Jan Dobraczyn´ski
SNAGA LJUBAVI Roman o sv. Josipu
VERBUM
Jan Dobraczyński SNAGA LJUBAVI Roman
Biblioteka:
Stilus
36.
Urednik: mr. sc. Petar Balta
Za nakladnika: Miro Radalj
Jan Dobraczyński
SNAGA LJUBAVI Roman o sv. Josipu
VERBUM Split, 2014.
Naslov izvornika: Jan Dobraczyński, Cień Ojca Copyright © Aleksandra Dobraczyńska © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2014. Prvo izdanje ove knjige objavljeno je u izdanju župnog ureda sv. Josipa u Zagrebu 1984. godine pod naslovom Djevičin zaručnik. Izvršna urednica: Katarina Gugić, mag. theol. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: Josip Kamanjsky Redaktura: Katarina Gugić, mag. theol. Lektura: Anđa Jakovljević, prof.
CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.162.1-312.6=163.42 DOBRACZYNSKI, Jan Snaga ljubavi : roman o sv. Josipu / Jan Dobraczynski ; <prijevod Josip Kamanjsky>. - Split : Verbum, 2014. - (Biblioteka Stilus ; 36) Prijevod djela: Cien Ojca. ISBN 978-953-235-401-0 150919039
“A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: ‘Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus, jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.’” Matej 1,18–21
KNJIGA PRVA
Žena
1.
Podnevna žega pritisla je uske ulice, bijeli su zidovi sjali na sunčevu svjetlu. Malen magarac, privezan za oguljeno drvo akacije, žalosno je objesio glavu, samo je repom žustro, gotovo kao u žurbi, mahao tjerajući dosadne muhe. U blizini je čučalo dvoje djece igrajući se u pijesku. Iako je izgledalo kao da su sasvim zanesena igrom, dječak se uspravi kada je onuda naišao visok muškarac širokih ramena. “Mir s tobom, ujače Josipe”, reče dječak. “I tebi mir, Juda”, odgovori muškarac. Trenutak je zastao kod djece, prijateljski pogladio po ramenima dječaka i nasmiješio se djevojčici koja je i dalje čučala u pijesku i motrila ga velikim crnim očima. “Mir i tebi, Sara”, reče joj. I udalji se laganim korakom zadubljen u misli. Djeca su gledala za njim. Zastane kod jednih vrata na dugačkomu zidu. Prije no što je ušao, duboko uzdahne zatvorivši načas oči i reče: “Baruh ata Adonaj, melek ha olam.”* Bila je to kratka beraha** koja se rabila u različitim prilikama tijekom dana, uvijek kada bi trebalo učiniti važniji korak ili djelo. Nakon te kratke molitve muškarac otvori vratašca koja su škripala; bila su mu dobro poznata jer ih je sam izradio. Iza vrata vladala je ugodna hladovina. Od sunca požutjelo lišće i trava divno su mirisali. Uza zid vodila je uska staza prema vrtu, a široka krošnja velikoga duda pokrivala je stazu hladovinom. Korijenje stabala kao da je raslo izvan zemlje. Kroz lišće je prodiralo sunce i pravilo na zemlji ta* Hebr. Blagoslovljen si, Gospodine, kralju svijeta. ** Beraha (hebr. blagoslov) u židovstvu je javna i privatna molitva kojom se Boga hvali i zahvaljuje za njegova dobra djela.
9
mne obrise sjena. Nekada mu se, kao dječaku, taj vrt činio silno velikim, a sada mu je bio gotovo smiješno malen. Nekada je to bilo njegovo omiljeno mjesto za igru. Pod drvetom, ispružen na rogožini, ležao je starac, usprkos toplu suncu pokriven debelim šarenim pokrivačem. Izdaleka se čulo starčevo škripavo disanje. Josip pristupi bliže i nagne se nad starca koji je drijemao. Rijetka duga sijeda kosa lepršala je na vjetriću kao perje. Bezuba usta bila su mu malo otvorena, usne se gotovo izgubile u izrasloj bradi. Ruke, prošarane istaknutim žilama, položene na grubu pokrivaču, lagano su podrhtavale; na prstu je imao velik prsten, pričvršćen koncem da ga ne izgubi. Josip se uspravi i sjedne za obližnji niski stol. Odlučio je strpljivo čekati dok se starac ne probudi. Uokolo je posvuda vladala tišina, ni vjetrića nije bilo u krošnjama drveta. Ptice su na granama drijemale, a gušteri, nepomični i kao od zemlje načinjeni, ležali su na suncu i grijali se; od vremena do vremena pomakli bi se tražeći bolji položaj na suncu i potom opet nastavili nepomično ležati. Jedino su zrikavci, skriveni u travi, prekidali tu podnevnu tišinu. Rukama oslonjen na koljena Josip upravi Jahvi molitvu: “Hvaljen budi, Svevišnji, Bože vječni. Ti darivaš svojemu narodu mir da bismo slavili tebe i tvoju volju...” Od najranijih dana ljubio je tišinu i samoću. Ona mu je govorila snažnije od bilo kakva govora. Ta je tišina od njega uvijek tražila samo jedno: čekanje. Život je prolazio pored njega nemiran i glasan: toliko nekorisna brbljanja, tako mnogo nepromišljenih optužaba i jadanja, tako mnogo neizvršenih obećanja... Bio je utvrđen u tišini poput kamena u duboku koritu rijeke. Čekao je – a zapravo nije znao točno što čeka. Čekao je što će mu ta tišina reći. Iz večeri u večer – kada bi dnevna vrućina popustila – odzvanjali bi sa seoskoga trga bubnjevi i svirale. Mladi su se sastajali u igri i plesu. Među njima su bila i Josipova mlađa braća, ali Josip ih nikada nije pratio. Do njega bi samo dopirali veseli glasovi, smijeh i žamor… 10
Nikada nije s mlađom braćom otišao na trg. To međutim ne znači da ga takve radosti nisu privlačile jer, na koncu, i on je bio mlad čovjek i bili su mu dobro poznati zavodljivi pogledi koji su dosezali sve do njegove tišine i osame. No njegova bi tišina uvijek nadvladala. Dani su mu bili ispunjeni radom u radionici. Prekidao bi ga jedino trenutcima molitve. Subotom bi odlazio u sinagogu na zajedničku molitvu. Kada bi na nj došao red, zaogrnut talitom* ustao bi sa svojega sjedišta i pošao na povišeno mjesto, uzeo iz ruku službenika sinagoge svitak Zakona (Tore) i jasnim glasom čitao određene dijelove okrenut u smjeru hrama koji još uvijek nije dovršen. Posla mu nije manjkalo i stalno je kod njega bilo ljudi s novim narudžbama. Nadaleko je bio poznat kao pouzdan i spretan majstor. Malo je naplaćivao svoj posao: svi su znali da uzima tek toliko da naplati materijal te još malo za svoj posao. A rok je nadasve poštivao. U radionici je imao više blanja i čekića. Često su iz njegove radionice odzvanjali i dječji glasovi jer su ga djeca voljela i rado mu zalazila u radionicu. Činilo se da ga je više zanimao svijet djece i njihovih interesa negoli svijet odraslih. Zato je u radionici gotovo uvijek bilo znatiželjnih promatrača: ispitivali bi ga i ovo i ono, a on bi im spremno odgovarao. Često bi pozvao kojega dječaka, dao mu u ruke pilu ili blanju, pokazao mu što i kako treba raditi, učio bi ga kako alat treba držati u rukama, dao bi mu komad neobrađena drveta, hvalio bi njegove male uspjehe, ispravljao ga i sokolio. Sva su ga djeca u mjestu zvala ujak. A kao najstarijemu u plemenu takva mu je titula i pristajala. Vrata kroz koja je ušao ponovno su zaškripala. Pogledao je prema ulazu i opazio kako dolaze dvojica muškaraca. Stupali su dostojanstveno, odmjerenim korakom; nisu bili odjeveni prema tamošnjemu običaju, a i brade su im bile * Talit (hebr. šal, marama) je molitveni šal u židovstvu koji nose odrasli muškarci za vrijeme molitve.
11
podrezane, što ovdje nije bio običaj. Na ogrtačima nisu nosili uobičajene rese kako je to Zakon propisivao. Obojica su pripadala istomu plemenu kao i Josip, ali su još u mladosti otišli iz rodnoga mjesta i živjeli u dalekoj Antiohiji, gdje su postali bogati trgovci. Sada su došli posjetiti svoje rodno mjesto. Naklone se pred Josipom, a on im odvrati jednakim naklonom. “Mir vama.” “Mir i tebi. Ti si Josip, sin Jakovljev?” upita jedan od došljaka. “Tako je kako kažeš.” “Jučer smo razgovarali s tvojim ocem. Zaželio je da dođemo ponovno i nastavimo razgovor u tvojoj prisutnosti. No, kako vidim, on spava.” “Ne usuđujem se probuditi ga.” “Govoriš baš kao dijete”, prihvati sada onaj drugi gotovo šaljivo. “Već si davno odrastao, a i prvorođenac si. Prvenstveno smo došli razgovarati s tobom.” Duboko starčevo disanje postane isprekidano. Prethodno otvorena usta su se zatvorila, a licem mu preleti sjenka boli. Tamne se trepavice polako otvoriše i otkriju dva sjajna oka. U prvi mah se činilo kao da ne razumije gdje se nalazi, ali se ubrzo prene i pogled mu postade bistar. “Ah, to ste vi? Ipak ste došli? Dobro, sasvim dobro. Je li i Josip ovdje?” “Jesam, oče.” Starac polaganom kretnjom položi obje ruke na sina. “Poznajete li ga već? To je Josip, moj najstariji sin.” Oni se nakloniše kao da ga sada prvi put vide i pozdrave ga. “Iako je po godinama još mlad, dužni smo da mu kao budućemu glavaru plemena iskažemo poštovanje”, progovori jedan od trgovaca. No u glasu mu se nije moglo nazrijeti poštovanje, štoviše, kao da je skrivao omalovažavanje. Vidjelo se na njima da su imućni ljudi: na rukama im je bli12
stalo dragocjeno prstenje, puno dragocjenije od prstena koji je nosio starac Jakov. Osim toga, oko vrata su nosili zlatne lance, blistave umješnošću majstora i plemenitošću materijala. Onaj koji je upravo sada govorio imao je oko čela zlatnu vrpcu, a na ušima dragocjene naušnice. “Dakako,” nastavi on, “danas pitanje roda ne igra takvu ulogu i važnost kao što je to bilo nekada. Pleme je danas ionako raspršeno po svijetu...” “No mi ne zaboravljamo ta pitanja”, umiješa se drugi trgovac. “Ono što se nedavno dogodilo...” Jakov podigne obrve. “Govori o tome još jednom.” “Svi vi o tomu morate sve znati. Mislim na ono krvoproliće izvršeno nad Marijamninim sinovima.” Trgovac koji je sada govorio bio je manje upadljivo odjeven od svojega pratioca. Oko očiju je imao mnogo bora, a kosa mu je imala crvenkast odsjaj. “Stručno je pristupio poslu: lukavo je proširio glasinu o njihovoj krivnji, gotovo u suzama govorio kako su se sinovi pobunili protiv vlastitoga oca... Time je želio uzbuditi narod Jerihona sve dok ne postane spreman kamenovati svakoga tko je pristalica kraljevih sinova. Konačno ih je odvukao u Sebastu i tamo ih dao ugušiti.” “Tako je zatro cijelo pleme Hasmonejaca”, reče prvi trgovac. “Kraljevski rod! Tko može još tomu judejskom kralju osporavati krunu? Ako mu se svidi, može imenovati svojim nasljednikom i sina neke svoje arapske priležnice.” “Te vijesti dopriješe i do nas. No što to ima s našim plemenom?” Obojica se sporazumješe pogledima. “Dojaviše nam”, počne onaj s izduženim licem, “da je Herod naredio svojim doušnicima da pripaze na našu obitelj. Ja sam se mogao uvjeriti, kao i Menahem”, pritom pokaže na svojega pratioca, “da sumnjivi tipovi obilaze vašu kuću.” “Nitko se ne šulja oko naše kuće”, ubaci Jakov. Glas staroga patrijarha zvonio je veoma ponosno. “Mi smo sveti 13
rod. Svevišnji je naša zaštita. Da nas bilo tko napadne, cijeli bi se Izrael podigao u našu obranu.” Gosti su se podrugljivo smješkali. “Izgleda, Jakove, da si u to posve uvjeren”, javi se Menahem. “Čvrsto vjeruješ da još uvijek živimo u vremenima kada su se događala čudesa i kada je Svevišnji na gotovo svakomu koraku bio Izraelova zaštita. No to su stare priče koje se još mogu čuti samo u sinagogama. Naš je rod nekada bio značajan, bio je kraljevski rod. Od tada međutim protekoše stoljeća, a pleme se raspršilo. Neki uspješe, drugi osiromašiše... Vi koji čamite ovdje, još ste poput kakve oaze sjećanja. Često sam govorio Fiabi”, pokazao je na svojega crvenokosog pratioca, “da je dobro znati da u Betlehemu ima još uvijek ljudi našega plemena. Bude li trebalo udavati neku našu djevojku, mogli bismo odavde dovesti kakva dobra mladića…” “Upravo tako smo više puta i činili”, ubaci Fiaba. “Točno tako”, nastavi Menahem. “Lijepo je kada se obitelj drži zajedno. No otkada se on zainteresirao za naše pleme, mogu nam zaprijetiti opasnosti. Zato smo i došli...” “Recite što imate kazati.” Ponovno se dvojica trgovaca sporazumješe pogledima. Fiaba je stajao oborena pogleda i zbunjeno je promatrao svoje prstenje. “Bilo bi bolje”, reče, “kada pleme ne bi bilo sve na jednome mjestu. Svakome bi bilo korisno kada bi, kao i mi, potražio svoju sreću u svijetu...” “Možda misliš,” i u Jakovljevu se glasu nazre prijetnja, “misliš možda da bismo svi mi trebali napustiti Davidovu zemlju?” “Pustimo već jednom Davida na miru!” doda nervozno Menahem. “Farizeji se već odavno sastaju i šapuću o nekomu Davidovu potomku, a Herodovi su špijuni naćulili uši! Ja nipošto ne želim izgubiti sve što posjedujem, a možda i život, samo stoga što je prije više stotina godina u mojoj obi14
telji postojao neki kralj! A ni on,” ovdje pokaže na Fiabu, “ni on to ne želi.” Tu zastane. Ponovno zavlada tišina. Jakovljeva su se prsa nemirno dizala i spuštala, dah mu je postao brži, usne su mu drhtale. “Govorite bezbožne stvari”, uzdahne. “Ne, nipošto nisu”, trudio se Fiaba izgladiti Menahemove riječi. “Ne misli on ništa bezbožno. Samo drži da bi bilo dobro da se članovi plemena raziđu. Naravno, ne trebaju svi otići odavde! Nisu bacili oko na one koji obrađuju zemlju i koji su postali pravi am ha-arec. Riječ je samo o onima koji su nešto stekli...” Obojica su značajno pogledala mladoga čovjeka koji je sjedio postrance i koji je sve do tada šutio. Jakov reče: “Vidim da mislite na Josipa. On je drvodjelja.” “Upravo ga je taj zanat učinio poznatim”, objašnjavao je Fiaba. “Tek što smo došli u Jeruzalem, čuli smo da se govori o njemu. Nadugo i naširoko su nas uvjeravali kako je on najbolji u plemenu Judinu.” Fiaba se okrene prema Josipu: “Je li istina da k tebi dolaze ljudi izdaleka? Da kod tebe naručuju posao čak i kraljevi činovnici?” “Događa se i to”, potvrdi Josip. “Eto vidiš!” Fiaba se ponovno obrati Jakovu. “Uhode to sigurno već znaju.” I ponovno se okrene prema Josipu: “Imaš li mnogo farizeja među prijateljima?” Josip odmahne glavom. “Ne, ne poznam nijednoga. Poznajem samo one koji k meni dolaze s narudžbama.” “To je dovoljno!” zaključi Menahem. “Farizeji se ponašaju kao luđaci i njihova ludost može odvesti u propast cijeli naš rod. Kuju zavjere, šire naokolo svakojaka proroštva i opiru se onomu što Herod naređuje. Jednom ih je čak doveo pred sud, ali oni pokušavaju ponovno. Uostalom, mudar kralj...” “Prokleti izdanak Jišmaelov”, prosikće Jakov. Menahem nestrpljivo zaniječe. 15
“To su stare priče! Zaboravimo ih! Herod održava mir, a i s Rimljanima ispravno postupa. Pritom je svima dobro. Neka on i njegovi sinovi budu kraljevi, samo da uspješno cvate trgovina...” “Ipak, on ubija...”, predbaci Jakov. “Sam si to rekao!” “Tko danas ne ubija? Hasmonejci u tomu ne zaostaju za njim. Sve se danas rješava zamahom bodeža ili čašom otrova. Znam mnoge koji žive samo od toga što miješaju razne otrove. A vjeruj mi da ne žive loše!” “Razvratnik!” srdio se Jakov. “Kako je na njegovu dvoru? Pričaju se strašne stvari. Doprlo mi je do ušiju da djevojke, da, čak i dječake dovode po njegovoj zapovijedi...” “Jakove, ti ovdje živiš kao da su ovo vremena našega praoca Abrahama”, javio se Fiaba pogladivši bradu. “Tako se danas radi po cijelomu svijetu! U Rimu kod Cezara nije ništa drukčije. Svijet je danas takav. Mi ga ne ćemo izmijeniti. Nemoguće je vječno se držati starih običaja i revnovati. Naravno da u svemu mora prevladavati razum. Znanje i mudrost dolaze iz Rima. Zašto bismo mi morali biti gluplji od onih koji vladaju svijetom? A imamo i drugih briga, zar ne? Heroda su upozorili na naše pleme. Toga sigurno ne bi bilo da nije bilo farizejskoga brbljanja. Oni su krivi! U svakom slučaju, dok se ne dogodi promjena, mislim da oni na koje je on upozoren, za dobro i sigurnost čitava plemena,” i tu mu glas postade mekan, “ne bi trebali sjediti ovdje u Betlehemu. Naše je mišljenje da bi Josip morao odavde. Najbolje je da pođe s nama u Antiohiju. Lijep je to grad, velik i bogat. Mi ćemo mu se pobrinuti za posao, a naći ćemo mu i ženu. Zašto je još uvijek neoženjen? Muškarac njegovih godina već je odavno trebao postati otac!” Jakov nije ništa odgovorio, samo je čvrsto stisnuo usnice i pognuo glavu. Fiaba je gledao Josipa koji učini nagao pokret rukom, ali ništa ne reče. Teško mu je bilo objašnjavati. Puno su ga već puta silili na brak. Otac ga je nagovarao, upravo zaklinjao da se već jednom oženi. Uznemirivala se i cijela obitelj. Najstariji sin, budući glavar plemena...! “Što 16
još čekaš?” pitali su ga svi. “Zar u plemenu Judinu nema lijepih djevojaka? I među svećeničkim obiteljima možeš birati.” Ali Josip je usprkos svim nagovaranjima još uvijek čekao. “Tim ste riječima dodirnuli bolnu točku”, u Jakovljevu je glasu bilo tuge i boli.”Uskoro će imati dvadeset i četiri godine i krajnje je vrijeme da se odluči!” “Brzo će se to srediti, samo neka pođe s nama”, uvjeravao je Fiaba. “Upoznat će svijeta, vidjeti puno toga. Naći ćemo mu ženu, lijepu i bogatu”, namigne on značajno. Josip je šutio. Dugo je vladala tišina. “Reci što misliš o ovomu što kažu Menahem i Fiaba, što oni predlažu”, obrati se Jakov blagim glasom sinu. Josip ponovno napravi rukom neodređenu kretnju. Nikada mu nije palo na pamet da ode iz rodnoga kraja. Ovdje je tiho, a on toliko voli tišinu! Vrijeme ovdje tako mirno protječe. Istina, imao je i on trenutaka nestrpljivosti, ali bi se mir uvijek brzo vraćao. Jedino mu je teško padala očeva srdžba. Još mu je bilo teže što Svevišnji od njega traži to čekanje. Što će se dogoditi ako me prisile da odem i ako se baš tada dogodi ono što godinama čekam? “Ne držim da je dobro da pođem s njima”, reče napokon. “Ne vjerujem u opasnosti o kojima govore. A taj svijet o kojemu govore, tamo me ništa ne privlači...” “U tomu si svojemu brlogu zaista potpuno pobenavio”, prosikće Menahem. “Ne uzbuđuj se, Menaheme.” Fiaba se uvijek trudio ispraviti naglosti svojega pratioca. “Josip govori tako zato što ne poznaje svijeta. Vjerojatno misliš da smo mi zaboravili vjeru i čistoću Zakona? Mi smo drukčiji od drugih ljudi. Živimo među nevjernicima (gojim). Nije nam moguće uvijek se od njih odijeliti. Zašto bismo ih odgurivali od sebe? Ali kada smo u svojim domovima, tada obdržavamo sve propise Zakona. Savjetujem ti, pođi s nama!” 17
“I ja ti to savjetujem, pođi s nama!” pridruži se i Menahem. “Što te još drži ovdje? Dobar drvodjelja može zaraditi svoj kruh svugdje, a priznanje ćeš steći i tamo.” “Još i bolje! Tamo će te više cijeniti i više ćeš zarađivati, a za svoj ćeš si novac moći puno više priuštiti.” “Nije mi stalo do bogatstva”, odbijao je Josip. “I bogatstvo Svevišnji štiti”, Fiaba se nije predavao, pokušavajući još uvijek nagovoriti Josipa. “Ali Svevišnji je Jobu ipak uzeo sve bogatstvo...” “Ne kanim se svađati s tobom, ne poznam tako dobro Pisma. Ali često se čuje u sinagogi da Svevišnji ne pomaže grješnicima. Ili zar ti misliš drukčije?” “Volja je Svevišnjega pomagati siromasima.” “Siromasi su ili grješnici ili pak glupani i lijenčine”, opet se umiješa Menahem. “A među takvim glupanima i lijenčinama farizeji nalaze svoje pristalice. Šapću im o Mesiji, kažu da dolazi i da će svakome pomoći da postane bogat. Sve to ništa ne vrijedi! S takvim brbljanjem vode narod u pobunu. Ako ti pušeš u isti rog, Herod će protegnuti ruku i na tebe. Tada će zbog tebe stradati cijelo pleme.” “To uistinu može zapečatiti sudbinu cijeloga plemena!” Dotad mirni Fiabin glas postade uzbuđen. “Zbog toga trebaš nestati!” I okrene se staromu patrijarhu: “Jakove, moraš ga nagovoriti da ode odavde!” Jakov dostojanstveno pogladi bradu. Kada se uznemirio i inače mirni Fiaba, bilo je na Jakovu, kao glavaru obitelji, da ponovno uspostavi mir. “Jesi li dobro o svemu promislio?” upita sina. Josip potvrdi. Jakov nastavi gladeći bradu: “Ni meni se ne sviđa ovaj govor. Ne, nikako! No u tomu se govoru skriva i zrnce istine. Blizu je trenutak moje smrti. Kao moj najstariji sin ti ćeš postati glavar obitelji i plemena. Ako se uistinu Herodov pogled zaustavi na nama i ako se k nama zapute njegovi vojnici, ne želim da te ovdje pronađu. I ja mislim da bi trebao otići odavde. To je moja volja. A He18
rod je u godinama, kratak je njegov vijek! Kada on umre, ti možeš opet natrag...” U Josipu se vodila borba. Poštovanje prema ocu i očeva izričita zapovijed borili su se u njemu. Nikada se dosada nije usprotivio nijednoj očevoj naredbi. Kada bi otac od njega zahtijevao da se oženi, on je jedino molio: “Dopusti mi, oče, da nađem onu koju čekam...” No sada nije mogao računati ni na to da dobije na vremenu; morao se pokoriti ili se pak ocu otvoreno suprotstaviti. Sa strahopoštovanjem je promatrao očevo upalo i izborano lice koje je nekada imalo tako snažan, zapovjednički izraz. Znao je da ga otac silno voli i znao je da prinosi veliku žrtvu šaljući ga u tuđinu upravo u trenutku kada se i sam sprema otići s ovoga svijeta. Očevi žele umrijeti usred svoje djece da bi im mogli uputiti posljednju riječ. Dobro je znao da se njegov otac odriče onoga što mu je najdraže, njegove prisutnosti u času svoje smrti, mogućnosti da položi na nj ruku i preda mu nasljedstvo... Može li se usprotiviti takvoj žrtvi? Duboko prigne glavu i reče: “Ako je to tvoja volja, oče, idem.” “Jest... No to još ne znači da trebaš poći sada, s njima. Dok ne odlučiš kamo ćeš poći, želim da ti još netko dade dobar savjet. Ima netko tko te može savjetovati...” “Tko, oče?” “Nekoć se naše pleme rodbinski vezalo sa svećeničkim plemenom. Posljednji njihov potomak stanuje tamo, iza brda...” Uvela mu ruka pokaže pravac. “To je starac, ne puno mlađi od mene. Ime mu je Zaharija, sin Aramov. Uvijek su ga smatrali mudrim i bogobojaznim čovjekom. Mislim da je takav ostao do danas. Pođi k njemu. Već sutra se zaputi, potraži ga i upitaj za savjet...” “Neka bude kako ti kažeš.” I Jakov raširi obje ruke da zagrli sina. Ostadoše na trenutak licem uz lice, a usne su im se pomicale u bezglasnoj molitvi.
19
2.
Prošlo je podne. Kako su se sjene skraćivale, zrak je od vrućine sve više treperio. Sunčevo je svjetlo prekrilo kamenje drhtavom narančastom bojom, za razliku od plavosive, kakvom je toga sata bila obojena druga strana brda. Uzduž doline sterao se pijeskom posut obronak. Čempresi su se uzdizali kao zašiljena koplja, sjene palminih krošanja njihale su se nad stazom, stričak se bjelasao iz busena trave. Nizak zid vodio je uzduž brježuljka, a staza je bila stepeničasto popločena glatkim kamenjem. Iza zida izvirivali su čokoti loze. Dolje u dnu doline nazirali su se sivi redovi rascvjetalih krošanja maslina. S njiva i livada unaokolo dopirali su glasovi. U jasnu gorskomu zraku, čiju je tišinu remetio jedino žubor potoka, izgledalo je kao da dolaze sasvim izbliza. Na krovu jedne od kuća ugodno su se odmarala dvojica muškaraca. Nad glavama im se širio štit od rogožine kao zaštita od sunca, kroz koji se probijalo sunčevo svjetlo praveći šare sjena na podu i licima ljudi. Dok je u to doba dana s druge strane brijega još vladala vrućina, ovdje se već osjećala svježina s mora. “Ako želiš čuti moj savjet, Josipe, sine Jakovljev,” govorio je stari svećenik, “tada znaj: tvoj je otac ispravno postupio kada te je pozvao da napustiš svoj rodni kraj. Opasnost o kojoj govori može biti stvarna. Kruže glasine da je Herod strašno bijesan i da posvuda vidi izdajice. Spreman je umoriti svakoga u koga njegove uhode upru prstom. Takvih je vijesti sve više i nema nikakve sumnje da su istinite. No jednako je tako istina da ne trebaš poći s rođacima u Siriju. Ne poznajem ih. Može biti da su ljudi koji i usred gojima sačuvaše neokrnjenu vjeru i običaje. Možda. Ima takvih. No 20
znam i da je nažalost većina naše braće koja tamo žive zaražena. Naš je svijet, Josipe, zaražen...” Josip je nepomično sjedio i sav se pretvorio u uho slušajući što govori Zaharija. Napokon se pokrene: “Ne znam o čemu govoriš. Ja živim u osami i miru. Nije mi poznato što se događa u širokomu svijetu. Jeruzalem posjećujem samo o blagdanu. Put me nije nikada odveo dalje...” “Ja sam naprotiv u gradu veoma često... Prema Ezrinoj podjeli naš rod ima osam svećeničkih klasa. Svakih pola godine dolazi na nas red da se brinemo za hram. I inače češće boravim u gradu. Jednom mjesečno imam tamo nešto urediti, a kada sam već u gradu, novosti i šaputanja dopru i do mojih ušiju. A često susrećem ljude koji dolaze izdaleka...” Zakašlje, pogladi bradu i položi tešku ruku na ogradu terase zagledavši se u daljinu pa nastavi: “Pod rimskom smo vlašću. Rimsku su zaštitu tražili naši kraljevi. No da i nismo sami pozvali Rimljane u vlastitu zemlju, došli bi oni i bez toga. Narod je to gladan vlasti, lukav, krut, bezobziran. Rimski nam cezari daruju mir, njihovi vojnici stoje na našim granicama i drže puteve u sigurnosti, a njihovi nas poreznici muzu. No Rim nije samo naša sigurna zaštita, Rim je i izvor otrova, strašno vrelo otrova... Rimljani su preuzeli sve zlo koje su našli kod podjarmljenih naroda i to je zlo postalo izvor otrova za njih same. Rim ima svoje bogove, ali u svoj Panteon rado primaju i druge bogove. Svaka laž, svako samoobožavanje, svi jedva zamislivi oblici mnogovrsnih užitaka, sve to struji prema Rimu i odatle se ponovno izlijeva u svijet. To je zaraza o kojoj sam ti govorio. Nastavi li Rim i dalje svoja osvajanja, otrovat će sam sebe kao zmija...” I ponovno zapadne u šutnju gledajući kroz polusklopljene vjeđe prema golim vrhovima brda koja su se uzdizala nad zelenim brježuljcima. “Rimska zaštita i rimski mir”, nastavio je dalje, “jamče sigurnost. A ipak, ta je sigurnost otrov... Gdje naši žive usred tuđinaca, zlo ih lakše zahvaća. Čak ni mi ovdje nismo 21
sigurni, i nama prijeti zaraza. Mnogi svećenici govore: ‘Dok god živimo u miru i dok možemo prinositi žrtve Svemogućemu, sve je dobro.’ Herod se ne upliće u naše poslove. Granice kraljevstva prostiru se kao u doba kralja Davida. Ipak, farizeji kuju urotu i navješćuju ustanke. Govore narodu da očuvanje čistoće vjere zahtijeva borbu. Govore da će uskoro doći znak i podsjećaju na stara mesijanska proroštva. A uz to podržavaju bliske veze s dvorom – mnogi su od njih doslovce kupili Herodovu naklonost. Teško je reći što zapravo smjeraju. Narod ne zna koga treba slušati. Izrael postade kao stado bez pastira...” Svećenik zašuti. Na stepenicama se začuše koraci i na terasi se pojavi žena, već ostarjela, ali na njezinu su se naboranu licu jasno opažali tragovi nekadašnje blistave ljepote. Ispod spuštenih trepavica sjala su dva velika tamna oka. Lice joj je bilo strogo kao u muškarca. U ruci je pažljivo držala povelik vrč. Slijedila ju je sluškinja s pladnjem na kojemu su se nalazili kruh od ječma, voće, vrtna salata i ovčji sir. Žena postavi stol. Tada se nakloni i reče: “Vrijeme rada je prošlo, bliže se večernji sati. Žele li moj muž i njegov mladi gost okrjepu koju sam im pripravila?” Stajala je pognute glave, s rukama prekriženim na prsima. U tomu je stavu nalikovala više na služavku no na domaćinovu ženu. Stari svećenik okrene glavu i pogleda je. Pogledi im se susretoše. Uobičajen strog izraz ženina lica smekša, a nemir i bol koji kao da su bili utisnuti u lice njezina muža nestadoše. Njihove su oči sada blistale, na usnama im je drhtao smiješak. U tomu trenutku to nije bilo dvoje staraca na zalasku života! “Neka bude kako ti kažeš”, odgovori Zaharija. “Jest, vrijeme rada je prošlo.” Okrene se Josipu: “Hoćeš li kao moj gost izreći molitvu?” Josip podigne ruke u znaku odbijanja: “Ne, Zaharija. Ti si svećenik, ti moli. Ti si pred Gospodinom dostojan.” 22
Starac uzdrhta. Nakon onoga kratkog bljeska kao da ponovno potamniše crte njegova lica, a usne mu se čvrsto stisnu. Licem mu prođe grč. Čovjek bi pomislio da ga je odjednom zahvatila bol, no za trenutak opet povrati vlast nad sobom. Ipak, nije ga napuštao izraz melankolije koji je Josip primijetio još kada je prešao prag njegove kuće. Zaharija dohvati talit i blago povišenim glasom otpočne molitvu za završetak rada: “Hvaljen budi, Gospode, kralju svijeta i svega stvorenja. Dao si da smo mogli svladati napore dana i očuvao si nas od grijeha...” “Amen”, zaključi Josip Zaharijinu molitvu. Odložiše ogrtače i sjednu za stol. Ponovno su bili sami, žene su se udaljile. Puhao je svjež povjetarac, a lišće kojim je bio prekriven krov terase lagano je šuštalo. Čula se pjesma koju radnici običavaju pjevati kada se vraćaju iz vinograda. Šutke su jeli. Tek kada su večeru dovršili čašom crnoga vina, reče Josip: “Zahvaljujem ti, Zaharija, za sve tvoje savjete. Dobro je učinio otac kada me je poslao k tebi. Svevišnji te je obdario znanjem i ispravnim pogledom na život. Samo mi još jedno nisi rekao. Ako misliš da moram napustiti svoj zavičaj i ako se slažeš da ne trebam poći sa svojim rođacima u Antiohiju, kamo bih po tvojemu mišljenju trebao otići? Što ti o tomu govori Svevišnji?” Zaharija spusti glavu. Tvrdom potamnjelom rukom gladio je dasku stola. “Previše očekuješ od mene, Josipe, sine Jakovljev “, reče nakon kraće šutnje. “Sve što sam ti govorio bilo je iskustvo starca koji je u životu svašta vidio i čuo. Ali nemoj u mojim riječima tražiti volju Svevišnjega...” I njegovim licem ponovno preleti drhtaj. Josip ga upitno pogleda. “U tomu se ne slažem s tobom. Kao svećenik, stojiš blizu Svevišnjemu, služiš mu i lakše ti je spoznati njegovu volju.” 23
Zaharija odmahne glavom. “A ipak, blagoslov Svevišnjega nije nada mnom...” “Kako to misliš?” “Uskraćen mi je sin...” “Poznata mi je tvoja nesreća, Zaharija. Ipak, Svevišnji...” Svećenik mu upadne u riječ: “Želiš reći da Svevišnji čini što je njegova volja? Znam, to je jasno. Ipak, kada jednoga svećenika prekrije takvom sramotom, znači da ga smatra nedostojnim!” U riječima mu se nije osjećala samo bol, već dubok očaj. Josip je prstima prebirao rese svojega talita. Shvatio je da Zaharija nema nikoga kome bi mogao izreći svoju bol i da je ovo prvi put da o tome glasno progovara. U prvi je tren nagonski odmahnuo rukom kao da želi spriječiti njegovo daljnje priznanje i ispovijedanje, no ipak uspije nadvladati strah. Ako želi pomoći Zahariji, treba ga saslušati. A htio je preuzeti na sebe i dio njegova tereta koji ga je toliko pritiskao. “Svevišnji ne odbacuje nikoga tko mu želi služiti”, progovori Josip. “Ali mene je odbacio, Josipe!” Rekao je to s boli u glasu. “Osim toga, ima još nešto...” Ušutio je i na trenutak kao da se borio sam sa sobom. Vidjelo se kako mu je teško izreći svoju bol. No prvim je priznanjem brana već bila srušena. Stiša glas i reče gotovo šaptom: “Može biti da to nitko nije primijetio... Ali ja znam. Koliko već godina vršim svećeničku službu...! Koliko godina! I nikada tijekom svih tih godina nije me dopala čast da prinesem tamjan – taj najdostojanstveniji čin!” Izbacio je te riječi iz sebe i – ušutio. Bilo je kao da se u njemu nešto zauvijek prelomilo. Večernji je povjetarac sve jače njihao grane i lišće na krovu. Dolje u dolini potok je sve jače žuborio. 24
“Moj se život primiče kraju”, ponovno započe. “Ovo je posljednja godina moje službe, više me ne će pozivati. Svevišnji je dao znak da nije sa mnom zadovoljan...” “Pomisli na Joba”, reče Josip. Ustrajno je pokušavao nekako izvući Zahariju iz njegova očaja. “Jobovi su prijatelji mislili da ga je Svevišnji kaznio, ali Job je bio uvjeren da je nevin.” “Ima li igdje ikoga tko bi uistinu bio bez ikakve krivice?” Zaharija je govorio zamišljeno i mučno polagano. “U svakom slučaju, meni je moja krivnja poznata...” Josip ga je već htio upitati: “Što si učinio?” i gotovo je već postavio to pitanje, ali u posljednji čas pomisli da bi Zaharija, ako već govori o sebi, trebao reći onoliko koliko sam želi. Nije ga sprječavao u priznanju – ali ga na to priznanje nije mogao ni siliti. “Krivnja leži na meni...” Stari je svećenik još uvijek govorio polagano, naizgled sasvim miran. “Dugo sam razmišljao prije no što sam preuzeo na sebe krivnju...” Načas je zastao. “Kriv sam – zbog ljubavi prema svojoj ženi!” konačno je izišlo iz njega. “Zbog ljubavi?” ponovi Josip zbunjeno. “Kako čovjek može biti kriv zbog ljubavi?” “Ljubav traži svoju mjeru...” “Ali tvoja te ljubav nije odvraćala niti priječila u tvojoj službi.” “Ne, sigurno nije! Ali nisam je mogao zaboraviti...” “Zar se ljubav mora zaboraviti?” “Mora!” reče Zaharija tvrdim glasom. “Što je ljudska ljubav? Neka vrsta utjehe, a utjehu trebamo moći staviti na stranu.” Glava mu je duboko pala, priznanje ga je iscrpilo. Bilo mu je kao da se tek sada oslobodio trna koji mu se davno bio zario u živo meso. Izrekao je bol s kojom se borio iz noći u noć. “Vidiš, Josipe,” trudio se govoriti mirno, što mu nije dokraja uspijevalo jer mu je glas podrhtavao, “vidiš, Josipe, ja je ljubim. Ona mi je najvjerniji i najbliži prijatelj… Zakonoznanci…”, i proguta slinu, “zakonoznanci go25
vore da svakoga dana trebamo zahvaljivati Svevišnjemu što nas nije stvorio kao nevjernike (gojime) ili kao žene... Nikada nisam mogao tako moliti. Nikada! Oboje smo već stari. Ne znam što će se dogoditi kada jedno od nas dvoje pohodi smrt. Svaki put kada bi došli dani moje službe i kada bih morao poći, nisam uspijevao prestati misliti na nju i čeznuti za njom!” Posljednje je riječi izrekao šaptom pa zašuti. Posvuda je vladala tišina. Josip je u sebi razmišljao: Zašto mi se povjerava, a danas me vidi prvi put? Istina, često su k meni dolazili i stranci sa svojim brigama: dođu naručiti plug – i tada odjednom sjednu i govore o onomu što ih muči. Mole me za savjet. I to mene koji živim u osami i ne poznam svijeta ni života! Ali bili su to uvijek jednostavni ljudi. Njima je poznati stolar bio nešto posebno. Međutim, Zaharija je bio svećenik i čovjek bogata životnoga iskustva. Gotovo s naporom, kao da se trudi podići težak teret, Josip započne: “Nije na meni, poštovani Zaharija, da govorim o takvim stvarima”, i poprati riječi kretnjom ruke, “jer ja ne poznam svijeta, a ni života. I ja sam slušao jednoga rabija koji je rekao da je Svevišnji stvorio Evu iz Adamova rebra i da je stoga žena manje vrijedna: rebro je naime veoma neznatan dio čovjekova tijela. Kaže se da je žena stvorena radi muškarca, da mu bude lakše i ugodnije... No mi znamo da su naši praoci iskreno ljubili svoje žene. Bilo je među njima i pravih junakinja, poput Debore i Judite. Žena ne može biti stvorena isključivo radi muškaraca. U ljubavi prema ženi mora se skrivati nešto sveto... Ja to ne mogu do kraja shvatiti, nemam dovoljno riječi da to izreknem, ali siguran sam da nam Svevišnji upravo po toj ljubavi želi objaviti nešto veliko i tajnovito...” Opet načini neodređenu kretnju i gotovo moleći šapne: “Oprosti, ne znam bolje izraziti ono što mislim.” Zaharija je šutio, ali mu je pogled kao prikovan počivao na Josipovu licu. 26
“Mlad si,” reče konačno, “ali riječi su ti neobične. Nastavi. Ti dakle držiš da je Svevišnji ženu odredio za nešto veliko?” “Da, upravo to mislim”, provali iz Josipa. “Siguran sam da dolazi dan kada će Svevišnji uzdići ženu i postaviti je sasvim blizu sebe. U svakom slučaju ne bih mogao ženu ljubiti samo zato što je određena za mene...” “I ti ljubiš svoju ženu na takav način?” Zbunjen, Josip spusti pogled. Njegove riječi nisu bile potvrđene njegovim životom. “Ja sam još neoženjen...” “Još neoženjen? Ali ti si već odavno u dobi kada muškarac izabire sebi družicu.” “Čekam”, prošapće. Svećenik kimne s puno razumijevanja. “Znači da još nisi pronašao onu kojoj bi mogao pokloniti svoje srce? Shvaćam. Veliko je tvoje čekanje... Samo čekaj. Uzmi si vremena za odabir. Jednoga ćeš dana susresti djevojku koja će biti vrijedna tvoje nade i tvoje ljubavi. Nadam se samo da cijena za tvoj izbor ne će biti tako velika kao moja”, pridoda. Josip ništa ne reče. Bilo mu je teško pronaći odgovor na tu veliku, duboko ukorijenjenu, Zaharijinu bol. Nije se mogao suglasiti sa svećenikovim tumačenjem, ali ipak, što je mogao reći o teškoj nevolji koja ga je pogodila? Vrh brijega iza kojega je ležao Betlehem bio je sav zažaren rumenilom sunca. Vjetar je ojačao i njihao granama. Duboko dolje u dolini stada su se polako kretala prema oborima i štalama, čulo se blejanje ovaca i glasovi pastira. “Sutra kaniš natrag?” upita svećenik. “Da, Zaharija.” “I što ćeš učiniti?” “Slijediti tvoj savjet: odlazim. Ali ne s onima u Antiohiju.” “Vjerujem da u tomu gradu ne bi našao ženu za kojom čezne tvoje srce. Život je tamo prebučan.” 27
“Hvala ti, Zaharija, za sve tvoje savjete. Još razmišljam kamo da krenem.” “Neka Svevišnji upravlja tvojim koracima.” Izrekoše zajedničku molitvu za novi dan koji je već započinjao jer, kao što se svijet izdignuo iz tame, tako se i svaki novi dan rađa iz mraka. Zatim se oproste. Sluškinja je Josipu pripremila ležaj na terasi. Prije nego što će leći, siđe dolje k magarcu da vidi manjka li mu što. Uvjeri se da je životinja dobro smještena i da su se za nj pobrinuli; ležao je na svježe prostrtoj slami i drijemao. Vraćajući se gore na terasu Josip začuje da netko šapće njegovo ime: “Josipe, sine Jakovljev, pričekaj malo.” Zastane i ugleda ženu. Nije ju mogao dobro vidjeti, ali shvati tko ga zove. “Slušam, Elizabeto.” “Oprosti što te ja, žena, zaustavljam i obraćam ti se. No ja sam starica. Slušala sam tvoj razgovor s mojim mužem. Htjela bih ti zahvaliti...” “Za što?” “Zato što si rastjerao mračne misli koje pritišću njegovu dušu.” “Ali nisam ih uspio rastjerati.” “Jesi. Utješen je večeras legao. Za to trebam zahvaliti tebi. No želim ti zahvaliti i za ono što si govorio o ženi i o ljubavi...” “Zbilja tako mislim.” “Odakle ti takve misli? Čak i proroci govore loše o ženi...” “Ipak, čini se da su nešto naslutili... O tebi se, Elizabeto, govori da poznaješ Pisma?” “Istina je. Ipak, riječi su proroka pune nejasnoća.” “Pravo zboriš. Međutim, svaki je od njih imao majku. Ja se svoje jedva mogu sjetiti, ali uvijek je se spominjem s ljubavlju i poštovanjem i ne bih o njoj mogao pomisliti ništa 28
loše... Onaj kojega proroci najavljuju također će imati majku koja će ga biti dostojna...” “Govoriš li o Mesiji?” “Da.” “O njemu se jako puno govori. Poznajem jednu staricu u Jeruzalemu koja čvrsto vjeruje da će još prije smrti vidjeti Mesiju. Misliš li da će se on zaista pojaviti u naše vrijeme? Tolika su ga pokoljenja iščekivala i čeznula – i iščeznula nakon uzaludna čekanja.” Još je uvijek stajala nekoliko koraka udaljena od njega. U mraku je nije mogao vidjeti, samo je nazirao njezine obrise. “Ne znam, Elizabeto”, reče. “Tvoj bi muž trebao znati je li uistinu blizu vrijeme njegova dolaska. Ako je ta starica u pravu, tada se već trebala roditi ona koja će biti njegova majka...” “Blažena utroba one čiji će sin ukloniti prijezir sa žene”, glasno reče, “jer to će biti njegovo djelo.” “I ja sam u to posve uvjeren.” “Neka siđe blagoslov na tebe, Josipe, zbog tih riječi. Slušaj...” Nenadano mu pristupi bliže. U sumraku je opazio njezin lik zaogrnut u bijeli veo. “Nešto ću ti povjeriti: poznajem djevojku koja je vrijedna ljubavi kakva je tvoja...” “O kome govoriš?” “O kćeri moje sestre. Roditelji su joj umrli i ostavili za sobom dvoje siročadi. Moj je muž bio dopustio da stanuje u našoj kući i da kod nas odraste. Godinama su živjeli s nama. Sada je njezina starija sestra udana i ima djecu, a ona je tek prošla djetinjstvo...” “Još je kod vas?” “Ne. Sada je u kući svoje sestre. Pomaže joj oko djece, a i u drugim joj je stvarima pri ruci. Oni stanuju u Galileji, u Nazaretu. To je grad u kojemu obrtnik poput tebe veoma lako pronađe posla. Idi, upoznaj je. Bila bih veoma sretna kada bi je ti uzeo za ženu!” “Kažeš da je vrijedna ljubavi?” 29
“Ako igdje postoji djevojka za koju je vrijedno sve dati, onda je to ona.” “To puno znači. Želio bih za ženu imati djevojku koju bih mogao ljubiti kao što tvoj muž ljubi tebe. Ako si je ti odgajala, onda je dobro poznaješ…” Bijela je prilika istupila još nekoliko koraka iz sjene. “Ne znam mogu li reći da je poznajem. Ona je moja nećakinja, a ipak nisam nikada uspjela do kraja shvatiti kako se jedno takvo stvorenje našlo među nama... Moraš se sam uvjeriti. Još nikada nisam čula nijednoga muškarca da bi tako govorio o ljubavi. Ako zaista umiješ ljubiti, tada ćeš moći shvatiti. Pođi i vidi sam! Ne oklijevaj učiniti taj napor, Josipe.” Na nebu se pojavio mjesec. Njegovo se svjetlo prosulo po vjetrom zanjihanim krošnjama, a magličasti lik žene postao je jasniji. “Hoću, Elizabeto,” odluči on, “idem u Nazaret...”
30
SADRŽAJ
KNJIGA PRVA: ŽENA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 KNJIGA DRUGA: SIN. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 193
301
PREPORUČUJEMO
Poznati i nagrađivani španjolski književnik José Luis Olaizola u ovomu zanimljivom povijesnom romanu ocrtava upečatljiv portret Ivana od Križa, jednoga od najvećih mistika i duhovnih velikana u povijesti. U romanu ljubav je u samom središtu drame, a ljubav i jest ono po čemu je najviše poznat sv. Ivan od Križa, veliki mistik i stručnjak za prisnost s Bogom čije su riječi: “Gdje nema ljubavi, unesi ljubav i dobit ćeš ljubav.” 224 str. Tvrdi uvez.
www.verbum.hr
PREPORUČUJEMO
U ovomu uzbudljivu romanu ugledni pisac Louis de Wohl opisuje život jedne od najneobičnijih žena svih vremena, sv. Katarine Sijenske. Papa je živio u Avignonu: Katarina ga je uvjerila da se vrati u Rim. Talijanski gradovi-države ratovahu međusobno: Katarina ih je obuzdala. Bilo je to i vrijeme kuge: Katarina je služila i spašavala živote. Činila je čudesa, primila stigme i okupila oko sebe mnoštvo pobožnih muškaraca i žena. Svetica koja nije htjela pustiti Gospodina Boga na miru doista je opsjedala nebo – i promijenila lice svijeta. 360 str. Tvrdi uvez.
www.verbum.hr
Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u studenome 2014.
Josip je posve običan mladić pun životne radosti, snage i snova o sreći. Odlazi u Nazaret u potrazi za djevojkom kojoj će pokloniti svoje srce. Ondje upoznaje dražesnu, vedru i tajanstvenu djevojku Mariju u koju će se zaljubiti… No iznenada biva suočen s izazovnim Božjim pozivom koji kao da stoji na putu njegovoj ljubavi. Josip prihvaća ulogu koja mu je namijenjena, ali cijeloga života proživljava borbu između svojih naravnih ljudskih čežnja i Božjega poziva. Može li u toj borbi srce ostati cijelo, može li se ljubav preoblikovati i dati mjesta još većoj ljubavi? Na temelju svjedočanstava Svetoga pisma, apokrifnih spisa i bogate kršćanske tradicije, iz pera poznatoga poljskog pisca Jana Dobraczyńskoga izranja životan i topao ljudski lik sv. Josipa. Prateći život, nutarnje i vanjske kušnje ovoga omiljenog sveca brojnih kršćanskih naraštaja roman Snaga ljubavi usporedo opisuje političke, društvene i religijske okolnosti Palestine toga vremena, neodoljivo uvlačeći u svoju pripovijest misao i srce svakoga čitatelja. Snaga ljubavi divna je priča prepuna topline o životu skromnoga čovjeka kojega je Bog učinio najintimnijim svjedokom otajstva svojega Utjelovljenja. Svojom književnom ljepotom, psihološkim poniranjem u nutrinu likova Josipa i Marije iz Nazareta te univerzalnim vrjednotama – spremnošću na žrtvu, važnosti obitelji i značenjem prave ljubavi – ovaj najpoznatiji roman Jana Dobraczyńskoga već godinama privlači pozornost publike u mnogim zemljama svijeta, neprestano doživljavajući nova izdanja. U svijetu u kojemu istinska uloga očinstva doživljava krizu, u svijetu u kojemu je riječ “ljubav” izgubila svoje pravo značenje ovaj roman aktualniji je i poticajniji no ikada prije.
ISBN 978-953-235-401-0
VERBUM
9 789532 354010
140 kn
www.verbum.hr