Issuu

Christopher Kaczor

SEDAM VELIKIH MITOVA O K ATOLIČKOJ CRKVI k ako razlikovati činjenice od zabluda

VERBUM

Christopher Kaczor SEDAM VELIKIH MITOVA O KATOLIÄŒKOJ CRKVI

Biblioteka:

Posebna izdanja

99.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: Mijo PaviÄ‡

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

Christopher Kaczor

SEDAM VELIKIH MITOVA O KATOLIČKOJ CRKVI Kako razlikovati činjenice od zabluda

VERBUM Split, 2015.

Naslov izvornika: Christopher Kaczor, THE SEVEN BIG MYTHS ABOUT THE CATHOLIC CHURCH – Distinguishing Fact from Fiction about Catholicism © 2012 by Ignatius Press, San Francisco © za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2015. Izvršna urednica: Lidija Piskač, mag. theol. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Tiskano uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 230.1 KACZOR, Christopher Sedam velikih mitova o Katoličkoj Crkvi : kako razlikovati činjenice od zabluda / Christopher Kaczor ; <prijevod Mijo Pavić>. - Split : Verbum, 2015. - (Biblioteka Posebna izdanja / Verbum ; 99) Prijevod djela: The seven big myths about the Catholic Church - distinguishing fact from fiction about catholicism. ISBN 978-953-235-450-8 I. Katolička Crkva -- Apologetički radovi 151220058

Posvećeno Milesu i Shirlee Kessler, dvoma među mojim najboljim učiteljima, dvoma među mojim najboljim prijateljima

UVOD

Ne postoji ni 100 ljudi na svijetu koji zaista mrze Katoličku Crkvu, ali milijuni ljudi mrze ono što percipiraju kao Katoličku Crkvu. biskup Fulton J. Sheen

Ateistički novinar Peter Seewald jednom je postavio ovo pitanje Josephu Ratzingeru, budućemu papi Benediktu XVI.: “Koliko je putova do Boga?” Kardinal Ratzinger mu je odgovorio: “Onoliko koliko je ljudi.”1 Svatko od nas ima svoj vlastiti životni put; svatko od nas ima svoja vlastita pitanja, susreće se s vlastitim izazovima i mogućnostima; svakoga od nas Bog poziva da ga ljubi i da ljubi druge te tako pronađe sreću. Govoreći s kršćanskoga motrišta, Bog nas ne prepušta samima sebi i ne ostavlja nas da bespomoćno lutamo u potrazi za srećom i smislom. Zapravo, Bog nam ukazuje na pouzdan put povratka k njemu. Bog nam otkriva puninu istine o tome kakav je naš položaj kao ljudi na ovomu putovanju, daje nam svoje svjetlo koje nas vodi i daje nam snagu na našemu pu1

Joseph Ratzinger, Salt of the Earth: Christianity and the Catholic Church at the End of the Millennium; An Interview with Peter Seewald (San Francisco: Ignatius Press, 1997), str. 8.; usp. Joseph Ratzinger/Benedikt XVI., Sol zemlje, Vesela izdanja, Zagreb, 2011., str. 8.

SEDAM VELIKIH MITOVA O KATOLIČKOJ CRKVI

tu. Isus je Božja objava o onome što Bog jest i odgovor na pitanje što znači biti potpun čovjek. Isus je i danas – dvije tisuće godina poslije svojega rođenja – osoba poznata po svojoj mudrosti, sućuti i hrabrosti. Isus je kršćanima više od sveta mudraca. Kršćani vjeruju u istinitost riječi koje je Isus rekao o sebi: “Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni” (Iv 14,6). Iako danas mnogi ljudi nazivaju sebe kršćanima, vjeruju da mogu bez Crkve. Oni ljube Isusa i dive mu se, ali osjećaju odbojnost prema Crkvi i sumnjičavi su prema njoj. Govoreći o ovomu fenomenu nadbiskup New Yorka Timothy Dolan dotaknuo se poznate pripovijesti o Savlu, kasnije sv. Pavlu, koji je srušen s konja na putu za Damask: Savao se osvrnuo oko sebe i začuo glas koji mu je govorio: “Savle, Savle, zašto me progoniš?” “Tko si ti, Gospodine?” upita ga Savao. A glas mu odgovori: “Ja sam Isus koga ti progoniš.” A sada, dragi moji prijatelji u Kristu, razmotrite pažljivo ove riječi. Isus nije rekao: “Progoniš moje učenike.” Nije rekao: “Progoniš moje sljedbenike.” Isus nije rekao: “Progoniš moje prijatelje.” Nije rekao ni: “Progoniš moju Crkvu.” Ne. Rekao je: “Zašto me progoniš?”... Isus i njegova Crkva su jedno. Isus stavlja znak jednakosti između sebe i svoje Crkve. Isus i njegova Crkva slični su pogodbi sastavljenoj od više različitih segmenata... Bojim se da živimo u vremenu kada ljudi vjeruju da mogu imati Krista bez Crkve. Ljudi žele kralja bez kraljevstva. Žele pastira bez stada. Žele duhovnu obitelj, dakako, u kojoj će Bog biti njihov Otac, Isus njihov brat, a oni njegovo jedino dijete. Žele vjerovati, ali

UVOD

ne i pripadati. Žele generala bez vojske. Žele duhovnost bez religije. Žele vjeru bez vjernika. Žele Krista bez njegove Crkve.2

Mnogi ljudi nazivaju sebe kršćanima, ali misle da Crkva nije važna. Štoviše, iz mnoštva razloga odbijaju Crkvu. I pored toga, Isus vidi duboko jedinstvo između sebe i svojega tijela, Crkve. Prihvatiti Krista znači postati dijelom ovoga tijela, pripadnik Crkve. Najveća prepreka koja ljudima onemogućuje vidjeti da su Krist i njegova Crkva jedno jest grješnost pripadnika Crkve. G. K. Chesterton na jednomu mjestu kaže: “Jedini valjan argument protiv kršćanstva jesu kršćani sami.”3 Grijesi svakoga od nas koji sačinjavamo Crkvu čine Isusovu poruku nedovoljno vjerodostojnom i nanose štetu poslanju Crkve koje joj je odredio sam Isus – da učini sve narode njegovim učenicima. Ovi grijesi, među koje spadaju vrlo ozbiljni grijesi svećenikâ koji su seksualno zlostavljali maloljetnike i biskupâ koji nisu na prikladan način djelovali i spriječili nova zlostavljanja, otežavaju prenošenje Isusove poruke. Čineći ova zlodjela pripadnici Crkve odvajaju se od Isusa, baš kao što su se od njega odvojili apostoli kada su svi do jednoga napustili Isusa u njegovoj muci. Ovim grijesima izdajemo Isusa, baš kao što ga je Petar svojedobno triput zanijekao. Isusovi su učenici nastavili nijekati Isusa i tije2 3

Nadbiskup Timothy Dolan u govoru na Molitvenomu doručku u Los Angelesu 21. rujna 2010. Kako navode Peter Kreeft i Ronald Tacelli, Handbook of Catholic Apologetics: Reasoned Answers to Questions of Faith (San Francisco: Ignatius Press, 2009), str. 180.

SEDAM VELIKIH MITOVA O KATOLIČKOJ CRKVI

kom narednih stoljeća. Nažalost, svaki katolik može po istini reći: “Sagriješih vrlo mnogo, mišlju, riječju, djelom i propustom.” Grijesi o kojima govorimo ne mijenjaju ništa na stvarnosti jedinstva Crkve i Isusa. Crkva ostaje i dalje sjedinjena s Isusom, tj. ostaje i dalje sveta, jer Krist u njoj djeluje na trojak način. Kao prvo, Isus ostaje jedno sa svojom Crkvom po sedam svetih sakramenata – izvanjskim znakovima koje je utemeljio sam Isus putem kojih Bog na nas ljude izlijeva svoju milost, a podjeljuju ih njegovi svećenici. Sakramenti zadržavaju svoju moć preobrazbe Isusovih sljedbenika neovisno o tome je li svećenik koji ih podjeljuje veliki svetac ili veliki grješnik. Slično tome, Isusove riječi koje čitamo u Bibliji ostaju istinite čak i kada je osoba koja ih čita naglas zlotvor. Nedostojnost svećenika ne oduzima moć biblijskim riječima niti dokida snagu sakramenata. Drugo, jedinstvo Krista i Crkve pokazuje se u njezinim svecima, ljudima koji najpotpunije primaju njegovu sakramentalnu milost i žive u skladu s njegovom porukom. Ako je najbolji argument protiv kršćanstva u (lošim) kršćanima, tada je najbolji argument u prilog kršćanstvu u (dobrim) kršćanima. Doista, kršćanstvo se ispravno ocjenjuje ne po svojim velikim grješnicima, već po svojim velikim svecima, jer su upravo sveci, ne grješnici, oni koji su svojim životom svjedočili poruku evanđelja. Je li pošteno ocjenjivati neku bolnicu po pacijentima koji se ne obaziru na liječnikove upute i ne uzimaju propisane lijekove? Je li pošteno ocjenjivati neku školu po učenicima koji ne obraćaju pažnju na nastavnikovo izlaga10

UVOD

nje i ne pišu domaće zadaće? Svetost Crkve, njezino jedinstvo s Isusom, najbolje se vidi u njezinim svecima, u onima koji su najpotpunije živjeli poruku i sakramentalni život Crkve: u sv. Franji Asiškomu i u Majci Tereziji, kao i u svetim ljudima koje smo osobno upoznali. Naposljetku, jedinstvo Krista i Crkve pokazuje se u tome što Crkva ne može naučavati kao istinu nešto što je lažno u pitanjima vjere i morala. Krist je došao na ovaj svijet da nas pomiri s Ocem i da nam kaže istinu u ljubavi. Ako nema vjerodostojna tumača Isusove poruke, njegova poruka može biti kompromitirana. Isus nas je ljubio toliko da nam je dao vjerodostojna tumača Evanđelja kako bi se njegova poruka mogla vjerno prenositi u svakomu vremenu. Katolici vjeruju da je vjerodostojno tumačenje Evanđelja sadržano u naučavanju Crkve, napose pape. Sveti otac, rimski biskup, govori suvremenim jezikom, reagira na znakove vremena i tumači ljudsko iskustvo, Sveto pismo, crkvene koncile i iskaze svojih prethodnika na Petrovoj Stolici u svjetlu suvremenih pitanja, potreba i interesa. Kristov namjesnik na zemlji, unatoč osobnim slabostima i ograničenjima, čuva jedinstvo Crkve i, vođen Duhom Svetim, zadužen je i dalje očinski se skrbiti za Crkvu ovdje na zemlji. Čineći to svaki Kristov namjesnik na zemlji sličan je Petru kojega je Gospodin, iako ga je triput zanijekao, pozvao da učvršćuje svoju braću i pase Kristovo stado. Važno je shvatiti da Crkva nikada nije tvrdila da će njezini vjernici i svećenici biti slobodni od počinjanja nedjela. Postoji razlika između nezabludivosti (nemogućnosti naučavanja kao istine nečega što je 11

SEDAM VELIKIH MITOVA O KATOLIČKOJ CRKVI

lažno) i bezgrješnosti (nemogućnosti da se počini grijeh). Službeno, formalno naučavanje Crkve je, u stanovitu, ograničenu broju slučajeva nezabludivo, ali nitko u vojujućoj Crkvi nije bezgrješan. Pape, biskupi i svećenici mogu biti jednako dobri i loši kao bilo tko drugi. Osim toga, nezabludivost nema nikakve veze s upravljanjem Crkvom. Tako su, primjerice, učinjene ozbiljne pogrješke što se tiče postavljanja najbolje osobe za biskupa ili isključivanja nevaljalih svećenika iz službe. Lord Macaulay jednom je rekao: “Poslije dugotrajna proučavanja moram, kao protestant, sa stanovitom dozom žaljenja priznati kako vjerujem da je Rimokatolička Crkva božanskoga podrijetla jer ni jedna ljudska ustanova kojom se upravlja ovako podlo ne bi opstala ni dva tjedna.”4 Skandali i grijesi ljudi u Crkvi žalosna su stvarnost već dvije tisuće godina i oni će se nastaviti do kraja vremena. Ali vodstvo i snaga Duha Svetoga u Crkvi još je djelotvornija, od njezina početka pa sve do kraja vremena. Prave odgovore na ova nepravedna i štetna djela dao je papa Ivan Pavao II. ispričavši se i pokajavši se za više od pedeset različitih pogrješaka i zlodjela Crkve tijekom mnogih stoljeća. Katolici se, kao pojedinci, također moraju ispričati, ispraviti i pokušati promijeniti svoje živote kako bi mogli što vjerodostojnije nasljedovati Kristov put. Nažalost, negativna iskustva s katolicima, napose onima na čelnim položajima u crkvenoj hijerarhi4

Kako navodi nadbiskup Timothy Dolan u govoru na Molitvenomu doručku u Los Angelesu 21. rujna 2010.

UVOD

ji, natjerala su mnoge da odbace Crkvu. “Otac McNellis, moj župnik, bio je tako neotesan prema meni tijekom ispovijedi da sam jednostavno otišao i više se nikada nisam vratio.” “Moja učiteljica u trećemu razredu osnovne, sestra Ignacija, bila je najpodmuklija osoba koju sam ikada upoznao, zbog čega sam istupio iz Katoličke Crkve.” Svatko tko je proveo neko vrijeme u katoličkoj školi, bolnici ili župi ispričat će nam sličnu priču o većim ili manjim nedostatcima katolika, kako svećenika, tako i časnih sestara i laika. Razmislite, međutim, o kojoj god hoćete skupini ljudi. Sjetite se svojih iskustava s liječnicima u ambulanti ili bolnici. U životu sam upoznao mnoštvo hladnih i bezosjećajnih liječnika, no bilo bi besmisleno razmišljati ovako: “To je to. Više nikada ne ću otići liječniku.” Ili, razmislite o studentima koji stječu obrazovanje. Neki moji profesori bili su svakako nepošteni, neljubazni i nestrpljivi. Bilo bi, međutim, vrlo smiješno i nezrelo zaključiti ovako: “Dosta mi je gđe Franklin. Napuštam školu.” Koliko je samo ljudi imalo negativna iskustva s prodavačima u trgovini mješovitom robom?! Pa ipak, nikome od njih ne pada na pamet reći da više ne će kupovati hranu. Doista, pomislimo li na bilo koju skupinu ljudi kojoj pripadamo i s kojom se redovito susrećemo, vidjet ćemo da je nemoguće ostati dugo u toj skupini bez sukoba, nesporazuma i loših iskustava s pojedincima unutar te skupine. Unatoč ovim teškoćama dobro je da nekomu pripadamo jer nismo zamišljeni kao bića koja bi trebala živjeti u potpunoj izdvojenosti od drugih. Ako i dalje, unatoč lošim liječnicima, tražimo liječničku njegu, ako i dalje, unatoč lošim učiteljima, težimo 13

SEDAM VELIKIH MITOVA O KATOLIČKOJ CRKVI

znanju, ako i dalje, unatoč neotesanim prodavačima, odlazimo u trgovinu, zašto ne bismo i dalje pripadali Crkvi, iako među njezinim članovima ima i nevaljalaca? Poslije svega, kada bi Crkva k sebi pripuštala samo savršene i bezgrješne, mi bismo bili prvi kojima bi bio zabranjen ulaz. Crkva je bolnica za grješnike, za ljude kakvi smo i sami i još gore od nas, za ljude s manama i slabostima koji su pozvani da uz Božju pomoć još više ljube Boga i svojega bližnjeg. Iako su grijesi drugih zacijelo glavna prepreka, put prema Bogu po Kristu i njegovoj Crkvi blokiran je i pogrješnim stavovima ljudi o tome što Crkva vjeruje i što čini. U ovoj ćemo knjizi pokušati raščistiti neke od najvažnijih nesporazuma. Njezin je cilj raspršiti uobičajene zablude o Katoličkoj Crkvi, napose o kontroverznim pitanjima značajnim današnjemu čovjeku. Suvremeni svijet vrvi od pogrješnih shvaćanja i uvjerenja o stanovitim ključnim pitanjima. Svi “znaju” da se Crkva suprotstavlja ljudskoj sreći, slobodi i znanosti. Svi “znaju” da Crkva ne podnosi žene i homoseksualce. Svi “znaju” da kontracepcija jača ljubav i da se protivljenje istospolnim brakovima zasniva na vjerskomu fanatizmu. I, naravno, svi “znaju” za pedofiliju većine katoličkih svećenika koji, budući da ih je celibat izopačio, seksualno zlostavljaju maloljetnike. Ni jedna knjiga ne može dati odgovor na svačije pitanje, ukloniti svačiji prigovor i zabrinutost, no cilj je ove knjige istražiti i raščistiti sedam najkontroverznijih mitova o Katoličkoj Crkvi. Pišući ovu knjigu imao sam na umu ljude koje poznajem dugi niz godina, meni drage ljude i du14

UVOD

gogodišnje prijatelje kojima sam promijenio ime, ali koji predstavljaju određene tipove kakve vjerojatno svi poznajemo. Imao sam na umu Dannyja, koji je iznenada postao uvjeren da Katolička Crkva podriva istinsku sreću i slobodu ljudi i koji, čini se, nije ništa manje sretan nakon što je izišao iz Crkve. Imao sam na umu dragoga prijatelja iz djetinjstva, Angusa. On je najmlađi u obitelji sa šestero djece i voli se prepirati sa mnom i dokazivati da se Crkva pogrješno postavlja u pitanju kontrole rađanja. Angus je uz to veoma upućen u matematiku i znanost općenito. On misli da postoji sukob između vjere i razuma, između znanosti i kršćanstva. Mislio sam i na Colleen koja je uvjerena da je Crkva “protiv žena”. Imao sam na umu prijatelja, inače homoseksualca, Marka, koji misli da ga Crkva odbacuje. Ovi moji prijatelji, i toliki drugi, nažalost sasvim pogrješno shvaćaju stvari i to je nesumnjivo jedna od prepreka na putu njihova sjedinjenja s Kristom i njegovom Crkvom. Ovi ljudi zaslužuju znati istinu o važnim pitanjima koja postavljaju. I, u nekim slučajevima, pokušat ćemo im pomoći postavljanjem novih pitanja – ne smijemo dopustiti da se zadovolje dogmatskim prihvaćanjem pogrješnih shvaćanja o onome što Crkva vjeruje. Knjiga što je čitatelj drži u rukama ne bavi se, naravno, svim mitovima ili pogrješnim shvaćanjima; ni jedna knjiga to ne može obuhvatiti. Ovdje želim posebno istaknuti da se ona ne bavi mnogim pogrješnim shvaćanjima protestanata o katolicima. Mnogim pogrješnim shvaćanjima priklonili su se napose evangelički kršćani koji dijele toliko toga s katolicima s obzirom na neka temeljna vjerovanja – Božje spasenjsko 15

SEDAM VELIKIH MITOVA O KATOLIČKOJ CRKVI

djelo po Isusu Kristu, važnost molitve i proučavanja Biblije. Određena katolička vjerovanja i prakse, međutim, evangelici smatraju nebiblijskim, čak protubiblijskim. O ovim važnim pitanjima govore neke druge knjige, osobito cijeli niz radova Scotta Hahna, kao i izvanredna knjiga Karla Keatinga Catholicism and Fundamentalism. Čitatelji bi trebali zaviriti u ove knjige jer im one mogu pomoći u raščišćavanju pogrješnih shvaćanja i mitova vezanih uz dijalog između evangelika i katolika. Usprkos tome, mnogima od tih ljudi bit će također korisno razmotriti pitanja o kojima govori ova knjiga. Molim Boga da svatko tko je pročita uzmogne napraviti barem nekoliko koraka prema prisnijemu odnosu s Bogom i njegovom Crkvom.

PRVI VELIKI MIT

Crkva se protivi znanosti: mit o katoliÄ?koj iracionalnosti

MIT O KATOLIČKOJ IRACIONALNOSTI

Mnogi ljudi vjeruju da između vjere i razuma, religije i znanosti, vlada nepomirljiv i bespoštedan rat. Čovjek mora izabrati hoće li se prikloniti znanju, znanosti i razumu ili religiji, dogmi i vjeri. Po ovomu shvaćanju Crkva se suprotstavlja znanosti: prihvatimo li znanost, moramo odbaciti Crkvu. Znanstvena metoda očekuje da dokazi riješe ovo ili ono pitanje pa bi bilo dobro pogledati dokaze kako bismo odgovorili na pitanje suprotstavlja li se Katolička Crkva znanosti i razumu. Kada bi se Katolička Crkva suprotstavljala znanosti, u njoj ne bi bilo ni jednoga katoličkog znanstvenika, ili bi ih bilo veoma malo, katoličke ustanove ne bi financirale znanstvena istraživanja, a u službenomu katoličkom naučavanju bilo bi uočljivo otvoreno nepovjerenje prema razumu općenito, a prema znanstvenomu zaključivanju posebno. Činjenica je, međutim, da svega toga u Katoličkoj Crkvi nema. Govoreći s motrišta povijesti, katolici se ubrajaju među najistaknutije znanstvenike u povijesti. Dovoljno se sjetiti Renéa Descartesa koji je otkrio analitičku geometriju i zakone lomljenja zraka svjetlosti; Blaisea Pascala, izumitelja računskoga stroja, hidrauličnoga tijeska i matematičke teorije vjerojatnosti; augustinskoga svećenika Gregora Mendela, utemeljitelja suvremene genetike; Louisa Pasteura, osniva19

SEDAM VELIKIH MITOVA O KATOLIČKOJ CRKVI

ča mikrobiologije i izumitelja prvoga cjepiva protiv bjesnoće i antraksa; kao i svećenika Nikole Kopernika, koji je prvi znanstveno potkrijepio stanovište da se Zemlja okreće oko Sunca. Napose isusovci imaju iza sebe dugačku povijest znanstvenih dostignuća; oni su doprinijeli razvoju sata s njihalom, pantografa, barometra, teleskopa i mikroskopa, njihov je doprinos nemjerljiv u tako raznovrsnim područjima kao što su magnetizam, optika i elektricitet. Oni su, u nekim slučajevima, prije svih drugih, otkrili šarene kolutove na površini Jupitera, nebulu Andromeda i Saturnove prstenove. Iznosili su (neovisno o Harveyju) raznovrsne teorije o kolanju krvi u organizmu, o teorijskoj mogućnosti letenja, o utjecaju Mjeseca na plimu i oseku i o širenju svjetlosti putem svjetlosnih valova. Zvjezdane mape južne hemisfere, simbolička logika, mjere protiv poplave na rijekama Pad i Adige, uvođenje znaka plus i minus u talijansku matematiku – sve su to tipično isusovačka postignuća, a najistaknutiji znanstvenici poput Fermata Huygensa, Leibniza i Newtona, kao i mnogi drugi, najradije su se dopisivali s isusovcima.5

Znanstvenik kome se pripisuje da je 1930-ih postavio teoriju o postanku svemira, koja je kasnije postala poznata kao teorija velikoga praska, bio je Ge5

Jonathan Wright, The Jesuits: Mission, Myths, and Histories (London: HarperCollins, 2004), str. 189; citat je preuzet iz Thomas Woods, How the Catholic Church Built Western Civilization (Washington, D.C.: Regnery Publishing, 2005), str. 100.

MIT O KATOLIČKOJ IRACIONALNOSTI

orges Lamaître, belgijski fizičar i rimokatolički svećenik. Alexander Fleming, izumitelj penicilina, također je bio vjernik. U novije vrijeme dobar broj nobelovaca iz područja fizike, medicine i fiziologije dolazi iz redova Katoličke Crkve pa među njima nalazimo i ljude poput Erwina Schrödingera, Johna Ecclesa i Alexisa Carrela. Kako se doprinosi tolikih katolika znanosti mogu pomiriti s tvrdnjom da se Katolička Crkva suprotstavlja znanstvenoj spoznaji i napretku? Netko bi mogao pokušati objasniti tako velik broj istaknutih katolika u znanosti tako da kaže kako je riječ o rijetkim pojedincima koji su bili dovoljno hrabri da se pobune protiv institucionalne Crkve koja se suprotstavlja znanosti. Za razliku od toga Katolička Crkva, kao institucija, financira i podupire znanstvena istraživanja u Papinskoj akademiji znanosti i na katedrama za znanost na mnoštvu katoličkih sveučilišta širom svijeta, uključujući i one kojima upravljaju rimokatolički biskupi, kao što je Američko katoličko sveučilište. Financijska i institucionalna potpora Crkve znanosti otpočela je dok je znanost bila još u povojima, u sedamnaestomu stoljeću u Europi, a tako je i danas. Čak ni sva crkvena zdanja nisu bila namijenjena isključivo u molitvene svrhe, već su bila djelomično zamišljena kao prostori u kojima će se poticati stjecanje znanja. Kao što Thomas Woods primjećuje: Katedrale u Bologni, Firenzi, Parizu i Rimu, izgrađene u sedamnaestomu i osamnaestomu stoljeću, bile su, između ostaloga, zamišljene i kao prvorazredni opservatoriji za proučavanje Sunca. Nigdje na svijetu nije bilo tako preciznih instrumenata za proučavanje Sunca. Na svakoj od ovih katedrala

SEDAM VELIKIH MITOVA O KATOLIČKOJ CRKVI

postojali su otvori kroz koje je ulazila Sunčeva svjetlost i padala na pod omogućujući mjerenje vremena (ili meridijana). Promatranjem putanje Sunčeva svjetla po ovim crtama istraživači su mogli precizno mjeriti vrijeme i predvidjeti ekvinocij.6

Po riječima J. L. Heilbrona sa Sveučilišta Berkeley u Kaliforniji, “Rimokatolička je Crkva tijekom šest stoljeća, nakon obnove klasičnoga znanja, preko kasnoga srednjeg vijeka, pa sve do razdoblja prosvjetiteljstva, pružala izdašniju financijsku pomoć i društvenu potporu astronomskim istraživanjima od bilo koje druge institucije, vjerojatno veću od svih drugih institucija zajedno”.7 Ova financijska i društvena potpora obuhvaćala je i druga područja znanstvenoga istraživanja. Takva potpora ne samo što se uklapa u službeno katoličko naučavanje, već se s oduševljenjem prihvaća. Prema stajalištu Crkve znanost i vjera međusobno se dopunjuju i koriste jedna drugoj. Papa Ivan Pavao II. je 1988. poslao pismo ravnatelju Vatikanskoga astronomskog opservatorija u kojemu je između ostaloga napisao: “Znanost može osloboditi religiju zabluda i praznovjerja; religija može osloboditi znanost idolatrije i lažnih apsoluta. Svaka od njih može pomoći onoj drugoj da iziđe u jedan širi svijet, svijet u kojemu obje mogu doživjeti procvat.”8 Nobe6 7

T. Woods, How the Catholic Church Built Western Civilization, str. 112. J. L. Heilbron, Annual Invitation Lecture to the Scientific Instrument Society, Royal Institution, London, December 6, 1995; citat je preuzet iz ibid., str. 113. Pismo Njegove Svetosti Ivana Pavla II. vlč. Georgeu V. Coyneu, SJ, ravnatelju Vatikanskoga opservatorija 1. lipnja

MIT O KATOLIČKOJ IRACIONALNOSTI

lovac Joseph Murray piše: “Je li Crkva neprijateljski raspoložena prema znanosti? Odrastajući kao katolik i razvijajući se kao znanstvenik – ja to nikada nisam vidio. Jedna istina je objavljena istina, druga je znanstvena istina. Ako doista vjerujete da je sve što je stvoreno dobro, proučavanje znanosti ne može biti štetno. Što više doznajemo o svemu stvorenom – o načinu na koji je ono nastalo – to više slavimo Boga. Osobno, nikada nisam mislio da među njima vlada sukob.”9 Da bismo se što bolje uvjerili u komplementarnost vjere i znanosti, tj. vjere i razuma, važno je dublje razmotriti njihov međusobni odnos. U uredu Alberta Einsteina na Sveučilištu Princeton visio je natpis na kojemu je stajalo: “Ne vrijedi sve što je moguće izbrojiti; nije moguće izbrojiti sve što vrijedi.” Vjeru se ne može kvantificirati niti ju je moguće sračunavati kao sile u fizici ili elemente u kemiji, ali to ne znači da vjera nema nikakva značenja. Vjera pomaže u odgovoru na najvažnija pitanja s kojima se čovječanstvo susreće. Koliko god znanstvena otkrića bila važna, ona se ne dotiču neizbježnih pitanja s kojima se susrećemo: što bih trebao učiniti? Koga bih trebao ljubiti? Čemu se mogu nadati? Da bi se odgovorilo na ova pitanja, sama znanost nije dovoljna jer znanost nema odgovora na pitanja koja su izvan dosega njezine empirijske metode. Da bi

1988., http://w2.vatican.va/content/john-paul-ii/en/letters/ 1988/documents/hf_jp-ii_let_19880601_padre-coyne.html. Kako navodi Gabriel Meyer, “Pontifical Science Academy Banks on Stellar Cast”, u: National Catholic Register, December 1−7, 1996; citat je preuzet s http://atheismexposed.tripod.com/nobelistsgod.htm.

SEDAM VELIKIH MITOVA O KATOLIČKOJ CRKVI

se odgovorilo na ova pitanja i da bi se izgradila istinski humana ljudska zajednica, vjera i razum moraju surađivati. Jedan od razloga zašto ljudi smatraju da između vjere i znanosti vlada oprečnost jest u tome što misle da su vjera i razum općenito u opreci. Kulturalno ozračje u kojemu živimo često suprotstavlja vjeru razumu te se čini da što čovjek više vjeruje, to je manje razuman. U glavama mnogih ljudi vjera i razum su u potpunoj oprečnosti, one ne idu zajedno, ne mogu se pomiriti. Na taj način nam naša kultura nudi lažni izbor: ili živi po vjeri ili po razumu. Biti religiozan znači odbaciti razum; biti razuman znači odbaciti religiju. Ali, kao i neke druge lažne alternative, npr. kada pitamo: “Jesi li prestao tući svoju ženu ovoga ili prošloga tjedna?”, takvo razmišljanje na umjetan način ograničuje našu slobodu. Umjesto da biramo između vjere i razuma, Crkva nas poziva da svoju vjeru uskladimo s razumom jer je oboje od životne važnosti za dobrobit čovjeka. Gradeći na dugotrajnoj tradiciji katoličkoga poimanja kompatibilnosti vjere i razuma papa Benedikt XVI. pokušava objediniti nešto što se prečesto dijelilo, zalažući se za što širokogrudniji pristup razumu (pa tako i znanstvenomu zaključivanju, ali ne ograničujući se na njega) u kombinaciji sa zrelom vjerom. Umjesto da suprotstavlja vjeru razumu, Papa poziva na razboritu vjeru i na razum prožet vjerom. S katoličkoga motrišta istine vjere i istine razuma (uključujući i znanost) u načelu ne mogu biti u međusobnoj opreci jer je Bog krajnji autor i knjige Milosti (objave) i knjige Prirode (filozofije i znanosti). Čovjek, prema 24

MIT O KATOLIČKOJ IRACIONALNOSTI

tome, ne bi smio birati između vjere, na jednoj strani, i razuma, na drugoj, već bi trebao učiniti sve da vjera i razum što plodotvornije surađuju. Prema katoličkomu gledanju, budući da su vjera i razum kompatibilni, znanost – jedna od vrsta zaključivanja – i katolička vjera također su kompatibilne. Unatoč tome, općenito se smatra da moramo birati između znanosti i vjere. Zašto je tome tako? Nekoliko je razloga za ovaj nesporazum. Prvo, Knjiga Postanka tvrdi da je Bog stvorio svijet u sedam dana dok znanost stoji na stanovištu da se svemir, pa prema tome i Zemlja, razvijao milijardama godina. Drugo, u Knjizi Postanka stoji da je prvoga muškarca, Adama, i prvu ženu, Evu, stvorio Bog, kao i da je Bog stvorio sve životinje. Znanost stoji na stanovištu da se sav život – uključujući i ljudski život – razvijao milijunima godina. Treće, biblijski izvještaji prepuni su čuda dok znanost ustrajava u tvrdnji da su čuda nemoguća. Četvrto, kao što je svakomu poznato, Crkva je osudila Galileja. Konačno, protivljenje Crkve istraživanju matičnih stanica smatra se protuznanstvenim. Svi ovi prigovori navode se u prilog tvrdnji da je Crkva suprotstavljena znanosti. Prvo, razmotrimo tvrdnju da u Knjizi Postanka stoji kako je Bog stvorio svijet za sedam dana dok znanost stoji na stanovištu da se svemir, pa stoga i Zemlja, razvijao više milijarda godina. Prema katoličkoj tradiciji, izvještaj o stvaranju iz Knjige Postanka tumačio se na najraznovrsnije načine. Katolicima je teološki prihvatljivo i doslovno i simbolično tumačenje Knjige Postanka. Neki teolozi, poput sv. Ambrozija, doslovno su shvaćali prikaz stvaranja iz Knji25

SEDAM VELIKIH MITOVA O KATOLIČKOJ CRKVI

ge Postanka. Ipak, većina katoličkih teologa, među koje ubrajamo sv. Augustina, sv. Tomu Akvinskoga, blaženoga Johna Henryja Newmana, papu Ivana Pavla II. i papu Benedikta XVI., smatraju da dotični dijelovi Knjige Postanka govore o istini stvaranja na nedoslovan, ne-znanstven način.10 Papa Ivan Pavao II. o tome kaže ovo: Sama Biblija govori nam o nastanku svemira i njegovu ustroju ne onako kako to čini znanstvena rasprava, već kako bi nam predočila ispravan odnos čovjeka prema Bogu i svemiru. Sveto pismo želi jednostavno obznaniti da je svijet stvorio Bog, a kako bi nam iskazalo tu istinu, izražava se jezikom kozmologije vremena u kojemu je autor teksta živio.11

Dr. Scott Hahn je istaknuo da biblijski izvještaj o stvaranju svijeta u sedam dana možemo pogrješno shvatiti ako ne razumijemo da su stari Hebreji riječ sedam koristili i za “sklapanje saveza”. Na taj način, kada se kaže da je Bog svijet stvorio u sedam dana, tim se tekstom želi njegovim izvornim čitateljima poručiti da je Bog stvorio svijet u skladu sa savezom koO stajalištu pape Benedikta o ovoj temi (barem kada je riječ o njegovim stajalištima prije izbora za papu), vidi Joseph Cardinal Ratzinger, In the Beginning...: A Catholic Understanding of the Story of Creation and the Fall, trans. Boniface Ramsey (Grand Rapids, Mich.: Wm. B. Eerdmans, 1995). 11 Papa Ivan Pavao II. u obraćanju Papinskoj akademiji znanosti, “Cosmology and Fundamental Physics”, 3. listopada 1981., https://www.ewtn.com/library/PAPALDOC/ JP2COSM.HTM. 10

MIT O KATOLIČKOJ IRACIONALNOSTI

ji je sklopio sa svojim izabranim narodom.12 Štoviše, upravo je ova ideja – ideja da je svijet stvorilo razumsko biće koje nazivamo Bogom te da ga je on stvorio uređenim – dovela do nastanka znanosti. Jer ako svijet nije razumljiv i uređen, kakva smisla ima naše nastojanje da shvatimo zakone koji njime ravnaju, prirodne zakone koje znanost pokušava otkriti? Drugo, nespojivost izvještaja iz Knjige Postanka, s jedne, i evolucije vrsta, s druge strane, navodi neke ljude na zaključak da je religiozno vjerovanje nespojivo sa znanošću. Ako je prvoga muškarca, Adama, i prvu ženu, Evu, stvorio Bog, i ako je Bog stvorio sve životinje na zemlji, tada to znači da se cjelokupni život, pa tako i život čovjeka, nije razvijao milijunima godina. Ako se cjelokupni život na zemlji razvijao milijunima godina, tada ne može biti govora o tome da bi Bog neposredno stvorio prvoga muškarca, Adama, prvu ženu, Evu, a jednako tako ni životinje. Kao što smo već primijetili, Katolička Crkva općenito ne traži od svojih vjernika da ovaj ili onaj svetopisamski stih tumače isključivo na jedan način. Različiti vjernici i teolozi mogu različito gledati na neki biblijski odlomak i biti i dalje katolici. Na taj način možemo, sa sv. Ambrozijem, vjerovati da nam Knjiga Postanka donosi detaljan prikaz na koji je točno način Bog postupao tijekom sedam dvadesetčetverosatnih dana. Ništa nas, međutim, ne priječi da, zajedno sa sv. Augustinom, sv. Tomom Akvinskim, blaženim Johnom Henryjem Newmanom, papom Iva12 Scott Hahn, A Father Who Keeps His Promises: God’s Covenant

Love in Scripture (Ann Arbor, Mich.: Charis Books, 1998), str. 140−144.

SEDAM VELIKIH MITOVA O KATOLIČKOJ CRKVI

nom Pavlom II. i papom Benediktom XVI., vjerujemo da Knjigu Postanka ne treba tumačiti tako doslovno. Tumačimo li Knjigu Postanka kako nam sugerira nedoslovno stajalište, ne će biti nikakva proturiječja između vjerovanja u ono što nam govori Knjiga Postanka i onoga što nam govori znanost kada nam pokušava objasniti fizički razvoj čovjeka, pod uvjetom da vjerujemo u prvoga muškarca i prvu ženu od kojih je čovječanstvo poteklo i baštinilo breme istočnoga grijeha (vidi Humani generis, br. 27).13 Razumije se, Katolička Crkva ne traži da katolici vjeruju u evoluciju ili u bilo koju drugu teoriju što je zastupa ovaj ili onaj znanstvenik. Međutim, ako, poput pape Ivana Pavla II., vjerujemo u evoluciju, to nipošto ne znači da smo otpali od katoličke vjere. Treći problem koji zbunjuje neke ljude sastoji se u činjenici da Biblija govori o čudima, a znanost je nespojiva s vjerovanjem u čuda. Pod čudom razumijem nadnaravnu intervenciju kojom se Bog upliće u normalan tijek događaja. Je li vjerovanje u čuda nespojivo sa znanošću? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo razlikovati između znanosti, ili znanstvene metode, i onoga što nazivamo filozofskim naturalizmom. Znanstvena metoda traži prirodne uzroke pojavama koje su se zbile. Filozofski naturalizam, koji je filozofska teorija, a ne znanstveno potkrijepljeno stajalište, smatra da postoje isključivo naravni, ne i nadnaravni (božanski) uzroci pojavama. Znanstvenici mogu provoditi svoja znanstvena istraživanja s vjerova13 Papa Ivan Pavao II., “Truth Cannot Contradict Truth”, obra-

ćanje pape Ivana Pavla II. Papinskoj akademiji znanosti (22. listopada 1996.).

MIT O KATOLIČKOJ IRACIONALNOSTI

njem ili bez vjerovanja u filozofski naturalizam. Ako Bog Stvoritelj postoji, naturalizam je lažan jer je Bog stvoritelj nadnaravni uzrok. Ako postoji Stvoritelj čija je moć veća od cijeloga svemira, čuda su moguća jer se Bog mogao uplesti u život svojega stvorenja. Dapače, znanost bi mogla dokazati da čuda nisu moguća tek onda kada bi dokazala da Bog ne postoji. Ali znanost nije i ne može dokazati takvu tvrdnju jer je područje znanosti ograničeno na ono što je provjerljivo, a Bog – barem kako ga shvaća većina vjernika – nije materijalno nego duhovno biće. Četvrto i ujedno najpoznatije, mnogi smatraju da je Katolička Crkva neprijateljski raspoložena prema znanosti zato što je osudila Galileja. Ovaj po zlu poznati i komplicirani sukob – koji je predmet mnoštva stručnih rasprava – temelji se djelomice na znanstvenim raspravama, ali i na sukobu ličnosti, politici i teologiji Galilejeva vremena. Galilejevo stanovište da se Zemlja okreće oko Sunca nije bilo središnje pitanje. U to vrijeme mnogi su prihvaćali heliocentričko gledanje na svemir, uključujući i ugledne isusovačke svećenike. U sporu s Galilejem daleko je važnije bilo pitanje je li Galileo prekršio sporazum o tome na koji će način iznositi svoja stajališta. Galileo se svojim polemičkim spisima udaljio od svojih nekadašnjih prijatelja i pružio svojim protivnicima priliku da mu rade o glavi. Njegovu knjigu Dijalog o dvama glavnim svjetskim sustavima mnogi su shvatili kao ruganje tadašnjemu papi koji mu je svojedobno bio prijatelj i pokrovitelj. Galileo se nije ograničio isključivo na znanstvene tvrdnje zasnovane na shvaćanju koje u to vrijeme nipošto nije bilo nedvojbeno dokaza29

SEDAM VELIKIH MITOVA O KATOLIČKOJ CRKVI

no, već je osporavao i prevladavajuće tumačenje Svetoga pisma po kojemu se Sunce okreće oko Zemlje.14 To je bio razlog što su se protiv Galileja okrenuli podjednako utjecajni teolozi i znanstvenici. Da je Galileo iznio svoja shvaćanja s nešto više umjerenosti, do osude vjerojatno ne bi došlo. Unatoč tome, istina je da je crkvena vlast s nepravdom osudila Galilejev heliocentrizam koji 1663. godine još nije bio znanstveno dokazan. Galilejevo je shvaćanje osuđeno zbog predoslovna tumačenja određenoga odlomka iz Svetoga pisma. Ova se pogrješna osuda mogla izbjeći da su se teolozi o kojima je riječ sjetili metoda biblijskoga tumačenja koje su zagovarali sv. Augustin i sv. Toma Akvinski koji su uviđali da Sveto pismo o istini stvaranja često govori na ne-doslovan, ne-znanstven način. Papa Ivan Pavao II. na jednomu mjestu kaže: Zahvaljujući svojoj intuiciji sjajna fizičara i oslanjajući se na različite argumente Galileo, koji je zapravo izumio znanstvenu metodu, shvatio je zašto samo Sunce može funkcionirati kao središte svemira kakav je tada bio poznat, tj. kao sustav planeta. Pogrješka onodobnih teologa, kada su tvrdili da je Zemlja središte svemira, bila je u tome što su mislili da naše razumijevanje ustroja fizičkoga svijeta nalaže, na neki način, doslovni smisao Svetoga pisma.15 14 Kao

što navodi Woods, How the Catholic Church Built Western Civilization, str. 71−72. 15 Papa Ivan Pavao II., “Fidei Depositum”, L’Ossrevatore Romano, br. 44 (1264), 4. studenog 1992., kako navode Daniel N. Robinson, Gladys M. Sweeney, Richard Gill, Human Nature in Its Wholeness: A Roman Catholic Perspec-

MIT O SVEćENIČKOJ PEDOFILIJI

SADRŽAJ

Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 1. Crkva se suprotstavlja znanosti: mit o katoličkoj iracionalnosti. . . . . . . . . . . . . . . . 17 2. Crkva se protivi čovjekovoj slobodi i sreći: mit o katoličkoj ravnodušnosti prema ovozemaljskomu blagostanju . . . . . . . . . . . . . . . . 37 3. Crkva mrzi žene: mit o katoličkoj mizoginiji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 4. Crkva je ravnodušna prema ljubavi i zato zabranjuje kontracepciju: mit o suprotnosti između ljubavi i prokreacije . . 97 5. Crkva mrzi homoseksualce: mit o katoličkoj homofobiji i oglušivanju o problem AIDS-a/HIV-a . . . . . . 119 6. Crkva se protivi istospolnomu braku jer je netrpeljiva: mit o nepostojanju racionalne osnove za ograničavanje braka na životnu zajednicu jednoga muškarca i jedne žene . . . . . . . . . . . . . 135 7. Svećenički je celibat uzrok seksualnoga zlostavljanja maloljetnih osoba: mit o svećeničkoj pedofiliji . . . . . . . . . . . . . . . . . 161 183

Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ‡eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: GrafiÄ?ki zavod Hrvatske Tiskano u rujnu 2015.

U svakomu je razdoblju, pa tako i danas, bilo onih koji su prema Katoličkoj Crkvi imali stav nepovjerenja i neprijateljstva. No je li takav stav opravdan ili se temelji na zabludama i predrasudama koje potječu iz nedovoljna poznavanja činjenica? Ova knjiga odvaja činjenice od zabluda. Bez zaobilaženja negativnosti i bez opravdavanja onoga što je loše autor Christopher Kaczor na snažan i lucidan način pojašnjava službeni crkveni nauk i iznosi argumente o katoličkoj vjeri i praksi jasno pokazujući kako se negativan stav prema Crkvi temelji na nesporazumima i dezinformacijama. Nijedna knjiga ne može obuhvatiti odgovore na sva pitanja i prigovore katoličanstvu, ali u ovoj knjizi analizira se sedam najkontroverznijih i najčešćih mitova o Katoličkoj Crkvi: • Crkva se suprotstavlja znanosti: mit o katoličkoj iracionalnosti • Crkva se protivi čovjekovoj slobodi i sreći: mit o katoličkoj ravnodušnosti prema ovozemaljskomu blagostanju • Crkva mrzi žene: mit o katoličkoj mizoginiji • Crkva je ravnodušna prema ljubavi i zato zabranjuje kontracepciju: mit o suprotnosti između ljubavi i prokreacije • Crkva mrzi homoseksualce: mit o katoličkoj homofobiji i oglušivanju o problem AIDS-a/HIV-a • Crkva se protivi istospolnomu braku jer je netrpeljiva: mit o nepostojanju racionalne osnove za ograničavanje braka na životnu zajednicu jednoga muškarca i jedne žene • Svećenički je celibat uzrok seksualnoga zlostavljanja maloljetnih osoba: mit o svećeničkoj pedofiliji. “Cijela je knjiga prepuna jasnoće i dobrote, ali dva su poglavlja pravo remek-djelo, svako od njih vrijedi deset puta više od cijene cijele knjige. Poglavlje o kontracepciji posve je jednostavno, zdravorazumsko, mudro i uvjerljivo na najbolji način koji sam dosada vidio. Takvo poglavlje mogao je napisati samo iznimno dobar i mudar suprug i otac. Poglavlje o istospolnim brakovima ima najpotpuniju i najjasniju argumentaciju koju sam ikada pročitao na ovu temu.” Peter Kreeft, profesor filozofije na Sveučilištu u Bostonu i autor knjiga Kršćanstvo i druge religije i Smisao života ISBN 978-953-235-450-8

VERBUM 120 kn