Samo nas ljubav može spasiti

..........................................................

Jorge Mario Bergoglio

Papa Franjo

Samo nas ljubav moĹže spasiti

VERBUM

VERBUM

Ova knjiga sadrži dvadeset propovijedi i govora koje je papa Franjo, tada kardinal Jorge Mario Bergoglio, održao u različitim prigodama prije izbora za Petrova nasljednika. Njegova poruka odiše univerzalnošću i duhovnom svježinom kojom nam papa Franjo, pogledom vjernika i pastira, otkriva milosrdnu Božju ljubav.

Upravo to milosrđe Božje i njegova spašavajuća ljubav prema nama središte su ove knjige: “Spasiti nas može samo jednostavna mistika zapovijedi ljubavi; postojana, ponizna i bez tašte umišljenosti, nego s čvrstim uvjerenjima i u svojemu predanju drugima”, ističe papa Franjo.

Kroz tu optiku ljubavi u ovoj poticajnoj knjizi izravnim i jednostavnim stilom on dotiče i osvjetljava mnoga područja našega svakodnevnog života i iskustva: brak, molitvu, vjeru, odgoj, evangelizaciju, odnos prema starcima, djeci i beskućnicima, posvećeni život i svećeničku formaciju, dostojanstvo rada i još puno toga, što knjigu čini nadahnjujućom i korisnom za svakoga čitatelja.

Jorge Mario Bergoglio Papa Franjo SAMO NAS LJUBAV MOŽE SPASITI

Biblioteka:

FIDES 72.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: mr. sc. Branko Jozić

Za nakladnika: Miro Radalj

Jorge Mario Bergoglio Papa Franjo

SAMO NAS LJUBAV MOŽE SPASITI

VERBUM Split, 2015.

Naslov izvornika: Jorge Mario Bergoglio / Papa Francesco Solo l’amore ci può salvare © Libreria Editrice Vaticana © Editions Parole et Silence © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2015.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 241.513 FRANCISCUS, papa Samo nas ljubav može spasiti / Jorge Mario Bergoglio, papa Franjo ; <prijevod Branko Jozić>. - Split : Verbum, 2015. - (Biblioteka Fides ; 72) Prijevod djela: Solo l’amore ci puo salvare.

ISBN 978-953-235-453-9 I. Ljubav -- Religijsko gledište -- Kršćanstvo 151221068

PRIJEĆI PRAG VJERE

1.

PRIJEĆI PRAG VJERE

Svećenicima, posvećenim muškarcima i ženama i vjernicima laicima naše nadbiskupije Draga braćo, jedno od najgorih iskustava posljednjih desetljeća jest nailaženje na zatvorena vrata. Sve veća nesigurnost malo-pomalo nagnala je na zaključavanje vrata, na ugradnju alarmnih sustava, sigurnosnih kamera i na nepovjerenje prema neznancima koji nam kucaju na vrata. Pa ipak, u nekim se mjestima vrata još uvijek drže otključana. Zaključana vrata znak su našega vremena. To je nešto više od obične sociološke činjenice. To je egzistencijalna stvarnost koja označava stil života, način postavljanja prema stvarnosti, prema drugima, prema budućnosti. Zaključana vrata moje kuće, koja je mjesto moje intimnosti, mojih snova, mojih nada i patnja, kao i mojih radosti, zaključana su za druge. A ne radi se samo o mojoj materijalnoj kući, nego i o prostoru mojega života, mojega srca. Stalno se smanjuje broj onih koji mogu prijeći taj prag. Sigurnost blindiranih vrata čuva nesigurnost života koji postaje sve krhkiji i manje osjetljiv za bogatstvo života i ljubav drugih.

5

SAMO NAS LJUBAV MOŽE SPASITI

Slika otvorenih vrata uvijek je bila simbol svjetlosti, prijateljstva, radosti, slobode, povjerenja. Koliko li nam je potrebno sve to povratiti! Zaključana vrata nam štete, čine da zakržljamo, odvajaju nas.

Započinjemo Godinu vjere i, paradoksalno, slika što je Papa nudi slika je vrata, vrata kroz koja valja proći kako bi se našlo ono što nam silno nedostaje. Po križu i pastirskomu srcu Benedikta XVI. Crkva nas poziva da prijeđemo prag, da učinimo korak i donesemo intimnu i slobodnu odluku: da se natjeramo stupiti u novi život.

Vrata vjere podsjećaju nas na Djela apostolska: “Kada stigoše, sabraše Crkvu i pripovjediše što sve učini Bog po njima: da i poganima otvori vrata vjere” (Dj 14,27). Bog uvijek preuzima inicijativu i ne želi da itko ostane isključen. Bog kuca na vrata naših srdaca: “Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom” (Otk 3,20). Vjera je milost, Božji dar: “Samo vjerujući, dakle, vjera raste i jača se [...]; prepuštajući se, svakog dana sve više, u ruke ljubavi koja se doima kao da sve više raste jer ima svoj izvor u Bogu” (Benedikt XVI., Apostolsko pismo Porta fidei (Vrata vjere), 11. listopada 2011., 7).

Proći kroz ta vrata znači krenuti na put koji traje čitav život. Prolazimo pokraj mnogih vrata koja nas svakodnevno privlače, a mnoga od njih su kriva; na vrlo privlačan, ali prijevaran način pozivaju da kroz njih uđemo, obećavaju ispraznu, samodopadnu i kratkotrajnu sreću. To su vrata koja nas vode do križanja gdje se, ovisno o učinjenu izboru, na kraći ili na dulji rok, nalaze tjeskoba i izgubljenost. To su 6

PRIJEĆI PRAG VJERE

autoreferencijalna vrata koja se iscrpljuju u sebi samima bez ikakva jamstva za budućnost. Dok su vrata domova zaključana, vrata trgovačkih centara uvijek su otvorena. Kroz vrata vjere se ulazi, preko njihova se praga prelazi kada je Božja riječ naviještena, a srce dopusti da ga oblikuje milost koja nas preobražava (Porta fidei, 1); ta vrata imaju konkretno ime, ime Isus. Isus je vrata (usp. Iv 10,9). On i samo on jest i zauvijek će biti vrata. Nitko ne dolazi Ocu osim po njemu (usp. Iv 14,6). Ako nema Krista, nema ni puta prema Bogu. Budući da je vrata, on nam otvara put prema Bogu, a kao Dobri Pastir jedini je koji se za nas brine po cijenu vlastitoga života.

Isus je vrata i kuca na naša vrata da mu dopustimo prijeći preko praga našega života. “Ne bojte se... raskrilite vrata Kristu”, poručio nam je blaženi Ivan Pavao II. na početku svojega pontifikata. Otvoriti vrata srca, kao što su učinili učenici iz Emausa, moleći ga da ostane s nama kako bismo mogli proći kroz vrata vjere te da nas sam Gospodin dovede do shvaćanja razloga zbog kojih vjerujemo, kako bismo poslije išli i naviještali ga. Vjera pretpostavlja donošenje odluke da budemo s Gospodinom kako bismo s njime živjeli i dijelili ga s braćom.

Zahvaljujmo Bogu za ovu mogućnost da cijenimo svoj život djece Božje, za ovaj hod vjere koji je u našemu životu započeo vodom krštenja, neiscrpnim i plodnim škropljenjem koje nas čini Božjom djecom i bratskim udovima Crkve. Svrha, odredište ili cilj jest susret s Bogom s kojim smo već stupili u zajedništvo i koji nas želi obnoviti, očistiti, uzdignuti, posvetiti i udijeliti nam sreću za kojom naše srce čezne.

7

SAMO NAS LJUBAV MOŽE SPASITI

Zahvaljujmo Bogu što je u srce naše nadbiskupijske Crkve usadio želju da širi i obilno podjeljuje dar krštenja. To je plod duga putovanja koje je započelo pitanjem: “Kako biti Crkva u Buenos Airesu?”, koje se preko skupštine pretočilo u poslanje kao trajno pastoralno opredjeljenje.

Započinjanje ove Godine vjere nov je poziv da tu primljenu vjeru u vlastitomu životu dublje shvaćamo i živimo. Ispovijedanje vjere riječima uključuje i to da je se živi u srcu te pokazuje djelima: svjedočenjem i javnim zauzimanjem. Kristov učenik, dijete Crkve, nikada ne može misliti da je vjerovanje gotova stvar. Ono je važan izazov i snažno zalaganje iz dana u dan, u uvjerenju da “onaj koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga do Dana Krista Isusa” (Fil 1,6). Gledajući na stvarnost nas kao učenika misionara pitamo se: “U čemu je izazov prelaska praga vjere?”

Prijeći prag vjere izazov je da se otkrije kako smo – premda se čini da danas vlada smrt u svojim različitim oblicima i da poviješću upravlja zakon jačega i lukavijega te da mržnja i ambicija funkcioniraju kao pokretač tolikih ljudskih borba – ipak potpuno uvjereni da se ta tužna zbilja može i zacijelo mora promijeniti jer “ako je Bog za nas, tko će protiv nas” (Rim 8,31).

Prijeći prag vjere pretpostavlja da se ne stidimo imati srce djeteta koje, još uvijek vjerujući u nemoguće, može živjeti u nadi. Jedino što može dati smisao i preobraziti povijest jest neumorno iskanje, molitva bez predaha i klanjanje kako bi se naš pogled promijenio.

8

PRIJEĆI PRAG VJERE

Prijeći prag vjere čini nas da molimo da svatko ima “isto mišljenje kakvo je u Krista Isusa” (usp. Fil 2,5) pa da na nov način mislimo i međusobno komuniciramo, gledamo se i poštujemo, da doživljavamo kako smo obitelj, da planiramo budućnost, da živimo ljubav i svoj poziv.

Prijeći prag vjere znači djelovati i uzdati se u snagu Duha Svetoga prisutnoga u Crkvi koji se očituje i u znakovima vremena. Znači uključenost u stalni tijek života i povijesti bez upadanja u paralizirajući defetizam po kojemu je prošlost uvijek bolja od sadašnjosti. Tjera da se promišlja novo, da se donosi novo, da se stvara novo mijeseći život s novim kvascem pravednosti i svetosti (usp. 1 Kor 5,8).

Prijeći prag vjere znači imati oči koje se dive i srce koje nije ulijenjeno, srce koje je u stanju prepoznati da je svaki put kada žena donese dijete na svijet to stavljanje uloga na život i na budućnost, da kada se brinemo za nevinost djece, jamčimo za sutrašnjicu i kada pomilujemo nekoga starca koji je žrtvovao svoj život, činimo djelo pravednosti i milujemo svoje korijene.

Prijeći prag vjere znači raditi s dostojanstvom, predanim služenjem i samozatajnošću nekoga tko se ne predaje pod teretom života, nego uvijek iznova započinje, kao da je sve što je učinjeno samo korak prema kraljevstvu, prema punini života. To je iščekivanje u tišini nakon svakodnevnoga sijanja, gledanje na skupljene plodove uz zahvaljivanje Gospodinu jer je dobar i uz molitvu da ne zapusti djelo ruku svojih (usp. Ps 138).

9

SAMO NAS LJUBAV MOŽE SPASITI

Prijeći prag vjere zahtijeva borbu za slobodu i suživot, iako ih se sredina izgleda odrekla, u uvjerenju da Gospodin od nas traži da se “čini pravicu, ljubi milosrđe i smjerno hodi” s našim Bogom (Mih 6,8).

Prijeći prag vjere podrazumijeva stalno mijenjanje naših stavova, načina i pravila života; preformuliranje, a ne stavljanje zakrpa ni prelakiranje, davanje novoga oblika koji Isus Krist daje svemu što njegova ruka i njegovo evanđelje života dotaknu; da se trsimo za društvo i za Crkvu učiniti nešto posve novo jer “je li tko u Kristu, nov je stvor” (2 Kor 5,17).

Prijeći prag vjere znači praštati i znati izmamiti osmijeh, znači približiti se svakome tko živi na rubu života i zvati ga vlastitim imenom, znači gledati na krhkost najslabijih i biti oslonac njihovim klecavim koljenima u uvjerenju da ono što činimo najmanjemu od svoje braće činimo samomu Isusu (usp.

Mt 24,40).

Prijeći prag vjere znači slaviti život, biti preobraženi jer smo za stolom euharistije slavljene u zajednici postali jedno s Isusom; dakle biti zauzetih ruku i srca radeći za veliki projekt Kraljevstva: sve ostalo će nam se nadodati (usp. Mt 6,33).

Prijeći prag vjere znači živjeti u duhu Sabora i Aparecide,1 znači biti Crkva otvorenih vrata ne sa1

Misli se na II. vatikanski sabor i na 5. opću konferenciju latinoameričkih i karipskih biskupa, održanu u Aparecidi, 13.–31. svibnja 2007.; njezin se završni Dokument ovdje često citira (Dokument iz Aparecide). Naime, svake četiri godine održava se redovito zasjedanje predsjednika biskupskih konferencija, a povremeno se održavaju i plenarna zasjedanja svih biskupa Latinske Amerike; dosada ih je bilo pet: Rio

10

PRIJEĆI PRAG VJERE

mo za primanje nego, što je bitno, i za izlaženje van, da se evanđeljem ispunjaju ulice i životi ljudi našega vremena.

Prijeći prag vjere za našu nadbiskupijsku Crkvu pretpostavlja da se osjećamo utvrđeni u poslanju, da budemo Crkva koja živi, moli i radi u misionarskoj perspektivi.

Prijeći prag vjere u konačnici znači prihvaćanje novine života Isusa Krista uskrsnula u našemu jadnom tijelu da od njega načini znak novoga života.

Razmatrajući o svemu tome svoj pogled upravimo prema Mariji. Neka nas ona, Djevica Majka, prati na prelaženju praga vjere te, kao nekoć u Nazaret, i u našu Crkvu Buenos Airesa dovede Duha Svetoga da bismo se poput nje klanjali Gospodinu i išli naviještati divna djela što ih je izveo u nama.

Pismo Nadbiskupiji Buenos Airesa povodom Godine vjere, Buenos Aires, 1. listopada 2012., blagdan Svete Terezije od Djeteta Isusa

de Janeiro (Brazil, 1955.), Medellin (Kolumbija, 1968.), Puebla (Meksiko, 1979., uz nazočnost Ivana Pavla II.), Santo Domingo (Dominikanska Republika, 1992.) i Aparecida (Brazil, 2007., uz nazočnost Benedikta XVI.).

11

SAMO NAS LJUBAV MOŽE SPASITI

2.

UMIJEĆE SKLADNA ODGOJA

Prvo nam je čitanje dočaralo kakav bijaše život prvih kršćana. Apostolov prikaz vrlo je jednostavan: “U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša” (Dj 4,32), tj. živjeli su u potpunu skladu. Prve su kršćanske zajednice shvaćale da ih zrelo življena Isusova poruka vodi do života puna sklada u kojemu se sukobe, premda ih je bilo, prevladavalo radi očuvanja toga sklada. Kada sam prije mise pročitao tekst, razmišljao sam o tomu načinu života prvih kršćanskih zajednica i o današnjoj misi... I pitao sam se ne bi li sav naš odgojni angažman trebao slijediti taj put kako bi se postigao takav sklad: sklad kod svih mladića i djevojaka koji su nam povjereni, unutarnji sklad, sklad njihovih osobnosti. Sklad možemo postići tako da, oponašajući Boga, radimo kao zanatlije i “modeliramo” život tih mladih. I sačuvamo ih od nesuglasja koja su uvijek nejasna i mračna.

Sklad je, naprotiv, svijetao i jasan, on je svjetlost. Trebamo doći do sklada srca koje se razvija, a koje mi pratimo na ovomu odgojnom putu.

To je sklad s dva ključna polazišta: oblikuje se kombiniranjem granica i beskrajnoga obzora. Odgoj usmjeren samo na ograničavanje poništava osobnost, oduzima slobodu, utuče osobu. Ne može se od12

UMIJEĆE SKLADNA ODGOJA

gajati samo postavljajući granice, jedino snagom zabrane: “Ne... ne smije se”, “Ne smije se”, “Ne smije se”, ili: “Radi tako...” Ne! To ne pridonosi razvoju i, ako se razvija, razvija se loše! Ne razvija se skladno ni samim otvaranjem bezgranična obzora, čistom projekcijom u budućnost bez ikakva uporišta. To nije sklad nego odgoj koji najposlije završi u potpunoj dezorijentaciji onoga “sve je dobro”, u egzistencijalnomu relativizmu koji se nudi, a što je jedna od najgorih nevolja koje su se sručile na mlade. Kada promatram taj tako relativan egzistencijalizam koji se mladima odasvud nudi i koji nema nikakva uporišta, često se sjetim našega proroka iz Buenos Airesa: “Hajde... sve je isto... na koncu svi ćemo biti ‘izgubljeni’”, tj. u nevoljama. Onda su ovi mladi, koji ne znaju za granice i posve su izbačeni u budućnost, baš u nevoljama. Dakle, naći ćemo se u nevoljama. I u budućnosti ćemo imati muškarce i žene u nevoljama.

Istodobno je, dakle, potrebno dvoje: znati voditi prema skladu, znati oblikovati srca mladih dajući im osjećaj za granice i ukazujući na bezgranične obzore... Odgajatelj koji se zna kretati između ova dva pola potiče na razvoj, odgajatelj koji se kreće u napetosti tih dvaju polova potpomaže sazrijevanju. Štoviše, djelovati između ova dva pola znači imati povjerenja u mlade, znati da se radi o važnomu ljudskom potencijalu! Treba ga samo poticati! I tome smo svjedoci: eno tamo masline zasađene pred deset godina, nakon Blagdana mira. To su učinili mladi jer su bili potaknuti da rade za mir! Ti isti mladi su 2007. radili na projektu Odgojni grad, koji je bio predstavljen parlamentu i od njega odobren... To su učinili 13

SAMO NAS LJUBAV MOŽE SPASITI

oni! Sposobni su i za to! I sada, u ovomu radu Škole bliskosti s mladima iz državnih i privatnih škola, svi ujedinjeni, makar različitih uvjerenja, ujedinjeni pokazuju stvaralačku sposobnost koju imaju naši mladi. I Buenos Aires postaje svjestan. Od nas traže aktiviranje Škole bliskosti i u drugim mjestima u zemlji. Podsjećam na samo tri stvari što su ih učinili naši mladi, a mogao bih ih navesti još. A učinili su ih jer su bili vođeni da se kreću između osjećaja ograničenja i bezgraničnoga obzora. To je naš današnji izazov: stvoriti sklad između osjećaja ograničenja i bezgraničnoga obzora.

To su mladi koji će prihvatiti naš naraštaj. Ostaje pitanje: kakvi će biti kada nas prihvate. Hoće li imati dovoljno unutarnjega sklada? Hoće li imati dovoljno usvojen osjećaj za granicu i nadu bezgraničnoga obzora da nas prihvate kao one koji su im u životu prethodili, koji su prevalili put mudrosti? Ili će biti toliko glupi da nas smjeste u smrdljivi starački dom, nalik više na kućerak nego na zgradu za osobe? Hoćemo li znati ove mlade očuvati od sve raširenije kulture “odbacivanja”? Sada kada smo toliko osjetljivi – i dobro je da je tako – prema svemu onome što nalikuje na koloniziranje naše suverenosti, jesmo li osjetljivi i na svako pooštreno koloniziranje koje naše mlade udaljuje od svakoga sklada i koje ih, pošto ih iskoristi, ostavlja uz rub ceste? Jesmo li osjetljivi na tu ovisnost, kolonizaciju preko droga, alkohola, nedostatka granica?

Ovi su mladi ti koji će nas prihvatiti. Njima ćemo predati barjak. Nekoliko pitanja: “Kako ga nosimo mi?... Visoko uzdignut? A oni, kako će biti u 14

UMIJEĆE SKLADNA ODGOJA

stanju preuzeti ga? Hoće li biti muškarci i žene kojima će ideal biti samo zastava na pola koplja, nespremni da idu dalje? Ili će biti muškarci i žene odgojeni i pripremljeni u skladu i sa sigurnim obzorom koji će barjak razviti na najvišoj točki jarbola?”

To je ono za što ćemo danas moliti: za milost umijeća odgajanja u skladu. Umijeća oblikovanja ovih mladenačkih srdaca da žive u slobodi, daleko od bilo kakva opredjeljenja koje porobljuje, kolonizira i oduzima slobodu.

Homilija na misi za odgoj, Metropolitanska katedrala, Buenos Aires, 18. travnja 2012.

15

SAMO NAS LJUBAV MOŽE SPASITI

3.

KRŠĆANI SAMO IZVANA

U ovoj prispodobi Isus se obraća učiteljima zakona, farizejima, osobama koje su, kako se kod nas kaže, mislile da su tko zna tko, koje su se smatrale dobrima, savršenima i koje su druge osuđivale. Isus govori takvoj vrsti ljudi za koje su svi osim njih nesavršeni, svi drugi su grješnici itd.

Podsjećam i na drugu prispodobu [Lk 18: Prispodoba o farizeju i cariniku], još jednu pripovijest u kojoj Isus kazuje kako se u hramu, pred oltarom, nalazio jedan od tih farizeja; uspravan, govorio je: “Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi” (Lk 18,11), “izvršavam sve svoje obveze, savršen sam.” Isus dodaje kako je u dnu prostrt po tlu bio i grješnik, carinik.

Carinici su viđeni kao okrutni i zli jer su bili izdajice vlastitoga naroda, zadaća im je bila ubirati namete i ubrano predavati Rimskomu Carstvu. Carinik je govorio jedino: “Bože, milostiv budi meni grešniku” (Lk 18,13). Isus tvrdi: “onaj koji bijaše ovdje (farizej pred oltarom), nije izišao opravdan, nije zadobio oproštenje, a ovaj (carinik) jest” (usp. Lk 18,14).

U ovomu se slučaju događa isto. Ovaj otac, koji je slika Boga, ima dvojicu sinova. Jedan je dobro odgojen, vrlo dobar, uvijek na sve kaže “da”, a onda učini kako mu se hoće. Drugi je žešće ćudi i kada 16

KRŠĆANI SAMO IZVANA

se naljuti, izrazi to što osjeća, ali ima srce dovoljno otvoreno da Božja milost u nj uđe i da se može pokajati. I on veli: “Baš ne ću ići.” Toga je dana bio ljut, posvađao se, ali kasnije je promislio kako ocu duguje posluh, razmislio je o svojoj obvezi i izvršio očevu volju. Drugi sin je rekao: “Da, oče, idem.” I ništa nije napravio. Nije izvršio očevu volju, nego se izvana pretvarao. To su “uštirkani” kršćani, kršćani lijepa ponašanja, ali s lošim navikama.

– Ja sam velik katolik, oče, član sam ovoga i onoga društva.

– Reci mi, imaš li u kući poslugu?

– Da, oče.

– Plaćaš li ih uredno ili na crno?

– Dobro, oče, kada netko počne postavljati takva pitanja, jasno je...

– Postaviti jedno pitanje.

Pa ako netko nastavi pitati, uviđa kako oni imaju dvostruki život koji zastrašuje. Kršćani poput ovoga drugog sina, kršćani farizeji su ti koji Božjemu narodu nanose najveću štetu. Zato je Isus rekao narodu: “Činite ono što vam kažu, jer uče ono što je dobro, ali se nemojte u njih ugledati, nemojte činiti ono što oni čine” (usp. Mt 23,3) jer imaju dvostruki život. Isus za njih upotrebljava dva naziva koji im izvrsno pristaju. Prvi, što ga višekratno ponavlja, jest: “Licemjeri.” “Oče, pa ja se svakoga dana pričešćujem, činim puno toga.” A Isus će mu: “Licemjeru, zašto hiniš jedno, a radiš drugo.” Drugi je naziv: “Obijeljeni grob” (usp. Mt 23,27), kakve su uredne, krasne i očišćene grobnice, a dobro znamo što je unu17

SAMO NAS LJUBAV MOŽE SPASITI

tra: “trulež” (usp. Mt 23,27). Kršćani su samo izvana.

Ono što Isus ovdje želi jest da se ne pravimo važni.

Trebamo znati: da bi se bilo dobar kršćanin, nužno je priznati se grješnikom. Ako netko od nas ne priznaje da je grješnik, nije dobar kršćanin. To je prvi uvjet. No grješnik konkretno: “Grješnik sam zbog ovoga, zbog ovoga i još zbog ovoga itd.” To je prvi neophodan uvjet za slijeđenje Isusa. Zato on na koncu izriče ovu tako snažnu rečenicu: “Zaista vam kažem, carinici (izdajice domovine) i bludnice preteći će vas u nebo.” Drugim riječima, Isus stavlja stvari na njihovo pravo mjesto. I veli: “Nebeski Otac nije otac koji se nagađa s legalistima. On je milosrdni Otac!”

U današnjoj misnoj molitvi izrekli smo nešto što može proći nezapaženo. Obratili smo mu se riječima: “Bože, ti svoju svemoć očituješ najvećma praštanjem i milosrđem.” Božja je moć veća od moći potrebne za stvaranje svijeta, a to je njegova moć praštanja. Međutim, za to je potrebno da mu napravimo mjesta, da mu otvorimo srce kako bi sa svojim milosrđem mogao ući i oprostiti nam.

Stoga danas, kada slavimo još jednu obljetnicu Zajednice sv. Egidija, molimo ga da stalno otvara putove onima koji se smatraju nedostojnima jer drže da za njih nema mjesta, a najdraži su. Molimo Gospodina za milost da mognu otvoriti svoje srce.

“Oče, kako ću znati jesam li ‘uštirkani’ kršćanin ili sam dijete koje želi slijediti Isusa?”

“Pogledaj na samo jedno obilježje ‘uštirkanih’ kršćana, licemjera, obijeljenih grobova: uvijek kritiziraju bližnje, loše govore o drugima – o nekomu iz obi18

KRŠĆANI SAMO IZVANA

telji, o susjedu ili o kolegi na poslu. U osnovi ponavljaju ono što je činio uspravni farizej, tu ispred: “Bože, hvala ti što nisam kao onaj, ni kao ona, ni kao ona druga...” Donekle kao u onomu tangu: “Susjeda, gle’te, ta srama nema: bijelo obukla, a griješila je!” To je prvo obilježje “uštirkanoga” kršćanina, licemjera, farizeja: stalno mora o drugima loše govoriti.

Danas molimo Isusa milost da nam otvori srce kako bi u nj ušlo njegovo milosrđe; recimo mu: “Da, Gospodine, grješnik sam, grješnica sam zbog toga, zbog ovoga i zbog ovoga. Dođi, dođi i opravdaj me pred Ocem.”

Tako neka bude. Amen.

Homilija povodom 43. obljetnice Zajednice sv. Egidija, Metropolitanska katedrala, Buenos Aires, 24. rujna 2011.

19

SAMO NAS LJUBAV MOŽE SPASITI

4.

SUDIT ĆE NAM SE PO LJUBAVI

Čuli smo govor o ljubavi, ali ne retoričke riječi.

To je Gospodin već naznačio prispodobom o bratskoj opomeni (usp. Mt 18,15–20) i prispodobom o posljednjemu sudu (usp. Mt 25,31–46). Bit ćemo suđeni po ljubavi. Ovaj evanđeoski ulomak privlači našu pozornost jer označuje koliko napora treba oko ljubavi i koliko ju je teško provoditi: “Pogriješi li tvoj brat protiv tebe” (Mt 18,15), učini li ti nešto, nanese li ti štetu, idi i pokaraj ga nasamo. “Ako te posluša, stekao si brata” (Mt 18,16). Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, da se stvar riješi iskazom dvojice ili trojice svjedoka, uz pomoć te braće. Ako ni njih ne posluša, obrati se zajednici.

Ako ni tada ne posluša, smatraj ga poganinom i kloni ga se (usp. Mt 18,16–17). U našemu društvenom suživotu, barem ovdje – dovoljno je uključiti radio ili televizor – obično se prvo osuđuje, a tek onda se razgovara. Najprije se vrijeđa, a onda se gleda na to što se kaže. “Tko prvi udara, dvostruko udara.”

Međutim, to nije logika ljubavi. Traži se radišnost zanatlije. Uspostavljanje ljubavi posao je zanatlije, strpljivih pojedinaca, osoba koje sve što imaju troše da bi uvjerile, da bi slušale, da bi zbližile. Taj zanatlijski posao nalazi mirotvorne i čarobne gradite20

SUDIT ĆE NAM SE PO LJUBAVI

lje ljubavi. To je zadaća posrednika... Značenje “posrednika” katkada brkamo s “onim između”. Nije isto. “Posrednik” je onaj tko za povezivanje strana daje od sebe, plaća od svojega. Sam on se ulaže i troši. “Onaj između” je prodavač na malo koji objema stranama daje popust kako bi izvukao dobit. Ljubav nas stavlja u ulogu posrednika, ne “onoga između”. A posrednik uvijek gubi jer logika je ljubavi sve izgubiti samo da bi pobijedilo jedinstvo, da bi pobijedila ljubav. Osim toga, kršćaninov zakon zakon je posrednika. Za kršćanina napredovanje nije uspinjanje na važne položaje, uživanje ugleda, uvažavanje drugih. Za kršćanina napredovanje je “služenje”, tj. zadaća da bude posrednik. Služiti... u poniznosti i poništenju (sebe pretvoriti u ništa) poput Isusa. I, dakako, onda se sve mijenja.

U ovomu evanđeoskom ulomku (koji nije posebno biran, nego je ulomak za današnju, 23. nedjelju kroz godinu), u ovomu zanatlijskom radu oko uspostavljanja ljubavi vidim odraz rada i poziva Zajednice sv. Egidija: ti su ljudi strpljivi. To su ljudi koji slušaju i čine malene korake. Na njih bi se mogla primijeniti rečenica velikoga kardinala Crkve, Agostina Casarolija: “Oni kroče putem kojim su krenuli, idu putem mučeništva strpljivosti.” Oni su mučenici strpljivosti. I tijekom četrdeset godina ta je strpljivost urodila plodovima mira, plodovima blizine, u vrlo okrutnim ratovima, rekao bih gotovo plemenskim istrjebljenjima, plodovima novih koraka uspostavljanja mira. Oni su vjernici koji slušaju Božju riječ, koji pjevaju i mole, koji se hrane evanđeljem, da bu21

SAMO NAS LJUBAV MOŽE SPASITI

du zanatlije ljubavi, milosrdne susretljivosti, bliskosti, da napreduju i služe u mučeništvu strpljivosti.

Ima jedna anegdota iz života kardinala Casarolija pred kojom sam ostao zatečen. Svake subote popodne kardinal bi nestao. “Odmara se”, govorilo se. Jedan je mladi svećenik odlazio u popravni dom za maloljetnike; bio je vrlo dobar kapelan koji je sa svojim kovčežićem putovao autobusom i tamo ostajao da mlade ispovijeda i s njima zaigra. Zvali su ga don Agostino, nitko nije znao ništa drugo. To je bio on, Casaroli. Kada ga je nakon njegova prvoga posjeta istočnim zemljama u diplomatskoj misiji, u jeku hladnoga rata, Ivan XXIII. primio, po završetku sastanka Papa upita kardinala Casarolija: “Recite mi, odlazite li i dalje onim mladićima?” “Da, Svetosti.” “Molim vas, nikada ih nemojte napustiti.”

Visoka diplomacija koja je dala mnoge plodove Crkvi hrani se ljubavlju i pokorom. Jedna od crta ove zajednice koja se danas okuplja na slavlje jest blizina onima na rubu egzistencije, najsiromašnijima, marginaliziranima, najodbačenijima. Možda, kao što je i Isus činio, upravo iz te bliskosti crpi snagu za poniženje i vršenje uloge zanatlije pomirenja, za zbližavanje i uspostavljanje ljubavi.

Zahvalimo Bogu za ovu zajednicu koja se okuplja na molitveno bdjenje u bazilici Santa Maria in Trastevere. Molimo Isusa Krista koji svojim ljubaznim pogledom bdije nad ovom bazilikom, zajedno s brojnim muškarcima i ženama Zajednice sv.

Egidija, da i dalje u društvu razvijaju i šire suosjećanje puno ljubavi, željni da služe ljubavlju zana22

SUDIT Ä&#x2020;E NAM SE PO LJUBAVI

tlije koja ih vodi do Ĺživotnih periferija. S tom se zajednicom sjedinjujemo i Bogu zahvaljujemo.

Homilija prigodom proslave 40. obljetnice Zajednice sv. Egidija, Metropolitanska katedrala, Buenos Aires, 6. rujna 2008.

23

SAMO NAS LJUBAV MOŽE SPASITI

5.

BOG ŽIVI U GRADU

Pogled vjernika i pastira Kada molim za Buenos Aires, zahvaljujem što je to grad u kojemu sam rođen. Ljubav što se rađa iz takve bliskosti pomaže utjeloviti univerzalnost vjere koja obuhvaća sve ljude svih gradova. Biti građanin velegrada danas je nešto vrlo složeno budući da rasne, povijesne i kulturne veze nisu homogene, a niti svi stanovnici uživaju puninu građanskih prava.

U gradovima ima vrlo mnogo “ne-građana”, “polu-građana” i onih koji su “višak”: ili zato što ne uživaju puninu prava – isključeni, stranci, oni bez dokumenata, djeca bez izobrazbe, starci i bolesnici bez socijalne skrbi – ili zato što ne izvršavaju svoju dužnost. U tomu smislu transcendentan pogled vjere koji potiče na poštovanje i ljubav prema bližnjemu pomaže u “odluci” da se bude građanin konkretnoga grada te da se prakticira stavove i ponašanja koja stvaraju pravo građanstva.

Pogled što ga želim s vama podijeliti jest pogled pastira koji nastoji dublje posvijestiti svoje iskustvo vjernika, čovjeka koji vjeruje da “Bog živi u njegovu gradu”.2 U svojemu Govoru o pastirima sveti je Augu2

Dokument iz Aparecide, 514.

24

BOG ŽIVI U GRADU

stin razlikovao dvoje: prvo je – rekao je – to da smo kršćani, a drugo da smo biskupi. U susretu s modernim gradom, s njegovim toliko različitim socijalnim slikama razlikovanje ovih dvaju pogleda može nam biti od pomoći. Ne da na povjereno nam stado vjernika prestanemo gledati kao pastiri, nego da taj pogled jednostavne, Gospodinu tako drage vjere dublje sagledamo bez pridavanja važnosti rasi, kulturi ili religiji. Jer pogled vjere otkriva i stvara grad.

Isus u gradu Najdraže su mi one slike iz Evanđelja koje pokazuju ono što Isus izaziva u narodu kada ga susreće na ulici. Tu je slika Zakeja koji je, doznavši da je Isus u gradu, poželio vidjeti ga pa je potrčao i popeo se na stablo. Vjera će učiniti to da Zakej više ne bude beskrupulozan pojedinac u službi sama sebe i carstva, nego da postane građanin Jerihona, uspostavivši sa svojim sugrađanima odnose pravednosti i solidarnosti. Tu je slika Bartimeja (Mk 10,46–52) koji ga, nakon što mu je Gospodin udijelio milost koju je želio – “Rabbuni [Učitelju moj], da progledam!”

(Mk 10,51) – slijedi ulicom. Zahvaljujući vjeri Bartimej prestaje biti marginalac, odbačen na rub ulice i, hodeći s Isusom i narodom koji ga je slijedio, postaje protagonist vlastite povijesti. Tu je slika žene koja je bolovala od krvarenja: ona dotiče njegov ogrtač usred mnoštva, koje sa svih strana Isusa nagurava, te privlači njegov pogled pun poštovanja i ljubavi. Zahvaljujući svojoj vjeri ta žena ponovno pripada 25

SAMO NAS LJUBAV MOŽE SPASITI

društvu koje je diskriminiralo ljude zbog nekih bolesti smatranih nečistima.

Sve su to slike plodonosnih susreta. Gospodin jednostavno “prolazi čineći dobro”. I zadivljeni smo videći što se zbiva u srcu mnogih osoba, osoba koje se, prije iz društva isključene i ignorirane, stupivši u dodir s Gospodinom, ispunjaju puninom života pa se taj život cjelovito razvija te poboljšava i život grada.

U suglasju s Evanđeljem zgodna tvrdnja u Dokumentu iz Aparecide kako nas “vjera uči da Bog živi u gradu” odgovor je vjere pred golemim izazovom sadašnjih gradova. To nas potiče da “iznova počnemo od susreta s Kristom”3, a ne s moralističkih ili prosvjetiteljskih stajališta. Kao što rekoh u El sacerdote y la ciudad4, u Dokumentu iz Aparecide konstatira se promjena paradigme u odnosu prema kršćanskomu subjektu i prema kulturama koje se razvijaju u ovim velikim laboratorijima, modernim megapolisima: “Današnji kršćanin više nije u prvim redovima kulturnoga stvaralaštva, nego je izložen njegovu utjecaju.”5 Napetosti zbog znanstvenih analiza mogu izazvati strah i osjećaj pastoralne nemoći. Ipak, sigurnost da Bog živi u gradu ispunja nas pouzdanjem, a nada u Sveti Grad koji silazi s neba6 ulijeva nam apostolsku odvažnost. Kao u Zakejevu slučaju, radosna 3 4

5 6

Usp. Dokument iz Aparecide, 12.

Usp. J. M. Bergoglio, SJ, El sacerdote en la ciudad a la luz del Documento de Aparecida, San Isidro, 18. svibnja 2010.

Dokument iz Aparecide, 509.

Dokument iz Aparecide, 515.

26

BOG ŽIVI U GRADU

vijest da je Gospodin ušao u grad ulijeva nam snagu i potiče nas da iziđemo na ulicu.

Ton Dokumenta iz Aparecide u pogledu na “Gradski pastoral” Paragraf o Gradskomu pastoralu dobar je primjer nastojanja Dokumenta iz Aparecide da se postigne evanđeoski ton i sagleda stvarnost. Ako se pročita prvih pet točaka, zapaža se sklonost, da tako kažemo, više sociološkomu pogledu. Na prvomu se mjestu ističu promjena paradigme i složenost pluralističke kulture (509), zatim novi govor (510), složene socioekonomske, kulturne, političke i religijske promjene (511), socijalna raslojavanja i napetosti-izazovi: tradicija-modernost, globalnost-posebnost, uključenost-isključenost itd. (512). Međutim, događa se nešto zanimljivo: u nastavku ovaj se govor u sljedećemu paragrafu mijenja. Kao da se radi o uzimanju daha pred tolikom zamršenošću: ponovno se preispituje prošlost (“U svojim početcima Crkva se formirala u velikim onodobnim gradovima i njima se služila za svoje širenje”) i naznačuju se obnoviteljska iskustva. No ima se dojam da su ona “neznatna” pred veličinom prije opisanih promjena. Tekst želi pozvati na radost i na odvažnost, ali pojavljuje se riječ “strah prema gradskomu pastoralu: sklonost zatvaranju, defenzivno držanje, osjećaji nemoći pred velikim teškoćama u gradovima” (513).

Tu su nadalje tri sljedeće točke u kojima se ton govora značajno mijenja. Paragraf 514 mali je himan 27

SAMO NAS LJUBAV MOŽE SPASITI

vjere, neka vrsta psalma, u kojemu grad blista kao mjesto susreta. Evo njegova sadržaja: “Vjera nas uči da Bog živi u gradu, u radostima, uzdasima i nadama, u njegovim bolima i patnjama.

Sjene koje obilježavaju gradsku svakodnevicu, nasilje, siromaštvo, individualizam i isključenost, ne mogu nas spriječiti da živoga Boga tražimo i promatramo i u gradskim sredinama.

Gradovi su mjesta slobode i prilikâ...

U njima se može upoznati više osoba, s njima surađivati i živjeti...

U gradovima se mogu doživjeti veze bratstva, solidarnosti i univerzalnosti.

U njima je čovjek pojedinac pozvan da živi sve više kročeći ususret drugome, da živi s drukčijim, da ga prihvaća i od njega da bude prihvaćen.”

Ton je promijenjen, a pridonosi i promjeni pogleda. Ovdje odjekuje pitanje koje se postavljalo i koje nam je postavio Papa u svojemu govoru na otvorenju: “Što je stvarnost bez Boga?”7 Isto pitanje možemo postaviti i s obzirom na grad: “Što je grad bez Boga?” Bez sigurna i apsolutna (u najmanju ruku tražena) uporišta stvarnost se grada razbija i mrvi u tisuće komadića bez povijesti i bez identiteta. Na što je uprt pogled na grad ako nije usredotočen na vjeru otvorenu transcendenciji? Da bi se stvarnost vidjelo, 7

Benedikt XVI., Govor na otvorenju, 3.

28

BOG ŽIVI U GRADU

potreban je pogled vjere, vjere koja vjeruje. Inače se stvarnost razmrvljuje.

Dokument iz Aparecide uvidio je taj izazov i opredijelio se za “pogled učenika misionara na grad” (dio I., pogl. 1, br. 19–32) koji objedinjuje sve ostale poglede: “Istodobno treba nas obuzeti misionarska strast kako bismo doprli do srca kulture našega vremena (a kultura pulsira i stvara se u gradovima), do zajedničarskoga i cjelovita smisla ljudskoga života koji joj ni znanost, ni politika, ni ekonomija, ni priopćajna sredstva ne mogu pružiti. U Kristu Riječi, Božjoj Mudrosti (usp. 1 Kor 1,30), kultura (i svaki grad) može ponovno pronaći svoje središte i svoju dubinu iz kojih se može promatrati zbilju u ukupnosti svih njezinih elemenata, razlučujući ih u svjetlu Evanđelja, svakome pridajući njegovo mjesto i njegovu pravu dimenziju” (Dokument iz Aparecide, 41).

Sljedeći je paragraf pjesma nadi. Pogled na Sveti Grad što silazi s neba uvodi ideju bliskosti i druženja. “Naš je Gospodin Bog koji je postavio svoj šator među nama” (515).

Posljednji je paragraf skica himna ljubavi u kojemu je služenje Crkve kvasac što preobražava i u ovomu sadašnjem gradu ostvaruje Sveti Grad (516).

Na ovaj način paragrafi 517–518, koji su dugačak popis konkretnih pastoralnih stvari, nastavljaju govoriti pozitivnim tonom i preporukom. Ton je izričito promijenjen, s obzirom da se u prvomu nacrtu govorilo “optiamo per – opredjeljujemo se za” gradski pastoral koji... A u konačnoj redakciji stoji: “konferencija ‘predlaže i preporučuje’ novi gradski pastoral koji... će ići ususret, pratiti, biti kvasac.”

29

SAMO NAS LJUBAV MOŽE SPASITI

Kršćanske teološke predodžbe grada S ovim utješnim tonom pojavile su se kategorije susret, druženje i kvasac koje nam Dokument iz Aparecide predlaže za izlaženje na ulice sadašnjih gradova. Pastoralne posljedice ad extra ovih i drugih stavova pojavljuju se u raznim istupima na ovomu kongresu. Sada bih radije učinio korak prema unutra – prema nekoj vrsti egzistencijalnoga i duhovnoga povlačenja – da se dublje shvati učinak što ga ti stavovi imaju na naš pogled, na naše teološke predodžbe. Ako je točno da se prešlo od kršćanskoga subjekta čiji je pogled bio “nad gradom”, i koji ga je oblikovao, na subjekt koji se nalazi uronjen u koktel hibridnih kultura izvrgnut njihovu utjecaju i uvjetovanju, potrebno je ponovno uspostaviti vezu s onim “specifično kršćanskim” da bi se moglo razgovarati sa svim kulturama: s kršćanskom kulturom nadahnutom vjerom, čiji nam je sustav vrjednota posve blizak; s poganskom kulturom, čije je vrjednote moguće razlučiti s određenom jasnoćom te s hibridnom i mnogostrukom kulturom kao što je ona koja se sada razvija, a koja traži pomnije razlučivanje.

Biti narod i izgrađivati grad idu ukorak. Jednako vrijedi i za ono biti Božji narod i boraviti u Božjemu gradu. U tomu smislu teološke predodžbe mogu biti nadahnuće za sve društvene predodžbe.

Već u Knjizi Izlaska, u putujućemu narodu koji se formirao, svaki tabor u sebi sadrži klicu grada. A obećanje zemlje kojom teku med i mlijeko u Otkrivenju se konkretizira, eshatološki, kao Sveti Grad, Nebeski Jeruzalem koji silazi s neba.

30

SADRŽAJ

SADRŽAJ

1. Prijeći prag vjere. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 2. Umijeće skladna odgoja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12 3. Kršćani samo izvana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16 4. Sudit će nam se po ljubavi . . . . . . . . . . . . . . . . . 20 5. Bog živi u gradu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24 6. “Evo, sve činim novo”. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42 7. Odvažnost za naviještanje evanđelja . . . . . . . . 44 8. Bog nas sluša. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52 9. Za mir, za kruh i za posao . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 10. Za život . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62 11. Besplatno primati, besplatno davati. . . . . . . . . 66 12. Te Deum – Tebe, Boga, hvalimo . . . . . . . . . . . . . 69 13. Bog nas čini djecom i braćom, a ne članovima nevladine organizacije . . . . . . 80 14. Blagodat starijih osoba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84 15. Društveni dug. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 16. Svećenicima, posvećenim osobama i vjernicima laicima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 104 17. Djeca i mladi koji žive na ulici . . . . . . . . . . . . . 109 18. Brak. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 19. Molitva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118 20. Važnost svećeničkoga (pastoralnoga) odgoja i izobrazbe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 126 141

PREPORUČUJEMO Zašto papu Franju napadaju kada kritizira suvremenu ekonomiju i staje u obranu siromašnih? Je li ovaj papa doista protiv kapitalizma i bogatstva? Što je to što on naziva ekonomijom isključivanja i nejednakosti? Zašto se zalaže za odbacivanje apsolutne autonomije tržišta i financijskih špekulacija? Na sva ta pitanja detaljno odgovara ova iznimna knjiga koja donosi precizan i sveobuhvatan pogled Franjina učenja o odnosu između ekonomije i evanđelja.

187 str. Meki uvez.

Jorge Mario Bergoglio – papa Franjo u ovoj knjizi uvodi nas u duboko promišljanje o poniznosti kao jednoj od temeljnih krjeposti za istinsku izgradnju pojedinca i zajedništva među ljudima.

Nadahnuta spisima crkvenoga oca Doroteja iz Gaze svakoga potiče na duhovno preispitivanje te ukazuje na temeljni razlog razjedinjenosti u društvu, podjele koje proizlaze iz ogovaranja, međusobnoga ranjavanja, isključivanja, omalovažavanja itd. Knjiga je ovo koja nudi veliko duhovno blago iz pera čovjeka koji vlastitim životom svjedoči ono što naučava.

56 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

U ovoj poticajnoj knjizi kateheza Papa nas poziva na temeljitu obnovu naglašavajući lik Krista kao ideal za čovjeka.

Ističe kako ekologija čovjeka i ekologija okoliša idu zajedno, a na putu nutarnje obnove osobito ističe likove mučenika, i to ne samo one iz davne prošlosti: velik je broj onih koji i u današnje vrijeme zbog vjere bivaju pogubljeni. Silovitost takva pristupa u vremenu u kojemu je moguće izgubiti život zbog toga što slijediš svoj put obeshrabruje, ali Papa podsjeća kako u takvu svijetu Bog gradi zajednicu ljudi, ljudi na čiju savjest, milosrđe, brigu za sebe i bližnjega računa u svijetu.

136 str. Meki uvez.

Jutarnje propovijedi pape Franje u kapeli Doma svete Marte postale su jedan od najkarakterističnijih vidova njegova pontifikata i predstavljaju živo srce njegova pastorala. To su poruke pune značenja koje se pozivaju na samu srž evanđelja, a sadržavaju često i snažne riječi i vrlo određena “upozorenja”. Ove su stranice stoga poput prisna razgovora: izravno se obraćaju svakomu srcu progovarajući o konkretnim i uobičajenim životnim situacijama pa iz njih svi mogu obilno crpiti i intimno upijati razborite savjete i pouke za svakodnevni život.

260 str. Meki uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u srpnju 2015.

Jorge Mario Bergoglio / papa Franjo rođen je u Buenos Airesu 1936. Zaređen je za svećenika 1969. u Družbi Isusovoj, a 25. lipnja 1992. zaređen je za biskupa. Nadbiskupom Buenos Airesa postao je 1998. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom 21. veljače 2001. Sudjelovao je na konklavi na kojoj je Benedikt XVI. izabran za papu. Za papu je izabran 13. ožujka 2013. te je uzeo ime Franjo.

U izdanju Verbuma do sada su objavljene njegove knjige Korupcija – zlo našega vremena, Poniznost – put prema Bogu, Ne bojte se sanjati velike stvari, Sakramenti, dva sveska Papinih obraćanja i kateheza Ne dajte da vam ukradu nadu! i Radost naviještanja, kao i knjiga jutarnjih propovijedi iz Svete Marte U potrazi za pravim blagom i Križni put s razmišljanjima pape Franje. Objavljene su i knjiga razgovora s kardinalom Bergogliom, Papa Franjo o životu i vjeri, biografija iz pera Andree Torniellija Papa Franjo. Cjelovita biografija – život, ideje i poruke te razgovori kardinala Bergoglia, rabina Skorke i pastora Figueroe u knjizi Razum i vjera, dostojanstvo, molitva, solidarnost.

»Razderite srca, otvorite svoja srca jer samo u razderano i otvoreno srce može ući milosrdna ljubav Oca koji nas ljubi i ozdravlja.

Razderite srca, kako bismo ljubili ljubavlju kojom smo ljubljeni, tješili utjehom kojom smo tješeni i dijelili ono što smo primili.«

ISBN 978-953-235-453-9

VERBUM 68 kn

www.verbum.hr

VERBUM