.........................................................
Jean Vernette
Sekte Sve o novim religioznim pokretima i sljedbama
VERBUM USKL ÄŒNIK
!
Jean Vernette SEKTE
Biblioteka:
27. Urednik: mr. sc. Petar Balta
Prijevod: s. Arkanđela Smoljo
Redaktura: mr. Josip Blažević
Za nakladnika: Miro Radalj
Jean Vernette
SEKTE SVE O NOVIM RELIGIOZNIM POKRETIMA I SLJEDBAMA
VERBUM Split, 2014.
Naslov izvornika: Jean Vernette, LE SECTES © Presses Universitaires de France, 1990 6, avenue Reille, 75014 Paris © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2004. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Ivana Vrtič, prof.
CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 289 298 VERNETTE, Jean Sekte : sve o novim religioznim pokretima i sljedbama / Jean Vernette ; <prijevod Arkanđela Smoljo>. - Split : Verbum, 2014. - (Biblioteka Uskličnik ; 27) Prijevod djela: Le sectes. - Bibliografija. ISBN 978-953-235-405-8 I. Vjerske sekte -- Studija II. Religiozni pokreti -- Studija 150921078
Uvod
SEKTE, PROBLEM DANAŠNJICE
Povećanje broja sekti sastavni je dio suvremenog opisa religioznosti Zapada. To i te kako stvara problem društvu i crkvama. Razbuktavanje Teme njihovih naučavanja postale su dosta slične. Jedne najavljuju neizbježiv svršetak svijeta nakon tisuću godina sreće na zemlji, nude ulazak u korablju spasenja zbog približavanja “apokaliptičke” katastrofe, naglašavaju povratak autentičnog čitanja Biblije i zlatnog doba prvobitnog kršćanstva. Druge sebe proglašavaju sposobnima izliječiti svaku bolesnu osobu, čak i kad je bolest neizlječiva; štoviše tvrde da mogu osigurati mir i sveopće bratstvo. Neke od njih pozivaju na otkrivanje putova unutarnjeg života pomoću metoda uvezenih s Istoka koje bi morale osigurati put k smirenosti. Sve one tvrde da posjeduju Istinu. Ti novi vjernici osvajaju snagom svojeg uvjeravanja, iskrenošću svojega zanosa, jednostavnošću svojega nauka. Ali oni jednako tako zabrinjavaju, jer je očigledno da su im na srcu više materijalni 5
SEKTE
nego duhovni ciljevi kad uzrokuju razdor u obiteljima ili kad se odluče na kolektivna samoubojstva kao, na primjer, 912 članova sekte Hram naroda u Gvajani (1978.), 78 davidijanaca u Wacou, SAD (1993.), 74 žrtve Reda sunčanog hrama (1994., 1995., 1997.), 39 sljedbenika Rajskih vrata (Heaven’s Gate) u San Diegu, Kalifornija, 1997. Neke od grupa obraćaju se posebice mladima. Mora se također priznati da mnogi svoje učlanjenje plaćaju gubljenjem vlastite osobnosti i, što je još gore, nazaduju u svemu, raskidaju veze sa svojom obitelji, svojim studijem, poslom. Otuda samoobrambeni stav društvene zajednice prema “novim sektama” od kojih se neke zlosretno kite vjerskom etiketom za postizanje drugih ciljeva, dok su one najstarije i nastajale jedino u crkvenim krugovima. Jedna druga skupina malih grupa, koju je još teže razotkriti, razbuktava se oko pokreta za razvoj ljudskog potencijala kao inicijacijskih sekti u sklopu psihotehnika i ustanova odgoja, u sklopu ezoterijskih grupa, oko brojnih gurua koji predlažu putove “samoostvarenja” pa sve do terapija koje služe kao nadomjestak religioznosti. Kulturološki kontekst Većina se grupa na Zapadu pojavila u relativno novije doba (mormoni su nastali 1830., raelijanci – religija izvanzemaljaca – tijekom 1975.). Polovina sada aktivnih grupa nastala je nakon 6
UVOD
1950. A nastajanje novih pokazuje opći proces sve bržeg pojavljivanja. Vidljivo je da se pojavljivanje tih grupa dogodilo istodobno s industrijskom revolucijom u 19. i 20. stoljeću i s procesom sekularizacije, nakon čega vjerske ustanove gube svoj društveni utjecaj. Tehnološka revolucija, koja je u tijeku, mogla bi ubrzati taj proces. Nastajanje sekti javlja se jednim dijelom kao posljedica izvjesnog povlačenja crkava, ali prvenstveno je to odgovor na potencijalno pitanje određenih kategorija osoba koje razotkriva psihološki i kulturološki teren “nove religioznosti”. Te tople i uvjeravajuće grupe u ovo doba nestabilnosti i krize nude doista odgovore koji su na poseban način smirujući: nekakav uzor, obrede, snažnu organizaciju, zajednicu nositeljicu stabilne istine, sigurnost i spasenje, obećanje zdravlja. Zapadno je društvo osim toga obilježeno općom tendencijom povlačenja u sebe. Ta pojava preispitivanja smisla pogoduje nastajanju novih religijskih i parareligijskih grupa. Nakon razdoblja velikih očekivanja, šezdesetih i sedamdesetih, nastupa doba umjerenog reformizma, opreznog konzervativizma. Oslonac se traži u obitelji i klanu, u prirodi i u privatnom životu. Traže se karizmatski lideri. A upravo ta obilježja rese većinu novih religijskih pokreta. Svatko traži toplinu zajednice. Pojedinci se sklanjaju u sela. Drugi se pak okupljaju oko nekoga duhovnog učitelja. Sociološki kontekst pogodovao je nastajanju “divljih” skupina vjernika jer on uključuje dva 7
SEKTE
elementa: demobilizaciju u odnosu na projekte i sustave zajedničkih vrijednosti te razbijanje društvenog organizma na više plemena koncentriranih na same sebe, osnovanih na “neregularnim vjerovanjima”. Još jedno promišljanje pokazuje kako se je “protukultura” šezdesetih (u Sjedinjenim Američkim Državama) i poslije svibnja 1968. (u Francuskoj), trošeći se malo-pomalo, postupno oporavljala preko novih sekti nudeći mladima, koji su se zatekli u tom ideološkom procjepu i toj psihološkoj rascijepljenosti, istodobno raskid s postojećim društvenim “sustavom” i sigurnosno okruženje – život topao i sređen, koji uključuje vrijednosti općega društvenog reda. Fenomen sekti na socio-religijskom području Širenje je sekti zapravo samo izbijanje na površinu mnogo dubljih problema koji postoje u zapadnim društvima, a posebice: buđenje vjerovanja, iracionalnoga, ponekad mistike – zajedničkim imenom neslaganje koje se, međutim, nameće kao “povratak religioznosti”, pomak svetog i njegovih mjesta. Sve vrvi od sekti, a svaka će se, izražavajući svoj prosvjed protiv društva i mjesnih crkava, značajno odraziti na globalni socio-religijski svijet. Društveni odjeci. Do sedamdesetih godina upozorenja protiv sekti bila su gotovo isključivo posao crkava. S dolaskom drugoga vala i društvo se je 8
UVOD
osjetilo napadnutim. Stvaraju se udruge za zaštitu. Tužbe obitelji ponekad su bile i procesuirane, a to je potom našlo odjeka i u sredstvima društvenog priopćivanja te izazvalo određene ispade. Medijski odjeci. “Fenomen sekti” postao je medijski čin. Mediji mogu pokrenuti određena kvalitativna iskrivljenja (traženje senzacionalnog, ezoterijskog, nezdravog), a potom i kvantitativna (pogreške viđenja – pridavanjem veće važnosti nekim minornim grupama negoli mnogo značajnijim pokretima). Pravni odjeci. Društvo je dužno izjasniti se o prekršajnim činima totalitarnih grupa koje se skrivaju ispod plašta religioznosti kako bi zaštitilo slobodu svojih članova, a na poseban način mladih. Stvara se potreba za uvođenjem administrativnih i pravnih mjera. Za Europu su predložena dva zakonsko-pravna propisa: u Europskom parlamentu izvještaj Cottrel (1984.), a u francuskoj vladi izvještaj Vivien (1985.) i Guyard (1996.). Politički odjeci. Međuovisnost s politikom sastavni je dio strukture “sekte”, jer svaka vjerska sekta sebe definira jednim svojim specifičnim odnosom prema “svijetu”. Poznato je, na primjer, odbijanje služenja vojne i civilne obveze kod Jehovinih svjedoka, diskretno toleriranje nekih vlada onih sekti koje propovijedaju depolitizaciju ili antikomunizam. Ako te grupe stvaraju probleme, to je zbog toga što se one ne slažu s društvom. Vjerski odjeci. Stvoreno je svojevrsno svjetsko globalno tržište vjerovanja; razvoj sekti i “kulto9
SEKTE
va” znakovit je pokazatelj toga stanja. Crkve su dovedene u situaciju da zauzmu svoj stav na tom istom svjetskom planu. Na stranicama koje slijede donosimo temeljna razmišljanja i provjerene podatke o najpoznatijim grupama. I dok odgovaramo na suvremena pitanja, trudit ćemo se da se usmjeravamo prema budućnosti, slijedeći razvoj vjerskih pojava na Zapadu.
10
Prvo poglavlje
ŠTO JE SEKTA?
I. Pojam istodobno društveni i teološki Što je to sekta? Etimologija nam ovdje nije od velike pomoći. Sekta je nešto posve različito od pokreta. Sekti pripadaju oni koji slijede neku osobu, nauk (od latinskog sequi, slijediti): tako su prvi mormoni u 19. stoljeću, u Americi, slijedili Brighama Younga, na njegovu dugom putu prema Zapadu. Koji put pogrešno se posegne za etimologijom secare (lat. dijeliti, rezati); sekta bi se dakle razlikovala od religije kao manjinska grupa koja se je otkinula od svoje matice. I doista, mnoge nastaju upravo zbog toga što se tolika Božja djeca dijele od prvobitnog evanđeoskog stabla. “Sekta” i “sektaški”. Poteškoća je svakog razgovora o sektama na Zapadu u tome što se tom pojmu odmah daje vrijednosni smisao. Taj pojam svakako pripada teološkom rječniku. Kad se za neku grupu kaže: “To je sekta”, u shvaćanju mnogih to odmah umanjuje njezinu vrijednost. Bolje bi bilo govoriti o “vjerskoj neprilagođenosti”, jer se inače izjednačava objektivni pojam “sekta” s podrugljivim pojmom “sektaški”. Suprotno tomu “pojam Crkva, u općoj upotrebi, uvijek je vrijednosan”, piše Jean 11
SEKTE
Séguy, “i svaka sekta (u sociološkom smislu) želi biti Crkva (u teološkom smislu), nazivajući sekte (u općem značenju pojma) crkvama koje ne ostvaruju svoj ideal”. Bilo bi dakle bolje u svakodnevnoj upotrebi služiti se sociološkim pojmovljem, a riječi Crkva i sekta upotrebljavati za redovno označavanje društvenih struktura bez predrasuda o njihovoj vrijednosnosti. Mi ćemo ovdje riječ “sekta” upotrebljavati za označavanje, u objektivnom poimanju povjesničara i sociologa, pokreta disidentskog protesta protiv crkava i društava, vodeći istodobno računa o suvremenoj upotrebi tog pojma koja u “sekti” vidi organizaciju s opasnim djelovanjem za svoje članove i za društvo. Suvremena dvosmislenost uzrokuje uostalom poteškoće u razumijevanju i polemička trvenja u Francuskoj. Poimanje sekte u opreci s Crkvom. Max Weber definira Crkvu kao ustanovu spasenja, a sektu kao ugovornu grupu. Ernst Troeltsch dijalektički ih suprotstavlja. Sekta i Crkva, kaže on, predstavljaju dvije tendencije oprečne već u začetku, u početku kršćanstva: konzervatizma (tipa Crkva) i radikalizma (tipa sekta). Prva tendencija seže do sv. Pavla i njegova okruženja. Pavlovska tradicija u njoj vidi centraliziranu i univerzalnu instituciju, posjednicu božanske milosti koju ona dijeli po sakramentima. Snažna svećenička hijerarhija djelotvorno učvršćuje cjelinu. 12
ŠTO JE SEKTA?
Nasuprot toj prvoj, tendencija sekte imala bi svoje ishodište u sv. Ivanu, u dobro poznatoj ivanovskoj zajednici ljubavi uz Isusa, u izbjegavanju svijeta, u očekivanju Kristova povratka za jedan “milenij”: tisuću godina sreće. Sekte su zaokupljene temom evanđeoske ljubavi (agape) i proročanskim vizijama iz Apokalipse. Takve zajednice, kaže on, ne mogu biti brojne, jer prihvaćaju samo odabrane članove koji žive rigorozni moralni asketizam i osobnu svetost koja od njih čini čvrstu i ujedinjenu elitu. Evanđeoske grupe fundamentalističkog tipa lako bi, u naše doba, mogle skliznuti u ovakvo djelovanje.¹ Grupa tipa Crkva obavezno promiče ustaljeni društveni red. Sebe doista smatra posjednicom sredstava spasenja, jer ona upravlja raspodjelom božanske milosti. U nju se ulazi rođenjem i u njoj ¹ E. Troeltsch piše: “Crkva je ustanova koja je snagom otkupiteljskog djela primila vlast dijeliti spasenje i milost; može se otvoriti masama i prilagoditi se svijetu jer u jednoj određenoj mjeri može apstrahirati od svoje osobne svetosti u korist objektivnih ciljeva kao što su milost i otkupljenje. Sekta je slobodno udruženje strogih i svjesnih kršćana koji se, jer su istinski preporođeni, međusobno ujedinjuju, odjeljuju od svijeta i ograničavaju na svoje uske krugove. Umjesto na milost oni glavni naglasak stavljaju na zakon koji obdržavaju unutar svoje skupine, na način više ili manje radikalan, kršćanski zakon ljubavi: sve to s ciljem pripreme i očekivanja dolaska kraljevstva Božjega.” (Soziallehren, “Zaključak”, preveo M. L. Letendre, ASR, ll./1961., str. 15–34.). Navedeno prema: D. Hervieu-Léger, Vers un nouveau christianisme, Paris, Cerf, 1986.
13
SEKTE
se ostaje snagom društvene pripadnosti. U njoj se sudjeluje samo snagom dijela moći koji se od nje prima: kao svećenik ili vjernik, redovnik ili laik. Ona prenosi Isusov “egzoterijski” nauk, to jest onaj koji je namijenjen svima, dok je “ezoterijski” rezerviran za posvećene. – Svi gnostički pokreti sebe smatraju njezinim ovlaštenim posjednicima: rozenkrojceri, Sveopće bijelo bratstvo, Teozofsko društvo i Graal. Grupa tipa sekta, suprotno prethodnomu tipu, poseban je oblik izražavanja nezadovoljstva nižih slojeva društva. On nastaje iz potrebe za bratstvom, ravnopravnošću, zajedništvom i međusobnim dijeljenjem dobara. Osniva se na temelju osobnog angažmana, unutarnjim pristajanjem uz etičke norme koje su radikalnije od onih koje obdržavaju članovi crkava. Pentekostalci su, na početku, svoje članove nalazili među nižim slojevima srednje klase i pučkim slojevima društva, kao i među onima koje se često sele. Svoju djelatnost, na primjer, intenzivno provode u misijama za Rome. Razlikovna obilježja sekte. Nakon Webera i Troeltscha, J. Séguy u sekti vidi “ugovornu grupu dobrovoljaca koji su odabrali, nakon određenih konkretnih vjerskih iskustava, udružiti se s drugim kršćanima koji su doživjeli ista iskustva. Tijelo nastalo na takav način svoju osobnost crpi iz povezanosti stvorene među vjernicima te između njih i Boga. Spasenje je prema njihovu shvaćanju osobna stvar, a ne odnos s nekim posrednikom milosti... 14
ŠTO JE SEKTA?
Etičke zahtjevnosti iste su za sve članove. Briga za očuvanje čistoće njihovih zajednica, pomoću discipline i isključivanjem, ovdje se pokazuje utoliko nužnijom koliko je veća svetost njezinih članova, a ne kvaliteta svojstvena njezinoj zakonitosti.”² Izbor je dobrovoljan i obostran; separatizam i ekskluzivizam; samoidentifikacija s grupom održava se pomoću nadgledanja i isključivanjem, elitizmom i ozakonjenjem izravno od Boga – ta obilježja zorno označavaju sektu. Nikad ih se ne može susresti u čistom stanju i jasno prepoznati, ali ustrajno posjećivanje tih pokreta ubrzo ih otkriva. Izbor dobrovoljan i obostran. Pristupiti u neku sektu znači sebe dati dobrovoljno, zatražiti primanje u jedno društvo koje vam može i uskratiti pristup. To znači zatražiti sudjelovanje u božanskim blagodatima koje ta grupa daje i, radi toga, raskinuti veze s dotadašnjim pripadanjima: prije nego “se predadu Jehovi”, neki od Jehovinih svjedoka traže ispis iz Knjige krštenih svoje izvorne Crkve. Jednako tako postupaju i raelijanci nakon pristupanja u tu “ateističku religiju” izvanzemaljaca. To znači podvrgnuti se pravilima koja nameće ta grupa, isključujući svaki drugi vjerski, moralni i društveni propis. Mormonski novokrštenik ne puši, ne pije alkohol, suzdržava se od kave i čaja. Propisi u vezi s prehranom, koji snažno obilježa² Jean Séguy, članak “Eglises et sectes” u: Encyclopedia Universalis, sv. 5, str. 1011.
15
SEKTE
vanju svaku vjersku grupu, na visokoj su cijeni dakako i kod većine sekti. Izdvajanje i isključivost. Nitko se ne “rađa” kao Jehovin svjedok ili pentekostalac. To se postaje činom osobnog pristupanja, koje se općenito očituje krštenjem u odrasloj dobi. Otuda i čvrsta kohezija toga tijela u koje se svaki član uključio dobrovoljno i snagom svjesnog izbora. Prisega je vjernosti Jehovinog svjedoka svojoj organizaciji posvemašnja. On prvo uklanjanja iz svojega boravišta svako raspelo, sliku, medaljicu, a potom ustrajno vrši pritisak na svoje ukućane da mu se pridruže. Njegovo najdraže mjesto malo-pomalo postaje Dvorana kraljevstva, a svoje radno vrijeme podređuje djelatnosti same grupe: pet do šest sati sastanaka tjedno, biblijski studiji i propovijedanje po kućama. U novonastalim sektama za mlade odijeljenost se očitovala okupljanjem u posve određenu zajednicu: u ašram, “obitelj”, “ćeliju”. Poistovjećivanje s grupom. Pravi se “sektaš” dušom i tijelom poistovjećuje sa svojim pokretom, više nego s ijednom drugom društvenom skupinom. Obredi, prisege, tajnost i postupna inicijacija osnažuju to “međusobno pripadanje”. Poznato je što je za milijune mladih Nijemaca značio nacizam i njegovi obredi. Grupa u to isto vrijeme pokušava objasniti da njezina isključivost nije sektaštvo te se predstavlja kao “otvorena svima”: kao najizvrsnija sveopća i 16
ŠTO JE SEKTA?
“ekumenska” religija, štoviše svjetska religija za godinu 2000. Organizacija velečasnog Moona, osim drugim imenima, sebe rado naziva Crkvom ujedinjenja. Mandar’Om sebe naziva hramom sveopće religije. I vjera behaista (baha’i) koju se više ne može nazvati “sektom”, sebe također predstavlja sveopćom, jednako kao i istoimeno Bijelo bratstvo. Nadzor i isključivanje. Zatraženi pristup ne može se ostvariti bez mogućnosti isključenja: jer to je uvjet opstanka grupe kao takve. Postupci nadzora i isključivanja jamče joj kvalitetu i održivost. Kako bi potaknula članove da ne upadaju u mlakost, sekta provodi brižljivu kontrolu. Odgovorni “pastir” zajednice Djece Božje priprema svakog mjeseca izvješće o svakoj od svojih ovaca, bilježeći i vrednujući njezin studijski žar, njezino ponašanje u grupi, njezine uspjehe u prodaji literature Moise Berg (svjedočanstvo). Isti rigorozni nadzor nad svakim svojim članom obavlja i Etički komitet scijentologije. “Stariji”, “nadziratelji” svake kongregacije Jehovinih svjedoka energično potiču na red “slabe” i one koji se “ne ponašaju kako treba” pozivanjem na “nužnost očuvanja duhovne čistoće” grupe. Oni mogu čak posegnuti za isključenjem kao posebno djelotvornom mjerom za osiguranje spomenute čistoće. Sankcija i suspenzija kao Damaklov mač drže stado u pokornosti. Jer s isključenikom se postupa s osobitom strogoćom. Stavljanje na indeks kod scijentologa poznatih “po 17
SEKTE
strogoći” znači za ostale članove grupe zabranu posjećivanja isključenika, a ponekad i učestala proganjanja isključenika. Elitizam i ozakonjenje izravno od Boga. Svaki je član svjestan da pripada jednoj eliti koju je Bog odabrao: “Mi smo čisti – i dakle, u konačnici, najbolji.” Evociraju na katare. Grupa, sa svoje strane, drži sigurnim da je tu providnosnu ulogu “baklje”, “soli zemlje”, “malobrojnog ostatka” primila providnosnim izborom Boga koji njome izravno upravlja. Otuda ona prisvaja svoju zakonitost i svoju samouvjerenost: Josip Smith i njegovi nasljednici na čelu mormona sebe doživljavaju u neposrednom i trajnom odnosu s Bogom. Određena cjelina obveza i zabrana daje vrijednost elitističkom načinu života koji je novokrštenik odabrao. Hinduističke grupe traže od svojih sljedbenika već navedenu askezu u prehrani, ali više kao sastavni dio procesa ovladavanja sobom. Sljedbenici iscjeliteljskih sekti odbijaju liječničku pomoć, čak i kada treba spasiti dijete od smrti, u duhu poslušnosti Bibliji i zakonu Božjem, takvom kakvim ga oni shvaćaju. Elitističko ponašanje nije uostalom svojstveno samo vjerskim grupama. Spartanci i Zulu imali su također svoj način života, svoje obrede uvođenja, provjere prigodom primanja koje mogu jamčiti čistoću i dostojnost pripadanja grupi. Ali u očima sljedbenika sekti određena veća rigoroznost etičkih normi nadasve je vrijednosni dokaz uzvišenosti 18
ŠTO JE SEKTA?
Istine za koju su oni uvjereni da je posjeduju. Istina je bila objavljena putem inicijacije, pomoću lanca velikih učitelja koji seže sve do izvorne tradicije, kažu rozenkrojceri, teozofi, članovi Nove Akropole, martinisti i svi predstavnici ezoterizma i gnoze. Neka od spomenutih obilježja mogu međutim s vremenom izblijedjeti zbog velikog broja pristupnika, zbog društvenog konformizma pri prenošenju vjerovanja na djecu rođenu u grupi, zbog povećanja broja kontakata pod pritiskom događaja, konačno zbog integriranja u globalno društvo, kao što je bio slučaj s mladima zvanima Jehovini svjedoci koji su 1996. prihvatili Statut nadziratelja savjesti. Pokušaj klasifikacije. Prema klasičnoj opisnoj tipologiji razlikovat ćemo: pokrete buđenja, kao što su kvekeri ili pentekostalci; iscjeliteljske sekte, kao što su antuanisti ili Kršćanska znanost; milenariste, kao što su Jehovini svjedoci i Božja Djeca; sinkretističke religije, kao što su kaodaizam ili antropozofija; gnoze, kao što su scijentologija ili teozofija; istočne religije, kao što su Svjesnost Krišne (puni naziv: Međunarodno društvo za svjesnost Krišne) i svi nadomjesci hinduizma i budizma. Suptilnija klasifikacija uzimala bi u obzir razloge zbog kojih se sekte pojavljuju. Sekta sebe doista predlaže kao put spasenja. Svaka nudi svoj vlastiti program i zahtijeva određeni stav u odnosu na vanjski svijet koji izjednačava sa zlom 19
SEKTE
i Sotonom. Sociolog Bryan Wilson³ iz toga izvlači zasebnu podjelu. – Pod obraćeničkom sektom podrazumijeva se ona koja predlaže put unutarnjeg i osobnog obraćenja (pokreti za Isusa, pentekostalni pokret). – Revolucionarne sekte organiziraju se na temelju uvjerenja da će se svijet preobraziti jednim izravnim Božjim zahvatom (Jehovini svjedoci, Sveopća crkva Božja). – Introverzionističke sekte traže spasenje u povlačenju isključivo u svoju vjersku zajednicu nakon posvemašnjeg raskida odnosa s pokvarenim društvom (amiši, sljedbenici Krišne). – Manipulirajuće sekte traže nadnaravna i okultna sredstva i izrazito ljudske tehnike za postizanje spasenja (scijentologija, rozenkrojceri). – Taumaturgijske sekte očekuju spasenje, zdravlje, pomoću izravnog i čudotvornog spašavanja (antuanizam, Mahikari). – Reformističke sekte predlažu reformu svijeta po dobrovoljnoj reformi savjesti (kvekeri). – Utopističke sekte reformu vide kao plod preobrazbe društva pomoću samih vjerskih principa (Prijatelji čovjeka, behaisti). Ove su klasifikacije krhke jer sektaški fenomen, koji je već poprimio veliku raznolikost, nosi u samome sebi svojstvo neograničenog broja ³ Les sectes religieuses, Paris, Hachette, 1970. U novije doba, James Beckford razlikuje tri organizacijske sheme: grupe utočišta, grupe reformista i grupe oslobođenja.
20
ŠTO JE SEKTA?
varijacija. Grupe evoluiraju. Neki oblici pentekostalnog pokreta postali su vrlo bliski katolicizmu u karizmatskoj obnovi. Pokreti nastali u Indiji i u vedskoj tradiciji, kao što je transcendentalna meditacija ili neo-sannyas, postali su pokreti razvoja ljudskog potencijala napuštajući gotovo posve svaku povezanost s religijskim. Granice među denominacijama brišu se jednako brzo kao i granice između zemalja, pa otuda neka vrsta zajedničkoga vjerskog tržišta, fluidnog i pokretljivog. Štoviše, rascvat je sekti u naše doba u cjelini obilježen snažnim “gnostičkim” konotacijama. Novi element: buđenje gnosticizma. “Gnostik” u širokom značenju pojma jest onaj koji spoznaje (zna) jer je doživio objavu. I upravo po toj spoznaji on će biti spašen. On “ne vjeruje”, jer je vjera u njegovim očima inferiorna spoznaji. On “zna”, jer je posvećen. Međutim, u cjelini novih pojava koje smo globalno upravo opisali možemo zajedno s Bergeronom razlikovati dvije velike grupe: – Grupe koje se nadahnjuju na židovsko-kršćanskim doktrinarnim temeljima i uvelike se pozivaju na Bibliju: Jehovini svjedoci, mormoni, Kršćanska znanost i Sveopća crkva Božja. – Grupe koje nude sinkretističke spojeve crpeći istodobno iz religija Istoka, ezoterijske tradicije i suvremenih istraživanja o proširenju svijesti. U toj drugoj cjelini židovsko-kršćanski temelj preoLe cortège des fous de Dieu, Montréal, Ed. Paulines, l982.
21
SEKTE
blikovan je, prilagođen, reinterpretiran, kako bi se mogao uklopiti u vrlo različite sinteze koje ipak imaju ista zajednička obilježja. S tendencijom više “mističkom” nego “sektaškom” te grupe tvore jednu novu gnozu, ponovno buđenje staroga gnosticizma: teozofija, antropozofija, rozenkrojceri, Sveopće bijelo bratstvo, Pokret Graal, tradicionalni Red martinista, Nova Akropola, scijentologija, Atlantis, Metanoja, Nova misao i također grupe oko spiritizma, Reda pseudotemplara, oko kozmičkih znanosti i izvanzemaljaca, oko pokreta razvoja ljudskog potencijala. Sve te mnogobrojne i raznolike pokrete karakteriziraju određeni zajednički stavovi, formulacije i slične prakse unatoč prividnim razlikama: čežnja za spasonosnim prosvjetljenjem, za potpunom spoznajom koja je uzvišenija od vjere i razuma (“Mi vam otkrivamo tajne svijeta”, obećavaju rozenkrojceri); tvrdnja o kontinuitetu između čovjeka i Boga, obojici satkanih od istog materijala; mogućnost dosegnuća božanskog uzdizanjem u “viša stanja svijesti”; tehnike duhovnog buđenja, koje se prenose inicijacijom, za oslobađanje toga djelića božanskoga kozmičkog koji je u nama. Gnosticizam je jedna posebna vrsta religioznosti koja nastaje spontano u svim razdobljima, osobito na obalama Sredozemnog bazena i u Europi, u vremenima velikih kriza smisla. To objašnjava klasifikacija koju mi sada predlažemo. 22
ŠTO JE SEKTA?
Praktična podjela. U radnoj tipologiji, u sadašnjem stanju vjerskih prilika, grupe i pokrete možemo rasporediti u tri glavne cjeline: 1) Sekte židovsko-kršćanskog nadahnuća koje su prepoznatljive po svojem pozivanju na Bibliju, očekivanju skorog svršetka vremena, nadahnjivanju Duhom. 2) Grupe orijentalnog nadahnuća koje su se ukorijenile na zajedničkom tlu hinduizma i budizma, ponekad i na islamskom sufizmu. Usredotočene na mistično iskustvo, organizirane oko učitelja posjednika obećavajuće spoznaje, cilj im je omogućiti ostvarenje čovjekova “ja” uzdizanjem do kozmičkog Izvora, principa bitka. 3) Grupe i smjerovi gnostičkog tipa, “mističke”, nadahnjuju se na dvjema prethodnim cjelinama. Ali one nadasve crpu iz paralelne tradicije Zapada, iz te cjeline vjerovanja i prakticiranja koja se je održala paralelno sa službenim naučavanjem crkava (kao što je učinila sinkretistička religija vudu na otocima), iz ezoterookultizma. To čine u eklektičkom i sinkretičkom duhu. Također se i one pozivaju na Bibliju. No one je iščitavaju u svjetlu svojih vlastitih interpretacija. Njihov “Isus”, na primjer, jest Učitelj, Inicirani, Poticatelj, jedno posebno očitovanje krističkoga sveopćega kozmičkog principa, a ne Sin Božji. Ova tri univerzuma smisla konkretiziraju se u mnoštvu skupina kroz suptilne isprepletenosti. Tom ćemo se podjelom služiti kako bismo postupno razmrsili tu zavrzlamu sekti. 23
SEKTE
U korijenu je sekte prosvjed. Vratimo se ponovno disidentskim grupama proizišlima iz zapadnog kršćanstva. Na njihovu izvorištu nalazimo dvojako prosvjedovanje: protiv društva i crkava. Njihovo pobunjeničko obilježje na neki ih način čini različitima od novih sekti prispjelih s Istoka. Misija božanske svjetlosti gurua Maharaja Jija, na primjer, nadovezala se je na hinduizam. No, ona nije centralizirana religija koja je hijerarhijski uređena kao kršćanstvo. To je jedan vjerski smjer koji u sebi okuplja posve različita vjerska iskustva. Nije dakle potrebno “izići” iz hinduizma da bi se prakticirao neki drugi zasebni put. Jednako tako, Soka Gakkai, sekta u snažnom rascvatu u Japanu, a ukorijenila se je i u Francuskoj, predstavlja sebe kao školu mudrosti koja preuzima učenje monaha Nichirena (1222.–1282.), koji je čašćen kao istinski Buddha. Ta sekta nije nastala iz protesta prema mjesnoj “budističkoj crkvi”, nego iz određene civilizacijske potrebe: ispuniti ideološku prazninu koja je nastala kao posljedica poraza zemlje paralelno s pobjednikovim uvođenjem američkog načina života (american way of life). “Sekta” pokriva tako, na Istoku, sociološku stvarnost dosta različitu od one kako je shvaćaju srednjovjekovna i suvremena odmetništva koja su usvojila uobičajeno pojmovlje sociologije religije. Nyingmapa, kagyupa, sakyapa i gelugpa, koje se u Tibetu nazivaju sektama, zapraTu smo temu razradili u: Croire en dialogue, Limoges, Droguet et Ardant, 1979.
24
ŠTO JE SEKTA?
vo su obične škole tibetanskog budizma povijesno postavljene u političko suparništvo. Kršćanstvo naprotiv u zajednici velikih religija ima svoju posve specifičnu povijest. Vrlo rano povezano s Rimskim Carstvom, od Konstantina početkom 4. stoljeća, i prema tome s njegovim kulturnim, administrativnim i političkim uređenjem, snažno se učvršćuje u jednu Crkvu rigorozno hijerarhijski uređenu, po uzoru na carsku moć. Crkva će vršiti budnu kontrolu na doktrinarnom području. Svako dogmatsko odmetništvo stavlja u opasnost povezanost vjerske i društvene građevine. Jer antičko je društvo sakralno društvo: car predstavlja božanstvo; društveni je red plod božanskoga reda u istom smislu kao i naravni red. Svako mijenjanje ustaljenoga reda, svako osporavanje, napad je na društveni red jednako kao i na vjerski i obratno. Osim toga, utemeljitelj sekte nije svatko tko to hoće. Dovođenje u pitanje postojećeg reda može doći samo od novog shvaćanja božanskog reda koje se obično dogodi po čovjeku koji za sebe izjavljuje da ga je izravno nadahnuo Duh. Taj će se, čak i onda kad pretendira na redoviti povratak čistim izvorima evanđelja (kao Menno Simons (1492.– 1559.), utemeljitelj menonita, Edward Irving (1792.–1834.), utemeljitelj Katoličke apostolske crkve ili John Nelson Darby (1800.–1882.), koji je 1828. napustio Anglikansku crkvu radi osnivanja “slobodnih” zajednica), u istom trenutku susresti 25
SEKTE
s religijskim aparatom koji upravlja naslijeđem Isusa Krista. I tako će doći u situaciju da ne prihvaća svećenički autoritet i doktrinarnu kontrolu, da odbija crkvenu organizaciju i odnose zavisnosti unutar Crkve. Proroci i reformatori. Osporavanje i želja za reformom iskristalizirat će se oko nekoga karizmatskog vođe ili nekog reformatora u “osjećajnu zajednicu laika” (Max Weber), koja se trudi živjeti u skladu s reformom koju smatraju svojim zavjetom i žele da i drugi otkriju njezinu poruku. No namjera osporavatelja u početku nije odijeliti se od matične Crkve, nego probuditi na obnovu. Utjecaj proroka na grupu povezan je na osobit način s njegovim karizmatskim darom. On se pokazuje kao čovjek obdaren snagom i darovitošću koja nije uobičajena, čemu njegovi vjernici odmah pripisuju nadnaravna svojstva: to je Božji poslanik. “Vođa poslan od Boga utemeljit će savršenu obitelj i rasprostraniti taj uzor posvuda”, tako se misli za Moona u kojem sljedbenici vide novoga mesiju. I drugi se kršćani mogu naći u neskladu sa svojom Crkvom (na poseban način kad je riječ o shvaćanju Svetog pisma bez pretendiranja da bi oni zbog toga bili nadahnuti proroci). To su reformatori. Oni žele ponuditi novo shvaćanje doktrine (nauka) i tako sudjeluju u rađanju novoga vjerskog smjera. To onda najčešće vodi k rascjepu. Na takav se je način Charles T. Russel 1874. odijelio 26
ŠTO JE SEKTA?
od adventista, koji su pak proizišli od baptista, jer se nije s njima složio oko datuma svršetka svijeta, te je utemeljio Studente Biblije (buduće Jehovine svjedoke). Alexandre Freytag odijelio se poslije od njih i 1920. utemeljio Prijatelje čovjeka, jer je otkrio novo biblijsko shvaćanje uspostave kraljevstva Božjega na zemlji. Daljnje cijepanje potaknuo je Bernard Sayerce, koji je utemeljio francuski ogranak, te Lidija Sartre i njezin nadljednik Joseph Neyrand koji su zagovarali povratak obrađivanju zemlje u seoskom prostoru u Lot-et-Garonneu. Sektaško osporavanje. Ono je usmjereno na crkveni monopol pristupa nadnaravnomu. To je misao vodilja Jehovinih svjedoka koji Crkvu izjednačavaju s “velikom prostitutkom” iz Otkrivenja. Manje zbog protivljenja u odnosu na osobe, a više zbog kontrole koju crkveni službeni predstavnici “pretendiraju imati” nad sredstvima spasenja (osobito sakramentima) i nad tumačenjem riječi Božje. Osim toga, nastavljaju Jehovini svjedoci: “Domalo Bog će od njih tražiti račune: trulo stablo, kršćanstvo, uskoro će biti odrezano i uništeno kao vatrom.” Na Zapadu, doista, kršćanstvo se kao religija učvrstilo po strogom preciziranju nauka, izraženom u rigoroznim formulama Vjerovanja. Bespogovorno pristajanje vjernika uz te sažetke vjere bilo je prvo mjerilo pravovjernosti osoba i grupa. I nakon dugih borbi s arijanizmom i Nicejskog sabora (325.) jedinstvo se društvene kršćanske 27
SEKTE
skupine stvaralo i razaralo na saborima gdje se je učvršćivao autoritet kao jamstvo rigoroznosti doktrinarnog korpusa i ispravnosti etičke i liturgijske prakse. To objašnjava da ne opravdava nesnošljivost kršćanstva prema svojim otpadnicima, crkvenu moć koja je posezala za svjetovnom rukom da bi uništila albigenze i kamisare. Obrasci Vjerovanja imaju doista, u toj perspektivi, vrhovno normativno obilježje kao uporišne točke pripadnosti kršćanskoj grupi, izjednačenoj s društvenom u njezinoj cjelovitosti. Drugi vatikanski sabor u Katoličkoj je crkvi otvorio u naše doba put prema suptilnijem shvaćanju odnosa prema onima koji vjeruju na drukčiji način. Nove perspektive ekumenizma, deklaracije o odnosima s kršćanskim religijama i o vjerskoj slobodi označile su analogno pomalo nove putove za odnose s disidentskim skupinama. Bilješka: reformatori. Kršćani reformatori, koji snažno “protestiraju” protiv napuštanja evanđeoskih vrijednosti za koje su očekivali da će ih pronaći u Crkvi svojega vremena, postojali su uvijek tijekom povijesti kršćanstva, čak i prije reforme u 16. stoljeću. Većinom se smatra da se je to napuštanje dogodilo u 4. stoljeću, s Konstantinom, kada se je Crkva koja je bila priznata kao državna religija upustila – kažu oni – u sva kompromiserstva s civilnim moćnicima. Ali kako sagledati razdoblje koje dijeli reformatorsku sektu od onoga vremena kada je mjesna 28
SADRŽAJ
Uvod SEKTE, PROBLEM DANAŠNJICE ........................ 5 Razbuktavanje, str. 5; Kulturološki kontekst, str. 6; Fenomen sekti na socio-religijskom području, str. 8.
Prvo poglavlje – ŠTO JE SEKTA? ......................... 11 I. Pojam istodobno društveni i teološki............... 11 “Sekta” i “sektaški”, str. 11; Poimanje sekte u opreci s Crkvom, str. 12; Razlikovna obilježja sekte, str. 14; Izbor dobrovoljan i obostran, str. 15; Izdvajanje i isključivost, str. 16; Poistovjećivanje s grupom, str. 16; Nadzor i isključivanje, str. 17; Elitizam i ozakonjenje izravno od Boga, str. 18; Pokušaj klasifikacije, str. 19; Novi element: buđenje gnosticizma, str. 21; Praktična podjela, str. 23; U korijenu je sekte prosvjed, str. 24; Proroci i reformatori, str. 26; Sektaško osporavanje, str. 27; Bilješka: reformatori, str. 28.
II. Uzrok suvremenoga rascvata novih vjerskih pokreta? .......................................... 30 Problem društva, str. 30; Osobne potrebe, str. 31; Novi povodi za društveno nezadovoljstvo, str. 32; Ozračje zabrinutog iščekivanja i apokalipse, str. 33; Promjena religijskog osjećaja, str. 36; Traženje znanstvenoga zaštitnog znaka, str. 38; Univerzalizam i sinkretizam, str. 39.
Drugo poglavlje – SKUPINE PROIZIŠLE IZ ŽIDOVSKO-KRŠĆANSKOG STABLA................ 41 149
SADRŽAJ
I. Milenarizmi ........................................................... 41 Povratak mesijanizma i milenarizma, str. 42.
1. JEHOVINI SVJEDOCI ........................................ 44 Povijest svijeta, str. 46; Biblija, str. 47; Promjenjiv nauk, str. 48; Bog, Isus, Trojstvo, Jehova, str. 49; Vrlo strukturirana organizacija, str. 50; Prosvjedni pokret, str. 52.
2. POKRETI NOVOG DOBA (NEW AGE POKRETI) ........................................... 54 Godina 2000. i doba Vodenjaka, str. 54; “Harmonija”, “vibracije” i “mutanti”, str. 55; Mnoštvo grupa, str. 56.
3. OSTALI MILENARISTIČKI POKRETI ........... 57 Adventisti sedmog dana, str. 57; Prijatelji čovjeka, str. 58; Slavni križ dozulski, str. 58; Sveopća crkva Božja, str. 58; Mormoni (Crkva Isusa Krista svetaca posljednjeg dana), str. 59.
II. Pokreti buđenja ................................................... 59 4. DJECA BOŽJA (1969.) ILI OBITELJ LJUBAVI (1977.) ............................... 61 Na svojem početku, pokreti za Isusa, str. 61; Djeca Božja (Children of God), str. 62; Nauk bijega od “svijeta”, str. 62.
5. OSTALI POKRETI BUĐENJA .......................... 63 Vojska spasa, str. 63; Međunarodna zajednica poslovnih ljudi cjelovitog evanđelja, str. 64; Darbisti, str. 64; Katolička apostolska crkva, str. 64; “Evangelici”, str. 64; Menoniti, str. 65; Pentekostalci, str. 65; Kvekeri ili “Društvo prijatelja”, str. 65.
III. Iscjeliteljske grupe ............................................. 66 6. NEKE ČUDOTVORNE GRUPE ....................... 66 150
SADRŽAJ
Antuanizam, str. 66; Poziv na život (IVI), str. 67; Mahikari, str. 67; Montfavet (Sveopća kršćanska crkva Krista iz Montfaveta), str. 67; Kršćanski scijentisti (Christian Science Church), str. 68.
Treće poglavlje – ISTOČNJAČKI, EZOTERIJSKI, GNOSTIČKI POKRETI ............... 69 I. Grupe došle s Istoka ............................................ 69 “Invazija” koja ima dugu povijest, str. 69; Očekivanje jednoga “Svjetskog instruktora” za Kristov povratak, str. 70; Suvremena navala grupa, str. 71; Bolje i gore, str. 72; Povećanje brojnosti novih religija i na Istoku, str. 73.
7. KRIŠNA (MEĐUNARODNO DRUŠTVO ZA SVJESNOST KRIŠNE) ................ 74 8. MAHIKARI (SVJETLO ISTINE) ....................... 77 9. MOON UDRUŽENJE ZA UJEDINJENJE SVJETSKOG KRŠĆANSTVA (AUCM) ILI CRKVA UJEDINJENJA .................................... 79 10. OSTALI POKRETI ORIJENTALNOG NADAHNUĆA ....................................................... 82 Behaizam (Univerzalna vjera – ili svjetska – baha’i), str. 82; Bhagwan (Pokret neo-sannyas Bhagwana Shreea Rajneesha), str. 83; Brahma Kumari (Duhovno sveučilište Brahma Kumari), str. 83; Guru Maharaj Ji, str. 83; Soka Gakkai (Nichiren Shoshu), str. 84.
II. Grupe proizišle iz ezoterizma, gnoze, pokreta za razvoj ljudskog potencijala ................ 85 Buđenje gnoze, str. 86; Vrlo različite grupe, str. 87; Zasebno religijsko iskustvo, str. 89; Nove terapijske skupine s okusom religijskog, str. 90.
151
SADRŽAJ
11. RUŽA I KRIŽ (ROZENKROJCERI) ............... 91 Bratstvo ružokrižara, str. 92; Lectorium Rosicrucianum, str. 92; Drevni mistični red Ruže Križa, str. 92.
12. SCIJENTOLOGIJA (CRKVA SCIJENTOLOGIJE) ................................. 94 13. OSTALE GRUPE IZ OVOG PODRUČJA ..... 97 AAO, str. 97; Antropozofija, str. 97; Atlantida, str. 98; Svjetska dobra volja, str. 98; Zajednica kršćana, str. 98; Ekoživot, str. 98; Izvanzemaljci – UFO – (religije izvanzemaljaca), str. 99; Sveopće bijelo bratstvo, str. 99; Martinisti (Red martinista), str. 100; Transcendentalna meditacija, str. 100; Nova Akropola, str. 101; Djelo krističke reintegracije, str. 101; Red sunčanog hrama, str. 101; Raelijanci, str. 102; Teozofija (Teozofsko društvo), str. 102.
Četvrto poglavlje – PROSUDBA ........................ 104 I. Jesu li sekte i novi vjerski pokreti opasni? .... 104 Tri vida pitanja, str. 104; Zdrava prevencija ili nepravedna nesnošljivost?, str. 108; Jesu li novi vjerski pokreti sekte?, str. 110; Kriteriji prepoznavanja opasne sekte, str. 112; Kako se može upasti u zamku sekte?, str. 114.
II. Pod kojim vidom sekte postavljaju pitanje društvu? ..................................................... 116 Sekte i “svijet”, str. 116; Milenarizmi i iščekivanje Kraljevstva: novoga društva, str. 117; Apolitizam i podvrgavanje postojećem poretku, str. 118; Zauzimanje stajalištâ koja su neizbježno politička, str. 121.
III. Stajalište države u odnosu prema sektama.. 122 Država naspram sekta, str. 122; Reakcije građana, str. 123; Pokušaji državne kontrole, str. 125.
152
SADRŽAJ
Peto poglavlje – KAKO SE POSTAVITI PREMA SEKTAMA I NJIHOVIM VJERNICIMA? ....................................................... 127 I. U pozadini, kulturološki nered ....................... 128 Vjerski pluralizam i nomadizam, individualizam, str. 128; Kulturni rascjep, str. 130; Ovisnost i pristupanje u totalitarnu sektu, str. 131.
II. Koje stajalište odabrati? ................................... 133 Otkriti skrivene pobude, str. 133; Okolnosti posve različite, str. 135; Pripremiti povratak, str. 137; Podsjetnik konkretne pomoći, str. 138; Pomoći osobi da se vrati na pravi put, str. 140; “Deprogramirati”?, str. 142; Je li moguće izići iz sekte?, str. 144.
Zaključak ................................................................. 146 Sadržaj ..................................................................... 149
153
PREPORUÄŒUJEMO
www.verbum.hr
PREPORUÄŒUJEMO
www.verbum.hr
PREPORUÄŒUJEMO
www.verbum.hr
PREPORUÄŒUJEMO
www.verbum.hr
PREPORUÄŒUJEMO
www.verbum.hr
Nakladnik: VERBUM d.o.o. Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u studenome 2014.
VERBUM USKLIČNIK
!
Fenomen širenja sekti i novih religioznih pokreta već je duže vrijeme prisutan na Zapadu, a posljednjih godina i Hrvatska postaje sve zanimljivijim područjem za razne duhovne emisare. Ova knjiga pruža sociološki i teološki utemeljen prikaz fenomena sekti, propituje njihove korijene, uzroke širenja kao i moguće opasnosti i perspektive s tim u svezi. Osim toga knjiga sadrži i pregledne informacije o mnogim sektama i novim religioznim pokretima (istočnjačkim, ezoterijskim i kršćanskim) te doista može poslužiti kao tematska mini-enciklopedija nudeći odgovore na sljedeća pitanja: • Što je sekta? • Koje su skupine proizišle iz židovsko-kršćanskog stabla? • Koji su istočnjački, ezoterijski i gnostički pokreti? • Jesu li sekte i novi vjerski pokreti opasni? • Kako se postaviti prema sektama i njihovim vjernicima? O Jehovinim svjedocima, New Ageu, adventistima, mormonima, pentekostalcima, menonitima, kvekerima, Hare Krišni, Crkvi ujedinjenja, behaistima, Soka Gakkai, rozenkrojcerima, antropozofiji, UFO-sektama, transcendentalnoj meditaciji, Novoj Akropoli, raelijancima i teozofiji saznajte u ovoj vrijednoj i zanimljivoj knjizi koja je sada iznova dostupna u džepnom uvezu biblioteke Uskličnik. Jean Vernette (1929.-2002.) francuski je teolog i filozof, jedan od najpoznatijih stručnjaka za problematiku vjerskih sekti i novih religioznih pokreta. Bio je voditelj nacionalnog Ureda za pastoral, sekte i nove oblike vjerovanja u sklopu općeg pastoralnog djelovanja Crkve u Francuskoj. Surađivao je s raznim časopisima i objavio više desetaka knjiga koje su prevedene na brojne svjetske jezike.
ISBN 978-953-235-405-8
VERBUM
9 789532 354058
49 kn
www.verbum.hr