.

35

O Sestrama života

Sestre života katolička su redovnička zajednica koju je 1991. utemeljio kardinal John O’Connor.

Redovnice ove zajednice, nadahnute istinom o ljepoti svake ljudske osobe stvorene na sliku i priliku Božju, žive uronjene u euharistijsku molitvu i snažno zajedništvo. Njihovo je poslanje pomoći svakoj osobi da otkrije sebe kao svetu, dragocjenu i dostojnu ljubavi.

Više o njima možete doznati na poveznici: sistersoflife.org.

269

Sadržaj

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 1. Od uvjerenja da moram zaslužiti Tvoju ljubav, oslobodi me, Isuse. . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 2. Od straha da nisam vrijedan ljubavi, oslobodi me, Isuse. . . . . . . . . . . . . . . . . 29 3. Od lažne sigurnosti da imam sve što mi je potrebno, oslobodi me, Isuse. . . . . . . . . . . 38 4. Od straha da će me povjerenje u Tebe osiromašiti, oslobodi me, Isuse. . . . . . . . . . 45 5. Od svake sumnje u Tvoje riječi i obećanja, oslobodi me, Isuse. . . . . . . . . . . . . . . . . . 53 6. Od protivljenja djetinjem povjerenju u Tebe, oslobodi me, Isuse. . . . . . . . . . . . . . . . . . 60 271

S adržaj

7. Od odbijanja i nevoljnosti u prihvaćanju Tvoje volje, oslobodi me, Isuse. . . . . . . . . . . 68 8. Od tjeskobna straha od budućnosti, oslobodi me, Isuse. . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 9. Od nezadovoljstva i pretjerana razmišljanja o prošlosti, oslobodi me, Isuse. . . . . . . . . . . . 83 10. Od isprazne zagledanosti u sama sebe, oslobodi me, Isuse. . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 11. Od nevjerovanja u Tvoju ljubav i prisutnost, oslobodi me, Isuse. . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 12. Od straha da će se od mene tražiti više nego što imam, oslobodi me, Isuse. . . . . . . . . . . 108 13. Od razmišljanja da moj život nema smisla ili vrijednosti, oslobodi me, Isuse. . . . . . . . . . .115 14. Od straha pred onim što Ljubav traži od mene, oslobodi me, Isuse. . . . . . . . . . . . . . 124 15. Od obeshrabrenja, oslobodi me, Isuse. . . . . . 132 16. Da me Ti uvijek pratiš, štitiš i voliš, Isuse, uzdam se u Tebe. . . . . . . . . . . . . . . . . . 139 17. Da je Tvoja ljubav veća od mojih grijeha i padova, i da me mijenja, Isuse, uzdam se u Tebe. . 147 272

S adržaj

18. Da je nepoznavanje onoga što donosi sutra poziv da se oslonim na Tebe, Isuse, uzdam se u Tebe. 155 19. Da si Ti sa mnom u mojoj patnji, Isuse, uzdam se u Tebe. . . . . . . . . . . . . . . . . . 161 20. Da će moja patnja, ujedinjena s Tvojom, donijeti plodove u ovom i sljedećem životu, Isuse, uzdam se u Tebe. . . . . . . . . . . . . . . 169 21. Da me nećeš ostaviti sama, i da si prisutan u svojoj Crkvi, Isuse, uzdam se u Tebe. . . . . . 178 22. Da je Tvoj plan bolji od svega drugog, Isuse, uzdam se u Tebe. . . . . . . . . . . . . . . . . . 187 23. Da me uvijek čuješ i da mi uvijek odgovaraš u svojoj dobroti, Isuse, uzdam se u Tebe. . . . . . 195 24. Da mi daješ milost da prihvatim oproštenje i da oprostim drugima, Isuse, uzdam se u Tebe. . 203 25. Da mi daješ svu snagu koju trebam za ono što me čeka, Isuse, uzdam se u Tebe. . . . . . . . . 213 26. Da je moj život dar, Isuse, uzdam se u Tebe. . . 221 27. Da ćeš me naučiti da Ti vjerujem, Isuse, uzdam se u Tebe. . . . . . . . . . . . . . . . . . 229 28. Da si moj Gospodin i moj Bog, Isuse, uzdam se u Tebe. . . . . . . . . . . . . . . . . . 238 273

S adržaj

29. Da sam Tvoj ljubljeni, Isuse, uzdam se u Tebe. . 246 30. Isuse, uzdam se u Tebe: Blagoslov otvorenosti . 254 Litanije povjerenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 261 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 265 O Sestrama života . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 269

274

U ovoj knjizi s. Faustina Maria Pia vodi te kroz Litanije povjerenja – molitvu koja je mnogima postala oslonac u trenucima borbe, nesigurnosti i traganja za smislom – i na temelju vlastitoga iskustva pokazuje ti kako se, uz Božju milost, možeš osloboditi strahova i pogrešnih predodžaba o Bogu koje zatvaraju srce.

U ovih trideset meditacija i duhovnih poticaja otkrit ćeš kako u konkretnim situacijama rasti u pouzdanju. Svaki zaziv Litanija povjerenja osvjetljuje jedan dio tvoga srca, pomaže ti prepoznati vlastitu borbu, susresti Isusov pogled i postupno se otvoriti ljubavi koja iscjeljuje i obnavlja snagu tvoga pouzdanja u Boga.

Bog te uvijek iznova poziva na dublji odnos s Njim, a time i na veće pouzdanje. Na stranicama ove knjige susrest ćeš pogled Milosrdnoga Isusa koji ti se daruje i koji te poziva da mu se u ljubavi posve predaš.

Uroni u Litanije povjerenja i otkrij dubine Isusove neizmjerne ljubavi i milosrđa. „Što je pouzdanije od Božjega milosrđa?

Ono je potpuno i neiscrpno – ono je naše sve.“ s. Faustina Maria Pia

ISBN 978-953-399- 037-8

19,90 €

verbum.hr