...........................................................
Michel Schooyans
VERBUM
Michel Schooyans SKRIVENO LICE UN-a Prema novoj svjetskoj vladi
Biblioteka:
TEMPUS 12. Urednik: mr. sc. Petar Balta
Prijevod: Lidija Paris Brajša, prof.
Za nakladnika: Miro Radalj
Michel Schooyans
SKRIVENO LICE UN-a Prema novoj svjetskoj vladi
VERBUM Split, 2006.
Naslov izvornika: Michel Schooyans LA FACE CACHÉE DE L’ONU © Editions du Jubilé © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2006. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Redaktura: mr. sc. Božidar Petrač Lektura: Josipa Korljan, prof.
CIP-Katalogizacija u publikaciji Sveučilišna knjižnica u Splitu UDK 341.123 327.7 SCHOOYANS, Michel Skriveno lice UN-a : prema novoj svjetskoj vladi / Michel Schooyans ; <prijevod Lidija Paris Brajša>. - Split : Verbum, 2006. - (Biblioteka Tempus ; 12) Prijevod djela: La face cachee de l’ONU. -Bibliografija. - Kazala. ISBN 953-235-062-4 120430059
UN I NJEGOVO »PROSVJETITELJSTVO«
POPIS KRATICA
ECOSOC:
Economic and Social Council – Gospodarsko i socijalno vijeće UN-a (New York) FAO: Food and Agriculture Organization – Organizacija za hranu i poljoprivredu (Rim) FNUAP: United Nations Population Fund – Fond UNa za pučanstvo (New York) ILO: International Labour Organization – Međunarodna organizacija rada (Ženeva) IPPF: International Planned Parenthood Federation – Međunarodna federacija za planirano roditeljstvo (London) MAI: Multilateral Agreement on Investment – Multilateralni sporazum o ulaganjima NAMBLA: North American Man/Boy Love Association – Sjevernoamerička udruga ljubavi muškaraca i mladića OECD: Organization for Economic Co-operation and Development – Organizacija za gospodarsku suradnju i razvoj (Pariz) UN: United Nations – Ujedinjeni narodi (New York) UNDP: United Nations Development Programme – Program Ujedinjenih naroda za razvoj (New York) UNESCO: United Nations Educational, Scientific and Cultural Organization – Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (Pariz)
5
SKRIVENO LICE UN-a
UNICEF: UNIDO: WHO:
6
The United Nations Children’s Fund – Fond Ujedinjenih naroda za djecu (New York) United Nations Industrial Development Organization – Organizacija Ujedinjenih naroda za industrijski razvoj World Health Organization – Svjetska zdravstvena organizacija (Ženeva)
UN I NJEGOVO »PROSVJETITELJSTVO«
Uvod UN I NJEGOVO »PROSVJETITELJSTVO«
Sve su velike revolucije bile povedene protiv neke apsolutističke, samovoljne i tiranske vlasti. Sve su se vodile u ime ljudskoga dostojanstva što su ga despotske vlasti gazile. Svi veliki dokumenti koji se očituju o pravima čovjeka plod su postupnoga razvitka svijesti o neotuđivu dostojanstvu svih ljudi, i svi su nastali s mnogo patnje i mnogo suza. Od despotizma do despotizma Suvremena je povijest poznavala prosvijetljeni despotizam. Despot je tvrdio da je posebno povlašten svjetlom Razuma, koje je običnim smrtnicima nedostupno. Njegova je volja bila izvor zakona. Njegova je moć bila apsolutna: nije morao narodu polagati nikakve račune. Bijedni baštinici tih despotizama neke su beznačajne diktature koje cvjetaju u naše vrijeme. One vladaju uz pomoć čistoga terora, korupcije, koncentracije svih vlasti, cinizma i brutalnosti. Takav je despotizam slab jer u svakom trenutku može biti srušen. Despotizam preživljava i u autoritarnim režimima. U njima, »despota« – točnije, pojedinca ili manjinu – 7
SKRIVENO LICE UN-a
progoni pitanje vlastite sigurnosti pred obilježenim neprijateljem. Pokoja oaza slobode može u gospodarskom, rjeđe u intelektualnom i kulturnom životu katkada preživjeti, no zabranjeno je izraziti bilo kakvu političku oporbu. Autoritarni režim je sklon licemjerju: u sebi možete misliti što god želite; dovoljno je ne opirati se, imati savitljivu kičmu. Jednom riječju, traži se izvanjska pokornost. Diktatorijalni ili autoritarni despotski režimi ne trate vrijeme na samoopravdanje zbog složenih ideoloških konstrukcija. Ako imaju snagu i ne brinu se za sredstva, ako ne oklijevaju primijeniti nasilje i imaju djelotvornu policiju, nemaju potrebu za samoopravdanjem. Bilo kakva ideološka koketerija ovdje je praktički suvišna. U dvadesetome je stoljeću totalitarizam doveo klasični – diktatorijalni ili autoritarni – despotizam do usijanja. Jadni despotizam domaće proizvodnje, dakle, često beznačajan, ustupio je mjesto profesionalnome despotizmu vrhunske klase. Tri prva totalitarizma dvadesetoga stoljeća – komunizam, fašizam i nacizam – već su zauzela mjesto u panteonu klasika perverzije. Naravno, preuzimaju se recepti iz prošlosti: svakovrsna zlouporaba moći, nasilje, logori, teror, represija, sumnjičenje, korupcija, itd. Ipak, dodano je nešto novo. Ne samo neki dodatni začin, nego nešto bitno. Totalitarizam je rezultat zlokobne sukladnosti, usklađenosti između gotovo opće sklonosti svojevoljnu prihvaćanju ropstva i ponude ideoloških proizvoda koji imaju najbolji mogući pripitomljavajući učinak. 8
UN I NJEGOVO »PROSVJETITELJSTVO«
Diktatura, autoritarizam: podnosimo ih, opiremo im se; u nekim se slučajevima protiv njih i pobunimo. Totalitarizam, pak, čini čovjekovo ‘ja’ neosjetljivim, podjarmljuje tijelo, kolonizira duh i nudi čari dragovoljnoga ropstva. Totalitarna ideologija je droga koja ubija sposobnost razlučivanja istine od laži, dobra od zla, i koja nudi nadomjestak za istinu, obično u obliku utopije. Koja ljudska prava? Nakon trostrukoga iskustva totalitarizma ljudi su bili dovoljno mudri, pa su se sabrali. Postavili su bitno pitanje: zašto? Zašto toliko nasilja, zloće, suza? Odgovor je došao 1948. u Općoj deklaraciji o pravima čovjeka. Kako bi ubuduće izbjegli takve katastrofe, ljudi su morali priznati da su svi jednaki u dostojanstvu, da svi imaju jednaka prava, te da države i Međunarodna zajednica ta prava moraju promicati i štititi. Na tom su temelju određene odgovornosti Organizacije ujedinjenih naroda u području ljudskih prava, te njezino poslanje mira i razvitka. Pa ipak je iznenađujuća činjenica da se u posljednjih pedesetak godina UN postupno udaljio od duha svojih početaka i poslanja koje mu je bilo povjereno. Ta se evolucija dogodila djelomice pod utjecajem Povelje iz San Francisca (1945.). U ponekim bitnim točkama koje se prerijetko spominju, taj se osnivački dokument UN-a razlikuje od Deklaracije iz 1948. Ukratko: Povelja iz 1945. mnogo toga duguje pravnome pozitivizmu: vrijede samo pravila pozitivnoga prava koja pro9
SKRIVENO LICE UN-a
izlaze iz volje zakonodavca; Deklaracija iz 1948. počiva, pak, na općim načelima koja se zasnivaju na prirodnome poretku. Razum poznaje ta metapravna načela koja omogućuju kritiku pozitivnoga zakona. Pod utjecajem toga dvostrukog nadahnuća, ali i pod utjecajem brojnih drugih čimbenika, Deklaracija iz 1948. se neprimjetno svodi na staromodni dokument što ga je vrijeme pregazilo. Ta Deklaracija i pojedinačne zakonske uredbe što ih je ona nadahnula su sve više začinjeni nekim čudnim »novim ljudskim pravima«. UN i neke od njegovih ustanova se ponašaju, zapravo, sve otvorenije, kao da su dobile mandat kako bi razradile koncepciju ljudskih prava koja se korjenito razlikuje od one izražene 1948. Opća je deklaracija bila antropocentrična. Ona priznaje da je u središtu svijeta i vremena čovjek, razuman, slobodan, odgovoran, sposoban za solidarnost i za ljubav. Od sada – prema UN-u – čovjek je prolazna čestica u svemiru. Više se ne nalazi u središtu vremena otvorenog prema onostranosti; on je proizvod evolucije; stvoren je za smrt. Više nije osoba, nego pojedinac, više ili manje koristan, u potrazi za užitcima. Ljudi više nisu sposobni prepoznati istinu i s njom uskladiti svoje ponašanje; oni pregovaraju, odlučuju prema aritmetici probitaka i uživanja. Prolazni trijumf konsenzusâ o kojima se uvijek može pregovarati, i koji se, prema tome, uvijek mogu odgađati. To je glavni izvor takozvanih »novih ljudskih prava«. Više nisu ni priznata ni objavljena; o njima se pregovara ili ih se nameće. Njima se trguje. Ona su izraz 10
UN I NJEGOVO »PROSVJETITELJSTVO«
volje jačega. Vrijednosti, kao takve, samo su odraz onoga što se nekome više sviđa, učestalosti odabira. Nova ideologija koja podrazumijeva ta takozvana »nova prava« je holistička. Sve je u svemu: čovjek postoji samo zato što je dio Zemlje-Majke, Geje, kojoj se mora klanjati. Čovjek, dakle, mora prihvatiti stegu što mu je nameće ekosustav koji ga nadilazi. Morat će prihvatiti nadnacionalnu tehnokraciju koja, izmišljajući svoje »prosvjetiteljstvo«, državama nameće što im je činiti, a pojedincima što im je misliti. U halucinantnoj holističkoj svaštarnici svaka tema upućuje na sve druge kao u igri zrcala. Pogledajmo: siromaštvo upućuje na pučanstvo, ono na »održivi razvoj«, od njega se ide na okoliš, pa dalje na sigurnost prehrane, od nje na »javno zdravstvo« kod kojega zdravlje društvenoga tijela ima prednost pred zdravljem osoba, dalje na eutanaziju, od nje, pak, na nove oblike eugenizma, s njih na radikalni feminizam, od njega na »rod« (gender), pa na obitelj, pa na »reproduktivno zdravlje«, od toga na pobačaj, od njega na temeljnu zdravstvenu zaštitu, od nje na seksualni odgoj, a od njega na »nova ljudska prava«, s njih na homoseksualnost, od nje na uklanjanje primjedbi koje bi mogle doći od nacionalnih vlada koje se ne slažu, od toga na prokazivanje »novih oblika netolerancije«, od toga na nove sudove, od njih na osnaživanje uloge i moći UN-a, od toga na promjenu nacionalnih zakonodavstava, od njih na povećanje sredstava kojima raspolažu međunarodne agencije, od toga na uvjete za davanje »pomoći«, od toga na uključivanje nekih nevladinih organizacija u programe agencija UN-a, od 11
SKRIVENO LICE UN-a
toga na učvršćivanje konsenzusa, od toga na potrebu pozivanja na »poštivanje angažmana«, od toga na prikrivanje suzdržanosti koju su izrazili sudionici konferencija, od toga na potrebu stvaranja radne skupine koja će posvuda usuglašavati akcije na terenu, od toga na skrbništvo nad suverenim državama pod izlikom borbe protiv siromaštva kako bi se bolje nadzirao rast pučanstva, itd.: vrtimo se u krugu. To je kao u Pachelbelovu Kanonu ili u lambadi: može se ući u bilo kojem trenutku i kroz bilo koja vrata. Karika koju se izabere za ulazak u lanac nije ništa važnija od redoslijeda po kojem su raspoređeni moduli; teme se preklapaju kao skupine i podskupine. Holizam obvezuje: doista, sve je u svemu. »Prosvjetiteljstvo« UN-a Na ovaj ćemo sajam ući kroz vrata takozvanih »novih ljudskih prava«. Brzo ćemo otkriti da time UN radi na uništavanju nacionalnih i internacionalnih zajednica. Još i gore: želi deprogramirati i reprogramirati čovjeka. Uvjeren kako je nositelj novoga »prosvjetiteljstva«, UN je stao na čelo pothvata bez presedana: to je ideološko pripitomljavanje. Glavni čimbenik toga podmuklog pothvata je Fond Ujedinjenih naroda za pučanstvo (UNFPA), čiji komunikativni cinizam prelazi na cijelu Organizaciju1. Ova agencija pokreće cijelu mašineriju UN-a u najmahnitijem totalitarnom pothvatu u povijesti. 12
UN I NJEGOVO »PROSVJETITELJSTVO«
U svome godišnjem izvještaju o Stanju svjetskoga pučanstva 1998.2, ta zlokobna agencija ipak priznaje da je plodnost posvuda u padu. To ju ipak ne sprječava podgrijavati svoj uobičajeni paprikaš prema kojemu ima previše Crnih, previše Žutih, previše Latinoamerikanaca, previše beskorisnih siromaha, te da sve to, u ime takozvanih »novih ljudskih prava«, treba dovesti u red. Ako se ništa ne učini, takvi će programi očite diskriminacije prije ili poslije UN dovesti do nereda i propasti. Posvetili smo već nekoliko radova ovdje načetim temama. Posebnost ove knjige je u tome što pokazuje kako se sve te teme artikuliraju oko dva pola: holizma, koji znači uništenje tradicionalnoga antropocentrizma, i takozvanih »novih ljudskih prava«, koja proizlaze iz konsenzusa individualističke aritmetike probitaka i užitaka. To spajanje holizma i individualizma izaziva pred našim očima stvaranje čudovišne hibridne ideologije. Holizam, zapravo, dovodi do vrhunca totalitarno skretanje socijalizma. Što se individualizma tiče, on do vrhunca dovodi totalitarno skretanje liberalizma. Drama je u tome što se ta antropološka, moralna i politička subverzija uopće ne primjećuje. Prvi je cilj ove knjige otvoriti oči pred tim podmuklim totalitarizmom koji se, napredujući malim koracima, već čvrsto ukorijenio i koji ima namjeru nametnuti se na obzoru novoga tisućljeća. Drugi je cilj predložiti obranu od te zlouporabe moći, od te neumjerenosti UN-a. U toj obrani bitna uloga pripada obitelji. Odabrana kao meta ideologija takozvanih »novih ljudskih prava«, obitelj sja kao znak nade u svijetu koji očito ima potrebu ponovno naučiti ljubiti. 13
D I O
P R V I
CARSTVO KONSENZUSA
LJUDSKA PRAVA I DEMOKRACIJA
Poglavlje I. LJUDSKA PRAVA I DEMOKRACIJA
Godina 1998. je bila obilježena pedesetom obljetnicom Opće deklaracije o pravima čovjeka, koja je bila prihvaćena i objavljena 10. prosinca 1948. u Parizu. Da bismo dobro shvatili važnost toga dokumenta, treba ga smjestiti unutar tradicije koje je on najljepši izdanak, istaknuti značenje i domet izloženih načela, razotkriti izopačivanje smisla koje dovodi u opasnost taj prevažni tekst, i konačno upozoriti na dramatične posljedice do kojih može dovesti koncepcija »novih ljudskih prava« što se predstavljaju pod zastavom UN-a. Tu ćemo analizu provesti prvenstveno sa stajališta političke filozofije. Prije nego što obradimo te točke, sjetimo se da je ta Deklaracija, na europskoj razini, već 4. studenoga 1950. za posljedicu imala Europski sporazum o očuvanju ljudskih prava. Taj tekst preuzima temeljna prava proglašena 1948., uključujući i ona koja se odnose na obitelj. No, sada je riječ o dokumentu pozitivnoga prava, a Europski sud za ljudska prava, koji zasjeda u Strasbourgu, zadužen je bdjeti nad njegovim poštivanjem.1
17
SKRIVENO LICE UN-a
Formalna demokracija Komparativno proučavanje institucija Proučavanja demokracije često obilježava težnja za uspoređivanjem zasluga raznih režima. Prema promjenljivim mjerilima, određuju se tipologije, pa se uspostavlja nekakva rang-lista i dodjeljuju se vijenci režimima koji su navodno demokratičniji od drugih. Da bi se ta klasifikacija mogla izraditi, uzimaju se neki parametri, pa ih se analizira i mjeri. Razlikuje se, primjerice, neposredna ili posredna, predsjednička ili parlamentarna demokracija. Uzimaju se u obzir podrijetlo vlasti, definicija birača i opseg toga pojma, vrsta prava glasa, način izbora, reprezentativnost izabranih, ustav, način na koji se postavljaju oni koji vladaju, nadzor nad njima, način na koji se vrši pravda, izbor i neovisnost sudaca, težina javnoga mišljenja ili skupina koje vrše pritisak, poštivanje manjina, razdvajanje područja vlasti, sloboda izražavanja i sloboda kretanja, itd. Svi priručnici koji opisuju grčko društvo i njegove institucije doista spominju ropstvo, no brzo prelaze na hvaljenje atenske demokracije. Sve do našega vremena totalitarni režimi su se neosporno trudili donijeti ustave ili zakone koji su usklađeni s određenim kriterijima formalne demokracije.
18
LJUDSKA PRAVA I DEMOKRACIJA
Jedna druga rasprava Pa ipak, kao što su primijetili Marx i Tocqueville – doduše, svaki na svoj način – formalna demokracija stopljena sa svojim institucijama ne dopušta ocjenu demokratske kakvoće jednoga društva, čak ni tamo gdje to društvo – a to je i pleonazam i antifraza – samo sebe označi kao narodnu demokraciju. Komparativno proučavanje institucija je, dakle, korisno i nužno, ali predstavlja ograničeni interes za analizu onoga što je za demokraciju bitno. Jednako je uostalom i na drugim područjima: komparativno proučavanje socijalnih zakonodavstava ne dopušta ocjenu socijalnih službi koje su doista djelatne u društvima što ih uspoređuje. Ta komparativna proučavanja o institucionalnim modelima raznih demokracija i dalje – s pravom – izazivaju strastveno zanimanje istraživača. Pa ipak, jedna rasprava može skrivati neku drugu. U ovome je trenutku pokrenuta nova, značajna rasprava koju često ne shvaćamo dovoljno važnom; riječ je o odnosu između demokracije i ljudskih prava. Ta se rasprava najviše očituje u političkoj, diplomatskoj i pravnoj praksi unutar nacija, i još više na međunarodnoj sceni. Povod je i za obzirnu tematizaciju koja se jedva primjećuje u širokoj javnosti, ali joj je ulog od najvećeg značaja.
19
SKRIVENO LICE UN-a
Ljudska prava u realističkoj tradiciji U svojem sadašnjem obliku ova je rasprava proizišla iz Drugoga svjetskog rata. Povelja iz San Francisca (1945.) u određenoj mjeri,2 i Opća deklaracija o pravima čovjeka (1948.) su na vrlo jasan način htjele izgraditi unutarnji mir nacija, svjetski mir i siguran razvitak. Ovi dokumenti uvelike duguju aristotelijanskom i stoičkom naslijeđu koja naglašavaju odnos između prijateljstva i pravde, te rimskom naslijeđu koje razlikuje dopušteno i časno.3 Ovdje se ne ćemo detaljno prisjećati toga dugoga povijesnog slijeda. Treba ipak naglasiti da se Deklaracija iz 1948. neposredno nastavlja na tu bogatu tradiciju. Podsjetimo se da su rimski pravnici vrlo rano uveli jasnu razliku između ljudi i stvari. Zanimljivo je da je razmišljanje o iskustvu rata i ovdje potaknulo napredak u pitanjima prava. I doista: u onoj mjeri u kojoj se ropstvo smatra posljedicom rata, rob se može smatrati ljudskim bićem: nitko se ne rađa kao rob. Ovdje se primjećuje utjecaj stoicizma, koji je smatrao da su ljudi slobodni i jednaki.4 Osim toga, Deklaracija iz 1948. je ponovno vratila najbolje domete tradicije Prirodnoga prava. Ta tradicija koju je cijenio već Ciceron5 sadrži dva bitna i stalna doprinosa: jedan je srednjovjekovni, a drugi moderni. Te dvije tradicije imaju zajedničko obilježje, a to je realizam: čovjeka ne treba dokazivati; on postoji i subjekt je zakona, prije nego što su to bile političke i pravne ustanove.6
20
LJUDSKA PRAVA I DEMOKRACIJA
Srednjovjekovni doprinos Prema srednjovjekovnoj tradiciji, ljudska su prava povezana s prirodom čovjeka, bića koje je jedinstveno na svijetu, budući da je jedino stvoreno kako bi na osobni način sudjelovalo u Božjem životu. To što je osoba, znači da je individualno biće, postojeće, prirodno obdareno razumom i slobodnom voljom, sposobno za umno djelovanje. Takvo je shvaćanje osobe toliko u skladu sa stvarnošću čovjeka da će ga i poslije srednjovjekovne tradicije preuzeti Descartes i Locke. Iz dostojanstva svojstvena čovjeku proizlaze njegova temeljna prava: na život, na osobni sud, na slobodnu odluku, na vlasništvo, na slobodu izražavanja, udruživanja, stvaranja obitelji, itd. Ljudska društvenost nije samo utilitarna, a još manje tek nagonska; ne može biti svedena na običnu komplementarnost. Ona je prirodna posljedica činjenice da ljudi mogu, budući da svi imaju razum i volju, razlučivati istinu od laži, dobro od zla, sporazumijevati se, razgovarati, dogovarati se, surađivati: »Više voljeti riječi nego rat«, kako je napisao Levinas.7 Ljudi su sposobni zajedno otkriti neke istine koje se tiču njihova života i njihove smrti, i voditi o njima računa u svojem ponašanju. Sposobni su živjeti krjeposno, a osobito živjeti krjepost pravednosti. Ona je bitna u odnosima među osobama, kao i u odnosima između osoba i društva. Ukratko, to što ljudi imaju prava i obveze, nije zato što su pojedinci-individue, nego zato što su osobe.8 U toj vrlo realističnoj viziji, ljudska prava imaju već zapravo univerzalni domet: čim ljudsko biće po21
SKRIVENO LICE UN-a
stoji, ima pravo da mu bude priznato isto dostojanstvo kao i svim drugim ljudskim bićima. U službi osoba To temeljno shvaćanje ljudskih prava potvrđuje komplementarna doktrina o univerzalnoj namjeni dobara. Svjetska su dobra na raspolaganju cijeloj ljudskoj zajednici. Pravo na privatno vlasništvo ima, dakle, svoje granice. Izgladnjelu osobu koja ukrade kruh ili bijednicu koja ukrade lijek za svoje umiruće dijete nije potrebno opravdavati zato što su ukrali, jer ne kradu; oni koriste temeljno pravo na život, pravo koje ima prednost pred pravom druge osobe na privatno vlasništvo. Ovo je potonje pravo ograničeno; iznad njega se nalazi pravo svih ljudi na život. Postoji hijerarhija u ljudskim pravima; ključna točka te strukturirane i nedjeljive cjeline je pravo na život, pravo raspolaganja samim sobom. Iz ovih postavaka proizlazi posve precizna koncepcija političkoga društva. Ono mora biti u službi osoba i zajednica osoba; njegova uloga mora biti »supsidijarna«9. Društvo mora ljudima pomagati da se razviju, a to se ne može učiniti bez poštivanja obitelji – prvoga mjesta socijalizacije – posredničkih tijela, a posebice nacije. Naciju se mora posebno poštivati, jer je ona povlašteno mjesto gdje se izgrađuju kulture kojima se hrane osobe i obitelji. Jedan od prvih koji se okoristio srednjovjekovnim shvaćanjem prirodnoga prava i univerzalnosti prava 22
LJUDSKA PRAVA I DEMOKRACIJA
o čovjeku bio je Francisco de Victoria; krajem šesnaestoga stoljeća uzeo ga je za temelj internacionalizma. Njegova koncepcija, na žalost, nije otporna na kritike. Upravo je Victoria izvrnuo prirodni poredak stvari. U želji da opravda španjolsku kolonizaciju, i to temeljeći se na univerzalnoj namjeni dobara, zaboravio je da je pravo Španjolaca na uzimanje dobara podređeno iskonskim pravima Indijanaca na život i na slobodu. Primjećujemo, dakle, paradoks. Potaknuti kršćanskim shvaćanjem osobe, srednjovjekovni su teoretičari prirodnoga prava sjajno istaknuli temelj ljudskih prava, njihov neotuđiv značaj i univerzalan opseg. No učinili su to u kontekstu u kojem institucije nisu odgovarale mjerilima formalne demokracije. Suprotno tomu, Atena, kojoj je bio mrzak spartanski model, opskrbila se formalno demokratskim institucijama. Ali, paralizirana manjkavom antropologijom (zbog njezine podčinjenosti kozmologiji), nije uspjela izraditi valjanu koncepciju osobe, istaknuti njezina neotuđiva prava i pokazati da se ta koncepcija odnosi i na robove i na gospodare. Suvremeni doprinos U moderno doba, razmišljanje o ljudskim pravima preuzeli su jusnaturalisti kao Grotius i Pufendorf. Za njih čovjek nije autonomni pojedinac kao što ga je shvaćao Hobbes, i kakvim ga je uzvisivao iluminizam. Iako najslavniji jusnaturalisti otvaraju put prosvijetljenom apsolutizmu, oni još uvijek shvaćaju čovjeka kao 23
SKRIVENO LICE UN-a
osobu, razumno biće, ali čija je individualna sloboda ograničena pravima drugih osoba. Umorni od vjerskih ratova, razočarani opadanjem stvaralačkih snaga određene skolastike, ali ne znajući za postojanje bogate španjolske političke filozofije, pod dojmom novih metoda što ih znanstvenici koriste na području fizike, jusnaturalisti, kao Grotius i posebno Pufendorf, žele razum za jedinoga gospodara. Oni promatraju društvo; analiziraju prirodu čovjeka, potvrđuju njegov appetitus societatis, njegovu prirodnu društvenost. Razum im omogućuje spoznati prirodno pravo i od njega učiniti temelj internacionalizma kod Grotiusa; temelj građanskoga prava kod Pufendorfa. Locke, koji se od njih razlikuje na više načina, izjavio je da – ulazeći u građansko društvo – čovjek ne gubi svoja neotuđiva prava koja je imao u prirodnome društvu. To moderno shvaćanje prirodnoga prava, i zajedno s njim ljudskih prava, pokazuje istinsku srodnost sa srednjovjekovnim shvaćanjem. Tu srodnost pokazuje i fundamentalna vjernost Descartesa, Lockea, pa čak i Barbeyraca, tradicionalnom shvaćanju osobe: čovjek je svjestan sebe, razuman, slobodan u smislu prava na slobodnu volju.10 Ovo shvaćanje prirodnoga prava i ljudskih prava ipak se od tradicionalnoga shvaćanja razlikuje u jednoj bitnoj točki. Kad su, nakon Jeana Bodina, Grotius a potom i Pufendorf ustanovili da su pozivanja na Boga izvor ratova, oni prirodno pravo, a zatim i ljudska prava, odvajaju od bilo kakve veze s Bogom. Znamo da je takvo shvaćanje prihvaćeno i Deklaracijom iz 24
LJUDSKA PRAVA I DEMOKRACIJA
1948.11 Kod drugih autora ta veza ostaje – katkada, doduše, tek nevoljko – ali Bog više ne će imati stvarnoga utjecaja na razmišljanje o pravima. Grotius i ostali su vjerovali da su u metodičkom izostavljanju Boga našli najbolji način zaštite građanskoga mira i mira među nacijama. Pa ipak, iako među njima postoje razlike, ove dvije škole prirodnoga prava, srednjovjekovna i moderna, hranit će sve velike deklaracije o pravima, pa tako i sve moderne, a zatim i suvremene liberalne demokracije. Ova je dvostruka tradicija nametnula ideju po kojoj ljudska prava treba proglasiti, budući da je taj proglas logičan preduvjet svakoga demokratskog društva.12
Zajednička baština čovječanstva Univerzalnost i unutarnje jedinstvo Opća deklaracija o pravima čovjeka iz 1948. predstavlja najznačajniju krajnju točku te evolucije koja, između ostaloga, prolazi preko Habeas corpus13 (1628., 1679.), Bill of Rights14 (1689.), Declaration of Independence15 (1776.), Déclaration des Droits de l’Homme et du Citoyen16 (1789.). Ono što je u tim starijim razdobljima bilo shvaćeno kao postignuće pojedinih društava sada je priznato kao zajednička baština cijeloga čovječanstva.17 Što se primjene tih prava tiče, ona je shvaćena kao najbolja obrana protiv povratka barbarstva. Primjećujemo i određeno proširivanje prava u raznim deklaracijama. One prve ističu prava ograniče25
SKRIVENO LICE UN-a
nih skupina baruna, buržuja, vlasnika, građana, zatim građanki, i konačno svih članova ljudske zajednice bez iznimke, čak i apatrida. Došlo se, dakle, do bitnoga otkrića: ljudska prava su univerzalna. To znači da nadilaze režime, nacije, države, vlade, stranke, posrednička tijela, pojedince. Štoviše, po svojoj univerzalnosti ljudska prava pribavljaju društvu jedinstvo – uključujući i svjetsko društvo – i tako osiguravaju unutarnje jedinstvo i trajanje. Od onoga što bi moglo biti samo društvo interesa, ljudska prava čine zajednicu osoba jednakoga dostojanstva. Povijesna stečevina Osim toga, dokumenti koji proglašuju ljudska prava nisu više samo rezultat razmišljanja filozofa, teologa, pravnika. Oni su i plod povijesnih iskustava ostvarenih u raznim kontekstima. Ta iskustva malo-pomalo postaju predmetom sustavne tematizacije, što znači razmišljanja koja provode filozofi, teolozi, pravnici. Činjenica da su ta ljudska prava univerzalna izgleda kao povijesno otkriće, ali otkriće koje se odmah nameće kao definitivna stečevina cijeloga čovječanstva.18 Ta povijesnost ljudskih prava ne znači da su ona ovisna o nekoj određenoj situaciji ili kulturi. U moralnom, pravnom i političkom smislu, riječ je o otkriću koje se, naravno, pojavljuje u vremenu i u prostoru, ali je odmah ponuđeno svima.19 Iz te se perspektive ovo otkriće može usporediti s otkrićem vatre ili električne energije na području tehnike i znanosti, ili 26
LJUDSKA PRAVA I DEMOKRACIJA
s otkrićem lijepoga na području estetike, kao u Borobuduru ili u Chopinovim djelima. Sve su te stečevine odmah odlučno ponuđene sveukupnoj ljudskoj zajednici. Društva u kojima su se ljudska prava najprije pojavila, ne mogu se pozivati na tu vremensku prednost kako bi ta ista ljudska prava smatrala na neki način svojim osobnim vlasništvom. Nijedna politička zajednica nema pravo umanjivati univerzalnost tih prava, kao što nijedna zajednica ne može za sebe zadržati znanje ili ljepotu.
»Kultura ljudskih prava« Solidarnost i djelotvornost Utjecaj raznih dokumenata koje smo gore spomenuli, a posebno Deklaracije iz 1948., veoma je dubok i istaknut ćemo samo dvije točke. S jedne strane, gotovo u cijelosti, članci Deklaracije iz 1948. naglašavaju društvenost ljudi.20 No ta društvenost nije prikazana kao isključivo utilitarna. Deklaracija smatra da je čovjek prirodno nadaren sposobnošću za međuodnose sa sebi sličnima, te da mu je sklonost prema društvenosti i solidarnosti sa zajednicom urođena. Upravo čovjekova društvenost potiče rađanje građanskoga društva u kojem osobe priznaju jedne druge kao subjekte prava. Političko se društvo pojavljuje ovdje kao tehničko sredstvo u službi građanskoga društva, njegovih institucija – među kojima je i obitelj – i njegovih članova. Ovo vremensko prvenstvo 27
SKRIVENO LICE UN-a
građanskoga društva u odnosu na političko nužan je uvjet za uspostavu političkoga demokratskog društva. Kako ne bi dovela do etatizma, moć države mora biti obilježena supsidijarnošću: država je u službi građanskoga društva, njegovih institucija i njegovih članova. Da bi se ograničila zlouporaba državne vlasti ili naddržavnih političkih institucija, treba čvrsto razlikovati i razdvajati zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Kad nestane ili kad se izgubi taj odnos prema građanskome društvu, političko društvo – konkretno, najčešće država – dominira nad cijelim prostorom građanskoga društva i na kraju prisvaja »pravo« na izražavanje i tumačenje »opće volje«.21 Legitimitet države, pak, ne može proizići iz nje same; on može doći samo od građanskoga društva koje sebi pribavlja najsposobniju političku organizaciju za poticanje društvenosti i solidarnosti među dijelovima što čine samo građansko društvo. Ta je solidarnost snažno naglašena u Deklaraciji koja ističe temeljne oblike supsidijarnosti: obitelj, sindikati, vjerske skupine, nacije. Demokracija i mir zahtijevaju doprinos svih osoba i svih posredničkih tijela u cilju izgradnje zajedničkoga dobra. S druge strane, utjecaj velikih deklaracija, među kojima je i ona iz 1948., proizlazi i iz toga što ti dokumenti imaju bitno moralnu vrijednost, dok prava koja proklamiraju, po samoj svojoj prirodi, imaju izvršnu snagu. Vrijednost je tih dokumenata upravo u tomu da nisu zakonski dokumenti, što bi ih neprestano iznova izlagalo opasnosti prekrajanja i politikantskih hermeneutika. Činjenica da vremenski prethode zakonima 28
LJUDSKA PRAVA I DEMOKRACIJA
već daje naslutiti da te deklaracije moraju biti pretočene u zakone. To je ono što se želi reći kad se kaže da su metajuridičke prirode: one, zapravo, podrazumijevaju zakone. Države su tu pozvane na promicanje kulture pravde, na uspostavu pravednoga društva, igrajući u potpunosti svoju supsidijarnu ulogu, i to u najbogatijem smislu te riječi. Ta se uloga sastoji u osiguravanju služenja pravima svih ljudi u preciznom okviru određenoga političkog okruženja, primjerice nacionalnoga. Moćni poticaj koji se danas osporava Treba priznati da je ta Deklaracija, poput dogovora i ugovora koji su uslijedili, tijekom posljednjih pedeset godina donijela često dojmljive plodove. Ti su dokumenti spriječili sukobe. Zahvaljujući njima, oni koji su svijet zavijali u krv i suze mogli su se, ne gubeći obraz, pridružiti svim ljudima dobre volje koji su željeli osigurati mir. Deklaracija je bila i poticaj za dekolonizaciju, kao i motor za ukidanje hladnoga rata, te za politički, gospodarski i socijalni razvitak. Oštro je ustvrditi kako su totalitarne diktature i vojne tehnokracije za sebe zadržale žalosnu povlasticu da ljudska prava predstavljaju kao preprjeku razvoju. Izjavljujući da se ljudska prava odnose na sva ljudska bića bez razlike, Deklaracija je široko otvorila put koji je svim koloniziranima omogućio prepoznavanje svoga dostojanstva, te otkrivanje kako mogu – jer su 29
SKRIVENO LICE UN-a
subjekti neotuđivih prava – postati i subjekti svoje povijesti. Osim toga, ti su isti dokumenti uspostavili ono što se s pravom zove »kultura ljudskih prava«, te tako podržavaju unutarnju snagu i mir u pojedinim društvima i među nacijama. Gotovo posvuda u svijetu ti su dokumenti u političkoj praksi nametnuli ideju da postoji bitna veza između demokracije i ljudskih prava te da od poštivanja te veze ovisi ne samo razvitak, nego i unutarnji mir nacija, kao i mir među nacijama. Na kraju, jedna od najvećih originalnosti Deklaracije iz 1948. je upravo ta što je novi međunarodni poredak htjela zasnovati na univerzalnom priznavanju ljudskih prava, a ne više samo na nesigurnim temeljima pragmatske prirode ili samo pozitivističke inspiracije. No danas se to dragocjeno nasljedstvo, koje svoj posljednji svečani izraz nalazi u Deklaraciji iz 1948., uništava. Analizirat ćemo njegovo korjenito dovođenje u pitanje, postupno pokazujući izopačenu reinterpretaciju ljudskih prava koja se događa pod utjecajem voluntarizma i holizma; osporavanje suverenih država što ga provodi UN; uspostava laičke inkvizicije pod krinkom tolerancije; korištenje prava za »opravdanje« nasilja.
30
KONSENZUS I VEĆINA, ILI S JEDNE TIRANIJE NA DRUGU
Poglavlje II. KONSENZUS I VEĆINA, ILI S JEDNE TIRANIJE NA DRUGU
Da bismo razumjeli kako je došlo do radikalnoga dovođenja u pitanje Deklaracije iz 1948., moramo se vratiti sve do Grotiusa.22 Težnja prema sekularizaciji političke misli, koja se kod njega primjećuje, postupno se radikalizira pod utjecajem triju čimbenika što će ih reformacija naglasiti zbog svoga biblijskog fundamentalizma i luterijanskoga prijezira prema svakoj filozofiji. Prvi od tih čimbenika ujedno je i najočitiji, a to je uzvisivanje pojedinca, pojedinačnoga-individualnoga razuma kao konačnoga mjesta istine, njegove potpune autonomije; to je tipično naslijeđe renesanse koje će čovjeka dovesti do toga da bira svoju istinu. Drugi čimbenik je težnja prema skepticizmu, pa čak i agnosticizmu. Te će dvije težnje cvjetati kod Humea i posebno kod Kanta, koji će tomu dodati još i voluntarizam. Kako bi se shvatila ozbiljnost dovođenja u pitanje Deklaracije iz 1948., potrebno je istražiti i razvoj riječi konsenzus, kao i nejasnoće vezane uz taj pojam.23
31
SKRIVENO LICE UN-a
»Tiranija konsenzusa« Kant i prosvjetiteljstvo Kant sebi – počnimo s njime – očito uskraćuje zasnivanje ljudskih prava pozivanjem na metafiziku, jer je izjavio da je ona nemoguća. Zato pokušava spasiti ta prava pozivajući se na volju. Izložen u njegovu djelu Zasnivanje metafizike ćudoređa (1785.), Kantov će se kategorički imperativ pobrinuti za ovaj temelj: »Djeluj tako da prema čovječanstvu u svojoj osobi, kao i u svakoj drugoj osobi, uvijek postupaš kao da je cilj, a nikada kao da je sredstvo.«24 Primijetit ćemo kako Kant smatra da to temeljno načelo morala ima univerzalni domet, iako mu je nemoguće priznati ikakav metafizički temelj. U svome djelu O vječnom miru (1795.), pokazat će kako se taj zahtjev za univerzalnošću, postavljen kao etika na temelju kategoričkoga imperativa, nalazi i u politici, točnije u međunarodnim odnosima. Na posljetku, mir je moguć samo ako države, kao i pojedinci prije njih, prihvate načelo univerzalnosti shvaćeno unutar kategoričkoga imperativa. U određenom smislu, Kant se ovdje pojavljuje, s jedne strane, kao poveznica između tradicionalnoga i modernoga shvaćanja, a s druge pak, kao onaj koji ljudska prava tumači na voluntaristički suvremen način. Spoj elemenata koje smo naveli – individualizam, agnosticizam, voluntarizam – doseći će vrhunac u prosvjetiteljstvu. Svatko je od nas potpuno slobodan izabrati svoju istinu i djelovati prema svojoj savjesti. Postoje samo pojedinci, više ili manje nadareni, više ili 32
KONSENZUS I VEĆINA, ILI S JEDNE TIRANIJE NA DRUGU
manje snažni, a ne više osobe koje su dionici iste prirode. Budući da između pojedinaca više nema zajedničke prirode, nema više ni prirodne društvenosti, ni prirodne solidarnosti. Značenje onih riječi koje daju smisao životu – pravo, obitelj, vrijednost, istina, vjernost, sreća itd. – ovisi o tome kako će se ti pojmovi konsenzusom (sporazumno) odrediti. Tu novu, izokrenutu i izopačenu viziju ljudskih prava obilježava prvenstvo koje se pridaje volji »smrtnoga boga«, a ne razumu. Ova je značajka najavljena već u Hobbesovu djelu. Razum može biti djelotvoran u prirodnim znanostima, ali su pitanja metafizike ili izvan njegova dometa ili nezanimljiva. Pred tom selektivnom diskvalifikacijom razuma, trebat će za zasnivanje ljudskih prava i demokracije pokušati naći druge temelje. Novi put kojim se danas s tim dvostrukim ciljem ide uništava u samom temelju koncepciju ljudskih prava, dakle i temelje same demokracije, koja podrazumijeva velike suvremene dokumente poslije 1948. To potvrđuje analiza riječi konsenzus. Konsenzus: semantička prijevara Prijelaz s klasične koncepcije ljudskih prava na novu koncepciju koju UN želi širiti, pojavljuje se isto tako u dva značenja uz koja se vezuju riječi suglasnost i konsenzus. Neosporno je da se danas ova druga riječ koristi više od prve. Budući da se riječ konsenzus vrlo često pojavljuje u dokumentima UN-a, nevladinih or33
SKRIVENO LICE UN-a
ganizacija, kao i u političkim sredinama općenito, moramo izbliza istražiti njezino značenje. Razmišljanje o konsenzusu ili suglasnosti prisutno je još od antičkoga doba u okviru filozofskih istraživanja o slobodi. Kod stoika, izraz sun-katathesis znači pristanak, slaganje duha. U srednjemu vijeku tu istu temu i u istom kontekstu istražuje Rikard iz Sv. Viktora (1110.–1173.). Okazionalisti modernoga doba, počevši s Malebrancheom, pitaju se ne sastoji li se čovjekova sloboda u suglasnosti ili u odbijanju suglasnosti s božanskim zahvatima. U sadašnje vrijeme, riječ suglasnost je pomalo pala u sjenu svoga sinonima, a to je konsenzus. Te dvije riječi, koje se, zapravo, mogu međusobno zamijeniti, mogu biti shvaćene na različite načine, što nas neposredno zanima.25 Prema prvom značenju, koje se smatra zastarjelim, suglasnost i konsenzus znače prianjanje uz neku tvrdnju. Metafizičar Aimé Forest je govorio, primjerice, o »suglasnosti s bitkom«: prianjanje uz tvrdnju da bitak postoji. U tom se smislu govori o »univerzalnoj suglasnosti« koja se odnosi na, primjerice, valjanost metafizičkih, logičkih ili moralnih načela, ili valjanost načela prirodnoga prava. U tom smislu suglasnost ili konsenzus znače »složan sud ljudi po kojem se potvrđuje istinitost određenih prijedloga«.26 Korištenje tih izraza u prvome naznačenom smislu u nekim je slučajevima uvijek opravdano. Na ovim se stranicama ne ćemo baviti prvim smislom iz jednostavnoga razloga što u sadašnjim dokumentima UN-a riječ konsenzus obično u tome prvom smislu nije korištena. 34
UN I NJEGOVO »PROSVJETITELJSTVO«
SADRŽAJ
UVOD – UN I NJEGOVO »PROSVJETITELJSTVO« . . . . . . . . . . 7 Od despotizma do despotizma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Koja ljudska prava? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 »Prosvjetiteljstvo« UN-a. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12
Dio prvi Carstvo konsenzusa POGLAVLJE I. – LJUDSKA PRAVA I DEMOKRACIJA . . . . . . 17 Formalna demokracija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 Komparativno proučavanje institucija . . . . . . . . . . . . . . . . 18 Jedna druga rasprava. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 Ljudska prava u realističkoj tradiciji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20 Srednjovjekovni doprinos . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 U službi osoba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22 Suvremeni doprinos. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 Zajednička baština čovječanstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 Univerzalnost i unutarnje jedinstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . .25 Povijesna stečevina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26 »Kultura ljudskih prava« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 Solidarnost i djelotvornost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 Moćni poticaj koji se danas osporava. . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 POGLAVLJE II. – KONSENZUS I VEĆINA, ILI S JEDNE TIRANIJE NA DRUGU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31 »Tiranija konsenzusa« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32 Kant i prosvjetiteljstvo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32 Konsenzus: semantička prijevara . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33 »Tiranija većine« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36 Građanska »svetost« zakona . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36 Paradoks većine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37 295
SADRŽAJ
Holistička vizija svijeta i čovjeka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .40 Nesigurno jedinstva. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40 Brodolom dužnosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41 Čovjek u stvarnosti svega . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42 POGLAVLJE III. – UN SUOČEN SA SVOJIM POČETCIMA . . 45 Čuvar ljudskih prava? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45 Prijeći u veću brzinu? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46 Nemoguća demokracija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47 Nacije i države: slabosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48 Strasti kao vrijednosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50 Od individualnoga do institucionalnoga nasilja . . . . . . . . . 52 POGLAVLJE IV. – POVELJA O ZEMLJI I EKOLOŠKI IMPERATIV . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55 Podrijetlo Povelje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55 Teško porađanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55 Novi dijalog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 Izvadci iz nacrta. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58 Preambula . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 58 Načela . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 Ideologija Povelje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60 »Remake« evolucionizma. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 60 Neograničena punomoć UN-a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62 POGLAVLJE V. – PRAVA PROTIV PRAVA. . . . . . . . . . . . . . . . . 65 Od individualizma do apsolutizma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 Kakav Međunarodni kazneni sud? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66 Deklaracija o braniteljima »novih prava« . . . . . . . . . . . . . . 68 MAI, zar doista? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 70 POGLAVLJE VI. – OD TOLERANCIJE DO LAIČKE INKVIZICIJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 Tolerancija i nasilje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 Od doktrinarne tolerancije do građanske netolerancije . .73 Protukršćanski racionalizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .76
296
SADRŽAJ
POGLAVLJE VII. – PEKING + 5: JEDNO ZRNCE PIJESKA. . . 81 Nazočni sudionici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 Izaslanici i funkcionari . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 81 Radikalne feministkinje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83 Protivnici »seksualnoga kolonijalizma« . . . . . . . . . . . . . . . 83 Sveta Stolica: realizam i istina. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84 Bilanca koja obećava? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85 Kakva iznenađenja? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85 Snaga molitve i istine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85 Rat se nastavlja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87 POGLAVLJE VIII. – TISUĆLJEĆE SVIH OPASNOSTI . . . . . . . 89 Izvještaj Mi, narodi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89 Programatski dokument. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89 Uključivanje u međunarodni pravni sustav . . . . . . . . . . . . 91 Forum tisućljeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 92 Svjetski ugovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 94 Poziv privatnome sektoru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 94 Prema »globalnoj koaliciji« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 96 Summit duhovnih i vjerskih vođa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 Summit tisućljeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98 Grozničave usporedne djelatnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 Summit šefova država . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100 Prema koncentraciji moći bez presedana . . . . . . . . . . . . . . . . . 102 POGLAVLJE IX. – EUROPA PREVARENA I NA TO PONOSNA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 »Bijela kuga« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 105 Europa, sudionik i žrtva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106 Ideološka prijevara . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107 Europski radikalizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108 Briselsko gunđanje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108 Povelja o temeljnim pravima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109 Upozorenje nepokornima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111 Internacionalistički mesijanizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 112 POGLAVLJE X. – PRAVO, »OZAKONJENJE« NASILJA . . . .115 Čovjekovo samooslobođenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 297
SADRŽAJ
Odbijanje konačnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117 Smrt i rat . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .117 Zanos za samouništenjem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119
Dio drugi Prema svjetskoj vladi POGLAVLJE XI. – KELSEN U UN-u . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123 »Čista« teorija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 124 Integralni racionalizam . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .125 Redukcija i dokidanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 126 Norma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 128 Običaj i konsenzus . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .129 Piramida pravnoga poretka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131 Sustav normi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132 Piramidalna simbolika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .133 Temeljna norma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 135 POGLAVLJE XII. – DRŽAVNO I MEĐUNARODNO PRAVO . .137 Prema svjetskoj državi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 137 Inverzija načela supsidijarnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139 Ukidanje države . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 142 POGLAVLJE XIII. – SUSTAV SVJETSKOGA NADZORA. . . . 145 Teorija moći . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145 Nema mjesta za ljudska prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145 Totalitarizam bez lica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147 Policijski sustav . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149 Pravna znanost i birokracija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149 Izvrtanje smisla . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 151 Vlast nad životom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 153 POGLAVLJE XIV. – OSVETA STVARNOSTI . . . . . . . . . . . . . .155 Države kao sateliti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155 Sofisticirana smicalica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 156 Manifest protiv nacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .158 298
SADRŽAJ
Dio treći Kršćansko neslaganje POGLAVLJE XV. – CIJENI LI UN ISTINU? . . . . . . . . . . . . . . . 163 Mimetička zaraza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .163 Oponašanje nasilja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 163 Nedužni krivac. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 164 UN protiv Crkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 166 Pregovaranje oko prava? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 166 Prema netolerantnom agnosticizmu . . . . . . . . . . . . . . . . . 167 Laičkom totalitarizmu dani su izbrojeni . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169 UN sagrađen na pijesku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169 Prikrivanje neuspjeha? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 170 Obraćenje na istinu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 172 POGLAVLJE XVI. – UN PROTIV OBITELJI . . . . . . . . . . . . . . . 175 Predstavljanje obitelji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 175 Nova društvena stvarnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 175 Ljubav i plodnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 177 Razdvojiti prokreaciju od saveza? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 180 Obitelj na kušnji države . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181 Neki uzroci. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181 Od »povlačenja« države do isključivanja iz društva . . . . . 183 Flash na »nove slabosti« . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 185 Obitelj na kušnji UN-a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 187 Zamka takozvanih »novih prava« . . . . . . . . . . . . . . . . . . .187 Protuobiteljska kultura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 189 POGLAVLJE XVII. – OBITELJ – IZVOR VRIJEDNOSTI . . . . . 193 Najmanja demokracija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 193 Nadzirati afektivnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 194 Od bratstva do solidarnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195 Prirodna stvarnost koja se uporno afirmira . . . . . . . . . . . . . . . 197 Obitelj i ljudski kapital . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 200 Obveza i interes države . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 202 Štititi obitelj . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 203 Vrijednost za budućnost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 204 299
SADRŽAJ
POGLAVLJE XVIII. – CRKVA, ZNAK OSPORAVAN. . . . . . . 205 Domišljata sloboda ljubavi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 206 Pred obmanom, djelotvorno svjedočanstvo . . . . . . . . . . . . 208 DODATCI Dodatak I. – Opća deklaracija o pravima čovjeka iz 1948. . . . 213 Dodatak II. – Tekst René Cassina − Opća deklaracija o pravima čovjeka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 223 Dodatak III. – Trokutasti oblici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 225 Dodatak IV. – Povelja o temeljnim pravima Europske unije. . .227 BILJEŠKE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .249 BIBLIOGRAFIJA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 273 POPIS ELEKTRONSKIH ADRESA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 281 KAZALO OSOBA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 283 TEMATSKO KAZALO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 289 SADRŽAJ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 295
300
PREPORUČAMO
Ovaj cjeloviti i sažeti prikaz povijesti kršćanstva i Katoličke Crkve od početaka do danas omogućuje čitatelju da stvori jasnu ideju o tome kako je proteklo i što sadrži dvadeset stoljeća povijesti kršćanstva. 216 str. Tvrdi uvez.
www.verbum.hr
PREPORUČAMO
Svjetski uspjeh romana Dana Browna Da Vincijev kod i Anđeli i demoni svratio je pozornost na tajna društva Iluminati i Sionski priorat. Poznati stručnjak za tajna društva i nove religiozne pokrete Massimo Introvigne u ovoj knjizi odgovara na brojna pitanja te čitateljima nudi stvarnu istinu o tim tajnim društvima, otkrivajući brojne detalje o njihovoj povijesti i o proturječjima koja ih prate. 200 str. Tvrdi uvez.
www.verbum.hr
PREPORUČAMO
Nasuprot čestim i neargumentiranim tezama o templarima kao ezoterijskom redu koji je bio preteča suvremenih ezoterijskih i masonskih društava, poznata francuska povjesničarka Régine Pernoud u ovoj knjizi iznosi pravu istinu o osnutku, ustrojstvu, djelovanju i ukinuću ovoga jedinstvenoga viteškog reda kao i o svakodnevnom životu njegovih pripadnika. 174 str. Tvrdi uvez.
www.verbum.hr
Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Grafički zavod Hrvatske
U ovoj atraktivnoj i intrigantnoj knjizi, raskidajući sa svim tabuima, Michel Schooyans pokazuje da su se Ujedinjeni narodi posljednjih desetljeća poprilično udaljili od Deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine. Umjesto da štiti i promiče temeljna ljudska prava UN sada inzistira na vrlo promjenjivim sporazumima što ovise isključivo o ideološkom ključu otvarajući tako prostor homoseksualnim brakovima, eutanaziji, kontroli rađanja itd. Uz to se financiraju nevladine organizacije koje potiču takva stajališta te se vrše pritisci na države da usvoje zakone njima po volji. Istodobno, koristeći se međunarodnim pravom, UN radi na piramidalnoj koncentraciji vlasti, stvarajući novi svjetski poredak. Rastakajući tako suverenost nacija, UN se postavlja kao svjetska naddržava koja na sve više centraliziran način nadzire informacije, zdravlje i pučanstvo, prirodna bogatstva, svjetsku trgovinu i sindikalne organizacije, konačno – i nadasve – pravo i politiku. Prokazujući navedene procese i ideologije koje im stoje u korijenu, autor poziva na čvrstu i žurnu reafirmaciju uloge građanskoga društva, na obranu prava nacionalnih država te na ponovno otkrivanje dostojanstva ljudske osobe i temeljnih vrijednosti zapadne civilizacije.
Michel Schooyans je umirovljeni profesor Sveučilišta u Louvainu. Područja njegova istraživanja su politička filozofija, suvremene ideologije, populacijska politika. Član je Papinske akademije za društvene znanosti (Rim), Kraljevskoga instituta za međunarodne odnose (Bruxelles), Instituta za političku demografiju (Pariz), Instituta za istraživanje pučanstva (Washington). Do sada je napisao dvadesetak knjiga koje se bave društvenom problematikom, a za jednu od posljednjih predgovor mu je napisao kardinal Joseph Ratzinger – papa Benedikt XVI.
ISBN 953-235-062-4
www.verbum.hr