Smisao ljubavi

Smisao ljubavi Smisao

Smisao ljubavi Smisao ljubavi

ljubavi Smisao ljubavi Smisao

Smisao ljubavi Smisao ljubavi

ljubavi Smisao ljubavi

Smisao ljubavi Smisao ljubavi

Smisao ljubavi Smisao ljubavi Smisao ljubavi Smisao ljubavi Smisao ljubavi Smisao

Smisao ljubavi Smisao ljubavi

ljubavi Smisao ljubavi Smisao

Smisao ljubavi Smisao ljubavi

Smisao ljubavi

ljubavi Smisao ljubavi Smisao Vladimir Solovjev ljubavi Smisao ljubavi

Smisao ljubavi Smisao ljubavi

Smisao ljubavi

Smisao ljubavi Smisao

Smisao ljubavi Smisao ljubavi Smisao

ljubavi Smisao ljubavi Smisao

ljubavi Smisao ljubavi Smisao

ljubavi Smisao ljubavi

ljubavi Smisao ljubavi

Smisao ljubavi Smisao ljubavi

Smisao ljubavi Smisao ljubavi

Smisao ljubavi Smisao ljubavi

Smisao ljubavi Smisao ljubavi

Smisao ljubavi Smisao ljubavi

Smisao ljubavi Smisao ljubavi

Smisao ljubavi

Smisao ljubavi Smisao Smisao

ljubavi Smisao ljubavi Smisao

Smisao ljubavi Smisao ljubavi

ljubavi

Smisao ljubavi Smisao

ljubavi Smisao ljubavi Smisao

ljubavi Smisao ljubavi Smisao

ljubavi Smisao ljubavi Smisao

ljubavi Smisao ljubavi

ljubavi Smisao ljubavi Smisao

Smisao ljubavi Smisao ljubavi

ljubavi Smisao ljubavi Smisao

Smisao ljubavi Smisao ljubavi

ljubavi Smisao ljubavi Smisao

Smisao ljubavi Smisao ljubavi

ljubavi Smisao ljubavi Smisao

Smisao ljubavi

ljubavi Smisao ljubavi Smisao

Smisao ljubavi Smisao ljubavi

ljubavi Smisao ljubavi Smisao

Smisao ljubavi Smisao

ljubavi Smisao ljubavi Smisao

ljubavi Smisao ljubavi Smisao

ljubavi Smisao ljubavi Smisao

ljubavi Smisao ljubavi

ljubavi Smisao ljubavi Smisao ljubavi

Smisao ljubavi Smisao ljubavi

Smisao ljubavi Smisao ljubavi VER BUM

Vladimir Solovjev SMISAO LJUBAVI

Biblioteka:

IDEA 14.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj

Vladimir Solovjev

SMISAO LJUBAVI

VERBUM Split, 2011.

Naslov izvornika: С ЫС Ю И © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2011.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: Damir Horga Redaktura: Slobodan Stamatović Marina Ivanova Lektura: Anđa Jakovljević Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP-Katalogizacija u publikaciji Sveučilišna knjižnica u Splitu UDK 176 177.61 SOLOVJEV, Vladimir Sergeevič Smisao ljubavi / Vladimir Solovjev ; <prijevod Damir Horga>. - Split : Verbum, 2011. - (Biblioteka Idea ; 14) Prijevod djela: Smysl ljubvi.

ISBN 978-953-235-276-4 I. Ljubav -- Filozofsko gledište II. Seksualni odnosi -- Filozofsko gledište 140401043

PRVO POGLAVLJE (Prethodna zapažanja)

I. Obično se misli da je smisao spolne ljubavi u osiguravanju razmnožavanja vrste kojemu ona služi kao sredstvo. Smatram, ne samo na temelju nekoga apstraktnog rasuđivanja nego prije svega na temelju prirodoslovnih činjenica, da je to stajalište pogrješno. Da je razmnožavanje živih bića bez spolne ljubavi moguće, očito je već po tomu što se ono događa i bez podjele na spolove. Velik se broj organizama, kako u biljnomu, tako i u životinjskomu svijetu, razmnožava bespolnim putem: diobom, pupanjem, sporama, kalemljenjem. Istina je da se viši oblici u oba organska svijeta razmnožavaju spolnim putem. Ali, kao prvo, organizmi koji se razmnožavaju na taj način, kako biljni, tako djelomično i životinjski, mogu se razmnožavati i bespolnim putem (kalemljenje kod biljaka i partenogeneza kod viših kukaca) i, drugo, ako ostavimo tu činjenicu po strani i prihvatimo kao opće pravilo da se viši organizmi razmnožavaju posredstvom spolnoga sjedinjavanja, moramo zaključiti da taj spolni čimbenik nije povezan s razmnožavanjem u cijelosti (jer se ono može odvijati i mimo njega) nego

6

VLADIMIR SOLOVJEV

s razmnožavanjem viših organizama. Prema tome, smisao spolne diferencijacije (i spolne ljubavi) nikako ne treba tražiti u ideji preživljavanja vrste i njezinu razmnožavanju, nego samo u ideji višega organizma.

Zapanjujuću potvrdu toga nalazimo u sljedećoj važnoj činjenici. U području živih organizama, koji se razmnožavaju isključivo spolnim putem (kralješnjaci), što se više penjemo po ljestvici razvijenosti organizama, sve više slabi reproduktivna moć, a snaga spolne privlačnosti, nasuprot tomu, postaje snažnija. U nižemu razredu te vrste, kod riba, razmnožavanje se odvija u golemim razmjerima: zametci koje svake godine proizvodi svaka ženka broje se u milijunima; te zametke mužjak oplođuje izvan tijela ženke pa način na koji se to odvija ne dopušta pretpostavku da se radi o snažnu spolnomu privlačenju. Od svih se kralješnjaka taj razred hladnokrvnih životinja razmnožava više od svih drugih, a najmanje pokazuje ljubavnu strast.

Na sljedećoj stepenici, kod vodozemaca i gmazova razmnožavanje je manje važno nego kod riba, iako se po nekim svojim oblicima ovaj razred u Bibliji, ne bez temelja, svrstava u bića koja vrve (šerec šircu).1 Međutim, uz manju reproduktivnu moć u tih su životinja spolni odnosi prisniji. Kod ptica je snaga razmnožavanja znatno slabija, ne samo u usporedbi s ribama, nego, na primjer, i u odnosu na žabe, a spolno privlačenje i uzajamna privrženost mužjaka i ženke dosežu razmjere koji su neviđe-

SMISAO LJUBAVI

7

ni u dva spomenuta niža razreda. Kod sisavaca, a oni rađaju živu mladunčad, reproduktivna je moć znatno slabija nego kod ptica, a spolna je privlačnost, iako kod većine manje postojana, mnogo intenzivnija. Na kraju kod čovjeka, u usporedbi s cijelim životinjskim carstvom, reproduktivna je moć na najnižoj razini, a spolna ljubav doseže najvišu vrijednost i najveću snagu, sjedinjujući u najvećoj mjeri postojanost veze (kao kod ptica) i intenzitet strasti (kao kod sisavaca). Tako se spolna ljubav i reprodukcija vrste nalaze u obrnutu odnosu: što je jedno jače, drugo je slabije.

Općenito, cjelokupno se životinjsko carstvo, što se tiče promatranoga pitanja, razvija sljedećim redoslijedom: kod najnerazvijenijih organizama javlja se golema reproduktivna snaga bez imalo nečega što bi sličilo spolnoj ljubavi (zbog nepostojanja same podjele na spolove); zatim se kod onih savršenijih pojavljuje spolna diferencijacija i u skladu s njom stanovita spolna privlačnost koja je na nižemu stupnju organskoga razvoja krajnje slaba, a zatim se postupno pojačava na daljnjim stupnjevima, upravo onoliko koliko slabi reproduktivna moć (tj. proporcionalno sa stupnjem savršenstva organizama i obrnuto proporcionalno s njihovom reproduktivnom moći), dok je konačno, na vrhuncu razvoja, kod čovjeka moguće ostvariti najsnažniju spolnu ljubav, čak uz potpun izostanak razmnožavanja.

Ako, dakle, na taj način na dva kraja biološkoga života nalazimo, s jedne strane, razmnožavanje bez

8

VLADIMIR SOLOVJEV

ikakve spolne ljubavi, a s druge strane spolnu ljubav bez ikakva razmnožavanja, potpuno je jasno da te dvije pojave ne mogu biti međusobno neraskidivo povezane. Jasno je da svaka ima svoj samostalni sadržaj i da smisao jedne ne može biti u tome da ona bude sredstvo za ostvarivanje druge.

Isti se zaključak nameće ako se spolna ljubav promatra isključivo u ljudskomu svijetu, u kojemu ona, neusporedivo izrazitije nego u životinjskomu, poprima individualni karakter, zbog čega upravo ova osoba suprotnoga spola za zaljubljenoga predstavlja bezuvjetni izbor kao jedinstvena i nezamjenjiva, kao cilj sama po sebi.

II. Ovdje se susrećemo s popularnom teorijom koja općenito drži spolnu ljubav sredstvom nagona za očuvanje vrste ili sredstvom za razmnožavanje i koja posebno nastoji objasniti individualizaciju čovjekovih ljubavnih čuvstava kao lukavstvo ili prijevaru koje koristi priroda ili svjetska volja za ostvarivanje svojih posebnih ciljeva. U ljudskomu svijetu u kojemu individualne karakteristike dobivaju puno veću važnost nego u životinjskomu ili biljnomu carstvu, priroda (drugim riječima, svjetska volja, volja za životom, odnosno nesvjestan ili nadsvjestan svjetski duh) ima za cilj ne samo očuvanje vrste nego i ostvarivanje, u njezinim okvirima, mnoš-

SMISAO LJUBAVI

9

tva mogućih pojedinačnih vrsta i pojedinačnih osobina. Ali, osim toga općeg cilja, izražavanja najveće moguće raznolikosti oblika, život čovječanstva, ako se shvati kao povijesni proces, ima zadaću uzdizati i usavršavati ljudsku prirodu. Za to je potrebno ne samo stvarati što je moguće više različitih ljudskih uzoraka, nego osigurati da na svijet dolaze najbolji uzorci koji su vrijedni ne samo sami po sebi kao pojedinačni tipovi, nego i zbog svojega uzvišena i blagotvorna djelovanja na ostale. I tako u razmnožavanju ljudskoga roda ta sila, ma kako je nazvali, koja upravlja svjetskim i povijesnim procesima, nastoji ne samo da se neprekidno rađaju pojedinci koji pripadaju ljudskoj vrsti, nego i da se rađaju određene i po mogućnosti značajne individualnosti. A za to nije dovoljno jednostavno razmnožavanje putem slučajna i ravnodušna sjedinjavanja pojedinaca različitih spolova: za individualno-određen proizvod moraju se spojiti individualno-određeni proizvođači i stoga nije dostatan samo opći spolni nagon koji služi za obnavljanje vrste kod životinja. Budući da se kod čovjeka ne radi samo o rađanju potomstva, nego i o stvaranju takva potomstva koje je najprikladnije za ostvarivanje svjetskih ciljeva i budući da određena osoba ne može stvoriti takvo potrebno potomstvo s bilo kojom osobom drugoga spola, nego samo s određenom osobom, ta osoba mora imati posebnu privlačnost, predstavljati nešto iznimno, nezamjenjivo, jedinstveno, što je sposobno pružiti neizmjerno blaženstvo. Upravo je to ta individualizacija i egzal-

10

VLADIMIR SOLOVJEV

tiranost spolnoga nagona po kojoj se ljudska ljubav razlikuje od životinjske iako je, kao i životinjsku, u nama budi ta nepoznata, iako, možda, i preuzvišena sila, za svoje vlastite ciljeve koji ostaju nedostupni našoj spoznaji. Ona se budi kao iracionalna sudbinska strast koja nas obuzima i koja nestaje kao obmana nakon što potreba za njom prođe.2 Kada bi ta teorija bila ispravna, kada bi individualizacija i zanos ljubavnoga čuvstva nalazili sav svoj smisao, svoj jedini razlog i cilj izvan toga čuvstva, zapravo u potrebnim (za svjetske ciljeve) osobinama potomstva, onda bi iz toga logički slijedilo da su stupanj te ljubavne individualizacije i zanosa ili snaga ljubavi izravno povezani sa stupnjem tipičnosti i značajnosti potomstva koje iz nje proizlazi: što je važnije potomstvo, to bi trebala biti snažnija ljubav roditelja i, obrnuto, što je snažnija ljubav koja povezuje dvije osobe, to bismo značajnije potomstvo od njih trebali očekivati po toj teoriji. Ako se ljubavno čuvstvo uopće pobuđuje svjetskom voljom radi potrebna potomstva i sâmo je sredstvo za njegovo rađanje, razumljivo je da u svakomu pojedinom slučaju snaga sredstva koju koristi kozmički pokretač mora biti proporcionalna s važnošću cilja koji on želi postići. Što više svjetska volja brine o stvorenju koje dolazi na svijet, tim više mora nastojati da se međusobno privuku i povežu dvoje odabranih stvaralaca. Pretpostavimo da se radi o rađanju svjetskoga genija koji ima golemu važnost za povijesni razvoj. Vrhovna sila koja uprav-

SMISAO LJUBAVI

11

lja tim procesom očito će razmjerno pažljivije brinuti o tomu rađanju nego o običnu smrtniku i zato toliko puta mora biti snažnija od uobičajene i spolna privlačnost pomoću koje svjetska volja (po toj teoriji) osigurava ostvarenje za nju toliko važna cilja. Dakako, pobornici te teorije mogu zanemarivati pitanje o točnu kvantitativnom odnosu između važnosti određene osobe i siline strasti njezinih roditelja budući da te pojave ne dopuštaju precizno mjerenje, ali nesporno je (sa stajališta ove teorije) da, ako je svjetska volja posebno zainteresirana za rađanje nekoga čovjeka, ona mora poduzeti posebne mjere kako bi se postigao željeni rezultat, tj. prema postavkama teorije mora kod roditelja probuditi posebno snažnu strast koja može srušiti sve prepreke na putu njihova sjedinjenja.

U stvarnosti, ipak, ne nalazimo ništa slično, nikakav suodnos između snage ljubavne strasti i važnosti potomstva. Prije svega, susrećemo za tu teoriju potpuno neobjašnjivu činjenicu da najsnažnija ljubav često ostaje neuzvraćena i ne samo da ne rađa značajno potomstvo, nego nema nikakva potomstva. Ako zbog takve ljubavi ljudi odlaze u monahe ili završavaju samoubojstvom, oko čega se onda trudila svjetska volja toliko zainteresirana za potomstvo? No čak i da se strastveni Werther3 nije ubio, njegova bi nesretna strast ostala nerješivom zagonetkom za teoriju osposobljena potomstva.

Snažno individualizirana i zanosna ljubav Werthera prema Charlotte pokazala je (sa stajališta te te-

12

VLADIMIR SOLOVJEV

orije) da je on upravo sa Charlotte morao stvoriti izvanredno važno i za čovječanstvo potrebno potomstvo radi kojega je svjetska volja probudila u njemu tu neobičnu strast. Ali zašto se ta sveznajuća i svemoguća volja nije dosjetila kako to ostvariti? Ili nije mogla djelovati na željeni način na Charlotte jer je bez njezina odgovora Wertherova strast bila potpuno uzaludna i nepotrebna? Za teleološki djelatnu supstanciju love’s labour lost4 potpuna je besmislica.

Osobito snažna ljubav u većini je slučajeva nesretna, a nesretna ljubav obično vodi u samoubojstvo na ovaj ili onaj način i svako od tih mnogobrojnih samoubojstava zbog nesretne ljubavi nedvosmisleno pobija teoriju po kojoj se snažna ljubav samo radi toga budi kako bi po svaku cijenu proizvela potrebno potomstvo, važnost kojega je označena snagom te ljubavi, dok u stvari u svim tim slučajevima snaga ljubavi upravo isključuje bilo kakvu mogućnost stvaranja ne samo važna, nego bilo kakva potomstva.

Primjeri neuzvraćene ljubavi previše su uobičajeni da bi se mogli držati iznimkom na koju ne treba obraćati pozornost. Kada bi to čak i bilo tako, od toga bismo imali malo koristi u dokazivanju jer u tim slučajevima u kojima se neizmjerno snažna ljubav pojavljuje na obje strane, ona ne dovodi do toga što zahtijeva teorija. Po teoriji Romeo i Julija trebali su u skladu sa svojom velikom uzajamnom strašću roditi nekoga naročito velika čovjeka, u naj-

SMISAO LJUBAVI

13

manju ruku Shakespearea, ali kao što je poznato, upravo obrnuto, nisu oni stvorili Shakespearea, nego on njih, i to bez imalo strasti pomoću svojega bespolna stvaralaštva. Romeo i Julija, kao i većina strastvenih ljubavnika, umrli su ne rodivši nikoga, a njihov rađalac Shakespeare, kao i slični veliki ljudi, rodio se u prosječnu svakidašnjemu braku, a ne u braku ludo zaljubljena para. (I sam Shakespeare, iako je osjećao snažnu ljubavnu strast, kao što se vidi, između ostaloga, i iz njegovih soneta, nije ostavio nikakvo značajno potomstvo.) Rođenje Kristofora Kolumba bilo je, možda, za svjetsku volju važnije nego rođenje Shakespearea, ali o posebnoj ljubavi njegovih roditelja ne znamo ništa. No poznata nam je njegova silna strast prema doni Beatriz Enriquez i makar je s njom imao izvanbračnoga sina Diega, taj nije učinio ništa velikoga osim što je napisao biografiju svojega oca, što je mogao učiniti i bilo tko drugi.

Ako je sav smisao ljubavi u potomstvu i ako viša sila upravlja ljubavnim odnosima, zbog čega se, naprotiv, čini, umjesto da se brine o sjedinjavanju zaljubljenih, kao da je njezina zadaća po svaku cijenu spriječiti istinskim ljubavnicima bilo kakvu mogućnost rađanja potomstva? Ona ih prisiljava da se zbog fatalna nesporazuma ubijaju u grobnicama, utapaju u Helespontu i na sve ih druge načine dovodi do prerane smrti, a da nisu dobili djecu.

A u onim rijetkim slučajevima kada snažnu ljubav ne pogađa tragični obrat, kada zaljubljeni par sret-

14

VLADIMIR SOLOVJEV

no doživi starost, ona ipak ostaje neplodna. Istinski poetski osjećaj za stvarnost naveo je Ovidija i Gogolja da bez potomstva ostave Filemona i Baukidu, Atanazija Ivanoviča i Pulheriju Ivanovnu.

Ne može se prihvatiti neposredna povezanost između siline individualne ljubavi i značenja potomstva, kada je već samo pojavljivanje potomstva iz takve ljubavi rijetka slučajnost. Kao što smo vidjeli, 1) posve je uobičajeno da snažna ljubav ostane neuzvraćena; 2) ako je snažna strast uzajamna, ona dovodi do tragična konca, ne rađajući potomstvo; 3) sretna ljubav, ako je snažna, također obično ostaje neplodna. A u onim rijetkim slučajevima kada se iz izrazito snažne ljubavi rodi potomstvo, ono je obično posve prosječno.

Kao opće pravilo, od kojega gotovo nema iznimaka, može se konstatirati da izniman intenzitet spolne ljubavi ili u potpunosti onemogućuje rađanje potomstva ili dopušta samo takvo potomstvo čije značenje nimalo ne odgovara intenzitetu ljubavnoga čuvstva i iznimnim osobinama odnosa koje ono pobuđuje.

Vidjeti smisao spolne ljubavi u svrsishodnu rađanju djece znači priznavati taj smisao samo tamo gdje same ljubavi uopće nema, a tamo gdje ona postoji, to bi značilo lišavati je svakoga smisla i opravdanja. Proizlazi da ta tobožnja teorija o ljubavi u usporedbi sa stvarnošću nije objašnjenje nego odbacivanje bilo kakva objašnjenja.

SMISAO LJUBAVI

15

III. Sila koja upravlja životom čovječanstva, koju jedni nazivaju svjetskom voljom, drugi nesvjesnim duhom, a koja je u stvari providnost Božja, zasigurno brine o pravodobnu rađanju ljudi koji su predodređeni za ostvarivanje njezinih ciljeva, organizirajući u dugu nizu naraštaja spajanje roditelja za buduće, i to ne samo najbliže, nego i kasnije potomke. Za takav predodređeni izbor roditelja upotrebljavaju se najrazličitija sredstva, ali ljubav u pravomu smislu, tj. kao isključivo individualizirana i zanosna spolna privlačnost, ne ubraja se u ta sredstva. Biblijska povijest, sa svojim istinskim i dubokim realizmom koji ne isključuje nego personificira idealni smisao činjenica sa svim njihovim empirijskim pojedinostima, u tomu će slučaju biti svjedočanstvo, kao i uvijek, istinito i poučno za svakoga čovjeka s povijesnim i umjetničkim smislom, neovisno o religijskim vjerovanjima.

Središnja činjenica biblijske povijesti, rođenje Mesije, jasnije nego bilo koja druga činjenica pretpostavlja postojanje predodređenosti plana za izbor i sjedinjenje naslijeđenih rasplodnika. I zaista, biblijske se pripovijesti uglavnom bave različitim i začudnim sudbinama koje su određivale rađanje i sjedinjavanje “bogootaca”.5 Ali u cijelomu složenu sustavu sredstava kojima je u redoslijedu događaja određeno rođenje Mesije, za ljubav u pravomu smislu nije bilo mjesta; ona se dakako pojavljuje u

16

VLADIMIR SOLOVJEV

Bibliji, ali samo kao samostalna činjenica, a ne kao sredstvo kristogonijskoga procesa. Sveta knjiga ne govori o tome je li Abraham oženio Saru zbog žarke ljubavi,6 ali u svakom slučaju Providnost je čekala da ta ljubav potpuno uvene i da stogodišnji roditelji rode dijete vjere, a ne ljubavi. Izak je oženio Rebeku ne iz ljubavi nego po odluci i planu koji je prethodno napravio njegov otac. Jakov je volio Rahelu, ali ta se ljubav pokazuje nepotrebnom za rođenje Mesije. On treba potjecati od Jakovljeva sina Jude kojega ne rađa Rahela, nego Lea koju muž nije volio. Da bi se u danomu naraštaju pojavio Mesijin predak, bilo je nužno sjedinjenje Jakova upravo s Leom. Ali da bi se ostvarilo to sjedinjenje, Providnost ne rasplamsava kod Jakova snažnu ljubavnu strast prema budućoj majci “bogoroditelja” – Jude.

Ne ograničavajući slobodu čuvstava, viša ga sila pušta da voli Rahelu, a za njegovo nužno sjedinjenje s Leom upotrebljava sredstvo potpuno drukčije vrste: koristoljubivo lukavstvo treće osobe, Labana, koji se brine za svoje obiteljske i gospodarske interese. Sam se Juda, radi rađanja narednih Mesijinih predaka, mora, uza sve svoje prijašnje potomstvo, pod stare dane sjediniti sa svojom snahom Tamarom. Budući da takvo sjedinjenje uopće nije bilo prirodno i ne bi se dogodilo u normalnim okolnostima, cilj se postiže pomoću krajnje čudna događaja koji je za površne čitatelje Biblije zaista sablažnjiv. Ni o kakvoj ljubavi u tomu događaju ne može biti govora. Ne povezuje ljubav jerihonsku bludni-

SMISAO LJUBAVI

17

cu Rahabu s došljakom Židovom; ona mu se u početku podaje zbog svoje profesije, a zatim se slučajna veza učvršćuje jer ona vjeruje u snagu novoga Boga i nastoji dobiti njegovu zaštitu za sebe i za svoje. Nije ljubav spojila Davidova pradjeda, starca Boaza, i mladu Moapku Rutu i nije se iz prave duboke ljubavi, nego iz slučajne grješne požude staroga vladara, rodio Salomon.

U svetoj povijesti, isto kao i u općoj, ljubav nije sredstvo ili oruđe povijesnih ciljeva; ona ne služi ljudskoj vrsti. Stoga kada nam subjektivni osjećaj govori da je ljubav dobro samo po sebi, da ima vlastitu bezuvjetnu vrijednost za naš osobni život, onda tomu osjećaju u objektivnoj stvarnosti odgovara činjenica da snažna individualna ljubav nikada nije pomoćno oruđe za ostvarivanje ciljeva vrste koji se postižu neovisno o njoj. U općoj, kao i u svetoj povijesti, spolna ljubav (u pravomu smislu) nema nikakvu ulogu i neposredna utjecaja na povijesni proces: njezino pozitivno značenje mora biti ukorijenjeno u individualnom životu.

Kakav, pak, smisao ona ima ovdje?

SMISAO LJUBAVI

19

DRUGO POGLAVLJE

I. I kod životinja i kod čovjeka spolna je ljubav vrhunac procvata individualnoga života. No budući da je kod životinja život vrste mnogo važniji od individualnoga, onda je i intenzivniji individualni život koristan u krajnjoj liniji samo za cijelu vrstu. Nije spolni nagon samo sredstvo za običnu reprodukciju ili razmnožavanje organizama, nego on služi za stvaranje savršenijih organizama putem spolnoga suparništva i odabira. Isto su značenje pokušali pripisati i spolnoj ljubavi u ljudskomu svijetu, ali kao što smo vidjeli, to je bilo uzaludno. Jer za čovječanstvo individualnost je važna sama po sebi i ne može biti, u svojemu najintenzivnijem obliku, tek sredstvo za ostvarivanje njoj izvanjskih ciljeva povijesnih procesa. Ili, točnije rečeno, istinski cilj povijesnih procesa nije takve prirode da bi ljudska osoba mogla služiti samo kao pasivno i prolazno oruđe.

Uvjerenje o bezuvjetnu dostojanstvu čovjeka ne temelji se ni na taštini ni na iskustvenoj činjenici da ne znamo ni za jedno stvorenje u prirodi koje bi bilo savršenije od čovjeka. Bezuvjetno dostojanstvo čo-

20

VLADIMIR SOLOVJEV

vjeka sadržano je u njemu nedvojbeno svojstvenoj apsolutnoj formi (slici) razumske svijesti. Bivajući svjestan, kao i životinje, stanja koja je proživio ili kroz koja prolazi, otkrivajući među njima neku povezanost i na temelju te povezanosti predviđajući umom buduća stanja, čovjek je, osim toga, sposoban procjenjivati svoja stanja i djelovanje i uopće činjenice svake vrste ne samo u odnosu prema drugim pojedinačnim činjenicama nego i prema općim idealnim normama; njegova se svijest, osim pojavnostima života, određuje i razumom istine. Usklađujući svoje djelovanje s tim najvišim oblikom svijesti, čovjek može bezgranično usavršavati svoj život i prirodu ne napuštajući granice ljudskoga oblika. Po tomu on i jest najviše biće prirodnoga svijeta i istinsko dovršenje stvaranja jer, osim Bića koje je jedino vječna i apsolutna istina među svim bićima, ono koje je sposobno spoznavati i ostvarivati istinu u samomu sebi, to je biće najviše ne u relativnu nego u apsolutnu smislu. Koji se racionalni razlog može smisliti za stvaranje novih, u biti savršenijih oblika, kada već postoji oblik koji se može neprestano samousavršavati, koji može utjeloviti cjelokupnu puninu apsolutnoga sadržaja? Pojavom takva oblika daljnji se napredak može ostvariti samo novim stupnjevima njegova vlastitoga razvoja, a ne njegovim zamjenjivanjem nekim tvorevinama druge vrste ili drugim neobičnim oblicima života. U tomu je bitna razlika između kozmogonijskoga i povijesnoga procesa. Onaj prvi neprekidno stvara (do pojave čovjeka) nove vrste bića pri čemu se pri-

SMISAO LJUBAVI

21

jašnje vrste djelomično istrjebljuju kao neuspjeli pokušaji, a djelomično s novima na površinskoj razini supostoje i slučajno se međusobno sudaraju, a da ne čine nikakvo stvarno jedinstvo budući da ne posjeduju opću svijest koja bi ih povezivala, kako međusobno, tako i s kozmičkom prošlošću. Takva opća svijest pojavljuje se tek kod čovječanstva. U životinjskomu svijetu razvoj viših oblika od nižih, uza svu svoju pravilnost i svrsishodnost, predstavlja činjenicu koja je životinjama nesumnjivo izvanjska i strana, koja za njih uopće ne postoji: slon i majmun ne mogu ništa znati o složenim geološkim i biološkim transformacijama, koje su uvjetovale njihovo stvarno pojavljivanje na zemlji; relativno viši stupanj razvoja zasebne i pojedinačne svijesti ne znači, u ovomu slučaju, nikakav napredak u općoj svijesti koja apsolutno ne postoji kod ovih pametnih životinja, kao i kod glupe ostrige; složeni mozak visokorazvijena sisavca jednako malo pridonosi samoosvješćivanju prirode u njezinoj sveukupnosti kao i rudimentaran živčani čvor nekoga crva. U čovječanstvu, naprotiv, kroz razvijeniju individualnu svijest, religijsku i znanstvenu, napreduje sveopća svijest. Individualni um nije samo organ osobnoga života, nego organ pamćenja i predviđanja za cijelo čovječanstvo i čak za svu prirodu. Onaj Hebrej koji je napisao: “evo knjige rođenja neba i zemlje” (elle tol’dot haššamaim ve haarec) i dalje: “evo knjige rođenja čovjeka” (ze sefer tol’dot haadam),7 izrazio je ne samo svoju osobnu i narodnu svijest, nego je putem njega svijet obasjala istina sveopćeg

22

VLADIMIR SOLOVJEV

i sveljudskog jedinstva.8 I sve daljnje napredovanje svijesti sastoji se samo u razvijanju i ostvarivanju te istine i nema potrebe, a niti se može, izlaziti iz te sveobuhvatne forme: što drugo mogu učiniti najsavršenija astronomija i geologija nego uspostaviti genezu neba i zemlje; isto tako, glavna zadaća povijesne spoznaje nije ništa drugo doli uspostaviti “knjigu rođenja čovjeka”, tj. genetski kontinuitet u životu čovječanstva; i, na kraju, naša stvaralačka djelatnost ne može imati viši cilj doli utjelovljivati u osjetnim oblicima ovo od iskona stvoreno i objavljeno jedinstvo neba, zemlje i čovjeka. Sva istina, tj. pozitivno jedinstvo svega, od iskona je usađena u živoj svijesti čovjeka i postupno se ostvaruje u životu čovječanstva sa sviješću o njezinu nasljeđivanju (jer istina koja se ne sjeća podrijetla nije istina). Zahvaljujući beskonačnoj produživosti i nerazrušivosti svoje nasljeđujuće svijesti, čovjek, ostajući svojim, može doseći i ostvarivati bezgraničnu punoću bitka i zato nikakve vrste viših bića koja bi ga zamijenila nisu potrebne ni moguće. U granicama svoje zadane stvarnosti čovjek je samo dio prirode, ali uporno i neprekidno prelazi te granice; u svojim duhovnim tvorevinama, religiji i znanosti, moralnosti i umjetnosti, on se izražava kao središte sveobuhvatne svijesti prirode, kao duša svijeta, stoga, iznad njega može biti samo ono što je apsolutno u svojemu savršenom činu, ili vječnomu bitku, to jest Bog.

SMISAO LJUBAVI

23

II. Prednost čovjeka pred drugim bićima prirode da spozna i ostvari istinu nije samo svojstvo vrste nego i individue: svaki je čovjek sposoban spoznati i ostvariti istinu, svaki može biti živa slika apsolutne cjelovitosti, svjesni i samostalni organ sveopćeg života. I u ostatku prirode postoji istina (ili slika Boga), ali samo u svojoj objektivnoj općenitosti, nepoznatoj za pojedinačna bića; istina ih stvara, djeluje u njima i kroz njih kao neminovna sila, kao zakon njihova bitka kojega sami nisu svjesni, kojemu se ropski i nesvjesno pokoravaju; za same sebe, u svojemu unutarnjem osjećanju i svijesti, ona se ne mogu izdignuti nad dano pojedinačno postojanje, ona se pronalaze u svojoj specifičnosti, u odvojenosti od svega, dakle, izvan istine; zato u tomu slučaju istina ili sveopće može trijumfirati samo u smjenjivanju naraštaja, u preživljavanju vrste i u nestajanju individualnoga života koji u sebe ne prima istinu. Ljudsku individualnost, upravo zato što može primiti u sebe istinu, ne ukida se, nego biva očuvana i pojačana u trijumfu istine.

Ali da bi individualno biće našlo u istini, u sveopćemu jedinstvu, svoje opravdanje i potvrdu, nije dovoljno da ono ima svijest o istini, ono mora biti u istini jer početno i neposredno individualni čovjek, kao i životinja, nije u istini: čovjek se smatra zasebnim djelićem cjeline svijeta i taj svoj osobni bitak egoistično određuje za sebe kao cjelokupnost, želi

24

VLADIMIR SOLOVJEV

biti sve u odvojenosti od svega, izvan istine. Egoizam kao realno temeljno načelo individualnoga života potpuno ga prožima i usmjerava, sve u njemu konkretno određujući, i zato se ne može nadvladati i ukinuti samo teorijskom spoznajom istine. Dok se u čovjeku živoj sili egoizma ne suprotstavi druga živa sila koja joj je suprotna, spoznaja istine ostaje samo izvanjsko rasvjetljenje, odbljesak drugoga svjetla. Kada bi čovjek samo u tomu vidu mogao prihvaćati istinu, tada povezanost njegove individualnosti s njom ne bi bila unutarnja i neraskidiva; njegovo vlastito biće, ostajući, poput životinje, izvan istine bilo bi, kao i životinja, osuđeno (u svojoj subjektivnosti) na propast, ostajući tek idejom u misli apsolutnoga uma.

Istina, kao živa sila, koja obuzima unutarnje čovjekovo biće i uistinu ga izbavljuje od lažna samopotvrđivanja, zove se ljubav. Ljubav je kao stvarna pobjednica nad egoizmom, stvarno opravdanje i spasenje individualnosti. Ljubav je više od razumske svijesti, ali bez nje ona ne bi mogla djelovati kao unutarnja spasonosna snaga koja uzdiže, a ne guši individualnost. Samo zahvaljujući razumskoj svijesti (ili, što je jedno te isto, svijesti istine) čovjek može razlikovati samoga sebe, tj. svoju istinsku individualnost od svojega egoizma i stoga žrtvujući svoj egoizam i predajući se ljubavi, on nalazi u njoj ne samo živu nego životvornu silu, a lišavajući se egoizma ne gubi s njim svoje individualno biće, nego ga naprotiv ovjekovječuje. U životinjskomu

SMISAO LJUBAVI

25

svijetu, budući da životinje nemaju vlastite razumske svijesti, istina, koja se ostvaruje u ljubavi, ne nalazi unutarnju potporu za svoje djelovanje i može djelovati samo neposredno kao izvanjska sudbonosna sila koja njima vlada kao slijepim oruđem za njima strane ciljeve svijeta; tu se ljubav javlja kao jednostran trijumf općega, onoga što pripada vrsti nad individualnim, jer kod životinja njihova se individualnost podudara s egoizmom u neposrednosti njihova djelomičnoga bića i stoga i umire zajedno s njim.

III. Smisao ljudske ljubavi općenito je u opravdanju i spasenju individualnosti putem žrtvovanja egoizma. Na takvoj općenitoj osnovi možemo riješiti i našu posebnu zadaću: objasniti smisao spolne ljubavi. Ne bez razloga spolni se odnosi ne samo nazivaju ljubavlju, nego i po općemu mišljenju predstavljaju ljubav u prvenstvenu smislu, služeći kao model i ideal za svaki drugi oblik ljubavi (vidi Pjesmu nad pjesmama, Otkrivenje).

Laž i zlo egoizma uopće nisu u tome da čovjek sebe cijeni previsoko, da pridaje sebi bezuvjetno značenje i beskrajno dostojanstvo. U tome je on u pravu jer svaki ljudski subjekt, kao samostalno središte živih sila, kao potencija (mogućnost) beskonačna savršenstva, kao biće koje u svojoj spoznaji i

26

VLADIMIR SOLOVJEV

svojemu životu može primiti apsolutnu istinu, svaki čovjek kao takav ima bezuvjetno značenje i dostojanstvo, on je nešto potpuno nezamjenjivo i ne može sebe precjenjivati (po riječima evanđelja: Što će čovjek dati u zamjenu za svoju dušu?). Ako se ne bi priznavalo to bezuvjetno značenje, bilo bi to ravno negiranju čovjekova dostojanstva, što je osnovna zabluda i načelo svakoga nevjerovanja: toliko je malodušan da nije u stanju ni u sama sebe vjerovati, pa kako bi mogao povjerovati u nešto drugo? Temeljna laž i zlo egoizma nije u toj apsolutnoj samosvijesti i samoprocjeni pojedinca, nego u tome što, pridajući si opravdano bezuvjetno značenje, on neopravdano odriče drugima to značenje; smatrajući sebe središtem života, kakav on u stvari i jest, on druge stavlja na periferiju svojega bića i ostavlja im samo izvanjsku i relativnu vrijednost.

Razumije se da u apstraktnoj, teorijskoj spoznaji svaki čovjek, koji nije skrenuo pameću, uvijek prihvaća punu ravnopravnost drugih s njim samim, ali u spoznaji života, po unutarnjemu osjećaju i prema stvarnosti, on nalazi beskonačnu razliku, potpunu neusporedivost između sebe i drugih: on je sam po sebi sve, a oni su sami po sebi ništa. Međutim, upravo zbog takva isključiva samopotvrđivanja čovjek, u stvari, ne može biti to za što se smatra. To bezuvjetno značenje, ta apsolutnost koju on, uostalom opravdano, prisvaja, ali nepravedno oduzima drugima, ima sama po sebi samo potencijalni karakter, to je samo mogućnost koja tek mora

SMISAO LJUBAVI

27

biti realizirana. Bog jest sve, tj. posjeduje u jednomu apsolutnom činu sav pozitivan sadržaj, svu puninu bitka. Čovjek (uopće i svaki pojedinac zasebno), budući da je stvarno samo taj, a ne neki drugi, može postajati sve samo ako u svojoj svijesti i životu odbacuje unutarnju granicu koja ga dijeli od drugoga. “Taj” može postati “svi” samo zajedno s drugima, samo zajedno s drugima on može ostvarivati svoje bezuvjetno značenje, postati neodvojivim i nezamjenjivim dijelom ove svejedinstvene cjeline, samostalnim živim i originalnim organom apsolutnoga života. Istinska je individualnost nekakav određeni oblik svejedinstva, određeni način primanja i prihvaćanja u sebi svega drugoga. Stavljajući se izvan svega drugoga čovjek se samim time lišava smisla svojega vlastitog postojanja, uskraćuje si istinski sadržaj života i pretvara svoju individualnost u ispraznu formu. Na taj način egoizam ni u kom slučaju nije samospoznavanje i samopotvrđivanje individualnosti nego, naprotiv, samoporicanje i uništavanje.

Metafizički i fizički, povijesni i društveni uvjeti ljudskoga postojanja mijenjaju i ublažavaju naš egoizam, stavljajući snažna i raznolika ograničenja za njegovo očitovanje u čistu vidu i sa svim strašnim posljedicama. Ali sav taj složeni sustav prepreka i korektiva koji je predodredila Providnost i koji se ostvaruje u prirodi tijekom povijesti ne pogađa same temelje egoizma koji neprekidno proviruje ispod površine osobne i društvene ćudorednosti, a

28

VLADIMIR SOLOVJEV

kada se ukaže prigoda, on se očituje u punu svjetlu.

Postoji samo jedna sila koja može iznutra, u korijenu, srezati egoizam i zaista ga srezuje upravo ljubav, i to prije svega spolna ljubav. Laž i zlo egoizma je u bespogovornu prihvaćanju vlastitoga bezuvjetna značenja i u njegovu negiranju kod svih drugih; razum nam govori da je to neutemeljeno i nepravedno, a ljubav u stvari poništava takav nepravedan odnos, prisiljavajući nas da, ne u apstraktnoj spoznaji, nego u unutarnjemu osjećaju i životnoj volji, priznamo bezuvjetno značenje drugoga. Spoznajući u ljubavi istinu drugoga, ali ne apstraktno nego stvarno, i prebacujući središte svojega života izvan granica svojih iskustvenih sposobnosti, mi samim time izražavamo i ostvarujemo svoju vlastitu istinu, svoje bezuvjetno značenje, koje se upravo i sastoji u sposobnosti da prijeđemo granicu svojega faktičkog fenomenološkog bitka, u sposobnosti da živimo ne samo u sebi nego i u drugome.

Svaka je ljubav manifestacija te sposobnosti, ali je ne ostvaruje svaka u jednaku stupnju niti svaka jednako radikalno potkopava egoizam. Egoizam nije samo realna sila, on je temeljna sila koja se duboko ukorijenila u samomu središtu našega bića i odatle prodire i obuzima svu našu stvarnost, on je sila koja neprekidno djeluje u svim porama i pojedinostima našega postojanja. Kako bi se na pravi način uništio egoizam, potrebno mu je suprotstaviti istu takvu konkretnu sveobuhvatnu ljubav koja prožima naše cjelokupno biće. To drugo što našu individu-

SMISAO LJUBAVI

29

alnost treba osloboditi iz okova egoizma mora biti u uzajamnom odnosu s čitavom tom individualnošću, mora biti isto tako realan i konkretan, potpuno objektiviran subjekt kao što smo mi sami i zajedno s tim mora se u svemu razlikovati od nas da bi bilo stvarno drugim, to jest, posjedujući sav taj bitan sadržaj koji i mi imamo, mora ga imati na drukčiji način, u drugomu obliku, tako da svako očitovanje našega bića, svaki životni čin nađe u tomu drugom odgovarajuće, ali ne isto očitovanje, tako da međusobni odnos bude potpuna i stalna razmjena, potpuno i stalno potvrđivanje sebe u drugomu, da bude savršenom suradnjom i komunikacijom. Samo tada će egoizam biti potkopan i pobijeđen, ne samo u načelu, nego u svojoj potpunoj konkretnoj realnosti. Samo pomoću takva, možemo reći kemijskoga spajanja dvaju bića istorodnih i istoznačnih, ali temeljito različitih po obliku, moguće je (kako u prirodnomu, tako i u duhovnomu poretku) stvaranje novoga čovjeka, stvarno ostvarivanje istinske ljudske individualnosti. Takvo spajanje ili, u krajnjemu slučaju, najveću mogućnost da do njega dođe, nalazimo u spolnoj ljubavi i stoga joj pridajemo iznimnu važnost kao nužnu i nezamjenjivu temelju cjelokupnoga daljnjeg usavršavanja, kao neizbježnu i trajnu uvjetu čovjekova stvarnoga bivanja u istini.

30

VLADIMIR SOLOVJEV

IV. U potpunosti priznajući veliku važnost i visoko dostojanstvo drugih oblika ljubavi s kojima bi lažna duhovnost i impotentni moralizam htjeli zamijeniti spolnu ljubav, ipak smatramo da samo ova posljednja zadovoljava dva temeljna zahtjeva bez kojih je nemoguće odlučno poništavanje sebstva u punoj životnoj komunikaciji s drugim. U svim drugim vrstama ljubavi nema ili istorodnosti, ravnopravnosti i uzajamnosti između ljubećega i ljubljenoga ili pak svestrane različitosti svojstava koje se međusobno nadopunjavaju.

Tako se u mističnoj ljubavi predmet ljubavi na kraju svodi na apsolutnu ravnodušnost koja upija ljudsku individualnost; u tomu se slučaju egoizam poništava samo u onomu posve nedovoljnom smislu kako se on poništava kada se čovjek nađe u stanju duboka sna (s kojim se u Upanišadama i Vedama uspoređuje, a ponekad i izjednačava sjedinjenje individualne duše s univerzalnim duhom). Između živoga čovjeka i mističkoga “Bezdana” apsolutne ravnodušnosti, zbog potpune raznorodnosti i nesumjerljivosti tih veličina, ne može biti, ne samo životne komunikacije, nego ni obične usklađenosti: ako postoji predmet ljubavi, onda onoga koji ljubi nema, on je nestao, izgubio se, utonuo je u duboki san bez snova, a kada dođe k sebi, tada predmet ljubavi iščezava i umjesto apsolutne ravnodušnosti caruje bogatstvo raznolikosti stvarnoga života na

SMISAO LJUBAVI

31

pozadini vlastitoga egoizma ukrašena duhovnom ohološću. U povijesti su, uostalom, poznati takvi mistici i cijele mistične škole u kojima se predmet ljubavi nije poimao kao apsolutna ravnodušnost, nego je poprimao konkretne oblike koji su dopuštali da odnos prema njemu bude životan. No znakovito je da su ti odnosi dobivali potpuno jasan i dosljedno postojan karakter spolne ljubavi...

Roditeljska se ljubav, osobito majčinska, po snazi osjećaja i po konkretnosti predmeta približava spolnoj ljubavi, ali zbog drugih razloga za ljudsku individualnost ne može imati istu važnost kao spolna ljubav. Ona je uvjetovana činjenicom razmnožavanja i smjenom naraštaja i zakonom koji vlada u životu životinja, ali koji nema ili barem ne bi trebao imati takvu važnost u čovjekovu životu. Kod životinja nadolazeći naraštaj izravno i brzo poništava svoje prethodnike, razotkriva besmislenost njihova postojanja da bi kasnije, sa svoje strane, isto tako bila razotkrivena besmislenost njihova postojanja od strane njihova vlastitoga poroda. Majčinska ljubav koja kod čovjeka ponekad doseže visok stupanj požrtvovnosti, a koju ne nalazimo u ljubavi kokoši, ostatak je, mada nesumnjivo neophodan, ovoga poretka stvari. U svakom slučaju, nema sumnje da u majčinskoj ljubavi ne može biti potpune uzajamnosti i životne komunikacije već stoga što ona koja voli i onaj koji je voljen pripadaju različitim naraštajima, stoga što je život za ove posljednje u budućnosti s novim, samostalnim interesima i za-

32

VLADIMIR SOLOVJEV

daćama u kojima se predstavnici prošlosti pojavljuju tek kao blijede sjene. Dovoljno je već to da roditelji ne mogu biti za djecu isto u životu u onomu smislu u kojemu su to djeca za roditelje.

Majka koja se predaje svom svojom dušom djeci, žrtvuje, dakako, svoj egoizam, ali ujedno gubi i svoju individualnost, a kod djece majčinska ljubav, iako podržava individualnost, ipak zadržava ili čak pojačava egoizam. Osim toga, majčinskoj ljubavi zapravo nije svojstveno priznavanje bezuvjetnog značenja voljenoga, priznavanje njegove istinske individualnosti, jer premda je za majku njezino djetešce milije od svega na svijetu, to je samo zato što je ono njezino dijete, čime se ne razlikuje od ostalih životinja, tj. ovdje je prividno priznavanje bezuvjetnog značenja drugoga u stvari uvjetovano vanjskom fiziološkom vezom.

Još su manje mogućnosti da spolnu ljubav zamijene drugi oblici osjećaja simpatije. Prijateljstvu među osobama istoga spola nedostaje ona svestrana formalna različitost svojstava koja se međusobno nadopunjavaju, a ako ipak to prijateljstvo dosegne osobit intenzitet, ono se pretvara u protuprirodni surogat spolne ljubavi. Što se tiče patriotizma i ljubavi za čovječanstvo, ti osjećaji, pored sve svoje važnosti, sami za sebe ne mogu pobijediti egoizam zbog svoje nesumjerljivosti s onim što se voli: ni čovječanstvo, čak ni nacija, ne mogu biti za pojedinca takvim konkretnim predmetom kao što je on sam. Žrtvovati svoj život za narod ili čovječanstvo daka-

SMISAO LJUBAVI

33

ko da je moguće, ali izgraditi od sebe novoga čovjeka, očitovati i ostvariti istinsku ljudsku individualnost na temelju te ekstenzivne ljubavi nije moguće.

Ovdje u stvarnomu središtu ipak ostaje staro egoistično ja, a nacija i čovječanstvo ostaju na periferiji svijesti kao idealni predmeti. To isto valja reći i o ljubavi prema znanosti, umjetnosti i sl.

Pokazavši s malo riječi istinski smisao spolne ljubavi i njezine prevlasti nad drugim srodnim čuvstvima, osjećam se dužnim pojasniti zašto se ona tako slabo ostvaruje u stvarnosti, ali i pokazati na koji je način njezino potpuno ostvarenje zaista i moguće. O tome će biti riječi u narednim poglavljima.

SADRŽAJ

Prvo poglavlje (Prethodna zapažanja). . . . . . . . . . . . 5 Drugo poglavlje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 Treće poglavlje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 Četvrto poglavlje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51 Peto poglavlje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 Bilješke . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u studenome 2011.

Smisao ljubavi Smisao

Smisao ljubavi Smisao ljubavi

ljubavi Smisao ljubavi Smisao

Smisao ljubavi Smisao ljubavi

ljubavi Smisao ljubavi

Smisao ljubavi Smisao ljubavi

Smisao ljubavi Smisao ljubavi Smisao ljubavi Smisao ljubavi Smisao ljubavi Smisao

Smisao ljubavi Smisao ljubavi

ljubavi Smisao ljubavi Smisao

Smisao ljubavi

ljubavi Smisao ljubavi Smisao

Smisao ljubavi Smisao ljubavi

Po Solovjevu ljubav između ljubavi Smisao ljubavi Smisao ljubavi Smisao ljubavi muškarca i žene imaSmisao ključnu ulogu ljubavi Smisao ljubavi Smisao Smisao ljubavi Smisao u mističnomu svijeta.ljubavi Smisao ljubavi Smisao ljubavi Smisao ljubavi Smisaopreobraženju Ljubav, koja omogućuje Smisao ljubavi ljubavi osobi ljubavi Smisao ljubavi Smisao ljubavi Smisao ljubavi da pronađe bezuvjetno dovršenje Smisao ljubavi Smisao ljubavi ljubavi Smisao ljubavi Smisao ljubavi Smisao ljubavi postajeSmisao u drugoj, evolucijska Smisao ljubavi Smisao ljubavi Smisao ljubavi Smisao ljubavi strategija za prevladavanje

Smisao ljubavi Smisao Smisao Smisao ljubavi kozmičkoga raspada.

Smisao ljubavi ljubavi Smisao ljubavi Smisao Smisao ljubavi Smisao ljubavi

ljubavi, o kojemu Solovjev govori ljubavi Smisao ljubavi Smisao Smisao ljubavi Smisao u svojoj knjizi, nedvojbeno će ljubavi Smisao ljubavi Smisao ljubavi Smisao ljubavi Smisao i današnjemu čovjeku ljubavipružiti Smisao ljubavi Smisao ljubavi Smisao ljubavi mnoge odgovore iljubavi poticaje da oljubavi Smisao Smisao Smisao ljubavi Smisao ljubavi ljubavi Smisao ljubavi Smisao smislu života i ljubavi razmisli Smisao ljubavi Smisao ljubavi Smisao ljubavi Smisao ljubavi Smisao ljubavi Smisao ljubavi u posve novomu svjetlu. ljubavi Smisao ljubavi Smisao Smisao ljubavi ljubavi Smisao ljubavi Smisao Smisao ljubavi Smisao ljubavi ljubavi Smisao ljubavi Smisao Smisao ljubavi Smisao ljubavi Smisao ljubavi Smisao

ljubavi Smisao ljubavi Smisao

ljubavi Smisao ljubavi

ljubavi Smisao ljubavi Smisao ljubavi ISBN 978-953-235-276-4

Smisao ljubavi Smisao ljubavi

Smisao ljubavi Smisao ljubavi VERBUM 110 kn

www.verbum.hr