Sigurno kao svitanje

Francine Rivers SIGURNO KAO SVITANJE Roman

Biblioteka

PoPulus KNJIGA 3.

Naslov izvornika: Francine Rivers, As Sure as the Dawn Copyright © 1995 by Francine Rivers. All rights reserved. Objavljeno u dogovoru s Browne & Miller Literary Accociates, LLC Copyright © za hrvatsko izdanje: Verbum, Split 2014. Prijevod: Bruna Filli-Terešak Lektura: Nada Pavičić Spalatin

Split, 2014. Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21 000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 e-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Glavni urednik: Petar Balta Za nakladnika: Miro Radalj

F R A NC I N E

RIVERS

Sigurno Svitanje kao

Z NAK LAVA  K NJIGA III.

PoPulus

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika..

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111(73)-31=163.42 RIVERS, Francine Znak lava : <roman> / Francine Rivers ; <prijevod Bruna Filli-Terešak>. - Split : Verbum, 2014. (Biblioteka Populus ; knj. 1-3) Prijevod djela: Mark of the lion. ISBN 978-953-235-385-3 (cjelina) Knj. 3: Sigurno kao svitanje ISBN 978-953-235-384-6 1. Filli-Terešak, Bruna 150726023

Mojem bratu, EVERETTU MELBOURNEU KINGU mlađem i njegovoj ženi EVELYN. Oboje vas volim i zahvalna sam Bogu da smo teška vremena mogli proživjeti skupa.

“Iziđe sijač sijati. I dok je sijao, poneko zrno pade uz put, dođoše ptice i po­ zobaše ga. Neko opet pade na kamenito tlo gdje nemaše dosta zemlje. Odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. Ali kad ogranu sunce, izgorje; i jer nemaše korijenja, osuši se. Neko opet pade u trnje i trnje uzraste i uguši ga te ploda ne donese. Neko napokon pade u dobru zemlju i dade plod, razraste se i razmno­ ži, te donese: jedno tridesetostruko, jedno šezdesetostruko, jedno stostruko.” Mk 4,3–8 “Isus im odgovori: ‘Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zai­ sta, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.’” Iv 12,23–24

PROLOG

79. g. Čuvar donje tamnice skinuo je zasun s vrata i prvi ušao. Zvuk potkovanih rimskih sandala podsjetio je Atreta na Capuu. Hodajući za stražarom osjećao je memlu kamena i ljudski strah; od toga se sav preznojio. Netko je iza zatvorenih vrata povikao. Drugi su očajno jaukali. Zatim je Atret, hodajući dalje, iz najdaljih mračnih izbi začuo još nešto – zvuk tako lijep da ga je privukao. Negdje je u mraku pjevala neka žena. Čuvar je usporio i malo nagnuo glavu. “Jesi li ikad čuo takav glas?” upitao je. Pjevanje je utihnulo pa je počeo brže hodati. “Ta je žena već mjesecima tu, ali to kao da na nju uopće ne utječe. Barem ne kao na os­ tale. Šteta što će sutra s njima umrijeti”, rekao je. Malo je zastao ispred teških vrata, a zatim otkračunao zasun. Atret je stao na prag i pregledao lice po lice. U niši na zidu sa strane gorjela je jedna baklja, ali svi utamničenici koji su se nalazili odostraga bili su u mraku. Većinom su to bile žene i djeca. Nije bilo ni pet­ šest bradatih muškaraca. Atreta to nije iznenadilo. Mlađe su čuvali za borbe u areni. Netko je izgovorio njegovo ime i on ugleda neku mršavu ženu u prnjama kako ustaje iz mase prljavih zatvorenika. Hadasa. “Je li to ta?” upitao je čuvar. “Jest.” “Pjevačica”, rekao je. “Hej, ti tamo! Iziđi!” Atret ju je promatrao kako hoda prema njemu provlačeći se između ljudi. Oni su pružali ruke da je dodirnu. Neki su je uzimali za ruku, a ona se smiješila i, prolazeći pokraj njih, šaptala im ohrabrujuće riječi. Kad je stigla do otvorenih vrata, pogledala ga je sjajnim očima. “Što ti radiš ovdje, Atrete?” Ne želeći govoriti pred rimskim stražarom, on je uzme pod ruku i povede je hodnikom. Čuvar zatvori vrata i spusti zasun. Otvori druga vrata, preko puta hodnika, i upali baklju, a zatim stane stražariti na drugom kraju.

11

Ulazeći za Hadasom u izbu koju je stražar otključao, Atret je slušao zvuk potkovanih sandala na kamenu i stezao šake. Bio se zakleo da nikad više neće doći na takvo mjesto, a opet je bio tu, i to dobrovoljno. Hadasa je vidjela da je na mukama. “Sigurno mrziš ovo mjesto”, blago je rekla. “Zašto si došao ovamo k meni?” “Sanjao sam neki san. Mislio sam da ćeš ti znati što znači.” Osjetila je da je očajan i molila se Bogu da je nadahne kako bi znala odgovore koji su mu bili potrebni. “Sjedni kraj mene i ispričaj mi”, rekla je. Bila je slaba jer u zatvoru danima nije jela. “Ja možda ne znam odgovor, ali Bog zna.” “Hodam kroz tamu, tako tešku tamu da mi pritišće tijelo. I sve što mogu vidjeti su moje ruke. Dugo hodam i ništa ne osjećam, čitavu vječnost nešto tražim, a onda ugledam nekog kipara. Pred njim je kip koji oblikuje – kip s mojim likom. Poput onih koje prodaju u trgovinama uz arenu, ali je ovaj tako vjeran da se čini kao da diše. Čovjek uzima čekić i znam što želi učiniti. Povičem mu da ga ne razbije, ali on jednim udarcem čekića raspe moju sliku u milijun krhotina.” Atret drhteći ustane. “Boli me kao što me nikad nije boljelo. Ne mogu se micati. Oko sebe vidim šumu u svojem zavičaju i tonem u blato. Svi stoje oko mene – otac, majka, moja žena i prijatelji koji su odavno mrtvi. Vičem, ali svi samo zure u mene dok propadam u blato. Blato me pritišće kao tama. Ali ondje stoji neki čovjek i pruža prema meni obje ruke. Dlanovi mu krvare.” Hadasa je promatrala Atreta kako umorno sjeda uz kameni zid nasuprot njoj. “Jesi li prihvatio njegovu ruku?” upitala je. “Ne znam”, rekao je smrknuto. “Ne sjećam se.” “Probudio si se?” “Ne.” Polako je udahnuo, teškom mukom nastojeći smiriti glas. “Još nisam.” Zažmirio je i s grčem progutao slinu. “Čuo sam dijete kako plače. Ležalo je golo na stijenama uz more. Vidio sam da je došao val i znao sam da će ga odnijeti. Pokušao sam ga uhvatiti, ali val se prelio preko njega. Onda sam se probudio.” Hadasa sklopi oči. Atret zabaci glavu. “Reci mi, onda. Što sve to znači?” Hadasa se pomoli Bogu da joj udijeli mudrosti. Dugo je sjedila pognute glave. Onda ga je pogledala. “Nisam vidovita”, rekla je. “Samo Bog može tumačiti snove. Ali znam da u tome snu ima istine, Atrete.” “Kakve istine?”

12

“Taj čovjek koji prema tebi pruža ruke je Isus. Rekla sam ti da je umro prikovan na križ i da je uskrsnuo. Pruža ti obje ruke. Uhvati se za njih i drži se. Spasenje ti je nadomak ruke.” Oklijevala je. “A dijete?” “Znam za dijete.” Atretovo je lice bilo napeto zbog osjećaja što ih nije mogao obuzdati. “To je moj sin. Razmišljao sam o svemu što si mi ispričala one noći kad si došla u brda. Poslao sam poruku da želim dijete iste noći kad se rodilo.” Videći da ga je Hadasa zaprepašteno pogledala, Atret naglo počne nemirno hodati gore­dolje. “Najprije sam, da bih napakostio Juliji, htio uzeti od nje dijete. Zatim se u meni probudila želja za njim. Odlučio sam uzeti dijete i vratiti se u Germaniju. Čekao sam, a zatim mi je stigla poruka da je dijete rođeno mrtvo.” Atret se slomljeno, ogorčeno nasmije. “Ali lagala je. Nije bilo rođe­ no mrtvo. Zapovjedila je da ga ostave na stijenama da umre.” Glas ga je izdao; gušile su ga suze. Prstima je prolazio kroz kosu. “Rekao sam ti da bih se, da mi ga Julija stavi pred noge, okrenuo i otišao. A ona je upravo to i učinila, zar ne? Stavila ga na stijene i otišla. Mrzio sam je. Mrzio sam sebe. Neka mi se Bog smiluje; tako si rekla. Neka mi se Bog smiluje.” Hadasa ustane i priđe mu. “Tvoj je sin živ.” On se ukoči i pogleda je. Hadasa položi svoju ruku na njegovu. “Nisam znala da si poručio kako ga želiš, Atrete. Da sam znala, odnijela bih ga ravno tebi. Molim te, oprosti mi što sam ti nanijela bol.” Ruka joj mlitavo padne niz tijelo. On je uzme za ruku. “Živ je, kažeš? Gdje je?” Molila se da Bog ispravi ono što je učinila. “Odnijela sam ga aposto­ lu Ivanu i stavila ga u naručje Rispe, mlade udovice kojoj je umrlo dije­ te. Zavoljela je tvojeg sina čim ga je vidjela.” Stisak njegove ruke popusti i on se okrene od nje. “Sin mi je živ”, rekao je čudeći se. Teret bola i krivnje spao je s njega. S olakšanjem je sklopio oči. “Sin mi je živ.” Naslonjen leđima na kameni zid spuznuo je i sjeo. Od te spoznaje izdala su ga koljena. “Sin mi je živ”, ponavljao je stisnuta grla. “Bog je milostiv”, rekla je Hadasa te ga blago i lagano pogladila po kosi. Taj je nježan dodir Atreta podsjetio na njegovu majku. Uzeo je Hadasinu ruku i prislonio je uz lice. Kad ju je pogledao, opet je vidio da je njezino dobrostivo lice prepuno modrica, a tijelo ispod poderane i pr-

13

ljave tunike mršavo. Spasila je njegova sina. Kako bi mogao samo otići i pustiti je da umre? Odlučno je ustao. “Idem Sertu”, rekao je. “Nemoj!” “Idem”, odvratio je odlučno. Iako se prije nije borio s lavovima i znao je kako su izgledi da preživi mali, morao je pokušati. “Šapnem li pravu riječ u pravo uho, bit ću u areni tvoj zaštitnik.” “Ja već imam zaštitnika, Atrete. Bitka je završila. On je već pobije­ dio.” Držala je čvrsto njegovu ruku. “Zar ne shvaćaš? Uđeš li sad u are­ nu, umrijet ćeš, a da nisi pravo ni upoznao Gospodina.” “Ali što će biti s tobom?” Sutradan su je trebali baciti lavovima. “To je u Božjim rukama, Atrete. Neka je njegova volja.” “Poginut ćeš.” “Iako me šalje u smrt, pouzdajem se u njega”, rekla je. Nasmiješila mu se. “Ma što bude, bit će radi njegova cilja i njemu na slavu. Ne bojim se.” Gledajući je, Atret je osjetio bolnu čežnju za vjerom kao što je nje­ zina, koja bi mu mogla podariti mir. Dugo je promatrao njezino lice, a zatim kimnuo, svladavajući burne osjećaje koji su bješnjeli u njemu. “Neka bude kako ti kažeš.” “Bit će kako Gospodin hoće.” “Nikad te neću zaboraviti.” “Ni ja tebe”, rekla je. Rekla mu je gdje da pronađe apostola Ivana, a zatim ga uhvatila za nadlakticu i mirno se zagledala u njega. “Idi sad, idi s ovog mjesta smrti i ne okreći se.” Izišla je u mračni hodnik i dozvala čuvara. Atret je stajao s bakljom kad je stražar došao i skinuo zasun s vrata izbe. Kad ih je otvorio, Hadasa se okrenula i pogledala Atreta očima koje su sjale toplinom. “Neka te blagoslovi Jahve i neka te čuva! Neka te Jahve licem svojim obasja, milostiv ti bude! Neka pogled svoj Jahve svrati na te i mir ti donese!” rekla je nježno se smiješeći. Zatim se okre­ nula i ušla u svoju izbu. Dočekao ju je tihi žamor, a vrata su se zalupila s kobnim udarcem.

14

Sjeme SJEME

“Iziđe sijač sijati... “

1.

Atret je tjelesno bio posve iscrpljen a i ponos mu je bio pogažen. Bilo mu je svega dosta. Nije više imao strpljenja. Čim mu je Hadasa rekla da mu je sin živ i da apostol Ivan zna gdje će ga pronaći, počeo je planirati. Kako ga je svjetina obožavala, nije mo­ gao danju samo ušetati u Efez kad je god htio, nego je morao čekati ok­ rilje noći. Zato je čekao. Nije bilo odviše teško pronaći apostolovu ku­ ću – Hadasa mu je dala podrobne upute – ali čak i usred noći taj je Božji čovjek izišao nekim poslom; najprije je otišao posjetiti neko bolesno dijete, a zatim poslušati ispovijed nekog čovjeka na samrti. Atret je čekao Ivana nekoliko sati, a zatim su mu rekli kako je apos­ tol poručio da neće dolaziti, nego će otići izravno na jutarnje bogoslužje uz riječnu obalu. Atret je gnjevno pošao za njim i stigao onamo baš nakon što se veliko mnoštvo okupilo da čuje Ivana govoriti o Isusu Kristu, njihovu uskrsnulom Bogu. Tesar iz Galileje, pa Bog? Atret je zatvorio uši za takvo naviještanje i povukao se u miran kutak ispod drveta pistacije, odlučan da sačeka Ivana. Ali sad više nije htio čekati! Svitanje je došlo i prošlo, a ti su klanjaoci još uvijek pjevali hvalospjeve svojem nebeskom kralju i pripovijedali o tome kako ih je izbavio od bolesti, boli, loših navika i čak od zloduha! Već mu je bilo zlo od tih priča. Neke su ljude, potpuno obučene, potapali u rijeci! Zar su svi poludjeli? Atret je ustao, prišao mnoštvu i potapšao jednog muškarca. “Koliko ovi sastanci traju?” upitao je. “Tako dugo dok nas Duh pokreće”, rekao je čovjek i ovlaš ga pogle­ dao, pa opet zapjevao. Duh? Što to znači? Atret je bio naviknut na stegu rasporeda i režima vježbi; znao je baratati čvrstim činjenicama. Takav mu je odgovor zato bio nerazumljiv. “Jeste li danas prvi put?” “I zadnji”, odbrusio mu je Atret, jedva čekajući da ode. Čovjek ga je pogledao i veselo se nasmiješio. Širom je razrogačio oči. “Pa vi ste Atret!”

17

Atret je osjetio navalu adrenalina; mišići su mu se napeli. Mogao je pobjeći ili se boriti. Stisnuo je usta i ukopao se na mjestu. Bježati je bilo protivno njegovoj prirodi, a i zbog dugih sati čekanja bio je spreman na tučnjavu. Glupane! predbacivao je sebi. Trebao je šutjeti i neupadljivo čekati u sjeni drveta ne privlačeći na sebe pozornost. Ali sada je bilo prekasno. Nalazio je isprike za svoju pogrešku. Kako je mogao znati da će ga se ljudi još sjećati? Već se osam mjeseci nije borio u areni. Mislio je da su ga dosad zaboravili. Efežani očito imaju dobro pamćenje. I ostali su se okrenuli na spomen njegova imena. Neka je žena tiho kriknula i okrenula se pa nešto došapnula ljudima pokraj sebe. Vijest o njegovu prisustvu širila se; ljudi su se uskomešali kao suho lišće na vjetru. Okretali su se da vide što se otraga zbiva i vidjeli su njega – za glavu višeg od ostalih, s tom vražjom plavom kosom koja je bila jasno uočljiva. Potiho je opsovao. “To je zbilja Atret”, rekao je netko i Atretu se od užasa digla kosa na glavi. Znao je da bi bilo mudro što prije otići, ali prevladale su njegova tvrdoglavost i naprasita ćud. Nije više rimski rob, ni gladijator koji se bori u areni. Njegov život opet mora pripadati njemu! Kakva je razlika između toga da živi zatvoren u luksuznoj vili ili u ludusu? I na jednom i na drugom mjestu bio je zatočenik. Kucnuo je čas! pomislio je nezadovoljno i srdito. Doznat će što tre­ ba doznati, i otići. Tko god ga pokuša zaustaviti, gorko će to požaliti. Gurajući u stranu ljude koji su još uvijek otvorenih usta zurili u njega, počeo se probijati kroz mnoštvo. Uzbibano je mnoštvo šaptalo dok je prolazio. “Pustite ga da prođe! To je Atret! Ide naprijed”, viknuo je netko. Ljudi koji su sprijeda stajali prestali su pjevati, okrenuli se i zurili. “Slava Gospodinu!” Atret je stisnuo usta slušajući kako gledatelji uzbuđeno žamore. Čak i nakon deset godina borbe u areni, taj se German nije priviknuo na uobičajeno oduševljenje koje je izazivao kad bi se pojavio na nekom skupu. Organizator gladijatorskih igara u Efezu, Sert, koji ga je doveo u veliki rimski ludus, uživao je u reakciji mnoštva na gladijatora kojeg

18

je skupo platio i iskorištavao je Atreta u svakoj prigodi da bi sebi zgrnuo novac. Taj je Efežanin uzimao mito od bogatih patricija i vodio ga na gozbe, da ga ondje maze i tetoše. Drugi su gladijatori uživali u takvom kraljevskom tretmanu i uzimali sve užitke koji su im se nudili, provodeći u užitku posljednje sate prije no što će se suočiti sa smrću u areni. Ali Atret je vrlo malo jeo i pio. Kanio je preživjeti. Uvijek je uzdignuto držao glavu i nije se obazirao na svoje domaćine. S takvim je divljaštvom i prezirom gledao uzvanike da su ga obilazili u širokom luku. “Ponašaš se kao životinja u kavezu!” požalio mu se jedanput Sert. “Takvim si me učinio ti, i ostali.” Sjećanje na ta vremena potpirivalo je njegov gnjev dok se probijao kroz mnoštvo pokraj rijeke. Hadasa mu je rekla da potraži apostola Ivana i te budale što u njega zure otvorenih usta neće ga spriječiti da do njega dođe. Žamor uzbuđenih glasova postajao je sve glasniji. Unatoč tome što je bio vrlo visok, ratnik je još uvijek osjećao da ga mnoštvo pritišće. Ljudi su ga dodirivali dok se probijao prema naprijed. Instinktivno se ukočio, odguravajući ih. Čekao je da ga dohvate i počnu navlačiti kao amoratae koje su ga često natjeravale rimskim ulicama, ali ovi ljudi, iako uzbuđeni zbog njegova prisustva, samo su na njega polagali ruke kako bi ga ohrabrili da krene naprijed. “Slava Gospodinu!” “Bio je gladijator!” “Gledao sam ga jedanput u areni prije nego što sam se obratio.“ Mnoštvo ga je okružilo s leđa pa mu je srce silovito zakucalo. Po čelu mu je izbio hladan znoj. Nije volio imati nikoga iza leđa. “Maknite se”, rekao je neki čovjek. “Pustite ga da prođe!” Zar zbilja znaju zašto je došao na sastanak sljedbenika Puta? Je li ih Hadasa nekako obavijestila? “Još jedan! Još jedan za Gospodina!” Netko je opet zapjevao i oko njega se uzbibao zvuk pjesme. Sav se naježio. Ispred njega se otvorio prolaz. Nije čekao i pitao se zašto, nego je samo prešao taj kratak put do riječne obale. Nekoliko je muškaraca i žena stajalo u vodi. Jednu su ženu baš podronili. A neki je muškarac, s kojega se cijedila voda, prskao vodu u zrak; istodobno je plakao i smijao se, a ostali su zagazili u vodu da ga zagrle.

19

Starac u pletenoj tunici i sa širokim prugastim pojasom oko pasa pomagao je trećoj osobi da iziđe iz vode. “Opran si krvlju Janjeta”, re­ kao je. Ljudi su zapjevali još glasnije i radosnije. Čovjek se kroz vodu brzo odgegao do svojih prijatelja. Jedan ga je plačući zagrlio, a ostali su ih okružili. Atret je očajnički želio otići s tog mjesta, daleko od svih tih luđaka. “Hej, ti!” viknuo je starcu s prugastim pojasom. “Jesi li ti Ivan? Onaj kojega zovu apostolom?” “Jesam.” Atret je zagazio u rijeku; pitao se zašto su ljudi iza njega počeli oduševljeno vikati. Sert je jedanput rekao kako je apostol Ivan opasniji za Rimsko Carstvo, nego svi pobunjenici u graničnim zonama skupa; ali Atret nije vidio ništa zastrašujuće na starcu koji je pred njim stajao. Ivan se, zapravo, činio potpuno neupadljivim. Ipak, Atret je naučio kako nikad ne smije vjerovati vanjskom izgle­ du; teško ga je iskustvo poučilo da nikada nikoga ne podcjenjuje. Luka­ vost kukavica katkad je znala biti i po život opasna, opasnija od snage hrabra čovjeka; čak i netko naoko bespomoćan može nanijeti rane koje su preteške da bi zacijelile. Nije li mu Julija slomila srce iznevjerivši ga i lažući mu? Taj je čovjek imao oružje protiv njega i Atret mu ga je namjeravao oduzeti. Čvrsto se ukopao, kamena lica i ledena glasa: “Ti imaš mojeg sina. Hadasa ti ga je donijela prije otprilike četiri mjeseca. Želim ga natrag.” “Hadasa”, ponovio je Ivan, a izraz lica mu se ublažio. “Zabrinut sam za nju. Nismo svoju sestricu vidjeli već nekoliko mjeseci.” “Ni nećete je više vidjeti. Zatočena je u tamnici ispod arene.” Ivan je dahnuo kao da mu je izbio dah, a zatim nešto tiho prošaptao sebi u bradu. “Rekla je da ste mojeg sina dali nekoj udovici imenom Rispa”, rekao je Atret. “Gdje je mogu naći?” “Rispa živi u gradu.” “Gdje, točno?” Ivan je prišao Atretu i položio mu ruku na nadlakticu. “Dođi da razgovaramo.” Atret je stresao njegovu ruku sa sebe. “Samo mi reci gdje da nađem ženu kod koje je moj sin.”

20

Ivan ga je opet pogledao u oči. “Kad mi je Hadasa donijela dijete, rekla je da su joj zapovjedili da ga odnese na stijene umrijeti.” “Ja to nisam zapovjedio.” “Rekla mi je i da otac ne želi dijete.” Atretovo je lice oblilo rumenilo. Čvrsto je stisnuo usta. “To je dijete moje. To je sve što te se tiče.” Ivan se namrštio. “Jesu li Hadasu osudili zato što mi je donijela to dijete?” “Ne.” To što je Hadasa bila neposlušna i što dijete nije odnijela na stijene bilo je dovoljno da je osude, ali Julija je nije zato poslala u smrt. Atret je u to bio siguran. Koliko je znao, Julija nije imala pojma da joj je dijete još živo. Ali, mogla je Hadasu poslati u arenu zbog bilo čega što joj padne na pamet. O Hadasinu je utamničenju znao samo jedno. “Jedna mi je sluškinja rekla kako su Hadasi zapovjedili da zapali tamjan u carevu čast. Odbila je i rekla da je vaš Krist jedini pravi Bog.” Ivanove su oči zasjale. “Slava Bogu!” “Glupo je postupila.” “Radi Krista.” “I tebi je to drago?” rekao je Atret s nevjericom. “Zbog tih će neko­ liko riječi umrijeti.” “Ne, Atrete. Oni koji vjeruju u Krista neće umrijeti nego će imati vječni život.” Atret je postao nestrpljiv. “Nisam ja ovamo došao raspravljati o tvojim bogovima ni o vjerovanju u život poslije smrti. Došao sam po svog sina. Ako želiš dokaz da sam mu ja otac, to ti može potvrditi ona bludnica od njegove majke. Dovući ću Juliju Valerian ovamo, da klekne i da ti to prizna. Hoće li to biti dovoljno? A onda je možeš i utopiti, ako želiš, jer je zbilja bludnica. Ja ću ti još i pomoći.” Ivan je blago odgovorio na njegov barbarski gnjev. “Ne sumnjam da si ti otac. Samo mislim na djetetove potrebe, Atrete. Sve će to imati teške posljedice. Što će biti s Rispom?” “Kakve druge potrebe ima dijete, nego da je sito i u toplome? A što se te žene tiče, daj joj neko drugo dijete. Na moje nema pravo.” “Gospodin je pomogao tvojem sinu. Da nije... “ “Hadasa mu je pomogla.” “Nije slučajno da mi ga je donijela baš tada.” “Meni je Hadasa rekla da bi ga donijela meni, da je znala da ga že­ lim.”

21

“A zašto to nije znala?” Atret je stiskao zube. Da mnoštvo nije gledalo u njih, na silu bi od starca doznao što je htio. “Gdje je?” “Na sigurnom. Hadasa je smatrala kako ga može spasiti jedino na taj način da ga donese meni.” Atret je zaškiljio prema njemu. Gledao ga je ledenim pogledom. Na licu mu se trznuo mišić; sav je pocrvenio. Nastojao je skriti sram bra­ neći se gnjevom, ali je znao da mu to ne uspijeva. Samo je jedna osoba mogla tako vidjeti u njegovu nutrinu, ravno u njegovo srce i um – Hadasa. Zapravo, do sada. A sad je i tom starcu to uspijevalo. Atretove su misli preplavila sjećanja. Kad mu je ropkinja došla i rekla da je dijete koje Julija nosi njegovo, rekao je da ga za to nije briga. Kako je mogao znati da je dijete doista njegovo? Unatoč Hadasinu uvjeravanju, Atreta je to što ga je prevarila s drugim muškarcem još uvijek odviše boljelo da bi mogao jasno razmišljati. Rekao je Hadasi kako bi se, da mu Julija Valerijan čak i stavi dijete pred noge, okrenuo i otišao, a da ga i ne pogleda. Nikad neće zaboraviti kako su njegove riječi ožalostile tu malu ropkinju prisjetivši se izraza njezina lica. Ali on je Atret! Nije se mogao samo tako predomisliti i pozvati je natrag. Kako je mogao znati da bi ikoja žena s djetetom mogla postupiti ta­ ko bešćutno kao Julija? Nijedna Germanka ne bi zapovjedila da dijete odnesu na stijene, da umre. Nijedna Germanka. Samo su civilizirane Rimljanke takvo što mogle počiniti. Da nije bilo Hadasine pomoći, njegov bi sin bio mrtav. Vratio se mislima u sadašnjost. Starac je strpljivo stajao pred njim. “Dijete je moje. Nije nimalo važno što sam prije rekao, ili nisam rekao. Hadasa me ovamo poslala. Hoću svojeg sina!” Ivan je kimnuo. “Poslat ću po Rispu i razgovarat ću s njom. Reci mi gdje stanuješ, pa ću ti donijeti sina.” “Reci ti meni gdje ona stanuje, pa ću ga sam uzeti.” Ivan se namrštio. “Atrete, ovo će biti jako teško. Rispa to dijete voli kao da je njezino vlastito. Neće joj biti lako što ti ga mora dati.” “To je razlog više da sâm odem po njega. Nije baš pametno najprije je upozoriti; mogla bi pobjeći iz grada.” “Ni ja ni Rispa nećemo ti uskratiti tvojeg sina.” “To mi jamči samo tvoja riječ, a uopće te ne poznajem. A osim toga si i lud!” rekao je Atret upadljivo odmjerivši vjernike oko njih. “Ne­

22

mam razloga da ti vjerujem.” Podrugljivo se nacerio. “A još manje raz­ loga imam vjerovati nekoj ženi.” “Hadasi si vjerovao.” Atretovo se lice smrknulo. Ivan ga je na trenutak promotrio, a onda mu rekao gdje će naći Rispu. “Molit ću se da tvoje srce bude dirnuto istom sućuti i milosrđem koje je Bog iskazao tebi poštedjevši tvojem sinu život. Rispa je žena is­ kušane vjere.” “Što to znači?” “Proživjela je tešku tragediju, a još je tako mlada.” “Mene se to ne tiče.” “Ne tiče te se, ali molim te da ne kriviš nju za sve što se zbilo.” “Kriva je djetetova majka. Ne krivim ni Hadasu, ni vas, ni tu udovi­ cu”, rekao je Atret, malo se opustivši jer je doznao što je htio. “Osim toga”, dodao je podrugljivo se smiješeći, “nimalo ne sumnjam da će se ta vaša udovica mnogo bolje osjećati kad joj velikodušno nadoknadim njezin trud.” Nije se obazirao na to što se Ivan očito lecnuo na tu prim­ jedbu. Okrenuo se i opazio da je mnoštvo utihnulo. “Što ovi čekaju?” “Mislili su da si se došao krstiti.” Atret je krenuo uzbrdo s podrugljivim smiješkom na usnama. Nije više ni pogledao ljude okupljene na riječnoj obali. Atret se okolnom cestom vratio u svoju vilu i opet počekao. Bit će sigurnije u grad ući kad padne mrak, a osim toga, u žurbi je na nešto zaboravio. “Lagose!” odjeknuo je mramornim stubištem njegov prodoran glas. “Lagose!” Sluga je dotrčao hodnikom na katu. “Gospodaru!” “Idi na tržnicu robljem i kupi mi dojilju.” Lagos je brzo sišao stubama. “Do... dojilju, gospodaru?” “Svakako uzmi Germanku.” Atret je krenuo kroz dvorište prema kupelji. Lagos je uzrujano pošao za njim. Imao je nekoliko gospodara, ali ovaj je dosad bio najnepredvidljiviji. Lagosu je bila velika čast što su ga uzeli za roba u Atretovu kućanstvu, jer je on bio najslavniji gladijator u cijelom Rimskom Carstvu, ali nije očekivao da će taj čovjek biti napola lud. Već za prvog tjedna što je radio u vili, Atret je porazbijao sav na­

23

mještaj, zapalio svoju spavaću sobu i nestao. Nakon mjesec dana su ga Sila i Apel, dvojica gladijatora što ih je Atret kupio od Serta da mu budu čuvari, otišla potražiti. “Živi u brdima, u špilji”, rekao je Sila kad su se vratili. “Morate ga dovesti natrag!” “Pa da nas ubije? Ni slučajno! Idi ti, stari. Ja ne idem. Nije mi još dodijao život.” “Umrijet će od gladi.” “Jede meso životinja koje lovi i ubija onim krvavim mačem, ger­ manskom frameom”, rekao je Apel. “Opet se pretvorio u divljaka.” “Zar ne bismo nešto morali poduzeti?” upitala je ropkinja Saturnina. Djevojka je očito bila potresena time što je njezin gospodar opet postao barbarinom i što živi poput divlje zvijeri. “A što bi ti, dušo? Da te pošaljemo njemu, u špilju, da mu malo po­ praviš raspoloženje? Sa mnom će ti to bolje poći od ruke”, rekao je Sila i uštipnuo je za lice. Pljesnula ga je po ruci i nasmijala se. “Vama je po­ tajno drago što je gospođa Julija napucala vašeg gopodara. Ako se opet pribere i ako se vrati, opet ćete morati stražariti na vratima.” Sila i Apel su dokoličarili, pili i razgovarali o starim bitkama iz are­ ne, a Lagos se brinuo o kućanstvu. Sve je održavao urednim i sprem­ nim, za slučaj da se gospodaru vrati pamet pa da se vrati kući. A on je to i učinio, i to bez upozorenja. Nakon pet mjeseci jednos­ tavno je jednog dana ušetao u vilu, zbacio sa sebe krzna koja je nosio umjesto odjeće, okupao se, obrijao i odjenuo tuniku. Zatim je poslao jednog slugu po Serta, a kad je organizator igara došao, kratko su porazgovarali. Sljedećeg je popodneva Atretu po glasniku stigla poruka da je žena koju traži u tamnici. Atret je pošao onamo čim je pao mrak. A sad se vratio i traži dojilju. I to Germanku, kao da ih ima na svakom uglu! U kući nije bilo djece pa Lagos nije htio ni razmišljati o to­ me zašto njegov gospodar traži dojilju. Bilo mu je najvažnije samo jed­ no: da preživi. Skupio je svu hrabrost i stao pred gospodara da ga upozna s neizbježnim činjenicama. “To možda neće biti moguće, gospodaru.” “Plati koliko god treba. Cijena mi nije važna.” Atret je skinuo pojas. “Nije uvijek riječ o cijeni, gospodaru. Germani su jako traženi, oso­ bito plavokosi, a ne dovoze ih često “ Osjetio je kako mu nestaje krv s lica i zbog podrugljivog Atretova pogleda. Ako je itko znao kako stva-

24

ri stoje, onda je to bio on. Lagos se pitao zna li Atret uopće da su podigli novi spomenik Marsu, čiji je lik silno nalikovao upravo tom gladijatoru koji je stajao pred njim nestrpljivo ga gledajući. Atretove su kipiće još uvijek prodavali oko arene. Lagos je baš neki dan, pokraj tržnice, vidio da u jednom dućanu s idolima prodaju kipiće Apolona koji je izgledao baš kao Atret, iako je bio obdareniji nego što je to priroda omogućila ijednom muškarcu. “Oprostite, gospodaru, ali možda nećemo moći pronaći dojilju koja je Germanka.” “Ti si Grk, a Grci su snalažljivi. Snađi se! Ne mora biti plavokosa, samo neka je zdrava.” Skinuo je tuniku, otkrivši tijelo koje su obožavale bezbrojne amoratae. “I neka bude ovdje sutra ujutro.” Stao je na rub bazena. “Da, gospodaru”, odgovorio je Lagos smrknuto, odlučivši da je najbolje brzo djelovati i ne gubiti vrijeme raspravljajući s ludim barbarinom. Ako ne uspije, Atret će mu nesumnjivo pojesti jetru, poput onoga orla koji se gostio kljucajući Prometeja. Atret je skočio u bazen; hladna mu je voda godila; donosila je olakšanje nakon grozničavih misli. Izronio je i otresao vodu s kose. Navečer će otići u grad. Sam. Ako povede sa sobom Silu i Apela, privući će pozornost. Osim toga, ni dva uvježbana tjelesna čuvara nisu bila dovoljna da ga brane od svjetine. Bit će mnogo bolje da u grad ode sâm. Odjenut će se neupadljivo i pokriti kosu. Tako ne bi smio imati problema. Kad se okupao, stao je lutati kućom. Nemiran i napet hodao je iz sobe u sobu sve dok nije ušao u drugu sobu na drugome katu, onu najveću. U nju nije kročio otkako ju je prije pet mjeseci zapalio. Ogledao se oko sebe i opazio da su sluge maknuli spaljeni namještaj, tapiserije i razbijene korintske vaze. Iako su dobro oribali mramor, još uvijek su se vidjeli tragovi njegova gnjeva i razbijanja. Tu je vilu kupio za Juliju, že­ leći je u nju dovesti kao svoju ženu. Dobro je znao da Julija uživa u raskoši i sjetio se kako je ponosan bio što je vilu opremio najskupljim namještajem. To je trebala biti njihova soba. Ali ona se udala za drugoga. Još su mu uvijek u ušima odzvanjale njezine laži i neuvjerljivi izgovori kad je došao po nju, nekoliko mjeseci nakon što su mu darovali slobodu. Rekla je da je njezin muž homoseksualac koji ima priležnika i da ga ona ne zanima. Da se za njega udala kako bi zaštitila svoju financijsku neovisnost, svoju slobodu.

25

Vještica lažljiva! Odmah mu je trebalo biti jasno kakva je. Nije li, samo s tom lukavom namjerom, došla u Artemidin hram obučena kao hramska bludni­ ca, da ga zavede? Nije li potkupila Serta kako bi Atret mogao dolaziti k njoj iz ludusa kad god ona to poželi? Samo ako to nije bilo u vrijeme Sertovih vježbi, mogao je ići k njoj kad god mu se prohtjelo. O, kakva je budala bio! Trčao je njoj čim bi ga pozvala svojim nakinđurenim prs­ tom. Očaran njezinom ljepotom, žudeći za njezinom razuzdanom strašću, hrlio je – a ona ga je dokrajčila. Kakva je budala bio! Kad je uzeo u naručje Juliju Valerijan, bacio je svoj ponos u vjetar i pogazio je svoje samopoštovanje. Osramotio se. Za svih mjeseci njihove tajne veze vraćao se u svoju izbu u ludusu potišten i nemiran, ne že­ leći sebi priznati istinu. Čak je i tada znao kakva je. A ipak je dopustio da ga iskoristi, kao što su ga iskorištavali i svi ostali otkako su ga zarobili i na silu odveli iz voljene Germanije. Julijine su ga meke ruke svilene puti stezale jače od svih okova koje je dotad nosio. Kad ju je posljednji put vidio, vikala je da ga voli. Da ga voli! Ona nije znala baš ništa o ljubavi – ni o njemu – kad je mislila da će mu biti svejedno ako se uda za drugoga. Mislila je da će i dalje sav sretan dola­ ziti svaki put kad se to njoj prohtije. Tako mu bogova, znao je da se može mjesecima prati, ali da ne mo­ že sa sebe sprati tu mrlju koju je ona ostavila! Promatrajući golu, uniš­ tenu prostoriju u kojoj je stajao, zakleo se da ga nikad više nijedna žena neće tako smotati! O zalasku Sunca Atret je navukao vuneni ogrtač, zadjenuo bodež za pojas i krenuo prema Efezu. Hodao je prema brežuljcima na sjeverozapadu, najprije dobro poznatim stazama, a onda cestom. Kućice, raštrkane u zelenilu, bile su sve brojnije i gušće raspoređene kako se približavao gradu. Kola natovarena robom putovala su glavnom cestom prema gradskim vratima. Hodao je neopaženo u tamnoj sjeni jednih kola, skrivajući se od ljudi kojih je bilo sve više. Kočijaš ga je opazio. “Hej, ti tamo! Makni se od kola!” Atret mu je odgovorio prostačkim pokretom ruke. “Hoćeš se tući?” povikao je kočijaš i ustao sa sjedišta. Atret se pod­ rugljivo nasmijao, ali ništa nije odgovorio. Njegov je naglasak privlačio pozornost – u tom dijelu Carstva nije bilo mnogo Germana. Izišao je iz mraka i u svjetlu baklji hodao pred očima rimskih ophodnji. Je-

26

dan ga je vojnik pogledao i pogledi su im se na trenutak susreli. Atret je prepoznao zanimanje u Rimljaninovim očima pa je pognuo glavu da mu ne može dobro vidjeti lice. Stražar je nešto rekao drugome pa se Atret umiješao u skupinu putnika i skrenuo u prvu uličicu. Čekao je u mraku, ali vojnik nikoga nije poslao za njim. Krenuo je dalje, sretan što je mjesečina dovoljno jaka. Obasjavala je bijelo granitno kamenje na popločanoj cesti. Ivan mu je rekao kako žena kod koje je njegov sin stanuje na drugo­ me katu trošne zgrade u sirotinjskoj četvrti, jugoistočno od knjižnica pokraj Artemidina hrama. Atret je znao da će moći pronaći tu zgradu bude li zašao u središte grada. Kako se približavao hramu, mnoštvo je postajalo sve gušće. Krećući se kroz labirint sporednih uličica, da izbjegne ljude, spotaknuo se o nekog čovjeka koji je spavao uza zid. Čovjek je zastenjao, opsovao, navukao ogrtač preko glave i sklupčao se ležeći na boku. Atret je začuo glasove iza sebe pa je počeo brže hodati. Kad je skre­ nuo za jedan ugao, netko je s trećeg kata izlio sadržaj noćne posude na ulicu. Zgađeno je odskočio i povikao prema otvorenom prozoru. Glasovi su utihnuli, ali je čuo da se u mračnoj uličici iza njega netko kreće. Okrenuo se i izoštrio pogled. Šest mu se silueta polako, kradomice približavalo. Spremno se okrenuo prema njima. Shvativši da su otkriveni, progonitelji su postali drski. Nekoliko njih mu je počelo do­ bacivati, da ga uplaše. Prišli su i počeli kružiti oko njega. Jedan je, očito, bio vođa, jer je ostaloj petorici rukom dao znak da zauzmu lukavo isplanirane pozicije, kako bi žrtvi onemogućili bijeg. Atret je ugledao bljesak oštrice i hladno se nasmijao. “Nećete me baš lako svladati.” “Daj kesu”, rekao je vođa. Atret je po glasu čuo da je mlad. “Idi kući spavati, momče pa možda preživiš ovu noć.” Mladić se podrugljivo nasmijao, i dalje se približavajući. “Čekaj, Pale”, rekao je jedan od mladića. Zvučao je uzrujano. “Nemam dobar osjećaj”, rekao je drugi u mraku. “Za glavu je viši i... “ “Začepi, Toma! Nas smo šestorica, a on je sâm.” “Možda nema novaca.” “Ima, ima. Čuo sam kako zveckaju. Teške kovanice.” Pal je prišao još bliže. Ostali također. “Daj!” Pucnuo je prstima. “Baci mi je.” “Dođi pa je uzmi.”

27

Nitko se nije ni pomaknuo. Pal mu je nešto podrugljivo dobacio; mladenački je glas podrhtavao zbog povrijeđena ponosa. “Nisam ni mislio da ćeš se usuditi”, rekao je Atret, opet vrijeđajući ponos svojega napadača. Mladić s nožem pojuri na njega. Atret se već mjesecima nije borio, ali to mu nije smetalo. Sva gladijatorska obuka i tankoćutni instinkt smjesta su mu se vratili. Naglo je odskočio u stranu i izbjegao ubod bodeža. Uhvatio je mladića za zglavak ruke, a zatim mu ruku svinuo i povukao prema dolje, iščašivši mu rame. Pal se vrišteći srušio na tlo. Ostali nisu znali bi li pobjegli ili ga napali. Zatim je jedan krenuo na Atreta, a ostali za njim. Jedan ga je šakom udario u lice; drugi mu je skočio na leđa. Atret se svom težinom leđima zabio u zid, a mladića pred sobom udario je nisko, svom snagom. Dobio je dva udarca postrance u glavu. Naglo je podigao lakat i lupio njime napadača u prsa. Razbojnik je pao hvatajući dah. U tom je metežu Atretu s glave spao ogrtač i njegova je svijetla kosa zasjala na mjesečini. “Zeuse dragi! Pa to je Atret!” Napadači koji su još stajali na nogama razbježali su se u mrak poput štakora. “Upomoć!” povikao je Pal, ali su ga prijatelji napustili. Bolno stenjući te pridržavajući iščašenu ruku uz tijelo drugom, povlačio se natraške sve do zida. “Nemoj me ubiti”, jecao je. “Molim te, nemoj me ubiti. Nisam znao da si to ti.” “I najlošiji borac u areni ima više hrabrosti od tebe, mali”, rekao je Atret. Prošao je pokraj njega i otišao niz pokrajnju ulicu. Iza sebe je čuo glasove. “Kunem se! To je bio on! Bio je velik, a kosa mu je izgledala bijelo na mjesečini. Bio je to Atret!” “Gdje?” “Tamo dolje! Sigurno je ubio Pala.” Atret je tiho opsovao i potrčao niz usku uličicu, koja je vodila u su­ protnom smjeru od onoga u kojem se kretao. Trčeći je skrenuo u ulicu s dvije katnice, a zatim u drugu, koja je vodila natrag. Ispred njega je bila glavna prometnica. Artemidin hram nije bio daleko. Kad mu se približio, usporio je ne želeći na sebe privući pozornost trčanjem. Navukao je opet kapuljaču preko kose i spustio glavu umiješavši se s mnoš­ tvom na večernjem sajmu. Duž ulice nizali su se dućani i ulični prodavači; vikali su, nudeći svoju robu. Probijajući se kroz mnoštvo, Atret je ugledao male Arte-

28

midine hramiće i kipiće, pladnjeve s talismanima i vrećice s tamjanom. Ušao je u dućan jednog trgovca idolima i pogledao mramorne kipiće, gusto načičkane na pultu. Netko se zaletio u njega i prišao mu posve blizu, pretvarajući se da gleda robu. Morao se skriti u mnoštvu ljudi koji su izišli u večernju kupovinu. Ulicom je vrvjelo mnoštvo ljudi pristiglih iz svih dijelova Carstva, tražeći jeftinu robu. Atret se ukočio kad je pogledao pomno isklesane kipiće. Trgovac je pomislio da nešto želi kupiti. “Dobro ih pogledajte, gos­ podaru! To su kopije novoga kipa koji je upravo podignut u Marsovu čast. Nigdje nećete naći kvalitetniji rad.” Atret je prišao bliže i uzeo jedan u ruku. Ni u snu takvo što nije mogao pomisliti – kipići su imali njegov lik! Gnjevno je zurio u mrski idol. “U Marsovu čast?” protisnuo je kroza zube prijeteći. Došlo mu je da kameni kipić smrska u komadiće. “Sigurno ste tek došli u grad. Jeste li došli na hodočašće našoj boži­ ci?” Prodavač mu je pružio kipić sa ženskim likom, prepun dojki i s vi­ sokom frizurom; na kosi su bili ispisani neki simboli. Jedan je od njih bila runa boga Tiwaza, kojemu se Atret jednoć klanjao. “Eno ga! Tamo, u dućanu s kipićima!” Atret se naglo okrenuo i ugledao pet­šest mladića kako se kroz mnoštvo probijaju prema njemu. “Rekao sam vam da je to Atret!” “Atret? Gdje je?” Slijeva su se ljudi počeli okretati i zuriti u njega. Prodavač idola sta­ jao je i piljio u njega otvorenih usta. “To si zbilja ti! Tako mi svih bogo­ va!” Atret je ispruženom rukom pomeo idole s prodavačeva stola, uhva­ tio ga za jedan kraj i prevrnuo. Odgurnuo je nekoliko ljudi i pokušao pobjeći. Jedan je čovjek ščepao njegovu tuniku. Atret je gnjevno povikao i udario ga šakom u lice. Čovjek je pao i pritom srušio još trojicu. Mnoštvom u ulici prostrujao je uzbuđen žamor: “Atret! Atret je tu!” Počeli su posezati da ga uhvate; grozničavo su izvikivali njegovo ime. Atret se maločega istinski bojao, ali kad se to grozničavo stanjemnoštva na tržnici počelo još više usijavati, osjetio je pravi strah. Svaki će čas izbiti neredi i naći će se usred njih. Odgurnuo je nekoliko ljudi koji su ga držali. Znao je da mora pobjeći, i to odmah.

29

“Atrete!” vrisnula je neka žena i bacila se na njega. Kad ju je stresao sa sebe, ogrebla ga je po vratu. Netko mu je iščupao pramen kose. Strgnuli su mu ogrtač s leđa. Ljudi su vrištali. Uspio se osloboditi i potrčati rušeći ljude koji su mu se našli na pu­ tu. Obožavatelji su vrištali i jurili za njim poput čopora divljih pasa. Skrenuo je u usku uličicu s trgovinama i prevrnuo još jedan stol s ro­ bom. Voće i povrće zakotrljalo se po pločniku. Prevrnuo je još jedan stol, s bakreninom, da još više zapriječi put svjetini. Nekoliko je ljudi palo pa su se iza njega začuli povici. Preskočio je mala kolica s robom, a zatim naglo skrenuo i potrčao uličicom između dvije katnice. Shvatio je da je ušao u slijepu ulicu; uhvatila ga je panika kao nikada prije. Jedanput je vidio kako su divlji psi natjeravali čovjeka u areni. Kad su ga uhvatili, rastrgali su ga. I ovi bi obožavatelji, izbezumljeni kakvi jesu, mogli to njemu učiniti, ako ga uhvate. Atret se grozničavo okrenuo tražeći izlaz za bijeg. Ugledao je neka vrata i pritrčao im. Bila su zaključana. Zaletio se u njih ramenom i otvorio ih; trčeći se popeo mračnim stubištem. Na prvi kat, pa na drugi. Zastao je na odmorištu i pričekao. Čekao je da mu se povrati dah i osluškivao. S ulice su se čuli prigušeni glasovi. “Sigurno je skrenuo u jednu od katnica.” “Pogledajte ovamo!” “Ne, čekajte! Ova su vrata provaljena.” Na stubištu su se začuli žurni koraci. “Tu je!” Atret je potrčao hodnikom što je tiše mogao. Znao je da je kuća pre­ puna ljudi, iako su vrata stanova bila zatvorena. Jedna su se iza njega otvorila i netko je izvirio baš kad je naglo skrenuo uskim, vlažnim stubištem. Popeo se na treći, pa na četvrti kat. Progonitelji su, još uvijek vičući, probudili stanare. Kad se popeo na terasu na krovu, našao se na otvorenu prostoru, bez zaklona. Glasovi na stubištu sve su se više približavali. Atret je vidio samo jedan izlaz; odlučio je pokušati. Zaletio se i preskočio ulicu. Svom je težinom pao, kotrljajući se, na terasu kuće preko puta. Ustao je i jurnuo prema vratima koja su vodila na stubište. Sklonio se u mračno stubište baš u trenutku kad je nekoliko ljudi istrčalo na terasu s koje je upravo skočio. Priljubio se naglo leđima uza zid, hvatajući dah. Srce mu je silovito udaralo.

30

Glasovi onih ljudi postajali su tiši jer su, jedan po jedan, opet strčali stubama, tražeći ga u mračnim prolazima oko katnice. Atret je sjeo uza zid i sklopio oči, još uvijek hvatajući dah. Kako će proći gradom, pronaći tu udovicu kod koje je njegov sin, uzeti dijete i s njim izići iz grada, a da obojica ne poginu? Proklinjući prodavače koji su izrađivali idole što su od njega napravili boga za te ljude gladne klanjanja, nastojao je ne misliti ni na što drugo, nego kako da neozlijeđen iziđe iz grada. Ako mu to uspije, smislit će neki drugi način da dođe do sina. Pričekao je jedan sat prije no što se odvažio sići stubištem katnice. Na svaki se zvuk trzao. Kad je izišao na ulicu, hodao je uza zidove i krio se u mračnim sjenama. Izgubio se. Zakriven dragocjenom noćnom tamom, poput štakora je tražio put u labirintu pokrajnjih uličica i uskih prolaza. Do gradskih je vrata stigao baš kad je sunce izlazilo.

31

U romanu Glas u vjetru, prvom dijelu trilogije, čitatelja se vodi u Rimsko Carstvo na vrhuncu moći. Vjerno se opisuje društveni život rimskih patricija koji se zabavljaju na raskošnim gozbama te život, borbe i umiranje gladijatora koji na pijesku arene prolijevaju krv radi zabave rimske svjetine, kao i hramsku prostituciju te nezasitnu rimsku glad za užicima bez ikakvih moralnih ograda. U tom dekadentnom ozračju živi rimska obitelj koja zdvaja kako u takvoj sredini djecu odgojiti u čestite ljude. Roman je dirljiva priča o mladoj kršćanki Hadasi zarobljenoj u porušenom Jeruzalemu, koju kao ropkinju kupuje rimska patricijska obitelj. Hadasin je život u opasnosti zbog smrtne prijetnje svim kršćanima u Rimu, a njezin je unutrašnji mir dodatno narušen snažnim osjećajima prema mladom Rimljaninu... 480 stranica. Meki uvez.

Roman Odjek u tami, drugi dio trilogije, donosi nastavak priče o životu antičkog Rima i Rimskog Carstva u I. stoljeću, kroz napete sudbine glavnih protagonista. Okosnica je romana nada koju biblijska Radosna vijest donosi ljudima posustalima u traganju za osobnom srećom, ljudima odviše umornima od borbe s neumitnim životnim teškoćama da bi ­ u svijetu koji je u potrazi za površnim užicima izgubio svaki osjećaj za moralnost ­ sami imali snage izboriti se za novi početak. U ovom napetom štivu koje se čita bez daha, glavni likovi iz prvog dijela trilogije romana Glas u vjetru naći će se u životnim dvojbama, a čitatelja će iznenaditi i neočekivani čudesni obrat kao i rasplet jedinstvene ljubavne priče… 440 stranica. Meki uvez.

Priprema za tisak: ACME Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u lipnju 2014.